Kolumne

[Mohr]

Poglavito potrebito

Piše: Boris Rašeta, Novosti


RTL Danas

‘Je li ova atmosfera s navijačkih okupljališta u Hrvatskoj doprijela do Pariza’, pita Ana Brdarić reportera Antonija Vuksanovića, koji u odgovoru ponavlja njenu grešku:

‘Da, Ana, doprijela je…’

Doprijela!?

Brojne političke intervencije u jezik unijele su konfuziju koju ćemo teško popraviti. Bizarno, ali danas, u vrijeme desetaka moćnih gadgeta - od googletranslatea do brojnih gramatičkih softvera - grešaka ima više no ikad ranije. Ljudi govore ‘potrebit’ umjesto ‘potreban’ jer im to zvuči hrvatskije, oportunije, legitimnije, iako te dvije riječi imaju različita značenja. ‘Doprijela’ zvuči nacionalnije nego ‘doprla’, i tako dalje i tomu slično.

Zašto je grešaka sve više? Zato što je najsavršeniji gramatički alat - čovjek. Tiskovine štampane poslije Drugoga svjetskog rata najčešće nisu imale, u onoj bijedi, ni jedan tipfeler. Na jednom tekstu radili su pisac, urednik, lektor, korektor, pa opet urednik, a danas je svaka rečenica sudbinski osuđena na inokosne dosege svoga tvorca, jer nikakvih daljnjih kontrola uglavnom nema. Jedan alat, excel tablica sa troškovima poslovanja nakladničke kuće, kumovao je pismenosti masovnih medija: poslodavci na kraju godine zagledaju u tu tablicu, u njoj traže prostore za uštede, i prvo režu glave koje nisu baš neophodne - lektorske, redaktorske, itd. Nekad je to bilo pitanje ugleda, statusa, pismenosti, prestiža, ukratko - pitanje časti. Danas je sve samo pitanje - profita.

Glagolski pridjev aktivni glasi, inače: ‘doprla’. Nema ‘doprijela’ i nema tog pravopisa i pravogovora u kojemu će taj oblik pridjeva biti legitimiran, RTL-u na znanje i ravnanje.


Studio 4

U Studiju 4 gostuje čovjek koji govori o ekonomiji, brojkama, javnom i općem dugu, i - to ne zvuči nimalo ohrabrujuće. Iz riječi dr. Đure Njavre, dekana Zagrebačke škole ekonomije i menadžmenta, proizlazi da bi samo mahnit čovjek u ovom trenutku mogao priželjkivati vlast.

‘2016. godina je zadnja laka godina za Hrvatsku. Već od iduće godine ćemo morati otplatiti dug i kamate u visini od dvije i pol milijarde eura, i tako deset godina. Hoćemo li to moći? Ako se ne pripremimo ove godine, od iduće godine, mogući su problemi koji će nas dovesti do grčkog scenarija’, govori Njavro.

Što to znači? Znači da će naredna vlada, čak i ako se nastavi era jeftinog novca na svjetskim tržištima kapitala, morati rezati proračun za nekoliko milijardi kuna, možda desetak, pa i više. A to, opet, znači šatore, čekićanja, crnoje, grmoje, plinske boce i slične užitke. Sućut pobjednicima!


Vijesti, HRT

Oleg Butković prolijeće pored novinara, čujemo pitanja o stravičnoj krizi vlade, on odgovara: ‘Bit će bonaca, iza ružnog dolazi lipo…’ Takvih fraza naši političari proizvode more - ‘idemo delat’; ‘neka institucije rade svoj posao’; ‘o čemu mi pričamo’, ‘budimo iskreni’; ‘danas je lijep dan’; bla-bla, truć truć.

Iza ovih se fraza kriju dvije stvari. Strašna intelektualna praznina, nemoć, posvemašnje odsustvo potrebe i snage da se jezik izdigne iznad razine najotrcanijih banalnosti, klišea iz seoske krčme. I drugo, strah od postavljanja pitanja na koja nema nikakva odgovora. Bijeda jezika je bijeda uma, bijeda koncepta, bijeda politike. ‘Stupanj sklonosti apsolutnoj vladavini razmjeran je preziru spram vlastite zemlje’ kaže Tocqueville, genij liberalne političke teorije. Iza ovakve upotrebe fraza naziremo prezir prema demosu i sklonost apsolutnoj vladavini, onoj koja ne dozvoljava pitanja, ili bar - u nemogućnosti da zabrani pitanja - harlekinizira odgovore.


N1, izravan prijenos sjednice Vlade

Prihvatiti kao prvi posao u politici posao predsjednika vlade, u zemlji čiji jezik ne poznaješ a politiku nisi proučavao niti sekunde i nisi dobio ni jedan jedini glas - to se zove hrabrost! Tim Orešković pozvao je nedavno na borbu za Hrvatsku. Hm, otrcano, ali - zašto se to nije sjetio 1991. godine? Kad je preuzeo dužnost vidjelo se da natuca hrvatski. Zašto ga u dijaspori nije učio? Tima je u Hrvatsku, čini se, vratila supruga, pa ćemo ovih dana na velikoj sceni imati dva uprizorenja Shakespeareova komada o Macbethu, kodorskom tanu kojega upropasti i u zlo gurne odveć ambiciozna žena - u Oreškovićevu, kao i Karamarkovu slučaju, čini se da je to bilo presudno. No, u CV-u će ostati notica: bio je predsjednik vlade, u mobitelu ima brojeve telefona Angele Merkel, Obame, Camerona…


Dnevnik, HTV1

Božo Petrov postao je aforističar! Kaže da su sve dosadašnje vlade prvu godinu kadrovirale, drugu izvodile teže dijelove plana, kao i treću, da bi u četvrtoj ulazile u izbore, dok ova vlada radi obrnuto - ona u prvoj godini kani odraditi izbore.

Na ovoj vladi možemo vidjeti zašto je Karl Mahnheim bio u pravu kad je tvrdio da je politika ‘iracionalni manevarski prostor’. Koaliciju Bože Petrova i Tomislava Karamarka de facto je inicirala Kolinda Grabar Kitarović, nepoznatim manevrom na ranojutarnjim konzultacijama, s kojih je Petrov - ljut kao ris - izjurio kao tane, razvrgnuo već dogovorenu koaliciju sa Zoranom Milanovićem i popodne se spetljao s Karamarkom. Potom su u tri sata našli premijera, Tima Oreškovića. Da Kolinda tog jutra nije intervenirala, Božo Petrov sklopio bi vladu sa Zoranom Milanovićem i ta bi se vlada ovih dana raspadala. HDZ bi se potom vratio na vlast sa više od 80 mandata. Ovako, predsjednica je nepromišljenim manevrom prilično razdrmala desni centar : pobijedi li u sučeljavanju Brkića i Karamarka ovaj drugi, HDZ se dugo neće oporaviti…


Dnevnik, HTV1

Reporteri središnjeg Dnevnika donose reportažu iz Vrgorca, u kojemu se ponovo odvijaju izvanredni izbori. Središnje pitanje su glasači iz Ljubuškog, koji u Vrgorcu glasaju za HDZ. Lokalna lista mladih, Most, SDP i lijeva opozicija bore se protiv te prakse dok je čelnica HDZ-a smatra normalnom. ‘To su naši državljani’, kaže gospođa iz HDZ-a.

U anketi među građanima čujemo različita mišljenja, ali jedno se izdvaja. Nekakav čičica, vrlo flegmatičan, izriče na Kovačić / Barišićevoj televiziji vrlo nepoćudnu rečenicu: ‘Komunizam je’, kaže on, ‘bio bolji’.

Urednici su opet spavali!

A to da urednici spavaju doista se vidi po rezultatima - 15. svibnja, kad je instaliran novi studio, Dnevnik je pratilo 10,48 posto opće populacije. Idućeg tjedna gledanost je pala na 5,9 posto po danu, potom se srušila na 5,7 posto, da bi se u zadnje vrijeme kretala oko 4,8 posto. Niti jedno javno poduzeće ne bi lako prošlo nakon čistke 70 ljudi, pa ni HRT. No ovdje se glave kotrljaju kao u bilijaru, nikoga nije briga. Rezultat će biti strašan: pad gledanosti srozat će oglašavanje, to će smanjiti televizijski proračun, spirala propasti će se nastaviti a krivaca biti neće. No, koga briga - sve je dobro dok si pri vlasti, a vlasta je bogata i vlasta te časti…


Dnevnik, Nova TV

‘Nemojte podcjenjivati Bandića’ - govori zagrebački gradonačelnik o sebi, u trećem licu, pa nastavlja - ‘Bandić ne pregovara s partnerima putem medija; Bandić nikada nije licitirao. Jadne su stranke ako im mediji sastavljaju Vladu, jeste li kad vidjeli kako se bira papa, jeste li kad vidjeli da ga biraju mediji?’

Bandić je masi novinara opet prodao bozu. Naravno da papu ‘biraju’ i mediji, danima prije konklave nagađa se o imenima, primaju se oklade, formiraju koeficijenti. Još do prije tjedan dana, Milan Bandić bio je ključni medijski promotor nove većine, licitirao je sa pet, deset, dvanaest zastupnika - ali na to ga nitko nije upozorio. Hrvatska je osuđena na blefere.

[Mohr]

Huliganska osuda „huligana“

Viktor Ivančić


U sretnome finalu hrvatske političke lakrdije napokon je pala Vlada, pa se možemo mirno posvetiti „najvažnijoj sporednoj stvari na svijetu“. Eto prilike da se, umjesto političkim, bavimo nogometnim „huliganima“, s tim što oni prvi – za razliku od drugih – ne zaslužuju da imenica koja definira njihovu temeljnu metodu rada bude stavljena u navodne znakove.

A zašto nogometno-navijačke „huligane“ smještamo među navodnike?

Zato što je u tom slučaju „huligan“ prazan termin s negativnim predznakom koji se, za potrebe što efikasnijega širenja moralne panike, puni različitim sadržajima. Nakon što su, ubacivanjem baklji u teren, privremeno prekinuli utakmicu između reprezentacija Hrvatske i Češke, i tako potaknuli UEFA-u da kazni Hrvatski nogometni savez (HNS), „huligani“ su u hrvatskome javnom diskursu uglavnom svedeni na „neprijatelje hrvatske države“, dakle na krvoloke najvišega ranga, uz cijeli niz pridruženih epiteta koji proizlaze iz logike medijske, političke, preudosportske i općenarodne histerije.

Tko je tu histeriju započeo?

Ritam je udarila predsjednica države Kolinda Grabar Kitarović objavom poruke na svome facebook profilu koja glasi ovako: „A vama neprijateljima Hrvatske, mrziteljima svoje reprezentacije i države (tzv. orjunašima) poručujem: odgovarat ćete i za ovo i za svastiku! Sram vas bilo!“ Taj državnički istup je portal Index.hr, jedan od rijetkih hrvatskih medija koji se u ovim danima vodi načelima zdravoga razuma, popratio više nego adekvatnim naslovom.

Kako je taj naslov glasio?

„Kolinda sišla s uma.“

A kako su na ostatku scene slijedili taj silazak?

Energično i bodro, naime s dostatnom količinom krvi u licu i pjene na usnama. Predsjedničin kućni prijatelj Zdravko Mamić, Veliki Gazda hrvatskoga nogometa, protiv čije su se korumpirane strahovlade „huligani“ i mobilizirali, također je ustvrdio da su „orjunaši i politički ljevičari ušli u Hajduk“. Drugi predsjedničin prijatelj, deklarirani neonacist i diler kokaina Velimir Bujanec, „huligane“ je nazvao – redom – „smrdljivim Balkancima“, „’decom’ jugo-oficira“, „Jugoslavenima-orjunašima“ i „plaćenicima Ostoje Rankovića“ koje treba „ispisati iz državljanstva“. A uslijedila je i cijela lavina institucionalnih dijagnoza sličnoga tipa.

Kakvih dijagnoza?

Splitski HDZ, recimo, ocjenjuje da su Hrvatsku osramotili „jugo-nacionalisti koji žele srušiti državu“. Ratni veterani 4. gardijske brigade su, primjerice, „sigurni da iza ovih mladih kvislinga stoji plan kojeg možda oni nisu svjesni“. Pa do pisanog očitovanja predsjednika Sabora Željka Reinera koji u „huliganima“ prepoznaje „skupine koje već godinama, a neke i stoljećima, rovare protiv Hrvatskog naroda, naše države i naših vrijednosti“.

Zašto predsjednik Sabora piše „Hrvatski narod“ s velikim početnim slovom?

Za svaki slučaj. Velik je to narod, bez obzira na gramatičke sitnice. Kao što je velika i hrvatska država, protiv koje razne neprijateljske skupine rovare stoljećima, iako ona postoji jedva dvadeset i nešto godina. No i taj je državnički istup portal Index.hr, jedan od rijetkih hrvatskih medija koji se u ovim danima rukovodi načelima zdravoga razuma, popratio više nego adekvatnim naslovom.

Kako je taj naslov glasio?

„Reiner luđi od Kolinde.“

A zašto su „huligani“, najprije od državne čelnice, a potom i od ostalih, prikazani baš kao „orjunaši“? Što je to tipično „orjunaško“ u njihovu djelovanju?

Nema logičnoga objašnjenja za to, niti postoji suvislo obrazloženje zbog čega bi netko tko s punim pravom prezire korumpiranu ustašoidnu bagažu iz HNS-a – i želi joj nanijeti maksimalnu štetu – bio kvalificiran „orjunašem“, osim činjenice da „huligani“ dolaze iz Splita i Dalmacije, pa se spomenuta ideološka etiketa valjda čini najpogodnijom za njihovu brzopoteznu demonizaciju. To je, doduše, savim u duhu hrvatske državničke tradicije.

Kakve tradicije?

Za više svojih posjeta Splitu u devedesetim godinama prošloga stoljeća Franjo Tuđman je govorio o novinarima i urednicima Feral Tribunea kao o „sljedbenicima Orjune i splitskih četničkih četa“. Kolinda Grabar Kitarović sada se oslanja na te slave harangističke tekovine, makar je dosta izvjesno da novinari nekadašnjeg Ferala i aktivisti iz Torcide imaju sasvim različite, vjerojatno čak i suprotne ideološke preferencije.

O čemu ta tradicija onda svjedoči?

Svjedoči o političkome huliganizmu kojim se, naposljetku, etiketiraju i „huligani“. Ili, kako je to formulirao jedan marginalni kroničar još povodom one svastike što je osvanula na poljudskome travnjaku, o „huliganskom karakteru hrvatske političke normalnosti“.

Što bi to bio „huliganski karakter hrvatske političke normalnosti“?

To bi bila, na primjer, ona reakcija Kolinde Grabar Kitarović na pismo Milorada Pupovca, u kojem je ovaj upozorava na porast nasilja prema onima drugačijih etničkih i ideoloških opredjeljenja, a predsjednica mu odgovara da ovi to zaslužuju jer „rade protiv hrvatske države“, pa nije greda ako ih tkogod umlati, što su onda u svojim istupima slijedili i drugi politički primati, od Zlatka Hasanbegovića do Milijana Brkića. Isti refleks državotvornog huliganizma sada pokreće sveti rat protiv „huligana“.

Znači li to da ona svastika na travnjaku poljudskoga stadiona nije predstavljala ideološku poruku?

Ona je bila ponajmanje to. Svastika je – samo naizgled paradoksalno – poslužila kao idealno simboličko oruđe za gerilsku borbu protiv korumpirane ustašoidne bagaže iz HNS-a. Univerzalno prepoznatljiv amblem iskorišten je prije svega za to da se nanese što snažniji udarac sustavu koji proizvodi štetu (što se i dogodilo, kroz isporuku međunarodne kazne), a usput je raskrinkano i šire društveno licemjerje. Zbog toga je predsjednica države, prijateljski i interesno sparena sa Zdravkom Mamićem, par dana prije sporne utakmice bijesno pozivala da se „crtači“ svastike „napokon pronađu“, jer „ne vole svoju Domovinu“. Sreća da je Index.hr, jedan od rijetkih hrvatskih medija koji se ovih dana rukovodi zdravim razumom, to popratio više nego adekvatnim naslovom.

Kako je taj naslov glasio?

„Kolinda se grli s neonacistima, a pred utakmicu sere o svastici na Poljudu.“

Što znači prvi dio te rečenice, budući da smo drugi već elaborirali?

Znači da je glavni medijski promotor Kolinde Grabar Kitarović i počasni gost na njenoj inauguraciji bio upravo Velimir Bujanec, poznati hrvatski fašist, koji se svojedobno fotografirao u crnoj nacističkoj uniformi s kukastim križem na rukavu, pa se predsjedničino zgražanje nad „poljudskom svastikom“ otkriva kao ceremonijalno naličje te ljubavi, to jest kao odurna hipokrizija. Jednako kao što je u koruptivnom pogledu definira Zdravko Mamić, stvarni vlasnik HNS-a i hrvatskoga nogometa: on joj je organizirao proslavu rođendana, on joj je financirao izbornu kampanju, a cijela zemlja ispod glasa cvrkuće o tome kako je šef tajne službe (SOA-e) Dragan Lozančić smijenjen zbog toga jer je policija, prisluškujući Mamića kao „osobu pod istragom“, nabasala na njegove neobične kontakte s predsjednicom države.

A zbog čega u ovome tekstu korupcijski uvezanu gospodu iz HNS-a nazivamo i ustašoidnom bagažom?

Zbog toga što je predsjednik HNS-a Davor Šuker prakticirao obredne posjete grobu Ante Pavelića u Madridu. Zbog toga što je njegov prethodnik i mentor, Vlatko Marković, javno veličao NDH, a jednom prilikom, kada je reprezentacija gostovala u Poljskoj, čak i zabranio igračima posjet Auschwitzu. Zbog toga što Joe Šimunić – čovjek kojeg je UEFA kaznila jer je navijače navodio da skandiraju fašistički pozdrav „Za dom spremni“ – ne samo što nije kažnjen od strane HNS-a, nego na tekućem europskom prvenstvu sjedi na klupi reprezentacije, u svojstvu pomoćnika selektora, a zapravo kao simbol i ideološka maskota nogometne vrste. Zbog toga, na koncu, što je i predsjednica države – nakon što je prisustvovala utakmici na kojoj se s tribina orilo „Za dom spremni“ – izjavila kako je „atmosfera bila veličanstvena“. Nedavno je, uzgred budi rečeno, općinstvu povjerila da ona i njena djeca najradije slušaju pjesmice ustašofila Thompsona, pa je očigledno da gospođa predano servisira vrijednosti protiv kojih, kada joj ustreba, provizorno ustaje.

Stavimo li te činjenice u kontekst svastike na nogometnom travnjaku, pa još uzmemo u obzir hajku na „orjunaše“, „kvislinge“ i „jugo-nacionaliste“ koji tu i slične opačine režiraju, kakvu ideološku musaku zapravo imamo na jelovniku? Splitske naciste protiv zagrebačkih ustaša?

Načelno, rekosmo, imamo huligansku osudu „huliganizma“. Tehnički, pak, imamo borbu protiv fašistoidne uzurpacije uz pomoć simboličkog inventara samog fašizma. Faktički, opet, imamo radikalan buntovnički pokret koji – bez obzira na svoje ideološke afinitete, koji posve sigurno nisu liberalno ružičasti – reagira na silu metodama koje ta sila najbolje razumije i koristi sredstva koja su primjerena dosad počinjenom nasilju. Uopće nije slučajno što su „huligani“ jednoglasno optuženi za „terorizam“, iako su se u svojim aktivnostima, uz nešto vatre, dima i kemikalija, do sada zadržavali na simboličkome polju. Splitska travnata svastika – mnogo više od francuske bakljade – čak je konceptualno mogla podsjetiti na čuveno bojanje Peristila u crveno što ga je u zrelome dobu socijalizma poduzela skupina angažiranih umjetnika, s tim što su se „huligani“, za razliku od umjetnika, lišili artističkih pretenzija i usredotočili na čistu političku akciju.

Ipak, zar transparent izvješen preko mosta između Trogira i Čiova – „Sve izgubili dabogda!“ – ne svjedoči o lošim namjerama?

Naravno da svjedoči, no zbog čega bi otkazivanje lojalnosti hrvatskoj nogometnoj reprezentaciji nužno moralo predstavljati protudržavni čin? Tko je taj princip propisao? Tko je stavio znak jednakosti između HNS-a i hrvatske države? Zašto uopće „moramo navijati za Hrvatsku“? Nakon što je taj nepisani društveni zakon u Francuskoj efektno zgažen, pokazalo se da u navijačkoj destruktivnosti ima nečega prokleto zdravog.

Što je to?

Po prvi put se dogodilo da je sam koncept domoljublja radikalno napušten, bez obzira na motive koji su do toga doveli. Već zbog toga „huligani“ zavrjeđuju da ih se smatra progresivnom avangardom, makar to bili i nehotično. Umjesto što je u optjecaju jedino izbor između „dobroga“ i „lošeg“, ili između „pravoga“ i „krivog“ domoljublja, između tobože kultiviranog i kočijaški sirovog uzgajanja „državne emocije“, jednom se trebao pojaviti netko tko će djelom pokazati da je domoljublje kao takvo krajnje problematično i nepotrebno, te da samu patriotsku matricu valja odbaciti kao bljutavu ideološku splačinu koja služi isključivo manipulacijama. Istina, teško da su „huligani“ baš to imali na umu, no nema sumnje da svojim djelovanjem – htjeli to ili ne – prokrčili put i ohrabrili one koji dolaze.

Tko to dolazi?

Oni što će, lišeni obvezujućeg domoljubnog zanosa, jednom možda moći uživati i u hrvatskome nogometu. Jer momci igraju zaista dobro. Kako na terenu, tako i na tribinama.


Peščanik.net

[Mohr]

Sarajevski diplomat i novinar piše o svojem iskustvu s Hezbollahom prilikom nedavnog boravka na Bliskom istoku


Opaka Božja partija

Piše: Zlatko Dizdarević, Novosti


U općeprihvaćenom nabrajanju današnjih moćnika koji oblikuju novu realnost Bliskog istoka obično nema Hezbollaha, šiitske ‘Božje partije’ sa juga Libanona. Ipak, u životu Levanta i posebno vojnom raspetljavanju svega što se dešava u Siriji i okolo, oni se ne mogu zaobići. U nešto više od tridesetak godina postojanja prošli su statusni put od terorističke organizacije do krajnje respektabilnog protivnika, ili saveznika, zavisi ko ih pominje. Zvanično, još uvijek su ‘teroristi’ za SAD, Kanadu i Izrael. Za ostale, zapravo, ovisno od situacije. Za UN i EU, recimo, u novijim izvještajima nisu teroristi. Za neke je to samo njihovo ‘vojno krilo’. Za Amerikance i EU, istovremeno, na listama terorista nisu, recimo, Jaish al-Islam i Ahrar ash Sham, klasične terorističke islamističke grupacije koje zdušno logistički podržavaju Saudijska Arabija, Turska i Katar, miljenici Zapada. No ta vrsta kriterija u svijetu je odavno izgubila svaki smisao osim jedino važnog – ogoljeno interesnog i poslušničkog. Zato ni Hitler za mnoge nije više što je nekad bio.

Hezbollah je rođen, uz snažnu podršku Irana, 1982. godine. Vojno se konstituirao u otporu izraelskoj armiji, IDF-u, koja je sa Sharonom na čelu kretala na Libanon, zvanično radi eliminacije PLO-a i Arafata. Hezbollah je tada bio radikalniji od Amala, šiitske političke partije Libanona. Sjećam se da su bili strah i trepet u Bejrutu a izvještavao sam onda i o uzajamnim sukobima ove dvije formacije. U Hezbollahu danas kažu da su ‘oni pokret, a Amal partija’. Osnovica na kojoj počivaju je, kako ističu, u revoluciji i otporu, pripadnosti šiitskoj denominaciji i borbi protiv izraelske cionističke ideologije. Vojno ih je zapravo odredio drugi rat protiv Izraelaca u Libanonu 2006. godine. Tada se izraelska vojska po prvi put u ratovima na arapskom tlu morala povući ponižena, bez oreola pobjednika. U to vrijeme počinje i ubrzano političko, socijalno i vojno izrastanje pokreta na temeljima striktnih pravila. Konspirativni su i u internim odnosima. Pričali su mi u Bejrutu da i unutar porodica najbliži među sobom često ne znaju kakva je čija pozicija i raspored u ‘sistemu’. One regrutovane na svoj ‘konto’ preuzima organizacija. Škola, posao, zdravstvena zaštita, razne subvencije, sve je dio sistema.

Hezbollah je odavno u parlamentu i vladi Libanona. U koaliciji su sa ‘Slobodnim patriotskim pokretom’ Michela Aouna, nespornog kršćanskog lidera u zemlji, čovjeka prebogate vojne i političke karijere. Amal je bliži Suleimanu Frangiehu, kršćaninu iz vodeće familije na sjeveru, u i oko luke Tripoli. U susretima minulog mjeseca u Bejrutu sa funkcionerima Hezbollaha i Amala, rečeno mi je kako su svi oni zapravo koalicija, samo čekaju raspetljavanje priče o budućem predsjedniku države da se vidi kome će šiiti dati jedinstveni glas. Po ustavu Libanona kršćanin je uvijek na čelu države, šiit predsjednik parlamenta a sunit vlade. Hezbollah je za Michela Aouna, dok je Amal bliži Frangiehu. Kada se kršćani dogovore ko im je zajednički kandidat od ove dvojice, za njega će glasati ujedinjeni šiiti. Vjerovatnije je – Aoun. A glavni cilj je, kažu, očuvanje Libanona.

Poslije vječitog neprijatelja Izraela, u ovom času prijetnja Hezbollahu je – Saudijska Arabija. Ono što ne kažu suviše glasno, jeste da novi premijer zato ne smije da bude prebogati Saad Hariri, sunit i podanik Saudijske Arabije. Lider je koalicije ‘14. Mart’ koja okuplja praktično sve snage što su protiv šiita, ali i kršćana. Posebno su protiv vječitog utjecaja Sirije na Libanon. Iran mrze. Rat u Siriji pomogao je dalje sazrijevanje Hezbollaha. U političkom smislu postali su faktor sa kojim veliki koalicioni partneri, i oni za i oni protiv podjele Sirije, ozbiljno moraju da računaju. Vojni stručnjaci u Damasku i Bejrutu govorili su mi minulih sedmica da je Hezbollah snaga koja može da ratuje na tri fronta, i u Libanonu protiv Izraela ili možda Saudijaca, i u Siriji koliko treba, i ‘pomažući’ na ostalim frontovima gdje ih pozovu, u Iraku ili Jemenu, na primjer. Naoružani su odlično i imaju sve potrebno, od raketa velikog dometa, tenkova i teške artiljerije do – dronova. Rat u Siriji strateški i taktički im je unaprijedio doktrinu. Danas znaju šta je borba na tuđem terenu i otvorenom frontu, izvan gradova i uličnih borbi. Bitno su im ojačale vojne kontra-obavještajne i sigurnosne službe, ovladali su novim tehnikama, sistemima komunikacija, kripto-zaštitom, dešifriranjem…

Zanimljiv je bio susret u njihovom savremenom Centru za dokumentaciju, u kvartu Dahiyeh, u šiitskom južnom Bejrutu. Domaćin mi je bio dr. Abdul Halim Abdallah, direktor Centra. Dan ranije prošao sam južnim Libanonom, kroz Sidon i Tir, preko rijeka Zahrani i Litani, zanimljivom turom do granice sa palestinskom Zapadnom obalom. Preko graničnih ograda, betonskih i žičanih, na par stotina metara su izraelska naselja Metola i Kiryat Shmona. Pokazali su mi dalje, na vrhu povelikog brda, ogromni memorijalni vojni muzej ‘Meelita’, simbol pobjede nad IDF-om. Na prostoru od 600.000 kvadratnih metara su podzemni tuneli, galerije, rovovi i trofeji, poput izraelskog ponosa, tenka ‘Merkava’. Za Dr. Abdallaha Amerika nije više ‘veliki Satana’ već ih se trezveno smješta u analizu zbivanja u regionu. Iznenađuje zamjerka Rusima. Ne zato što ‘koordiniraju poteze sa Izraelom’, već jer su ‘prerano prešli sa vojne na političku soluciju sa teroristima u Siriji, a nisu ih još porazili oružjem’.

Iz perspektive zadnjih zbivanja u Siriji, ima osnova za ovo. Istovremeno, ne vjeruje da će Izrael napasti Libanon i njih. Saudijce kao da ne doživljavaju ozbiljno. Sugovornik zvuči uvjerljivo kad kaže da se ‘Božja partija’ bori za opstanak sekularne vlade u Siriji i podržava njihov apel za ujedinjenjem etničkog i religijskog mozaika na Bliskom istoku. To je i razdjelnica u njihovoj borbi, prema ostalima. U odnosu na ono što se o Hezbollahu može znati prije posjete, i nakon razgovora sa njima na terenu, oni jesu iznenađenje. Veće od očekivanog. Prostora za sumnju u ono što kažu malo je. Vjeruju u sebe i svoje ideje. Malo je tu argumenata za tvrdnje da ih interesiraju tuđi prostori. Imaju, očito, kapacitet da svoje interese odbrane. Izuzetno su značajan dio nove geostrateške osovine Rusija-Iran-Sirija, ma koliko ih smatrali ‘sporednim moćnikom’. U tom lancu oni nisu slaba karika, naprotiv. To je zaključak kad ih samo malo bolje upoznate, bez ‘sufliranja’ sa strane.

[Mohr]

Reakcija Suada Beganovića povodom ponovljenih napada urednika magazina Stav na profesora Nenada Veličkovića


Filipova strujna priviđenja i halucinacije

Suad Begović, Prometej.ba



U onome što bi trebao biti magazin, a što je nacionalistički megafon za batinanje svih onih koji se usude misliti, ne misliti drugačije, nego uopšte misliti i što nosi naziv Stav, urednik Filip Mursel Begović u broju 67 izašlom 16. 6. 2016. godine u tekstu pod nazivom Nenad Veličković roditelje djece iz Konjević-Polja nazvao „neobrazovanim nacionalistima“ nastavlja medijski reket i sustavni napad na profesora Nenada Veličkovića.

Navedeni magazin u nekoliko navrata se doticao profesora Veličkovića, što u tekstovima Mahira Sokolije, kojem nikako nije bilo jasno zašto Veličkoviću smetaju nazivi ulica koje nose imena ustaša, što u prošlom tekstu Begovića Zauzimanje praznog mesta detetovog uma: Tajna veza Nenada Veličkovića, bošnjačkih stranaka i Evropske unije u kojem se Veličkoviću poručuje da treba biti sretan jer su mu Bošnjaci dopustili da uopšte priča. Tekst vrvi osudama i pozivima na oprez jer Veličković je – Srbin! Da Begović takve kvalifikacije koristi kao redovan dio svog pisukanja pokazuje Enver Kazaz u tekstu Filip Mursel Begović ili kastrirano mišljenje a sve greške i podvale do kraja razotkriva i sam Veličković u tekstu Ležeći policajac na evropskom putu.

Dakle, Veličković je Srbin koji smeta jer priča. Da je suština i banalnija nego je nosi prethodna rečenica poslužit će jednostavan podatak da se, na dva lista koliko je posvećeno Veličkoviću u gore navedenom broju Stava, na čak osam mjesta različitim fontovima ističe da je to profesor srpske književnosti, a tako počinje i nadnaslov članka.

Bilo bi glupavo pozivati Begovića na etički kodeks, kao i na novinarsku profesionalnost. Međutim, nužno je reagovati na dirigovane istupe koje magazin Stav promovira. Naime, Begović difamatorski i huškački piše svoje tekstove navodeći u oba genocid i tako posredno dovodi priču u ravan neke veze profesora Veličkovića sa velikosrpskim idejama te u kontekst bratstva Dodika i Veličkovića. Tako Begović piše da „primjećujemo da slični politički aktivizam (kao Veličković, op. a.) pokazuje i destruktivni Milorad Dodik.“

S obzirom da ne preostaje ništa drugo, minimum bi bio analizirati članak Nenad Veličković roditelje djece iz Konjević-Polja nazvao „neobrazovanim nacionalistima“ i pokazati svo Begovićevo neznanje, cinizam, neprofesionalnost i svjesne insinuacije.


Čovjek neskrivenih namjera

Begović u dijelu naslovljenom Čovjek skrivenih i opasnih namjera nema šta reći pa hiperbolizuje skandal iako će pažljivo čitanje pokazati da Begović ne razumije, ili ne želi da razumije. Naime, Begović predstavlja Veličkovićevu ideju anacionalne škole kao odsustvo razumijevanja za diskriminaciju djece u Konjević-Polju. Da Begović zna čitati tada bi vidio da se ukidanjem nacionalnih programa diskriminacija smanjuje. Odnosno, Veličković ne negira demokratska prava, već poručuje da i roditelji djece koji žele anacionalnu školu mogu to tražiti kao i bilo ko drugi. Kako taj paradoks ne može odbraniti Begović počinje sa spinovanjem.

Ono što profesor srpske književnosti Nenad Veličković smatra „anacionalnom školom“ za naivne je predstavljeno kao „probosansko“, a da nije riječ o tome, ponajbolje se razobličuje u njegovoj autorskoj knjizi „Dijagnoza – patriotizam“, objavljenoj u Beogradu 2010. godine.

Jedino što se razobličuje ovdje jeste činjenica da Begović nije novinar, jer preduslov da se nešto prepozna novinarom jeste vrlina ideje, u ovom slučaju novinarstva, kako nas uči Platon. S obzirom da Begović ne navodi niti jedan citat u odbranu svoje teze jasno je da on knjigu nije ni pogledao, a samim tim je iznevjerio profesiju. Međutim, akcenat je ovdje na dvije boldirane riječi: srpske i Beograd.

Ako Veličković nije bosanski patriot, šta je onda? Pita se Begović, da bi zatim zaključio da je Nenad Veličković čovjek skrivenih i opasnih namjera.

Tako ovaj Zagrepčanin i student kroatistike koji u ratu nije bio minut (no ne budimo Filip, pošteno je reći da nije bio punoljetan kao otac njegov) pita građane Sarajeva da li je vojnik Armije BiH, spomenuti Nenad Veličković, zaista njih branio i da li je patriota. Da bi potom razjasnio tim istim građanima istinu do koje je on sam stigao ne čitajući knjige koje ne citira, ali ih spominje.

Da bude siguran da je opkoljenim Sarajlijama sve razjasnio i da je Veličković opasni Srbin, Begović navodi da on čak predaje i Žitije svetog Save na fakultetu, što je smiješno, jer da nije studirao kroatistiku već na FF u Sarajevu, Begović bi znao da je iste žitije predavala i ranija profesorica koja se zvala Fatma te da su žitije bitna naučna činjenica.

Begović promiče kroz tekst još jednu neistinu. A to je kako Veličković ne govori o vlastima RS-a već o „bošnjačkim čitankama“ što se može vidjeti u knjizi „Školokrečina“, koja je objavljena u Beogradu 2012. godine, pri čemu se Begović nije potrudio ni pogledati Školegijum, već drugi nepogledani materijal, gdje takvih tekstova ima sasvim dovoljno.

Međutim, nasumični izbor Školegijuma iz januara 2011. godine donosi tuce tekstova o srpskom nacionalizmu, čak Veličković kritikuje jednostran izbor ćirilice koju Begović također spominje navodeći Povelju Kulina bana. Nemoguće je ne primijetiti kako Begović spominje sve redom velike simbole, od Kulina bana do patriotizma ne bi li tako Veličkovića smjestio na drugu stranu, onu demonsku gdje su Dodik i Veličković udruženi.

Istina sigurno ima više integriteta i neće da se druži sa Begovićem u njegovim poduhvatima, a ona kaže da već na naslovnici Školokrečine piše kao podnaslov Nacionalizam u bošnjačkim, srpskim i hrvatskim čitankama, baš kao što se Veličković bavi sa sve tri strane i u knjizi Dijagnoza – patriotizam. Begović jednostavno mora nazad u klupu, učiti i samo učiti.

Begović zatim želi da ispravi jedinicu koju je sam sebi dao jer se nije sjetio pogledati ni naslovnicu knjige i piše kako ne stoji teza o „bošnjačkim čitankama“ jer toj tezi ide u prilog i činjenica da su bosanske nastavne planove i programe za nacionalnu grupu predmeta izrađivali također autori različitih nacionalnosti... pri čemu se pokazuje sva logička logoreja i patološka zagriženost u nacionalizam. Ako je Begović u pravu i imena dokazuju da sadržaj ne može biti nacionalistički jer su autori Srboje, Bošnjoje i Hrvoje, kako li će objasniti slučaj Bošnjaka Dževada Galijaševića. Tako on postaje skandal sam sobom, čim u imenima nalazi nacionalnu i vjersku pripadnost.

Vrhunac i krajnji stadij cinizma i moralne izopačenosti jeste poređenje profesora Veličkovića sa Dodikom. Begović, nakon što se propisno logički ispromašivao pompezno piše sljedeći odjeljak pod nazivom Veličković pokazuje elementarno neznanje i nedostatak argumenata nadoknađuje komparacijama sa iskušanim neprijateljima. Stoga nije čudno što je zagrebačko čedo igrajući se u vlastitoj moralnoj pljaci zamutilo granicu koja se smije preći i profesora koji je učestovao u odbrani BiH usporedio sa Dodikom. Takav moralni rasap donosimo u cjelini.

No, barem što se tiče relativiziranja, nijekanja i ukidanja bosanskog jezika, primijećujemo da slični politički aktivizam pokazuje i destruktivni Milorad Dodik. Hoće li ovaj profesorsko-predsjednički dvojac uspjeti u svojem „ćirilometodskom“ prosvjetnom nauku u RS-u, ostaje da se vidi. Ovoj braći iz „Lige mladih lingvista“, naime, zajedničko je to da bi rado bošnjačku djecu iz Konjević-Polja i njihove „neobrazovane roditelje nacionaliste“ lišili osnovnih ljudskih prava.

Nije nemoguće prokljuviti pozadinu nazivanja Veličkovića i Dodika udruženim dvojcem i braćom. Oni su Srbi, svi Srbi su isti. Begović je marginalna ličnost, novinar koji ne zna citirati, a zbog toga mu je potreban neprijatelj na kojem će dokazivati svoju nacionalnu pripadnost. U tom traganju za identitetom Filipa udara struja, on spoznaje Boga, kako sam navodi u jednom intervjuu i postaje Mursel. Zatim dolazi u Sarajevo da prima platu i repetira iskrivljeno novinarsko pero u neprijatelje, ne bi li i on postao jedan od jakih bošnjakizatora grada kojeg je Veličković branio u ratu od napadača. Stoga on u Veličkovića može gledati samo iz žablje perspektive.

Da Begović voli struju vidi se dalje u tekstu jer, odjednom i niotkuda, u priču upliće Enesa Durakovića kojem je Veličković predlagao trofazni obrazovni strujni sistem da bi isto tako, ne spominjući ni kada, ni šta, ni kako „dokazao“ da to pokazuje neznanje profesora Veličkovića. Begović uvijek počinje da lupa kao Maksim po diviziji kada nemušto sebi želi obezbijediti plodno tlo za instaliranje neke svoje ideje. Igranje logičkih troskoka dovodi do sljedeće rečenice. Možda je takvo nešto Veličković priželjkivao ne bi li legalizirao vrijeme za koje je plaćen od države, a koje troši da vodi vlastiti časopis.

Da Begović više troši vremena na provjeravanje navoda nego na blaćenje časnih branitelja Sarajeva, saznao bi da Veličković ne troši vrijeme na časopis i da njegovi studenti nisu uskraćeni za nastavu i kvalitet u njoj. Ali zato jesu bili kod Rizvanbegovića kojeg spominje u nastavku. Na kraju je Begović završio sa Zukom Džumhurom tako obigravši nekoliko krugova ganjajući vlastiti rep tekstu u kojem se ne zna da li više ima smiješnih ili žalosnih rečenica.


Šutnja kao moralno bijedništvo

Ne postoji danas, osim dokazanih imena, u sarajevskoj literarnoj čaršiji neki Mirko Kovač koji će pisati ponovo Polja smrti. U takvom habitatu obituju intelektualni pešovi nespremni da reaguju kada se vrši napad na integritet bilo koga. Takve moralne praznine i etičke truleži zaudaraju po raznim organizacijama smjenjujući urednike i sisajući tradukijevu sisu, vješto izbjegavajući i onaj minimum sastanaka. Najgori od najgorih danas vode te fantomske etičke šupe koje su se donedavno izdavale za neupitan mauzolej odgovornosti i ispravnosti. Neki od njih vrijede, ali su tihi, izbjegavaju prevlast većinske banalnosti. Takav plašt više ne vrijedi. Vrijeme je da se obračuna sa onima koji su stisli svoju gubicu zaboravljajući na temeljne vrijednosti koje nosi humanistika. Profesori Filozofskog fakulteta u Sarajevu su najveće kukavice. Njihovo mahanje glavom na sjednicama, nemanje stava i vječna šutnja ista su ona šutnja koju je opisao Meša Selimović u knjizi Sjećanja. O tim etičkim bastardima će biti još mnogo tekstova. I sve dok oni šute njih treba računati u saučesnike koji šutnjom odobravaju skidanje skalpova. Kada na sljedećem kongresu, konferenciji ili u emisiji na televiziji budu pričali o tome kako su Sarajevo branili i Srbi i Hrvati i Bošnjaci treba im zamahati praznim listom jer oni nisu ti koji ikoga brane ni iz udubnosti vlastite fotelje. Predugo se takva šutnja zaljeva cinizmom koji danas cvjeta i smrdi.

Samo je ona mlađa generacija uspjela biti jadnija od ove. Pišući, između ostalog i za Školegijum, te struktualizirajući, restruktualizirajući i poststruktualizirajući za novac oni su saprali sve redom, duboko se pozivajući na posljednje utočište, etičku odgovornost pisaca. Danas je njihov angažman svrhovit i svjedoči o njihovoj veličini – oni pišu slova na boje i to objavljuju po internetu.

[Mohr]

NE MEŠAJ SE U DRŽAVNI POSAO!

MILOŠ VASIĆ


Načelnik Odeljenja kriminalističke policije Policijske uprave beogradske Dragan Kecman smenjen je pre neki dan. To mu se nije dopalo – a kome bi? – i on je tu nešto promrsio o svom „nametnutim zameniku“ koji da mu ide u podvalu i podmeće mu nogu itd; tipična policijska priča iz MUP Srbije: oni se tamo bave intrigama i ogovaranjima mnogo više nego suzbijanjem kriminaliteta, ali – to je tako. Ministar i vd direktora policije, onaj saobraćajac Rebić, objasnili su da: Kecman se preopteretio poslovima i radnim zadacima, pa su ga premestili tamo gde može da pruži više na već poodmaklim poslovima rešavanja ubistava novinara, konkretno Ćuruvije i Pantića, gde da je doprineo mnogo u međuvremenu, a Kriminalističkom policijom u Beogradu ima ko da se bavi, itd.

Tu je – u Kecmanovom obraćanju javnosti povodom tog smenjivanja i prekomande – promakao jedan naizgled mali detalj: on je – iako ga niko nije pitao – naglasio i istakao da njegovo smenjivanje nema nikakve veze sa slučajem Savamale, što su ministar i vd direktora potvrdili.

Jedino što je dodao bilo je i najvažnije: Dragan Kecman kaže da je on te noći, 25. aprila 2016, zahtevao da se u Savamali uradi uviđaj.

E, sad: udahnite duboko, zapalite cigaretu, nalijte piće i razmislite. Kecman zahteva da se uradi uviđaj – kako Bog zapoveda i pravila službe – u svom svojstvu načelnika krim-policije Beograda. Uviđaja, kao što znamo, nije bilo, a ni reakcije na pozive građana policiji u pomoć.

Zanimljivo. Jedan načelnik krim-policije u velikom gradu dostupan je uvek na bežičnoj vezi, GSM telefonom ili tetrom, u svaka doba dana i noći. Kecman je, naravno, znao istoga trenutka da šta se događa u Hercegovačkoj ulici; naravno da je zahtevao da se načini uviđaj, što je logično i po pravilima Službe. Uviđaj nije bio načinjen; pa ko je i šta je taj načelnik Kriminalističke policije da traži uviđaj?

E, tu dolazimo na suštinu stvari. Jedan načelnik krim-policije Policijske uprave beogradske trebalo je da zna da šta se događa te noći u gradu i da nikakvi uviđaji i izlasci na teren nisu bili predviđeni; naprotiv. Drugim rečima, načelnik Kecman bio je izostavljen iz liste ovlašćenih poznavalaca programa rada policije za tu noć. Da li je on to znao, predosećao ili je bio u neznanju – mi ne znamo. To, ukratko, znači da Dragan Kecman ne ispunjava uslove za tako visok položaj u Beogradu. Da ih je ispunjavao, znao bi odmah, bez da mu se kaže, o čemu je tu reč: o državnom poslu u koji se nije mešati, pogotovo ne sa raznim nepotrebnim uviđajima. Ako je Tamo Gde Treba rešeno da se Savamala sruši i počisti „noćom kradom“, šta ti ima da se mešaš u to?

Dobro: dopuštamo, štaviše nadamo se, da je načelnik Kecman reagovao spontano, policijski i ljudski, ali na to se ne gleda dobro. On ima da zna unapred koliko je sati i odakle vetar duva i da ne postavlja pogrešna pitanja u pogrešnom trenutku. Ako za sve ove godine časne i poštene (koliko znamo) službe nije naučio šta se sve promenilo u međuvremenu – ko mu je kriv? Trebalo je znati, građani, što bi rekao sovjetski milioner Aleksandar Ivanovič Korejko kad su mu se žalili da nisu znali da će doći do revolucije 1917. Trebalo je znati, načelniče Kecman: svi smo bili upozoreni još davno.

Policija je, ako ne znate, sredina zatvorena, prema javnosti neprijateljska, usmerena u sebe i – samim tim – intrigantska i ogovaračka, takmičarska i prilično beskrupulozna, kako i priliči zatvorenim sistemima. Mi ne znamo ko je taj „nametnuti zamenik“ koji je Kecmanu išao u podvalu i ne zanima nas. Eto ih tamo. Ovde, međutim, imamo skandal nebeskih razmera: policija odbija da pruži pomoć ugroženim građanima, što je teško kršenje pravila službe, a ako nastupe zabranjene posledice (kao što jesu) i krivično delo.

I šta dobijemo? Ništa, osim smenjivanja Dragana Kecmana sa mesta načelnika krim-policije Policijske uprave beogradske. Zašto? Pa zato što je tražio uviđaj! Zar vam nije odmah bilo jasno? Da je bio pravi i upućeni službenik Stefanović dr Nebojše i Rebić vd direktora, na pamet mu ne bi bilo palo. E, pa – ko mu je kriv? Šta on ima da se petlja u tuđa posla? Ako je lepo bilo rečeno da policija neće reagovati na zahteve građana za pomoć, onda ni zahtev za uviđaj nekako nije baš bio na mestu. Znalo se lepo šta se i zašto radi i šta on tu ima da se petlja.

Objašnjenja za njegovu prekomandu u MUP, za nekakvog već savetnika, je li, jevtina su. Da će on tu sada pomoći u rasvetljavanju ubistava novinara, nije nego. Ta rasvetljavanja, svim obećanjima uprkos, nisu stigla nigde. Sa Ćuruvijom smo tu gde smo, na Specijalnom sudu, gde ni Frenkija Simatovića nisu u stanju da dovedu da svedoči (a kao bi nešto i rekao…), kao zbog Haškog tribunala, ma nemojte. U slučaju Milana Pantića nismo nimalo pametniji, štogod vrh MUP pričao: mrtva priča, nepouzdan svedok, doviđenja i soli na rep.

Tako se to događa kad čovek na jako značajnom mestu ne ume da shvati trenutnu političku situaciju, nego se drži pravila službe, krivičnog postupka i krivičnog prava kao pijan plota. Pa šta će im takav, kad imaju fleksibilnijih i razumnijih od njega?


(Autonomija)

[Mohr]

A Big Ben će i dalje tući

Piše: Tomislav Jakić, Novosti


Čuveni londonski zvonik, tik do Westminsterske opatije i parlamenta, jedan od simbola ne samo britanske metropole, nego i cijele velike Britanije, nakon više od četiri desetljeća mijenja karakter. Njegovo će zvono, naravno, i dalje tući i on će, isto tako naravno, stajati na istome mjestu na kojemu stoji od polovice 19. stoljeća, kada je sagrađen. No, od četvrtka, 24. lipnja godine 2016. Big Ben više neće biti simbolom jedne od članica Evropske unije.

Za mnoge neočekivano (mada iznenađenju – objektivno gledano – i nema mjesta), Britanci su se na referendumu izjasnili za izlazak iz Unije. I tako se zatvara krug u britanskoj politici, ali počinje i novo poglavlje u povijesti i Evrope, i Evropske unije, i njezinih država članica. Kada bi čovjek htio biti zloguki prorok, a ima za to itekako mnogo i razloga i povoda, rekao bi da smo na početku razdoblja u kojemu će se pod znak pitanja dovoditi ne samo jedinstvo EU, odnosno njezin opstanak, nego i cjelovitost pojedinih članica Unije (a nije isključeno ni Velike Britanije, prve zemlje koja je iz Unije izašla). Bilo kako bilo, na početku smo turbulentnog razdoblja za koje se nitko nije pripremao (ma što sada tvrdili u Bruxellesu), razdoblja čije potencijalno značenje neki u Evropi – ne treba ići dalje od Hrvatske – kao da uopće ne shvaćaju. Britansko članstvo u Evropskoj uniji poseban je fenomen. Dva je puta London aplicirao za članstvo u tada još Zajedničkom evropskom tržištu i dva je puta vetom Francuske bio odbijen. Francuski predsjednik Charles de Gaulle prilično je uvjerljivo obrazlagao specifičnosti britanskog otočnog položaja i svega što iz toga proizlazi, da bi u dva navrata jasno zaključio kako Britaniji u Evropi koja je tek kretala putem ujedinjavanja naprosto nije mjesto. Tek kada je de Gaulle napustio predsjedničku funkciju, Pariz se smekšao i Britanija se pridružila skupini od šest zemalja što su tada činile osnovu projekta započetog kao Zajednica Ugljena i čelika, ali zamišljenog kao brana svakom budućem ratu na tlu Staroga kontinenta.

Da bi potvrdili svoju politiku britanski su laburisti (premijer Harold Wilson) dodatno proveli i referendum – prvi u povijesti Velike Britanije – na kojemu je većina stanovnika dala podršku ulasku u Zajedničko tržište. Od tada Britanija se profilirala u jednu od ključnih članica Unije, a London je postao međunarodni financijski centar. No, idući koraci na putu prema evropskome ujedinjenju sve su manje bili po volji Britancima kod kojih – ma kako to paradoksalno u današnjem međuovisnom svijetu moglo zvučati – njihov otočni mentalitet i uživanje u ‘divnoj izolaciji’ nikada nisu ustuknuli pred izazovima stvaranja zajedničkog, evropskog identiteta. Koliko god da su znali, i to s pravom, upozoravati na pogubnost nacionalizma koji je bio u korijenu svih sporova i sukoba u Evropi, Britanci svoj nacionalizam nisu bili spremni mijenjati za evropejstvo (čak usprkos poznatoj izreci legendarnog Winstona Churchilla kako će ‘doći dan kada će se čovjek osjećati ponosnim zbog toga što je Evropejac’). Pogotovo kada je to evropejstvo počelo poprimati političke tonove. Svaka ideja, ma kako udaljena od realizacije, o stvaranju nečega što bi se uvjetno zvalo Sjedinjene Evropske Države, bila je Britancima apsolutno neprihvatljiva. No, ne i samo njima. S prestankom sovjetske dominacije u istočnoj Evropi (i disolucijom SSSR-a) u tome su dijelu Staroga kontinenta stvorene države koje su dotadašnji rigidni komunizam (koji to, naravno, nije bio!) zamijenile demokratskom formom, ali ne manje rigidnim nacionalističkim sadržajem. Države-nacije postale su ‘in’ u posthladnoratovskoj Evropi. A takvim državama svaka ideja o nekome iznad njih (osim, možda, Boga) potpuno je strana. Tu leži korijen evroskepticizma, mada je u velikom valu proširenja, uz zdušnu potporu Washingtona, EU narasla na više od 20 članica, da bi se primanjem Hrvatske prije tri godine zaustavila na brojci od 28 (koja se britanskim izlaskom svodi na 27). Unija se u godinama što su prethodile odrekla, pod pritiskom nacionalista iz vlastitih redova, i ustava, i himne i zastave, jer to je bilo nešto što su države-nacije ljubomorno čuvale za sebe. I do tada jasan smjer koji je od ekonomske integracije i uvođenja zajedničke valute išao prema političkome ujedinjavanju, postao je u najmanju ruku diskutabilan, odnosno našao se na udaru onih koji su do jučer žarko željeli u Uniju, koji su se članstvom u njoj itekako okoristili (primjer: Poljska), ali koji nisu imali ni snage (političke), ni volje odreći se svojih nacionalnih okvira i zamijeniti ih evropskima – Shengenu usprkos.

Dodatni je element kvaliteta kadrova koji se okupljaju u Bruxellesu i Strasbourgu i koji pod kapom EU žele igrati ulogu evropske vlade (Evropska komisija) i Evropskoga parlamenta. Tužna je činjenica da praktično sve zemlje članice šalju u Bruxelles svoje političare u najbolju ruku druge kategorije. Državnika tamo nema (za razliku od onih koji su neposredno nakon pobjede nad fašizmom cijelu stvar i pokrenuli). I kada se tinjajuće nezadovoljstvo Unijom koja pokazuje potencijal da se pretvori – jednoga dana – u neku vrstu nad-države spoji s vrlo jasnim i razumljivim nezadovoljstvom sve većim brojem poteza Evropske komisije (ponekada doista ridikuloznima) i kvalitetom rasprava u Evropskome parlamentu, dolazimo do osnove na kojoj je nikla biljka britanskoga izlaska. Da bi, međutim, stvar do kraja bila jasna treba svakako reći još nešto. U kampanji uoči britanskoga referenduma sukobljavala su se dva straha. I zagovornici ostanka, i pobornici izlaska operirali su sa strahom (koji je uvijek iracionalan) kao s glavnim argumentom. Prvi su Britance plašili ekonomskim posljedicama (a one će biti neminovne), drugi pak – valom izbjeglica koji će zapljusnuti otočku državu i promijeniti njezin karakter (pri čemu nikoga kao da nije brinula činjenica da je Britanija već i danas šaroliki konglomerat ljudi iz svih krajeva svijeta, poglavito iz nekadašnjih britanskih kolonija). Pobjedu je odnio strah od izbjeglica, isti onaj strah što dominira političkim opredjeljivanjem ne baš beznačajnog broja novih članica Unije koje uporno sprječavaju da u gorućem pitanju izbjeglica koji hrle prema Evropi, Unija progovori jednim jezikom i da zauzme jednu, zajedničku, poziciju. Pobjedu su odnijeli, ma koliko da to nitko neće htjeti priznati, netolerancija i ksenofobija. S dugoročnim posljedicama kojih se treba bojati. I za kraj: posve suludo zvuče komentari koji i rezultat britanskoga referenduma pripisuju ‘dežurnom krivcu za sve’, ruskom predsjedniku Vladimiru Putinu. Jer, ako je nekome u interesu snažna, ujedinjena Evropa koja će misliti svojom glavom i voditi svoju politiku, onda je to upravo Rusija. A ako netko može biti zadovoljan, jer je kroz režime u više sebi sklonih (da ne kažemo: poslušnih) država i dalje osigurao svoj utjecaj, ali ne mora razmišljati o potencijalnom evropskom ne samo partneru, nego i rivalu na svjetskoj sceni, onda je to Washington. Eto, tako stvari stoje. A Big Ben će i dalje tući…

[Mohr]

Ime i rezime

Piše: Viktor Ivančić, Novosti


Dvije reporterke Jutarnjeg lista prošlog su se petka po novinarskom zadatku zatekle u zagrebačkom lokalu NK Jarun, smještenom valjda negdje na Jarunu, gdje su se – nakon obilježavanja 27. godišnjice osnivanja Hrvatske demokratske zajednice – radi neformalnog druženja okupili brojni aktivisti i pripadnici vrha slavljeničke partije. U reportaži koju su objavile u nedjeljnome broju lista citirale su izjave više od trideset istaknutih stranačkih ličnosti što su se referirale na samo jednu temu – zašto Tomislav Karamarko mora otići?

Oko dobrovoljne ili prinudne, ali svakako hitne smjene aktualnoga partijskog vođe, svi su se sugovornici složili, no objašnjenja i razlozi što su ih uz to nudili bili su dosta šaroliki: od toga da se Karamarko ‘pogubio’ i da se ‘više ne snalazi’, da je oduvijek bio politički diletant i neznalica, da je trebao otići još i mnogo ranije, da bez prestanka proizvodi neprijatelje, da ‘troši ljude bez imalo empatije’, da sve odluke donosi sam i ignorira najbliže suradnike, da je trebao sjediti u Vladi a ne u kavani hotela Sheraton, da je svojom sivonjskom tvrdoglavošću i autizmom izazvao izvanredne izbore i doveo stranku do ruba provalije, da je ‘bez energije’, ‘mršav’ i ‘neispavan’, da ne raspolaže ni minimumom pregovaračkih kapaciteta, da se pokazao nedoraslim povijesnom trenutku i ukazanom povjerenju, pa sve do ocjene da će ‘baš oni koji su mu se ulizivali prvi krenuti u njegovo rušenje’.

Redom njihova pojavljivanja u tekstu, novinarkama su iskaze o nužnosti što skorije dekapitacije Tomislava Karamarka dale sljedeće stranačke osobe: ‘izvor iz HDZ-a’, ‘ljudi iz Karamarkova kruga’, ‘izvor iz vrha HDZ-a’, ‘jedan HDZ-ovac’, ‘jedan naš sugovornik’, ‘drugi naš sugovornik’, ‘jedan poznavatelj unutarstranačkih odnosa’, ‘naš sugovornik’, ‘Karamarkov bliski suradnik’, ‘mnogi članovi stranke’, ‘jedan izvor iz HDZ-a’, ‘pouzdani izvor’, ‘jedan član stranke’, ‘naš drugi izvor’, ‘sugovornik iz HDZ-a’, ‘jedan HDZ-ovac’, ‘drugi HDZ-ovac’, ‘treći HDZ-ovac’, ‘upućeni izvor’, ‘jedan član Predsjedništva stranke’, ‘jedan od sugovornika koji Karamarka dobro poznaje’, ‘izvor iz stranke’, ‘jedan član HDZ-a’, ‘naš sugovornik’, ‘drugi naš sugovornik’, ‘naš dobro informirani sugovornik’, ‘jedan razočarani HDZ-ovac’, ‘drugi razočarani HDZ-ovac’, ‘jedan član stranke’, ‘donedavno bliski Karamarkov suradnik’, ‘donedavno bliski Karamarkovi suradnici’, ‘jedan Brkićev suradnik’, te ‘jedan istaknuti član stranke’.

Ovaj zadnji bio je i najinteresantniji, jer je unio u štivo decentnu notu skupne samokritike. ‘Nije kriv samo Karamarko. Ako smo mi to sve znali o njemu, zašto nismo ništa napravili, zašto to nismo doveli u red? Zašto nismo upozoravali? (…) I to je jedan ozbiljan problem u HDZ-u, ta šutnja’, podvukao je ‘jedan istaknuti član stranke’.

Dakle, ‘ta šutnja’. U momentu dok vođa tetura u agoniji, ali još nije posve sigurno da će se stropoštati u blato, ‘ta šutnja’ nastupa u specifičnom obliku, u formi zamaskirane glasnosti, takoreći, i najbolje je ilustrira upravo reportaža koju sastavlja the ghost speaker u tridesetak izdanja. Terenski žurnalizam još jednom je potvrdio poznatu stvar da prosječan visokorangirani hadezeovac, biće sa zavidno elastičnom kičmom i karakterom od plastelina, ima svoje ‘ja’ koje se zove ‘naš pouzdani izvor’ ili nekako slično.

Sve dok aktualni stranački poglavar daje makar i jedva zamjetne znakove života, visokorangirani hadezeovac može biti slobodnomisleća osoba jedino pod lažnim identitetom, pa se iznošenje vlastitih stavova odvija u tegobnome procesu ilegalnog rada, gdje se ovaj iskazuje kao sitni konfident, zlobni doušnik i plaćenik bulevarske štampe. Na snazi je čelično partijsko pravilo: ne upuštaj se u interne političke obračune bez adekvatne kamuflaže, stopi se s okolišem i čekaj da priroda učini svoje, što je ujedno i znak za akciju.

A već dva dana po objavljenoj reportaži, u utorak, nakon što je priroda svoje odradila – nakon što je Tomislav Karamarko isporučio željno iščekivanu ostavku – ‘ta šutnja’ će se preokrenuti u svoju radikalnu negaciju. Klonuli lider s punim pravom može očekivati da mu svaki od vjernih partijskih drugova u njušku saspe svoj kategorični ‘Mrš!’, i neće to smatrati izrazom vulgarnosti, jer mu je dobro poznato – budući da je dao i osobni doprinos uvježbavanju takvoga kolektivnog refleksa – kako je taj ‘Mrš!’ samo skraćenica za mišljenje reanimiranih šupaka.

Banalne novinske kodne oznake ustupit će mjesto osobnim podacima, jer to diktira psihologiju čopora koji, nakon što je skriven u busiji strpljivo čekao da žrtva malaksa, kreće u euforičan hranidbeni juriš. Bitno je da plijen nije u stanju pružati otpor. Ako – uz poslovične sentimente prema ustaštvu – postoji išta što presudno obilježava HDZ, onda je to činjenica da je riječ o stranci s izrazito razvijenim strvinarskim mentalitetom.

Dok se nadvija nad tijelo mrtvog ili smrtno ranjenoga naredbodavca, spreman da mu izbljuje u lice strašnu istinu koju o njemu sve vrijeme zna, visokorangirani hadezeovac više nije ‘naš upućeni izvor’, ‘dobro informirani Netko’, nego je on autonomna ličnost, persona, prvo lice jednine, ime i rezime iz kojeg će prokuljati sluzavi vodopad osobnog integriteta. Nastupa kratko ali slatko razdoblje hipertrofirane odvažnosti: nagla potrošnja bogate zalihe srdžbe što je akumulirana u godinama klimoglave pokornosti.

Slijede dakle tipično hadezeovske žrtvene orgije, razuzdani postmortalni linč, politički horor koji nije preporučljiv mlađima od osamnaest godina, ali zato odraslima nudi opuštanje i relaksaciju uz programski sadržaj iz B-produkcije. Unutarstranačko klanje Tomislava Karamarka imat će, naime, sve karakteristike masovnoga zločina, s jednom žrtvom i stotinama počinitelja. Iznova ćemo se osvjedočiti u pagansku prirodu domoljubne partije čiji članovi kupanjem u krvi žrtvenoga jarca ispiru mučnu prošlost, simuliraju ritualno iscjeljenje i šire glas o nevinosti preživjelih.

Malo je što silovitije od epigonske odmazde. Frustrirani poslušnici u pravilu nemaju milosti kada dospiju u priliku da s razvlaštenim moćnicima namire račune za ‘tu šutnju’ u koju su uložili ništa manje od zgaženoga dostojanstva. No, teško je HDZ-u iskočiti iz svoje kože: ne možeš militarizirati društvo i paliti rulju narativima o krvi, tlu i ‘svetoj obrani Domovine’, a iznutra njegovati demokratsku slobodu izjašnjavanja, nego moraš računati na kompletan aranžman, s prostim pravilima općenja između nijeme mase i neprikosnovenoga autoriteta, čiji će zemni ostaci, po isteku roka trajanja, najprije biti oglodani združenim partijskim radom, a potom bačeni na najbliže smetlište.

Tako je bilo s Ivom Sanaderom, kojeg su dojučerašnji jataci masakrirali tako temeljito da ga šira javnost i dandanas – dok putuje između kuće i sudnice – prepoznaje kao stotinjak kilograma mljevenoga mesa; tako je bilo s Jadrankom Kosor koja kao najdražu relikviju čuva ožiljak od stranačkoga đona na donjem dijelu leđa; tako je, napokon, bilo i s Ocem utemeljiteljem Franjom Tuđmanom, kojeg je Sanader ‘detuđmanizirao’ u skoro dva mandata (smaknuvši usput njegova ambicioznog poltrona Ivića Pašalića), da bi dio stare slave i simboličke važnosti ovaj uspio povratiti tek u drugoj generaciji kolebljivih adoranata.

Tako će, razumije se, biti i s Tomislavom Karamarkom. Tradicija obvezuje. Reporterkama Jutarnjeg lista vjerojatno nije bio poznat detalj (ili im ga nije razjasnio ‘naš upućeni izvor’) da čuveni refren domoljubne budnice što se prošloga petka u lokalu NK Jarun više puta zaorio iz grla pivom nalivenih hadezeovaca – ‘Tko na tvrdoj stini svoju povijest piše…’ – zapravo opisuje kamenovanje paloga vođe.

Čitatelje stoga upozoravamo da pripreme kokice i osvježavajuće napitke, jer će se u redovima HDZ-a dogoditi raskošno krvoproliće, masovno ubojstvo s jednom žrtvom i armijom počinitelja, sa svim pikantnim detaljima koji uz to idu: vađenjem crijeva, kopanjem očiju, kidanjem prstiju, otkrivanjem bankovnih računa, medijskim demoniziranjem i, naposljetku, izbacivanjem iz partije…

Jeste, sve je to već viđeno, sve je to pomalo dosadno i gnjavatorski, no valja se nadati da će uporno ponavljanje dovesti do kvalitativnog napretka, da će najhrvatskija hrvatska stranka jednom ipak shvatiti kako je za pravu društvenu zabavu i stvarnu političku preobrazbu potrebno da unutar sebe režira zločin obrnute dramaturgije – s jednim počiniteljem i armijom žrtava.

[ina]

Vidi koji su smajlici.
Procitam mozda kasnije.

[Pasaga]

...zar Hrvatkom ne upravlja HDZ...od kasnih 70-tih....

[Mohr]

Kukavičluk

Ivan Šarčević, Prometej


Krepost hrabrosti učeni je Aristotel stavljao na prvo mjesto među krepostima ne zato što bi bila najvažnija, nego jer je za svaku krepost koja se vodi ostvarenjem pravde i većega dobra potrebna hrabrost. Nužno je najprije svladati svoju vlastitu kukavštinu jer je ona, kao i strah, prirođena čovjeku. U tajnu ljudskoga zla spada kukavština, posebno u nepriznanje grijeha, pa za nju nalazi krivca izvan sebe, tisuće isprika i opravdanja, štoviše u svojoj izopačenosti sklon je vlastiti kukavičluk proglasiti i hrabrošću.

Neki autori smatraju da je hrabrost univerzalna krepost, da je cijene sve kulture, dok se kukavičluka stidi i sam kukavica. Nažalost, temeljitiji uvidi u ljudsko ponašanje ipak govore suprotno. Tek manjina cijeni hrabrost, a rijetki se stide svoga kukavičluka. Ustvari, većina ljudi više podržava kukavičluk nego hrabro mišljenje i djelovanje. Deklarativno se, doduše, redovito izjašnjavamo za hrabrost. Naše religijske prakse prepune su veličanja mučenika i svjedoka. Pritom, međutim, uvijek se slave hrabri ljudi iz prošlosti. Baš onako kako Isus i prekorava svoje suvremenike jer dižu spomenike prorocima koje su njihovi očevi ubijali, dok se sami ponašaju slično svojim očevima, "ubijaju" pravednike. U sadašnjosti hrabre se proglašava izdajnicima, a slavi se zločince i favorizira kukavština.

Svladavanje straha i kukavičluka podrazumijeva hrabro računanje na samoću i progon, društveno šikaniranje i izolaciju, pa i nasilnu smrt. Kukavičluk je s druge strane redovito korisniji i isplativiji. Uz to ima bezbroj maski, i onu najzavodljiviju – masku hrabrosti. I u našem vremenu ljudi se služe maskiranjem svoga kukavičluka. "Princip tolerancije" često nije ništa drugo nego "opresivna tolerancija" (H. Marcuse), prisila moćnih i grešne strukture na odricanje od osobnoga stava. Lažni optimizam onih na vlasti ili njihova ideologija pomirenja često imunizira istinu i poništava nužnu hrabrost za ostvarenje društvene pravde. Naime, ideolozi pomirenja – skrivajući se iza "božanske pozicije" miritelja – hrabre istinoljupce i borce za pravdu proglašavaju agresivnima i konfliktnima i tako ne dopuštaju nužne ozdravljujuće konflikte.


Ponajviše se kukavičluk suvremenih ljudi skriva iza tzv. političke korektnosti i duhovnjačkog razumijevanja evanđeoskoga mira i pomirenja. Korektnost je sveprisutni surogat za krepost hrabrosti. Politička korektnost prividno postavlja za cilj poštivanje drugoga i mir sa svima, ali ustvari završava u nijekanju činjenica, poricanju istine i obrani iskrivljene slobode onih koji imaju moć, završava u obrani "slobode" koja je, kako Pavao kaže, "izlika tijelu", izlika svojoj sebičnoj samovolji. Politička korektnost je maska suvremene ljudske kukavštine. Preplavila je naša društva, institucije i odnose. Zarazila je mnoge i učinila od njih moralne kukavelje. Ta kukavička korektnost ima i svoje drugo ime – neutralnost. Neutralnost je ustvari posljednji ishod političke korektnosti, izmicanje od stava, bijeg od odgovornosti, u konačnici kukavički stav straha za sebe.

O neutralnosti je još davno pisao veliki Dante u svojoj Božanstvenoj komediji. Na samom početku putovanja kroz onostrani svijet, od Pakla do Raja, Dante je pitao svoga učitelja i vodiča Vergilija zašto se u predvorju Pakla natiskalo neobično silno mnoštvo duša. Vergilije mu je odgovorio da su to "neutralni" (ignavi – duhovni ljenjivci, mlitavi, mlaki, kukavice, neodređeni...). Čitav su život živjeli samo za sebe i vrtjeli se oko sebe. Nikada se nisu stavili niti na stranu dobra niti na stranu zla. Oni su "anđeli" koji u pobuni Lucifera, nisu stali ni na Božju ni na Luciferovu stranu. To je jedina vrsta ljudi koju prezire i Bog i njegovi dušmani. Na zemlji, nastavio je Vergilije, neće ostati ni traga njihova postojanja, a kada skončaju svoje beskorisne živote neće ih primiti ni Raj ni Pakao, jer bi se i najgori zločinac, pogledom na te spodobe, imao razloga uzoholiti.

Vergilije je s prezirom gledao na te ljude, tražio o Dantea da o njima ne razmišlja nego da ubrza hod. Dante nije mogao doći k sebi da ima toliko neutralnih, osim "anđela", biblijskih Ezava i Poncija Pilata, osim Celestina V. koji je utekao od službe nakon izbora, da ima toliko kukavica, toliko mrtvih ljudi još za "života" koje čak ni Pakao ne prima a koji su u konačnici pomogli zlim moćnicima da vladaju. I plakao je. Je li Dante plakao za to što se sjetio ljudi, svojih prijatelja koji su šutjeli, bili anđeoski neutralni kada je nepravedno odijeljen od obitelji, protjeran iz rodnoga grada Firenze i u njega se do smrti nije mogao vratiti? Ili je Dante plakao i nad sobom sjećajući se svoga kukavičluka?



Tekst je objavljen u Vjesniku franjevačkog samostana Jajce (lipanj 2016), a preuzet uz dopuštenje autora.

[Mohr]

Ništa nije slučajno

Tomislav Jakić, portalnovosti.com


Kada je kontroverzni američki poduzetnik i milijarder, Donald Trump, najavio da ulazi u utrku za nominaciju za predsjedničkog kandidata Republikanske stranke, mnogi su to ocijenili kao slučajni incident. Pogrešno, baš kao što je pogrešno mnogo toga što se događa oko nas smatrati slučajnim.

Trumpovo praktično sigurno osvajanje republikanske nominacije biljka je koja je niknula na tlu sustavno zaglupljivanoga javnog mnijenja (što je, uostalom, globalni fenomen). Podilazeći promišljeno niskim instinktima mase, odgajane na reality show emisijama i sladunjavim sapunicama, pripremljene da bude radna snaga koja će slušati, ali ne i misliti, Trump je pridobivao sve više pristaša, a kako sam financira kampanju, mogao je govoriti što mu se htjelo. Pa ni njegova retorika nije slučajna, nego je odraz financijske osnove kandidature. Iz čega je očito da samo bogati kandidati imaju pristup utrci za predsjednika. Logični ishod: na čelu Amerike smjenjuju se često ljudi koji nisu stvarna krema američkog društva, o eliti u pravom smislu riječi da i ne govorimo.

To znači da je onima koji nisu dovoljno bogati, ili barem životno ovisni o onima koji jesu bogati, put prema vrhu države nepovratno zatvoren. Slučajno? Ni govora. Financijski, odnosno vojno-industrijski (gospodarski) kompleks našli su pouzdan način da se osiguraju od neželjenih ljudi na čelu države. A u krajnjoj iniji tu je kao posljednji izlaz uvijek ostajao i atentat. Kako slučaja definitivno ne bi bilo.

Kada se socijalistički sustav u istočnoj Evropi (uključujući Sovjetski Savez) urušio, primarno zbog vlastitih slabosti, Zapad je to proglasio svojom veličanstvenom pobjedom i dokazom superiornosti kapitalizma nad sustavom koji se nekoliko desetljeća predstavljao kao njegova, za milijune ljudi prihvatljiva, alternativa. Oboje – laž, ali nimalo slučajna. Tzv. socijalizam urušio se kako zbog vlastitih slabosti, tako i zbog kontinuiranog djelovanja Zapada na njegovome potkopavanju (utrku u naoružavanju, baš kao i kreditiranje što je vodilo u dužničko ropstvo, nametnuo je Zapad sa ciljem kako stjecanja vojne supremacije, tako i ekonomskog iscrpljivanja Istoka). Kapitalizam kojega su ljudi na Istoku poznavali samo iz filmova i propagande što su slavili potrošačko društvo, pokazat će se nehumanim, usmjerenim isključivo na stjecanje profita i – za dojučerašnje “socijalističke građane” posebno bolno – nesposobnim u rješavanju nekih osnovnih životnih problema, iznad svega očuvanja radnih mjesta, odnosno osnove životne egzistencije. No, bilo je kasno, sustav se već srušio. Slučajno? Ni u primisli.

Evropa je danas suočena s valom desnog radikalizma. Je li to slučajno? Na primjer uspon desnice u Francuskoj, u Njemačkoj (svaki deseti anketirani građanin želi na čelu države Fuehrera – Vođu), u Austriji (jedva izbjegnut radikalno desni predsjednik, a možda zbog uložene žalbe i nije!), kao i u pojedinim zemljama nekadašnjeg sovjetskog bloka? Ni tu slučajnosti nema. Za neoliberalni kapitalizam koji je ideju nikada i nigdje realiziranog komunizma smatrao smrtnom opasnosnošću, antikomunizam je bio pokriće za sve što je bilo spremno i voljno bespovratno rušiti “ono što je bilo”. U toj “logici” kriju se korjeni neofašizma, neonacizma, kod nas: neoustaštva, u Srbiji: neočetništva, ukratko – desnog ekstremizma usmjerenog na provođenje povijesnog revizionizma, ali i na potkopavanje samih temelja demokratskog ustroja. No, kako cilj opravdava sredstvo, “kupljen” je i neofašizam pod cijenu totalnog kompromitiranja ideje komunizma (i socijalizma). Sva je prilika da će se dogoditi suprotno: demoniziranje sustava koji je uz mnoge mane i propuste, pa i zločine, imao i pozitivnih strana, rezultirat će nostalgijom za njime što će se hraniti sve većim nezadovoljstvom kapitalizmom. Ni to neće biti slučajno.

Bespoštedno iskorištavanje resursa i jeftine radne snage u Africi i Aziji sve očitije se pretače u nezadovoljstvo poretkom koji je zemljama tih kontinenata nametnut pod krinkom demokracije. Vojne pak intervencije kojima Zapad uspostavlja sebi sklone režime u državama što su mu bilo strateški, bilo energetski važne, dovode do porasta sve krvavijeg i sve prisutnijeg terorizma što polako, ali sigurno dohvaća i one koji su pomogli njegovu stvaranju. Rezultat: globalna klima straha, destabilizacija neuralgičnih dijelova svijeta i izbjeglički val što zapljuskuje Evropu. Ni tu, dakle, slučajnosti nema.

I, napokon, u osnovi bizarna domaća priča: tzv. nogometni navijači u Hrvatskoj. Punih četvrt stoljeća državna politika i većina medija veličaju ih kao šampione hrvatstva (počevši s onom famoznom kopačkom u lice “socijalističkog milicionera”). Šuti se na njihova divljanja, prihvaća se činjenica da se pristojni ljudi boje povesti djecu na nogometnu utakmicu, “ne čuje” se skandiranje ustaških pozdrava i prijetnji pripadnicima srpske manjine. I naravno da se u jednome trenutku taj “duh iz boce” otme kontroli, pa svjedočimo onome što se dogodilo na Evropskome prvenstvu u Francuskoj. Nimalo slučajno! One koje se ogorčeno naziva teroristima i mrziteljima reprezentacije i Hrvatske, proizveli su i nečinjenjem i aktivnim poticanjem, upravo ti koji se sada razbacuju optužbama.

I ne samo optužbama, nego i prijetnjama, kakve nikada ni od koga nisu bile upućene na adresu onih (anonimnih, naravno) koji su srušili nekih 3.000 spomenika Narodno-oslobodilačkoj borbi u Hrvatskoj. I tu ne pomažu nikakve priče o orjunašima, udbašima, “deci” oficira JNA, jugo-komunistima (pa čak sasvim konkretno i vodstvu SDP-a). Oni koji su zadržali sposobnost rasuđivanja, trebaju – sveprisutnom zaglupljivanju i indoktriniranju usprkos – shvatiti da ništa nije slučajno. A da opozvana hrvatska vlada nema pametnijega posla, nego raspravljati (tek sada i upravo sada!) o huliganizmu na nogometnim terenima, potvrđuje da i njezin pad u Saboru (ma kakvi se razlozi za to formalno navodili) nije bio slučajan.

[Mohr]

Propagandna mašina

Georg Diez


„Propaganda“, kaže tvorac ovog pojma Edvard Bernejz, „je svođenje složene stvarnosti na lako razumljiva objašnjenja, pri čemu je sasvim irelevantno da li su ona tačna“. Njegovo klasično delo „Propaganda“ objavljeno je 1928, davno pre televizije i interneta, i više je upustvo za moćnike nego kritika manipulacije masama, ali ga i danas vredi pročitati.

Svaki tekst koji evrokrizu svodi na bajku o tome kako Merkel, Šojble ili Brisel „spasavaju“ Grčku ili nekog drugog, klasični je primer popagande. Mnogi novinari već godinama koriste reč „spas“ da bi objasnili evrokrizu. Ovom rečju se određuje ko nešto radi a ko je pasivan, ko je pred ponorom a ko pruža ruku spasa. Njome se pripisuju krivica i zavisnost, zahvalnost i neuspeh i dele moralne lekcije. Kada se uzburkaju osećanja, analiza je nepotrebna. Ova reč nam sugeriše da je spasilac uvek u pravu: on je vlasnik istine, dobro je na njegovoj strani, on deluje iz viših motiva. Međutim, „spas“ je reč koja prikriva motive i interese od kojih se sastoji – politika.

Do sada nisam pročitao nijedan naslov koji bi glasio: „Merkel spasava banke“, što bi bio pravi opis onoga što se u Evropi događa od 2010. Nedostaje i naslov: „Evropska unija i MMF planiraju državni udar u Grčkoj“. Pri tome se evrokriza može sažeti i na sledeći način: Da bismo slomili grčku vladu, spremni smo na sve.

„Zapanjujući spektakl“, piše po sopstvenim rečima okoreli konzervativac Embrouz Evans-Pričard, „ECB i MMF se ostrvili na demokratsku vladu koja ne ispunjava njihove zahteve“.

Jirgen Habermas je prošle nedelje još jednom ukazao na suštinski demokratski deficit u Evropskoj uniji: „U Grčkoj se ne „spasavaju“ njeni građani, već kapitalizam kome su potrebni stabilnost i sigurnost“. Evropska centralna banka nam je već pokazala kako se to radi. Avgusta 2011. je poslala tajna pisma španskoj i italijanskoj vladi, u kojima je zahtevala izmene zakona i intervenisala u unutrašnja pitanja ovih zemalja.

Zanimljivo je da ćete ovakve vesti naći u američkim i engleskim medijima, dok ćete iz prosečnog nemačkog teksta saznati samo da Grci, suprotno ekonomskom razumu, treba više da štede još najmanje sedam godina. U ovoj spasilačkoj bajci se ne pominje da je Evropska unija svojim zahtevima Grčkoj prekršila obećanje o zajednici blagostanja, jedan od osnovnih i egzistencijalnih principa EU, niti da u njenom odnosu prema Grčkoj ima ikakvih propusta.

Umesto toga se govori o obračunu, što je takođe u službi mantre o „spasu“, kojoj je potrebno stalno vanredno stanje da bi se pravdale drastične mere. Mediji daju svoj doprinos ovoj dramaturgiji eskalacije koja ne ostavlja prostor za razmišljanje i objektivnu analizu. Tagesspiegel piše o plavookom istinoljubivom Šojbleu, a Die Welt objašnjava da je Cipras papučar koga je žena okrenula protiv EU. Izveštavanje nemačkih medija podseća na sapunicu čiji je jedini cilj da zabašuri prave ekonomske probleme.

„Sve laži?“, pita se Die Zeit ove nedelje u samokritičnoj refleksiji o pritisku na medije poslednjih godina i počinjenim greškama tokom iračkog rata 2003. i finansijske krize 2008, uz zaključak „Učili smo iz sopstvenih grešaka“. Ali zar izveštavanje o Grčkoj nije primer jednostranog i manipulativnog novinarstva, naročito kada je reč o odbrani nemačkih interesa i kada je potrebno zastupati nemačke stavove koji su suprotni onome što se piše i misli u drugim evropskim zemljama?

Do istog zaključka dolazi i Embrouz Evans-Pričard iz britanskog Telegrapha koji grčku dužničku krizu poredi sa “iračkim finansijskim ratom”, misleći pri tome na saučesništvo medija i politike koji su čitave prošle nedelje prizivali “juriš na grčke banke” i panično podizanje ušteđevina po grčkim gradovima.

„Svesna i inteligentna manipulacija kolektivnim ponašanjem i stavovima masa je važan element demokratskih društava“, piše Edvard Bernejz. „Nevidljiva vlada koja manipuliše ovim skrivenim društvenim mehanizmom je istinska vlast u našoj zemlji“.

Vlast koju niko nije izabrao i koju niko ne kontroliše.


Spiegel, 26.06.2015.

Preveo Miroslav Marković

Peščanik.net, 01.07.2015.

[dr laganini]

Datum objave: 01.07.2016 | 14:45 Autor: Silvana Oruč Ivoš
Malo tko se neće sjetiti prošlogodišnjeg Milanovićeva naglo probuđenog domoljublja za potrebe predizborne kampanje, kada je po savjetu svojih PR stručnjaka, narodu morao pokazati malo nacionalne retorike.



Bilo je to krajem rujna u zagrebačkom Domu sportova u jeku predizborne kampanje kada je još aktualni premijer Milanović začuđenim SDP-ovcima među ostalim poručio i sljedeće: „Vi ste SDP – stranka domoljuba i patriota! Ima li ovdje domoljuba? Hrvatska, Hrvatska, Hrvatska!" Televizijske kamere uhvatile su poglede začuđenih SDP-ovaca, neki su se smijali s nelagodom dok drugi nisu mogli sakriti šok. Kako bilo, SDP-ovci su još jednom ili dvaput tijekom te kampanje mahnuli hrvatskim zastavama i to je bilo to od stranke domoljuba i patriota.

Milanovićevo, prigodno, domoljublje otopilo se brže nego led na suncu.

Tako da manje od godinu dana kasnije bivši premijer nije došao na proslavu 25. obljetnice Dana državnosti.

„Bio sam na Mirogoju, od protokola se sklanjam, u protokolu sudjelujem minimalno, koliko moram. Sabor posljednjih dana nije najomiljenije mjesto hrvatskih građana. Protokol je etiketa, poza, frazeologija, a dok nisam u izvršnoj vlasti, i ne moram ići. Iz istog razloga nisam išao kod predsjednice jer nisam išao ni proteklih godina", bubnuo je Milanović u intervjuu jednoj nacionalnoj televiziji za koji je očito našao vremena.

Istina, treba reći da su proslavu Dana državnosti i svečanu saborsku sjednicu „preskočili" i mnogi drugi, pa i oni još uvijek aktualni saborski zastupnici, što je – u slučaju da su to učinili isključivo iz vlastite komocije – sramotno bez obzira na to iz koje stranke dolazili.

No, Milanovićevo objašnjenje da je protokol poza i frazeologija u najmanju je ruku neodgovorno i drsko. Da je bilo gdje u demokratskom svijetu neki odgovorni političar, koji je uz to i obnašao odgovorne funkcije i pretendira na ponovno osvajanje vlasti, takvo što izjavio bio bi bez iznimke javno kritiziran jer omalovažava povijesno i nacionalno vrijedne obljetnice. A Dan državnosti upravo je to jer je 1991. Hrvatski sabor donio Ustavnu odluku o samostalnosti i suverenosti Republike Hrvatske unatoč otvorenim velikosrpskim prijetnjama i inertnosti svjetske diplomacije. Time je Hrvatska postala nezavisna država i pokrenula postupakrazdruživanja od drugih jugoslavenskih republika i zatražila međunarodno priznanje.

No to Milanoviću, koji je četiri godine sjedio u fotelji predsjednika Vlade RH očito nije dovoljno da poštuje samu činjenicu povijesne važnosti tog datuma. Doduše, možda Milanović ima kompleks jer su tog datuma 1991. godine reformirani komunisti, koji su se tada nazivali Strankom demokratskih promjena čiji je današnji SDP sljednik, napustili sabornicu nakon što su se izjasnili protiv ustavne odluke. Klub zastupnika SDP-a na čelu s Ivicom Račanom tražio je da se istodobno srazdruživanjem pokrene postupak udruživanja s drugim jugoslavenskim republikama. Taj je prijedlog odbijen pa se saborska većina, u kojoj je prevladavao HDZ, odlučila za punu hrvatsku nezavisnost bez ikakvih uvjeta.

Nije, istini za volju, Zoran Milanović, ni dok je bio premijer, redovito obilježavao Dan državnosti. Uvijek je to ovisilo o tome koliko mu se politički isplati. Tako 2013. godine nije održao svečanu sjednicu Vlade, nije išao na misu za Domovinu i zapravo nitko nije znao ni gdje je bio taj dan. Dan državnosti obilježio je, kako priliči, samo tijekom prve godine mandata, 2012., kada je održao svečanu sjednicu Vlade.

U izbornoj godini 2015. na Dan državnosti sudjelovao je na promociji polaznika Hrvatskog vojnog učilišta i prigodno se založio da dr. Franjo Tuđman u Zagrebu dobije trg kakav zaslužuje. Ali to je bila kampanja. Iste je godine u listopadu kritizirao i predsjednicu Grabar-Kitarović što je na Dan neovisnosti išla u službeni posjet Madžarskoj, odnosno što taj dan nije u zemlji, namjerno prešućujući da ni njega u zemlji nije bilo godinu dana ranije jer je bio u Milanu na sastanku čelnika Vlada i država EU. Ali to je Milanović. Čovjek koji je igrom slučaja postao premijer i koji se prema Domovini i građanima odnosi ovisno o tome na koju je nogu ustao i ovisno o tome kolika je politička korist od mahanja zastavom.

Za nešto više od dva mjeseca prijevremeni su parlamentarni izbori i sasvim je realno očekivati kakav Milanovićev domoljubni zaokret. Nedavno se Milanović pred televizijskim kamerama pohvalio kako već devet godina uspijeva ispraćati predsjednike HDZ-a. To je, doduše, istina, ali to više govori o odnosima u SDP-u nego o nekoj njegovoj velikoj sposobnosti ili moći. Valja očekivati, bez obzira na to što SDP u izbore ulazi u relativno komotnoj poziciji, da će u predstojećoj kampanji Milanović morati pokazati i ponuditi nešto više nego dosad.

Fraze i prilagođena retorika te prigodno presvlačenje u domoljubne boje više ne će biti dovoljni, a tu će se predsjednik SDP-a naći na skliskom terenu.

[Mohr]

Soul lifting

Piše: Viktor Ivančić, portalnovosti.com


Rado bih se kandidirala na sljedećim izborima. Imam energije, imam iskustva, mogu doprinijeti, ali nemam prostor – zavapila je u Novom listu bivša premijerka i bivša predsjednica HDZ-a Jadranka Kosor, uz napomenu da rečeni ‘prostor’ nije stambeni – za to je gospođa Kosor odavno našla trosobno rješenje iz kojeg su prethodno izbačena dva dječaka srpske nacionalnosti – nego se stvar odnosi na činjenicu da ona ‘nema stranku’ kroz koju bi mogla kapitalizirati svoje vrline i raditi za društvenu dobrobit.

Kako je to tužno! Političarka u najboljim godinama, u dobi kada smoždene prodavačice iz Konzuma zahvaljuju Svevišnjem što su uspjele žive dočekati penziju, ostala je bez elementarne partijske infrastrukture, a pršti od energije, znanja, iskustva i preporoditeljskih vizija.

Hoće li trenutni politički kaos u zemlji ipak imati konstruktivan ishod? Hoće li se scena rekonfigurirati tako da i politički otpad pronađe zasluženo mjesto pod stranačkim suncem? Naime – hoće li otpad dobiti pristup ostatku šljama?

Pojava u koju gospođa Kosor polaže nade zove se Andrej Plenković i najizgledniji je kandidat za budućega vođu HDZ-a. Bivša premijerka osobno mu je uručila partijsku iskaznicu 2011. godine, pa sada očekuje da se na tu gestu milosrđa uzvrati istom mjerom, štoviše, smatra to ‘politički važnim pitanjem’.

‘Politički je važno pitanje hoće li mi vratiti člansku iskaznicu HDZ-a ako postane predsjednik stranke’, ispovijeda se Jadranka Kosor u Večernjem listu. ‘On može inicirati da mi se vrati članska iskaznica, a zna se da u HDZ-u uvijek slušaju predsjednika dok mu ne okrenu leđa.’

Za sada, dok se lider giba po uzlaznoj, a ne po silaznoj putanji, on je taj što je leđima okrenut članstvu, a agilni pripadnici stranačkoga mnoštva, jedan po jedan, prilaze tim leđima tako delikatno da su, umjesto s noževima, opremljeni izdašnim zalihama vazelina. Okolnosti su takve da vazelin uopće nije problem, svjedoči gospođa Kosor: ‘Andrej dobro izgleda, dobro govori, pristojan je, uglađen, zastupa europske vrijednosti…’

Eto, dakle, kolektivne nade. Andrej Plenković, vreća fraza pristaloga izgleda i uljuđenih manira, trebao bi biti presudno jamstvo da HDZ napušta svoje autohtono političko divljaštvo i ulazi u čovjekoliku fazu. Razularen i pogubljen čopor, kao izlaz u nuždi, percipira svoju budućnost kroz figuru adekvatna krotitelja, a u finalu kratkoga procesa pripitomljavanja imao bi valjda uskrsnuti nekakav ‘normalan’ iliti ‘pristojan HDZ’.

Čitatelj opremljen zdravim razumom tu će vjerojatno indisponirano uzdahnuti, jer ga podbada utemeljena slutnja da nešto kao ‘normalan HDZ’ spada u paranormalne fenomene. On čak drži kako je ‘pristojan HDZ’ nacereni oksimoron, poput nenasilnog silovanja, humanitarnog zločina ili Milijana Brkića posvećenog vrijednostima demokratskoga društva. Preporuka takvome je da u nastavku teksta uzdiše što tiše, kako ne bi ometao gospođu Kosor u pravednoj borbi za povratak članske iskaznice.

Utoliko je bolje biti oprezan sa sudovima o nagloj promjeni identiteta, makar se stvarao privid kako je politbiro HDZ-a postigao suglasnost oko toga da instalira vođu koji utjelovljuje samu negaciju te stranke, te bi se onda, prema zamišljenoj dramaturgiji, odlučni protivnik ideološki poživinčene partije zatekao na njenome čelu. No Andrej Plenković, kao prirodan proizvod sustava koji ga sada delegira na vrh hijerarhije, takav može biti samo za lakovjerne. Prije je riječ o kadrovskim putem izvedenome marketinškom triku koji će stvoriti iluziju ‘radikalne promjene’ nakon senzacionalnoga političkog debakla.

Nije, naime, pravo pitanje može li HDZ postati ‘pristojan’ pod Andrejom Plenkovićem (jer sasvim sigurno ne može, koliko god se liberalni komentatori upinjali dokazati suprotno), nego može li se ovaj smatrati pristojnim ukoliko pripada HDZ-u, ili – da to formuliramo s primjerenom notom patetike – može li se uistinu biti za slobodnu, demokratsku i prosperitetnu Hrvatsku, a ne biti protiv HDZ-a?

‘Projekt Plenković’ stoga je mnogo manje individualna akcija, a mnogo više kolektivna poza, s ambicioznim europarlamentarcem kao licem koje će dostojno reprezentirati manevar skupne mimikrije. Pripremni radovi su već uzeli maha, započelo je farbanje kaveza i pragmatično dekoriranje standardnoga političkog zvjerinjaka, gdje bi se – umjesto vulgarnoga šovinizma, orkestriranih hajki na ‘jugokomuniste’ i sentimentalnih čuvstava prema ustašama – u idućoj sezoni trebali nositi umjereno demokršćanstvo, obiteljske vrijednosti, ‘košer’ nacionalizam i košulje boljih europskih marki, zakopčane do grla, da prikriju vučje krzno.

O samome Plenkoviću ne znamo ništa više od sažetka što ga je iznijela gospođa Kosor – da ‘dobro izgleda’, da ‘dobro govori’, da je ‘uglađen’, da se umije služiti nožem i vilicom – no kakvoga uopće ima smisla ozbiljno uzimati u obzir dublja uvjerenja osvjedočenog oportunista, dovoljno ispražnjenog od sadržaja da se može adaptirati bilo kakvom političkom zahtjevu, a ‘širu sliku’ sagledava jedino iz rakursa svoga trenutnog karijernog odmorišta? Isto vrijedi i za agitatorski raspoloženu skupinu Hrvata u Bruxellesu.

Je li možda Andrej Plenković, kao nastupni reformator, dosad štogod zucnuo o proustaškoj ‘kulturnoj politici’ Zlatka Hasanbegovića? Je li Davor Stier štogod zucnuo o lustracijama Tomislava Karamarka? Je li Ivana Maletić, u ime ‘uljuđenosti’, štogod zucnula povodom čekićanja ćiriličnih tabli? Je li Dubravka Šuica ikada izustila išta suvislo osim ‘dobar dan’, što je europski prijevod za donedavno ‘ljubim ruke, predsjedniče’?

Zadnje što bi u najavljenu operaciju ‘civiliziranja’ stranke moglo biti uključeno su katarzični momenti. Vladimir Šeks koji je, radi projektiranja ‘pristojnoga HDZ-a’, prvi započeo kampanju za Plenkovića, isti je onaj Šeks što je abolirao ubojice iz Pakračke Poljane i isti onaj Šeks što je pružao nesebičnu podršku kompanjonu Branimiru Glavašu na suđenju za ratne zločine.

Pita li se tkogod – na primjer onaj indisponirani čitalac – kakvim se to preparatom HDZ može oprati od prljave politike koju vodi od svoga osnutka, mora imati u vidu kapacitet mašine koja već dva i pol desetljeća izbjeljuje poslušno članstvo i poslušno društvo: koja radi kao stroj za pranje roblja na unutarstranačkom, a kao stroj za pranje groblja na izvanstranačkom planu. Jedina stvarna originalnost domoljubne partije očituje se u brisanju razlike između politike i zločina – svejedno je li riječ o ingenioznim gospodarskim inicijativama ili o odsudnim bitkama za ‘sudbinu nacije’ – a za to valja imati podatnu sljedbu, koja će se bespogovorno uklopiti u cinične rituale i zborno glumiti što god ustreba ‘za našu stvar’.

To je pravi razlog zbog kojeg je, primjerice, Franjo Tuđman perfektan uzor i takozvanoj radikalno desnoj i takozvanoj građanskoj opciji unutar HDZ-a, pa se stječe dojam da mrtvi utemeljitelj živi u onoliko varijanti koliko je nužno da zadovolji sve stranačke (a bogme i društvene) struje. Čovjek zaista okuplja, tako što svatko uzima onu krišku leša koja mu odgovara, a usput je i krivotvori.

U zadnjem intervjuu ‘programske’ težine – zapravo neizdrživoj naplavini građanski ucifrane demagogije – Andrej Plenković obećava da će ‘čvrsto ostati pri politici pomirbe našeg prvog predsjednika’ koja ‘ostvarivanja zajedničkih društvenih ciljeva stavlja ispred političkih i ideoloških razlika’, i time, najprije, doslovno ponavlja ono što je recitirao i Tomislav Karamarko, kojemu bi imao biti sušta suprotnost, a zatim konceptualno zatire činjenicu da je Dragi Otac problem ‘političkih i ideoloških razlika’ rješavao uz pomoć tajne policije, prisluškujući novinare i nezavisne intelektualce, te priređujući javne egzekucije ‘zelenih i žutih vragova’.

‘Normalnost’ i ‘pristojnost’ u toj priči pouzdano ne stanuju, mada je retorika takva da se od nje ne ledi krv u žilama. Poput Sanadera – koji je s jednakom vjerodostojnošću znao naglašavati da je Mirko Norac heroj i da se pravoslavni ‘Hristos rodi’, a umio je i rukovati priborom za jelo – Plenković je, kao frazer od formata, u tom pogledu izrazito inkluzivan: bilo da ne vjeruje u ono što govori, bilo da govori ono u što ne vjeruje.

Za partiju, iz čijeg se inkubatora novi prorok ispilio, to znači ‘radikalnu promjenu’ radi zadržavanja više-manje istog kursa. Promjena ambalaže još se i može obaviti, ali soul lifting teško da je moguć, pa će HDZ ostati krvav i ispod Plenkovićeve centrističke kože. Umjesto vođe koji je zametao kavgu, dobit će vođu koji zameće tragove.

[dr laganini]

U emisiji Hrvatskog radija Intervju tjedna gostovao je politički analitičar Žarko Puhovski koji je govorio o preslagivanju, ne u Vladi, nego na političkoj sceni uoči parlamentarnih izbora.

“Prema posljednjim podacima ankete pokazuju da SDP ima prednost od 10% u odnosu na HDZ; u HDZ-u slijede izbori za predsjednika stranke; građani će na izbore po svemu sudeći 11. rujna; Vlada koja bi trebala obavljati tehničke poslove, prema mišljenju mnogih, izlazi izvan svojih ingerencija”, rekla je voditeljica Jasmina Popović i upitala Puhovskog: “Je li nam bio potreban ovaj eksperiment?”







“Nama građanima eksperiment nije bio potreban, ni znatnom dijelu političkih aktivista, međutim bio je potreban HDZ-u jer su očajnički pokušali stvoriti privid da su pobijedili na izborima na kojima zapravo nisu pobijedili”, rekao je Puhovski.

“Nakon toga su očajnički pokušali spriječiti da bude osramoćen njihov predsjednik, a nakon toga su sami osramotili svojeg predsjednika i sada smo opet na početku – oni biraju novog predsjednika, a mi biramo novi parlament”, rekao je.

Most se temeljito osramotio

Na pitanje može li Most sa sebe skinuti odgovornost za to Puhovski je rekao: “Most se prema mom sudu temeljito osramotio prvo onim glasovitim potpisom kod javnog bilježnika da neće raditi koaliciju, pa su onda koaliciju nazvali drugim imenom, suradnjom. Pa to onda nije, kao, bila koalicija”.

Zatim je Popović dometnula da je i Petrov priznao da nije bio siguran u definiciju koalicije.

“Imate opet drugu situaciju”, kaže Puhovski.

“Most se najprije dogovorio sa SDP-om, pa se onda javio sisački biskup da time nije zadovoljan, pa su se dogovorili s HDZ-om”, napomenuo je.

Popović je potom upitala smatra li da je to bila posljedica uplitanja Crkve, a ne ono što oni kažu da je to zapravo bilo nezadovoljstvo Zoranom Milanovićem i načinom na koji je pregovarao.

S Milanovićem je teško surađivati

Odgovorio je kako ne može vjerovati da bi se netko nakon bilo kojeg kontakta koji dulje traje sa Zoranom Milanovićem trebao uvjeravati nekoliko tjedana da je teško s njime surađivati.

“Svatko tko ga zna, zna da je Zoran Milanović nemoguć za suradnju. On nije bio ništa bolji ni lošiji tjedan dana prije ili tjedan dana poslije. On se ponašao jednako huliganski, što je njegov zaštitni znak oduvijek – katkad mu uspije, a katkad ne. Tako da ja mislim da se to nije promijenilo. Ono što se promijenilo je da ih je gotovo prokleo najdesniji, u oštroj konkurenciji desnih biskupa u Hrvatskoj”, rekao je.

Rekao je i da je Most krenuo u razgovore sa SDP-om jer je znatni dio njihova biračkog tijela bio više lijevo orijentiran i oni su taj pritisak osjećali. Dio njihovih zastupnika je bio tako orijentiran, rekao je između ostalog Puhovski u Intervjuu tjedna.




Podijeli:

[storm]

Hrvati uopće nisu skužili MOST...
Nije se MOST osramotio, osramotili su se (po tko zna koji put hdz i sdp)
Redom su mostovi zastupnici bivši i iz hdz i iz sdp, kojima je preko glave bilo svih gluposti dotičnih stranaka...
Skupili su se ljudi bez obzira na političku orijentaciju, koji su željeli raditi za bolju hrvatsku.
Iako su iznenadili osvojenim brojem mandata, još uvijek je to bilo premalo, da bi mogli izbjeći koaliranje, suradnju... Kajgod
Onda je došlo na red poznato mutikašenje prvo sdp, pa onda i hdz-a...
Pad vladajuće koalicije logično je izbacio one treće na prvo mjesto političkog barometra... Da su išli sa sdp, danas bi to bio hdz na prvoj poziciji.
I opet sljedeće izbore ni jedna stranka neće osvojiti apsolutnu većinu i trebati će most uz sebe...
I to je jedino dobro u hrvatskoj močvari.

[dr laganini]

Ljevica je kompromitirana jer se među njima nalaze i oni koji hrvatsku državu tek toleriraju kao neizbježnu nametnutu političku datost. Ali ima među njima i onih kojima Hrvatska i dalje teško pada, napisao je ugledni novinar i komentator Ivan Hrstić na svom fb profilu.



I grčevito se drže ideoloških floskula iz bivšeg sistema. Takva "ljevica" nije u stanju dugoročno voditi Hrvatsku – niti im se to samima smije dopustiti.

Ali Hrvatska se istovremeno ne smije odreći ni najboljih među njima. Oni su nužni, zato jer ni "desnica" nije ništa manje potkapacitirana za održivo vođenje države, preopterećena svojim vlastitim floskulama i kompromitirana privatnim interesima. Jasno je kakva je vlast idealna za uspjeh Hrvatske: ona koju će predvoditi nacionalno usmjerene snage spremne u svoju viziju demokratski uključiti najbolje od svih.

To nipošto ne podrazumijeva veliku koaliciju HDZ-a i SDP-a, već neki oblik vlade nacionalnog jedinstva, kako god je zvali. Jezgro te vlasti kakva je uz najširu narodnu potporu jedina sposobna provesti zaokrete nužne za održivu opstojnost Hrvatske jest negdje na desnom centru, uključuje najveći dio desnice, dobar dio lijevog centra, te pojedince sa svih strana političkog spektra koji su osobne ideološke sklonosti spremni podrediti nacionalnim interesima...",

[dr laganini]

Piše: D.Tomšić
Objavljeno prije 25 minuta






Smanji veličinu slova Tekst Povećaj veličinu slova




SDP žica glasove obećanjem o slobodnim medijima, a medije koji nisu na državnoj sisi su uništavali

Foto: FAH/Index

Glavni slogan SDP-a na predstojećim prijevremenim parlamentarnim izborima bit će "Siguran smjer", piše današnji Jutarnji list.

Sigurnim smjerom u gaženje medija koji se bore na tržištu

"Vratimo se na siguran smjer snažne kulture i slobodnih medija", navodno je jedna od poruka kojom će SDP skupljati glasove glasača. Aludiraju time, sasvim izvjesno, na kontroverznog ministra kulture Zlatka Hasanbegovića koji je, uz štovanje ustaštva, u svom ministrovanju uspio donijeti i pokoju odluku. Jedna od njih bila je ona o ukidanju povjerenstva za dodjelu novca neprofitnim medijima od kojih većina bez tog novca koji im je velikodušno dijelila SDP-ova vlada ne bi preživjeli ni mjesec dana na medijskom tržištu.

S druge strane, Kukuriku koalicija s SDP-om na čelu, radila je sve da zgazi komercijalne medije koji žive od svog rada, a ne od novca poreznih obveznika koje država uzima građanima pa prosljeđuje podobnim medijima, i to bez jasnih kriterija. Dovoljno je prisjetiti se Milana Živkovića, člana SDP-a i savjetnika ministrice kulture Zlatar Violić u prošloj Vladi. Živković je u dokumentu nazvanom "Strategija medija" prozvao privatne medije koji dakle opstaju zahvaljujući publici koja ih konzumira, a ne državnoj velikodušnosti, da osiromašuju državne medije i predložio da se osnuje državni medijski koncern s dnevnim listom, tjednikom i portalom u koji bi se prebacilo najbolje novinare u zemlji.

Socijalistička vizija medija na državnoj sisi

Socijalistička vizija medija državnog birokrata Živkovića, međutim, ne staje samo na tome pa bi on proveo ekstreman cjenovni dumping kojim bi privilegirao taj državni koncern nad onima koji se bore na medijskom tržištu, a privatnim medijima bi nametnuo i dodatne poreze i prireze, valjda kako bi ih potpuno ugasio i ostvario svoju medijsku strategiju jednog medija koji je usput pod državnom kontrolom i o državi ovisan.

U međuvremenu Živković je s ministricom Violić četiri godine dijelio novac medijima za koje se procijenilo da su dostojni državne sise. Radilo se uglavnom o portalima s izuzetno slabom čitanosti koji su od države samo u 2015. godini dobili 2,8 milijuna kuna. I to po krajnje nejasnim kriterijima. Prevaga za dobivanje proračunskog novca bilo je pisanje o političkim temama, a oni koji se primarno bave kulturom od Ministarstva kulture nisu dobili ni kune, iako su se prijavili i natječaj.

Brojali riječi u novinama

Reagiralo je i Povjerenstvo za odlučivanje o sukobu interesa i utvrdilo da je Zlatar Violić zloupotrijebila diskrecijske ovlasti kada je dodijelila 70.000 kuna neprofitnoj elektroničkoj publikaciji "Autograf", omiljenom portalu bivšeg predsjednika Ive Josipovića.

Ne treba zaboraviti ni na još jedan primjer "brige" SDP-ove Vlade o slobodnim medijima koja je u jednom trenutku svoje četverogodišnje vladavine odlučila primijeniti svoju ideju medijske slobode na jednim dnevnim novinama pa im je počela prebrojavati riječi u svakom izdanju i proglasila da novine moraju sadržavati više od 25 tisuća riječi kako bi službeno bile novine.

Tako izgleda sloboda medija u režiji SDP-a.

[Mohr]

Iznuđena pomirenja

Zlatko Dizdarević, Novi list


Svjetska politika se, i pored mnogih nekada važećih konstanti, ne može tumačiti samo ogoljenim i pojednostavljenim činjenicama. Iza notornih i golim okom vidljivih istina, puno je nijansi da bi sve baš bilo crno-bijelo. Realnost Bliskog istoka je posebno zamršena. I zato što ona to jeste sama po sebi ali i zato što tamošnju zbilju »zapad« tumači temeljem vlastite povijesne logike i interesa, najčešće nerazumljivih za mentalitet Istoka. Konačno, svijet danas u svekolikom informativnom haosu pronalazi i više nego dovoljno »argumenata« za zaključke kojima hoće da vjeruje i koji svakome pojedinačno odgovaraju na svoj način. Za objektivne analize izvan unaprijed određenih pripadnosti i željenih tumačenja viđenog, tu najčešće nema mnogo mjesta.

Neka planetarna događaja, veoma bitna za iskorak Istoka prema novim horizontima, direktno i indirektno povezana – za potrebe novinskog teksta ograničenih mogućnosti i prostora – ipak se mogu protumačiti na pojednostavljen način. Naravno, bar u kontekstu zbivanja kroz minulu deceniju.

Prvo, Rusija se definitivno kao multipolarna sila, i politički i vojno, vratila na velika vrata u region uspostavljajući prethodno dramatično razorenu geostratešku ravnotežu. Prošlog mjeseca tamo, u Siriji i Libanonu, imao sam priliku da promatram nevjericu pa i prikrivanu frustriranost bivših kolega, diplomata iz zaigranih zapadnih i istočnih zemalja, koji se s ovom činjenicom ne mire lako. Treba ih razumjeti. Navike, osobito neookolonijalne, opaka su stvar.

Drugo, čudesno zaigrani Erdogan je »odjednom« prevrnuo list i zapravo se »stavio na raspolaganje« Putinu, uz uslove koje je ovaj postavio prije pola godine a Ankara ih ignorirala: Javno se izvinuo za obaranje ruskog SU-24 uz doista čudesnu formulaciju – »nikad nismo imali ni volju ni namjeru srušiti avion koji je pripadao Rusiji…« Uz ovo, Ankara je prihvatila i obavezu kompenziranja štete na način koji će se dogovoriti. Nema sumnje da se sve ovo dešava na obostranu korist ali u potpuno drugim okolnostima i sa drugačijim posljedicama. Erdogan spašava glavu u ambijentu gdje je uspio da se sa svih strana okruži neprijateljima – »odjednom« ISIL-om, Kurdima kod kuće, Kurdima u Siriji, Assadom, Izraelom, domaćom opozicijom, uznemirenim NATO partnerima… Putin knjiži pobjedničku dobit.

Treće, Izrael na čelu sa Netanyahuom također »mijenja povijest« približavajući se Rusiji dok nije kasno, odmičući se tako polako od Amerike, nakon što je postalo jasno da se pomirljivije snage u Washingtonu odmiču od njega. Evo sad prvi put Rusija i Izrael ozbiljnije dogovaraju trgovinu oružjem. Govori se i o transferu tehnologija. Izrael se nije svrstao uz zapadne sankcije Rusiji… Putin i ovdje ima svoje igrače – veliki broj Rusa u Izraelu koji, ma koga tamo voljeli ili mrzili, »rusku dušu« ne zaboravljaju. U Tel Avivu je manje čudo na balkonu vidjeti crvenu zastavu sa Lenjinovim likom i zvijezdom nego na mnogim drugim mjestima. Netanyahu uz to dobro zna da mu Moskva može biti balans i sigurnost u odnosu na Iran, Siriju i Hezbollah. Svega tu još ima, od Golana do novih planova sa plinovodima i naftovodima, trgovinom, itd.

U novom političkom pragmatizmu koji više nikakve veze nema sa ideologijom, Rusima nema premca. Zapravo, paradoksalno ali istinito, taj se »ideološki čip« minulih godina nekako uočljivije preselio u krilo Zapada. Logiku, ili si sa nama ili protiv nas mali osjećaju na vlastitoj koži.
Konačno, tu je i najnoviji sporazum o pomirenju između Turske i Izraela. I mimo storije o krvavom napadu izraleskih komandosa na brod »Mavi Marmara« sa humanitarnom pomoći za Gazu 2010. godine i ovdje je izvinjenje uz dogovor o kompenzaciji porodicama žrtava riješilo stvar. Došla takva vremena i razna iznuđena pomirenja nisu čudo. Erdogan i Netanyahu, obadvojica u bezmalo dramatčnoj situaciji spram bliskoistočne realnosti, partneri su u sve većoj ovisnosti od Putina i od sve većeg zahlađenja sa dojučerašnjim zakletim partnerom Amerikom.

Ono što je sastavni dio ovog novog rasporeda snaga sadržano je u još nekoliko činjenica koje su, naoko, iz drugog plana: Amerikanci se već nekoliko godina polako ali izvjesno okreću Dalekom Istoku. Bliski istok nije više centar svega, kao što ni Suecki kanal neće uskoro biti najvažnija poveznica Istoka sa Zapadom. Aktuelna i naročito buduća noćna mora Americi je već poodavno Kina koja pored zemalja iz zajednice BRICS, i ne samo njih, više nije sama. Posljedice Brexita za američku ekonomiju tek će doći na naplatu jer Evropa hrli i dalje u izolacionističku i elitističku samodovoljnost za što se baš ne vide validni ekonomski argumenti za sve u Zajednici. Obamina odluka da se suzdrži od otvorene i direktne kopnene invazije u regionu, nakon Iraka i smanjivanja vojnih kapaciteta u Afganistanu te »prešućivanja« katastrofe u Jemenu i stvaranja od Libije glavnog uporišta ISIL-a, već je promijenila stanje u regionu a to pomjeranje težišta na drugu stranu sa velikom zebnjom se dočekalo u Izraelu pa i u Turskoj.

Kada se sve uzme u obzir, Rusija postaje igrač koji diktira ravnotežu Bliskog istoka a sređena i potentna sila uz njih tamo je objektivno još jedino Iran. Po svojim svekolikom gabaritima, naravno, to mogu da budu i Turska, Izrael i Saudijska Arabija, ali su oni sami puno toga učinili nepromišljeno, na razne načine i iz raznih razloga. Pored vlastitog posustajanja bitno su umanjili manevarski prostor i potencijale Washingtonu, njihovom najvećem partneru. Erdogan je sve učinio da ostane bez jakog saveznika potpuno pogrešno i uporno zadovoljavajući dvije velike političke zablude. Jedna je da će strasnim naoružavanjem svakog živog ko je protiv Assada srušiti Siriju i njegov režim. I drugo, praveći od Kurda bez svake mjere i logike najvećeg unutrašnjeg i vanjskog neprijatelja. Kada je razotkriven u politici podrške teroristima i prisiljen da se kobajagi okrene protiv njih, ovi su ga proglasili »Sotonom i prijateljem krstaša«. I sada rade po Turskoj krvavi pir. Kurdi su, na drugoj strani, postali saveznici i Amerikanaca i Rusa, što Ankaru baca u depresiju. »Oprost« Putina, zato, beskrajno mu je važan i politički i posebno radi praznih hotela, plaža, zaustavljenih kontejnera za izvoz, otkazavih energetskih projekata. Ta vrsta oprosta, međutim, ima svoju dugoročnu cijenu.

Izrael se nije doveo u toliku ovisnost od Moskve ali je, ipak, nešto bolje prošao nego Turska. Naravno, Izraelu sa sadašnjim rukovodstvom teško će biti dugoročno prihvatiti stav Moskve da se mora riješiti palestinsko pitanje na temelju plana o dvije države. U taj paket spada i Golan, spadaju brojna nelegalna naselja na okupiranim teritorijama ali, ta vrsta cijene se istrguje. Naravno, pregovaračka pozicija Putina je u toj trgovini mnogo bolja od Netanyahuove. Zato ni »pomirenje« Izraela i Turske i za jedne i za druge nije loša činjenica. Zajedno su jači mada, ruku na srce, nedovoljno moćni da zabrinu Rusiju. Uostalom, što se Bliskog istoka tiče ni Erdogan ni Netanyahu nisu realizirali ni jednu svoju prethodnu fantaziju – Izrael da zaustavi i minimizira Iran, Turska da sruši Assada i »pobriše« sa scene Kurde. To im ne obezbjeđuje bog zna kakav rejting u pregovorima.

U Siriji je jasno da teroristi raznih boja nisu pometeni. Bez toga nema ni velikog regionalnog preslagivanja temeljem novog rasporeda snaga. Ozbiljni ljudi u Bejrutu i Damasku, kao i neki od funkcionera Hezbollaha, govorili su mi prije četiri sedmice da je avgust period za definitivno i radikalno čišćenje terena u Siriji (Idlib i Raqqah) i u Iraku, nakon Fallujaha. Mnogi su sugerirali da je do toga moralo doći i malo ranije ali će oprezno reći da je »Putin suviše vjerovao Amerikancima«. Utisak je za promatrača da je znao šta radi i kako radi.

Svojevrsno radikalno hlađenje ambicija Erdogana i Netanyahua u svakom je slučaju »good news« za svjetsku scenu. Prevashodno jer je na Bliskom istoku i šire već mnogo onih koji su počeli razmišljati kako ih se treba »pustiti niz vodu« pošto su postali ozbiljan remetilački faktor. U ovom času popuštanje u trokutu Rusija – Ankara – Tel Aviv pozdravljaju svi razumni za koje nema alternative miru. Ne treba zaboraviti da na sceni uz jaku i sposobnu Rusiju ostaju formalno »promijenjeni« agresivci Turska i Izrael, nepromjenjivo destruktivna i ambiciozna Saudijska Arabija, a da sa scene odlazi Obama, kakav god ipak razumniji od mogućih nasljednika. Pri tome, ako za Trumpa i ne znamo kakav bi bio na vanjsko-političkom terenu, za Hillary Clinton tu je sve jasno: Ko išta zna o minuloj deceniji na Bliskom istoku, lako će se složiti da je ona bila zla kob tog prostora. I ta je ambicija ne popušta.

Putin, Erdogan i Netanyahu, sa Rohanijem i Assadom su kapitalno važni igrači u najnovijim opcijama smirivanja na Bliskom istoku, ali prekookeanski mentalitet tzv. »posebnosti« i uvjerenja da mora biti onako kako »posebni« žele, uz pomoć moćnih iz zlatnih pustinjskih šatora ni jednog časa se ne smije smetnuti s uma.

Ako um još uopće diktira Bliskim istokom.

[dr laganini]

Zbog malverzacija s vlasničkim udjelima u Industrijskoj zoni, čija vrijednost danas doseže iznos od preko 500 milijuna eura, podnesene su brojne kaznene prijave državnim odvjetništvima, policiji kao i tužbe nadležnim sudovima. U koordiniranim odgovorima nijedna institucija nije mogla pronaći nikakve nepravilnosti, iako je država nedvojbeno oštećena za više od pola milijarde eura!

Da bi se formirala Industrijska zona Kukuljanovo u Rijeci, koja je u vlasništvu istoimene tvrtke prvo je bilo potrebno oduzeti ovaj ogromni prostor od stvarnih vlasnika, a to je, prema informacijama koje imamo, osmislio i proveo tadašnji gradonačelnik Rijeke – Slavko Linić. Čak 5 milijuna kvadratnih metara trebalo se oduzeti od tvrtki koje su bile vlasnici industrijskog platoa, i to je učinjeno još devedesetih godina.

Nakon provedene pretvorbe, 1993. godine tadašnji gradonačelnik Rijeke – Slavko Linić okuplja poduzeća – osnivače Industrijske zone, odnosno direktore privatiziranih poduzeća: Antikorozija, Automotor, Autopromet, Bratstvo, Brodomaterijal, Elektrolux, Etilen, Ina trgovina Zgb., INA Rijeka, Instaler, Jadranmont, Ličilac, Metalogradnja, Metalografički kombinat, I. Marinković, Osijek, Luka Rijeka, Drvo, Soboslikar, Stakloplastika, Transjug, Torpedo, Rikard Benčić, Tvornica papira Rijeka, Vulkan, Zanatkomerc, Metalpromet, Brodokomerc i Tapetar iz Rijeke i pod nepoznatim okolnostima, sredinom 1993. godine potpisuje se Ugovor o ustupanju udjela u Društvu i anex ugovora o međusobnim pravima i obavezama suosnivača. Tim ugovorom osnovano je Javno poduzeće za upravljanje i izgradnju privrednim zonama Škljevo, Kukuljanovo i Cernik – Čavle sa sjedištem u Rijeci. Svi potpisnici se obavezuju da istupe iz društva te da Gradu Rijeci ustupe u cijelosti i bez naknade cjelokupne svoje uloge i udjele u društvu, što podrazumijeva i ustupanje zemljišta na Kukuljanovu. Nakon potpisa ovog ugovora Grad Rijeka, postaje 100 postotnim vlasnikom kompletne industrijske zone koju su Gradu Rijeci poklonila riječka poduzeća za 0 kuna. Nakon što je Grad Rijeka preuzeo plato Industrijske zone, taj prostor Industrijske zone, čiji nije vlasnik, poklanja Gradu Bakru, s kojim formira privatnu tvrtku – Industrijska zona d.o.o.

Zbog ovih malverzacija s vlasničkim udjelima u Industrijskoj zoni, čija vrijednost danas doseže iznos od preko 500 milijuna eura, podnesene su brojne kaznene prijave državnim odvjetništvima, policiji kao i tužbe nadležnim sudovima. U gotovo koordiniranim odgovorima i reakcijama nijedna institucija nije mogla pronaći nikakve nepravilnosti, iako je država u ovom slučaju, kao što je navedeno, oštećena za više od pola milijarde eura.

Nakon što je teritorij Zone – Kukuljanovo prisvojio Grad Rijeka, taj prostor ponovo se nelegalno poklanja novoj tvrtki „Privredna zona“ u kojoj je većinski udjelničar Grad Bakar, uz ostale osnivače – Općinu Čavle i Grad Rijeku. Kao pokriće ovog nelegalnog posla iskorišteni su potpisi i odobrenja načelnika riječkih općina: Marijana Losa, Mladena Valjana, Ivoslava Bana, Sonje Grozdanić – Cuculić, Borisa Grizinčića, Milana Ćubrića, Branka Anića i Borisa Detana. Kako bi se prostor industrijske zone mogao pretvoriti u novac, što je i bio krajnji cilj ove cijele imovinsko-pravne i vlasničke akrobacije, trebalo je osnovati privatnu tvrtku koja će moći sklapati ugovore i voditi prodaju i naplatu zemljišta. Stoga je registrirana tvrtka „Industrijska zona d.o.o.“ iz Bakra koja će inkasirati enorman novac od prodaje ili iznajmljivanja otetog zemljišta. S obzirom da poslovanje tvrtke, koja je došla na nezakonit način do vrijednih nekretnina, prerizično za samu tvrtku i njezin menadžment, jer se lako mogu utvrditi i dokazati nevjerojatne manipulacije nezabilježene na ovim prostorima, trebalo je, čini se, potražiti rješenje u inozemstvu.

Zorko Badnjak – direktor Industrijske zone i Tomislav Klarić – gradonačelnik Grada Bakra, 2008. godine sklapaju nagodbu s privatnom tvrtkom SBE d.o.o. kojoj su prenijeli bez naknade nekretnine Industrijske zone površine oko 100.000 kvadratnih metara, mimo obaveznog javnog natječaja po cijeni od 40 eura po „kvadratu“. Propisana minimalna cijena objavljena u javnom natječaju nije smjela biti manja od 80 eura po kvadratnom metru. Time su gradonačelnik i direktor Industrijske zone omogućili stjecanje nezakonite dobiti od oko 100 milijuna kuna. Neposredno nakon te nagodbe, tvrtka SBE, u vlasništvu židovskih poduzetnika, uknjižuje se na poklonjene nekretnine i započinju s prodajom, čime je došlo do realizacije nezakonite dobiti. Osim što je ovom nezakonitom nagodbom oštećena Industrijska zona, ali prije svega one tvrtke čije je to bilo zemljište, oštećen je i državni proračun u koji nije uplaćeno 5 posto poreza na promet nekretnina, odnosno oko 5 milijuna kuna.

Vlasnik tvrtke SBE d.o.o. je Židov Amir Shlomo, protiv kojeg je pokrenuta kaznena prijava zbog kaznenih djela protiv vjerodostojnosti isprava, kao punomoćnika tvrtke SBI – EFGAD INTERNATIONAL B. V. iz Nizozemske, koja je bila većinski vlasnik i osnivač tvrtke SBE d.o.o. kojoj je poklonjeno zemljište. Shlomo je sklopio ugovor o prijenosu vlasničkih udjela te tvrtke na druge pravne osobe iako nije imao punomoći ni ovlaštenja. Ovaj pravni posao je ništavan iz jednostavnog razloga – naime, tvrtka SBI EFGAD INTERNATIONAL B. V. ugašena je 6. listopada 2004., dok su prijenosi udjela izvršeni 22. ožujka 2015. godine, pa je očito da su te transakcije odrađene protuzakonito putem krivotvorene i nevažeće punomoći. Izvadak iz sudskog registra pokazuje da je nizozemska židovska tvrtka prestala postojati 2004. godine. S obzirom da su tvrtka osnivač nije postojala, nije mogla postojati ni tvrtka kćer koja je preuzela riječka nekretnine, stoga su i sve kupoprodajne i transakcije, po svemu sudeći, protuzakonite!

Državno odvjetništvo, koje je zaprimilo kaznene prijave protiv sudionika u ovoj prijevari vrijednoj oko pola milijarde eura, u obrani osumnjičenih protiv kojih je podnesena kaznena prijava, tvrdi da je porez na promet nekretninama u cijelosti plaćen iako ne navode datum ni broj pod kojim se ta uplata vodi. Državno odvjetništvo ne spori da je tvrtka osnivač prije potpisanih sporazuma bila likvidirana, pa su time nevažeće i sve punomoći nakon toga datuma, međutim, izlaz Odvjetništvo nalazi u zastari. Tvrde da zbog zastare nije bilo moguće pokrenuti kazneni progon, pa ispada da su prema Općinskom državnom odvjetništvu, i svi ugovori i sporazumi koji su u ime nepostojeće tvrtke sklopljeni legalni i pravno valjani!

Kakve vrste ugovora su se potpisivale prilikom manipulacijom zemljištem Industrijske zone najbolje ilustrira Ugovor o prijenosu poslovnog udjela iz 2005. između židovskih tvrtki gdje su prenositelja i stjecatelja potpisale iste osobe, s time da je jedna od tvrtki koja sudjeluje u ugovoru likvidirana godinu dana prije. Za policiju i Državno odvjetništvo tu nema ničeg spornog.

I konačno, 2011. godine, kao da ova poklanjanja nisu bila dovoljna, premijerka tadašnje vlade Jadranka Kosor potpisuje novi ugovor s Gradom Bakrom prema kojem Bakar dobiva besplatno još 247.388 četvornih metara prostora na Kukuljanovom, koji je do tada bio u vlasništvu države. Kako se navodi u ugovoru, Republika Hrvatska kao vlasnik, prenosi Gradu Bakru nekretnine bez naknade, u svrhu izgradnje Industrijske zome Kukuljanovo. Grad Bakar prenosi ove nekretnine privatnoj tvrtki – Industrijska zona d.o.o., a ona taj prostor prodaje zainteresiranim kupcima po tržišnim cijenama i ostvaruje neviđene ekstraprofite.

Zašto je bivša premijerka darovala 250.000 metara kvadratnih državnog zemljišta Gradu Bakru bez naknade, da bi potom i to zemljište pripalo privatnim vlasnicima koji su ostvarili veliku financijsku korist, htjeli smo upitati Jadranku Kosor, ali ju, na broj telefona kojega imamo, nismo uspjeli dobiti.

Je li DORH postupao na temelju kaznenih prijava u vezi s protuzakonitim otimanjem (ustupanjem) zemljišta poduzeća koja su imale zemljište na ‘industrijskom platou’ kod Rijeke – da bi se kasnije formirala Industrijska zona Kukuljanovo?

Zašto se ne istraže malverzacije koje su državi nanijele štetu od oko pola milijarde eura?

Znaju li u DORH-u da su vlasnici tvrki koje su također imale zemljište na istom platou, a koji nisu htjeli svoje zemljište pokloniti, reketareni nametanjem basnoslovnih komunalnih naknada od strane Grada Bakra (18.200 DEM mjesečne naknade za zemlju na ledini početkom devedesetih godina – kada su plaće iznosile 200 maraka, na što Radovan Smokvina, primjerice, nije pristao…)?

Je li DORH postupao zbog činjenice da je i bivša premijerka Jadranka Kosor tijekom 2011. godine darovala 250.000 metara kvadratnih državnog zemljišta Gradu Bakru bez naknade, da bi potom i to zemljište pripalo privatnim vlasnicima koji su ostvarili veliku financijsku korist? Je li istraženo tko je imao koristi od ovako suludih nekretninskih transakcija – gdje se dragocjeno zemljište besplatno daje – da bi netko na njemu mogao basnoslovno zaraditi?