EP - opšta tema

[Nole]

Kakva priča

Dario vrati se i razvali za babu

Strašna priča Uzeira Srne: Bio je siroče rata, četnici su mu spalili majku, a za karijeru sina je bio spreman prodati sve

Z.A./G.I./D.R.



Foto: Getty Images/Guliver Image

ŽIVOTNA priča Darija Srne dobro je poznata velikom broju hrvatskih nogometnih navijača, kao i činjenica koliki je bio utjecaj na njegovu karijeru imala obitelj. Bili su istinski povezani i Darijo je svaki svoj pogodak i uspjeh pripisao svojim najbližima.

Široj javnosti manje je ipak poznata životna priča njegovog oca Uzeira koja je svojedobno zaintrigirala čak i britanske novinare. Uzeir je, nažalost, sinoć preminuo nakon duge bolesti. Kapetan Hrvatske vijest je doznao nakon pobjede nad Turskom u Parizu.

https://www.theguardian.com/football/20 ... otballteam

Uzeirova priča bila je poput predloška za strašan film. O njegovom putu pisali su "The Guardian" i "The Telegraph", a priča počinje u selu Gornji Stopići u Zapadnoj Bosni, gdje je Uzeir Srna rođen 1940. godine. Godinu kasnije Nijemci su zauzeli teritorij, a zatim su tamo ratovali ustaše i četnici, koji su presudili majci Uzeira Srne. Kako zbog trudnoće nije mogla bježati, živa je spaljena.



Uzeir Srna postao Mirko Kelenc

Uzeira je spasio otac s kojim je pobjegao u šumu. U Bosanskom Šamcu su se razišli, a Uzeir se izgubio i završio u Sarajevu, a zatim u sirotištu u Murskoj Soboti. Tamo ga je posvojila obitelj policijskog službenika Kelenca, pa je Uzeir nakratko postao Mirko Kelenc.

U međuvremenu, Uzeirov je otac, zajedno sa starijim sinom Safetom, tragao za izgubljenim djetetom, no u vrijeme rata stradao je pogođen zalutalim metkom ispred kuće u kojoj je radio. Brat Safet ni nakon rata nije odustao od potrage, a igrom slučaja je nakon prekomande u Nišu sreo slovenskog časnika koji je imao informaciju o djeci iz sirotišta u Murskoj Soboti. Nakon par tjedana uspio je pronaći Uzeira u Sloveniji i odveo ga od obitelji Kelenc kada je i vratio svoje ime.

Došao na utakmicu protiv Neretve, pa ostao na njenom golu

U mladosti je živio u Bosanskom Šamcu u siromaštvu, preselio se zatim kod obitelji u Sarajevo i radio sve moguće poslove, a onda počeo igrati nogomet kao golman. Bio je u NK Sarajevu, neko vrijeme proveo u Beogradu da bi se vratio u Bosnu i otišao u vojsku koju je služio u Busovači. Tamo je branio za Jedinstvo i oduševio skaute Čelika iz Zenice.

Odradio je posudbe u nekoliko klubova, a jednog dana s Čelikom stigao na prijateljsku utakmicu s Neretvom u Metkoviću. Kako im se jedini vratar ozlijedio, molili su Uzeira da zaigra za Neretvu, a nakon što se iskazao obranama, tražili su da ostane. Skrasio se u Metkoviću gdje se vjenčao i dobio sina Renata. Zatim je otišao u Francusku gdje radio i igrao četiri godine, a po povratku u Metković oženio se drugi put i dobio dva sina, Igora i Darija. Radio je kao vozač kamiona, a onda postao trener u omladinskoj školi Neretve, baš u vrijeme kada je tamo stasao budući kapetan Hrvatske.

Preko Hajduka, u kojem je ispunio san, Darijo Srna je otišao u Šahtar gdje je postao ikona kluba, a onda i nezamjenjivi kapetan hrvatske reprezentacije. No, put do vrha bio je težak.

Od Uzeira su tražili novac za kadeta i brojali mu krvna zrnca

Iako je Srna već je kao 11-godišnjak pokazivao vanserijski talent za njegov uzrast, prelazak u Hajduk priječilo je to što mu se otac zove Uzeir, a u vrijeme dok je bjesnio hrvatsko-muslimanski rat "mnogi nisu htjeli da musliman zaigra za Hajduk". Prisjetio se toga njegov otac u priči koja je zaintrigirala velikog poznavatelja i ljubitelja istočnoeuropskog nogometa Jonathana Wilsona: "Bilo je to iznimno teško vrijeme, kada je nečije ime i prezime bilo jedino važno."

Međutim, Darijevog oca je od nacionalne diskriminacije još više smetala ona po "financijskoj osnovi" jer "Neki su treneri mlađih uzrasta u Hajduku otvoreno od mene tražili novac ako želim da Darijo zaigra tamo. Srećom, bio je toliko talentiran da kada su ga gledali na probi u Splitu, tražili su da ostane"

Sam Darijo je jednom prilikom rekao da je otac bio spreman prodati brod - jedinu obiteljsku pokretninu, kako bi sinu omogućio nastavak razvoja, a uvijek ističe da se cijela obitelj financijski žrtvovala kako bi njemu pomogla, iako su živjeli prilično skromno. Darijo mu danas posvećuje svaki gol.

takvih sudbina je prepun Balkan ...Iskreno saučešće Dariu , a mi ostali pustimo na miru čoveka da sažali oca...

[greeneyes]

Fali Villa u napadu. On bi za razliku od Morate zabio gol do sada. No dobro, mozda procepi Morata.

[Mala_Mu]

Koliko meni fale Xavi i David Villa. Neobicno bez njih gledati Spaniju..


P.S Cesi dosli braniti se na EP? Jedan udarac u okvir gola u zadnjoj minuti? sto ne volim takvu igru
Igras protiv Spanije bolan moras napadati, pokusati svakako ce vam uvaliti gol kad tad

Eh ko izbaci Holandiju

Ha ja, eto vam sad

[Hannibal]

joj spanaca jesu losi sestre mi, opet nista od njih

[Krokodil Behko]

Kakva priča

Dario vrati se i razvali za babu

Strašna priča Uzeira Srne: Bio je siroče rata, četnici su mu spalili majku, a za karijeru sina je bio spreman prodati sve

Z.A./G.I./D.R.



Foto: Getty Images/Guliver Image

ŽIVOTNA priča Darija Srne dobro je poznata velikom broju hrvatskih nogometnih navijača, kao i činjenica koliki je bio utjecaj na njegovu karijeru imala obitelj. Bili su istinski povezani i Darijo je svaki svoj pogodak i uspjeh pripisao svojim najbližima.

Široj javnosti manje je ipak poznata životna priča njegovog oca Uzeira koja je svojedobno zaintrigirala čak i britanske novinare. Uzeir je, nažalost, sinoć preminuo nakon duge bolesti. Kapetan Hrvatske vijest je doznao nakon pobjede nad Turskom u Parizu.

https://www.theguardian.com/football/20 ... otballteam

Uzeirova priča bila je poput predloška za strašan film. O njegovom putu pisali su "The Guardian" i "The Telegraph", a priča počinje u selu Gornji Stopići u Zapadnoj Bosni, gdje je Uzeir Srna rođen 1940. godine. Godinu kasnije Nijemci su zauzeli teritorij, a zatim su tamo ratovali ustaše i četnici, koji su presudili majci Uzeira Srne. Kako zbog trudnoće nije mogla bježati, živa je spaljena.



Uzeir Srna postao Mirko Kelenc

Uzeira je spasio otac s kojim je pobjegao u šumu. U Bosanskom Šamcu su se razišli, a Uzeir se izgubio i završio u Sarajevu, a zatim u sirotištu u Murskoj Soboti. Tamo ga je posvojila obitelj policijskog službenika Kelenca, pa je Uzeir nakratko postao Mirko Kelenc.

U međuvremenu, Uzeirov je otac, zajedno sa starijim sinom Safetom, tragao za izgubljenim djetetom, no u vrijeme rata stradao je pogođen zalutalim metkom ispred kuće u kojoj je radio. Brat Safet ni nakon rata nije odustao od potrage, a igrom slučaja je nakon prekomande u Nišu sreo slovenskog časnika koji je imao informaciju o djeci iz sirotišta u Murskoj Soboti. Nakon par tjedana uspio je pronaći Uzeira u Sloveniji i odveo ga od obitelji Kelenc kada je i vratio svoje ime.

Došao na utakmicu protiv Neretve, pa ostao na njenom golu

U mladosti je živio u Bosanskom Šamcu u siromaštvu, preselio se zatim kod obitelji u Sarajevo i radio sve moguće poslove, a onda počeo igrati nogomet kao golman. Bio je u NK Sarajevu, neko vrijeme proveo u Beogradu da bi se vratio u Bosnu i otišao u vojsku koju je služio u Busovači. Tamo je branio za Jedinstvo i oduševio skaute Čelika iz Zenice.

Odradio je posudbe u nekoliko klubova, a jednog dana s Čelikom stigao na prijateljsku utakmicu s Neretvom u Metkoviću. Kako im se jedini vratar ozlijedio, molili su Uzeira da zaigra za Neretvu, a nakon što se iskazao obranama, tražili su da ostane. Skrasio se u Metkoviću gdje se vjenčao i dobio sina Renata. Zatim je otišao u Francusku gdje radio i igrao četiri godine, a po povratku u Metković oženio se drugi put i dobio dva sina, Igora i Darija. Radio je kao vozač kamiona, a onda postao trener u omladinskoj školi Neretve, baš u vrijeme kada je tamo stasao budući kapetan Hrvatske.

Preko Hajduka, u kojem je ispunio san, Darijo Srna je otišao u Šahtar gdje je postao ikona kluba, a onda i nezamjenjivi kapetan hrvatske reprezentacije. No, put do vrha bio je težak.

Od Uzeira su tražili novac za kadeta i brojali mu krvna zrnca

Iako je Srna već je kao 11-godišnjak pokazivao vanserijski talent za njegov uzrast, prelazak u Hajduk priječilo je to što mu se otac zove Uzeir, a u vrijeme dok je bjesnio hrvatsko-muslimanski rat "mnogi nisu htjeli da musliman zaigra za Hajduk". Prisjetio se toga njegov otac u priči koja je zaintrigirala velikog poznavatelja i ljubitelja istočnoeuropskog nogometa Jonathana Wilsona: "Bilo je to iznimno teško vrijeme, kada je nečije ime i prezime bilo jedino važno."

Međutim, Darijevog oca je od nacionalne diskriminacije još više smetala ona po "financijskoj osnovi" jer "Neki su treneri mlađih uzrasta u Hajduku otvoreno od mene tražili novac ako želim da Darijo zaigra tamo. Srećom, bio je toliko talentiran da kada su ga gledali na probi u Splitu, tražili su da ostane"

Sam Darijo je jednom prilikom rekao da je otac bio spreman prodati brod - jedinu obiteljsku pokretninu, kako bi sinu omogućio nastavak razvoja, a uvijek ističe da se cijela obitelj financijski žrtvovala kako bi njemu pomogla, iako su živjeli prilično skromno. Darijo mu danas posvećuje svaki gol.

Dirljiva priča. Čitao sam je jutros i na jednom bosanskom portalu, s tim da bih se zakleo, da su kao rodno mjesto ove porodice naveli gornje Podrinje/Čajniče, tamo taj kraj

Drago mi je da je Dario uspio u životu, njegovom ocu sigurno je to bio životni san.

Evo i te drugačije priče

UMRO JE DOBRI UZEIR, OTAC DARIJA SRNE: Prije četiri godine u razgovoru za SB otkrio je svoju strašnu sudbinu

Uzeir je prije četiri godine u ekskluzivnom intervjuu za Slobodnu Bosnu ispričao svoju tragičnu sudbinu.

U znak sjećanja na ovog plemenitog čovjeka, objavljujemo njegovu životnu priču.


ŽIVOTNA PRIČA UZEIRA SRNE: Majku su mi četnici živu zapalili

Malo je kome u BiH poznata uzbudljiva i tragična životna priča Uzeira Srne, oca Darija Srne, kapitena hrvatske nogometne reprezentacije

Životna storija Uzeira Srne počela je u čajničkom selu Gornji Stopići, gdje je njegova porodica živjela do Drugog svjetskog rata. Nekoliko mjeseci nakon što se razbuktala najveća svjetska vojna, Uzeir je rođen u ovom selu iz kojeg je njegova porodica, pred naletima četničkih jedinica, često morala bježati. No, jednom prilikom nisu se uspjeli svi spasiti, u vatrenoj stihiji koja je gutala njihovu rodnu kuću zauvijek je ostala zarobljena Uzeirova majka i starija sestra.

“Majka je bila trudna i sa sestrom je živa izgorjela u kući”, priča Uzeir. Uzeirovu ispovijest svake sekunde prekidaju teške suze. Kaže kako je on sa ocem i bratom uspio pobjeći. Otac i stariji brat Safet skrasili su se u Bosanskom Šamcu, dok je njega sudbina odvela u Sarajevo, a odatle u Sloveniju. Nije prošlo mnogo, a Uzeir je ostao i bez oca, koji je smrtno stradao od kuršuma u jednoj šamačkoj aščinici.

“Poslije se pričalo da je metak koji je ubio mog oca doletio preko Save, iz Slavonije. Poginuo je radeći u aščinici, dok je pokušavao zaraditi nešto da prehrani sebe i mog brata”, priča Uzeir, koji nikada nije saznao mjesta gdje su mu ukopani roditelji. “Kažu da su majčine ostatke negdje sahranili brzo nakon što je stradala, dok za oca nikada ništa nisam saznao.”

U međuvremenu su Uzeira prebacili u Sloveniju. Nakon nekoliko mjeseci u Domu za ratnu siročad Uzeira je na staranje preuzela jedna porodica iz Murske Sobote. Kako nisu znali ništa o njemu, odakle je ni kako se zove, nadjenuli su mu i slovensko ime. Uzeir Srna postao je Mirko Kelenc. Na čelu njegove nove porodice bio je slovenski policajac, koji je Uzeira prihvatio i zavolio kao rođenog sina i nadao se da će on ostati živjeti sa njima.

Međutim, njegov brat Safet nikada nije prestajao tragati za svojim mlađim bratom. Otišao je služiti vojsku u Niš i stalno je pričao o tome kako je već godinama u potrazi za nestalim Uzeirom. Njegov zapovjednik, Slovenac, kazao mu je da u Murskoj Soboti, odnosno u selu Donja Lendava, živi dječak iz BiH, da ima tri ili četiri godine i da je jedino što se zna o njemu to da je siroče, porijeklom sa istoka Bosne.

Čim je odslužio vojsku, Safet se dao u potragu za Uzeirom i nakon nekoliko mjeseci traganja i uspoređivanja podataka uspio je doći u Sloveniju i shvatiti da je Mirko Kelenc ustvari njegov brat Uzeir! Ali kada je došao po njega, udomitelji nisu htjeli ni čuti da ga puste, pristali su tek nakon dugog uvjeravanja.

Uzeir se sa bratom vratio u Bosanski Šamac i krenuo u prvi razred osnovne škole, no nije znao ni riječi bosanskog. Pričao je samo na slovenskom, tako da su ga u razredu učitelji posjeli u klupu sa Juzmirom Jusufovićem, kako bi što prije naučio jezik i mogao pratiti nastavu. “On je postao jedan od mojih najboljih prijatelja”, kaže nam Uzeir. “Poslije je postao ugledan doktor u svome Šamcu.”

Netom nakon što je završio školovanje, Uzeir se odlučio završiti pekarski zanat. “Bio sam stalno gladan. Gledao sam drugove koji su dolazili sa kiflama i lepinama u školu i zavidio im. Zato sam i odlučio postati pekar.” Nakon nekoliko mjeseci, njegovi rođaci Srne, među kojima je bio i Zulfo, otac poznate voditeljice FTV Segmedine Srne, pozvali su ga da preseli u Sarajevo i dođe živjeti kod njih, u sarajevsko naselje Hrid.

“Od prve sam plate kupio crne zepe, jaknu i kartonski kofer u koji sam stavio jorgan i na voz za Sarajevo. Nisam ja znao ni za tramvaj niti gdje je Hrid. Pješačio sam satima, ali su mi mjeseci koje sam proveo sa rahmetli Zulfom, sa Segmedininom porodicom, bili jedni od najljepših u životu.”

Uzeir nije mogao naći posao pekara u Sarajevu, pa je počeo raditi kao težak. Poslije se tek zaposlio u tadašnjoj Velepekari i počeo igrati kao golman u Sarajevu. “Treneri su mi bili Franco Lovrić i Ivica Glavočevič”, prisjeća se Uzeir koji nije dugo ostao u Sarajevu.

U Velepekari se upoznao sa inžinjerima Soko Štarka koji su mu ponudili posao i mjesto golmana u njihovom klubu i zaputio se ka Beogradu. Iz nekadašnje jugoslovenske prijestolnice je pozvan u vojsku, koju je služio u Busovači. “Služeći vojsku, branio sam uporedo i za tamošnje Jedinstvo”, priča Uzeir.

“Igrali smo tada neku utakmicu protiv zeničkog Čelika. Nekoliko dana kasnije dolaze ljudi i kažu mi da se Čelik zanima za mene. To je bilo golemo, život u Zenici je tih godina bio dobar i ja sam nakon vojske pristao otići u taj klub.”

Međutim, konkurencija je bila žestoka, golmani Čelika bili su Stijović i Vranješ. Uzeir se nije mogao nametnuti, no kao nebrojeno mnogo puta do tada, sudbina se opet uplela i odredila njegov životni put. “Sa Čelikom smo bili na pripremama u Metkoviću i trebali igrati utakmicu sa Neretvom. Njima se povrijedio golman i ja sam branio za Metkovčane.

Kada se utakmica završila, tražili su da ostanem ovdje. Ja sam se dvoumio i na kraju se odlučio vratiti u Zenicu, ali kada je Stijoviću propao odlazak u Maribor i kada sam shvatio da ću i dalje biti treći golman, odlučio sam doći u Metković.”

U Metkoviću je Uzeir upoznao svoju prvu suprugu Nadu, s kojom je dobio sina Renata, talentiranog golmana, koji je danas trener u Neretvi. Brak nije potrajao i Uzeir se sa Nadom prijateljski razišao. Četiri je godine branio i u pariškom Pantamu, da bi se kasnije ponovo vratio u Metković. Tu se ponovo oženio, ovaj put sa Milkom, s kojom ima dva sina, Igora i Darija.

Radio je godinama kao vozač, jedno je vrijeme čak bio i trener Neretve u kojoj je prve nogometne korake napravio njegov sin. “Iako je bio sitan, mnogo manji od svojih vršnjaka, znalo se odmah da je Darijo veliki talenat”, ponosno govori Uzeir. “Igrao je izvanredno i rukomet, stolni tenis, čak i košarku. Jednog je dana došao kući i kazao kako mu je školski trener rekao da se ostavi nogometa i počne ozbiljno trenirati košarku.”

Dok je Darijo trenirao u Splitu, Uzeir je išao raditi u Njemačku, kako bi kupio auto kojim bi mogao otići do Splita da pogleda sinovljeve utakmice, ali i da mu obezbijedi nešto novca.

“Sjećam se da su tada svi momci na putovanja sa sobom nosili dvjesto-tristo maraka. Darijo je imao dvadeset kuna u džepu. Zbog toga su ga gledali, ali je on svima govorio: 'Moj ćaća ima samo toliko para i ja se toga ne stidim'.”

Uzeir je i dalje tragao za svima iz porodice Srna i pokušavao im pomoći da se vrate u rodni kraj, odakle su morali ponovo bježati i u ljeto 1992. godine. “Neke sam našao u ratu u blizini Makarske, bili su tu u nekom kampu, u izbjeglištvu. Radili su u restoranu gdje su pekli janjce”, kaže nam, poručujući: “Volim ih sve i sve ih pozdravljam, i živim za taj dan kada ćemo opet svi biti na okupu. Znate, ja sam davno otišao iz Bosne. Ali Bosna nikada nije otišla iz mene.”

(N.Hasić/Slobodna Bosna)

[greeneyes]

Baš mi je godra što se ona fudbalska poezija okrunila pogotkom, inače bi u suprotnom bila vel'ka šteta. Sve superiška, sem nevidljivog Cesca(dobro, lažem, izvadio je jednu loptu s gol crte) i loše realizacije napadača. No dobro, prva je tekma, a Španci inače ne oduševljavaju u prvim utakmicama na velikim takmičenjima.

I naravno za Don Andresa.

[STrendzer]

Ibrahimovic je Cak Noris.

to je komentar o nasem Ibri pred igru Svedske,na tv u sposrtskom studiu ARD koji trenutno vodi osim ostalih i nekadasnji igrac Bayerna Effenberg..

[greeneyes]

Ibra i jeste za ekipe u kojima će on biti Bog i batina, nije on za ekipa koje njeguju timski rad.

[Rum]

Danas je u Metkoviću održan pogreb Uzeira Srne, oca kapetana Hrvatske Darija, koji je preminuo netom nakon velike pobjede Hrvatske nad Turskom.


UzEIR VALJDA MU JE TREBALA BITI KLANJAnA DZENAZA A NE SPROVOD

[greeneyes]

Danas ništa zanimljivo na repertoaru.

[Mala_Mu]

:vitez Kad je EP u pitanju sve su mi zanimljive

A i vjerujem da ce biti dobre utakmice, dobar fajt :vitez

[Tokmak]

Danas ništa zanimljivo na repertoaru.

kako nema,pa igra Kikica večeras i to direkt sa ljetovanja došao...
najbolji igrač svijeta službeno...

[greeneyes]

Pa i nisu baš sve zanimljive, al' ajde, kako kome.

Nije isključeno da Island i iznenadi Portugal, jer Portugal je x puta kiksao protiv malih, al' opet, obrni-okreni nema tu dobrog fudbala. Jedni će igrati na individualni kvalitet, drugi čekati svoju šansu, možda zabiti koju frljoku i to je to.

Danas ništa zanimljivo na repertoaru.

kako nema,pa igra Kikica večeras i to direkt sa ljetovanja došao...
najbolji igrač svijeta službeno...

Jah, a to nam kao donosi neku spektakularnu tekmu.

Najbolji igrač svijeta, kako općenito, kako službeno, se nalazi u Južnoj Amer'ci. A ti si, druGe moj, prespavao jednu godinu.

[Socrates]

Na Copa America I Brazil se pridruzio Urugvaju na putu kuci.

Argentina sada favorit. Mada, Kolumbijci su mnogo opasni I sigurni.

Veceras Island pobjedjuje Portugal I ja zaradjujem jedini sest poena.

[greeneyes]

A jesi vidio način na koji je postignut pogodak koji je poslao Brazil kući?

[Socrates]

Ma iebiga, to je fudbal. Ne volim ni ja to. I najveci su to radili. Henry je igrao bukvalno rukometa protiv Iraca prije nekoliko godina, pa sudije "nisu vidjele".

Sto im nisu dali gol prije, pa se ne bi ni govorilo o tome.

[greeneyes]

Ma znam, nisam ni ja pristalica "dovikivanja upomoć," kukumakanja i sl. nakon neke greške sudija, al' onako mi je fora ta "božija ruka." Istina, Brazilce sigurno boli, al' 'ta im ja mogu. Svakako su nikad gori.

[Socrates]

Sad sam procitao da je majka tog Peruanca sto je dao gol Hrvatica.

[greeneyes]

Storme, šta imaš reći na ovo?

[Krokodil Behko]

Rusi uslovno diskvalifikovani. Ako se ponovi, sretan im put do kuće.