Da... kao sto rekoh, forumasi nisu bas zainteresirani za sustinske rasprave, pa je mozda bolje da nastavimo sa kulturom i umjetnoscu. Danas cemo govoriti o jednom knjizevniku klasicnog indijskog razdoblja. O bodhisattvi Ašvaghoši
Indijska klasična epika i drama počinju u okviru samskrtske buddhističke književnosti.
Ašvaghoša (1. – 2. st.N.e.) predstavlja jednu od najznačajnijih ličnosti indijske klasične umjetnosti i svakako najznačajnijeg buddhističkog liričara svih vremena. Bio je svestran pisac, duboki mislilac i buddhistički učitelj. Kao značajan pjesnik i pisac osobito je zaslužan za vraćanje samskrta u dramsku i lirsku upotrebu, jer se pretpostavlja da u razdoblju od oko 400 godina prije njegovog vremena samskrt nije bio više korišten za pisanje umjetničkih djela. Vjerovatno je tome bio uzrok prevlast theravada buddhizma, koji je zagovarao upotrebu prakrta (lokalnih narodnih jezika nastalih iz samskrta). I sam Buddha je propovijedao na jednom od lokalnih jezika, a ne na samskrtu (vjerovatno na magahdhiju, jeziku kraljevstva Magadhe, dok je i sam buddhistički kanon zapisan na sličnom jeziku koji se naziva pali).
Ašvaghoša je bio suvremenik buddhističkog kralja kušanskog (indo-skitskog) porijekla Kaniške, koji je u ranom 2.st.N.e vladao velikim područjima sjeverno-zapadne Indije. Kaniškino carstvo rasprostiralo se na području današnjeg Pakistana, Afganistana, Tađikistana i zapadne Indije. Na tom su području kušanska plemena (narodi indo-evropskog porijekla, slični toharskim narodima u srednjoj Aziji) provalila iz središnje Azije i srušila državu grčkih vladara u Gandhari koji su ovim područjima vladali još od razdoblja Aleksandra Velikog (oko 330 pr.N.e.). Kao ostatak grčke vojske koja je pokorila Perziju i područja sjeverne Indije, Grci su u današnjem Afganistanu osnovali kraljevstvo Gandhara/Bhaktrija te vladali značajnim dijelovima sjevero-zapadne Indije te prihvatili theravada oblik buddhizma. O tome svjedoči i buddhistički spis na paliju Milinda-pannha (Milindina pitanja) u kojima se opisuje posjeta grčkog kralja Menandera (pali - Milinda) buddhističkom svecu Nagaseni (živio oko 150 pr.N.e.) te njihov razgovor, nakon kojega su se grčki kralj i njegova dvorska pratnja, kako navodi spis, preobratili na buddhizam.
Grci su još oko 200 godina nakon Menandera nastavili vladati Gandharom, a po nekim izvorima možda i u savezu s Kušanima. Izdavali su svoj novac na kojem su grčkim slovima isticali ime Buddhe (grč. Boddo), osnovali su jednu od najznačajnijih umjetničkih škola antike, poznatu po spoju helenističkog kiparstva i buddhističkih uzora te razvili vrlo osobit kiparski stil (gandharska škola kiparstva). Kušani su vjerovatno imali dugu povijest suradnje s Grcima. Njihovi vladari su koristili grčka slova i prije preuzimanja vlasti u grčkom gandharskom kraljevstvu, a vjerovatno su u tom razdoblju (možda i kao vazali Grka) već prihvatili i buddhizam, ili su se barem s njim upoznali. Nakon preuzimanja grčke države u Gandhari i provale u Indiju početkom Nove ere, kušanski car Kaniška na području koje je preuzeo od Grka i novoosvojenim područjima uspostavlja svoje indijsko-kušansko carstvo.
Kušani prihvaćaju mahayana buddhizam koji je na početku Nove ere bio vodeća duhovna i misaona snaga Azije. To je razdoblje potpunog procvata buddhizma, osobito sve većeg zamaha mahayane koja preuzima vodeće mjesto u indijskom buddhizmu. Vrijeme je to kada se buddhizam prenosi u Kinu i središnju Aziju, pa ne čudi da su i novopridošli Kušani vrlo brzo prihvatili buddhizam. Kaniška postaje važan zaštitnik buddhizma. Pod njegovim pokroviteljstvom se oko 120. god.N.e. u Kašmiru održao i veliki mahayanski sabor (vjerovatno samo predstavnici škole sarvasti-vada) pod predsjedanjem sveca Vasumitre, pisca poznatog filozofskog djela Maha-vibhaša (Veliko razjašnjavanje). Na tom je saboru utvrđen kanon škole sarvasti-vada (poznata i kao škola vaibhašika). On je manjeg obima nego izvorni kanon theravada škole koji je pisan na jeziku pali, ali je značajan po tome što su ga kasnije prihvatile i sve škole mahayane. Tako je samskrtski kanon škole sarvasti-vada ili vaibhašika postao temeljni kanon cijele kasnije mahayane, što svjedoči o tome da je škola u to vrijeme bila vodeća misaona struja indijskih mahasamghika.
Osim toga, buddhistički kanon u redakciji sarvasti-vade je pisan na samskrtu, što jasno označava opredjeljenje mahayanskih škola ka vraćanju samskrtskoj jezičnoj i književnoj baštini. Kanon theravada škole, osim što je nešto obimniji, ostao je zapisan na jeziku pali. To vjerovatno nije bio jezik kojim je izvorno govorio sam Buddha (magadhi?), ali predstavlja neki oblik standardiziranog srednje-indijskog jezika (prakrta) koji je bio razumljiv širokom krugu korisnika u razdoblju kada je theravada u Indiji doživljavala svoj procvat (osobito nakon potpore velikog buddhističkog cara Ašoke). Kako god bilo, u prvim stoljećima Nove ere mahayana je polako počela prevladavati u Indiji, a s njom se u jezičnu upotrebu počeo vraćati i samskrt.
Kušanske buddhističke freske iz špilja u Bamiyanu, Afganistan. Ikonografije pokazuje Perzijski utjecaj. Završni procvat Kušanske civilizacije odigrao se u ovim udaljenim dijelovima središnje Azije.
Ašvaghoša je dobar dio života proveo na dvoru kralja Rudradamana, kaniškinog satrapa (vazalnog vladara) čija je prijestolnica bila u gradu Ujjayinu, u pokrajini Malva, u gorju Vindhya, u pozadini današnjeg Bombaya. Ondje je napisao svoja najpoznatija djela, a uljuđena gradska okolina Ujjayina je iznimno pogodovala pjesničkom duhu Ašvaghoše. Sam Kaniška je vladao iz grada Purušaputre (današnji Pešawar u Pakistanu), pa je vjerovatno Ašvaghoša i tamo boravio. Ipak, Ujjayin je u to doba bio jedna od najznačajnijih prijestolnica stare Indije. Velegrad po svim tadašnjim mjerilima, i svakako najvažnija kulturna prijestolnica tadašnje Indije. Stoga i ne čudi da su kasnije indijske dinastije poput Gupta svoje političko sjedište premjestile iz starije Pataliputre na istoku u zapadni Ujjayin, a u njemu je oko 400 godina nakon Ašvaghoše djelovao i drugi veliki indijski dramatičar i liričar Kalidasa. Ašvaghoša i Kalidasa predstavljaju najznačajnije pisce klasične indijske književnosti. Ašvaghoša je utoliko značajniji što je prvi veliki autor klasičnog stila koji je pisao na samskrtu i time utro put procvata klasičnog stila (kavye) kojim je nakon njega kročio i veliki Kalidasa.
Buddha-čarita (Žitje Buddhino) je najpoznatije djelo Ašvaghoše. Riječ je o velikom klasičnom epu, lirskom opisu Buddhina života, pisanom u 28 knjiga, od kojih nam se samo 13 sačuvalo u izvornom samskrtskom obliku, a ostatak u kineskim i tibetskim prijevodima. Djelo potanko i uz obilne lirske opise vodi čitatelja kroz Buddhin život, od rođenja i mladosti, preko prosvjetljenja i djelovanja, do Parinirvane.
Sundara-nanda-kavya (Poema o Sundari i Nandi) je profinjen lirski opis ljubavi Buddhina polubrata Nande i prekrasne djevojke Sundari. Djelo je pisano u dva dijela, prvi opisuje svjetovni život kraljevića Nande i strastvenu ljubavnu vezu sa Sundari; dok drugi opisuje njegovo povlačenje u redovnički život i postizanje nirvane.
Sutra-alamkara (Ukras duhovnih spisa) je još jedna zbirka pjesama, buddhističkih legendi i priča koje je sakupio, uredio, a neke od njih možda osobno napisao i sam Ašvaghoša. Na samskrtu su se sačuvali samo ulomci, ali na kineskom je djelo sačuvano u cijelosti, jer ga je oko 450 god.N.e. na kineski preveo Kumarajiva.
Arheološka iskapanja buddhističkih samostana u istočnom Turkestanu koja su provedena još 1911. god. donijela su na svjetlo dana još nekoliko listova Ašvaghošine drame
Šariputra-prakarana (Drama o Šariputri). U njoj se opisuje obraćenje na buddhizam najistaknutijih Buddhinih učenika Šaripute i Maudgalyayane.
Ašvaghoši se pripisuje i jedno mahayansko filozofsko djelo, mada mnogi sumnjaju u njegovo autorstvo u vezi tog rada.
Mahayana-shraddhotpada-šastra (Poticanje vjere u mahayanu) je spis u kojem se iznose razlozi o korisnosti prihvaćanja mahayanskog učenja u odnosu na druga buddhistička i ne-buddhistička učenja. Djelo je sačuvano samo u kineskom prijevodu, i dok se ne nađe samskrtski izvornik neće biti moguće posve jasno dokazati ili opovrći Ašvaghošino autorstvo.
Pojedinosti o samom životu Ašvaghoše nisu poznate. Rođen je u gradu Saketi ili Šaketi u sjevernoj Indiji (današnja Ayodhya), starom gradu koji se u Ramayani opisuje kao prijestolnica Rame. U Buddhino doba grad je nosio ime Ayojjha (pali) i Buddha je nekoliko puta u njemu propovijedao. Grad je oduvijek bio važno mjesto u sjevernoj Indiji i oko 125. god. N.e. ga je osvojio car Kaniška te ga učinio upravnim sjedištem za sjeverne pokrajine svojeg carstva.
Ašvaghoša nije bio buddhist u mladosti, potjecao je iz brahmanske porodice ali ga je na buddhizam preobratio mahayanski učitelj Paršva. Za Ašvaghošu se zna da je bio i savjetnik samog cara Kaniške, mada se ne zna točno da li je cara savjetovao o vjerskim pitanjima, o lijepim umjestnostima, ili se car kao njegov zaštitnik samo kitio slavom imena Ašvaghoše? U svakom slučaju, mahayanski spisi Ašvaghošu spominju i kao bodhisattvu (duhovna titula za prosvjetljeno biće), pa je sasvim vjerovatno da je i sam Ašvaghoša, nakon uspješne karijere pjesnika i pisca u bliještavom gradu Ujjayinu i života dvorskog savjetnika u carskoj prijestolnici Purušaputri, možda samozatajno i tiho nestao s pozornice javnog života u nekom od mahayanskih samostana tadašnje buddhističke Indije. Točan podatak o koncu njegovog života nam povijest nije sačuvala.
