Partizani/NOB - istina i mit?

[Melek]

Al opet, napada te da bi te oslobodio

[insomnia]

Pa jbg sjecas se svih onih pjesmica o slobodi. U svakoj se krvari

[Krokodil Behko]

NA SUD STIGLA U PRATNJI ADVOKATA ANTE NOBILA: Partizanka (101) sa Sutjeske ispitana zbog ubistva franjevaca u Širokom Brijegu

Istražni sudija Županijskog suda u Splitu saslušao je 101-godišnju partizanku Vjeru Andrijić u sklopu istrage zločina nad franjevcima, počinjenog u Širokom Brijegu tokom Drugog svjetskog rata.

Andrijić je na sud stigla u pratnji zagrebačkog advokata Ante Nobila koji je poslije ispitivanja izjavio da taj postupak nema nikakvu opravdanost u krivično-pravnom smislu jer je od zločina prošlo 80 godina i za pretpostaviti je da potencijalni počinioci nisu živi, objavila je Dalmacija Danas.

“Mislim da je kvalifikacija djela apsolutno pogrešna, rekao bih besmislena i da ne bi trebalo da se sprovode dalji postupci. Gospođa Andrijić je u to vrijeme imala 20- ak godina i bila je bolničarka, njen posao je bio briga oko ranjenika”, rekao je Nobilo.


Vjera Andrijić (101) je po pisanju medijima posljednja partizanka sa Sutjeske, a pod lupu pravosudnih organa došla je pošto je bila gošća na inauguraciji predsjednika Zorana Milanovića. Tada je govorila o borbama u Širokom Brijegu početkom 1945. godine kada je ubijeno 12 franjevaca.


Sporna je bila njena izjava: “Dokle god crkva nije pala, dokle god popi nisu prestali iz crkve pucati, Široki Brijeg nije pao. Bila je noć, to sam ja svojim očima vidjela. To su bili popi koji su imali mitraljez”.

Splitsko Županijsko tužilaštvo bavi se slučajem ubistva franjevaca već 20 godina, a u sklopu istražnih radnji obavljena je ekshumacija na području Zagvozda.

Inače, u Širokom Brijegu je u februaru 1945. godine ubijeno 12 franjevaca iz tamošnjeg samostana. Prema dostupnim podacima, ubijeni su bez suđenja, a njihova tijela su potom spaljena u blizini samostana. Katolička crkva smatra ovaj događaj mučeništvom, a franjevce iz Širokog Brijega ubraja među takozvane hercegovačke mučenike.

[Krokodil Behko]

Jesul ovo oni isti "popi", za koje Tokmak tvrdi da su goloruki pobijeni?

[Tokmak]

Partizanski zločini su nerijetko bili gori od četničkih u WWII.
Čak i od Mladića jer je on barem poštedio žene, starce i djecu, a partizani i naročito vaše partizanke su ubijali sve redom.

[Krokodil Behko]

Partizanski zločini su nerijetko bili gori od četničkih u WWII.
Čak i od Mladića jer je on barem poštedio žene, starce i djecu, a partizani i naročito vaše partizanke su ubijali sve redom.

Jel misliš vaše partizanke? Ova je vaša, koliko ja vidim

[Maja]

Simpa bakica. Dobro se drzi. Valjda je razvila muskulaturu danonocno bacajuci bonbe na neduzne hrvate

[ElTriconi]

Partizanski zločini su nerijetko bili gori od četničkih u WWII.
Čak i od Mladića jer je on barem poštedio žene, starce i djecu, a partizani i naročito vaše partizanke su ubijali sve redom.

Jel misliš vaše partizanke? Ova je vaša, koliko ja vidim

Jesul to oni preletaci?

[Fuddo]

Prosto sam iznenadjen kako su oni sto su izgubili rat 1945 a sad su dosli na vlast, priveli tamo neku staricu da joj sude.

[Koteljubi_kadnisamtu]

Tako to bude kad star covjek prica previse

[Krokodil Behko]

ČETNIKA DOČEKAO I IZREŠETAO NA KUĆNOM PRAGU: Čekao 33 godine za paklenu osvetu

Mirno veče u zgradi u tadašnjoj Ulici generala Ždanova na današnji dan 1975. godine bila je prekinuta pucnjevima koji su odjeknuli stubištem. Stanar Dušan Sretković kasnije je ispričao kako mu se, dok se penjao prema svom stanu, "učinilo da niko iz prizemlja ne doziva susjeda Jakšu", tek nekoliko trenutaka nakon što su se rastali ispred ulaza, piše Dnevno.hr.

Jakša Vuletić, šezdesetogodišnji penzionisani kapetan JNA, već je bio na pragu svog stana u prizemlju kada je čuo dozivanje. Hodnik je bio u mraku jer rasvjeta danima nije radila, a napadača je mogao vidjeti tek kao obris koji mu se naglo približio. Nije stigao reagovati – u zgradi se ubrzo začulo šest revolverskih hitaca. "Vrata su se pod teretom tijela širom otvorila", svjedočila je njegova supruga Savica, "i ugledala sam muža kako sav u krvi leži na pragu."

Vuletić je na mjestu preminuo od rana zadobijenih mecima kalibra devet milimetara. U prvim satima nakon zločina niko nije imao objašnjenje. Činjenica da je ubica žrtvu pozvao po imenu upućivala je na to da su se poznavali, ali su se prijatelji pitali: "Ko bi imao razloga dignuti ruku na Jakšu?" Bio je poznat kao aktivan društveno-politički radnik i nosilac brojnih ratnih odlikovanja.


Strašan nesporazum ili planirana odmazda

Ubistvo je isprva tumačeno kao "strašan nesporazum", no neki su ipak naslućivali drugačiju pozadinu i o tome razgovarali s istražiteljima beogradskog SUP-a. Nekoliko dana poslije pokazalo se da su bili u pravu: počinitelj se sam predao vlastima u Titogradu (današnjoj Podgorici). Bio je to Branko Keković, viši inspektor Službe državne sigurnosti, koji je priznao zločin nakon više od četiri dana bijega.

Keković je porodici i prijateljima ostavio pismo u kojem je pokušao objasniti motive. "Ovo nije bio čin mržnje, nego odmazda koju sam smatrao pravednom", napisao je. Priča, kako je tvrdio, započela je još 1942. godine, usred Drugog svjetskog rata, smrću njegovog brata Veljka Kekovića, političkog komesara partizanske jedinice, koji je poginuo nakon što je ranjen i zarobljen u sukobu s četnicima.

Tijelo Veljka Kekovića pronađeno je osakaćeno, a krivac nikada nije pouzdano utvrđen. Godinama su kružile glasine da je Jakša Vuletić, koji je navodno veći dio rata proveo na suprotnoj strani prije nego što se priključio partizanima, imao veze s tim događajem. Vuletić je 1947. čak bio kratko pritvoren i ispitivan zbog te smrti, ali je oslobođen "zbog nedostatka dokaza". Sumnja je, međutim, ostala.

Pitanje časti i mračne tajne iz prošlosti

Presudni trenutak za Branka Kekovića došao je, prema njegovim riječima, kada je doznao da Vuletić potpisuje svjedočanstva o priznavanju boračkog staža. "Zar on nekome priznaje staž?", navodno se pitalo u boračkim krugovima u Danilovgradu. Stare rane su se otvorile, a Keković je zapao u višegodišnju moralnu krizu, uvjeren da "pravda nikada neće biti zadovoljena sudskim putem".

Sedmica dana prije ubistva Keković je došao u Beograd, posmatrao zgradu u Resavskoj i raspitivao se o Vuletiću. Posljednju provjeru obavio je telefonom, lažno se predstavljajući kao službenik PTT-a. Kada se Vuletić 27. januara vratio kući, sve je bilo spremno. "Čekaj, Jakša!", bile su, prema kasnijim nalazima, posljednje riječi koje je čuo prije nego što su pucnji prekinuli njegov život.

[Laser]

Čestitamo.

[Krokodil Behko]

Je li "Valter brani Sarajevo" nastao na priči o četničkom oficiru

Američki portal Learn Liberty objavio je tekst u kojem kultni jugoslavenski film "Valter brani Sarajevo" iz 1972. godine predstavlja kao primjer komunističke propagande i oblikovanja historijskog pamćenja. Posebno je kontroverzna tvrdnja autora da je iza legendarnog filmskog Valtera zapravo stajao četnički oficir Žarko Todorović, dok relevantni sarajevski historijski izvori kao stvarnog Valtera dokumentuju partizanskog ilegalca Vladimira Perića.

Film reditelja Hajrudina Krvavca postao je jedan od najprepoznatljivijih jugoslavenskih ratnih filmova, a posebno veliku popularnost stekao je u Kini. Filmski Valter, kojeg je igrao Velimir Bata Živojinović, prerastao je u simbol kolektivnog otpora okupaciji.


Međutim, pored svog filmskog uspjeha, film predstavlja širi fenomen: korištenje popularne kulture za oblikovanje historijskog sjećanja. Kao i mnogi jugoslovenski ratni filmovi producirani


Ko je bio stvarni Valter


Learn Liberty u objavljenom tekstu tvrdi da historijski dokazi iz njemačkih arhiva upućuju na Žarka Todorovića, majora Jugoslavenske vojske u otadžbini povezanog s četničkim pokretom, kao na stvarnu osobu čije su aktivnosti inspirisale filmsku legendu.

Prema toj verziji, Todorović je tokom Drugog svjetskog rata djelovao u ilegalnim obavještajnim mrežama protiv sila Osovine, koristio pseudonim Valter, bio uhapšen i zatvoren u koncentracionom logoru Mauthausen, a nakon rata služio u Francuskoj legiji stranaca.

Međutim, tvrdnja da je on bio "pravi Valter" iz Sarajeva nije u skladu s dokumentacijom koju predstavljaju sarajevske muzejske i historiografske institucije.

Muzej Sarajeva Vladimira Perića Valtera opisuje kao istaknutog partizanskog ilegalca i organizatora pokreta otpora u Sarajevu, koji je poginuo 1945. godine.

Još konkretniji materijal donosi međunarodni projekt "Wer ist Walter?", realizovan uz učešće Historijskog muzeja Bosne i Hercegovine. U njegovoj arhivskoj građi nalaze se pisma Vladimira Perića Valtera u kojima tokom 1943. i 1944. godine izvještava o obnovi ilegalne mreže u Sarajevu, radio-vezi, doušnicima unutar njemačkih i ustaških struktura te kontaktima s partizanskim jedinicama.


Prema tom izvoru, Perić je u Sarajevo ponovo došao 1943. godine sa zadatkom da obnovi teško oslabljeni pokret otpora. Posljednje sačuvano pismo datirano je na 25. mart 1945, neposredno pred završne borbe za grad, u kojima je poginuo.

Ipak, postoji teza da su scenaristi za filmski lik koristili elemente iz biografija više ilegalaca.

RTRS je još 2017. godine prenio izjavu historičara Bojana Dimitrijevića, koji je tvrdio da je Žarko Todorović svojim obavještajnim djelovanjem protiv Nijemaca u okupiranom Beogradu vjerovatno poslužio kao jedan od izvora inspiracije za filmskog Valtera. Dimitrijević nije tvrdio da Vladimir Perić nije postojao niti da nije predvodio sarajevsku ilegalnu mrežu, već da je filmski lik bio spoj historije i fikcije.


Film, propaganda i historijsko pamćenje


Learn Liberty širu argumentaciju gradi na tvrdnji da su jugoslavenski partizanski filmovi služili stvaranju službenog narativa socijalističke Jugoslavije, u kojem je partizanski pokret prikazivan kao centralna i legitimna snaga otpora fašizmu.

Kao jedan od najsnažnijih primjera navodi završnicu filma "Valter brani Sarajevo", u kojoj njemački oficir, gledajući panoramu Sarajeva, neprijatelju pokazuje grad i poručuje da je upravo to Valter.

Ta scena filmskog junaka pretvara iz pojedinca u simbol cijelog grada i kolektivnog otpora.


Da je filmski Valter s vremenom postao mnogo više od historijske osobe navodi i projekt "Wer ist Walter?", koji ga opisuje kao simbol zajedničkog otpora. Istovremeno, projekt jasno odvaja filmski mit od dokumentovane biografije Vladimira Perića, člana Komunističke partije Jugoslavije i organizatora ilegalnog pokreta u Sarajevu.

Learn Liberty smatra da je upravo popularnost takvih filmova omogućila socijalističkim vlastima da vlastito tumačenje Drugog svjetskog rata prenesu milionima gledalaca znatno efikasnije nego kroz historiografiju.

Autor teksta ide korak dalje i tvrdi da je prikazivanje Valtera kao partizanskog heroja predstavljalo svjesno preoblikovanje biografije pripadnika rojalističkog otpora. Međutim, dostupna dokumentacija o Vladimiru Periću čini takav zaključak najmanje spornim i zahtijeva znatno više dokaza nego što ih Learn Liberty u dostavljenom tekstu predstavlja.

Historijski izvori potvrđuju postojanje najmanje dvojice ratnih ilegalaca koji su koristili pseudonim Valter: Vladimira Perića u partizanskom pokretu u Sarajevu i Žarka Todorovića u rojalističkom pokretu, prvenstveno vezanom za Beograd. Teza da su određene epizode Todorovićeve biografije mogle uticati na scenarij filma postoji, ali nije isto što i zaključak da je filmski Valter zapravo bio Todorović.

Zbog toga "Valter brani Sarajevo" svakako može biti predmet rasprave o odnosu filma, ideologije i historijskog pamćenja, ali tvrdnju o identitetu stvarnog Valtera potrebno je odvojiti od političke interpretacije samog filma.

Izvorni tekst objavio je Learn Liberty.

[ironman]

Iz danasnjeg ugla ..haman nas je izmedju ostalih i Valter zajebo