INTERVJUI

[Mohr]

Nenad Bakić: Jaz između Hrvatske i Zapada je sve dublji, mentalno smo u socijalizmu
Piše: M.Č.

Screenshot: N1

PODUZETNIK Nenad Bakić bio je današnji gost emisije Pressing Saše Cvetojevića na televiziji N1.

Vašom inicijativom pokrenuta je inicijativa za učenje robotike u školama...

Ja sam na svom primjeru, koristeći elekroničke stvari, shvatio procjep. Jaz između Hrvatske i zapada, čak i istoka, sad je sve dublji. Mentalno smo ostali u socijalizmu. Procjep je sve dublji, ali za pojedinca je sve lakši za preskočiti. Naše školstvo je duboko u 20 stoljeću, čak i u 19. Na mom blogu smo se oglasili i davali smo bilo kome tko je tražio od nas opremu za robotiku i automatiku.

Zašto je robotika najbolja?

STEM područje je zapravo akronim engleskih riječi Science, Technology, Engineering i Mathematics. Ljudi slabo razumiju da je STEM kompetencija duboko ušla u društvena zanimanja. Robotika odmah ima programiranje, dolaze jednostavni programski jezici koji imaju samo slaganje. Automatika stiže nakon toga. Hrvati ne vole neuspjeh, sramota je u Hrvatskoj čak i probati, jer što ako ne uspiješ, a probavanje i greške te vode naprijed. Robotika se uvijek tako radi da se uvijek probava, i uspjeh i neuspjeh. Djeca uče kroz igru. Kad se robot složi svojim rukama, dijete kad to složi, to je njegovo. Taj skup kompetencija koje donosi robotika nenadmašna je u razvoju STEM-a, zato smo mi počeli s tim. Robotike ima u hrvatskim školama, ali ona je ekskluzivna. Mi smo osnovali ligu i robotiku približili svima.

Koliko je to sve koštalo?

Dosta, ali ne bih o ciframa. Kupili smo 1200 robota, podijelili smo 1100, ali novac je tu najmanji problem. Krenuli smo s idejom od 200 robota, ali bilo je lavina prijava. Nije u redu da u Hrvatskoj dijete nema priliku baviti se robotikom, jer škola nema 100-200 eura za robota. U školstvu, koliko god se novca ubaci unutra, neće biti rezultata. Postoje inicijative u državnom školstvu i sustavima, ali mi smo napravili ono što se 10-20 godina nije moglo napraviti.

Zašto mislite da takve stvari u Hrvatskoj ne idu?

Općenito nam je zato takvo stanje u državi. Socijalističko naslijeđe, koja nas blokira. Ne radimo ništa, ali od turizma dobivamo poklonjeni BDP. Turizam je inače vro zahtjevna djelatnost, znamo da kod nas nema tog kapitala u turizmu, niti se radi previše, a svejedno zaradimo 20 posto BDP-a. Sustav koji na toliko strana curi, ne samo da ne izvršava, nego je zakrčen neefikasnostima, koje sprečavaju protok svega.

Koje su to glavne neefikasnosti koje koče rast BDP-a?

Neke stvari ne bih govorio, ne želim se zamjeriti. Ogromni porezi, neefikasno školstvo, a imamo odlične profesore. Neefikasni sustav onemogućava i zdravim snagama da se sustav razvija. Imali smo i krizu 6 godina, koju u Hrvatskoj nitko nije očekivao. Uz taj poklonjeni BDP, mi odemo u krizu praktički kao Grčka. Polovica Hrvatske nikad nije bila u krizi. Sve što je vezano uz javni sektor, i javni sektor sam nije osjetio krizu, atmosfera je bila lošija, ali nitko nije izgubio posao, dapače, zaposleno je 70 tisuća novih. Hrvatska koja je dominirala javnom i medijskom i političkom scenom. Štednja u bankama je nastavila rasti skoro istim tempom kao i dosad. Nedostatak volje za promjenom u onoj polovici Hrvatske, koju kriza nije zahvatila, onemogućio je promjenu suda. Kaže se da nikad ne treba propustiti dobru krizu, jer dobra kriza te natjera da budeš bolji. Kriza nije iskorištena za promjenu mentaliteta.

Kao zemlja nismo iskoristili krizu kao priliku?

Ili promjenu. Nekad se moraš sagnuti i promijeniti se. Pogledajmo kako se Europa oporavila nakon Drugog svjetskog rata. Pogledajmo Njemačku, koja je bila razorena, gdje je bila u sedamdesetim godinama. Razlika je ista kao mi od našeg rata, a nama je rat još uvijek izlika za ono što se događa danas.

Zašto ste otišli u poduzetništvo?

Imao sam 30 godina i bio na fakultetu koji je prilično dobar. Prirodoslovno-matematički fakultet, inženjerska matematika. To je konkurentan fakultet. Ja sam nekoliko godina ranije kupio prve dionice kad je počela privatizacija i zavolio sam dionice i osjetio da kopnim kao osoba zatvoren u sustavu koji se nije mijenjao. Osnovao sam svoju firmu i išao za intuicijom. Prvi pothvat mi je propao. Ljudi se mijenjaju, pokušavaju nove stvari. U svijetu puno fizičara i matematičara završavaju u drugim strukama. Samo 3 posto Hrvata se cjeloživotno obrazuje, dok u Danskoj to čini 30 posto ljudi. Bogatstvo svijeta je toliko nevjerojatno zanimljivo, da je šteta ne iskoristiti sve svoje vrline i karakter i na drugi način. Barijere prelaska su puno manje. Stvar akvizicije znanja je samo u glavi.

Jedan od vaših prvih i najuspješnijih pothvata je MojPosao, prvo online mjesto za traženje i ponudu poslova. Zašto baš to?

Mislili smo napraviti financijski portal, ali smo odlučili ovo napraviti za probu. Bili smo nevjerojatno uspješni u razvoju svega toga. Hrvatska je 2000. godine bila najzaostalija zemlja u online oglašavanju, za nekoliko godina postala je pa i najrazvijenija. Firma danas ima bolje poslovanje nego kad sam je tek prodao. Izrazito se razvila.

Kroz krizu je stabilno poslovanje?

On je zapao u minus, ali je toliko dobra firma da je sad ostvario rekordnu dobit.

Tad počinju vaša prva sukobljavanja s administracijom?

Tad je ministar rada i socijalne skrbi bio Davorko Vidović i iz nekoga me razloga simpatizirao. Nudio mi je visoka mjesta u administraciji, ja sam to odbijao. Rekao mi je da HZZ traži da se zabrani moj posao, jer ilegalno konkurira HZZ-u, a mi smo samo bolje radili njihov posao. Problem je bio što je HZZ zapao pod lupu. On je bio realan čovjek i rekao je da me podržava. ali nevjerojatno je da te politika mora podržavati u projektu koji je koristan.

Ostavili ste danas dvije tvrtke koje rade potragu za vrhunskim kadrovima. Imamo li u Hrvatskoj strukturu dobrih menadžera koji mogu voditi naše tvrtke?

Naravno da ima, ali Hrvatska je jako deficitarna menadžerima. Mi pomažemo dobrim tvrtkama. Nevjerojatno je kako ljevica funkcionira na lenjinističkim parolama, a to je sukob rada i kapitala, a svijet se radikalno promijenio, gdje kapitalac zarađuje, zarađuje i radnik. Gdje ima rada, ima i kapitala. Ima tvrtki koje idu naprijed, uvijek trebaju ljude. Mi smo odbili otpustiti ljude, ali smo zadržali kvalitetu. U teškom tržištu smo morali biti sve bolji, a konkurencija je propala pa smo iz krize izašli kao dominantan faktor. Ono na što sam najviše ponosan je da u tim firmama nemam ni ured ni stolac i zovu me samo kad me nešto trebaju. Dao sam menadžerima u firmi udjele i jako sam zadovoljan kako to funkcionira.

Tada ste krenuli u investiranje u financijsko tržište u Hrvatskoj. Došlo je do toga da ste drugi dioničar firme Đuro Đaković. Biste li savjetovali nekome tko dolazi na dioničko tržište da ulaže u tvrtke kojima je većinski vlasnik država?

Dionice donose dobit. Kratkoročno su stresne, kad se krivo gleda. Dugoročno gledano, to je bogatstvo svijeta. Ja volim ulaganja u dionice, vjerujem u svijet. Postoje dvije bitne stvari. Najveći državni fond na svijetu ulaže 2/3 svog novca u dionice širom svijeta, norveški naftni fond. Oni se ne kockaju, misija im je zaštititi i obogatiti svijet. Ljudi ulaganje u dionice gledaju kao kratkoročnu kocku, ali to treba gledati kao alokaciju investicijsku klasu koju ne gledaš svaki dan. Tržišta na svijetu se ne mogu pobijediti, uložiš pa razbacaš u indekse. Ima neefikasnih tržišta, a to su tržišta gdje možeš uočiti da cijena ne odgovara vrijednosti. To je bilo s Petrokemijom, gdje sam izgubio ogroman novac, zato što se politika ponijela iracionalno. Na neefikasnim tržištima je sve stvar cijene. Rizik se ne kontrolira tako da strepiš nad svakom od stvari, nego da se disperzira. Ljudi u Hrvatskoj misle da je najsigurnije imati nekretnine i osigurati ih u čvrstoj valuti.

Vi ste aktivistički investitor. Za vas su ljudi najčešće čuli. Jedna od najzanimljivijih priča je ona s Đurom Đakovićem.

Đuro je zanimljiv slučaj. Po poslovnom planu Đuro bi konačno trebao ostvariti dobit nakon 7 gladnih godina. Politika prvo je demonstrativno silovito dovela svog menadžera. Imenovali su ga na prošloj vladi, iako nisu trebali. Po uvjerenju nas investitora i radnika on je firmu vodio loše. Mi smo privatni investitori s radnicima nadglasali državu i smijenili državnog menadžera i doveli privatnog menadžera. U Đuri Đakoviću sad rastu radna mjesta.

Imamo i suprotan slučaj, Petrokemiju...

Uhljebnička borba za pozicije tamo stečene je uništila firmu. To je ogromna propuštena prilika. Ono što se najslabije razumije u ekonomiji, pogotovo u našem društvu, jest oportunitetni trošak. Tu se ne govori o tome što smo izgubili, nego što smo mogli imati.

Trenutno imamo još jednu situaciju koja bi mogla nedobro završiti. Primjer Podravke. Je li naša budućnost u privatizaciji ili zadržati u privatnom vlasništvu države?

Treba što manje uplitanja države u ekonomiju. U našoj su javnosti čudnovati stavovi koji dobivaju mainstream značenje. Ovo što ja govorim apsolutno je nekontroverzno u svijetu, a kod nas je predmet rasprava.

Imenujte jednu stvar, koju smatrate ključnom i koja je najbitnija za poslovni i životni uspjeh.

Nema jedne stvari. Mnoge su kompetencije, ali najvažnije je growth mindset, da uvijek želite naučiti nešto novo. Drugo je upornost, izdržljivost, dugoročni ciljevi. Naša nacija je mentalno na razini tinejdžera, voli imati nešto, ali ne želi rizik.

Kakav profil lidera treba Hrvatskoj na ključnim menadžerskim mjestima kako bi kompanije bile stvarno uspješne i konkurentne?

To je teško. Ima raznih ljudi koji rade na razne načine. Ako pogledamo svjetske lidere, imali su razne stilove. Svi su drugačiji.

Koliko vam je studij matematike pomogao u poslovnom uspjehu? Jesu li matematičari bolji ekonomisti od ekonomista?

Nažalost, pomogao mi je. Nažalost, zbog stanja ekonomije. Danas nema ničega bez STEM razmišljanja. Imamo takav vjetar u leđa da je katastrofalno stanje u kojem nam je zemlja.

Jadničak, mentalno obolio

[Mohr]

Izvanredni Viktor


Umesto da vodećem jugoslovenskom novinaru, kolumnisti zagrebačkog nedeljnika Novosti Viktoru Ivančiću postavim pitanje koje bi, u postojećim okolnostima, možda bilo najprirodnije – kako je, dakle, danas u Hrvatskoj biti Viktor Ivančić, Oliver Frljić, Milorad Pupovac ili bilo koji drugi građanin “problematičnih” krvnih zrnaca ili uverenja – odlučila sam da na početku ovog razgovora stvar obrnem i da Ivančića pitam može li i pretpostaviti kako je u današnjoj Hrvatskoj biti – Zlatko Hasanbegović. Naravno, reč je o ministru kulture i informisanja u Vladi premijera Tihomira Oreškovića, koji je, u zemlji u kojoj se glorifikuje ustaška Nezavisna država Hrvatska (NDH) i najblaže rečeno relativizuje antifašizm, logično postao “simptom novog doba”, simbol ne samo aktuelne vlasti, nego i stanja u društvu.


Tamara Nikčević, Newsweek, 23.05.2016.


Zahtev za ostavkom ministra Zlatka Hasanbegovića potpisalo je više od pet hiljada umetnika, intelektualaca, novinara, javnih ličnosti… I – ništa! Kako to? Odakle ministru Hasanbegoviću tolika moć?

Sam po sebi, Hasanbegović je nitko i ništa. Duhom siromašni pripadnik intelektualnog polusvijeta izvučen s dna kace u kojoj se kiselila hrvatska državotvorna ideologija iz ranih četrdesetih godina prošloga stoljeća. Temeljna Hasanbegovićeva funkcija u aktualnoj vlasti – bez obzira na velike operativne ovlasti koje ima u polju kulture i medija, i koje on uvelike koristi služeći se metodama ognja i mača – stoga je prije svega simbolička. On je poruka. On je simptom novoga doba i novoga historijskog početka. Utjelovljenje regresije kojom ima biti obilježena i zapečaćena budućnost. Preko njega je trebalo dati do znanja da će onaj tko se čvrsto drži endehazijskih svjetonazorskih klišeja biti ne samo “normaliziran” – dakle izmješten s margine u političko središte – nego i predodređen za najviše društvene titule. Hasanbegovićeva moć utoliko proizlazi iz naravi sistema, a sistem, štiteći ga, brani vlastitu suštinu. Ta suština iskazuje se kroz ubrzanu reustašizaciju društva, koja je toliko sveobuhvatna i zgusnuta da ne ovisi o inicijativi jedne ili dviju političkih figura, nego se mirne duše može govoriti o današnjoj Hrvatskoj kao o nedorečenoj NDH. Ova vlast pokazuje kako joj je NDH neostvareni san, kojemu ona svim silama teži, ali je u punoj realizaciji ometaju kakav-takav demokratski legitimitet i međunarodna pravila igre – poput parlamentarnih izbora, konvencija o ljudskim pravima i sličnih tričarija – koje nema snage u potpunosti sabotirati. Tendencija je, međutim, nedvojbena: Hrvatska je danas invalidna NDH, s tim da se intenzivno radi na njenom punom ozdravljenju.

“U Hrvatskoj je došlo do renesanse nacionalizma otkako je ušla u EU” rekli ste nedavno. “Odatle ih nitko ne može izbaciti, što znači da Hrvati sada mogu biti ono što jesu”. Šta to?

Mogu biti samostalni i suvereni, naravno, na način kako su to otpočetka zamišljali, jer više nema zapadne kandžije koja će ih prisiljavati da uz to budu i pristojni. Priznajem da nisam baš neki zaljubljenik u Europsku uniju. Ipak, sva je prilika da ćemo period okrutnog discipliniranja Hrvatske, onih desetak godina dok je ona pod golim ucjenama i krajnje nevoljko usvajala “kriterije” za prijem u klub povlaštenih, upamtiti kao zlatno razdoblje njene državnosti.

Da li “kandžiju” o kojoj govorite, kada je o Srbiji reč, danas u svojim rukama drži Hrvatska, koja zvaničnom Beogradu ne dozvoljava da otvori poglavlje 23 u pregovorima sa EU? Šef hrvatske diplomatije Miro Kovač taj je veto obrazložio rečima da agresor u jugoslovenskim ratovima devedesetih za sebe ne može tražiti ulogu “malog Haga na Balkanu”.

Uopće nema smisla ozbiljno razmatrati Kovačevo obrazloženje, jer je to samo izgovor da “zajebemo Srbe”, što se dobro drži na domaćem terenu. Glavni politički amblem Hrvatske demokratske zajednice (HDZ) ipak je antisrpstvo, što znači da ćemo “zajebati Srbe” kad god možemo i kako god možemo, bez obzira na izgovore što ćemo ih pritom nuditi. Te su navade, naposljetku, obostrane, hrvatski i srpski nacionalizam hrane jedan drugoga, pa nema razloga da se uzajamno ne okrijepe i na “europskom pitanju”, kao što se krijepe u svim drugim oblastima. Na primjer na pitanju Jasenovca, tako što će Jakov Sedlar snimiti film o tome kako je u Jasenovcu djelovao ustaški hotel de lux kategorije, a onda su došli komunisti i pretvorili ga u stratište, dok će Tomislav Nikolić i dalje govoriti o 700 hiljada ubijenih Srba. Između Sedlarova vulgarnog revizionizma i Nikolićeve žrtvoslovne pornografije nema naročite razlike, ali najvažnije je da su jedno drugom nužni. Sedlar je bez Nikolića daleko manje probitačan, kao i Nikolić bez Sedlara.

Jesu li na isti način jedan drugom nužni premijer Aleksandar Vučić i prvi potpredsednik Vlade Hrvatske Tomislav Karamarko? Uostalom, premijer Srbije bio je prvi političar u Evropi koji je, još pre nego što su i saopšteni rezultati parlamenatrnih izbora u Hrvatskoj, Karamarku čestitao pobedu na parlamentranim izborima.

To je bilo posve očekivano. Bratstvo hrvatskih i srpskih šovinista je ovdje konstanta, to je sam temelj balkanske drame. Mogu vam ponuditi svježiji primjer, koji gotovo da ima aromu karikature. Hasanbegovićevo Ministarstvo kulture, naime, nedavno je financijski sponzoriralo čak tri knjige koje potpisuje – kao autor i kao koautor – beogradski povjesničar Bojan Dimitrijević, poznat po svom angažmanu na rehabilitaciji Milana Nedića i Draže Mihailovića, i to u značajnome iznosu od 32 tisuće kuna. Istovremeno su na natječaju odbijene knjige mnogih poznatih “anacionalnih” pisaca iz Hrvatske, od Daše Drndić do Ivice Đikića. K tome, knjige Bojana Dimitrijevića objavljuje nakladnička kuća prikladna naziva “Despot Infinitum”, koja je nedavno štampala i “Doživljaje” Ante Pavelića. Zar to nije dražesno? Zar nije dirljiv način na koji se ljubitelji ustaša i četnika, uzurpirajući sredstva poreznih obveznika, čak i materijalno ispomažu po liniji zajedničke naklonosti prema fašizmu? Jedino što u tom prizoru ustaško-četničkog zagrljaja tragično nedostaje su partizani.

„Vučić je u procesu stalne negacije jučerašnjeg sebe“, rekli ste pre nekoliko godina. „On nastupa kao čovjek bez prošlosti, pa bi se moglo reći da svakoga dana počinje od nule: obnaša vlast šireći entuzijazam trajnog novorođenčeta“. Ako već Brisel tako otvoreno gleda kroz prste bivšem najboljem đaku Vojislava Šešelja i ministru informisanja Slobodana Miloševića, ako ne reaguje na činjenicu da njegova vlast guši slobodu medija, da smenjuje urednike, da na građane Beograda šalje bande sa fantomkama, ako, najzad, čoveka čiji su medijski i politički trbuhozborci besprizorni šovinisti proglašava „faktorom pomirenja u regionu“, znači li to da je premijer Vučić na kraju ipak uspeo da i EU i sve ostale ubedi u to da je, kako ste rekli, čovek bez prošlosti?

Srbija s Vučićem na vlasti postaje vrlo zanimljiva, nešto poput demokratski konstituirane despocije. Vučić laže čim zine, no – što ako to više uopće nije važno? Što ako se odsustvo vjerodostojnosti unaprijed podrazumijeva? Što ako se uzima zdravo za gotovo da politika i nije ništa drugo nego prikladno artikuliranje laži, pa nema smisla parirati joj istinom? U tom je slučaju slika još sumornija, jer uključuje dosluhe širih razmjera. Ne iznosim to kao tvrdnju, ali nisam siguran koliko su birači i oni koji podupiru srpskog premijera zaista obmanuti, a koliko se svjesno ugrađuju u njegove retoričke magle i blefove, u nekoj vrsti opscenoga i ciničnog obreda. Tada su mnoge stvari moguće, pa i to da sama demokratska procedura bude u službi gušenja demokracije. A da se radi o većinskom odustajanju od slobodnoga i demokratskog društva, čini mi se dosta očito. Kao i u Hrvatskoj, uostalom.

Šta je sa medijima u Hrvatskoj, koliko su oni slobodni?

Govorimo li o vodećim medijima u Hrvatskoj, oni ne samo što nisu slobodni, nego postaju iznimno kreativni u vlastitoj kastraciji. Preko ušminkanih verzija stvarnosti, oni svakodnevno izlažu pred publiku svoje cenzurirane duše kao vrhunske proizvode, tako da konzumenti koji ne spadaju u sortu debila ostaju zapanjeni količinom i kvalitetom prešućenoga. Novine su već duže vrijeme najinteresantnije po onome što ne objavljuju, kao i televizijski dnevnici. Autocenzura i cenzura odavno više nisu ekscesne pojave, niti su u zanatskome smislu negativno intonirane, već predstavljaju temeljne uređivačke tehnike, ako tako mogu reći. Kapilarna promjena struke u tom je smislu zaista dramatična, pa je situacija danas na svoj način mnogo gora nego u devedesetima, koje pamtimo kao “doba medijskoga mraka”. Treba, međutim, reći da je zaslugom prethodnoga Ministarstva kulture u Hrvatskoj zadnjih godina bilo stabilizirano nekoliko malih nezavisnih medija koji su predstavljali ljekovitu alternativu vodećoj struji…

Šta je sa tim medijima danas?

Ministar Hasanbegović im je ukinuo budžetske dotacije, što znači da im vjerojatno slijedi gašenje. Kada i ta minimalna infrastruktura bude zgažena, preostat će samo gerilski načini borbe, ili, kako reče jedan mlađi kolega, “odlazak u šumu”.

Ako je novinar koji drži do sebe, kako ste jednom rekli, zaista “osuđen na to da sve češće piše o štetama koje uzrokuje samo novinarstvo”, kakve to onda sve štete uzrokuje novinarstvo o kojem govorite?

Mainstream mediji danas su praktički dio aparata vlasti i novinarstvo se najvećim dijelom – protivno svojim “svetim spisima” – prilagodilo tome imperativu. Ono je postalo servisna djelatnost, ili da to kažem sasvim patetično: ono više nije na strani istine i pravde, nego u službi bogatih i moćnih. Svejedno je da li se ta lojalnost iskazuje prema korporativnoj ili političkoj moći – opslužuju li se komandni štabovi krupnog kapitala ili nacionalističke države – jer se u konačnici radi o jednoj te istoj oligarhijskoj strukturi. Slični su trendovi i u zemljama takozvane razvijene demokracije, samo što tamo još postoji i stanovita inercija tradicije, pa žanrovi nisu do te mjere vulgarizirani kao u Hrvatskoj ili Srbiji. Način na koji hrvatske novine pišu o kapitalističkim nužnostima, recimo, doseže razinu groteski, gdje se otvoreno vrijeđaju penzioneri, radnici koji bi htjeli veća prava, “uhljebi” poput učitelja ili medicinskih sestara koji parazitiraju na državnome proračunu, a svaka se inicijativa za većom socijalnom sigurnošću ili jednakošću ismijava kao infantilna i potencijalno opasna. Stvar je u tome da direktni ideološki presing više uopće nije zazoran, on više ne nastupa pod krinkom; srednjostrujaški žurnalizam koji je nekoć od svojih kritičkih intencija izgradio mit sada je napokon skinuo pelene i otvorena srca servira dnevne porcije reklama za postojeći poredak. Sve drugo je estradno-tračerski plasman vijesti čija je “intrigantnost” namijenjena pasiviziranju publike. Dok se proizvode publikacije, konačni je cilj zapravo proizvodnja publike, i to takve koja će biti uvjerena u svoju potpunu političku nemoć.

Tom cilju posvećeno je i takozvano patriotsko novinarstvo. Šta uopšte znači “patriotsko novinarstvo”?

Uzmemo li za primjer nedavnu odluku Vijeća časti Hrvatskoga novinarskog društva, koje je osudilo autora satirične pjesme “Lijepa naša haubico” objavljene u Novostima, uz obrazloženje da se njome vrijeđaju državna himna i oružane snage Hrvatske, očito je da se u organizaciji koja reprezentira struku polazi od stava da je odnos prema “domovini” i njenom simboličkom inventaru provorazredno etičko pitanje, to jest da se domoljublje – kao “državna emocija” – novinarima nastoji nametnuti kao moralna i profesionalna obaveza. To je, uostalom, odavno postignuto i sada se samo radi o sankcioniranju preostalih neposlušnika i izroda. U osnovi je riječ o konfesionalnoj prinudi, o utvrđivanju svjetovne religije, o inzistiranju na vjerničkome odnosu prema mističnim tekovinama državnosti, što podrazumijeva da je kompletno društvo obavezno sudjelovati u predpolitičkim ritualima, kako u Hrvatskoj, tako i u Srbiji. U Hrvatskoj postoji cijela paleta svjetovnih tabua – poput hrvatske nacije, ili takozvanog domovinskog rata, ili same hrvatske države – koji uživaju status pseudoreligijskih kultova i čija je intaktnost neupitna. Ti kultovi, budući da su građani u njih dužni slijepo vjerovati, nisu podložni razmatranjima koja bi uzimala u obzir takve trivijalnosti poput činjenica, preko njih se ne otvaraju politička ili sociološka, nego teološka pitanja, oni ne mogu biti izvrgnuti kritičkoj, već liturgijskoj analizi. “Patriotsko novinarstvo” je dakle ono većinsko, koje ne podnosi herezu.

Kada je istoričar Dragan Markovina nedavno kazao da se u Hrvatskoj na vlast “popela skupina agresivnih kleronacionalista i neskrivenih simpatizera ustaške države, sa svojim projektom stvaranja takozvane nove nacionalne paradigme”…

Iako se slažem sa Draganom, ne bih rekao da je ta paradigma nova. Ona Tuđmanova poruka iz početka devedesetih da je “NDH bila izraz povijesnih težnji hrvatskoga naroda”, nije bila nikakva historičarska reminiscencija, niti usputna revizionistička opaska, nego sažeti politički program. Taj program se danas, kada su uklonjene neke otežavajuće okolnosti – poput ispunjavanja formalnih uvjeta za prijem u EU – samo nastoji sretno zaokružiti. Ne spadam među one koji drže da je revitalizacija ustaštva u Hrvatskoj, započeta u Tuđmanovoj eri, bila folklorne prirode. Naprotiv, to je bio ozbiljan državni projekt. Olako se zaboravlja da je u prvome sazivu hrvatskoga parlamenta sjedio i jedan član nekadašnje vlade NDH, ili da je tada srušeno više od tri tisuće partizanskih spomenika, ili da danas ni u jednome hrvatskom gradu ne postoji Ulica žrtava fašizma, da je dakle kompletan simbolički univerzum antifašističke borbe temeljito zbrisan. Svaki totalitarni pokret, pa tako i HDZ, teži punom ostvarenju svojih ideala, i ostaje jedino pitanje prepreka i otpora s kojima se suočava na tom putu. Budući da Europa više ne dijeli Hrvatskoj ultimatume, da međunarodni pritisak izostaje, želim vjerovati da će unutrašnji otpor biti dovoljno snažan da osujeti takve ambicije.

U to verujete, uprkos činjenici da predsjednik Hrvatske demokratske zajednice i prvi potpredsjednik hrvatske Vlade Tomislav Karamarko najavljuje “temeljitu promjenu društvene klime”, da su sve glasniji zahtevi za lustriranjem nekadašnjih partijskih i državnih funkcionera SFRJ…?

Zahtjevi za “temeljitom promjenom društvene klime” prije svega služe emocionalizaciji javne scene i širenju atmosfere lova na vještice, a sama je praktična provedba lustracije u drugome planu, između ostaloga i zato što bi njome bila desetkovana hrvatska desnica. Karamarko naprosto ne zna ništa drugo. Jedina vizija društva koju on ima iscrpljuje se u predodžbi vojne kasarne i mentaliteta koji u njoj vlada. To je ta “društvena klima” koju on želi stvoriti. Svojom pojavom i političkim djelovanjem on savršeno ilustrira preko dvadeset godina staro zapažanje Rastka Močnika – da suvremeni fažizam uvijek nastupa kroz retroaktivnu mistifikaciju komunizma.

Da, ali kad već pomenuh lustraciju, zar nije čudno da nju zagovara HDZ, budući da je njen prvi predsednik i “tvorac moderne hrvatske države” – one koja, kako kaže ministar Hasanbegović, nije “pravni sljedbenik ni NDH ni jugoslavenskog totalitarnog nasljeđa” – bio Franjo Tuđman, general JNA?

To je samo jedan od mnogih primjera hipokrizije koja prati hrvatski nacionalizam. Nemojte zaboraviti da je Tuđmanov najveći uspjeh bio upravo u tome što je oslobodio oportunističku energiju masa, što je te mase, pored ostaloga i vlastitom biografijom, lišio bilo kakve potrebe za samopreispitivanjem. Novostasali hrvatski domoljub, slijedeći vođin uzor, mogao je bez ikakvih moralnih tegoba dokinuti čitav svoj prethodni život, ponašati se kao da taj nije ni postojao, mogao je pljuvati u ogledalo sa snažnim osjećajem da pljuje kroz prozor. Tako je bilo moguće da, samo par godina nakon što se pridružio onoj nepreglednoj svjetini koja je na zagrebačkom kolodvoru naricala nad mrtvim Titom, tome istom Titu bez trunke nelagode zabija kolac u leš. Amputacija te nelagode je istinsko oslobođenje koje je Tuđman donio, jer je znao što je to masovno društvo. Kolektivno licemjerje je stoga neodvojivo od nacionalizma. Sasvim je tipično, recimo, da upravo najljući nacionalisti, dok drže svete mise o državnom suverenitetu i nacionalnom dobru, o “hrvatskoj lisnici u hrvatskom džepu”, najvelikodušnije daju državnu imovinu u strano vlasništvo i najservilnije ližu dupe kolonijalnim gospodarima u liku Amerike i NATO pakta. Čine to takvim intenzitetom da je stvarni suverenitet Republike Hrvatske danas neusporedivo manji nego u vrijeme dok je ona bila dio SFRJ. Pa do toga da će veličati ustaštvo i istovremeno tražiti da ih se smatra antifašistima. Jer ne žele osjećaj nelagode. Žele imati antifašistički ambijent za konzumaciju fašizma.

Ako je verovati bivšem premijeru Hrvatske i jednom od osnivača HDZ-a Jospipu Manoliću, Tomislav Karamarko je sredinom osamdesetih sarađivao sa jugoslovenskom UDB-om…

Mnogo važnija od Karamarkove udbaške prošlosti je njegova policijska sadašnjost. Jer Karamarko je prije svega policajac, i to vrlo dobar, kažu, ne u smislu poštenja, već operativnih sposobnosti. Već sam pisao o tome da se njegova osnovna strategija svodi na policizaciju društvenog života. Direktna posljedica toga je i erupcija uličnoga nasilja koje dolazi od radikalne desnice. Kao što se pokazalo u slučaju provala u stanove Olivera Frljića i njegove djevojke, to nasilje ni izbliza nije onoliko spontano kakvim se nastoji prikazati.

Ko je, po vašem sudu, najodgovorniji za to što je Tomislav Karamarko danas na vlasti u Hrvatskoj?

Odgovornost Socijaldemokrastke partije, ako na to aludirate, svakako je velika, no to je stara priča. Ne računajući to što su odavno izdali ama baš sve idejne i programske elemente koji bi ih činili lijevom strankom, što su prigrlili neoliberalni kapitalizam kao idealnu koncepciju za postizanje društvene sreće, hrvatski socijaldemokrati kronično su limitirani i iluzijom da mogu ponuditi prihvatljiviji model nacionalizma i poraziti HDZ na njihovu prirodnom terenu. Oni s nacionalizmom vječito koketiraju, a nikad mu se zaista ne suprotstavljaju, osim kada ovaj nastupi u radikalnom izdanju i kad su oni sklonjeni u opoziciji. Opslužujući desetljećima tu matricu, umjesto da je pokuša demontirati, SDP je prouzročio daleko veće društvene štete nego što je to puki dolazak Karamarka na vlast. Problem je što socijaldemokrati, koliko mi se čini, ni iz aktualne katastrofe neće ništa naučiti.

Sudeći po poslednjim turbulencijama u vladajućoj koaliciji, sve češćim sukobima premijera Oreškovića sa HDZ-om kao najjačom strankom vlasti, neslaganjima predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović i Tomislava Karamarka, posmatrač sa strane teško može da razume ko je u Hrvatskoj zapravo na vlasti. Znate li vi?

Takav kaos u svakom slučaju dosad nije viđen, jer se stječe dojam da traje nemilosrdni rat sviju protiv svih, gdje bi uskoro moglo biti mrtvih i teško ranjenih. Odgovor na vaše pitanje mogao bi glasiti: u Hrvatskoj je trenutno na vlasti sama žudnja za vlašću. To je jedino što dijele akteri koji se međusobno preziru i mrze. Jedino što ih povezuje i drži na okupu je silan strah od gubitka privilegija i potencijalne moći. Hrvatski slučaj, zbog svoje pročišćenosti, trebao bi biti predmetom ozbiljnih izučavanja, jer sve ukazuje na to da je izumljen model vladavine kroz koji privatne patologije najefikasnije sabotiraju javne interese. A javni bi interesi, navodno, trebali biti svrha bavljenja politikom.

Da li je istina da u Hrvatskoj danas živi svega 341 Jugosloven?

Istna je.

Otkud onda u Hrvatskoj toliki strah od Jugoslavije i Jugoslovena?

Nije to nikakav strah, nego pokušaj da se ozloglašavanjem utvara – dakle ideološkom fikcijom u najbanalnijoj formi, onom koja operira sa zombijima – društvo dovede u stanje borbene gotovosti. Da se stvori radna atmosfera u onoj Karamarkovoj kasarni, jer bez vanjskih i unutrašnjih neprijatelja ona gubi svaki smisao. Ako hoćete, to je još jedna manifestacija skupne hipokrizije o kojoj smo maloprije govorili, jer je opasnost od Jugoslavena utoliko veća što ovih ima manje.

Šta danas znači biti Jugosloven?

Znači biti izostavljen iz svih konstruktivnih planova za razvoj zajednice. Dakle, u tom pogledu biti ostavljen na miru. Što se mene tiče, to je značajan privilegij.


Peščanik.net, 24.05.2016.

[Mohr]

Demontiranje institucija kao gotovo jedina “reforma” koju provodi sadašnja vlast, sastoji se od niza brzih poteza. Oko pojedinih se u medijima digne buka, ali mnogi prolaze ispod radara, poput ostavke šefa Vladina Ureda za udruge Igora Vidačka. Tu su i financijski udar na civilno društvo, udar na neprofitne medije, napadi na pravobraniteljice, kurikularnu reformu, opravdavanje i poticanje fašizacije i napada na novinare, preuzimanje HRT-a… No, u javnosti izostaje stavljanje svih ovih poteza pod zajednički nazivnik. Taj zajednički nazivnik potražili smo u razgovoru s Tomislavom Jakićem, uglednim novinarom, sadašnjim komentatorom tjednika Novosti, savjetnikom za vanjsku politiku predsjednika Republike u vrijeme Mesićevog mandata te autorom memoarske knjige “Nisam zavijao s vukovima“.


Razgovarala: Marina Kelava, H-alter


... Činjenica da u Austriji gotovo 50 posto glasova dobije čovjek koji sam sebe promovira izjavom da on hoda po ulici s pištoljem zbog izbjeglica, govori do koje visoke mjere je došla ksenofobija u Europi. I to unatoč tome što egzaktni podaci govore da kriminalitet nije porastao dolaskom izbjegličkog vala, da su u incidentima poput onoga u Koelnu sudjelovali ljudi koji nisu iz ovog vala izbjeglica, da teroristi nisu također iz ovoga vala. Činjenice govore jedno, čovjek kaže drugo i dobije gotovo 50 posto glasova...


U intervjuu za H-Alter prije gotovo godinu dana rekli ste da u „EU dominiraju financijski centri moći koji vuku konce, a političari su njihove marionete.“ „Trenutno se nalazimo u periodu vrlo blijedih političara, koji dozvoljavaju da njima manipuliraju financijski centri i aparat u Bruxellesu“. Je li ovaj porast fašizma zapravo ideja financijskih centara? Na koji način oni iz ovoga profitiraju?

Jest. Da povučem povijesnu paralelu koja se mnogima neće svidjeti, i Hitlera je na vlast doveo krupni kapital u Njemačkoj. On je kasnije došao glave i tom krupnom kapitalu, a nešto slično događa se danas Amerikancima koji traže saveznike u ostvarivanju svojih kratkoročnih političkih ciljeva po svijetu, pa se onda ti saveznici pretvaraju u najveće neprijatelje SAD-a. Krupnom kapitalu odgovara svatko tko mu pruža daljnje profite, daljnju ekspanziju, i daljnju dobit. Lijevi mu neće odgovarati jer u srži lijeve politike mora biti socijalna nota. Ako je nema, onda to nije ljevica. Desnica to ne poznaje, makar i desnica koketira sa socijalom dok je u usponu prema vlasti. Desnica će obećavati brigu za siromašne i radna mjesta i na tome će dobiti glasove. Netko tko nema posla ili radi a ne dobiva plaću godinu dana, zatvorit će oči i pred političkom represijom i pred uvođenjem policijske države i svime onime što je svojstveno jednom diktatorskom režimu desne provinijencije...





http://www.tacno.net/novosti/tomislav-j ... uropskoga/

[Mohr]

Nikako ne mogu da razumem kako ljudi ne vide da je Aleksandar Vučić najobičniji očajni amater-glumac koji upotrebljava klišee kojih nema ni u amaterskom pozorištu u provinciji“, kaže u intervjuu za Istinomer filmski i pozorišni reditelj Goran Marković. On ističe da je u Srbiji na sceni „rijaliti politika“.


I tokom devedesetih godina govorili ste da vam tadašnji TV dnevnici liče na porno filmove.

To je ta dramaturgija ili poetika pornografije. To je novo doba, sve je otvoreno, sve je otvorena hipokrizija. Svi znamo da su to dogovorene poze ili faze, ali ih svi prihvataju. Jedino oni koji baš neće da gledaju porniće to ne prihvataju. Ja, na primer, imam uslovni refleks da kad god se na televiziji pojavi Vučić ugasim ton na televizoru.


Kad su trupe SSSR-a ušle u Čehoslovačku 1968. bili ste student u Pragu i pominjete da ste tada mislili da će ta situacija trajati večno, a da se sve iz korena promenilo za dvadesetak godina.To ističete kao primer da se za vreme jednog ljudskog života stvari vrtoglavo menjaju.

Da, ali tada tamo ni u najgorim trenucima nije bilo ovako grozno kao što je sad kod nas.

U kom smislu?

U svakom. U smislu opšteg stanja duha. Sećamo se Beograda koji je imao vedre stanovnike, a sada pogledajte sva ta tmurna lica oko sebe. Činjenica je i da su se ljudi prozlili. Postali su ružni duhovno, a i spolja. Otkako je ideal postao da žene izgledaju kao prostituke, a muškarci kao kriminalci, odjednom su se ljudi i fizički promenili...


A kako vam izgleda kada se Čedomir Jovanović, koga ste podržavali, preporučuje da uđe u vlast?

To je, nažalost, tužna priča. Član sam Političkog saveta LDP, ali ukoliko on uđe u vlast, odmah ću izaći iz Saveta.





http://www.istinomer.rs/clanak/1642/Vuc ... jan-glumac

[Mohr]

“Umirati ćete kao muhe jer vam Hrvatska neće moći osigurati mirovine!”



Jedan od najbritkijih umova Balkana, zagrebački filozof i kulturni teoretičar Boris Buden već godinama živi u Berlinu, a trenutno radi kao gostujući predavač na Sveučilištu Bauhaus u Weimaru. Objavio je više knjiga i studija o postkomunizmu i drugim temama iz područja filozofije, politike, kulture i umjetnosti.



Kako ocjenjujete navadu našeg državnog vrha da svaki put kad osude ustaštvo, u paketu osude i komunistički totalitarizam?

To je jedna lažna postpolitička, postideološka, postkonfliktna pozicija. Oni kao imaju pregled nad tom historijom u kojoj su lijeve i desne budale zagovarale pogrešne ideologije, ali je onda došao Karamarko – odnosno Tuđman – i shvatio da zapravo nema razlike. Svi znamo da je to lažna pozicija. Ne postoji uopće nikakav ekvivalent i nikakva jednakost između tih dvaju sistema. Svi znamo da se na stadionima ne ori “Smrt fašizmu – sloboda narodu”. Teza o jednakosti dvaju totalitarizama je klasična teza historijskog revizionizma.


– Ali ministar Hasanbegović javno kaže da je to floskula, a vi ste nedavno u intervjuu za portal lupiga.com izjavili da je u pravu?

– Apsolutno. On je u pravu, jer da to nije floskula, onda on ne bi bio ministar. Da to nije floskula, onda ne bi ovdje po Splitu bila ušata “U” na zidovima i svastike. Onda se stadionima ne bi orili ustaški pokliči “Za Dom spremni”. I onda Splitom ne bi vladao takav jadnik od gradonačelnika kao Baldasar.

– Jadnik?

– Ja sam već napisao da je on jadnik, i ostajem pri tome. To je bijeda socijaldemokracije, dokaz njene historijske dekadencije i kompletne ispražnjenosti tog političkog projekta koji nije u stanju artikulirati niti minimum svoje lijeve i antifašističke tradicije. Socijaldemokratski gradonačelnik koji kleči pred crnokošuljašima – to više nije kriza socijaldemokracije, nego njena parodija.

– U svojim tekstovima ne štedite ni Milanovića?

– Zašto bih štedio Milanovića? On je utjelovljenje te krize. To je taj zakašnjeli “blairizam”. Dakle, kad se “blairizam”, kao ideja nekakvog trećeg puta, historijski i ideološki potpuno ispuhao, on još uvijek živi u liku Zorana Milanovića, koji obećava otprilike što? Obećava neoliberalni kapitalizam, ali kao malo sporije.


– Je li ovo što Karamarko radi totalitarizam?

– Ljudi to doživljavaju kao totalitarizam, ali to nije to. Posrijedi je radikalna politizacija hrvatskog društva, što je zasluga Karamarka, koji odbacuje ideju pomirenja. To je antagonizacija, a ne ta postpolitička idila svih Hrvata koji se ujedinjuju oko jednog projekta. To je danas preuzeo taj srcedrapateljni, oreškovićevski, mostovski i grabarkitarevićevski diskurs: “Okrenimo se budućnosti, zaboravimo razlike i ostvarimo reforme!” Dakle: okrenimo se ekonomiji, pustimo ideologiju!

– Vi tvrdite da je upravo taj diskurs čista ideologija?

– Naravno. Jer ne postoji ekonomija izvan ideologije. Postoji ekonomija bogatih i ekonomija siromašnih. Okrenimo se čijoj ekonomiji? Okrenimo se reformama koje će koristiti kome? Ako je očigledno i dokazano da se i kod nas i u svijetu razlike između bogatih i siromašnih uslijed spomenutih reformi povećavaju, ne vidim razloga zašto bi se onda govorilo o zajedničkom interesu. Znate onu tezu liberala da plimni val diže sve, i velike brodove i male barke? Međutim, taj plimni val ovdje, kao što vidimo, diže samo velike brodove, a potapa sve male barke. Dakle, to je laž. I svaki govor o reformama za mene je paradigmatični ideološki govor. Znači, nama svima Hrvatima u interesu je da prodamo sve i privatiziramo sve, do zadnjega što je ostalo. A onaj koji se protivi je tko? Pa naravno – komunistički totalitarist, boljševik, nevjernik, onaj koji se ševi prije braka i tako dalje.





http://heraznanje.com/damir-pilic-boris ... -mirovine/

[Mohr]

Tvrtko Jakovina: Radikalno sektašenje

Piše: Mirna Jasić, Novosti


Nastavljena je čistka na programima HRT-a, od jeseni se više neće emitirati vaša mozaička emisija ‘Treća povijest’.

Čistka je možda prejaka riječ. Novi su rukovodioci ukinuli mnoge emisije, pa i ‘Treću povijest’. Nova vlast, nova politika, novi urednici, nova uprava, pa onda i nove emisije. To samo po sebi i nije toliko neobično, mada često može biti problematično, ako se pretvarate da niste u osvetničkom pohodu. Razmontirali su cijeli Treći program, pa nam se dogodilo slično onome što se društvu zbilo već puno puta kad na vlast stigne radikalna sekta. Ako već ruše, da bi stvorili nešto novo, ono ne smije biti slično vladi Tima Oreškovića i potpredsjednika Tomislava Karamarka. Mijenjajte ako možete bolje, ako znate bolje, ali ne uništavajte ono dobro. Ono što je krajnje problematično jest da meni, vanjskom voditelju emisije (uz kolegu Darija Špelića), nikada nitko nije ništa službeno priopćio. Nikada me nitko nije nazvao, zahvalio ili pokudio, rekao: ‘Profesore Jakovina, imate najviše objavljenih članaka, vjerojatno najbolje međunarodne kontakte među našim povjesničarima, ali mislimo da ste neinkluzivni, da ste ograničeni, da ste staromodni’, što bi se dalo iščitati kao zamjerka iz izjave HTV-a. Ništa. To je, čini mi se, uobičajenoj hrvatskoj praksi potopa po promjeni na izborima dalo dojam onoga što podsjeća na metode totalitarnih društava, da budem sasvim konkretan i pomalo patetičan. Jer ako imate emisiju koja je najgledanija na jednom kanalu, koja je dobila niz pohvala, ugostila najvažnije povjesničare iz Hrvatske, ali i kolege iz Japana, Indonezije, Izraela, Francuske, Slovenije, Njemačke, Italije, onda sumnjam da smo ekipa ili ja zavrijedili takav prezir. No, možda je to dio hrvatske uljudbe ili neokatekumenskih uzusa koje ne razumijem...






http://www.portalnovosti.com/tvrtko-jak ... -sektaenje

[Mohr]

Intervju s Predgovorom: Zašto čitati golicave novele iz Dekamerona

Ništa nije prirodnije nego se u obnovljenom srednjovjekovnom pomračenju vratiti knjigama koje su svojevremeno razgonile isti takav feudalni mrak


Uz 16. broj Školegijuma, magazina za pravednije obrazovanje, koji možete potražiti na bolje snabdjevenim trafikama diljem BiH, svi čitatelji na poklon dobivaju Golicave novele Đovanija Bokača (Giovanni Boccaccio). To je izbor od 19 „golicavih“ novela od njih ukupno 101 iz Dekamerona, najpoznatijeg djela ovoga talijanskog pisca iz 14. stoljeća.

I onda kada je u školama dio užeg „popisa za lektiru“, Dekameron se standarno ne čita u integralnom obliku, nego u izboru koji gleda da obuhvati novele u kojima nema previše „opscenosti“ i „erotske eksplicitnosti“. Ovaj Školegijumov izbor je suprotan, obuhvaćajući one novele koje sam autor naziva golicavim. Zašto i čemu takav, saznajte kroz ovaj zamišljeni „intervju s Predgovorom“. Ako nisu Predgovoriteljeva retorička, pitanja su naša, a odgovori (na dosta mjesta za ovu potrebu skraćeni) su uzeti iz dotičnog predgovora ovom izdanju, koji je napisao Nenad Veličković.


Zašto Dekameron i zašto ovakav izbor iz Dekamerona – u škole?

Na prvo se odgovor čini prost – zato što je to jedno od kapitalnih djela svjetske književnosti, neizostavno iz svakog lektirskog kanona. A takvo je zato što je dobro zamišljeno i precizno izvedeno, zato što govori o ozbiljnim i važnim temama, zato što je jezik kojim se pripovijeda bogat, a naracija zanimljiva, zato što predstavlja uzor pripovjedačkog umijeća u formi novele, zato što svjedoči o transformaciji usmenog i narodnog kazivanja u pisanu, literarnu i autorsku formu, zato što je, u najkraćem, poput Šekspira ili Rablea, neprekidno aktuelan i jer se kao takav tiče i današnjih mladih čitalaca. A aktuelan je, prije svega i iznad svega, zbog svog renesansnog duha, slobodnog i hrabrog da pomjeri granice kolektivnog mišljenja.

Međutim, zašto bi svi ti kvaliteti bili značajni u školi; odnosno, zašto je dobra književnost – najbolja, u svjetskim mjerilima – važna za obrazovanje mladih ljudi?

Prije svega, obrazovanje podrazumijeva, ukoliko je slobodno od indoktrinacije, intelektualni i moralni razvoj mladog čovjeka. Nerazdvojivo intelektualni i moralni, jer se moralne odluke donose na osnovu vrijednosnih stavova do kojih se moralo doći racionalnim metodom, analizom relevantnih činjenica i logički tačnim izvođenjem zaključaka. Književnost u tom smislu nudi mogućnost mladim ljudima da vježbaju donošenje ovakvih odluka, jer ih uvodi u situacije u kojima, poistovjećujući se s likovima i uživljavajući se u fikcionalne situacije kao u stvarne, mogu opažati i analizirati motivacije ljudskih postupaka i njihovu uslovljenost kako konkretnom situacijom tako i određenim sistemima vjerovanja. Naravno, najprije to moraju naučiti, pa nastava književnosti ima i taj kompleksan zadatak da čitanje i razumijevanje tretira dijalektički, ne dajući trajnu prednost jednome pred drugim. Ne može se, drugim riječima, znati šta je u djelu rečeno ako se ne razumije kako je to rečeno. I obratno, ne može se znati kako je nešto rečeno dok se ne razumije šta je rečeno.

Koliko je zapravo priča u Dekameronu i o čemu one govore?

Uprkos naslovu koji bukvalno znači deset dana (pa puta deset novela), Dekameron ne čini 100 nego 101 priča. U toj pomalo skrajnutoj, stoprvoj, tzv. okvirnoj priči, upoznaje nas pisac sa sedam djevojaka, od kojih Nijedna nije prevalila 28 niti je bila mlađa od 18, svaka umna i plemenite krvi i lijepa obličja i krasnog vladanja i ljupke čestitosti, koje bježe iz Firence skupa s tri mladića, u obližnji ljetnikovac, nadajući se da će tako umaći kugi što hara Firencom.

Te priče su uglavnom o praznovjerju, sujevjerju, vjerskoj zatucanosti, gluposti, škrtosti, ljubomori, pohlepi, zloći, nejednakosti i nepravdi. I obrnuto, naravno, o razumu, nesebičnosti, plemenitosti (u postupcima, ne u porijeklu), pravičnosti, jednakosti...

Na primjer, u prvoj noveli pripovijeda se o lupežu koji na samrti traži da ga ispovjede. Dolazi sveštenik i sluša umirućeg, a ovaj mu laže da je razna čuda doživljavao i činio i laže tako dobro da sveštenik, koji je inače priglup i neobrazovan, a željan da takve stvari čuje, u sve to povjeruje pa na kraju, zahvaljujući njemu, lupeža proglase za sveca. I svi dolaze da se tom svecu poklone. (Onako kako su masovno i prilježno odlazili u Zetru, da im Torabi posveti vodu iz sarajevske pivare.) Nimalo slučajno, prva priča u Dekameronu velika je kritika svešteničke lakovjernosti i pučke naivnosti. Kao suprotnost toj masovnoj zaglupljenosti, Bokačo slavi erotsku slobodu. Život je širi od svih pravila i dogmi, igra je ljudskija od molitve, živjeti treba veselo, razigrano i nepretenciozno, a ne stisnuto, hladno, sračunato. Moral je neodvojiv od vrlina, ali vrline se potvrđuju punim srcima a ne praznim riječima. Sloboda je nespojiva sa strahom, to je najvažnija poruka Dekamerona. Nema razloga, uvjerava nas Bokačo, da traćimo život puzeći za predrasudama.

Koju ulogu ima, dakle, Eros u njegovim pričama? Centralnu?

Bokačo baštini tradiciju pučke komedije, koja je upravo eros koristila da pokaže moralnu impotenciju viših socijalnih slojeva. Taj sloj zato najčešće predstavljaju stariji muškarci, slabi karakteri i jaki stubovi društva. Jedan od njih je Rikardo, bogati stari sudija, koji se zahvaljujući bogatstvu ženi najljepšom nevjestom u mjestu. S velikim slavljem je dovede u svoju kuću priredivši sjajan i veličanstven pir. Međutim, nakon što Prve noći slučajno uspije da jedanput ispuni bračnu dužnost a umalo i da ga taj jedan jedini put ne izdade snaga (...) jer bijaše suh i mršav, i kratkog daha, valjalo prošekom i kolačima i drugim sredstvima povratiti dušu, gospar sudac dalje izbjegava svoje bračne dužnosti pozivajući je na uzdržavanje zbog raznoraznih crvenih dana u njegovom crkvenom kalendaru.

Zbog toga nezadovoljna supruga utekne u zagrljaj drugom muškarcu, koji će je zaslužiti osobinama upravo suprotnim od Rikardovih. Za razumijevanje glavne ideje Dekamerona, ključna je u ovoj priči ne njena erotska razigranost nego njena satirična tendencija: svece na nebu održava zemaljski interes slabića.

Koliko izraz golicave opisuje pravu narav ovih priča? Ima li tu doista opscenosti i vulgarnosti?

Golicave - to je dobro pogođen izraz, i mjera; scene su skicirane tako da se svaki detalj može zamisliti, ali ta se kreativnost prepušta mašti čitaoca. Bokačo je sretno i pametno izbjegao opscenost, pazeći da mu se jezik nikad ne posklizne u vulgarnost. Kad opisuje mladu Sicilijanku – prelijepu, ali pripravnu da za malu nagradu ugodi svakom muškarcu – Bokačo ne kaže kurva. U cijelom Dekameronu nema psovke nijedne. Možda ponegdje neka lascivnost, ako se uopšte može povući jasna crta između nje i pristojnosti. Jezik kojim se služi je slikovit i duhovit: u nedvosmislenom kontekstu njegove precizne i vješte naracije dvosmislenosti postaju nedvosmislene i jasne slike.

Bokačo jezičke prepreke (nedostatak izraza za spolne organe i radnje koji ne bi bili shvaćeni kao vulgarizmi) pretvara u dosjetke, uspijevajući tako istovremeno biti i zabavan i subverzivan. Završavajući priču (o mužu koji ženinog ljubavnika poziva da im se pridruži u bračnoj postelji) rečenicom Što je poslije večere Pietro uredio da sve troje budu zadovoljni, to sam zaboravio, on, zadovoljan rušenjem još jedne predrasude, nama ostavlja da sa smiješkom to domišljamo.

Nije valjda da se glavni cilj i poenta ovih priča sastoji u golicanju čitatelja? Je li Dekameron više od zabavnog djela?

Zabavljanje čitaoca anegdotalnim lascivnostima daleko je od pravog Bokačovog cilja. U knjizi Bokačov Dekameron i Ciceronova renesansa Mikela i Robert Grudin na nepunih 200 stranica sa bilješkama dokazuju uspješno i uvjerljivo tezu da je Bokačo bez sumnje prvi pisac koji je u kasnom srednjem vijeku integrisao koncepte poput genija, razuma i prirode u filozofsku fikciju, preuzevši ih od Cicerona, koji je u svojim kasnim radovima predstavio šemu za političko djelovanje takvo da se sada moglo razvijati nezavisno i od hrišćanske crkve. Prema Grudinovima, Ciceron je uticao na modernu evropsku književnost i ideje više od ijednog drugog proznog pisca u bilo kojem jeziku, a Bokačo je među prvima koristio Ciceronove vizije u naporu da revolucionira književnost i kulturu. To je učinio odbijajući represivne socijalne kodove i zalažući se za nove vrijednosti, izvedene iz razuma i iskustva, gdje bi pobožnost, nevinost i poslušnost bili zamijenjeni razumom, znanjem i iznad svega kreativnošću, a za šta mu je inspiracija i uzor bio antički mislilac Marko Tulije Ciceron.

Elaboraciju ove glavne teze Mikela i Robert Grudin počinju pitanjem i brzim odgovorom: Kako je Bokačo preveo Ciceronovu suštinski nekršćansku poruku u rigidno kršćanski kontekst: tako što je obilno koristio postupke ponavljanja, insinuacije, ironije, metafore, fikcionalizacije, stilski, isticanjem strukture, naizgled skromnim prijedlozima, što sve, kad se čita u kontekstu, nije daleko od revolucionarnog.

Praktično, prema riječima Grudinovih, Bokačo se 200 godina prije nego što je Vazari dao poznatu oznaku rinascita – renesansa – zalagao za oslobođenje žene, razvoj govorništva, odbranu od feudalnog i crkvenog nasilja, vladavinu razuma, uskrsnuće ideje o prirodi, realizam, uspostavljanje političke jednakosti, emancipaciju pojedinca, što su sve glavne tačke renesansnog obrata u mišljenju.

„Kuga nacionalizma, korupcije, neznanja i strančarenja ne pobjeđuje se strahom, nego smijehom, kome su izvor slobodna misao i intelektualna hrabrost. To je Bokačova misao koja zaslužuje priliku da se čuje s katedre, gdje ovaj izbor ne treba čitati drugačije nego kao Uvod u Dekameron“


Kao takav Dekameron očito premošćuje vremensku distancu između 14. i 21. stoljeća. Može li on poručiti nešto i nama koji se ljuljamo u bešici famoznog bolonjskog sistema?

Kao što svakog dana vidimo, naši se sugrađani vraćaju iz Bologne, jedan kao sudac, drugi kao liječnik, treći kao bilježnik, svi u dugim i širokim haljinama, u skrletnim plaštevima, s vjeveričijim krznom i s drugim raznim znamenjima visokih časti, a što se s njima događa to vidimo svakoga dana, čitamo u uvodu devete novele osmog dana, ne bez jeze pomišljajući da Bokačo misli na bolonju naših dana. Sve je više magistara i doktora, a sve manje znanja i nauke. Mudrost se pobrkala s koristoljubljem, pa napreduju glasni i drski; sasvim suprotno od onoga kako je Ciceron vidio društvo ravnopravnih građana: kao zajednicu kreativnih i obrazovanih ljudi, koji rade u opštem interesu.

Da bi se to postiglo, Ciceron je isticao važnost govorništva, odnosno sposobnost čovjeka da artikuliše svoju misao. Dekameron je napisan u slavu toj sposobnosti. Kao malo koja druga knjiga, on ističe važnost vještine govorenja. Dobro odabrane riječi osnov su uspješne komunikacije, ali nje nema bez jasne misli onoga ko govori i bez sposobnosti onoga ko sluša da razumije smisao svih tih dobro odabranih riječi.

Prevedeno u obrazovanje, to znači da koncepti istine i laži ne mogu biti relativni; moraju se zasnivati na pouzdanim naučnim metodama i moraju biti izrečeni jezikom čija uvjerljivost nikad ne smije stajati samo na ljepoti stila.

Zato nastava književnosti promašuje svoj cilj kad se divi stilskim figurama, a ignoriše ideje iskazane njima. A ona to danas čini ciljano, jer je u nemislećem društvu upravo neelokvencija poželjan obrazovni ishod. Spiskovi lektira zagušeni su naslovima djela od kojih većina nije birana sa sviješću o tome da će ih čitati mladi ljudi u konzumerističkom društvu, u nefunkcionalnoj državi s korumpiranom administracijom i stranački uzurpiranom demokratijom. Podvig je uvjeriti ih da Šekspir, Petrarka, Džojs ili Markes imaju ikakve veze s njihovim životom, nakon što ih čitanke nisu ohrabrile da čitaju s razumijevanjem i sa sviješću da je i fikcija sredstvo spoznaje stvarnosti.

Ako nastava književnosti zna promašiti svoj cilj, onda joj očito treba reforma. Čemu bi smjerala takva reforma i kako se Dekameron uklapa u taj kontekst?

Na temelju prethodno rečenoga, prvi i najvažniji cilj reforme nastave književnosti da se svojim čitaocima obrati onim temama koje su im bliske, o kojima imaju potrebu i želju govoriti, a o kojima današnja korumpirana škola uporno ćuti. S tim ciljem na umu sačinjen je i ovaj izbor iz Dekamerona. Golicave priče je Bokačova sintagma, a njegov zaključak o funkciji tih priča ne treba dodatnu podršku. Mi smo ih izdvojili jer ovako grupisane ističu povezanost religije i seksualnosti, na način koji odolijeva promjenama i o kojem najglasnije danas govori feminizam. Ali i on dosta oprezno i bojažljivo, kad su u pitanju religijske dogme, a u školi skoro nikako, jer upravo zbog svog subverzivnog antipatrijarhalnog a onda i antireligijskog potencijala nije poželjan glas među školskim klupama. S Dekameronom, međutim, ušao bi u učionice.

Navodeći spominjani par Grudin, društvo Bokačova vremena u cjelini je bilo „žrtva društvenog uređenja baziranog na koristoljublju i neznanju“. Opet preskačemo ne samo vremensku distancu od skoro sedam stoljeća, nego i geografsku, pa nas evo preko Jadranskog mora u Dejtonskoj BiH, zar ne?

Da, takvo društvo je i ovo dejtonsko, bosanskohercegovačko, sa školstvom koje je podijeljeno na tri nacionalna sektora i pod snažnim uticajem vjerske indoktrinacije, koja određuje mjeru slobodi mišljenja i ponašanja. Vjerske zajednice i njihove institucije nakon tzv. pada komunizma zauzele su poziciju glavnih moralnih autoriteta i u društvu i u obrazovanju, ohrabrujući nekritičko i dogmatsko mišljenje i nenaučan pogled na svijet. Doprinoseći svojim angažmanom ostvarenju ciljeva i interesa vladajućih nacionalističkih stranaka, one podrivaju nasljeđe humanizma i prosvjetiteljstva, bujajući na ruševinama razuma koje je postmoderna iza sebe ostavila. Ništa onda nije prirodnije nego se u tom obnovljenom srednjovjekovnom pomračenju vratiti knjigama koje su svojevremeno razgonile isti takav feudalni mrak.

Što bi na sve to rekli vjeroučitelji? Ima li Dekameronu mjesta na časovima vjeronauka?

Bila bi to prilika da se u program tog predmeta uvede danas sve raširenija i uticajnija teologija oslobođenja. Pitanja koja danas najglasnije postavljaju teolozi u Latinskoj Americi tiču se ljudskih prava i potreba i crkva očito na njih može odgovoriti i iz perspektive obespravljenih i siromašnih, činjenicama, a ne citatima. Učenje o bogatima duhom u naprimjer Međugorju može se proširiti i učenjem o siromašnima hljebom u Brazilu. Možda na udaljenom primjeru đaci lakše prepoznaju ples kapitala u bliskom okruženju. Umjesto da po inerciji kinji ateizam, vjeroučitelj s Dekameronom u ruci bio bi u prilici povezati krajnosti koje se u aktuelnoj obrazovnoj praksi čine nespojive: vjerovanje i kritičko mišljenje.


Prometej.ba

[Pasaga]

Kratak intervju.

Kruna je izjava na kraju priče.

ŽIVIMO U CRKVENO-DŽAMIJSKOM VREMENU: Najgori komunist još uvijek je deset puta bolji od najboljeg nacionaliste!




Prof. dr. Esad Bajtal, filozof, sociolog, psiholog iz Sarajeva, čovjek je koji laserskom preciznošću secira dnevno-političku bh. zbilju. Za sebe kaže da je nesposoban biti podban, da nema ni nacionalnog ni vjerskog korpusa te da je kao pripadnik (pre)ostalih zapravo čovjek bez biografije.


Autor knjige “Neofašizam u etno-fraku”, njegovog devetog djela, Bajtal kaže da ne zna funkcionirati kolektivno te da živi po pravilima igre vlastite savjesti, usput plaćajući debelu egzistencijalnu cijenu tog izbora. Priznat će da biti individua materijalno nije nimalo unosan posao, ali je časno.


Profesor Bajtal je u jednom od intervjua koje je dao Dnevnom listu iz Mostara u svome stilu prokomentarisao aktuelni trenutak u BiH.


Na pitanje ko su, zapravo, bh. bogataši i milijarderi, Bajtal je odgovorio sljedeće:


– Eh, kad bih ja znao. Godinama se bježi od elementarne stvari da se narodu položi račun, da se ispita kako su neki ljudi došli do bogatstva. Mi još uvijek ne znamo tko su ova 85-orica ljudi koji imaju devet milijardi američkih dolara. Podaci Wealth-X još nikad nisu demantirani i nitko nam nije rekao tko su ti ljudi, kako se zovu. I nitko nije pokušao utvrditi kako su došli do tog bogatstva. Zašto ja nemam ništa, zašto netko ima sve?!


Očigledno je da pamet nije ono na osnovi čega se stiče bogatstvo jer su najpametniji najprizemljeniji. Ovdje samo prevaranti uspijevaju i to u svakoj formi.


Nedavno smo pročitali da čovjek u Brčkom drži 70 predmeta, drugi 56. Koliko ih ovdje ima s pet, sedam, tri katedre, pa trči u auto i ne zna je li u Zenici, Mostaru, Brčkom, a cijelo vrijeme mediji vuku priču kako na fakultetima nema profesora pa se opravdava veliki angažman nekih političara.


Koliko je oholo, licemjerno i bezosjećajno ponašanje političara u skladu s nekim uvriježenim postavkama o “bosanskom merhametluku”, bilo je jedno od pitanja za gosp. Esada Bajtala, a koje mu je postavio novinar Dnevnog lista?


– To je paradoks našeg vremena.


Ovo je potpuno religizirano vrijeme. Svi se pozivaju na Boga. I jedni i drugi i treći. Svi idu po crkvama i džamijama. I svi, govorim o strankama i državnom vrhu, kad se nešto državno slavi, tu su hodže, popovi, svećenici u prvim redovima. I obratno: kad oni slave, onda su političari u prvim redovima. A svi skupa su proizveli ovo stanje kad je narod istjeran na ulicu.


Tragično je sa stanovišta onog što religije zagovaraju da se vjerske zajednice već 20 godina oglušuju o činjenicu pljačkanja, siromašenja, varanja i laganja ovog naroda nego da čak i same u tome sudjeluju, manje ili više otvoreno. One danas brane politiku i političare, dosad ni jedna vjerska zajednica nije pitala otkud te grdne parlamentarne i neke druge plaće od sedam, 15, 20, 40 hiljada maraka.


Prije otprilike dvije godine smo mogli pročitati o plaći od 190.000 maraka u Federaciji i 220.000 u manjem bh. entitetu. Dakle, i tamo su ljudi koji ne vjeruju u ono u što bi trebali vjerovati. Bog sve vidi, sve čuje i sve zna. Onaj tko zaista u to vjeruje, on se ne može oglušiti o činjenice koje su na sceni.


Zašto biste danas grlili Tita?
– On je jedini čovjek na ovim prostorima otkako postoji povijest koji je nešto davao ljudima; svi drugi su otimali, odnosili tamo negdje, u Tursku, Austrougarsku. Ova zemlja je pljačkana i od jednih i od drugih.


Samo u vrijeme Josipa Broza ovaj narod je imao svoje plaće, svoj posao, besplatno obrazovanje, besplatno zdravstvo, svoj regres, svoje godišnje odmore, svoja odmarališta. I samo je narod bosanski tada imao svoju zemlju, svoju državu BiH. On joj je vratio kontinuitet nakon 480 godina. Turska je ta koja je nagazila na državnost BiH i za samo mjesec dana prekinula je tisućugodišnji kontinuitet BiH.


Dakle, Vi ste jedan žestoki individualac?


– Veliki danski filozof egzistencije Søren Aabye Kierkegaard napisao je da bi volio da mu na grobu piše: “Bio je individua.” Kad je, recimo, pao na ulici pa su potrčali da ga pridignu i ponesu u bolnicu, kazao je: “Ostavite me, stvar za koju se borim zahtijeva moju smrt.” Tako je završio, imao je samo 41 godinu kad je umro. Volio je Isusa, a nije volio Crkvu.


Mi živimo u neko crkveno, džamijsko vrijeme. Najgori komunist je još uvijek deset puta bolji od najboljeg nacionalista.

[Mohr]

Kratak intervju.

Kruna je izjava na kraju priče.

ŽIVIMO U CRKVENO-DŽAMIJSKOM VREMENU: Najgori komunist još uvijek je deset puta bolji od najboljeg nacionaliste!

Pašo brate!!!

Kaj vam ja celo vreme zborim

[rethna]

Docekao si

[Mohr]

[rethna]

[Mohr]

Enjoy

http://www.youtube.com/watch?v=Y4jSWX63a78

[Mohr]

I volim pisanje. Pisanje je zapravo ono što me drži na životu. Pišem otkako znam za sebe. Kad pišem nije mi teško napisano brisati. Prije nego što sam napisala ‘Muškarac u grlu’ pet sam knjiga izbrisala. Kriterij mi je jednostavan, ako sama ne mogu svoju knjigu čitati, a da ne zijevam poput nilskog konja, sigurna sam da to neće moći ni drugi...


- Hm… Da. Uvijek. Ja držim konce. Čisti sam kontrolfrik. Želim u šakama držati i svoj život i ljude. U svakom čovjeku gledam protivnika, nema mnogo ljudi koji su mi bliski, zapravo, to je potpuno samo moj muž. I svoju vlastitu djecu doživljavam kao ‘igrače’, unuku posebno. S djecom ne dijelim ni brige ni traume. Pretpostavljam da ni njima nije lako u mojoj blizini. U životu su zbog mene imali mnogo više problema nego ja sama. U tom kontekstu mi ih je žao. Nije lako imati ovakvu mater.


A opet, imate specifičan stav prema abortusu.

- Abortus je za mene ono što i Crkva tvrdi, ubojstvo. Sve što može postati čovjek je čovjek. Ali ja mislim da žena ima pravo ubiti plod utrobe svoje jer ga ubija u samoobrani. Ili ono ili ona. Znam što je abortus, dva sam puta abortirala. Ni jedna žena koja ide na abortus ne čini to da bi se malo zabavila. Sve mi nismo imale izbor. Znam da dijete u majčinoj utrobi nije samo njeno, ono je i tatino, ali me uvijek ispočetka čudi zašto mužjaci, bilo u mantijama ili odijelima, više brinu o nerođenoj nego o svojoj rođenoj djeci.


Žene vas baš nerviraju.

- Nerviraju me žene javne osobe, ne sirotice koje ostavljaju život iza kasa u marketima. Gade mi se političarke, novinarke, spisateljice koje mogu nešto reći a šute, kolumnistice koje iz broja u broj na stranicama tiskovina ili portalima pišu o dojenju, izdajanju, rađanju…

U naše vrijeme to nije bio takav kunst.

- Porođaj je bio porođaj ne Porođaj. Djeca nisu bila životni projekt. Mi smo željele biti ljudska bića, ne ženke. Naše stare kolumnistice godinama pišu istu političku kolumnu, žene srednjih godina opsjednute su kakicama svojih beba.


Kad biste morali načeti neku “žensku priču”?

- Odnos prema muškarcu. Zašto mi žene diljem svijeta još uvijek sebe doživljavamo kao potpune tek kad imamo muškarca uz sebe.

Pa pustite vi svog muškarca od sebe.

- Ne, ja spadam u istu veliku grupu. Sigurna sam da mene ne bi bilo da nije uz mene muškarac. Svaku bi moj knjigu doživljavali kao krik frustrirane babe kojoj nedostaje k… A kako meni k... ne nedostaje, ipak se moje knjige tiskaju i još dajem velike intervjue. Da, i pisala bih o samohranim majkama. One su najveće patnice na kugli zemaljskoj. Sve se protiv njih urotilo: društvo, bivši muž, čak i rođena djeca koju moraju slušati kako im govore: ‘Da si normalna, ne bi bila sama’. Ne mogu se osloniti ni na koga osim na sebe i svoju, najčešće, bijednu plaću. Ako rade.


Koji su najgori komentari koje ste pročitali o sebi?

- Ne čitam ih. Čitaju ih drugi pa mi govore koliko bi me mužjaka željelo silovati, ubiti, raščerečiti. Ljudi su u suštini zli. Ne mislim da komentare pišu duševni bolesnici. To su normalni ljudi, naši dragi susjedi i prijatelji kojima tanka opna civilizacije i strah ne dozvoljavaju da prijeđu s riječi na nedjela. Sjetimo se prošlog rata. Našim ‘herojima’ nije bio problem ubiti trudnicu, silovati djevojčicu, ubiti bebu, staricu, starca. Mi smo zvijeri.


- Davanje intervjua je posao, ne govorenje istine. Smješkam se, mašem rukama, oko vrata sam stavila krasnu ogrlicu, baš mi je drago što vas vidim.








http://www.jutarnji.hr/life/zivotne-pri ... a/4552175/

[Mohr]

Dr. sc. Marijana Bijelić je članica upravnog odbora Udruge za prava ireligioznih osoba Protagora koja se bavi obranom Ustavom propisanog sekularnog karaktera Republike. Povod ovom razgovoru je najava izgradnje crkve na prostoru javnog parka u zagrebačkom kvartu Savica, kao i sve radikalnija klerikalizacija društva.


Ideja gradnje crkve u zagrebačkom naselju Savica zorno svjedoči činjenicu da interesi crkvene hijerarhije i interesi građana nisu ista stvar. Načini kako je Crkva stoljećima stjecala svoju imovinu nisu ništa manje sporni od onih kojima je Crkvi imovina bila oduzimana - zapravo često su i sporniji, pa i čisto zločinački, i to treba jasno i glasno reći i pozvati Crkvu na odgovornost.





http://h-alter.org/vijesti/crkvu-na-odgovornost

[Melek]

Enjoy

http://www.youtube.com/watch?v=Y4jSWX63a78

Kad su vec tako mocni ti brutalni kapitalisticki asimilatori, zanima me kako im se omace da im se Britanija izmigoljila? Isto tako me zanima zasto ne asimilirase onu ogromnu i prebogatu Tursku pa da i nju pametno izmuzu? Zasto muzu sirotinju tipa Rumunije i Bugarske, kakvu profit vide u tome? Zasto su im milije zemlje poput Danske, Svedske, Finske pa cak evo i Spanije i Italije od Hrvatske i Grcke? Dok sve ove i jos neke druge zemlje (Belgiju doslovno drze cjelovitu i garant su joj egzistencije I stabilnosti) jacaju i ekonomski i nacionalno i infrastrukturalno, dotle Hrvatske, Grcke, Bugarske em Rumunjske dudlaju.. Slucajnost ili logika brutalnog kapitalizma? Ama gdje mu je to njegovo fantomsko sjediste pa da ga ja licno idem bombardovat', yebo li ga patak.. I jos fantasticnije, zasto su brutalni kapitalisti u svoj svojoj renesansi stavili jednog Meleka na svoje noge i to ga zestoko stavili na noge ?!? Od nemanja ni kuceta ni maceta, spasavanja golog zivote, eto desio mi se bingo u vrtlogu kapitalisticke renesanse. Omaska renesanse?

Da li je sve ovo orjunaska romantika ili brutalna istina?

[Mohr]

O čemu/kome ti sad opet Šta je, lovostaj u Sverige


Rek'o si da se ne'š javljat dok se malo ne (pre)sabereš, pa budi fer, održi riječ



P.S.
Koga zaboli đon za jednog Meleka Valja gledat' malo dalje od vlastite njuške, kad se govori o socio-problemima A najposlije, kad si tako pametan, zašto taj lijepi kapitalizam nisi saček'o i prigrlio doma Ako si primijetio, u clipu na koji reaguješ, čovjek nijednom riječju nije (s)pomenuo samoga sebe, to je ipak filistarska osobina no ne vidim da si ti ijednom riječju bilo šta suvislo prigovorio onome što je rekao ili pak da si (racionalno, utemeljeno, argumentirano) opovrgnuo bilo šta od onoga što i o čemu priča, nego mi tu dolaziš ko neka sretno udata nevjesta sa svojom happy-bingo pričom. Daj se fakat malo dozovi pameti, ozbiljan si, zreo čovjek, lafo

[storm]

I ja sam uz melekovo mišljenje...
nije mi baš bingo ali dosta bolje nego mom starom na istoj lokaciji 30 godina unazad ....doma me zaskočio, saček'o i prigrlio kapitalizam

[Mohr]

Evo da i ja podijelim mišljenje

http://www.youtube.com/watch?v=VkM1v15Z4Fs

[Melek]

Ja ,ako iko, uvazavam i cijenim tudje misljenje, narocito ako jos i zvuci pametno i racionalno. Isto tako sam u stanju i promijeniti vlastito misljenje ako me neko drugi dovoljno posavjetuje. Ali sad za sad sam ovog misljenja:

Ako ulazis u jednu drzavnu uniju onda se od tebe, prirodno, ocekuje jedan stepen asimilacije u tu uniju, jer na kraju krajeva pridruzujes se jednoj novoj drzavi svojom vlastitom demokratskom voljom (vrlo bitno). Ako smo u Jugoslaviji nastojali da budemo Jugosloveni, zasto onda u EU ne bi nastojali da budemo ravnopravni gradjani EU. I za Svedjane i za Dance i za Fince isto koliko i za Hrvate je engleski jezik prijeka potreba ako covjek hoce da nesto postigne. U kompleksnoj uniji visenacionalnih i visejezickih drzava, priznace to Kulic ili ne, mora neka norma da postoji i clanice moraju da joj se povinuju. Ako to za Kulica znaci NESTAJANJE HRVATA i HRVATSKE, onda on populisticki sere, ja to ne mogu da tumacim ni na koji drugi nacin. Medjutim, cinjenica je da su mnoge te nazovi-drzave pohrlile u EU kao grlom u jagode a same sebe nisu dovoljno pripremile. Nisu se cak nimalo ni zapitale sta i kako..

Nadalje licno smatram (dok me ne uvjere u suprotno) da ovaj danasnji, kako on to definise "renesansni kapitalizam" treba zasluziti, odnosno da nisu svi narodi i drzave danasnjice dorasle tom stepenu. Odnosno nisu dorasle situaciji da svako ko hoce, moze. A ko moze on i postigne. Ne samo ja, nego armija naseg svijeta u EU je izuzetan primjer svega toga. Visokoobrazovanih profila, dobro placenih pozicija, vodecih pozicija u rukama nasih ljudi ovdje ima u izobilju. Ako se potrudis, vrijedno radis, planiras i ne mlatis gloginje kurcem unaokolo, nesto ces i postici. A kad to postignes, onda nesto i vrijedis a samim tim se i skuplje prodajes. Priznacete, prilicno zdrav odnos snaga. A imas svakojake mogucnosti na raspolaganju da sve to postignes, ako i samo ako to hoces.

Ono sto je u nas dole na snazi je diletantizam na svakoj razini, korupcija, javasluk, nerad i nedisciplina. TO je daleko surovije od tog, po egzistenciju opasnog "renesansnog kapitlizma" koji za razliku od toga nedvojbeno cijeni red, rad, ambicije, inteligenciju, kreativnost. To isto tako i obilato nagradjuje. Ovaj kapitalizam, vjerovali ili ne - POMAZE i BiH i Hrvatskoj i tako redom, ali je to sad za sad jalov trud. Da li ce biti boje, vidjecemo. Milijarde i milijarde su ubacene ali naravno, da bi se sve to iskoristilo, treba jedna unca pameti - ima li toga kod nas? Dakako, individualnog karlmarksistli wannabizma, birtijske elite, driblerskog shanerstva u i izvan politickih vrhova i klosarskih nadjebanata ima u izobilju, ne zna se koji je pametniji od kojeg i svi imaju kojekakva rjesenja, ali Djekna jos nije umrla. A kad ce, ... do tad ko udijeli - udijelio je, a ko lupi kojekakvu pametnu lupio je