Kolumne

[Mohr]

Iznuđena pomirenja

Zlatko Dizdarević, Novi list


Svjetska politika se, i pored mnogih nekada važećih konstanti, ne može tumačiti samo ogoljenim i pojednostavljenim činjenicama. Iza notornih i golim okom vidljivih istina, puno je nijansi da bi sve baš bilo crno-bijelo. Realnost Bliskog istoka je posebno zamršena. I zato što ona to jeste sama po sebi ali i zato što tamošnju zbilju »zapad« tumači temeljem vlastite povijesne logike i interesa, najčešće nerazumljivih za mentalitet Istoka. Konačno, svijet danas u svekolikom informativnom haosu pronalazi i više nego dovoljno »argumenata« za zaključke kojima hoće da vjeruje i koji svakome pojedinačno odgovaraju na svoj način. Za objektivne analize izvan unaprijed određenih pripadnosti i željenih tumačenja viđenog, tu najčešće nema mnogo mjesta.

Neka planetarna događaja, veoma bitna za iskorak Istoka prema novim horizontima, direktno i indirektno povezana – za potrebe novinskog teksta ograničenih mogućnosti i prostora – ipak se mogu protumačiti na pojednostavljen način. Naravno, bar u kontekstu zbivanja kroz minulu deceniju.

Prvo, Rusija se definitivno kao multipolarna sila, i politički i vojno, vratila na velika vrata u region uspostavljajući prethodno dramatično razorenu geostratešku ravnotežu. Prošlog mjeseca tamo, u Siriji i Libanonu, imao sam priliku da promatram nevjericu pa i prikrivanu frustriranost bivših kolega, diplomata iz zaigranih zapadnih i istočnih zemalja, koji se s ovom činjenicom ne mire lako. Treba ih razumjeti. Navike, osobito neookolonijalne, opaka su stvar.

Drugo, čudesno zaigrani Erdogan je »odjednom« prevrnuo list i zapravo se »stavio na raspolaganje« Putinu, uz uslove koje je ovaj postavio prije pola godine a Ankara ih ignorirala: Javno se izvinuo za obaranje ruskog SU-24 uz doista čudesnu formulaciju – »nikad nismo imali ni volju ni namjeru srušiti avion koji je pripadao Rusiji…« Uz ovo, Ankara je prihvatila i obavezu kompenziranja štete na način koji će se dogovoriti. Nema sumnje da se sve ovo dešava na obostranu korist ali u potpuno drugim okolnostima i sa drugačijim posljedicama. Erdogan spašava glavu u ambijentu gdje je uspio da se sa svih strana okruži neprijateljima – »odjednom« ISIL-om, Kurdima kod kuće, Kurdima u Siriji, Assadom, Izraelom, domaćom opozicijom, uznemirenim NATO partnerima… Putin knjiži pobjedničku dobit.

Treće, Izrael na čelu sa Netanyahuom također »mijenja povijest« približavajući se Rusiji dok nije kasno, odmičući se tako polako od Amerike, nakon što je postalo jasno da se pomirljivije snage u Washingtonu odmiču od njega. Evo sad prvi put Rusija i Izrael ozbiljnije dogovaraju trgovinu oružjem. Govori se i o transferu tehnologija. Izrael se nije svrstao uz zapadne sankcije Rusiji… Putin i ovdje ima svoje igrače – veliki broj Rusa u Izraelu koji, ma koga tamo voljeli ili mrzili, »rusku dušu« ne zaboravljaju. U Tel Avivu je manje čudo na balkonu vidjeti crvenu zastavu sa Lenjinovim likom i zvijezdom nego na mnogim drugim mjestima. Netanyahu uz to dobro zna da mu Moskva može biti balans i sigurnost u odnosu na Iran, Siriju i Hezbollah. Svega tu još ima, od Golana do novih planova sa plinovodima i naftovodima, trgovinom, itd.

U novom političkom pragmatizmu koji više nikakve veze nema sa ideologijom, Rusima nema premca. Zapravo, paradoksalno ali istinito, taj se »ideološki čip« minulih godina nekako uočljivije preselio u krilo Zapada. Logiku, ili si sa nama ili protiv nas mali osjećaju na vlastitoj koži.
Konačno, tu je i najnoviji sporazum o pomirenju između Turske i Izraela. I mimo storije o krvavom napadu izraleskih komandosa na brod »Mavi Marmara« sa humanitarnom pomoći za Gazu 2010. godine i ovdje je izvinjenje uz dogovor o kompenzaciji porodicama žrtava riješilo stvar. Došla takva vremena i razna iznuđena pomirenja nisu čudo. Erdogan i Netanyahu, obadvojica u bezmalo dramatčnoj situaciji spram bliskoistočne realnosti, partneri su u sve većoj ovisnosti od Putina i od sve većeg zahlađenja sa dojučerašnjim zakletim partnerom Amerikom.

Ono što je sastavni dio ovog novog rasporeda snaga sadržano je u još nekoliko činjenica koje su, naoko, iz drugog plana: Amerikanci se već nekoliko godina polako ali izvjesno okreću Dalekom Istoku. Bliski istok nije više centar svega, kao što ni Suecki kanal neće uskoro biti najvažnija poveznica Istoka sa Zapadom. Aktuelna i naročito buduća noćna mora Americi je već poodavno Kina koja pored zemalja iz zajednice BRICS, i ne samo njih, više nije sama. Posljedice Brexita za američku ekonomiju tek će doći na naplatu jer Evropa hrli i dalje u izolacionističku i elitističku samodovoljnost za što se baš ne vide validni ekonomski argumenti za sve u Zajednici. Obamina odluka da se suzdrži od otvorene i direktne kopnene invazije u regionu, nakon Iraka i smanjivanja vojnih kapaciteta u Afganistanu te »prešućivanja« katastrofe u Jemenu i stvaranja od Libije glavnog uporišta ISIL-a, već je promijenila stanje u regionu a to pomjeranje težišta na drugu stranu sa velikom zebnjom se dočekalo u Izraelu pa i u Turskoj.

Kada se sve uzme u obzir, Rusija postaje igrač koji diktira ravnotežu Bliskog istoka a sređena i potentna sila uz njih tamo je objektivno još jedino Iran. Po svojim svekolikom gabaritima, naravno, to mogu da budu i Turska, Izrael i Saudijska Arabija, ali su oni sami puno toga učinili nepromišljeno, na razne načine i iz raznih razloga. Pored vlastitog posustajanja bitno su umanjili manevarski prostor i potencijale Washingtonu, njihovom najvećem partneru. Erdogan je sve učinio da ostane bez jakog saveznika potpuno pogrešno i uporno zadovoljavajući dvije velike političke zablude. Jedna je da će strasnim naoružavanjem svakog živog ko je protiv Assada srušiti Siriju i njegov režim. I drugo, praveći od Kurda bez svake mjere i logike najvećeg unutrašnjeg i vanjskog neprijatelja. Kada je razotkriven u politici podrške teroristima i prisiljen da se kobajagi okrene protiv njih, ovi su ga proglasili »Sotonom i prijateljem krstaša«. I sada rade po Turskoj krvavi pir. Kurdi su, na drugoj strani, postali saveznici i Amerikanaca i Rusa, što Ankaru baca u depresiju. »Oprost« Putina, zato, beskrajno mu je važan i politički i posebno radi praznih hotela, plaža, zaustavljenih kontejnera za izvoz, otkazavih energetskih projekata. Ta vrsta oprosta, međutim, ima svoju dugoročnu cijenu.

Izrael se nije doveo u toliku ovisnost od Moskve ali je, ipak, nešto bolje prošao nego Turska. Naravno, Izraelu sa sadašnjim rukovodstvom teško će biti dugoročno prihvatiti stav Moskve da se mora riješiti palestinsko pitanje na temelju plana o dvije države. U taj paket spada i Golan, spadaju brojna nelegalna naselja na okupiranim teritorijama ali, ta vrsta cijene se istrguje. Naravno, pregovaračka pozicija Putina je u toj trgovini mnogo bolja od Netanyahuove. Zato ni »pomirenje« Izraela i Turske i za jedne i za druge nije loša činjenica. Zajedno su jači mada, ruku na srce, nedovoljno moćni da zabrinu Rusiju. Uostalom, što se Bliskog istoka tiče ni Erdogan ni Netanyahu nisu realizirali ni jednu svoju prethodnu fantaziju – Izrael da zaustavi i minimizira Iran, Turska da sruši Assada i »pobriše« sa scene Kurde. To im ne obezbjeđuje bog zna kakav rejting u pregovorima.

U Siriji je jasno da teroristi raznih boja nisu pometeni. Bez toga nema ni velikog regionalnog preslagivanja temeljem novog rasporeda snaga. Ozbiljni ljudi u Bejrutu i Damasku, kao i neki od funkcionera Hezbollaha, govorili su mi prije četiri sedmice da je avgust period za definitivno i radikalno čišćenje terena u Siriji (Idlib i Raqqah) i u Iraku, nakon Fallujaha. Mnogi su sugerirali da je do toga moralo doći i malo ranije ali će oprezno reći da je »Putin suviše vjerovao Amerikancima«. Utisak je za promatrača da je znao šta radi i kako radi.

Svojevrsno radikalno hlađenje ambicija Erdogana i Netanyahua u svakom je slučaju »good news« za svjetsku scenu. Prevashodno jer je na Bliskom istoku i šire već mnogo onih koji su počeli razmišljati kako ih se treba »pustiti niz vodu« pošto su postali ozbiljan remetilački faktor. U ovom času popuštanje u trokutu Rusija – Ankara – Tel Aviv pozdravljaju svi razumni za koje nema alternative miru. Ne treba zaboraviti da na sceni uz jaku i sposobnu Rusiju ostaju formalno »promijenjeni« agresivci Turska i Izrael, nepromjenjivo destruktivna i ambiciozna Saudijska Arabija, a da sa scene odlazi Obama, kakav god ipak razumniji od mogućih nasljednika. Pri tome, ako za Trumpa i ne znamo kakav bi bio na vanjsko-političkom terenu, za Hillary Clinton tu je sve jasno: Ko išta zna o minuloj deceniji na Bliskom istoku, lako će se složiti da je ona bila zla kob tog prostora. I ta je ambicija ne popušta.

Putin, Erdogan i Netanyahu, sa Rohanijem i Assadom su kapitalno važni igrači u najnovijim opcijama smirivanja na Bliskom istoku, ali prekookeanski mentalitet tzv. »posebnosti« i uvjerenja da mora biti onako kako »posebni« žele, uz pomoć moćnih iz zlatnih pustinjskih šatora ni jednog časa se ne smije smetnuti s uma.

Ako um još uopće diktira Bliskim istokom.

[dr laganini]

Zbog malverzacija s vlasničkim udjelima u Industrijskoj zoni, čija vrijednost danas doseže iznos od preko 500 milijuna eura, podnesene su brojne kaznene prijave državnim odvjetništvima, policiji kao i tužbe nadležnim sudovima. U koordiniranim odgovorima nijedna institucija nije mogla pronaći nikakve nepravilnosti, iako je država nedvojbeno oštećena za više od pola milijarde eura!

Da bi se formirala Industrijska zona Kukuljanovo u Rijeci, koja je u vlasništvu istoimene tvrtke prvo je bilo potrebno oduzeti ovaj ogromni prostor od stvarnih vlasnika, a to je, prema informacijama koje imamo, osmislio i proveo tadašnji gradonačelnik Rijeke – Slavko Linić. Čak 5 milijuna kvadratnih metara trebalo se oduzeti od tvrtki koje su bile vlasnici industrijskog platoa, i to je učinjeno još devedesetih godina.

Nakon provedene pretvorbe, 1993. godine tadašnji gradonačelnik Rijeke – Slavko Linić okuplja poduzeća – osnivače Industrijske zone, odnosno direktore privatiziranih poduzeća: Antikorozija, Automotor, Autopromet, Bratstvo, Brodomaterijal, Elektrolux, Etilen, Ina trgovina Zgb., INA Rijeka, Instaler, Jadranmont, Ličilac, Metalogradnja, Metalografički kombinat, I. Marinković, Osijek, Luka Rijeka, Drvo, Soboslikar, Stakloplastika, Transjug, Torpedo, Rikard Benčić, Tvornica papira Rijeka, Vulkan, Zanatkomerc, Metalpromet, Brodokomerc i Tapetar iz Rijeke i pod nepoznatim okolnostima, sredinom 1993. godine potpisuje se Ugovor o ustupanju udjela u Društvu i anex ugovora o međusobnim pravima i obavezama suosnivača. Tim ugovorom osnovano je Javno poduzeće za upravljanje i izgradnju privrednim zonama Škljevo, Kukuljanovo i Cernik – Čavle sa sjedištem u Rijeci. Svi potpisnici se obavezuju da istupe iz društva te da Gradu Rijeci ustupe u cijelosti i bez naknade cjelokupne svoje uloge i udjele u društvu, što podrazumijeva i ustupanje zemljišta na Kukuljanovu. Nakon potpisa ovog ugovora Grad Rijeka, postaje 100 postotnim vlasnikom kompletne industrijske zone koju su Gradu Rijeci poklonila riječka poduzeća za 0 kuna. Nakon što je Grad Rijeka preuzeo plato Industrijske zone, taj prostor Industrijske zone, čiji nije vlasnik, poklanja Gradu Bakru, s kojim formira privatnu tvrtku – Industrijska zona d.o.o.

Zbog ovih malverzacija s vlasničkim udjelima u Industrijskoj zoni, čija vrijednost danas doseže iznos od preko 500 milijuna eura, podnesene su brojne kaznene prijave državnim odvjetništvima, policiji kao i tužbe nadležnim sudovima. U gotovo koordiniranim odgovorima i reakcijama nijedna institucija nije mogla pronaći nikakve nepravilnosti, iako je država u ovom slučaju, kao što je navedeno, oštećena za više od pola milijarde eura.

Nakon što je teritorij Zone – Kukuljanovo prisvojio Grad Rijeka, taj prostor ponovo se nelegalno poklanja novoj tvrtki „Privredna zona“ u kojoj je većinski udjelničar Grad Bakar, uz ostale osnivače – Općinu Čavle i Grad Rijeku. Kao pokriće ovog nelegalnog posla iskorišteni su potpisi i odobrenja načelnika riječkih općina: Marijana Losa, Mladena Valjana, Ivoslava Bana, Sonje Grozdanić – Cuculić, Borisa Grizinčića, Milana Ćubrića, Branka Anića i Borisa Detana. Kako bi se prostor industrijske zone mogao pretvoriti u novac, što je i bio krajnji cilj ove cijele imovinsko-pravne i vlasničke akrobacije, trebalo je osnovati privatnu tvrtku koja će moći sklapati ugovore i voditi prodaju i naplatu zemljišta. Stoga je registrirana tvrtka „Industrijska zona d.o.o.“ iz Bakra koja će inkasirati enorman novac od prodaje ili iznajmljivanja otetog zemljišta. S obzirom da poslovanje tvrtke, koja je došla na nezakonit način do vrijednih nekretnina, prerizično za samu tvrtku i njezin menadžment, jer se lako mogu utvrditi i dokazati nevjerojatne manipulacije nezabilježene na ovim prostorima, trebalo je, čini se, potražiti rješenje u inozemstvu.

Zorko Badnjak – direktor Industrijske zone i Tomislav Klarić – gradonačelnik Grada Bakra, 2008. godine sklapaju nagodbu s privatnom tvrtkom SBE d.o.o. kojoj su prenijeli bez naknade nekretnine Industrijske zone površine oko 100.000 kvadratnih metara, mimo obaveznog javnog natječaja po cijeni od 40 eura po „kvadratu“. Propisana minimalna cijena objavljena u javnom natječaju nije smjela biti manja od 80 eura po kvadratnom metru. Time su gradonačelnik i direktor Industrijske zone omogućili stjecanje nezakonite dobiti od oko 100 milijuna kuna. Neposredno nakon te nagodbe, tvrtka SBE, u vlasništvu židovskih poduzetnika, uknjižuje se na poklonjene nekretnine i započinju s prodajom, čime je došlo do realizacije nezakonite dobiti. Osim što je ovom nezakonitom nagodbom oštećena Industrijska zona, ali prije svega one tvrtke čije je to bilo zemljište, oštećen je i državni proračun u koji nije uplaćeno 5 posto poreza na promet nekretnina, odnosno oko 5 milijuna kuna.

Vlasnik tvrtke SBE d.o.o. je Židov Amir Shlomo, protiv kojeg je pokrenuta kaznena prijava zbog kaznenih djela protiv vjerodostojnosti isprava, kao punomoćnika tvrtke SBI – EFGAD INTERNATIONAL B. V. iz Nizozemske, koja je bila većinski vlasnik i osnivač tvrtke SBE d.o.o. kojoj je poklonjeno zemljište. Shlomo je sklopio ugovor o prijenosu vlasničkih udjela te tvrtke na druge pravne osobe iako nije imao punomoći ni ovlaštenja. Ovaj pravni posao je ništavan iz jednostavnog razloga – naime, tvrtka SBI EFGAD INTERNATIONAL B. V. ugašena je 6. listopada 2004., dok su prijenosi udjela izvršeni 22. ožujka 2015. godine, pa je očito da su te transakcije odrađene protuzakonito putem krivotvorene i nevažeće punomoći. Izvadak iz sudskog registra pokazuje da je nizozemska židovska tvrtka prestala postojati 2004. godine. S obzirom da su tvrtka osnivač nije postojala, nije mogla postojati ni tvrtka kćer koja je preuzela riječka nekretnine, stoga su i sve kupoprodajne i transakcije, po svemu sudeći, protuzakonite!

Državno odvjetništvo, koje je zaprimilo kaznene prijave protiv sudionika u ovoj prijevari vrijednoj oko pola milijarde eura, u obrani osumnjičenih protiv kojih je podnesena kaznena prijava, tvrdi da je porez na promet nekretninama u cijelosti plaćen iako ne navode datum ni broj pod kojim se ta uplata vodi. Državno odvjetništvo ne spori da je tvrtka osnivač prije potpisanih sporazuma bila likvidirana, pa su time nevažeće i sve punomoći nakon toga datuma, međutim, izlaz Odvjetništvo nalazi u zastari. Tvrde da zbog zastare nije bilo moguće pokrenuti kazneni progon, pa ispada da su prema Općinskom državnom odvjetništvu, i svi ugovori i sporazumi koji su u ime nepostojeće tvrtke sklopljeni legalni i pravno valjani!

Kakve vrste ugovora su se potpisivale prilikom manipulacijom zemljištem Industrijske zone najbolje ilustrira Ugovor o prijenosu poslovnog udjela iz 2005. između židovskih tvrtki gdje su prenositelja i stjecatelja potpisale iste osobe, s time da je jedna od tvrtki koja sudjeluje u ugovoru likvidirana godinu dana prije. Za policiju i Državno odvjetništvo tu nema ničeg spornog.

I konačno, 2011. godine, kao da ova poklanjanja nisu bila dovoljna, premijerka tadašnje vlade Jadranka Kosor potpisuje novi ugovor s Gradom Bakrom prema kojem Bakar dobiva besplatno još 247.388 četvornih metara prostora na Kukuljanovom, koji je do tada bio u vlasništvu države. Kako se navodi u ugovoru, Republika Hrvatska kao vlasnik, prenosi Gradu Bakru nekretnine bez naknade, u svrhu izgradnje Industrijske zome Kukuljanovo. Grad Bakar prenosi ove nekretnine privatnoj tvrtki – Industrijska zona d.o.o., a ona taj prostor prodaje zainteresiranim kupcima po tržišnim cijenama i ostvaruje neviđene ekstraprofite.

Zašto je bivša premijerka darovala 250.000 metara kvadratnih državnog zemljišta Gradu Bakru bez naknade, da bi potom i to zemljište pripalo privatnim vlasnicima koji su ostvarili veliku financijsku korist, htjeli smo upitati Jadranku Kosor, ali ju, na broj telefona kojega imamo, nismo uspjeli dobiti.

Je li DORH postupao na temelju kaznenih prijava u vezi s protuzakonitim otimanjem (ustupanjem) zemljišta poduzeća koja su imale zemljište na ‘industrijskom platou’ kod Rijeke – da bi se kasnije formirala Industrijska zona Kukuljanovo?

Zašto se ne istraže malverzacije koje su državi nanijele štetu od oko pola milijarde eura?

Znaju li u DORH-u da su vlasnici tvrki koje su također imale zemljište na istom platou, a koji nisu htjeli svoje zemljište pokloniti, reketareni nametanjem basnoslovnih komunalnih naknada od strane Grada Bakra (18.200 DEM mjesečne naknade za zemlju na ledini početkom devedesetih godina – kada su plaće iznosile 200 maraka, na što Radovan Smokvina, primjerice, nije pristao…)?

Je li DORH postupao zbog činjenice da je i bivša premijerka Jadranka Kosor tijekom 2011. godine darovala 250.000 metara kvadratnih državnog zemljišta Gradu Bakru bez naknade, da bi potom i to zemljište pripalo privatnim vlasnicima koji su ostvarili veliku financijsku korist? Je li istraženo tko je imao koristi od ovako suludih nekretninskih transakcija – gdje se dragocjeno zemljište besplatno daje – da bi netko na njemu mogao basnoslovno zaraditi?

[dr laganini]

‘TOČNO JE ŠTO PREZDIR GOVORI, dokumenti KOS-a potvrđuju pljačku Udbe u korist Tedeschija i drugih tajkuna!’

Autor: Damir Kramarić Utorak, 05. Srpanj 2016. u 20:23


Oni koji bi htjeli reformirati zatečeno stanje, žele ustvari, zacementirati pljačku i ratni zločin, žele zamrznuti duboko nepravedno stanje. Svi oni koji govore o reformama rade za ratne profitere jer žele legalizirati pljačku koja je provedena i u kojoj je otuđeno naše vlasništvo. Tu nema razlike između političkih opcija: isti su i Most i i HDZ i SDP, ističe Tabaković.

Slovenski ekonomist i istraživač Udbinih arhiva, Rado Prezdir, uzdrmao je hrvatsku medijsku i političku scenu tvrdnjom da se većina novopečenih hrvatskih tajkuna obogatila uz pomoć Udbe, odnosno isisavanjem novca iz hrvatskih tvrtki i otvaranjem off shore kompanija u inozemstvu, kamo su selili novac otet od hrvatskih građana…

Sulejmana Tabakovića, pravnog eksperta specijaliziranog za problematiku pretvorbe i privatizacije, zamolili smo da se osvrne na tvrdnje slovenskog istraživača te da procijeni autentičnost dokumenata koje je Prezdir dao na uvid hrvatskoj javnosti.

Tabaković je prokomentirao i tvrdnje da su Emil Tedeschi i njegov otac krajem osamdesetih osnovali tvrtku uz pomoć novca kojeg je Udba opljačkala iz hrvatskih poduzeća te ga darovala Tedeschijima, kao i tvrdnje da su na sličan način ‘stvoreni’ i ostali hrvatski tajkuni.

”Sve je točno što Prezdir govori, a postoje i dokazi koji to potvrđuju. Odavno sam vidio te dokumente, jer već godinama surađujem s ljudima poput Prezdira. Ono što je Slovenac pokazao originalni su dokumenti. No, osim svega navedenog (izvlačenje novca iz poduzeća ‘Sljeme’ te prebacivanje na račune u inozemstvu), u igri je bila i Tvornica papira u nastajanju, iz koje se također izvlačio novac. Princip je bio da se prvo naručivala roba, novac se potom iznosio van, a kasnije se ta roba otpisivala, ili je zapaljeno skladište koje je prethodno bilo osigurano. Kasnije se tvrdilo da je u tom skladištu izgorila i roba, koja – u stvari – nije ni postojala. To su stari načini izvlačenja i pranja novca. Točne su i Prezdirove tvrdnje da su ljudi bliski tajnim službama bivše države u pravilu sudjelovali u takvim otimačinama te da su tako i nastali hrvatski tajkuni. A u Jugoslaviji je bilo jako puno tajnih službi. Samo je Predsjedništvo SFRJ imalo šest tajnih službi, svaka republika je imala svoju službu, JNA je imala svoju Kontra obavještajnu službu, Ministarstvo vanjskih poslova imalo je svoju tajnu službu (SID)… Dokumenti koje je objavio Prezdir originali su iz arhive Stane Dolanca, odnosno iz arhive KOS-a”, ističe pravnik Sulejman Tabaković.

Dodaje potom da već godinama upozorava na ratni zločin pljačke građana Republike Hrvatske kroz kriminalnu pretvorbu i privatizaciju provedenu tijekom ratnih razaranja, kada su mnogi krvarili na prvoj crti, odnosno kroz postupke kakve je opisao i Prezdir.

”Smiješno je da sada neki govore o tobožnjim reformama kojima bi se Hrvatska trebala, navodno, izvući iz krize, a da pri tom niti ne spominju pljačku tisućljeća koja se dogodila i koja je uništila Hrvatsku. Nema nikakvih reformi dok se ne raščisti ovaj ratni zločin protiv civilnog stanovništva! Nemoguće je graditi reformu na ratnom zločinu. Oni koji bi htjeli reformirati zatečeno stanje, žele ustvari, zacementirati pljačku i ratni zločin, žele zamrznuti duboko nepravedno stanje. Svi oni koji govore o tobožnjim reformama rade, u stvari, za ratne profitere jer žele legalizirati pljačku koja je provedena i u kojoj je otuđeno naše vlasništvo. Tu nema razlike između političkih opcija: isti su po tom pitanju i Most i HDZ i SDP. No, znamo li da je samo 18 posto sveukupnog vlasništva u Hrvatskoj upisano pod OIB-om, a da ostatak nije upisan, jasno je da bi se pljačka imovine građana Hrvatske vrlo lako mogla poništiti. Za svega tri do četiri mjeseca to bi se moglo učiniti i Hrvatska bi odmah mogla izaći iz ovog kaosa. Uvjet je da imamo 101 ruku u Saboru”, dodaje Tabaković.

Osvrnuo se potom na brojna nerazjašnjena ubojstva hrvatskih dužnosnika i domoljuba, a povezana s djelatnicima tajnih službi i njima bliskim ratnim profiterima koji su, kako tvrdi Tabaković, raspirili sukobe i iskoristili rat kako bi pokrali sve što se dalo pokrasti, a što ne bi bilo moguće da nije bilo rata.

”Oni sude Perkoviću za ubojstvo koje se dogodilo ranih osamdesetih godina, a nisu u stanju istražiti ubojstva koja su znatno svježija i koja su se zbila prije desetak, odnosno dvadesetak godina. Zašto ne kažu tko je i zbog čega ubio Reihl Kira, Mira Barišića, Paradžika, Kraljevića… Ne otkrivaju naručitelje ubojstva jer se radi o istim strukturama koje su isplanirale i izazvale rat, kako bi opljačkali imovinu građana Republike Hrvatske te ostalih republika. No, ovaj narod kao da ne želi doznati činjenice, pa nikako da shvati da je isključivi interes u svemu bio pljačka i grabež. Dok su branitelji krvarili, ratni profiteri – bliski tajnim službama iz bivše države – sve su opljačkali i oteli. Tako danas imamo skrbničke računa i za banke i za Inu, što znači da se pravi vlasnici najvećih hrvatskih banaka i Ine kriju iza skrbničkih računa te iza franšize talijanskih bankarskih grupacija. Točno se zna čije su Bijele noći, čija su naftna polja u Siriji, čija su polja u Sudanu, Venezueli… Svi koji su radili na višim položajima u Ini su bili vezani uz tajne službe”, pojašnjava Tabaković način na koji je provedena pretvorbena pljačka.

Ratni profiteri, povezani s tajnim službama, zavadili su i protjerali ljude, da bi opljačkali sve građane Republike Hrvatske. Nedavno je donesena presuda Suda u Strasbourgu prema kojoj Republika Hrvatska ne dozvoljava građanima da postanu vlasnici svoje imovine. Društvena imovina nije mogla postati državna imovina. Društvena je imovina imovina građana Republike Hrvatske, no ta vrijednost nam je oteta. I Vrhovni sud i Ustavni sud i Upravni sud odgovorni su za košmar i opći nered kojemu svjedočimo. Na djelu su zakoni koji štite jedino kriminal i korupciju i samo takvi zakoni u Hrvatskoj se i provode. To se mora promijeniti! Razbojnicima treba oduzeti imovinu prikupljenu kroz ratni zločin protiv civilnog stanovništva. Jedino tako Hrvatska može naprijed, nikakve tobožnje reforme, koji bi samo zacementirale nepravedno stanje, ne mogu pomoći Republici Hrvatskoj”, ponavlja autor knjige ‘Pravom u glavu’

Kao primjer navodi da su ratni profiteri uništili čak 96 vrlo vrijednih PIK-ova (prehrambeno industrijskih kombinata) koje je Hrvatska imala, a sada bi htjeli prodati Petrokemiju, koja je nastala na osnovu tih PIK-ova.

”Na djelu je zataškavanje ratnih zločina protiv vlastitog stanovništva i sva hrvatska politika ide u smjeru zataškavanja pljačke. Najgora od svega je činjenica da je ratni zločin izveden po zakonima koje su donijele iste strukture koje su potom opljačkale narod. Nitko do danas ne odgovara zbog toga, no morat će odgovarati, kad, tad”, zaključuje samouvjereno pravni ekspert Sulejman Tabaković.

Valja ovdje podsjetiti na Tabakovićeve izjave od prije godinu dana, nakon što je bankar Božo Prka javno prijetio tadašnjem ministru financija, Borisu Lalovcu, riječima da pazi što radi, te da se upita gdje će naći posao nakon što prestane obnašati ministarsku dužnost.

Znači li ta prijetnja da Hrvatskom doista vladaju bankari, odnosno ratni profiteri koji su opljačkali hrvatske banke, a da su sve hrvatske vlade tek njihove lutke na koncu, upitali smo tada Sulejmana Tabakovića.

”Apsolutno je tako! Vidite kako se Prka izletio i razotkrio prave odnose i istinski omjer snaga. Došlo je dotle da bankar prijeti ministru Hrvatske vlade! Jasan je to znak i potvrda da je točno ono o čemu Slavko Kulić, ja i nekolicina zviždača govorimo već dvadeset godina. Činjenica je da Hrvatskom godinama vlada udruženi zločinački pothvat povezan s bivšim KOS-om, dok su političari, i lijevi i desni, tek privjesak,odnosno njihove marionete. Lalovac se oteo kontroli i zato mu prijete” , istaknuo je prije godinu dana Tabaković, a dokumenti koje je nedavno objavio Rado Prezdir samo su potvrdili te njegove riječi..

”Hrvatske banke nisu prodane, jer nisu nikada pretvorene. Ne postoji pravni temelj na osnovu kojeg bi mogle biti prodane, kao što Zagrebačka banka i PBZ do danas, zbog istog razloga, ne mogu upisati svoje nekretnine u zemljišne knjige. Te banke samo su nosioci franšiza talijanskih Unicredito grupe, odnosno Intesa grupe, dok su pravi vlasnici domaći ratni profiteri, odnosno bivši direktori tih banaka, čemu je itekako kumovala Hrvatska narodna banka. Ratni profiteri udio u bankama drže preko off shore kompanija. Po zakonu su samo poduzeća u SR Hrvatskoj i Jugoslaviji mogla otvarati banke, što znači da su Zagrebačka i Privredna banka bile u vlasništvu firmi koje su ih osnovale. Budući da banke nisu pretvorene, već samo ‘preoblikovane’, ne postoji pravni temelj da se prodaju. Radi se, dakle, o udruženom zločinačkom pothvatu, odnosno o ratnim profiterima koji su istinski vlasnici hrvatskih banaka, ali i naših života. Pljačkaju nas godinama – mijenjajući kamatne stope kako žele, naplaćujući opomene, uvodeći zatezne kamate, reketareći poduzetnike… Oni financiraju Todorića i one koje oni žele. Nema sumnje da je i Todorić unutra. Svi su uvezani i ta uska grupa – koja je opljačkala i banke i firme i poljoprivredna zemljišta – istinski vlada Hrvatskom. Već godinama tvrdim da bez poništenja ratno-profiterskog biznisa, odnosno pretvorbene pljačke, nema oporavka Hrvatske i nema života za Hrvatsku. Nema ‘vaših’ i ‘naših’, lijevih i desnih, već postoji samo vojska opljačkanih i 0,5 posto multimilijunaša koji nas kradu”, podvlači Tabaković, pa dodaje da je sve vrlo jednostavno, no budući da su i glavni hrvatski mediji u rukama ratnih profitera, prava istina teško se probija do širih slojeva naroda.

”Tih 0,5 posto drži kompletno gospodarstvo i medije. Oni postavljaju i mijenjaju političke garniture na vlasti. Zapošljavaju svoje ljude na važnim mjestima, kako bi sve mogli kontrolirati, tvrdi već godinama Tabaković, a njegove riječi itekako potvrđuju dokumenti KOS-a i Udbe pronađeni u arhivima u Sloveniji i Hrvatskoj
..mladi antifašisti se drže..

[Mohr]

Bravo @dr Konačno i od tebe nešto pametno Mada nisam siguran da znaš šta si htio reći, ali u svakom slučaju

Ovo je neosporno:

Autor: Damir Kramarić Utorak, 05. Srpanj 2016. u 20:23


Oni koji bi htjeli reformirati zatečeno stanje, žele ustvari, zacementirati pljačku i ratni zločin, žele zamrznuti duboko nepravedno stanje. Svi oni koji govore o reformama rade za ratne profitere jer žele legalizirati pljačku koja je provedena i u kojoj je otuđeno naše vlasništvo. Tu nema razlike između političkih opcija: isti su i Most i i HDZ i SDP, ističe Tabaković.

Otkad ja to pričam... Štaviše, postavio sam i kolumnu "Udba je stvorila" Hrvatsku Istinabog, ne više UDBA kao aktivna služba, ali svakako njeni bivši službenici, kao npr. Manolić, Boljkovac, Špegelj itd.


Gospodin autor je u krivu u tome kad kaže da je UDBA opljačkala Hrvatsku (ona to nije mogla ni teoretski, ni formalno-pravno) nego je riječ o tome da su tu mešetarili bivši Udbini operatvici, koji su djelovali pod sasvim novim institucionalnim (i zakonodavnim) okvirom. To je ono što valja naglasiti shvatiti i priznati

[dr laganini]

..ne izvlaci rici iz konteksta

[Mohr]

Ok, vratimo se kontextu


Matrica

Piše: Ivo Anić


Iako obično ne propuštam priliku za dobar pičvajz, a na nacionalističke gadove koji pljuju po partizanima sam specijalno alergičan, o Hasanbegoviću se još nisam izjasnio. Za početak, neobično će zvučati, osjećam stanovitu naklonost za tog retarda. Kao i obično uzbuđuju me oni koji imaju nekakve komplicirane i teške, kontradiktorne identitete, kada je netko, na primjer, homoseksualac i skinhead, komunist i katolik, kada imamo takvu zbunjujuću osobu sastavljenu od raznorodnih, neskladnih djelova. Zlatko Hasanbegović takvo je jedno nemoguće biće, politički minotaur, ideološki jednorog.

Tim uvodom Ante Tomić otpočeo je tekst u beogradskom tjedniku NIN 28. siječnja ove godine zbog kojeg ga ministar kulture Zlatan Hasanbegović tuži tražeći od njega 30 000 kuna zbog, kako se navodi u tužbi, jasne i nedvosmislene namjere da se ministra prikaže kao maloumnu osobu, klauna i redikula, a k tome i bijednika, zbog čega ne trpi samo ministar već i njegova supruga, djeca, uža i šira rodbina kojoj na ulici dobacuju da su jednorozi.

Valja se štedjeti, nastavio je Tomić, za okršaje sa ozbiljnim hrvatskim luđacima, autentičnim manijacima, kojih ne manjka u Vladi koja je izglasana u petak. Tu je mnogo smrtonosnijih opasnosti od Hasanbegovića jer naša nova Vlada izgleda kao meksička banda iz westerna Sergia Leonea, nastavio je Tomić s teškim kvalifikacijama dok je Hrvatska razmišljala kog vraga ministar Hasanbegović pod miškom drži srpski tabloid ( ) na ulasku u Banske dvore i zamišljeno izbjegava novinare. Sa hrvatskim luđacima, autentičnim manijacima kojih ne manjka u javnom životu mile nam domovine, a koji su poslužili kao uzori ministru Hasanbegoviću, susrela se ova zemlja u samom svom nastanku i ništa se radikalno promijenilo nije od devedesetih naovamo.

Matrica koju su uspostavili oni koje ću navesti u daljnjem tekstu samo je uhodani mehanizam, dio našeg folklora, povijesna konstanta, a matrica je to koja jasno oslikava naše duboko korumpirano i bolesno društvo, društvo kojim dominiraju nepotizam i klijentelizam, rodijaštvo i dobro uhodani mehanizmi odbrane od bilo koje anomalije koja se pojavi u vidu neovisnog novinarstva koje je okarakterizirano davno kao jedina prava prijetnja sustavu koji je tako posložen u samu državnu opstojnost. Hrvatska je država duboko korumpirana zemlja u kojoj vladaju elite, elite koje kontroliraju pravosuđe, medije i na koncu sudstvo sačinjeno od ljudi iz njihovih redova, poslušnika koji jako dobro znaju što rade i na koji način opslužuju matricu. Hrvatska država je država Zlatana Hasanbegovića uz par anomalija od kojih je jedna Ante Tomić.

No krenimo redom.

Stotine tužbi za “duševne boli” s ukupnim odštetnim zahtjevima od nekoliko milijuna eura, deseci kaznenih postupaka protiv novinara i urednika, prekršajne kazne za “vrijeđanje javnog morala”, istražne radnje, ovrhe, optužni prijedlozi. Ovdje ću se pokušati prisjetiti samo nekih karakterističnih slučajeve pokušaja sudskog gušenja Ferala u razdoblju od kada je bio trn u oku puno opasnijim ljudima nego će to, kako je ustvrdio Tomić, Hasanbegović ikada biti. Krunislav Olujić, bivši predsjednik Vrhovnog suda, jednom je dao intervju novinarima Ferala i otkrio pravu pozadinu nebrojenih pravosudnih udara: poseban stožer koji je osnovao Franjo Tuđman – u kojemu su, uz poglavarove savjetnike Hrvoja Šarinića i Ivića Pašalića, sjedili i najviši pravosudni dužnosnici Milan Vuković i Smiljko Sokol – nekoliko je puta zasjedao i dogovarao strategiju uništenja tog lista.

Prvo političko suđenje novinarima u Hrvatskoj inicirano je godine 1996. tužbom Franje Tuđmana protiv Viktora Ivančića i Marinka Čulića. Optužnica koju je podignulo Državno odvjetništvo, uz Tuđmanovu suglasnost, teretila ih je za kaznena djela klevete i uvrede predsjednika Republike, zbog tekstova i fotomontaža objavljenih u Feralu broj 554., u kojima se secira i ismijava Tuđmanova ideja o prenamjeni Spomen – područja žrtvama ustaškog logora u Jasenovcu.

Suđenje je izazvalo golemu pozornost domaće i svjetske javnosti, a sudac Marin Mrčela donio je oslobađajuću presudu. Državno odvjetništvo se žalilo, Županijski sud ukinuo je Mrčelinu presudu i vratio mu predmet na daljnju obradu u matricu. Mrčela je i drugi put potvrdio svoju presudu i tko zna koliko bi još trajala ta farsa da oklevetani i uvrijeđeni nije umro, pa je Državno odvjetništvo odustalo od tužbe.

No to je bio tek početak, uvertira.

Najviši iznos zatražen od Ferala za pretrpljene duševne boli stigao je također od Tuđmanovih. Ovaj put potpisala ga je Nevenka Tuđman, kći, koja je od Ferala zarad “duševnih boli” tražila četiri milijuna kuna zbog satiričnog teksta “Sveto ime Sutjeska”, te zbog niza tekstova u kojima su informirali kako se Nevenka bez natječaja domogla poslovnog prostora u vlasništvu Ministarstva obrane. Istodobno, Nevenka je pokrenula i postupak zbog povrede ugleda i časti. No, kad je saznala da bi za utuženi iznos trebala platiti enormne sudske pristojbe, smanjila je tužbeni zahtjev na 600 tisuća kuna.

Drugi na listi Feralovih rekordera bio je dr. Josip Husar, koji je od ugašenog splitskog tjednika tražio dva milijuna kuna zbog tekstova o smrti šestero mališana podvrgnutih kirurškim zahvatima na srcu u KBC-u Rebro. Premda su ga svojim iskazima teretili roditelji nekih od mališana, te njegovi kolege, Husar je svejedno istaknuo svoj rekordni tužbeni zahtjev, a predmet je dobio oznaku hitnosti.

Po broju podignutih tužbi u samome je vrhu bio i Tomislav Merčep, sa čak sedam tužbi zbog tekstova o zločinima koje je u Pakračkoj Poljani počinila postrojba pod njegovim zapovjedništvom. Primjerice, Gordana Jalšovečki, sutkinja zagrebačkoga Općinskog suda, razrezala je u lipnju 1995. godine Feralu 130 tisuća kuna kazne zbog teksta “Polja smrti u Pakračkoj Poljani”, autora Drage Hedla, u kojemu se, kako je sutkinja lijepo primijetila, “iznose razne neosnovane tvrdnje o masovnim grobnicama i koncentracionom logoru u okolici Pakraca”. Presuda je donesena i na temelju Merčepova iskaza, kojemu je sud u potpunosti vjerovao, jer je dat na jasan i uvjerljiv način.

Najpogubniji učinak za Feral imala je presuda donesena u listopadu 2001. godine na zagrebačkom Županijskom sudu, prema kojoj Feral ima platiti Željku Olujiću i Marici Meštrović ukupno oko 200 tisuća kuna, zbog čega je tom tjedniku promptno blokiran račun. Olujiću je dosuđeno 52.910,78 kuna, jer je upao u strašne duševne boli 8. srpnja 1996. godine, nakon objavljivanja teksta “Glasovir za arijevsku Hrvatsku”, u kojemu Viktor Ivančić komentira Olujićeve teze publicirane u Slobodnoj Dalmaciji da “ustaše nisu bili fašisti”, da u Drugome svjetskom ratu “nije bilo žrtava fašizma”, da su “Židovi iznudili holokaust nad samima sobom.”

Ako ministar Hasanbegović čita ovaj tekst zasigurno će se dobrano lupiti šakom po čelu radi onih smiješnih 30 000 kuna posebno što sve kvalifikacije Olujiću stoje i za njega i to od istih autora. Znakovito je da se malo toga mijenja od devedesetih naovamo i iz samih tužbi jasno možemo zaključiti u kolikom periodu Hrvatska živi praktički kao neoustaška država u kojoj bilo kakav oblik uvrede ustašama (koji tu činjenicu nikada nisu ni krili) završava sudskim procesima i nevjerojatnim odštetama za duševne boli. Možemo li matricu krstiti i fašističkim i ustaškim obilježjima? Naravno da možemo. Ta te su joj tužbe najdraže.

Inače, Olujić je kao odvjetnik bio i zastupnik većine Feralovih tužitelja u to vrijeme.

Hrvatski suci pokušali su uništiti Feral ne samo kao suci nego i kao tužitelji u nekoliko sporova. Jedan je inicirala Anđelka Rađa, splitska sutkinja. Naime, u tekstu “Ugovor s onoga svijeta”, objavljenom 25. svibnja 1998. godine, Feral je pisao kako je sutkinja Rađa u jednom postupku 1998. godine nekoliko puta zvala na raspravu Mirka Buića, oca Jagode Buić, koji je umro 1968. godine. Kako se on, naravno, nije odazivao, Anđelka Rađa presudila je u korist suprotne strane i dodijelila dio Buićeve imovine tužitelju.

Njezin kolega Joško Biliškov, sudac trogirskog Prekršajnog suda, ipak je gospođi Rađa dosudio 85 tisuća Feralovih kuna. Jagodi Buić je naknadnom sudskom presudom vraćen dio obiteljske imovine. Anđelka Rađa nikada nije vratila novac Feralu.

Damir Čudina i Teo Karabotić Milovac, suci Trgovačkog suda u Splitu, dobili su po 80 tisuća kuna od Ferala zbog ukupno dvadeset riječi u jednom tekstu o stanju u splitskom pravosuđu. Uvredljive kvalifikacije svele su se na to da je za jednog pisalo da “služi kao primjer kako ne treba pisati sudske odluke”, te da mu je deviza “sve za Hrvatsku”, a za drugoga da je “po mnogima površan sudac”.

Andriji Hebrangu, bivšem ministru zdravstva, Jasna Guštek, sutkinja zagrebačkoga Općinskog suda, dosudila je 150 tisuća kuna, što je sa zateznim kamatama iznosilo više od 200 tisuća, zbog niza Feralovih tekstova u kojima se kritički piše o stanju u zdravstvu u vrijeme njegova mandata.

Feral su zbog duševnih boli tužili i (navodimo samo istaknutije osobe) Hrvoje Šarinić, bivši predstojnik Tuđmanova ureda, Dino Mikulandra, prvi urednik Kutline Slobodne Dalmacije nakon HDZ-ova puča, Josip Jović, također HDZ-ova urednička uzdanica u Slobodnoj, Rikard Gumzej, Tuđmanov modni savjetnik, Mladen Naletilić Tuta i Vinko Martinović Štela, haaški osuđenici, Anto Đapić, sitni znanstveni prevarant, Ivan Tolj, general i pjesnik, Neven Barač, bivši šef Dubrovačke banke, Nedjeljko Mihanović, istaknuti HDZ-ovac, Ivan Bobetko, Sin, Igor Štimac, bivši nogometaš i vlasnik kladionice.

Pravu pozadinu nebrojenih sudskih postupaka protiv Ferala otkrio je Krunislav Olujić, bivši predsjednik Vrhovnoga suda. U intervjuu Feralu u rujnu 1998. godine Olujić je otkrio da su Hrvoje Šarinić i Ivić Pašalić, savjetnici Franje Tuđmana, od njega nekoliko puta tražili uništenje Ferala.

Olujić je tada otkrio i da su na sastancima gdje je razmatrana strategija rasturanja Ferala bili i Milan Vuković, također bivši predsjednik Vrhovnoga suda, i Smiljko Sokol, bivši predsjednik Ustavnog suda. Olujić je naveo i da su ti sastanci bili izravna posljedica Tuđmanova nezadovoljstva Feralovim pisanjem.

Podužoj listi “uvrijeđenih” pridružio se i bivši šef SZUP-a Smiljan Reljić, poznatiji kao čovjek zadužen za prisluškivanje i praćenje Feralovih novinara.

Podsjetimo splitski tjednik Feral Tribune ugašen je nakon niza pravosudnih i odštetnih parnica koje su trajale godinama. Feral Tribune prestao je izlaziti, no jasno nam je na svom primjeru pokazao svu anomaliju jedne države koja duboko korumpirana, premrežena klijentelizmom tone u mrak bez jasne naznake da će se bilo što promijeniti barem što se slobode medija tiče, neovisnosti novinarstva i etičkih kodeksa koji se drži suvremena zapadna civilizacija u kojoj su neovisni mediji jedina prava i istinska, moralna vrijednost koja se stalno u sferi istraživačkog novinarstva bori protiv korupcije.

Ako ste mislili da će se dobro uhodana matrica, mehanizam promijeniti dolaskom novih vlasti ili trendova grdno ste se prevarili. SDP koji je naslijedio vladavinu HDZ-a u dlaku je “ignorirao” matricu kako je simptomatično “ignorirao” i sam HDZ. Ignoranstvo spram događaja, gušenja medijskih sloboda i parnica koje su vođene protiv novinara bio je jasan pokazatelj da i jedna i druga opcija na vlasti jednako uspješno opslužuju matricu ne obazirući se na događaje koji su jasno samu matricu razotkrivali. U slučaju HDZ-a, za vrijeme Ive Sanadera matrica je bila samorazumljiva stvar, no u slučaju SDP-a pod vodstvom Zorana Milanovića matrica i događaji oko nje se ignorirala na, možemo kazati bestidan način, kao i kadroviranje nakon određenih procesa koji su baš u eri Milanovića poprimili i radikalnije mjere od samih odšteta za duševne boli.

Jedan od najslikovitijih primjera bio je otkaz najboljem novinaru Slobodne Dalmacije na čije mjesto dolazi Tihomir Dujmović, čovjek koji uporno agitira upravo protiv Zorana Milanovića.

I to točno godinu dana prije parlamentarnih izbora. Duboko u vladavini SDP-a.

Boris Dežulović je dobio otkaz nakon što je objavljena presuda Županijskoga suda u Splitu po kojoj nakladnik lista, Slobodna Dalmacija d.d., čiji je vlasnik EPH, mora isplatiti 150 tisuća kuna odštete osobama koje su ga tužile zbog Dežulovićevog teksta pod naslovom “Za njih bi bilo bolje da Bog ne postoji” objavljenoga u Slobodnoj 2012. godine. HND je istakao kako je tekst objavljen uredničkom odlukom te da se redakcija niti nakladnik Slobodne Dalmacije, od objave do donošenja presude, nisu “niti na koji način distancirali od spornoga teksta niti je itko zbog njegove objave sankcioniran”.

“Stoga je logičan zaključak kako je odluka o otkazu suradnje ‘Slobodne Dalmacije’ s Borisom Dežulovićem (stalno zaposlenome u tvrtki EPH Mediji) zapravo posljedica činjenice da se nakladnik presudom obvezuje isplatiti odštetu tužiteljima te nema nikakve veze s dosljednom obranom profesionalnih novinarskih standarda kao niti sa zaštitom ugleda osoba spomenutih u tekstu”, poručili su iz HND-a, upozoravajući da “nakladnici sve češće odbijaju stati iza svojih novinara u slučaju sudskih tužbi, pri tome ne sankcionirajući eventualne uredničke propuste bez kojih ne bi bilo niti objave tekstova koji su predmet tužbi”.

Nakladnici sve češće odbijaju stati iza svojih novinara, zapamtite dobro tu rečenicu, rečenicu u kojoj jasno vidite matricu i rečenicu u kojoj ona dolazi do svog punog smisla i jasno se razotkriva. Naime nakladnici, a sam predsjednik HND-a Saša Leković sastavio je gore citirano priopćenje, duboko su svjesni sustava koji ni na jedan način ne štiti neovisno novinarstvo (što je nezamislivo u slobodnom, demokratskom svijetu ) uredništva koje je kadrovirala politika, kao i činjenice da se ta ista politika itekako miješa u samo kadroviranje i na koncu i zaštitu novinara koji pišu za njihove medije, bili oni tiskani ili elektronski.

Dežulović, i slični komentatori njegovog ranga, postaju tako preskupi za medijske kuće, i one bi bile najsretnije da ih se riješe, jer ne donose nikakvu financijsku korist. Prije, za vrijeme pravih novina i novinarstva, jesu, jer su kvalitetnim tekstovima podizali brend medija i privlačili čitatelje, tada kupce, ali danas, kada novca u medijima nema, oni su jednostavno ogroman teret, kazat će upućeni i stvar će završiti na tome, mediji su u konopcima, medijima vlada senzacionalizam i žutilo, medijske kuće danas su tabloidne redakcije sklepane od jedne sobe u kojima se svakodnevno održava portal određene domene i Dežulović je, u javnim priopćenjima koje su na kapaljku davali nižerangirani SDP-ovci, dinosaur iz jednog drugog vremena.

Nikome na pamet tada nije palo da istraži pozadinu uhodanog sistema rješavanja nepodobnih novinara i matricu, matricu koja je po prvi puta dobila i novu dimenziju duševne boli – promptni otkaz nepoćudnom novinaru koji se usudio opslužitelje matrice nazvati – gnjidama.

Iako obično ne propuštam priliku za dobar pičvajz, a na nacionalističke gadove koji pljuju po partizanima sam specijalno alergičan, o Hasanbegoviću se još nisam izjasnio. Za početak, neobično će zvučati, osjećam stanovitu naklonost za tog retarda. Kao i obično uzbuđuju me oni koji imaju nekakve komplicirane i teške, kontradiktorne identitete, kada je netko, na primjer, homoseksualac i skinhead, komunist i katolik, kada imamo takvu zbunjujuću osobu sastavljenu od raznorodnih, neskladnih djelova.

Zlatko Hasanbegović takvo je jedno nemoguće biće, politički minotaur, ideološki jednorog. Tim tekstom Ante Tomić upisao se u modernu matricu koja će, uopće ne sumnjamo, ministru Hasanbegoviću priskrbiti 30 000 kuna koliko vrijede duševne boli njega i njegove obitelji. Modernu matricu koja se kroz vrijeme sustava nije promijenila ni u jednom smislu, a ministar je itekako dobro poznaje, njene mehanizme, njen način funlkcioniranja i njenu dobru uhodanost i „podmazanost“ kroz godine.

Mogu s pravom kazati da su me ljudi, upravo Dežulović, Ivančić, Lucić i danas Tomić, isključili davno iz matrice i da sam je duboko svjestan pišući iz dana u dan. Svakoga dana, svakim tekstom potpuno sam upoznat s onima koji opslužuju matricu i onima kojima će matrica izdašno izaći u susret jer su dio nje, dio sistema, dio ove duboko korumpirane države u kojoj je jedina mijena ona da se svakih četiri godine otprilike isti ljudi rotiraju u njenoj politici i da budno paze da ih bilo tko duševno ne povrijedi, stane im na put ili ih prokaže kao jednoroge, kao gnjide i kao maligno tkivo koje nas je sve dovelo u situaciju da živimo u matrici, matrici koja se neprestano ponavlja u svim svojim prokušanim mehanizmima.

Jedina sitna razlika između nas isključenih iz matrice i ministra Hasanbegovića je u jednom sitnom detalju, a taj se zove moral.

Naime, Borisu, a vjerujem i Anti nikada na pamet nije palo da tuži bilo koga osim sebe za bilo što. Sve si sinko kriv sam sebi, učile su nas tako naše dobre i poštene bake, onako kako si sijao, tako ćeš i požnjeti.

I kod svake uvrede na svoj račun pomislim isto.

Za sve sam ja to kriv sam sebi, za sve što mi se događa, za svjesno isključivanje iz matrice i nepristajanje da živim u njoj, po metodama ministra Hasanbegovića ili bilo koga drugog. Moj život vrijedi puno više od 30 000 kuna ili promptnog otkaza.

To je onaj život koji vas svako jutro dočeka u ogledalu dok se brijete.

[dr laganini]

..dice bas na nin a zna da efendija redovno cita taj tjednik.. to.neznanje ce ga kostat 30 ooo kunica..

[Mohr]

Ime terorizma

Zlatko Dizdarević, Novi list


Možete li zamisliti kada bi ministar vanjskih poslova neke iole ozbiljnije države na “istoku” ili “jugu” planete, članice UN-a i svih pripadajućih organizacija planetarnog sistema, mrtav hladan zahtijevao da se ubije legalni predsjednik neke druge države, “ali “zapadne”, zajedno sa članovima njegove porodice. I to sve u skladu sa svojim ovlastima, pozicijom i politikom zemlje u kojoj je naručilac ubistva ministar ili čak premijer. A razlozi su pri tome sasvim pragmatični. To bi, recimo, pomoglo nekom njihovom strateškom partneru da se riješi nekih muka, ili bi se, eto, riješio neki energetski problem, možda malo raselilo nestašno stanovništvo ili tek onako, otvorio prostor da se dovede na vlast odgovarajući patuljak umjesto neposlušnog lidera koji ne igra po zapovjedima izvana.

Hipotetička varijanta u samom startu čini se potpuno nemogućom, da ne kažem idiotskom. Zašto? Pa jednostavno zato što bi ovakva ideja u startu bila označena klasičnim međunarodnim terorizmom sa svim konsekvencama koje slijede: Definicija zločina – presuda – udar svim oružjima protiv zločinca istorijskih razmjera. Tačka! Akcija se izvodi u ime planetarnog sistema i uređenja, međunarodne pravde, globalne odbrane ljudskih prava, eliminacije zla. Lamentiranja nad karakterom, motivima i eventualno psihološkim profilom nalogodavca “teroriste”, ministra ili čak predsjednika sa “istoka” ili “juga”, ostavljaju se književnosti ili medicini za kasnije, nekada, kada se nepojmljivi čin preseli u istoriju, ili u zaborav.

Ono što se ovako nevjerovatno zamišljeno ne može desiti na relaciji “primitivni” istok (jug) – “civilizirani” zapad, dešava se već decenijama u obrnutom smjeru. Evo i prema izvorima i dokumentima sa zapada. Prije neki dan WikiLeaks je pustio u promet više od hiljadu privatnih mailova Hillary Clinton koje je ona, kao državni sekretar SAD-a slala u periodu od 2009. do 2013. godine. Iz njih se sasvim precizno iščitavala poruka da treba “uništiti Siriju”, “dovesti u opasnost i ugroziti život Assada i njegove familije prijetnjom ili upotrebom sile…” Ovaj političko-siledžijski eufemizam o “ugrožavanju života upotrebom sile” u praktičnom funkcioniranju sistema kojem je dotična gospođa bila na čelu zove se – Assada i porodicu treba ubiti! Uostalom, sadžaj pomenutih mailova tako su preveli i britanski “Independent” koji je prvi objavio priču o ovim porukama, i još preciznije američki “The New Observer.”

Hladna zaigranost opasno ambiciozne Hillary Clinton u ovom slučaju – toliko bahate da nije smatrala ni da stvar treba da ide zaštićenim kanalima komunikacije – proističe iz činjenice da nije riječ o presedanu. Sa Saddamom i Gaddafijem, da o dronovima i ubojstvima civila širom svijeta i ne govorimo, njena je predlagana operacija već postala rutina. A njeno likovanje pred tv kamerama nad masakriranim Gaddafijem već pomalo legendarno. Zašto nije uspjela sa Assadom kako je tražila, druga je priča. Uz malo manje silničkog ludila i malo više analitike u “general-štapskim sobama”, bilo bi i više šansi za rezultat kakav su željeli. Mudrost, međutim, odavno ne stanuje na toj i takvim adresama. Vjerovatno zato što se u kompletnom tamošnjem poimanju međunarodnog prava i poretka nagrađuje tek zločinački upotrebljena sila podrazumijevana kao pravo i dužnost “posebnih”.

U potpuno izvrnutom sistemu planetarnih vrijednosti spram onoga u što se politički patuljci unaokolo još uvijek lažno i dodvornički zaklinju ponavljajući svoju “posvećenost demokraciji i ljudskim pravima”, Hillary Clinton će najvjerovatnije za nagradu zasjesti na mjesto lidera. Industrija ležernog ubijanja predsjednika i njihovih porodica – ili bilo koga ko im se ne sviđa – i finansijski monstrumi koji tu industriju hrane, misle da su već istrenirali podanike koji će to prihvatiti kao gotovu stvar. Kako stvari stoje, vjerovatno i jesu. Da nije tako, ni Tony Blair, bivši britanski premijer i Bushov potrčko u operaciji ubijanja Saddama i miliona civila temeljem konstruirane lažne optužbe, ne bi optužbu za tu ulogu prihvatio sa onoliko mirnoće. On dobro zna da u postojećem poretku nije zločinac već predstavlja “sistem”. Čak i kad bi odlučili da bude primjer za mazanje očiju svijetu, presuda neće otvoriti suštinsku dramu potpunog besmisla tzv. međunarodne pravde u kojoj te “kadija tuži i kadija ti sudi”.

Nije sve ovo gore bilo nepoznato ni u vrijeme likvidacija “istočnih” predsjednika i njihovih familija, po nalogu “boraca za demokraciju i ljudska prava”. Uostalom, ukazivanje na njihove sudbine ovdje i ne potiče iz potrebe da se govori o pojedincima, ni kada su teroristi ni kada su žrtve u pitanju. Pisalo se o suštinskoj temi razorenog poretka i u vrijeme tzv. arapskih i drugih montiranih “proljeća” što su se završila najstrašnijim zimama i ledom koji će ostati dok treba. Nije to bilo nejasno ni kada je ta “borba protiv diktatora” porodila, ciljano, planski i partnerski, terorizam i teroriste. Kada je životni besmisao pretočila u smisao života i smrti mnogima sa krajnjih margina civilizacije. Kada je dekomponovala Evropu pokrećući milione u egzoduse što rađaju tektonske poremećaje među društvima i poniženim pojedincima.

Pisali su pojedinci, pokoja novina i rijetki portali o svemu tome na vrijeme. I na ovim prostorima. No, oni nisu bili ni sistem ni ministarstvo laži, manipulacija i prevara ni onda ni danas. Za sisteme su regrutirani oni što su prethodno društveno i politički lobotomirani i umiješani kao takvi u masu. Zato i jeste danas za mnoge idiotski i pomisliti da su državni nalozi kakve su davali Bush, Blair, H. Clinton i slični a slijedili ih mali poslušnici – zapravo brutalno nasilje nad životima sve do terorizma. Kojima pravom? Legaliziranim pravom sile koje su sami sebi dodijelili.

Sasvim pojednostavljeno, uprošteno kazano, ili će ovakva Hillary i njoj slični po svijetu (ona je bila samo siledžijski bahata i neoprezna pa je dozvolila da je otkriju) biti “legalizirana” kao sistem i mjera naše svekolike realnosti. Uz glasove svojih “posebnih” podanika. Ili će neko pronaći snage i načina da ovako ili onako reafirmira barem one elementarne vrijednosti nekada davno zapisane u Povelji Ujedinjenih naroda i makar ih pročita s vremena na vrijeme, prisjetivši se i sebe i svoje djece. Mnogi razumni će kazati da je dilema naivna i neozbiljna u ovako ozbiljnim vremenima šutnje i savijanja kičme.

Naravno, i od ovakvih dilema može se napraviti business. Unosan pa i smrtonosan, znači krajnje profitabilan.

[Mohr]

Prvi među jedinim

Viktor Ivančić, Novosti


Što bismo mogli danas za ručak?’ zacvrkutala je građanka u smjeru supruga obamrlog od vrućine. ‘Manistru sa šalšom od poma ili šalšu od poma s manistrom?’
Ovaj je jedva vidljivim žmirkanjem očnih kapaka davao do znanja da se budi iz toplinske kome.
‘Šegačiš se sa mnom, je li?’ rekao je. ‘Zato jer vidiš da sam poluživ?’
‘A ne, nikako’, bodro je dobacila građanka. ‘Samo želim naglasiti da je dosta bilo moga kulinarskog terora i autokracije. Dosta mi je odlučivanja i za tebe i za sebe. Odsad možeš izabrati, mladiću. Izložila sam ti jelovnik, pa biraj!’
‘O čemu ti to pričaš?’ pridizao se suprug s kauča iz mrtvih.
‘O izborima u HDZ-u, naravno’, osmjehnula se građanka ne prestajući guliti koru s ofurenih rajčica.
‘A jest’, dosjetio se suprug, ‘oni u nedjelju biraju predsjednika stranke između Andreja i Plenkovića.’
‘Točno’, rekla je građanka. ‘Utakmica će biti krajnje neizvjesna. Ali ne sumnjam da će članstvo izabrati najboljeg između jednog kandidata.’
Svejedno je suprugu, mada mu to nije bila namjera, nakratko glavom prostrujala heretička pomisao da je, u ona pradavna vremena, možda ipak mogao oženiti solidniju kuharicu umjesto blijede satiričarke. Takva bi, umjesto što tupim nožem guli gnjecavi paradajz, odvratan već na prvi pogled, i ovu diskusiju vjerojatno započela markantnijim primjerom. Recimo: hoćemo li danas jesti pečenu teletinu s krumpirima ili krumpire s pečenom teletinom?
‘A da ja danas spremim ručak?’ oprezno je pitao.
‘Nema govora’, presjekla je građanka. ‘Ako ogovaramo HDZ, ne znači da trebamo kusati socijaldemokratske splačine. A bogami se ni šopati mastima i kolesterolom po ovoj vrućini. HDZ je narodna stranka, uz koju idu jednostavna narodna jela. A ako uzmeš u obzir vulgarni karakter toga političkog projekta, najmanje je prikladno da se uz razgovor o HDZ-u jede nešto pristojno.’
‘Dobro’, pomirio se sa sudbinom suprug. ‘I kakve rezultate nedjeljnih izbora predviđaš?’
‘Andrej Plenković ne samo što će pobijediti svoje protukandidate, nego će ih učiniti nepostojećima’, kategorično je ocijenila građanka. ‘Doslovno će zbrisati konkurenciju!’
‘Slažem se’, složio se muž. ‘Već vidim veliko stranačko slavlje, zastave, pjesmu, konfete i euforično proglašenje pobjednika: Andrej Plenković – prvi među jedinim!’
‘A kad bolje promisliš’, nadovezala se građanka, ‘bilo bi glupo da protukandidata ima netko tko se žustro zalaže protiv štetnih i kobnih podjela u hrvatskome društvu. To bi moglo značiti da samim činom izbora sabotira svoj program. Ne bi bio vjerodostojan.’
‘Točno’, dodao je suprug. ‘Nakon što je Karamarko svečano poslan u mrtvačnicu, HDZ više ne želi dijeliti društvo na ustaše i partizane. Vraća se Tuđmanovoj ideji svenarodne pomirbe, odnosno prijedlogu njegova zagrobnog sobara Nina Raspudića da se ustaše i partizani udruže u ustašizane. I kao što ustašizani objedinjuju barem dvije ideološki sukobljene grupacije, tako i Plenković objedinjuje barem dva politički konfrontirana predsjednička kandidata.’
‘Historijski gledano’, učeno je napomenula građanka, s rukama do lakata u krvavome soku od rajčica, ‘hadezeovci smatraju kako je ustašizanski pokret, makar je tada djelovao u frakcijama, ostvario maksimalan učinak i u Drugom svjetskom ratu. Em je realizirao težnju hrvatskoga naroda za svojom državom, em se odupro fašističkim silama zla u koje je spadala i sama hrvatska država. Plenkovićev mirnodopski gard je takoreći isti: em je jedini kandidat na izborima, em će biti izabran po najvišim demokratskim standardima.’
‘Ipak, priznajem da me to muči’, namrštio se muž. ‘Čemu uopće izbori s jednim kandidatom? Nije li to trošenje vremena i para?’
‘Nemoj tako, mili’, opomenula ga je građanka. ‘Ne možemo se i dalje ponašati kao u nenarodnim autoritarnim režimima kada su vođe bili nametani direktivnim putem. Sada je procedura neusporedivo složenija, jer treba se u isto vrijeme pobrinuti i da vođa bude nametnut i da ima demokratski legitimitet.’
‘Bit će da si u pravu’, kimnuo je glavom suprug. ‘Hadezeovci su nedavno likovali kako su se silno demokratizirali kada su usvojili izborni princip ‘jedan član – jedan glas’, a sada su tome dodali i ‘jedan kandidat’, pa valjda misle da su napredovali još više.’
‘Upravo tako’, poduprla ga je građanka. ‘I na taj su se način za još jedan korak približili idealu čiju je temeljnu logiku utvrdio onaj austrijski soboslikar iz ranih tridesetih. Ein Volk, eine Partei, ein Kandidat! Da ne govorim kako se time pokazuje da HDZ ne samo što čuva slavnu demokratsku baštinu, nego i slijedi suvremene trendove. Jer smisao suvremene demokracije i jest u tome da se ljude uvjeri kako sami biraju ono što im je natureno.’
‘A izgleda da ih ne treba posebno ni uvjeravati’, sumorno je primijetio suprug. ‘Ljudi rado pristaju na tu vrstu disperzije odgovornosti. Računaju, to što faktički nemamo izbora, ne znači da ne trebamo glasati. Osim toga, ako imaš istinski izbor, onda možeš i pogriješiti. A ako izbora nemaš, ali se to svejedno naziva izborom, mogućnost greške je svedena na minimum.’
‘Istina’, složila se građanka. ‘Ljudi više ne žele okrivljavati sami sebe zbog pogrešnih odabira prilikom izbora. Toga im je puna kapa. Žele takvu vrstu izbora gdje se neće osjećati odgovornima za njihov ishod, jer će im rezultat biti unaprijed saopćen.’
‘A ne da se zajebu kao u slučaju Brexita’, dodao je muž, ‘kada su građani Velike Britanije tijesnom većinom glasali za izlazak svoje zemlje iz Europske unije, pa sada trpe da ih čitav svijet kinji kao zatucane nacionaliste. Trebali su – po uzoru na HDZ-ovu organizaciju unutarstranačkih izbora – na referendumu postaviti pitanje jesu li za izlazak ili za odlazak Britanije iz EU-a. Onda lijepo demokratski glasaš i praviš se Englez, poput prosječnoga hadezeovca.’
‘Ne mogu, mili, Englezi tako jednostavno usvojiti nešto što ipak proizlazi iz tipično hrvatske tradicije’, usprotivila je građanka.
‘Kakve hrvatske tradicije?’ zainteresirao se suprug.
‘Na primjer’, kazala je građanka, ‘izbori s jednim kandidatom mogu se smatrati demokratskima na isti način kao što se etničko čišćenje smatra borbom za slobodu. Ili kao što se ratni zločinci smatraju herojima. Dakle uobičajena, svakodnevna stvar. Upravo zbog takve optike HDZ i jest najhrvatskija hrvatska stranka. I zato autokrati u hrvatskoj demokraciji plivaju kao ribe u vodi.’
‘U tom se smislu Andrej Plenković i prije nego što je izabran pokazuje mudrim, razboritim i demokratski odgovornim državnikom’, rekao je suprug. ‘Njemu je volja birača isuviše važna da bi je prepustio slučaju.’
‘Taman posla da volja birača ovisi o hirovima onih što će izaći na birališta’, cerekala se građanka, a revno joj se pridružio i bračni partner:
‘Mi smo za hrvatsku demokraciju prolili rijeke krvi, smatra Andrej Plenković. Nismo mi demokraciju našli na cesti da bismo je sada prepuštali laicima. Jer svašta bi se u tom slučaju moglo dogoditi, čak i to da članstvo HDZ-a izigra njegovo povjerenje.’
‘Jebeš demokraciju koja se ne provodi aklamacijom’, dodala je ona.
‘Svi imaju pravo na različita mišljenja, pod uvjetom da se ona ispoljavaju kroz konsenzus’, dodao je on.
‘Što ćemo onda?’ naglo je produbila temu građanka. ‘Manistru sa šalšom od poma ili šalšu od poma s manistrom?’
‘Zna se!’ izabrao je suprug.
(Bacio je još jedan tugaljiv pogled na onaj nož, na ruke krvave od rajčica, uvjerivši se da pobjeđuju kućna pravila: red, glad i stega.)

[dr laganini]

..kladim se da ni ti nisi ovo procita do kraja ako jesi dizem.kapu..

[dr laganini]

PIŠE ROMANO BOLKOVIĆ
Ispod maske socijal demokrata Milanović je nacionalist tuđmanovskog tipa

AUTOR:
Romano Bolković
OBJAVLJENO: 15.07.2016. u 18:39
 Goran Mehkek / CROPIX
Bliskost Tuđmanovu tipu nacionalizma nije slučajna: Milanović kaže da su “Starčević i Radić temelji hrvatske kuće bez kojih nema prizemlja ni prvoga kata”. Ta formula Starčević + Radić + ljevica ideološki je Tuđmanov bricolage


Jedna slavna interpretacija Hamleta tvrdi da svi problemi danskog kraljevića izviru i nestaju s njegovom titulom. Ja mislim da je tako i sa Zoranom Milanovićem kao bivšim i budućim premijerom Hrvatske. Da je premijer Danske, bio bi to doživotno; u Hrvatskoj, problemi Milanovića kao premijera nastaju iz nesporazuma s kontekstom. Milanovića se ovdje ne razumije. I on to zna.

U jednom od naših tv-razgovora to mi je, štoviše, potvrdio i pred kamerama: kazavši za sebe da je liberalni konzervativac, Milanović je dodao: “Ali, tko to ovdje shvaća.” Rezignirano, ali s pravom. Kad s Milanovićem u neobaveznom kontekstu razgovarate tête-à-tête, pred vama je inteligentan, obrazovan sugovornik. Pred kamerama, on će u Gunji usred poplava prizvati puknutu cijev. Privatno, Milanović je osoba je s kojom biste cijelim putem do Australije imali što razgovarati; kao hrvatski premijer, on je - i ne govorim to ironično - ne samo nerazumljiv nego neshvaćen.

Pokušajmo stoga shvatiti Zorana Milanovića, ali ne kao medijski posredovanu pojavu. A part od najmarkantnije profilne crte javnog lika Zorana Milanovića, nesposobnosti da svoj javni lik zaštiti od emanacija vlastite osobnosti, pokušajmo razvidjeti Milanovićevu političku poziciju, njenu ideološku supstancu, konačno njegov istinski lik ispod socijaldemokratske maske. U istoj emisiji u kojoj je govorio o sebi kao liberalnom konzervativcu Milanović je upitao: “A gdje to još ima socijaldemokracije?” tipično retorički upitavši: “U Serengetiju?”

Odmah ću kazati: moja je teza da je ta pozicija u svojoj biti nacionalpopulistička. Pođimo redom.

Prvi je put Milanović svoj nacionalpopulistički karakter iskazao u aferi Perković.

Jutarnji list je tada pisao: “Milanović je, zatim, solidno obranio svoje ponašanje u slučaju Zakona o pravosudnoj suradnji, ispravno inzistirajući na ravnopravnom položaju Republike Hrvatske u Europskoj uniji. Jer, ako se Zagreb nije kadar boriti za svoju minimalnu ravnopravnost, kakav je onda naš položaj unutar EU?”

Što se tu zapravo kaže i kakva je to pozicija?

Sasvim otvoreno, tu se sugerira da se Milanovićeva politika u EU iscrpljuje u zaštiti nacionalnih interesa Republike Hrvatske i da je to njen eminentni sadržaj. Milanović je igrao otvoreno na kartu nacionalizma, pokušavajući, svjesno ili ne, predstaviti svoju aktivnost kao zaštitu nacionalne države na frontu koji se zove Europska unija. Klasičan euroskeptički diskurs, ukratko.

Dana 22. listopada 1995. Franjo Tuđman u UN drži govor o porazu dviju velikih totalitarnih ideologija XX. stoljeća i naprasno kaže: “Nije Zapad srušio Berlinski zid, već je to bila težnja malih naroda za nacionalnom suverenošću.” Naracija o Europi istog tipa poretka i liberalnoj demokraciji previđa središnju historijsku istinu: bez “pozitivnog nacionalizma i kreativne nacionalne individuacije” ne bi došlo do propasti komunističkog totalitarizma, misli Tuđman.

Tuđman izravno napada priču o liberalnoj demokraciji jer je za njega izlazak iz realsocijalizma u tržišnu ekonomiju i višestranačku demokraciju puka reforma: fundamentalna promjena o kojoj govori, to je za Tuđmana “pozitivni nacionalizam” i kreativna nacionalna individuacija. Izvan je svake sumnje da se tu Tuđman uspostavlja kao nacionalist u ideološkom smislu.

Što je drugo nego taj isti “pozitivni nacionalizam” argument: “Jer, ako se Zagreb nije kadar boriti za svoju minimalnu ravnopravnost, kakav je onda naš položaj unutar EU?” Europa kao suma nacionalnih država povezanih isključivo slobodnim tržištem - to je vizija Europske unije Zorana Milanovića. U tom registru govoreći, Milanović sebe ispravno razumijeva: globalizacija ne treba nacionalnu državu, nego njenu infrastrukturu kao relej transmisije moći. Kapital djeluje i bez nacionalne države ili u nekakvoj ”tankoj” državi, koja ne treba nužno biti demokratska. Stoga je legitimitet današnje nacionalne države u prilagodbi pravnoga sustava standardima Unije, primjerice, a ne u ispunjavanju narodne volje. Ako nije komprador, Milanović je nepotreban, i stoga Milanović i vapi: “Ne vjerujte onima koji govore da rasprodajemo državu!”, kako njegovu osnovnu poruku naciji vidi Jutarnji list. Zato on, iako sebe vidi kao liberala u smislu sklonosti slobodnom tržištu, dodaje: ja sam liberalni konzervativac, misleći pritom na ovaj suverenistički moment: liberal je ekonomski, konzervativac politički, da simplificiramo.

Potonje je izvorište njegova poriva da u okviru nacionalne naracije inscenira prasukob partizana i ustaša: ne samo sukob “mi – oni”, nego prethodno i raspru crvenih i crnih o ćirilici, e da bi se u toj zavadi ideologija esencijalno suprotstavljenih liberalnoj demokraciji pojavio kao jedina točka izravnanja i pomirenja svih društvenih proturječja - kao nekoć Franjo Tuđman, pomiritelj ustaša i partizana - braneći najapstraktniji nacionalni interes za koji jedino tautološki može kazati da je - državni interes. Taj se pak iscrpljuje u ravnopravnosti Hrvatske s inim članicama EU, no koju narušava politika neispunjavanja obveza preuzetih samim ulaskom u taj uljudbeni krug.

Bliskost Zorana Milanovića Tuđmanovom tipu nacionalizma nije slučajna: Zoran Milanović govori da je njegov “politički uzor Miko Tripalo”, jer da je “u tom čovjeku utjelovljeno sve pozitivno i racionalno što je hrvatska politika dala”, dodajući da su “Starčević i Radić temelji hrvatske kuće bez kojih nema prizemlja ni prvoga kata”. U usputnoj biografskoj crtici Milanović će zaokružiti svoj ideološkopolitički profil: “Moji su, dakle, bili antifašisti, od prvoga dana, a ne od kapitulacije Italije”. Ova je formula nevjerojatno zanimljiva: Starčević + Radić + ljevica.

HDZ-ova kompozitna ideologija Starčevićeve državotvornosti, Radićeva republikanizma i antifašističkog nasljeđa Hebrangove ljevice ideološki je Tuđmanov bricolage. Takozvane postliberalne ideologije redovito su patchwork krajnje heterogenih motiva: tipični su, recimo, sastojci nacionalistički populizam, Blut-und-Boden-ukorijenjenost, aristokratsko-vojnička elitistička etika etc.etc.; uporišna točka totalizacije ovakvog ideološkog polja poseban je njegov element, onaj koji pozitivira stanovitu prazninu. Evo o kakvoj je praznini riječ: “Ja sam kao prazan ekran na koji ljudi posve različitih političkih orijentacija projektiraju vlastite vizije.” Riječ je o jednoj od presudnih rečenica Obamine autobiografije. On je zrcalo koje pokazuje što god gledatelj želi vidjeti, reći će Simon Critchley.

Neosporna je činjenica da je ideološka pozicija Zorana Milanovića već tih godina za potrebe političke utakmice dizajnirana po uzoru na onu dr. Franje Tuđmana. Moguće da odatle volja da se i Trg sv. Marka preimenuje u Tuđmanov ne izgleda više kao promidžbeni hir. Zoran Milanović zapravo u tom smislu ne ostavlja mjesta HDZ-u: retuđmanizacija je HDZ-a izlišna, jer Hrvatska ionako nikad nije detuđmanizirana.

Spomenuta formula “Starčević + Radić + antifašizam” otkriva nam i drugu dimenziju Milanovićeva ideološkog profila: zar to nije – narodnjaštvo!? I zar onda nije logično da se današnja koalicija nazove Narodnom?

Ovu poziciju možemo situirati i u europski kontekst: poput Orbana, Milanović će i opet povući potez koji je udžbenički: nasuprot interesima svjetske bankokracije Milanović će ustati u zaštitu prevarenog našijenca. Tipično pupulistički: danas vidimo i plaćamo cijenu. No tada je to bilo popularno: bankari su taj globalni neoliberalni svijet Kapitala kojemu se suprotstavlja, u ime naroda, socijalno osjetljiv predsjednik Vlade. Opasna mješavina nacionalnog i socijalnog, nije li? Odatle opasnost da kad se Zoran Milanović deklarira kao liberalni konzervativac, lako je moguće da u stvari bude okarakteriziran onako kako je The Economist opisao Orbana: kao protagonista ciničkog populizma i zavodljivo autoritarne socijalističke politike.

Populizam Zorana Milanovića u konkretnoj se političkoj akciji očituje kao autoritativna “socijalna” politika koja će se izravno suprotstaviti Europskoj komisiji; on stavove EK naziva pričom za malu djecu i otvoreno kaže: “Mi nismo postupali kao njihovi pijuni, nego kao oni koji su im rekli ‘ne može’ kad su tražili otpuštanja ljudi i smanjenje mirovina. Rekli smo im da to rade kod sebe doma.”

Klasičan primjer njegova suverenizma, u stvari nacionalizma, njegov je tranzitni humanizam kojime je rušio Schengen: migranti su prihvatljivi, ali ne u Hrvatskoj. Ono što su nam govorili da nam prijeti zdesna, stiglo nam je slijeva.

Treba li sada velike pameti da se ova populistička inspiracija prepozna i u svojoj praformi “narodne fronte”? Napokon, tu, na kraju izvoda, na samom smo početku Milanovićeva sukoba s političkim protivnikom kao neprijateljem po logici “mi – oni”: Hrvatska uvijek iznova pred izbore zauzima rovove po demarkacionoj liniji crveni – crni, zazivajući antifašizam, iz sasvim pragmatičnih razloga: antifašistička je ideologija kominternovske provenijencije tridesetih godina 20. stoljeća uslijed neuspjeha marksističke revolucionarne formule prihvatila “frontašku” formulu antifašizma, a to znači okupljanje širokog spektra građanskih stranaka u “narodne frontove” pod kontrolom komunista. Naši bivši komunisti posežu za oprobanim rekvizitarijem, koji je, zanimljivo, navlas isti kao tridesetih prošloga stoljeća: u Hrvatskoj su politiku Narodne fronte zagovarali ne samo lijevi nego i dio HSS-a!

Ali, i tu ćemo završiti, nije to ništa endemsko: razgovarajući s Varufakisom ove godine u Berlinu, pitao sam ga zašto svojoj inicijativi DiEM25, jer ima sve razloge za to, nije dao naziv: Narodna fronta. Odgovorio mi je kratko: “Jer Narodna fronta nije uspjela.”

Milanović može dobiti izbore na ovoj platformi, ali ona je već sada ideološko mrtvorođenče: jer Milanović je predugo gledao u bezdan, da bezdan ne bi počeo gledati u njega.

Ispod maske socijaldemokrata koji će za sebe kazati da je liberalni konzervativac, Milanović je u stvari ono što je njegov protivnik; kazat ćemo eufemizmom: populistički suverenist.

[Mohr]

PIŠE ROMANO BOLKOVIĆ
Ispod maske socijal demokrata Milanović je nacionalist tuđmanovskog tipa

AUTOR:
Romano Bolković
OBJAVLJENO: 15.07.2016. u 18:39
 Goran Mehkek / CROPIX
Bliskost Tuđmanovu tipu nacionalizma nije slučajna: Milanović kaže da su “Starčević i Radić temelji hrvatske kuće bez kojih nema prizemlja ni prvoga kata”. Ta formula Starčević + Radić + ljevica ideološki je Tuđmanov bricolage


Jedna slavna interpretacija Hamleta tvrdi da svi problemi danskog kraljevića izviru i nestaju s njegovom titulom. Ja mislim da je tako i sa Zoranom Milanovićem kao bivšim i budućim premijerom Hrvatske. Da je premijer Danske, bio bi to doživotno; u Hrvatskoj, problemi Milanovića kao premijera nastaju iz nesporazuma s kontekstom. Milanovića se ovdje ne razumije. I on to zna.

U jednom od naših tv-razgovora to mi je, štoviše, potvrdio i pred kamerama: kazavši za sebe da je liberalni konzervativac, Milanović je dodao: “Ali, tko to ovdje shvaća.”

Dovde (do konzervativnog liberala) sam pročit'o, u to se mo'š kladit 100%

[Mohr]

NA GRANICI EVROPE: Krvavi ples demokratije i vojnih udara

Piše: Andrej Nikolaidis


Vinston Čerčil. Taj je bio veliki britanski,evropski i svjetski lider.

Rekao je, kažu, kako Balkan proizvodi više istorije nego što može podnijeti.

Čerčil bi, kažu još, ponekad popio više viskija nego što je mogao podnijeti. Ako ćemo pravo, sve što je bilo ko od nas bilo kad podnio, manje je od onoga što možemo podnijeti. Ono što nas nije ubilo, možda nas nije učinilo jačim, ali nas, kako bih vam rekao – nije ubilo. Toliko smo, dakle, mogli podnijeti.


ENORMNE KOLIČINE ISTORIJE

Čak ni Evropa nije proizvela više istorije nego što može podnijeti. Ako je iko proizvodio istoriju, bila je to ona. Dva svjetska rata, otkriće Amerike, put u Indiju, kolonije... Mnogi koji su se našli na putu evropske istorije, nestali su. Enormne količine istorije koje je proizvodila, izvozila, izlivala širom svijeta, Evropa je nekako preživjela.

Mnogo prije današnje djece Trećeg svijeta koja u neljudskim uslovima proizvode najk patike i epl računare, preci te djece su, u još gorim uslovima, za još manju naknadu, proizvodili evropsku istoriju.

Čak je i Amerika evropski outsourcing. Da: Amerika je danas najveći proizvođač istorije. Ali to je zato što je tu proizvodnju Evropa u jednom trenutku autsorsovala (da upotrijebim tu lijepu novu bosansku riječ; uzgred, primjećujete li kako će u bosanskom jeziku uskoro anglizama biti koliko i turcizama? nije da se žalim, samo pominjem) na drugi kontinent.

Kao i u svakom poslu, tako i u proizvodnji (i prodaji) istorije – ima uspona i padova.

Posljednja tura izvoza demokratije u arapske zemlje, recimo, stvarno je pošla po zlu. Ljudi smo, pa još savremeni: brzo, dakle, zaboravljamo. Hajde, zato, da se prisjetimo. Prvo je, je li, bilo Arapsko proljeće. Čitali mi ushićene medijske izvještaje o arapskim nacijama kojima je dosta mraka tiranije, o ljudima koji su zaspali kao podanici a probudili se kao građani, izašli na ulice da traže slobodu i demokratiju, pa još koristili savremene tehnologije i društvene mreže,

Facebook postao razorno revolucionarno oružje, mnogo lijevi mislilac objasnio veličinu cvjetanja mase i događanja naroda, najponeseniji od njih išli tako daleko pa tvrdili kako Evropljani danas od Arapa trebaju učiti o evropskim vrijednostima. I šta onda bi: u Egiptu sranje, u Libiji sranje, u Siriji megasranje, onda nikao i najveći cvijet Arapskog proljeća – ISIL.

Kad je u Egiptu ono pobijedila demokratija, na vlast došla Muslimanska braća. Žena mog brata, ne brata muslimana, nego od matere mi, jednog kojeg imam, koji živi u Torontu, tada radila za neku koptsku porodicu, prodavala avio-karte. Ti Kopti su neprekidno bili u crnini. Od kuće, iz Egipta, stizale su im samo vijesti o pokoljima. Nije bilo dana da se narod nije „spontano okupio“ pa zapucao u kakvo koptsko naselje i tamo pobio malo hrišćana i spalio poneku crkvicu. Lijevi mislioci o tome nisu imali da kažu ništa, kao ni vlasnici Facebooka. Onda je el-Sisi izveo vojni udar i uveo diktaturu. To je nedopustivo, nedemokratski i nije način da se riješe takozvane društvene proturječnosti – ali objasni ti to Koptima. Oni presretni. Iz nekog razloga, zatucanost, neosviješćenost, šta li, njima je to da ih ne ubijaju kao pse važnije od demokratskih procedura.

... a onda latice cvijeća arapskog proljeća vjetar stao nanositi na obale Evrope. Danas u Evropi terorističkih napada ima više od muzičkih festivala. A biće ih, po svemu sudeći i nažalost, još . I još.


KRVAVI PLES DEMOKRATIJE

Pa se krvavi ples demokratije i vojnih udara dovukao na same granice Evrope: u Tursku. Članicu NATO. Pretendenta za članstvo u Evropskoj uniji. U ovom trenutku ne znamo ko je stajao iza šlampavog pokušaja vojnog udara. Teorije zavjere se množe: ma to su Amerikanci, nije nego su Rusi, slušaj ti mene to je Erdogan sam sebi napravio... Ali znamo da se te stvari ne dešavaju u savremenoj Evropi. Ne bi se trebale dešavati.

Kad je el-Sisi izveo vojni udar, ni Rusi ni Amerikanci ni zapadni liberalni intelektualci nisu sagorjeli u osudi nedemokratskih, nelegalnih procedura kojima je preuzeo vlast. Na izborima u Egiptu narod je pogrešno glasao, kako već narod ima običaj činiti. Umjesto političkih predstavnika mladih prozapadnih revolucionara sa Facebooka, pobijedila Muslimanska braća za koju je glasala vazda gladna i nepismena masa. Kad se već tako desilo, velike zapadne demokratije prozborile su pokoju ritualnu osudu nasilja, pa prihvatile rezultate vojnog udara.

Kao što bi prihvatili novu vojnu vlast i u Turskoj, da je tamo puč uspio. Kao što će, uz manje gunđanje, kakvo je pratilo i Sisijeve akcije, prihvatiti dalje diktatorske Erdoganove poteze, sve dok ovaj ne poništi i posljednju od Ataturkovih tekovina.

Jednom mi je Boris Gunjević, divni čovjek, vanredan mislilac, protestantski sveštenik, sad predavač na Kembridžu, rekao kako čim se čvrsto zauzmeš za jednu od strana na Bliskom istoku – pogriješio si. To je tako tačno. I to nije odbrana nekakvog moralnog relativizma – upravo suprotno. To znači da ono što je očigledno često nije istina. Ujedno znači i da je očit, takoreći samorazumljiv izbor često i – etički pogrešan.

Naročito danas, kada Evropa postaje Bliski zapad, kada Evropa, umjesto da uživa u Kraju istorije, ulazi u još jedan mračni istorijski period.

U ovom trenutku, istorija Evrope i Bliskog istoka, hrišćana i muslimana, kulturoloških post-hrišćana i muslimana, sitih Evropljana i polugladnih ljudi sa periferije, tako je sve-povezana, da nikakav orbanovski zid i bodljikava žica tu istoriju više ne mogu razdvojiti.


(zurnal.info)

[dr laganini]

..erdogan diktator izabran legano i to već glasovanjem a tito ti uzor..adio lipa pameti..

[Mohr]

..erdogan diktator izabran legano i to već glasovanjem a tito ti uzor..adio lipa pameti..

Ciao legalisto!

[Mohr]

VALORIZACIJA TRAGEDIJE: Kupite majicu sa sedam motiva genocida!

Piše: Andrej Nikolaidis


Jezik tranzicije je kao jato crnih gavranova: neproziran je, kroz njega se ne probija ni sunce, a kamoli pogled, kruži oko istine kao oko lešine, zlokobno zvuči, sam po sebi ne znači ništa, ali kad ga primijetiš, možeš biti prilično siguran da je dolje, na zemlji, neko stradao.

Pun je riječi koje su i prije bile tu, ali ih nismo primjećivali. Na primjer: sama tranzicija. Pa strateški. Tender, investitor. I naravno: valorizovati.

Jezik tranzicije je jezik genocida.

Ako je potrebno pojasniti. Genocid je djelimično ili potpuno uništenje jedne nacionalne, etničke, rasne ili vjerske skupine. Ovu definiciju treba proširiti, jer je manjkava. Jer podrazumijeva zločine počinjene u ime nacije-države, rase i religije. Ali ne i zločine počinjene u ime klase.

Ako postoji klasni rat - a klasni rat jeste, ako išta jeste - tada mora biti i klasnih zločina. Povijest klasnih zločina je, međutim, neispisana. (Pa i nije baš... ) Žrtve tih zločina su anonimne: za njih nema spomenika, nema dana sjećanja. U Konvenciji o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida koju je Opšta skupština UN usvojila 1948. godine nije bilo mjesta za klasne zločine. Nije za njih bilo mjesta ni u konvenciji o sprječavanju genocida koju je Federativna Narodna Republika Jugoslavija usvojila 1960. godine. Pomena klasnog zločina nema ni u zakonodavstvu država nastalih raspadom Jugoslavije.


UNIŠTENJE SREDNJE KLASE

Rezultat postjugoslovenske tranzicije je bezmalo potpuno uništenje srednje klase. Zločinački pothvat traje već dobre dvije decenije i sproveden je od strane sve tri grane vlasti svake od naših država. To je zločin koji su protiv sopstvenih građana sprovele naše vlade, skupštine i sudovi, uz pomoć represivnog i medijskog aparata (ako je tu potrebno „i“, jer držim da su mediji i NVO ekstenzija represivnog aparata, da tu dakle govorimo o jednom, čija je funkcija policiranje).

Uništenje klase o kojoj govorim je globalno, njegove razmjere su gotovo nemislive. Kada se predstavi grafički, to izgleda kao piramida kojom je švajcarska banka Credit Suisse prikazala raspodjelu svjetskog bogatstva.

Na dnu piramide je 68,7 posto svjetske populacije koje raspolaže sa cijelih tri odsto svjetskog bogatstva. Iznad njih je, uslovno rečeno, svjetska niža klasa, onih 22,9 posto svjetske populacije koji raspolaže sa 13,7 posto svjetskog bogatstva.

Onih 7,7 posto koji posjeduju 42,3 posto uslovno ćemo nazvati srednjom klasom, unutar koje, naravno, ima znatnih oscilacija, koje se ne mogu dovoljno precizno opisati podjelom na nižu i višu srednju klasu. Na vrhu piramide su oni prljavo bogati: 32 miliona ljudi, odnosno 0,7 posto svjetske odrasle populacije, koji kontroliše oko 41 odsto svjetskog bogatstva. Tendencija je takva da se srednja klasa pretvara u nižu klasu, a njeno bogatstvo distribuira onima na vrhu piramide.

Još Euripid piše kako „Doista postoje tri klase u državi. Najprije, oni bogati, beskorisni građani, neprestano zaokupljeni uvećanjem svoga bogatstva. Zatim siromašni, lišeni čak i nužnog. Ti su opasni: jer skloni su zavisti, osvajaju ih govori izopačenih demagoga, okrutnim dosjetkama opsjedaju one koji ih posjeduju. Od tri klase, napokon, srednja klasa je ona koja spašava države: ona koja održava institucije koje je država uspostavila“.

Paradoks naše tranzicije je očit: u ime nacije-države pogubljena je srednja klasa – istovremeno, bez srednje klase nema države. Pa u ime čega je onda, stvarno, srednja klasa istrijebljena? U ime nove vlastele, u ime novog feudalnog poretka koji uzima oblik predstavničke demokratije, a uspostavljen je tranzicijom, investicijom i valorizacijom. Kada dovrše ono što su počeli, našim novim feudalcima neće trebati nacija. Prvo su nestali građani. Onda će, sa daljim slabljenjem države, nestati i pripadnici nacije. Biće im dovoljna vjera.


VALORIZACIJA GENOCIDA

Šta je valorizacija? To je kada država nešto što je javno pokloni nekome da to koristi privatno i na tome mlati pare. Zašto to na korištenje ne možemo dobiti vi, ja ili vaš komšija Šefko? Zato što pripadamo pogrešnoj klasi, koju istrebljuju.
Ako mene pitate, iako može djelovati šokantno, bilo je samo pitanje vremena kada će se neko sjetiti i usuditi da „valorizuje“ genocid u Srebrenici.

I doista, voila!

„Fikret je pokrenuo svoju modnu liniju odjeće „FH BRAND“, a prvu liniju modela majica za žene i muškarce uz saradnju sa kompanijom HIFA GROUP posvetio je upravo Srebrenici, svom rodnom gradu.U saradnji sa HIFA GROUP kao ekskluzivnim zastupnikom i distributerom ovih majica, Fikret je angažovao i poznatog bh. modnog dizajnera Adnana Hajrulahovića Haada“.

Veli još: „Majice su urađene u 7 različitih motiva Srebrenice i koštat će 25 KM.
Broj majica za prodaju je ograničen“.

Konačno: “Kompletiranje ove priče ne bi moglo proći da u sve ovo nismo uključili i Majke Srebrenice. Naime, od svake prodate majice, 5 KM donira se udruženju „Majke Enklave Srebrenica“ u Srebrenici što je za nas najljepši dio priče” ističe Ahmed Ahmetlić, pomoćnik direktora Hifa Petrola“.

Ako ćemo pravo, lako je zamisliti i ljepše: recimo da Hifa Petrol svih 25 maraka da Majkama Srebrenice. Ali onda to ne bi bila valorizacija. Ovako, Hifa Petrol će valorizovati Srebrenicu, prodavaće majice na benzinskim pumpama a onih pet maraka donacije pokriva važno polje takozvanog nacionalnog i državnog interesa, odnosno ono što se zove „a šta će ljudi reć’“.

Šta god ljudi rekli, a neće reći ništa, proces valorizacije i privatizacije, u krajnjem feudalizacije, biće nastavljen.
Ako je vama svejedno što nad sobom imate gospodare, sve dok su ti gospodari vaše nacije i vjere i mašu državnim zastavama kao makro svežnjem novčanica, onda dobro.

Ali znajte: djeca vaših gospodara biće gospodari vaše djece.

(zurnal.info)

[dr laganini]

..erdogan diktator izabran legano i to već glasovanjem a tito ti uzor..adio lipa pameti..

Ciao legalisto!

..ciao komunjaro...

[dr laganini]

Osuđen za korupciju: Igor Knežević jedan od važnijih članova Građanske akcije (1.dio)


U javnosti je protekle godine, u jeku velike borbe Građanske akcije protiv korupcije u hrvatskom društvu, kao bomba 'eksplodirala' informacija da je jedan od važnijih ljudi u Građanskoj akciji i - Igor Knežević. Za one koji ne znaju, Knežević je 2004. osuđen, jer je s Nevenkom Tuđman državnim poduzećima prodavao telefonske centrale

Kritiziraju HDZ, napadaju Crkvu, Agrokor, Ivicu Todorića, desničare i sve koji njima nisu po guštu. A ima ih puno. I to rade vrlo otvoreno i izravno. Bez straha za bilo kakve konzekvence. I tu nema ništa spornoga, naprotiv, svaka kritika ili ukazivanje i skretanje na bit događaja je za svaku pohvalu. U svojim su počecima žestokim akcijama i performansima zaokupili javnost, bili su osvježenje na aktivističkoj sceni i potom, prema mišljenju mnogih, stali. Okrenuli su se svjetonazorskim porukama, izbjegavali bilo kakav prosvjed, svađali se s drugim aktivistima… Upitali smo ih zašto ne organiziraju prosvjede, zašto su se okrenuli svjetonazorima, a ne građanskim problemima, zbog kojih su si nadjenuli ime koje nose. Odgovorili su da su pitanja zaprimili i da očekujemo odgovor, ali nikada nisu objasnili svoje ciljeve i pojasnili silne nejasnoće koje su se pojavile u njihovom djelovanju. Primjerice, dok velik dio građana kritizira aktualnu, lijevu Vladu, Građanska akcija to čini, prema mišljenju njihovih podržavatelja – stidljivo… I ne u toj mjeri kako se odnose prema drugima na političkoj sceni. Tako u zadnje vrijeme žestoko kritiziraju aktualnog gradonačelnika Zagreba Milana Bandića.

Aktivisti Građanske akcije poručuju Bandiću:' Mile, gotov si'

Protekloga su tjedna, primjerice, pohodili tribine o legalizaciji bespravne gradnje, objavljivali video reportaže na kojima se vidi njihov verbalni obračun s Bandićevim tjelohraniteljima. Žestoko kritiziraju Milana Bandića. Ako je suditi po njihovim objavama i statusima na Facebooku u zadnje vrijeme, on im je glavna životna preokupacija. I ne misle tu stati. Naime, najavili su kako će Bandića pratiti u stopu cijelu predizbornu kampanju. Poručuju mu: 'Mile, sve znamo. Gotov si'. Ali i postavljaju uvredljive statuse na njegov račun. Građanska akcija u središte je pozornosti ovoga tjedna opet došla nakon što su na Facebook stranici objavili fotografije plakata koje 'nepoznati autor', barem tako tvrdi Građanska akcija, a vi prosudite radi li se tu o nepoznatom autoru, postavio diljem Zagreba, na više lokacija. Na plakatima se kritizira Bandić, a uklanjanje spornih plakata jučer je naložilo Izborno povjerenstvo grada Zagreba nakon što se na njih požalila Nezavisna lista Milana Bandića.

Ono što vjerojatno sve zanima je – a tko su aktivisti Građanske akcije? Imena njihovih aktivista nisu javno objavljena. Na Facebooku poručuju da ih ima jako puno, a da Facebook stranicu vodi njih nekoliko. Ipak, gotovo je nemoguće doći do imena njihovih neformalnih vođa. Ipak, u javnosti je protekle godine, u jeku velike borbe Građanske akcije protiv korupcije u hrvatskom društvu, kao bomba eksplodirala informacija da je jedan od važnijih ljudi u Građanskoj akciji i – Igor Knežević.

Čudni kriteriji: Bore se protiv korucije na čelu s Igorom Kneževićem osuđenim za korupciju

Za one koji ne znaju, Knežević je 2004. osuđen jer je s Nevenkom Tuđman državnim poduzećima prodavao telefonske centrale. Da podsjetimo, USKOK je Nevenku Tuđman teretio da je omogućila Kneževiću da 1996. izravno, bez javne nabave, sklopi ugovor o konzaltingu s Ministarstvom znanosti, zbog čega joj je isplatio nagradu od oko 980 tisuća kuna. Obrana je, pak, tvrdila da su usluge Kneževićeve tvrtke bile manje od 200 tisuća kuna, pa za njih nije trebalo provesti javni natječaj. Vrhovni sud tražio je od zagrebačkoga Županijskog suda da utvrdi vrijednost ugovora o konzaltingu i je li Ministarstvo bilo obvezno na taj posao primijeniti odredbe o javnoj nabavi. No sudac Garac je u obrazloženju presude naveo kako nije dokazano da je vrijednost ugovora prelazila 200 tisuća kuna godišnje te da je bio nezakonit, odnosno da su njegovim potpisivanjem na nagovor optužene odgovorni u Ministarstvu počinili težu kvalifikaciju kaznenog djela. U slučaju da je ugovor bio vredniji, u veljači ne bi nastupila zastara. Na prvom suđenju Knežević je priznao da je zahvaljujući Nevenki Tuđman u Ministarstvu znanosti postao osoba koja je birala izvođače radova za ugradnju telefonskih centrala na fakultete, zbog čega je uvjetno osuđen na dvije godine zatvora. Nevenka Tuđman je u prosincu 2008. treći put nepravomoćno oslobođena optužbe da se koristila svojim društvenim položajem i ugledom te bivšem poslovnom partneru Igoru Kneževiću namještala poslove i za to u četiri godine dobila gotovo milijun kuna provizije.

Prema tumačenju prvostupanjskog suda, potkraj veljače 2009. godine nastupila je apsolutna zastara za kazneno djelo za koje se teretila.

Ima neka tajna veza između Građanske akcije i Josipa Kregara!?

Nakon što je informacija kako je osoba osuđena za korupcija njihov aktivist, Građanska akcija je štetu pokušala popraviti priopćenjem u kojem su naveli kako su za prošlost Igora Kneževića saznali puno kasnije od njegova dolaska u Građansku akciju te su se putem tog priopćenja od njega ogradili. Građanska akcija, prema zadnjim informacijama, nije registrirana kao udruga građana. Imaju, kažu, samo Facebook stranicu. Na internetu postoji, pak, i portal http://www.gradjanska-akcija.org.

Zanimljivo je da kada kliknete na poveznicu 'Kontakt' dobijete stranicu prof. Pravnog fakulteta u Zagrebu (!?) Josipa Kregara, SDP-ovog saborskog zastupnika i kandidata na prošlim izborima za gradonačelnika Zagreba. Da li je Igor Knežević, unatoč koruptivnoj prošlosti, još uvijek njihov član i postoji li ikakva veza Građanske akcije i Josipa Kregara, nezavisnog saborskog zastupnika u Klubu SDP-a, upitali smo na Facebook stranici Građanske akcije. Evo što su nam ovaj put ipak odgovorili: 'Osoba Igor Knežević jest naš član i aktivno sudjeluje u našem radu. Stav Građanske Akcije je da je hrvatski sud dao svoj pravorijek na taj slučaj, on je kažnjen i time je dao svoj obol borbi protiv korupcije. Za nas je taj slučaj završen. Podsjećamo, to je bio prvi slučaj otkrivanja korupcije u najvišim strukturama vlasti, poručuju iz Građanske akcije, a na naše pitanje postoji li veza između njih i Josipa Kregara i zašto se na stranici http://www.gradjanska-akcija.org pod rubrikom 'Kontakti' nalazi link na stranice Kregara,odgovorili su nam. Ne postoji nikakva poveznica između nas i Josipa Kregara. Građanska Akcija je neformalna i neregistrirana grupa građana i naša jedina stranica je ova stranica na fejsu. Link koji ste dali nema apsolutno nikakve veze sa nama, našim radom ili našim članovima, kazali su nam u Građanskoj akciji.

Kako osoba koruptivne prošlosti, u ime Građanske akcije, može stati u obranu morala i boriti se protiv korupcije?

Na kraju, ono što nam u cijeloj ovoj priči ostaje 'visiti u zraku' je stav Građanske Akcije – da je hrvatski sud dao svoj pravorijek na taj slučaj, on je kažnjen i time je dao svoj obol borbi protiv korupcije. Možemo se složiti s tim da je gospodin Knežević odgovarao za počinjeno i da ima pravo u svakom pogledu na konzumaciju društva u svakom njenom segmentu, ali nedvojebno ostaje upitno kako osoba kojoj je dokazana korupcija i za koju je osuđena uvjetno na dvije godine zatvora može stati u obranu morala i ukazivati na moguću korupciju. Da, možda bi i mogla, ako bi to radila prema svima s jednakim pristupom. No, iz dosadašnjeg djelovanja Građanske Akcije nismo dobili takav uvid, jer se pojedinaca ne dodiruju, iako nam je u Hrvatskoj svima jasno da pojedinci iz aktualne Vlade zaslužuju u najmanju ruku posebnu pažnju (dali će banka zaposliti, angažirati osobu osuđenu za pljačku iako je odslužila svoju kaznu za počinjeno djelo, odgovor je NE, neće je uzeti ni za čišćenje banke). A to što je gospodin Knežević prvi slučaj u otkrivanju korupcije u najvišim strukturama vlasti govori samo o hrvatskom sudstvu koji je počeo riješavati slučajeve tek nakon pritiska iz EU, a ne o gospodinu Kneževiću.

Građanska Akcija tvrdi da je neformalna i neregistrirana grupa građana. Ali, i dalje se ne vidi tko stoji iza Građanske akcije niti je to moguće doznati za sada, pa to prepuštamo našim čitateljima da sami dokuče o kome ili čemu je tu rijeć i da li se akcija uistinu odnosi prema svima isto ili ima 'privilegiranih' koji se ne diraju i zašto, a druge se zaobilazi. I na koncu, čija je stranica http://www.gradjanska-akcija.org koja je povezana s linkom Josipa Kregara?

Puno nepoznanica, podudarnosti, a malo odgovora što može upućivati na 'možda' pogrešan pravac.

[Tokmak]

o Gradjanskoj akciji,Igoru Knezevicu,ispitivanju Zorana Milanovica uvazeni forumas mohr naravno nije prenio kolumnu...

nadasve objektivan,kao i uvijek

[Mohr]

WTF is Igor Knežević Istinabog, juče ujutro sam (il' će bit popodne, svejedno) prvi put čuo za lika i sazn'o da je Zokijev intimus. O Zokiju called glup iz pristojnosti ili pak konzervativnom liberalu ne mislim bogzna ništa bolje negoli o "pokojnome" Domoljubu-Lustratoru Vaš je problem što ne možete skontati ko vam je gori tzv. Ljevica ili tzv. Desnica. A stormagin Centar Tko/Šta je to