Najljepši golovi svjetskih prvenstava

[storm]

Odbrojavanje uz Index i najbolji slobodnjak svih vremena peruanskog genijalca: Još 2 dana do SP



Piše: Saša Čobanov


2. Teofilio Cubillas: Peru - Škotska 3:1, SP u Argentini 1978.
U povijesti čitavoj nogometa nije bilo previše takvih genijalaca kao što je bio Teofilio Cubillas, zvan El Nene (Dečko). Najbolji peruanski nogometaš svih vremena je sam samcat doveo slabašni Peru u četvrtfinale svjetskog prvenstva u Meksiku 1970., a na Mundijalu u Argentini 1978 cijelom svijetu je dokazao da je jedan od najboljih nogometaša svoga vremena.

Prva utakmica u grupi, protiv sjajne Škotske, pokazala je svu veličinu njegova nogometnog umijeća. Škoti su na samom početku utakmice poveli preko Jordana, da bi pred sam kraj prvog poluvremena izjednačio Cueto. Škoti promašuju i penal, a onda u 71., a ponajviše u 77. minuti, nastupa kulminacija Cubillasove nogometne genijalnosti.

Najprije fantastičnim udarcem sa dvadesetak metara pogađa same rašlje golmana Rougha, da bi šest minuta poslije zabio gol nakon najljepšeg slobodnjaka svih vremena. Dosuđen je slobodan udarac sa lijeve strane, na nekih 16, 17 metara od škotskih vrata. Peruanci su se nešto dogovarali, Rough je mogao očekivati svašta, ali ono što se dogodilo sigurno nije.

[ytube][/ytube]

Nonšalantni, lagani dodir vanjskim felšom, gotovo pa badmintonski potez i lopta je opet u samim rašljama. Ako bi povukao neku suludu paralelu, ovaj gol je možda najbliži čuvenom servisu ispod ruke u finalu Roland Garrosa 1989., kad je sedamnaestogodišnji Michael Chang šokirao i Ivana Lendla i cijeli svijet.

Da, najbolji slobodnjak svih vremena, pa neka se ne naljuti Roberto Carlos.

[storm]

Za kraj Indexovog odbrojavanja čekali ste da ga zabije osobno - Bog



Odbrojavali ste s nama stotinu dana do početka SP-a, uz sto najvažnijih golova
Znamo da znate da smo vam Maradonu '86. čuvali za kraj, no evo nešto drugačije priče o golu kojeg je zabio osobno Bog

Piše: Saša Čobanov

ČESTITAMO, s nama ste stotinu dana, uz najljepših stotinu golova, odbrojavali do početka SP-a. Znamo da znate koji smo gol ostavili kao posljednji, no jeste li znali i sve razloge zbog kojih je Maradona 1986. Englesoj zabio za povijest?

KAŽU mudri ljudi da je vrijeme relativno. Pa i jeste. Uzmimo recimo, četiri minute. 240 sekundi. Koliko je to zapravo? Puno ili malo? Za nekoga je to nekada puno, za nekoga je to nekada malo. Što se zapravo sve može u četiri minute? Nekima je to i malo da dovrše cigaretu, a neki, poput Jack Bauera u te četiri minute mogu učiniti čuda: spasiti predsjednika SAD-a, cijeli SAD, Veliku Britaniju i još pet, šest zemalja. Neki za manje od četiri minute odsviraju Janie Jones ili Guns of Brixton.

Da, sve je to relativno, neki u tih 240 sekundi mogu puno, neki ne mogu ništa, no samo je on mogao u te četiri minute zaustaviti kretanje zemlje, poremetiti pravila svemira, razbucati sve što se dalo razbucati, promijeniti tijek povijesti, osvetiti sve žrtve Faklanda, popišati se po lordovskoj tituli Alfa Ramseya, narugati se Kraljici i njenom rahmetlom imperiju, pokazati Peleu bosanski grb, postati ikona malih i poniženih, a sve to igrajući se napuhanom kožnom mješinom zvanom lopta.

Bila je to je jedna čudna, jako čudna utakmica, a svi oni, svih 114 580 gledatelja, koji su imali sreću da se tog 22. lipnja 1986. prže na nekih pedesetak stupnjeva na tribinama stadiona Azteca, vjerojatno i dan danas čuvaju tu ulaznicu, taj papirić kao najsvetiju relikviju. Jer toga dana se zaista dogodilo čudo. Ne jedno, ne dva, nego puno čuda. A biti na jednoj takvoj utakmici, uživo svjedočiti tim čudima, neusporedivo je važnije nego gledati kako se hoda po vodi ili kako se na nekoj svadbi voda pretvara u vino. Koga briga za to.

Jer novi Prorok je u svega četiri minute najprije zaustavio Zemlju, učinio da svijet zaboravi i na Černobil i na tragediju Challengera, na Sabru i Shatilu, na kršćanske Manorite i na Arape i sva njihova sranja u Libanonu, na hladni rat i na infantilne sukobe Reagana i Gorbačova i one ozbiljnije Karpova i Kasparova. U tih četiri minute je napravio više nego što su svi, osim možda njih par, napravili za cijeloga svoga života.

Kažem, bila je to jedna jako čudna utakmica. Nakrcana nervozom i opterećena raznim duhovima prošlosti, koji su zanimljivo, i dalje samo Argentincima dolazili u san. Rane sa Faklanda još su bile svježe, no Argentince je i dalje pekla sramota, to poniženje koje su doživjeli 23. srpnja 1966., kad su ih usred Wembleya, ti engleski džentelmani istukli, prevarili, pokrali, a onda i izvrijeđali.

Nakon te skandalozne četvrtfinalne utakmice na svjetskom prvenstvu 1966., engleski izbornik, čovjek koji se nedugo nakon Mundijala okitio titulom lorda, sir Alf Ramsey je rekao svojim igračima: ''Nećete s mijenjati dresove. Oni su životinje, a mi sa životinjama dresove ne mijenjamo''. Argentinci su poludjeli. Prijetili su bojkotom, istupanjem iz FIFA-e, ali, kako to već ide kad su veliki u pitanju, tresla se brda, rodio se miš. Kaznu ni Alf Ramsey ni Englezi nisu vidjeli, a Agentinci su svoj trenutak osvete čekali.

No, ajmo zanemariti te vražje Faklande. Nemojmo o njima. Ionako, da nije bilo njih, tko zna kad bi fašist sa preko 30 tisuća duša na svojoj savjesti, general Videla i njegova hunta, sišli sa vlasti. Uzmimo da je to što se dogodilo 22. lipnja 1986. bila osveta samo za 23. srpnja 1966. Neka sve ostane u duhu sporta. Pa makar se i lagali.

Prvo poluvrijeme te, po treći puta ponavljam, čudne utakmice završilo je bez golova, a onda, nakon samo šest minuta počela se pisati povijest, ne samo ona nogometna. Kontroverza i majstorstvo, sve to implementirano u samo jednom igraču. Maradona je odigrao za Valdana, a ovaj je uputio snažnu loptu koju je presjekao Steve Hodge. Međutim, nespretno ju je zahvatio i ona je poletjela prema šesnaestercu.

Maradona je nastavio trčati, premda je prema lopti krenuo i za pola metra viši engleski golman Shilton. Obojica su skočili negdje na rubu šesnaesterca i na iznenađenje cijelog svijeta, činilo se da je Maradona nadskočio Shiltona i zabio glavom. Nitko ništa nije primijetio. Osim trojice. Shiltona, koji je uzalud signalizirao da je Diego loptu udario rukom, Terryja Butchera, koji je, baš onako kako mu i prezime kaže, gnjevno, mesarski trčao za sucem Bin Nasserom iz Tunisa, i njega, majstora koji je uspio cijeli planet uvjeriti, da to zapravo nije bio on, nego da je to bila Božja ruka, dodir Svevišnjega.

[ytube][/ytube]

I svi smo mu vjerovali, jer smo željeli vjerovati. Jer je taj gol bila čista, nepatvorena esencija nogometne virtuoznosti. Od primanja lopte, do završetka akcije. A to što je na kraju zabio rukom, a što sada, bila bi puno veća nepravda da je taj gol poništen radi tamo nekih glupih pravila.

Maradona će u mnogim kasnijim intervjuima priznati kako mu ni najmanje nije žao što je na taj način postigao taj gol, dapače, hvalio se time. Bilo mu je drago da je baš Englezima zabio taj gol i nikada nije ni pokušao prema njima suspregnuti svoj prezir.

''Kada sam vidio Shiltona kako arogantno i s visoka protestira, a potom njegov očaj, bilo je u tome neke pravde'', pričao je poslije Maradona te je dodao kako je to gol njegovog života.
A onda, samo tri minute poslije, nakon najkontroverznijeg gola u povijesti, red je i na najljepši gol u povijesti.

''Da ga nije zabio nakon onakvog mog dodavanja, ubio bih ga'', poslije je pričao Hector Enrique, argentinski reprezentativac, koji je na toj utakmici, iz svog peterca dodao loptu Diegu, a sve ostalo , a sve dalje je legenda.

Prvo je na red došao Beardsley, pa Reid, pa onda i Hodge, no svima njima Diego bježi jureći prema Shiltonu, a gotovo i ne dodirujući loptu. Nakon što je odradio pola puta, sječe i Butchera, pa onda još jednom nesretnog Reida, koji ga je jadan pratio nadajući se tko zna čemu, ne shvaćajući da je protiv svoje volje ubačen kao statist u najljepši film ikada snimljen.

[ytube][/ytube]

Ostali su još samo Fenwick i Shilton. Legendarni urugvajski komentator Victor Hugo Morales je u tih nekoliko sekundi doživio valjda tri orgazma i četiri srčana udara, no i dalje je imao snage urlati: ''genio, genio, genio, ta, ta, ta,ta...''. No kad je Diego zaobišao i Shiltona i zabio, cijeli svijet je stao. Svi su stali, svi su zamukli, samo se čuo Morales koji plače i urla : ''Gracias, Dios, por el futbol, por Maradona, pore stas lagrimas''.

Da, hvala ti Diego!

[ytube][/ytube]