Umro ratni zločinac Ratko Mladić

[Nora Ibsenova]

Pa pazi, sta ocekivati od naroda kojem se citav identitet zasniva na slavljenju Kosovskog boja, poslije kojeg su izgubili cara i 500 godina bili pod osmanskom cizmom

Hajd, ubili su sultana, da su ga makar casno ubili u borbi, nego hinjski i kukavicki.

I to je sve sto treba znati o tom narodu.

[ina]

Čim pročitam ili čujem njegovo ime.. (a ima ih još na istom spisku) povraća mi se.
I na njega (živog ili mrtvog svejedno) i na njegove sljedbenike i simpatizere.

[spacebound]

Odavno nisam procitala tekst koji nas ovako u bocu opisa, ne mene licno, ja nisam slijepa i ne okrecem drugi obraz, vec moj narod.




Bursać: Velikosrpska mržnja prema Bošnjacima kao dio prihvaćenog übersaburli folklora


Velikosrpski nacionalista Bošnjaka može zvati Turčinom, balijom i poturicom, a od Bošnjaka se očekuje da to saburli razumije. Tako se neočetnička mržnja prema Bošnjacima čita kao folklor, a poniženje kao vrlina. I na koncu smo dobili übersaburli NVO Bošnjaka koji grli čovjeka što mu je zapalio kuću, valjda da je ponovo ne zapali.

Šta se očekuje od NVO Bošnjaka?

U odnosima Srba i Bošnjaka razvila se jedna od najbizarnijih društvenih patologija Balkana: Velikosrpskom nacionalisti dopušteno je da Bošnjaka zove Turčinom, balijom, poturicom, da mu objašnjava kako mu je vjera lažna, porijeklo sumnjivo, nacija izmišljena, jezik ukraden, država privremena, a postojanje historijska greška, dok se od Bošnjaka očekuje da sve to primi sa osmijehom, razumije “srpski mentalitet i folklor“, odvoji politiku od naroda i još pronađe dovoljno snage da javno pokaže kako mu mržnja nije uzvraćena mržnjom.

Tako je mržnja postala folklor, a trpljenje vrhunska građanska vrlina.
Čitava jedna velikosrpska politička kultura duže od stoljeća proizvodi sliku bosanskog muslimana kao stranog tijela na vlastitoj zemlji. Nazivaju ga Turčinom upravo da mu oduzmu Bosnu. Turčin je došljak, sa druge strane “poturica“ izdajnik “prave vjere“, balija biće kojem više ne treba ni ime. Ko mi ne vjeruje, neka posluša krvnika Ratka Mladića u Srebrenici jula 1995.

Pazite, jezik ovdje nikada nije bio bezazlen, jer prije puške dolazi riječ koja čovjeka izbacuje iz zajednice, prije progona priča koja objašnjava zašto je progon prihvatljiv, prije rušenja džamije mit prema kojem džamija ionako stoji na “srpskoj zemlji“, a prije masovne grobnice ideologija koja buduću žrtvu pretvara u uljeza. Za ovu priliku poslušajte zločinku Biljanu Plavšić i njenu viziju svijeta bez džamija, kada iznad porušene Aladža džamije u Foči kaže: “Kakav bi to bio srpski grad s toliko džamija“?

Viševijekovna tvroba Bošnjaka u Truke

Generacije su, dakle, odrastale uz epski imaginarij u kojem “Turčin“ predstavlja gotovo metafizičko, panpovijesno zlo, a onda se taj mitski Turčin uredno preselio na komšiju Bošnjaka. Gusle su promijenile nosač zvuka, mitologija je dobila televiziju, portale i društvene mreže, ali su junak i njegov arhineprijatelj ostali su isti.
Devedesete su pokazale šta se događa kada takav imaginarij dobije vojsku, JNA logistiku, policiju, teritorijalni projekat i političko rukovodstvo. “Turci“ više nisu bili mitska bića iz epske pjesme, nego stvarni ljudi, kompije iz Prijedora, Foče, Višegrada, Zvornika, Bijeljine, Vlasenice, Bratunca, Srebrenice, Bihaća, Sarajeva... Imali su kuće, stanove, fotografije, djecu, roditelje i komšije. Nad njima su izvršeni progoni, masovna ubistva, silovanja, zatvaranja u logore i genocid. Haške sudnice kasnije su hiljadama stranica presuda dokumentovale šta se dogodilo kada je mit o „Turcima“ sišao sa gusala među žive ljude.

A poslije rata stvoren je “savršeni Bošnjak“ za regionalnu upotrebu.

Saburli Bošnjak, postratno biće

Strpljiv, miran, sklon praštanju, spreman da razumije, da prešuti i da zarad budućnosti proguta nešto (malo više) prošlosti. Sabur kao ljudska vrlina ima dubokog i ljudskog i religijskog smisla. Problem nastaje kada političke i kulturne elite od sabura naprave nacionalnu obavezu, pa ga decenijama pumpaju dok od saburli Bošnjaka ne nastane übersaburli Bošnjak.

Übersaburli je završni proizvod bošnjačke političke submisivnosti.

Njega možeš nazvati Turčinom, a on će ti objasniti da razumije i tvoj bijes i historijski kontekst. Nazoveš ga balijom, on traži semantičke nijanse. Slaviš čovjeka osuđenog za genocid, on upozorava svoje sunarodnike da ne generalizuju. Negiraš mu jezik, on organizuje regionalnu konferenciju o dijalogu. Objasniš mu da mu je država nemoguća, on te pozove na festival o svom trošku. Kažeš mu da su zločinci heroji, a on se zabrine da bi njegova grublja reakcija mogla “ugroziti pomirenje“.

Übersaburli je toliko opsjednut dokazivanjem vlastite širine i sabura da je izgubio osjećaj za granicu ispod koje širina postaje poniženje, a sabur samoiskrivljena parodija.

Za čije babe rame?

Tu dolazimo do dijela bošnjačkih političkih, kulturnih i medijskih elita čiji životni projekat kao da je da ih neki beogradski salon, banjalučki nacionalista ili samozvani regionalni intelektualac potapše po ramenu i kaže: “E, ti si normalan Bošnjak.“
A cijena tog tapšanja stalno raste. I raste, i raste.

Prvo prešutiš “Turčina“, onda se nasmiješ na “baliju“, zatim objasniš da je to “njihov humor“, pa relativiziraš četništvo jer “ima svega na svim stranama“, onda prihvatiš slavljenje ratnog zločinca jer “moramo razumjeti emocije srpskog naroda“, pa slušaš kako ti objašnjavaju da genocid baš i nije bio genocid, da Sarajevo možda nije bilo baš skroz pod opsadom, da su logori bili “sabirni centri“, a protjerani ljudi da su otišli sami. Ti za to vrijeme očajnički tražiš novu formulaciju kojom ćeš pokazati koliko si tolerantan.

Švedski zagrljaj

I tako übersaburli Bošnjak jednog dana stigne do savršene balkanske rečenice:
On mi je zapalio kuću, ali ja ga svaki put kada dođem iz Švedske zagrlim.

Zašto?

Pa da mi je opet ne zapali.
I da me ovaj put ne ubije.

U toj groteski sabrana je čitava filozofija submisivnosti. Pomirenje se pretvorilo u permanentno dokazivanje žrtve da neće naljutiti onoga ko je već pokazao šta je spreman uraditi. Bošnjačko sjećanje proglašava se provokacijom, insistiranje na pravdi osvetoljubivošću, pozivanje na presude nacionalizmom, dok se veličanje zločinaca objašnjava tradicijom, emocijom, identitetom i folklorom.

Kakav je to folklor u kojem jedan čovjek ima pravo da te nazove Turčinom, a ti obavezu da mu objasniš kako ga ipak voliš? Kakvo je to pomirenje u kojem jedna strana decenijama pomjera granicu poniženja, a druga dokazuje širinu svaki put praveći još jedan korak unazad?

Naravno da Srbin nije isto što i velikosrpski nacionalista. Upravo je insistiranje na toj razlici presudno. Srbi koji odbacuju četništvo, poricanje genocida, dehumanizaciju Bošnjaka i kult ratnih zločinaca oslobađaju vlastiti narod političke ucjene prema kojoj srpstvo mora sadržavati mržnju prema nekome drugom. Najveću uvredu Srbima nanose oni koji svaku kritiku velikosrpskog nacionalizma proglašavaju napadom na Srbe, jer time sami poistovjećuju srpski identitet sa svojom ideologijom, zar ne.

Ali i Bošnjaci moraju raskrstiti sa vlastitim übersaburom.

Umiti se!

Suživot ne zahtijeva amneziju, građanska pristojnost samoponiženje, a pomirenje nema nikakve veze sa beskrajnim povlačenjem granice vlastitog dostojanstva. Sabur prestaje biti vrlina onog trenutka kada drugu stranu nauči da za njenu mržnju nema društvene cijene.

Jer ako nekoga trideset godina uvjeravaš da ćeš razumjeti svaku njegovu uvredu, oprostiti svako veličanje zločinca, prešutjeti svako poniženje i još ga zagrliti da pokažeš koliko si civilizovan, on iz toga neće naučiti toleranciju. Naučiće da može nastaviti.

I zato je vrijeme da übersaburli Bošnjak ode u penziju. Ne da bi njegovo mjesto zauzela mržnja, nego dostojanstvo. Ne treba nikoga mrziti, ali više nikoga ne treba ni moliti da ne mrzi.

Dosta je regionalnog bratstva čija se stabilnost mjeri količinom poniženja koju Bošnjak može progutati bez podizanja glasa. Dosta je balkanskog običaja prema kojem čovjeku zapališ kuću, a onda od njega očekuješ da te zagrli kako bi dokazao da među vama nema mržnje.

Ima je!

Samo smo se toliko navikli na njen smjer da smo je, kad dolazi prema Bošnjacima, počeli zvati folklorom.

[Naseef Mushroom]

Naravno da u bocu opisa!

Evo jedan komentar sa portala vezano za skup sratku

Dolazio sam sa porodicom u Istočno Sa, trošili novac, kupovali stvari, Vjerujete da više kafe popit Nećemo nakon svega što ste se Ogolili, ako ste Željeli Preizbornu tenziju da Ispliva i Mmrznja iz Bošnjaka , uspjeli ste!

Pazi, u 2026. godini, nakon 3 decenije slavljenja ratnih zločinaca, genocida, devetih januara i pjesama o krvavoj Drini, on tek u septembru 2026. nešto skontao.

Kupovao u istočnom Sarajevu a preglup da skonta ili se bar zainteresuje zašto je istočno Sarajevo, i iz njega nešto isplivalo, samo je mentalni proljev iz njega u tom komentaru isplivao.

[tuzlak1212]

Naravno da u bocu opisa!

Evo jedan komentar sa portala vezano za skup sratku

Dolazio sam sa porodicom u Istočno Sa, trošili novac, kupovali stvari, Vjerujete da više kafe popit Nećemo nakon svega što ste se Ogolili, ako ste Željeli Preizbornu tenziju da Ispliva i Mmrznja iz Bošnjaka , uspjeli ste!

Pazi, u 2026. godini, nakon 3 decenije slavljenja ratnih zločinaca, genocida, devetih januara i pjesama o krvavoj Drini, on tek u septembru 2026. nešto skontao.

Kupovao u istočnom Sarajevu a preglup da skonta ili se bar zainteresuje zašto je istočno Sarajevo, i iz njega nešto isplivalo, samo je mentalni proljev iz njega u tom komentaru isplivao.

Nece takvi dugo bojkotovat, vec je najkasnije u novembru opet tamo

[Naseef Mushroom]

Naravno da u bocu opisa!

Evo jedan komentar sa portala vezano za skup sratku


Pazi, u 2026. godini, nakon 3 decenije slavljenja ratnih zločinaca, genocida, devetih januara i pjesama o krvavoj Drini, on tek u septembru 2026. nešto skontao.

Kupovao u istočnom Sarajevu a preglup da skonta ili se bar zainteresuje zašto je istočno Sarajevo, i iz njega nešto isplivalo, samo je mentalni proljev iz njega u tom komentaru isplivao.

Nece takvi dugo bojkotovat, vec je najkasnije u novembru opet tamo

Koliko je bistar, ne bi me čudilo da će bojkotovati istočno sarajevo tako što će putovati da kupuje u Višegradu.

[Nora Ibsenova]

Nece takvi dugo bojkotovat, vec je najkasnije u novembru opet tamo

Koliko je bistar, ne bi me čudilo da će bojkotovati istočno sarajevo tako što će putovati da kupuje u Višegradu.

Prije par godina se ovdje na forumu pisalo od nekolicine da je svaki bojkot besmislen, i da se nista bojkotima ne postize.

[Nora Ibsenova]

Fenomenalno nas je Bursać opiso, fala Spejso sto si stavila!

Ja cu se prva posuti pepelom.

Ja sam se na popisima stanovnistva izrazavala ko nekakav bosanac i hercegovac, kobiva neopterecena etnickim granicama. Dozvolila sam da me zbuni ogromna količina informacija, poluinformacija, dezinformacija, frustriranost prema svom narodu jer nisam mogla vjerovat sta smo post ratno dopustili da nam radi nekolicina nas, itd.

Oni koje nisu ubjedili da nisu bošnjaci su uspjeli napravit pasivnim, takvim da trpe priče o nekakvim holiday inn bošnjacima, da se aktivno ne trude da upoznaju sami svoju historiju zbog nekakvog osjecaja inferiornosti nametnutnog o "poturcima".

Srecom, godinama sam uspjela da dobro istrazim svoje porijeklo do daleko u proslost, imenom i prezimenom do 1491. godine a onda po katastarskim podacima o vlasnistvu, arhivima, arhivima u turskoj (veliki broj moje porodice je izbjegao u tursku nakon pada carstva i u 2. svj ratu u bjegu od četnika) i mnooogo dalje u proslost i preponosna sad mogu biti što sam bošnjak, potomak domicilnog stanovnistva Bosne, bošnjana, koji su medju prvima primili Islam napustajuci svoju Crkvu Bosansku.

[ElTriconi]

Fenomenalno nas je Bursać opiso, fala Spejso sto si stavila!

Ja cu se prva posuti pepelom.

Ja sam se na popisima stanovnistva izrazavala ko nekakav bosanac i hercegovac, kobiva neopterecena etnickim granicama. Dozvolila sam da me zbuni ogromna količina informacija, poluinformacija, dezinformacija, frustriranost prema svom narodu jer nisam mogla vjerovat sta smo post ratno dopustili da nam radi nekolicina nas, itd.

Oni koje nisu ubjedili da nisu bošnjaci su uspjeli napravit pasivnim, takvim da trpe priče o nekakvim holiday inn bošnjacima, da se aktivno ne trude da upoznaju sami svoju historiju zbog nekakvog osjecaja inferiornosti nametnutnog o "poturcima".

Srecom, godinama sam uspjela da dobro istrazim svoje porijeklo do daleko u proslost, imenom i prezimenom do 1491. godine a onda po katastarskim podacima o vlasnistvu, arhivima, arhivima u turskoj (veliki broj moje porodice je izbjegao u tursku nakon pada carstva i u 2. svj ratu u bjegu od četnika) i mnooogo dalje u proslost i preponosna sad mogu biti što sam bošnjak, potomak domicilnog stanovnistva Bosne, bošnjana, koji su medju prvima primili Islam napustajuci svoju Crkvu Bosansku.

Srbi su postali 91e godine, muslimani (citaj bosnjaci) 92e a hrvati 93e u bosni. I to niko ziv ne vrati. Kad prdnes moras onaj smrad luftirat, nema nazad.

Jesu bas bili srbi od bogumila, naselili se hrvatski pravoslavci. Da je srbija bila ko sto se predstavlja za srbe ne bi dopustila da njeni najbolji ratnici (citaj ono sto je obogaljeno i staro) bude na gorem stupnju od cigana u njihovoj prciji zvanoj PC. Iskoristeni ko nakav kurton i odbaceni.

Nikad bosanski katolik i bosanski pravoslavac nece bit na istoj deredzi ko hvat ili srbin, sve su to kurtoni koji cekaju pogodan trenutak da ih iz njihove matice nakav politicar iskoristi i na kraju odbaci

[Nora Ibsenova]

Urbana FGR raja

[ElTriconi]

Sta ces, zapalit koju baklju i sutra opet kod mrskih muslimana na poso, valja ispunit one nacjonalne kljuceve, pa ja

[Nora Ibsenova]

Kao neko ko je čitav život govorio o suživotu i da je moguć - sa ovima je nemoguć, a za suživot ću se samo držati tuzlanskih srpskih porodica koji se ni sekunde nisu ogriješili devedesetih i oni su nama svima manje više poznati. Ostale samo treba staviti na što veću distancu jer ovo je monstruozno kad gledam one kolone u npr. Zvorniku. Sve bih ja ono poslao u Gvantanamo na prisilni rad na period od 10-20 godina, a ako ni to ne bi upalilo onda bih iste zatvorio u tamnice do kraja života.

Tako je. Ima ih, i medju bosnjacima su poznati imenom i prezimenom. Neke porodice i prezimena jos od 2. Sv rata.

Samo - jezivo je kad mozes reci da bi se u BiH tacno mogao napravit spisak takvih porodica, pojedinaca i organizacija i ne bi to bio neki aman debeo tom.

Dobro je Suljagic rekao. Samo nek nastave sto vise velicat.

[Nora Ibsenova]

Nigdje oni ne zive u miru sa drugim narodnostima gdje god ih je znacajan broj sem u Srbiji. Hrvatska, BiH, Kosovo, Albanija, Crna Gora.

https://www.facebook.com/share/r/1Hh4Xrjyz9/

[Nora Ibsenova]

Decko ih lijepo razmontirao

https://www.facebook.com/share/r/1EkwQWaDQZ/

[dert]

krepo tvor, smrad se siri Srbijom i rs

[Nora Ibsenova]

Nemoć zamaskirana brutalnošću: Mladić nije bio samo ratni zločinac, već i general gubitnik koji je gubio sve što je zatekao

Smrt Ratka Mladića u zatvorskoj ćeliji u Hagu stavlja konačnu tačku na jedno od najmračnijih poglavlja moderne evropske historije.
Dok će pravnici i historičari njegov lik i djelo primarno definisati kroz pravosnažne presude za genocid, udruženi zločinački poduhvat, terorisanje civilnog stanovništva i zločine protiv čovječnosti, postoji još jedna dimenzija njegove biografije koju velikosrpska historiografija i politička mitomanija decenijama pokušavaju zataškati.

Ratko Mladić nije bio nikakav "genijalni komandant" niti "nepobijedivi srpski vojskovođa", kako su ga oslikavali režimski mediji u Beogradu i na Paleu devedesetih godina. Kada se ogoli propaganda i pogleda suha vojna činjenica, Mladić je bio izrazito nesposoban oficir, taktički plitak komandant i, u konačnici, general gubitnik koji je sistematski gubio teritorije, gurao vlastitu vojsku u poraze i na kraju završio kao kukavica u skrovištima i zatvoru.
Da bismo razumjeli razmjer vojne nesposobnosti Ratka Mladića, potrebno je vratiti se na same početke njegove ratne putanje. Mladić nije stvorio vojsku iz pepela, niti je pobjeđivao zahvaljujući superiornoj doktrini ili vojnoj strategiji. Njegova karijera i prividna "moć" izgrađeni su isključivo na činjenici da mu je u ruke predana kompletna mašinerija Jugoslovenske narodne armije (JNA), jedne od najbolje naoružanijih vojnih sila u tadašnjoj Evropi.
U Hrvatskoj, na području Knina 1991. godine, Mladić se prvi put pojavljuje na velikoj sceni. U okršajima sa slabo naoružanim hrvatskim snagama i lokalnom policijom, Mladić je u maniru uskogrudnog i tradicionalnog JNA oficira, koristio isključivo doktrinu brutalne i neselektivne artiljerijske sile. Gdje god je naišao na jak otpor, njegova komanda se svodila na nasumično granatiranje i rušenje gradova.
Kninski korpus pod njegovom komandom nije izveo niti jednu brzu, modernu ili obučenu manevarsku operaciju. Zauzimanje sela i blokada saobraćajnica uz pomoć stotina tenkova JNA nije bio nikakav vojnički podvig, već zloupotreba državnog resursa protiv neadekvatno opremljenih jedinica. Čak i na tom području, Mladić nije uspio ostvariti strateške ciljeve koji su mu postavljeni u Beogradu, ostavljajući iza sebe neriješeno i dugoročno neodrživo stanje na terenu.
Preuzimanje gotove infrastrukture u Bosni i Hercegovini
Maj 1992. godine donosi prelazak Mladića u Bosnu i Hercegovinu i preuzimanje dužnosti komandanta Glavnog štaba novoformirane Vojske Republike Srpske (VRS). Mladić na tacni dobija ono o čemu većina vojskovođa u historiji može samo sanjati: gotove korpuse, stotine tenkova, hiljade artiljerijskih cijevi, avijaciju, skladišta municije i već zaposjednute ključne strateške tačke koje je JNA preuzela dok je BiH još uvijek bila u sastavu SFRJ.
VRS pod njegovom komandom u proljeće 1992. godine imala je artiljerijsku i tehničku nadmoć u odnosu na branioce Bosne i Hercegovine u omjeru koji je u pojedinim sektorima iznosio i 20 prema 1. Unatoč toj nestvarnoj prednosti u vatrenoj moći i tehnici, Mladićeva vojna taktika bila je poražavajuće jednostavna i lišena bilo kakvog vojničkog znanja: opkoli grad, popni se na brda i bjesomučno granatiraj civilne ciljeve.

Opsada Sarajeva je najbolji dokaz njegove vojne impotencije. Više od četiri godine, Mladić je sa desetinama hiljada vojnika, stotinama tenkova i najtežom artiljerijom držao Sarajevo u okruženju, a nikada nije uspio probiti odbranu grada koju su u početku činili momci u tenisicama i lovačkim puškama. Umjesto da vodi vojne operacije protiv vojnih ciljeva i ostvari taktički proboj, Mladić je naređivao da se "razvalči pamet" i gađaju civilni kvartovi poput Velešića i Pofalića. To nije odlika generala, to je odlika vojnički nesposobnog komandanta koji svoju nemoć na liniji fronta kompenzira terorom nad nezaštićenim stanovništvom.
Defanzivni promašaji: Bihać i Goražde kao lekcije iz taktičkog poraza
Gdje god je Mladić pokušao izvesti ozbiljniju ofanzivnu operaciju protiv utvrđene i organizovane odbrane, doživio je neuspjeh ili pretrpio enorme gubitke u ljudstvu i tehnici.
Pogledajmo operacije oko Goražda 1994. godine. Uprkos silovitoj ofanzivi u kojoj je angažovao najbolje jedinice VRS-a, Mladić nije uspio slomiti otpor izolovane i slabonaoružane enklave na Drini. Njegove jedinice su zaglavile u borbama na prilazima gradu, pokazujući potpunu nesposobnost ovladavanja urbanim i brdsko-planinskim terenom kada protivnik pruži odlučan otpor.
Još drastičniji primjer njegove vojne nesposobnosti bio je Bihać. Tokom 1994. i početkom 1995. godine, Mladić je pokrenuo masovne operacije s ciljem zauzimanja Bihaćkog okruga. U tu operaciju uključio je ne samo kompletne snage Prvog i Drugog krajiškog korpusa VRS-a, već i snage Srpske Vojske Krajine (SVK) iz Hrvatske, te jedinice Fikreta Abdića. I pored potpune operativne opkoljenosti Bihaća i ogromne tehnološke prednosti, Mladićev Glavni štab doživio je debakl pred odbranom Petog korpusa Armije RBiH. Bihać je ostao neosvojiva tvrđava, a Mladićeve snage su iscrpljene i vraćene na početne položaje.
1994–1995: Početak sloma i masovno gubljenje teritorija
Kada su se u drugoj polovini 1994. i tokom 1995. godine odnosi snaga na terenu počeli mijenjati, kada su Armija RBiH i Hrvatsko vijeće odbrane (uz podršku Hrvatske vojske) ovladali osnovnim taktikama manevarskog ratovanja i djelomično se naoružali, Mladićeva "nepobjediva" vojska počela se rušiti kao kula od karata.
Strategija držanja zatečenih linija i artiljerijske dominacije više nije funkcionisala. U kasnu jesen 1994. godine, u operaciji "Zima '94", udružene hrvatske snage ovladavaju Livanjskim poljem i dinarskim grebenom. Mladić, umjesto pravovremene vojne procjene i pregrupisavanja, ignoriše opasnost i podcjenjuje protivnika.
Rezultat je bio katastrofalan: u ljeto 1995. godine, u operaciji "Ljeto '95", VRS gubi Bosansko Grahovo i Glamoč. Mladić je bio potpuno nadmudren i matiran na zapadnim kapijama Bosne.
Padom Grahova i Glamoča stvoreni su preduvjeti za potpunu katastrofu srpskih snaga u Hrvatskoj tokom operacije "Oluja". Srpska Vojska Krajine, čije je stvaranje i doktrinu Mladić godinama aktivno pomagao, raspala se za svega 48 sati. Mladić nije bio u stanju ponuditi nikakvu ozbiljnu vojničku pomoć svojim saveznicima u Kninu, dokazujući da je njegov koncept "stvaranja granica" bio kula građena na pijesku.
Velika jesenja ofanziva 1995. i raspad fronta pred Banjom Lukom
Nakon avgusta 1995. godine, uslijedila je serija oslobodilačkih operacija u zapadnoj Bosni, "Maestral", "Sana '95" i "Južni potez". U samo nekoliko sedmica, Armija RBiH (Peti i Sedmi korpus) i hrvatske snage potisnule su Mladićeve jedinice s hiljada kvadratnih kilometara teritorije koju je JNA zaposjela 1992. godine.
Gubili su se redom gradovi i općine: Drvar, Šipovo, Jajce, Bosanski Petrovac, Ključ, Sanski Most i Mrkonjić Grad. Mladićev front u zapadnoj Bosni potpuno se raspao. Njegove jedinice, koje su godinama navikle da iz sigurne daljine granatiraju nezaštićene ciljeve, pokazale su potpunu nesposobnost za vođenje odbrambenih borbi u uslovima modernog manevarskog rata.
Panika u Glavnom štabu u Han Pijesku i u komandi u Banjoj Luci bila je tolika da su Mladić i njegovi podređeni oficiri morali javno apelovati na političko rukovodstvo u Beogradu da diplomatskim putem zaustavi napredovanje protivničkih snaga. Banja Luka je u oktobru 1995. godine bila na korak od padanja pod kontrolu združenih snaga.
Da nije bilo međunarodnog pritiska i diplomatske intervencije u Dejtonu koja je zaustavila vojne operacije, Mladić bi ostao upamćen kao general pod čijom je komandom VRS doživjela potpunu kapitulaciju na terenu. Dejtonski sporazum nije spasio branioce BiH, on je spasio Ratka Mladića i njegovu razbijenu vojsku od konačnog vojnog sloma.
Srebrenica kao čin očajanja i vrhunac kukavičluka
Često se u analizi ratnih dešavanja postavlja pitanje: zašto je Mladić u julu 1995. godine krenuo na Srebrenicu i Žepu? Odgovor leži upravo u njegovoj vojničkoj nemoći i taktičkom ćorsokaku u kojem se našao.
Dok su mu se frontovi u zapadnoj Bosni urušavali, dok je gubio strateške položaje na Dinari i Kupresu, Mladiću je trebala brza "pobjeda" za podizanje poljuljanog morala i vlastitog ega. Izabrao je najlakšu i najkukavičkiju moguću metu: enklave pod zvaničnom zaštitom Ujedinjenih nacija, u kojima su se nalazili izgladnjeli civili i branioci bez teškog naoružanja, potpuno odsječeni od ostatka slobodne teritorije već tri godine.

Zauzimanje Srebrenice nije bila nikakva složena ili hrabra vojna operacija. To je bila policijsko-vojna egzekucija nad nenaoružanim stanovništvom. Pred kamerama se šepurio, dijelio čokoladice djeci i izjavljivao kako "poklanja Srebrenicu srpskom narodu", a iza kamera naređivao masovne egzekucije više od 8.000 bošnjačkih muškaraca i dječaka.
Ta epizoda demaskirala je njegovu pravu prirodu. Mladić nije bio ratnik, bio je egzekutor. General koji se nije smio suočiti s ravnopravnim protivnikom na otvorenom bojištu, ali je zato bez milosti naređivao ubijanje vezanih zarobljenika. Genocid u Srebrenici nije bio znak snage Vojske RS-a, već konačni dokaz njenog moralnog i vojničkog posrnuća.
Bjekstvo, zemunice i sramotan kraj u ćeliji
Nakon potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma i izdavanja međunarodnih potjernica, lažni mit o "herojskom generalu" doživio je svoj konačni moralni i ljudski slom. Umjesto da se, ako je zaista vjerovao u "pravednost" svojih postupaka, predao i branio svoje odluke pred sudom kao visoki oficir, Mladić je izabrao put bjekstva i kukavičkog skrivanja.
Deceniju i po krio se po stanovima beogradskih predgrađa, vojnim objektima, te zapuštenim seoskim kućama. Živio je u izolaciji, od milostinje i zaštite obavještajnih struktura države koja ga se stidjela, ali ga je i dalje skrivala od međunarodne pravde.
Kada je konačno uhapšen 2011. godine u selu Lazarevo, javnost nije vidjela nikakvog strašnog generala niti nepokolebljivog stratega. Vidio se uplašeni starac narušenog zdravlja, slomljen i napušten, koji je u trenutku hapšenja brinuo samo o tome hoće li mu policajci uzeti lijekove. Pred Haškim tribunalom pokušavao je izbjegavati suđenja, praviti incidente u sudnici i glumiti žrtvu, dokazujući po ko zna koji put da nema ni mrvu dostojanstva koje bi jedan oficir morao imati.
Smrt Ratka Mladića ne može vratiti hiljade nevinih žrtava niti izbrisati patnju onih koji su preživjeli njegove zločine, ali pruža priliku za konačno i objektivno svođenje računa o njegovom naslijeđu.

Kada se podvuče crta pod njegovu vojnu i životnu biografiju, bilans je neumoljiv. Mladić je bio taktičar bez ideje, oficir čija se cjelokupna ratna vještina svodila na opsade gradova, blokade humanitarne pomoći i nasumično granatiranje civilnih ciljeva sa sigurne udaljenosti, te u konačnici osuđeni ratni zločinac, čovjek koji je svoju vojničku nemoć na frontu kompenzirao organizovanjem i sprovođenjem genocida nad nenaoružanim stanovništvom.
Povijest ga neće pamtiti kao velikog vojskovođu, jer to prema svim vojnim parametrima nikada nije ni bio. Pamtit će ga kao historijsku sramotu naroda u čije se ime zaklinjao, kao osuđenog ratnog zločinca i kao generala gubitnika koji je izgubio sve, od teritorija na frontu do vlastitog ljudskog i vojničkog dostojanstva. Njegova smrt u zatvorskoj ćeliji daleko od domovine predstavlja jedini logičan i pravedan završetak života posvećenog zločinu, nesposobnosti i kukavičluku.

https://glasstoca.ba/vijesti/nemoc-zama ... e-zatekao/

[spacebound]

Urbana FGR raja

Ssd ih mirne duse mozemo zvati genocidnim narodom. Do sad se nasi upirali i propinjali da im objasne da nisu, da su to pojedinci, a oni se slomise da pokazu da jesu jer - Djenerale, hvala ti za sve!
Ok
Sto kaze jedan bivsi forumas - lako je odvadit.
Ovako k'o sto je moja Morgen.
I samo tako filtrirat, pitas sta je bilo u Srebrenici i ko je za njih Mladic, u zavisnosti od odgovora je dalja komunikacija

[immuno]

A bice onih kojima ces opet morat crtat ....i nije velicanje mrcine vec zahvala i ponos za ubijanje 8352 muslimana na jednom mjestu i to je samo 1 zlocin od silnih koje je pocinio ....citav svijet ga osudjuje a oni ponosni i zahvalni

[ironman]

ove koji slave fasisticko crknuto krme...treba pitati jesul spremni nastavit ideju i pucat u bebu od 3 mjeseca i klat i strijeljat ..treba ih to pitat.
Slavis cetnika koji je osudjeni ratni zlocinac i egzekutor genocida...jesi li spreman sutra uzet noz i ici klat i ubijat..
Pa da stavimo tacku jednom za svagda...na tu pricu msm..
Pricas mi o zivotu i ekonomski opstajes zahvaljujuci vecem entitetu a nisi se odrekao ideje genocida nego je pauzirao haman..ja ne znam sta treba da se desi pa da ta svijest iskoraci iz hiljadugodisnje lazi..
Japanci su bili ludjaci koji su hiljadama godina vjerovali da su bolji od svih i terorisali sve u svom blizem i daljem okruzenju...ubijedjeni u svoje ludosti i kad je izgubljen ww2 oni su nastavljali...sve dok se nisu desile 2 dogadjaja u par dana..
Danas..nisam siguran da iko u Japanu ima zelju da ide klat po Kini ili napast luku Biser..

[spacebound]

ove koji slave fasisticko crknuto krme...treba pitati jesul spremni nastavit ideju i pucat u bebu od 3 mjeseca i klat i strijeljat ..treba ih to pitat.
Slavis cetnika koji je osudjeni ratni zlocinac i egzekutor genocida...jesi li spreman sutra uzet noz i ici klat i ubijat..
Pa da stavimo tacku jednom za svagda...na tu pricu msm..
Pricas mi o zivotu i ekonomski opstajes zahvaljujuci vecem entitetu a nisi se odrekao ideje genocida nego je pauzirao haman..ja ne znam sta treba da se desi pa da ta svijest iskoraci iz hiljadugodisnje lazi..
Japanci su bili ludjaci koji su hiljadama godina vjerovali da su bolji od svih i terorisali sve u svom blizem i daljem okruzenju...ubijedjeni u svoje ludosti i kad je izgubljen ww2 oni su nastavljali...sve dok se nisu desile 2 dogadjaja u par dana..
Danas..nisam siguran da iko u Japanu ima zelju da ide klat po Kini ili napast luku Biser..

Nemas ih sta pitat, oni koji vec ne bi mogli bas vlastitom rukom podrzali bi onog do njega koji moze.
Sve su rekli ovom tugom i ponosom