Liga prvaka 2024/25

[Hannibal]

ocm

[greeneyes]

Ja grozote i tima, braćo mila. Pa ljudi ništa nisu uradili za čitavu tekmu, ne znam kak' su mislili psotići gol?

[storm]

Real autogolom Fernanda nokautirao City: Madridski derbi u finalu Lige prvaka

Piše: O. T./Klix.ba

U finalu Lige prvaka 28. maja gledat ćemo derbi gradskih rivala koji će se boriti za titulu najboljeg u Evropi. Real Madrid je u uzvratu polufinala Lige prvaka sa 1:0 slavio protiv Manchester Cityja na stadionu Santiago Bernabeu te s ukupnih 1:0 prošao u finale gdje ga čeka Atletico Madrid.



Foto: EPA

Trener Real Madrida Zinedine Zidane u ovom meču nije mogao računati na povrijeđene Benzemu i Casemira pa su njihova mjesta zauzeli Jese i Isco. Za Real je bilo najvažnije to što se vratio Ronaldo koji je u ovoj sezoni Lige prvaka postigao 16 golova, dok je postava Cityja koju je na teren poslao Manuel Pellegrini ukupno postigla osam pogodaka. A u toj postavi našao se povratnik nakon povrede Yaya Toure, ali nije bilo povrijeđenog Davida Silve.

Uvodne minute nisu donijele šanse, ali jesu brige za Manchester City. U 10. minuti zbog povrede teren je morao napustiti kapiten gostiju Vincent Kompany, a zamijenio ga je Mangala. Tri minute kasnije prvi upečatljiv udarac - Carvajal je centrirao, Ronaldo šutirao glavom, ali bio je neprecizan.

Na novu šansu Real nije čekao dugo. Ponovo je opasnost po goste došla s desne strane kada je Carvajal u 20. minuti uposlio Balea u šesnaestercu, a Velšanin je iskosa šutirao i matirao Harta pogodivši za 1:0 uz pomoć Fernanda koji je promijenio putanju lopte. Prvobitno je gol pripisan Baleu, ali su na poluvremenu meča iz UEFA-e objavili da će zvaničnom zapisniku pisati da se radi o autogolu Fernanda.




U 23. minuti prijetio je Ronaldo, ali bez velike opasnosti za City koji je prvo ozbiljniju priliku imao u 25. minuti kada je Navas oštro centrirao, a Navas uhvatio loptu i spriječio goste da zaprijete udarcem.

Navas je odigrao ključnu ulogu u napadu Cityja i deset minuta kasnije kada je rezantno centrirao tražeći Aguera, ali je Carvajal na vrijeme reagovao. Potom je u 36. minuti poništen gol Realu pošto je Pepe bio u ofsajdu.

Naredna šansa za Real stigla je u 43. minuti kada je Bale sa nekih 25 metara šutirao u dobro postavljenog Harta. Samo minutu kasnije na drugoj strani gosti su imali najbolju šansu u prvom poluvremenu. Akciju su odigrali De Bruyne i Fernandinho koji je sa ivice šesnaesterca pogodio stativu što je bila posljednja šansa u prvom poluvremenu.



Real je pokazao bolju igru u prvom dijelu, dok City ostao dužan. I umjesto da Englezi pokažu oštrinu na startu drugog dijela, vidjeli smo neumoljive napade Galacticosa koji su prijetili preko Ronalda i Balea tokom prvih 15 minuta dugog poluvremena. U tim momentima isticao se Hart.

Najbolju šansu u drugom dijelu uz koju bi mnogo mirnije ušao u završnicu Real je imao u 64. minuti kada je Bale nakon centašuta iz kornera pogodio prečku.

Nakon te šanse nekako su splasnula uzbuđenja pred golovima sve do 89. minute kada je udarcem sa nešto više od 20 metara Aguero uznemirio navijače Madriđana na tribinama. City je u finišu pokušao doći do gola koji bi ga odveo u finale, ali mreža Reala je mirovala.

Real je prošao dalje s ukupnih 1:0, a u finalu će igrati protiv Atletico Madrida koji čeka osvetu za finale iz 2014. godine kada je Real slavio sa 4:1 nakon produžetaka i osvojio desetu titulu prvaka Evrope.

[storm]

Životna priča Diega Simeonea: Koliko daleko ste spremni ići za pobjedu?
Uoči finala Lige prvaka kroz nezaobilazne poveznice prisjećamo se duela madridskih rivala prije dvije godine u finalu u Lisabonu
Pokušali smo opisati put Diega Simeonea kroz protekle dvije godine, ali morali smo otići dublje u prošlost
Piše: Vice Karin

Foto: Guliver Image/Getty Images

UOČI finala Lige prvaka između Real Madrida i Atletica u subotu u Milanu kroz nezaobilazne poveznice prisjećamo se duela madridskih rivala prije dvije godine u finalu u Lisabonu. Nakon priče o učeniku Zinedineu Zidaneu i njegovom učitelju Carlu Ancelottiju, na redu je Diego Simeone. Koliko je danas drugačiji nego u svom prvom finalu? Za odgovor na to pitanje morali smo otići dublje u prošlost.

KADA Colchonerosi (popularno prozvani i Cholonerosi) istrče na San Siro u subotu, neće se naći samo u 90 najvažnijih minuta klupske povijesti. Na terenu na kojem je njihov trener godinama orao, trčao, tukao i provocirao imaju šansu prevesti ga preko jedine stepenice koja ga dijeli od apsolutne trenerske i nogometne besmrtnosti.

Simbol nogometne nacije

Cholo Simeone svojom je borbenošću i prgavošću savršeno definirao dominantnu argentinsku nogometnu kulturu. Zemlja koja je sada već 40 godina svjetonazorski podijeljena i rastrzana između menottisma i bilardisma, koncepta nogometa kao umjetnosti i zabave, nasuprot nogometu kao evolucijskom, beskompromisnom procesu u kojem samo najjači ostaju i sve je dozvoljeno ukoliko vodi do rezultata. Argentinski nogometni puristi znaju dosta zajedljivo koristiti izreku kako "Menotti živi za loptu, a Bilardo za semafor", imajući na umu njegovu tendenciju zatvaranja utakmica, tvrdog obrambenog stila na rubu tučnjave i nogometa s mudima. Baš je Bilardo prvi dao Simeoneu šansu u reprezentaciji i danas vjerojatno ne postoji ponosniji čovjek na kugli zemaljskoj. Menottijev stav oko njega poprilično je politički korektan, ali određena vrsta prijezira se ne mora ni pretjerano lucidno iščitavati između redaka: "Mučim se kad ih gledam (Atletico). Cijenim što Simeone radi, ali on i ja nemamo baš ništa zajedničko". I dok je danas Atletico prepoznatljiv brand koji gaji specifičan stil igre, a njegov trener se smatra apsolutnim prvakom istog, životni put Chola Simeonea kao trenera sažeo je i argentinsku nogometnu povijest. Iako vjerojatno u svom genomu ima zapisane sve predispozicije za takvu ulogu, put do apsolutnog kralja pragmatike bio je poprilično težak.

Počeci u Argentini – od genija do bezveznjaka

Svoju prvu utakmicu u odijelu Simeone je odradio u Racingu, velikanu iz okolice Buenos Airesa gdje je netom završio svoju igračku karijeru. Krštenje je uistinu bilo vatreno - poraz protiv najomraženijeg rivala Estudiantesa, uz dva gola tadašnjeg hit-tinejdžera Kuna Aguera. Kratka epizoda završila je nakon samo par mjeseci kada je prešao baš u Estudiantes, klub u kojem je pobrao svoje prve trenerske lovorike. Trijumfom u Aperturi 2006., donio je prvi trofej klubu nakon 23 godine. Nakon što je u razigravanju svladao Bocu. Nagrade za najboljeg trenera prvenstva i države bile su samo fusnote na njegovoj misiji i putovanju u kojem je tražio bolje i veće. U Argentini nema puno većeg od River Platea, a baš je gigant iz metropole u njemu vidio čovjeka koji će preokrenuti trend i konačno završiti ispred Boce koja je tih godina bila uspješniji od dva kluba. Vrlo brzo u vitrine je sletjela titula argentinskog prvaka u Clausuri, a Simeone je tada bio antipod onoga što je danas.





Argentina je tih godina ludovala za nogometnim inovacijama Marcela Bielse i njegovih učenika, a Cholo se u tom trenutku činio kao polaznik njegove akademije. Eksperimenti sa veznim igračima u zadnjem redu kao playmakerima, igra s trojicom u zadnjoj liniji i kopiranja Bielsine 3-3-1-3 formacije iz Čilea u kojem je igra bila podređena fantastičnom duetu Falcao-Alexis Sanchez i velikom Ortegi koji ih je hranio loptama. U tom trenutku svoje karijere, Simeone je bio argument "menottijevaca" – dok se Bielsa nerijetko doimao poput luđaka u laboratoriju koji usavršava patente i baca ih u smeće svaki put prije nego li ga plasira na tržište, Simeoneova verzija takve igre je imala uspjeha. Reći da je bio guru napadačkog nogometa bilo bi pretjerivanje, ali po stilskoj figuri i provociranju rješenja u igri, pozitivno je odudarao od dosta tvrdog argentinskog nogometa.

Bolno otrježnjenje uslijedilo je vrlo brzo – divlji nogomet koji teško trpi greške i ostavlja veliki prostor za bolne protuudare počeo ga je stizati glave i nakon 11 utakmica bez pobjede morao je napustiti klupu Rivera. Iako će konačni financijsko-duhovni pad i ispadanje u nižu ligu uslijediti nekoliko sezona nakon toga, najžešći navijači Rivera nikada mu neće zaboraviti "zasluge" koje je položio u zametak njegove propasti.

Uslijedio je period najvećeg Cholovog preispitivanja – koji put je pravi u nogometu, a samim time i životu? Kako pomiriti atraktivnost u igri, a ne izgubiti od onih koji sve poduzimaju da ju unište? Za zemlju koja priznaje samo krajnosti, znao je da odgovor nije ni u kakvom srednjem putu. Nije ga još znao, ali nije mogao stajati na mjestu. Nemir traženja odgovora potjerao ga je na jug Italije.

[ytube][/ytube]


Sicilija kao prekretnica

Italija, pradomovina brojnih Argentinaca, jednako srčano živi nogomet, ali posjeduje poprilično unificiranu ideju nogometa, a taj način nikada se nisu pretjerano trudili izdići na razinu religije i svjetonazora. Catania, novo odredište argentinskog stručnjaka, bila je savršeno reprezentativan primjer – samo dva boda iznad crvene zone, "Slonovi" su bez financijske pozadine ili naročitog talenta izgledali kao savršen kandidat za ispadanje. Vremena ni izbora nije bilo – rješenja su se morala naći odmah i sada. Upravo je to iskustvo ono koje ga je, po vlastitim riječima, najviše promijenilo: "Italiju nikad nisam zaboravio, a Sven Goran Eriksson mi je usadio prve trenerske klice još dok sam igrao. Tu sam shvatio da kao trener ne možeš imati omiljenu formaciju, već radiš s onim što imaš. Catania je baš zbog toga, što smo se morali prilagoditi svemu i svima, bila najbolje iskustvo za moje nogometno znanje". Sve natruhe igre, ali i stila koje su dominantne u Atleticu, vidljive su bile i u Cataniji – vrlo brzo od njih je stvorio jednu od najtvrđih obrana lige, s dubokom zonom i svih 11 igrača iza lopte, nastojeći suparnika namamiti na bok ne bi li mu po oduzimanju lopte u tom dijelu terena zavukli loptu iza leđa i istrčali kontru.

Trenutak je to u kojem nestaju sve dvojbe za Chola koji način je ispravan – zapravo, jako je bitno postoji li termin "ispravan". Uspjeh na Siciliji i ostanak u ligi trasirali su ga na Vicente Calderon, puno atraktivnijoj sredini, ali i dalje obilježenim ogromnim jazom između duopola na vrhu i ostatka lige.

Od 2014. do danas

U dvije godine bivanja na samom vrhu španjolskog i europskog nogometa, Atleticove najbitnije promjene su one kadrovske. Jedno čudo od mladog golmana zamijenilo je drugo, u srcu terena više ne rudari Tiago, uz krilo ne šprinta Raul Garcia, a Villa i Costa su odavno svoju sreću našli drugdje. Atleticova najjači forte, onaj kojim će nastojati zagušiti i Real Madrid jest balansiranje i kombiniranje visokog presinga u kojem suparniku kvare ritam, te duboke zone u kojoj fali prostora kojeg (posebno) Bale i Ronaldo toliko bolno trebaju da bi došli do izražaja, zbog čega im u pravilu baš utakmice s Atleticom iskaču u kalendaru kao nepoželjne. Za očekivati je da će Atleti tjerati igru Reala na bok pritiskom i markiranjem Kroosa i Modrića, a jednom kada je lopta na strani, puno je lakše zagraditi teren. Osim toga, ukoliko Modrić i Kroos ne budu imali dovoljno mjesta za primiti i distribuirati loptu, lako je moguće gledati scenarij po kojem se Real s loptom u nogama podijeli na dvije nepovezane cjeline po dužini terena.

Ofenzivno, za razliku od prije moćnog Coste koji je mogao zadržavati duge lopte, središnja točka napada jest Griezmann i tu leži najveća razlika tadašnjeg i današnjeg Atletica. Njegova sposobnost da poveže redove čini ga dragocjenim protiv Reala, tako da će Zizou vjerojatno morati posegnuti za Casemirom koji će paziti samo na njega. Mobilnost i izvlačenje obrane prema centru kada se spušta po loptu nude mnogo prostora za utrčavanje Saulu ili Torresu koji proživljava drugu mladost na Calderonu, i u tome leže najveće mogućnosti Atleticovih kontranapada. Koke bi protiv Reala mogao imati dobru dionicu – prednja trojka kraljevskog kluba nije pretjerano aktivna u obrani, a njegovo uvlačenje duboko i široko kako bi organizirao napad predaleko je od Modrića i Kroosa koji eventualnim izlaskom za njime ruše stabilnost sredine terena. Možda je malo proaktivniji stil preko njega kao dirigenta ono s čim će Simeone iznenaditi Real Madrid barem dio utakmice, po mogućnosti u razdoblju iza 60. minute, kada je Atletico padao protiv Barcelone i Bayerna u pravilu u sva 4 ogleda.

Sve u svemu, Atletico je bolja ekipa nego prije dvije godine. Ne drastično bolja, niti bitno drugačija, ali posjeduje nešto veću mogućnost prilagodbe suparniku, posebno u napadačkom dijelu igre.

Posljednja bitka

Svake sezone Atletico je rezultatski i igrački podizao ljestvicu, a osim toga je oživio "mrtvi derbi“ (zbog groznog skora s Realom i velike kvalitativne razlike, kroničari su se počeli tako referirati na veliku madridsku utakmicu). Trofeji koji su svoj crescendo doživjeli nacionalnom titulom i finalom Lige prvaka u kojem im je pobjeda izmaknula u završnim sekundama utakmice potvrdili su da se ne radi o samo jednoj simpatičnoj priči koja nas svako toliko prodrma u nadi kako nisu strogo definirane i jasne granice klupske elite, te kako će se među njima naći i novi igrač. Za razliku od Luisa Garcije, Vincenza Montelle, Roberta Martineza, Brendana Rodgersa i sile ostalih trenera iz pozadine, nitko nije izgradio toliko uspješnu i stabilnu sredinu kao Cholo. Željezni siege mentalitet, brižno iskovan u najfinijim kovanicama Sicilije, učinio je Atletico pokretom sa sve više pristaša, ali i suparnika – što je samo po sebi savršen indikator važnosti, a donekle i i uspjeha.

Ratnički nogomet, i preko granice pristojnog, dozvoljenog ili poželjnog, po treći put u dvije godine igrat će najveću utakmicu klupskog nogometa. S Bilardovom slikom u džepu, rukom na mudima i odijelom koja vjerojatno naručuje od kolumbijskog narkokartela dočekuje bitku na San Siru, posljednju u ratu kojeg je sam stvorio ne bi li animirao svoje postrojbe da potvrde konačan odgovor na najveće pitanje argentinskog i svjetskog nogometa - koliko daleko ste spremni otići za pobjedu?

[Tokmak]

ja ću ipak prekosutra navijati za kraljeve...

kod mene se u obitelji tradicionalno oduvijek simpatiziralo Real,pamtim još kao dijete Huga Sancheza...

[storm]

Dan...koji smo čekali

evo jedna repka madrida



20:45h

volim atletico....ali zbog Modrića ipak ću za Real

[greeneyes]

Fin sastav, samo, nema ovdje mjesta za Gabija, Saula, a Filipe Luis je ove godine vjerovatno najjači bek na svijetu, te bih ga ja stavio umjesto Marcela.

Inače, večeras ću navijati za Chola i njegovu družinu, iako mi se njegov fudbal ne svidja, što je, jelTe, već otprije poznato. No, Atletiko je manji klub pa im stoga i ne zamjerim tolik' što igraju na jedini mogući način kojim se mogu dokopati velikog finala.

[storm]

čuj naslova ....pošorali se.....meni ovo sliči kad se na ekskurziji zakače oko sendvića


LIGA PRVAKA
MADRIDSKO FINALE LIGE PRVAKA Tučnjava navijača na aerodromu, čekaju se sastavi Zidanea i Simeonea
Finale Lige prvaka:
Real - Atletico 20:45
Piše: Z.A./A.Ha.

Foto: Getty Images / Guliver image

REAL i ATLETICO veliko finale od 20.45 sati igraju na mitskoj Meazzi.

El derbi madrileno opet se igra u finalu Lige prvaka nakon samo dvije godine i Realovog velikog lisabonskog preokreta 2014., jer podsjećamo, Atletico je vodio 1:0 sve do četvrte minute sudačke nadoknade, kada Modrić ubacuje iz kornera, Ramos skače i zabija. Nakon toga u produžecima Ronaldo je pokazivao pločice, a Real po deseti put u povijesti podignuo klempavi pehar.

18:00 Realovi navijači finale će gledati i na svom Santiago Bernabeu u Madridu.



17:30 Tučnjava navijača Atletica i Reala na aerodromu trajala je gotovo pola sata:
[ytube][/ytube]

[Hannibal]

Oni bi trebali da plate neke ljude odavde ako hoce sta ozbiljnije

[Hannibal]

msm da bi ja navijo za atletico da mogu ic na utakmice, ovako za real

[storm]

Oni bi trebali da plate neke ljude odavde ako hoce sta ozbiljnije

Ne brini ti...imaju oni jebenih momaka....ultras sur su momci koje nije ugodno sresti na ulici

[Hannibal]

Meni su ultras sur nako al slabo ja to znam

[storm]

Ultras Sur?A znas za Atleticove?Odakle ih je gro i kakvi su?

Zar nisu Baski...?

O hanni ultras sur su u biti uništeni, ilegalni sad...

Sheva znaš di je ovaj most

Madrid 2004

[storm]

Atletico-Madrid...Athletic-Bilbao(Baskija) Storme jeboga.Isto kao sto za Bayern uglavnom navijaju seljaci iz Bavarske...a za Munchen uglavnom stanovnici Munchena...tako je i u Madridu.Real je galakticki,svjetski klub...Atletico gradski,radnicki.I sam stadion mu je smjesten na zanimljivom mjestu...odmah preko rijeke je veliko cigansko naselje.Naprijed cigani!

Ja sam čuo da je radnički klub, to je točno, ali da su ga osnovali šljakeri upravo iz baskije na radu u madridu....možda je samo mit
ne znam koliko tu sličnost imena ima veze....

najbolje kad ide cesta podno glavne tribine....imam fotke, ali da ne razvlačim stranicu

[storm]

Povijest
Nogometni klub Athletic Club de Madrid osnovali su 26. travnja 1903. baskijski studenti u Madridu kao ispostavu Athletic Bilbaa. Prvi je predsjednik kluba bio Enrique Allende.

eto ...šljakeri, studenti....isti q....baski uglavnom

[Hannibal]

Evo da javno j.... sasi vugdalicu majku u usta jer je debil subjektivni

[rethna]

Atletico gubi previse lopti

[Hannibal]

Ja iskoristio kvotu 2.5

[Socrates]

Gol iz ofsajda.

[storm]

Gol iz ofsajda.

I ja mislim...

Torres bi mogao malo i trčati... Griezmann se rasturi ovaj ništa.