INTERVJUI

[radeta62]

Da oprostite na izrazu sere mnogo, sto nije sa ostalima iz eu i amerike sprecio rasturanje Jugoslavije i rat nego su ga nametnuli da se mi ubijamo a oni ostvaruju svoje ciljeve.

Nametnem ja tebi i ženi rasturanje braka i ako vas dvoje na to pristanete, onda ste ludi - jel tako?
Tako je i sa raznim pričama, ovi pa oni krivi a naši političari nikada i nikako.
Zašto nisu rasturili šta u vrijeme tite?
Jer u njemu nisu imali saučesnika a u svim poslije tite jesu i tako je i dan danas.


Nego, ja ću ovo citirati i to nikako nije seranje iliti sranje:

Ali, sve ovo vrijeme imam nad glavom pitanje bez odgovora: gdje je u to vrijeme bila Armija BiH? Zašto jedinice nisu krenule prema Srebrenici? Zašto je pušteno Srbima da ubijaju? Zašto?

Nije ti poredjenje dobro ali dobro da ti odgovorim.Hrvatska je u brak usla iz racuna jer da to nije uradila danas je nebi bilo, Slovenija takodje,Sad se vidi ko je ko i kakav je.Za vreme tita zapad je pomagao Jugoslaviju zbog SSSR-a nije im padalo na pamet da je rasturaju a posle titove smrti i pada berlinskog zida svet nije sto je bio,Un nisu sta su bile krece razbijanje malih i neposlusnih drzava i stvaranja novog svetskog poretka.Jugoslavija je bila na tapetu jos 80-tih od tada se radilo na njenom razbijanju a glavni igraci unutar nje su bili Slovenija i Hrvatska.Svaka druga prica ne pije vodu to su istorijske cinjenice.

[laganini]

jel ti to plačeš za yugom

[mrki62]

Bolje pitanje bi bilo - zasto embargo Bosni na koju je izvrsena agresija?
koji je to apsurd oduzeti nekom pravo tj. sredstva za odbranu?

papci.

.....svi bi oni da grade neku karijeru i publicitet preko ledja zrtava.

Dobro pitanje i to od običnog smrtnika a pitaš li se zašto pAlitičari RBiH to nisu uzastopno ponavljali i to na svakoj rezoluciji?
Jer im je to tako odgovaralo,....... šverc-komerc.

[radeta62]

jel ti to plačeš za yugom

Ma ne ja to samo govorim zbog onih koji danas placu i krive druge za njihovu nesrecu za koju su i oni odgovorni.

[Krokodil Behko]

Zeničanin, koji se bez dvojbe ubraja među najpopularnije ličnosti u Hrvatskoj, osim o novim angažmanima, u intervjuu za "Dnevni avaz" iz Zagreba govorio je i o veoma teškom stanju u društvu, koje je, prema njegovom mišljenju, došlo do granice pucanja.

Historijski točak

Kako ste Vi zadovoljni godinom na izmaku?

- Kada smo zdravi i sretni, uvijek sam zadovoljan. Znao sam živjeti s propuhom u džepu, materijalno nije ono što mene čini apsolutno sretnim. Ali, za neki pristojan život, što svima i želim, to imamo i s te strane sam prezadovoljan. A da sam zadovoljan situacijom u društvu – nisam, naravno. Došlo je do granice pucanja. Volio bih da ne završi ružno. Toliko je gladnih ljudi na sve strane, da čovjek ne može biti sretan.

Nažalost, sve je više onih koji kopaju po kontejnerima u potrazi za koricom kruha.

- I hajde ti budi sretan u takvom okruženju. Ali, taj historijski točak se okreće, pa se nadam da će svima nama zasjati sunce.

U Hrvatskoj su za nekoliko dana predsjednički izbori. Očekujete li neke promjene?

- Ne, zato što predsjedničke ovlasti u Hrvatskoj nisu prevelike. Ivo Josipović je kulturan, fin i odmjeren čovjek, i u jednu ruku mi je drago što takav čovjek vani prezentira Hrvatsku, ali ja bih volio da predsjednik ima i više ovlasti. Da ima kapaciteta da neke stvari preuzme u svoje ruke i da o nekim stvarima i odluči, naravno, ako uživa puno povjerenje ljudi. Naravno, ne treba mu dati ni apsolutnu vlast. Što narod želi, narod bi trebao i dobiti.

Tako jednostavno zvuči, a tako je teško ostvarivo u praksi.

- Da. A, opet, te dinosaur stranke, koje su i u Hrvatskoj i u BiH stvar prošlosti, i dalje uživaju najveće povjerenje glasača, i onda se čovjek pita zaslužujemo li bolje. S druge strane ne nudi se alternativa. Većina ljudi apstinira od izbora, jer im je zlo od svega i ne vide kome bi dali svoje povjerenje.

U kojoj je fazi Vaš film? Scenarij ste završili i najavili ste za proljeće početak snimanja.

- Prvo ću ga predati na konkurs u Hrvatski audiovizualni centar. Jako vjerujem u taj projekt. Film ću snimiti sigurno, ovako ili onako. Još sam u fazi čišćenja scenarija, a zbog drugih obaveza to sam mrvicu stavio po strani, ali do proljeća ću završiti, pa ću onda vidjeti šta je realno, i ovisno o finansijama kada bi se moglo početi realizirati.

Govorili ste da je to komedija o glumcima s naših prostora.

- Nije lako danas biti glumac ni u Hrvatskoj, ni u Bosni... Akademije izbacuju dosta ljudi, a stalnog posla nema. Jedina svijetla stvar te poplave sapunica i serija je što kolege imaju posla. A malo ko može doći u situaciju da može birati. Suosjećam s tim svojim kolegama, koji se bore i čupaju. Čupao sam se, naravno, i ja. Kod nas nije jamac ako si talentiran da ćeš raditi. Mnogo toga mora se i poklopiti. Film posvećujem svim kolegama koji su odlučili uzeti stvar u svoje ruke, kao što sam i ja zajedno sa svojim Reneom Bitorajcem na teatarskim daskama. I odlučio sam napraviti film po svome ukusu, koji će meni biti savršen, a nadam se da će i drugima biti jako dobar.

Žestok tempo

Vaši planovi za 2015. godinu?

- Do ljeta ću imati žestok tempo. U ponedjeljak sam, dvije godine nakon udesa, izvadio šarafe iz noge, da se mogu oporaviti do iza Nove godine. Nikada nisam ovoliko snimao. "Potjera" ide četiri puta sedmično, počinjemo konačno snimati seriju "Markov trg", koja će se emitirati na RTL-u. Tome se veselim, imat ću priliku glumački raširiti krila.

Za proljeće imamo dogovorenu saradnju za jedan film u Beogradu, čekam Sergeja Trifunovića da vidim šta će biti s njegovom serijom "Jebo sad hiljadu dinara". Prvu predstavu u "Kerempuhu" na proljeće bi trebao režirati Dino Mustafić. Nikada nisam radio s njim i veselim se toj saradnji.

[mrki62]

Kako ste Vi zadovoljni godinom na izmaku?

- Kada smo zdravi i sretni, uvijek sam zadovoljan. Znao sam živjeti s propuhom u džepu, materijalno nije ono što mene čini apsolutno sretnim. Ali, za neki pristojan život, što svima i želim, to imamo i s te strane sam prezadovoljan. A da sam zadovoljan situacijom u društvu – nisam, naravno. Došlo je do granice pucanja. Volio bih da ne završi ružno. Toliko je gladnih ljudi na sve strane, da čovjek ne može biti sretan.

Dobar odgovor

[Maja]

Ova serija Markov trg je katastrofa. Doduše, gledala sam pola jedne pa ne znam.
Inače, loš je glumac ali je ko stvoren za voditelja kvizova. Nešto kao nasljednik Olivera Mlakara.
Potjeru gledam svaki dan a pratila sam sve kvizove koje je vodio, Milijunaš, Sve u 7, 1 protiv 100.

Sjećam se kad je Milijunaš tek počeo...davno tamo...još je bila napeta situacija nakon rata. Nikad nije spomenuo BiH, ali nikad.
U zadnje vrijeme skoro u svakoj emisiji spomene Zenicu, Čelik, ovo, ono.
Mora mu se odati priznanje da se dobro snašao u Hrvatskoj.

[mrki62]

Pa i da je pomenuo BiH u ono vrijeme, zamjerio bi se ili onima u BiH ili ovima u Hrvatskoj.
Zaključio je da je pametnije ćutati i održati posao, nego nepromišljeno nešto reći i izgubiti dobar posao.

[Maja]

Da, i? Bravo Kolumbo.

[Rockefeller]

[ytube][/ytube]

[Mohr]

Filip Balunović: Dobili smo doživotnu uslovnu slobodu


Filip Balunović je politikolog i teoretičar. Rođen je 1987. u Beogradu, a trenutačno živi u Sarajevu. Svoj prvi teorijski rad, ‘Serbia on the European periphery: A blurred reality of post-socialism’, objavio je 2013., a u oktobru 2014. izišla je njegova knjiga ‘Beleške sa slobode’ u izdanju novosadskog Mediterana; uređuje i vodi blog Levo smetalo, bavi se proučavanjem političke filozofije, teorije politike, međunarodnih odnosa, eurointegracija i političke ekonomije. Izvršni je urednik ‘Le Monde diplomatiquea’ Srbija. Po onome što piše i objavljuje, Balunović je apsolutno nešto novo u javnom prostoru postjugoslavenskih društava, pogotovo na lijevom krilu.


Razgovarao: Drago Kovačević, 09. rujna 2015.


U vašim ‘Beleškama sa slobode’ dominira teza da se postjugoslavenske zemlje, s obzirom na nivo slobode ili neslobode u njima, mogu promatrati kao cjelina: što je osnova za tu tezu?

Osnov dolazi iz ćorsokaka u koji su svi narodi zajedno upali nakon što su se počeli oslobađati jedni od drugih. Naracija o Jugoslaviji kao tamnici naroda u trenucima nacionalističkog naleta s kraja osamdesetih i početkom devedesetih navela je na pomisao da sloboda iz te tamnice mora biti nacionalna. Najpre, socijalistička Jugoslavija nije bila tamnica naroda – štaviše, mnogi su u njoj prvi put dobili pravo da se nazivaju narodom. Sa druge strane, nacionalna sloboda je oksimoron po sebi: ona je podrazumevala novi okvir za dominaciju i novi prostor za legitimizaciju te dominacije. Taj je transformativni proces podveden pod plašt oslobođenja, pa se stoga područje bivše Jugoslavija u tom kontekstu može posmatrati kao jedna analitička jedinica.


Je li moguća tzv. uvjetna sloboda?

Moguća je kad vas osude po nekom osnovu, pa vas uslovno puste na slobodu, stave vam narukvicu ili nanogvicu. Onda vam je kretanje ograničeno, a tih nekoliko koraka koje možete napraviti unutar unapred zadate trajektorije pod pažljivom je prismotrom. Ta se vrsta uslovne slobode sa pravom tako zove i iz nje iziđete ili kao slobodan čovek ili vas, napravite li neki prekršaj u međuvremenu, liše i nje. Ova današnja nacionalna sloboda delom je slična tom pravnom slučaju, ali nema isti epilog. Isprva se činilo kao da smo zakoračili u taj bezgranični prostor kome je samo nebo granica, koji su nam predstavili kao liberalnu demokratiju. Međutim, mi smo bili samo početnici, balavci koji su tek kročili na taj nebeski svod. Onda su nam ipak malo ograničili kretanje, iscrtali trajektoriju koje se moramo držati. Čekali smo svi da se konačno ukine ta uslovna sloboda i da napokon saznamo da li smo slobodni ili nismo. Međutim, kako je to lepo napisao Ozren Pupovac, u postsocijalizmu izgleda kao da nema kraja početku. Naši su izbori toliko suženi da više ne možemo birati ni tragičan kraj. Umesto toga, dobili smo tragediju bez kraja, doživotnu uslovnu slobodu.


Kad se na Balkanu kaže ‘sloboda’, obično se taj pojam interpretira kao ‘nacionalna sloboda’. Kakva je razlika u tim interpretacijama danas u odnosu na one primjerice s početka 20. vijeka?

Postoji, naravno, razlika između reakcionarnoga i emancipatornoga nacionalnog oslobođenja. Jedno je nazadno, porobljavajuće i ukida većinu prethodnih emancipatornih dostignuća i to je naš slučaj. Drugo je ono koje poznajemo iz vremena antikolonijalne borbe i ono je svakako istinski oslobađajuće. Međutim, oslobođenje je kao čin samo prvi korak ka slobodi. Zato sam prethodno naglasio da je nacionalna sloboda oksimoron – jer nacionalna država ne ukida odnose dominacije. I u slučaju antikolonijalnoga nacionalnog oslobođenja, sa konceptom nacije može se doći do oslobođenja, ali nikad do slobode. Za nju je potrebno nešto više od nacionalnog projekta: internacionalna platforma, koja jednu vrstu dominacije neće zameniti drugom.


Kako kao deklarirani ljevičar vidite ideju ekonomske slobode, odnosno privatno vlasništvo kao temelj te slobode?

S obzirom na istorijsko iskustvo, rekao bih da bi Draža danas, da je živ, mnogo bolje sarađivao sa savremenim okupatorom; da je živ, Srbija bi odavno bila u Evropskoj uniji. Ovi današnji četnici na vlasti u Srbiji mnogo su se profinili, pa otud i tako sporo napreduju. U novoj knjizi koju pišem pokušaću da odbranim tezu da je podela na politička i ekonomska prava lažna i obmanjujuća; ona podrazumeva da se njima može trgovati, da se prava i slobode političkog i ekonomskog tipa mogu balansirati ili nadopunjavati. Sve je jasnije, pogotovo danas na primeru Grčke i nametnutih mera štednje, da politička sloboda da se izaberu narodni predstavnici ne znači ništa kad je reč o pravu narodnih predstavnika da postupaju po suverenoj volji naroda. Mislim tu i na ekonomsku i na političku volju – njih danas nije moguće razdvojiti, nemoguće je biti politički slobodan a ekonomski neslobodan ili obrnuto. Politička sloboda nije sloboda – da jeste, promenili biste uslove svoje ekonomske neslobode. Drugima rečima, ako ste politički slobodni, morate automatski biti i ekonomski slobodni i obratno. Što se privatne svojine kao osnova ‘političko-ekonomske’ slobode tiče, ona je usko vezana uz modernu tradiciju prava i sloboda čoveka. Ona je zapravo preduslov svih ostalih prava u liberalnom shvatanju. Danas, kad je situacija slična onoj nakon Francuske revolucije po pitanju relacije između privatne svojine i prava/sloboda (pri čemu su ona uslovljavana posedovanjem privatne imovine), jasno je da prava i slobode nikad ne mogu biti univerzalnog karaktera u kapitalizmu – liberalna prava i slobode su legalno-pravni paravan za vladavinu privilegovane klase, kojoj uspostavljeni proizvodni odnosi idu na ruku.


Kako biste definirali modernu ljevicu, onu koja bi danas bila u stanju predstavljati ozbiljan politički faktor?

Tu je najpre pitanje da li je moguće razviti autentično levu platformu unutar okvira globalnoga kapitalizma; pitanje koje se naslanja na to jeste ono ima li vaninstitucionalizovana levica možda više šanse za radikalnu promenu. Nažalost, dosad smo videli da se institucionalizovana levica po pravilu asimiluje u politički mejnstrim, a vaninstitucionalizovana tavori u političkoj impotenciji. Rešenje koje moderna leva misao pokušava da pronađe je između ta dva – sa političkom partijom koja ulazi u utakmicu za vlast institucionalizovanim putem, a pridržava je, podržava i, ako treba, na uskom lancu drži vaninstitucionalizovana instanca, oličena u socijalnom pokretu. Primera radi, i Siriza i Podemos su nastali iz pokreta, a njihov je zadatak bio da izbave pokret iz političke impotencije, ali i ne iznevere njegove ideale kad uđu u institucionalizovane strukture. Uz demokratsko odlučivanje unutar partije i pretenzije ka istinskoj demokratizaciji društva, to bi, manje-više, bili obrisi moderne levice danas. Ipak, to se pokazalo težim poduhvatom nego što se u prvi mah činilo.


U svojoj knjizi kritizirate opću pojavu u postjugoslavenskim društvima da se praktički zabranjuje baštinjenje bilo kakvih socijalističkih vrijednosti iz zajedničkog iskustva: zašto su nove državne elite, u mnogočemu suprotstavljene, u tome jedinstvene?

Najpre, ne bih rekao da su državne elite u mnogočemu suprotstavljene. To što Vladimir Putin stavlja veto na britansku inicijativu za deklaraciju o Srebrenici u UN-u, a Milorad Dodik i Bakir Izetbegović se na tim istim talasima prepucavaju, ništa ne znači. To su pozadinski performansi koji se guraju na pozornicu, a iza kulisa se neguju vrlo skladni ‘prijateljski’ odnosi, koji omogućuju proces cirkulacije kapitala. Što se tiče demonizacije jugoslovenskog iskustva, ono je bilo presudno u prvom nacionalističkom naletu, a vrlo je pogodno i danas, sa time da to danas pomalo liči na ludilo u fukoovskom smislu. Dakle imate objektivnu stvarnost ili, u ovom slučaju, objektivno sećanje na jugoslovensko iskustvo. Onda se antijugoslovenskim narativima u to objektivno sećanje uvodi jedna imaginacija koja konfrontira objektivno sećanje. Fuko kaže da ludilo ne nastupa sve dok se imaginacija koja ne odgovara stvarnosti ne počne misliti kao stvarnost. Onda nastupa ludilo; ako ste umislili da ste mrtvi a živi ste, od onog momenta kad zaista počnete da verujete da ste mrtvi, sa vama nešto nije u redu. Cela farsa oko demonizacije perioda pre nacionalnog ‘oslobođenja’ svodi se na to da se obezbedi bolji položaj sadašnjosti u odnosu na prošlost. Da se u tome nije uspelo, kao što jeste, zapitali bi se ljudi zašto su ginuli za nešto inferiorno u odnosu na ono što je prethodilo.


U jednom intervjuu tvrdite da je EU desna konzervativna zajednica te da bi i Draža Mihailović, da je danas vlast, pregovarao o članstvu u Uniji. Da ipak malo ne pretjerujete?

Četnički pokret je bio prosistemski. U vreme njegove borbe za prevlast i masovnih zločina koje je u to ime činio sistem je bio kapitalistički, ne socijalistički. S obzirom na istorijsko iskustvo, možda bih ipak dodatno obrazložio tu tezu i rekao da bi Draža danas, da je živ, mnogo bolje sarađivao sa savremenim okupatorom; da je živ, Srbija bi odavno bila u Evropskoj uniji. Ovi današnji četnici na vlasti u Srbiji mnogo su se profinili, pa otud i tako sporo napreduju. Evropa u koju jurišamo, laktovima udarajući sve koji se takođe takmiče, nije ono što većina misli da jeste. Njena refleksija je Viktor Orban i, mada bi možda bilo preterano tvrditi da je ona fašistička tvorevina, ona zasigurno nije bezuslovno antifašistička. Evropa još uvek, kako je to Krleža pisao pre gotovo 50 godina, stoji do kolena u krvi svoje vlastite klaonice i danas je, kako je to zapisao, od sviju evropskih pojava najžalosnija – evropska pamet.


Napisali ste jednom da je ‘Siriza evropska šansa i da će joj slomiti kičmu ako ostane sama’. Jesu li joj slomili kičmu?

Jesu. Nije trebalo biti prorok da bi se tako nešto znalo na samom početku. Međutim, uprkos zbivanjima od referenduma naovamo, memorandumu i osećaju izneverenosti na internacionalnoj levici i među narodom u Grčkoj, Siriza je postigla nešto značajno – opsovala je roditelja. Brutalno je za to kažnjena i gotovo ponižena, jer niko od ostale mediteranske dece nije stao u odbranu najhrabrijeg deteta. Znamo svi da autoritet nikad ne može da opstane na goloj sili, a upravo je golu silu primenila EU u slučaju Grčke. Pitanje je vremena kad će se autoritet koji počiva na sili pretvoriti u odumiruću moć koja se manifestuje sve brutalnijom upotrebom sile. A to, opet, ne može predugo potrajati.


Koji bi bili aduti i mobilizacijski potencijali moderne ljevice na prostoru bivše Jugoslavije?

Slika o modernoj levici u bivšoj Jugoslaviji prilično je heterogena. U Sloveniji Združena levica opstaje unutar institucija sistema i prema istraživanjima zauzima prvo ili drugo mesto po snazi političkih partija. U Hrvatskoj je nastala Radnička fronta, koja i dalje hoda po margini. U Srbiji se moderna levica svodi na nekoliko manjih organizacija, neformalnih grupa i pojedinaca. U Bosni i Hercegovini je slična situacija. U Makedoniji je pokret protiv premijera Nikole Gruevskog imao u nekim delovima radikalniji potencijal, ali ni on nije uspeo pobeći sa margine. Mobilizacijski potencijali su brojni: od reakcije na novo radno zakonodavstvo (koje radnike i de jure pravi modernim robovima) do akcija poput inicijative ‘Ne davimo Beograd’, reakcije na projekat ‘Beograd na vodi’. Važno je da se konkretni povod, koji može doći iz brojnih sfera društva, od urbanizma do radnog zakonodavstva ili LGBT prava, univerzalizuje ubrzo nakon što posluži svrsi mobilizacije. Sve partikularne teme kojima se bavimo deo su velikog mozaika socioekonomskih odnosa i kao takve ih moramo posmatrati. Druga, podjednako važna komponenta moderne levice u regionu je njezino internacionalno uvezivanje i konačno ujedinjenje. Bez toga nema nade.


Koliko je zajednički kulturni prostor naših zemalja, bez obzira na to što se sustavno negira, neki temelj budućih integracija?

Zajednički kulturni prostor samo je posledica zajedničkog čina internacionalnog oslobođenja. Ta je nit nadgradnje proistekle iz revolucionarnog čina nasilno prekinuta ostvarenjem nacionalnih projekata i veoma je važno ne zadovoljiti se zajedničkom produkcijom filmova, jezikom i ostalim sličnostima koje nas, uprkos svim dešavanjima, i dalje drže povezanima. Važno je ostati povezan, ali još je važnije tu povezanost nadići i pretvoriti je u jedinstvo bazirano na novim revolucionarnim osnovama.


Što je, po vama, osnovna prepreka univerzalnim slobodama u našim društvima, o čemu često pišete?

Pozvaću se na deo uvodnog citata svoje knjige, u kom Marks kaže: ‘Svaka vrsta slobode oduvek je postojala, samo ponekad kao specijalna privilegija, a ponekad kao univerzalno pravo.’ Glavna prepreka slobodi kao univerzalnom pravu u našim društvima su sami temelji u koje je ta sloboda inkorporisana, ali kao specijalna privilegija. Naša je glavna zabluda u tome što od onih koji uživaju privilegije očekujemo da će ih sami sebi ukinuti.


Novosti

[Mohr]

Henry Giroux: Donald Trump je novo lice fašizma

Trump utjelovljuje mračnu struju antiintelektualizma, militarizma, rasizma, kasino kapitalizma i kulta nasilja koji sada oblikuje svakodnevni život američkog građanina. On je ilustracija sirove ispraznosti mnogih Amerikanaca, koji bilo što nalik emocijama ili užitku osjećaju tek uranjanjem u neprestane šokove, spektakl nasilja i svijet u kojemu se okrutnost gleda kao sport ili oblik zabave.









http://www.portalnovosti.com/henry-giro ... ce-fasizma

[Biba]

Ma eno Trampa šera i moj kolega...Tramp komentira koja je ljepotica ljepša..ha ja...silno bona...ama odnijet će đava i njih ...i bogatstvo i moć...o sistemu vrijednosti znam da ne trebam ništa više reći...pametni naši lijepi forumaši

[Mohr]

Zlatko Dizdarević na FALIŠ-u u Šibeniku


Idemo u susret fašistoidnom korporativnom imperijalizmu





http://kontrapress.com/clanak.php?rub=P ... erijalizmu



Izvanredni Zlatko

[Mohr]

Kultura smrti i njezine posljedice


Mi zapravo živimo u civilizaciji nojeva koji glave trpaju u pijesak. Non-stop, pogotovo kroz medije, postoje spinovi s kolektivnim sedativima, a ovo sad što su svi kao šokirani je isto ono što se dogodilo kada su bili šokirani financijskom svjetskom krizom. Isto je i kao što su šokirani bili kada se nedavno otkrilo da je korporacija Volkswagen prevarila sustav, iako je jasno da se takve prevare događaju na svakodnevnoj bazi...




http://h-alter.org/vijesti/kultura-smrt ... posljedice

[storm]

Zvone legendo

PRVI NOVINSKI INTERVJU NAKON OSAM GODINA

http://www.jutarnji.hr/multimedia/archi ... 1827S1.jpg

EKSKLUZIVNO: ZVONIMIR BOBAN OTVORIO DUŠU JERGOVIĆU 'Evo što mislim o hrvatskoj politici i nogometu'


Autor: Miljenko Jergović



Bio je sjajan igrač, rođena desetka, ali u njegovoj pojavi, pogotovo na licu, postojalo je nešto protiv čega se trebalo izboriti. Krajem osamdesetih, u ona vremena kada je Dinamo još uvijek u nekom širem kontekstu bio simbol pretpostavljene, pa još i nedovoljno muževne zagrebačke finoće, Zvonimir Boban je djelovao nježno i fragilno i bio je, što bi se reklo, lijep. O, kako li je to znalo razgnjeviti krvoločne bekove iz unutrašnjosti! I tako, boreći se protiv jednog onovremenog stereotipa - koji izvan nogometa i nije bio tako loš jer je Zagrebu pripisivao gospoštinu kakve nema u drugim gradovima - Boban je uzvraćao ljutim protivničkim braničima. Poslije se zaratilo, on je otišao u Milano i sve dalje neka je dobro poznata priča.


Upoznali smo se prije dvanaestak godina, poslije smo se viđali po nekim hodnicima, na pločnicima i ispred kultnog Van Gogha, tu u Koranskoj. Nakon što je prestao igrati, propustio je naplatiti stečene zasluge, uporno je izbjegavao uključivanje u takozvanu društvenu elitu, nije postao celebrity. Prije nekoliko godina radio je u Sportskim novostima, pa se nakon stanke prije desetak mjeseci ponovno vratio. Na zadnjoj stranici novina jednom tjedno napiše kolumnu, uglavnom o nogometu i uglavnom o drugima. Nije mu se dalo da bude nacionalna ikona. Kapetan one proslavljene reprezentacije, pa još i lik koji je naskočio na onog milicajca - nego bi radije mislio, čitao, pisao i živio nekim običnim životom.

Možeš li se sjetiti trenutka kada si prvi put shvatio da ćeš biti veliki nogometaš?

- Teško da mogu, jer to je bio kontinuirani nogometni san dječaka iz provincije. Možda je to bio dan kada smo kao OŠ Pavao Lozo iz Imotskog pobijedili OŠ Krivodol u finalu općinskog školskog prvenstva. Igralo se na našem legendarnom malonogometnom igralištu Partizan, a ja sam od pet ujutro udarao po lopti iščekujući najveći događaj. U finalu smo pobijedili 4:0, a kako sam zabio sva četiri, pomislio sam da bih...

U vrijeme kada nije bilo u modi da očevi sportaša vode karijere svoje djece, tvoj brat i ti imali ste sveprisutnog i vrlo aktivnog oca, koji je, barem za naše prilike, bio ispred svog vremena. Kakav je bio ćaća Marinko, je li vas muštrao?

- Ma moj je ćaća prije svega dobar otac i dobar čovjek. I nogometni zaljubljenik koji je ljubav za predivnu igru prenio na svoje sinove. Posvećeno i pažljivo pratio je naše nogometno odrastanje i bio naporan i strog kritičar, dok je mater vikala: “Drž’te se škole, đava ti loptu odnio!” I hvala ocu što je takav bio. Hvala mu što mi je jednom bacio pehare s četvrtog kata jer sam podcijenio jednog dječaka gurajući mu loptu kroz noge, a da nije bilo potrebe. Je li bio ispred vremena - ne znam, ali ono što znam - nije nam dopustio da gubimo vrijeme. Postulat rada i poštovanja bili su i ostali glavni orijentiri, a mi smo ih ponijeli od kuće i to nema cijenu.

Često, pomalo s nostalgijom, pišeš o onom Dinamu, koji je za mnoge svoje navijače bio nacionalni simbol. To mi je dobro poznato: moj otac je, za razliku od mene, bio dinamovac, i Dinamo je bio njegova hrvatska zastava. Ali kakva je simbolika Dinama u zemlji u kojoj niti nema drugih simbola ni nogometnih klubova osim hrvatskih?

- Ona tvorevina u Maksimirskoj 128 za mene, emocionalno - NE POSTOJI, pa niti mi simbolike ima. Za mnoge druge ona je ishodišna točka svih naših nakarada i svih nepoštenja. Za druge kažem. Postoji u meni i živi još uvijek, kako si primijetio, onaj NK Dinamo. Pravi i plavi, gradski i narodni. Stvarno hrvatski i neupitno zagrebački. Klub kulture i respekta, klub koji je učio - biti. I ne dam ga, i volim ga. I ako izgubim taj Dinamo, izgubit ću velik dio sebe, a s tim dijelom nestao bi i najljepši dio mog nogometnog života.

Zaigrao si na velikoj pozornici još u ona romantična nogometna vremena kada su navijači naizust znali sastave svih prvoligaških klubova, kada je provincija bila puna nogometnih legendi i tragičnih junaka, postradalih zato što protivničkim bekovima još uvijek nije bilo zabranjeno da otvorenim prijelomom noge osujete svaku iole talentiranu desetku. Kako si se među njima snalazio?

- Računam dobro, s obzirom na rezultate. Svi mi koji smo živjeli to vrijeme čvrsto smo uvjereni da je bilo ljepše i bolje, a i taj feeling vezan je za naše mlado i uvijek - ljepše doba. I logično je, i ljudski da je tako. A u slučaju naših generacija - i bilo je tako. Znali smo sve igrače, ne samo zbog njihove kvalitete i nogometa, već i zato što su oni bili glavni glumci i junaci naših, tada svetih nogometnih nedjelja. Danas su glavni likovi uhljebljeni funkcionari, a tu medijsku, nekad anomaliju a sada standard, “nabili” su nam polupismeni novinari koji ne razumiju nogomet ni magiju nogometne igre, da ne govorimo o socijalnom aspektu koji ne osjećaju. Tako nam je u cijelome društvu koje ni orijentira ni stupova nema. Zajednica smo razlomljena u bolesne individualitete i društvene mreže gdje zadnja budala od sebe zvijezdu radi. I ne poštuje. A ljudi koji bi trebali biti i dati više svima nama, bježe u svoje krugove, “okopavaju svoje vrtove”, jer svjesni su da sve manje dopiru. A lokalni nogovelikani kojih se sjetno prisjećamo, i koji su bili klupske zastave, nestali su u nestajanju navijačke duše u samim klubovima i, posljedično, u igračima. Oni stari izdavali su rijetko, a svojim su malim sredinama pripadali na neupitan i navijački način. Ljubili pažljivo i divlje, ali da ne uvrijede ljude, da ne povrijede svoj grad s kojim su se stopili. A i do dvadeset osam se nije smjelo ići van pa se romantika stvarala i živjela u dekadama, u velikom nogometnom vremenu gdje se odživi svašta i zavoli puno. I gdje se prigrle i prihvate ljudi, i gdje se gleda na čovjeka, ne samo na fudbalera. I ta razlika u vrijednostima dođe mi kao kad se odlučujem za internet ili novine. Na ekranu sve zabliješti - i nestane, u novinama - u konkretnom dodiru, relevantno ostaje.

Neki dan si mi sa žaljenjem govorio da se svjetski nogomet polako pretvara u show, i da igra biva od drugorazrednog značaja. Što je do toga dovelo, i što misliš u čemu bi sve to moglo završiti?

- Šou se nastaviti mora i hoće jer igra, nogometna igra - divna je. I osvaja, bez obzira što je mnogima nebitna. Jasno da se u svom tom biznisu pogubilo puno toga što smo voljeli, puno čežnje… pisao si jednom. Posebno za ljude koji imaju širu sliku stvari, ali tako je i bit će još gore jer mnogi se klubovi ponašaju kao da žive na planetu majmuna, a agenture i pijavice vrte i okreću sve u jednom smjeru - smjeru novca. Poštujem ja novac, ali gdje je granica, i gdje su stvarne i prave sportske vrijednosti koje nepovratno gubimo? Ovo je realnost, ovo nije romantična i anakrona jadikovka, a veliki dio pravog nogometnog završava u žicarskim džepovima onih koji nogometu ništa dali nisu, oduzevši mu edukativnu i društvenu ulogu pristojne, emocionalne djelatnosti. One koja uči i identificira, one po kojoj smo nekada davno - bivali, one u kojoj smo gorjeli. Pa ja sam se plašio javiti Manchesteru kad me je Ferguson htio, u strahu da ne uvrijedim svoj klub, a kada sam bio kažnjen zbog fajta na Maksimiru i kada su mi u Plavom salonu okrenuli leđa, a hajdukovci doletjeli u preotimanje u našu kuću - pobjegao sam, jer sramota me bila da sjednem s njima, jer izdao bih, tako sam osjećao, svoj klub i navijače - sebe i svoj NK Dinamo. Tako nas je učilo.

Ne znam razgovara li mi se, uopće, o tome, ali ako svjetski nogomet postaje show, onda je hrvatski nogomet One Man Show. Mislim na Zdravka Mamića, naravno...

- To nije upitno, kao što upitno nije da je čovjek svoju snalažljivost, lucidnost i energiju gurnuo na krive tračnice. I žao mi je Mamića, kojeg poznajem odmalena, jer odavno je taj čovjek sam sebi tragedija, ali to bi se i dalo prihvatiti da nas ta tragedija toliko ne košta. I nogomet i Hrvatsku u cjelini. I to je naša sramota. Naša državna sramota. Ali on i njegovi prvaci to ne vide tako, zaslijepljeni svojim sitnim interesom dok spletkare u izbezumljenoj borbi za pozicije i sinekure. A veliki meštar nogometne lože samo je posljedica njihovih interesa, njihove bestidnosti i njegove nezasitne ambicije da bude netko. A što je jadan postao… Kao i naša genijalna devetka i pokorni izvršitelj muteža koji nam je oteo sebe na najbrutalniji način. Nekidan se nogopredsjednik čuo s mojim prijateljem rekavši mu da ne razumije o čemu pišem, i da ne razumijem kako stvari hodaju. Bit će da je tako, bit će da ja ne razumijem. On, u svojoj lucidnosti, eto, razumije..

Ljudi rado skidaju odgovornost sa sebe, ili su skloni teorijama zavjere, pa onda kažu da je Mamića stvorila politika, da su ga moćnim učinile ove ili one službe, stranke, banke, institucije... Ne bih se igrao đavoljeg advokata, ali činjenica je da se Mamić uzdizao pod različitim nogometnim i nenogometnim vladama, i pod različitim strankama; mijenjale su se vlasti, bivši ministri pa i jedan premijer završili su u zatvoru, sve strukture su se iz temelja pretumbale, samo je Zdravko Mamić sve moćniji i veći. Meni se čini, a ti me demantiraj, da je on savršeni proizvod društvenog trenutka, čovjek koji u sebi sabire osobine bliske većini ljudi ne samo iz hrvatskog nogometa, nego i većini pripadnika društvene elite. On odgovara čak i onima koji će u društvu ceremonijalno govoriti protiv njega. Misliš da pričam gluposti?

- Na našu nesreću, ne pričaš...

Misliš li da za reprezentaciju koju vode Ante Čačić i Josip Šimunić mogu navijati svi koji bi inače navijali za hrvatsku reprezentaciju?

- Ma sav nihilizam i cirkus kojem svjedočimo, samo su refleksi nelogičnog, nepoštovanog i nepoštenog sustava. Nisu ti ljudi krivi što ih se tako dočekalo i Anti Čačiću treba dati vremena, jer, ako gledamo sve ove godine, vrlo je malo nepoštenja bilo što se tiče same reprezentacije i odabira. Ako je i bilo, bilo je efemerno i nebitno, nije vrijeđalo, pa se nadam da će se tako i nastaviti. I dok je tako normalno da navijati treba. Savez(nici) su olako potrošili vrijedne ljude, zadnji je u nizu Niko Kovač, pa smo ostali na onome na čemu smo ostali, a opće, logično nepovjerenje ubija bilo koju mogućnost dobrog dočeka. A Joe, koji je ispravan i drag čovjek, i po meni najbolji defenzivni igrač u HR povijesti, trebao bi već jednom odrasti i odvojiti se od krivo upućenog “australskohrvatskog djeteta”. Pa neka se upita je li moguće voljeti Hrvatsku kroz milijun drugih ekspresija, a ne kroz suludi i inkriminirani “Za dom spremni”. Pa ne valja to, i šteti i njemu i našoj zemlji. Neka se iščisti i olakša svima, a najviše sebi. I neka viče “u boj, u boj”, ako mu paše. I neka čita Matoša i Kranjčevića, Krležu ili Ujevića koji su ispisali najljepšu hrvatsku ljubav u najvećoj kritici. Jer ljubav je bez istine - ništa. A istina je da se ubijao i deportirao nedužni svijet pod te tri žalosne riječi. A i da se rasprodala Hrvatska pod tom egidom također je neupitan povijesni i izdajnički fakt.

Oprosti, dogodi li ti se da sanjaš kako opet igraš neku važnu, veliku utakmicu, vraćaju li ti se u snu trenuci iz karijere, ili je sve to kroz tebe prošlo i otišlo?

- Ne sanjam iako bi bilo lijepo. Ma, prošlo je i otišlo... I presudno je ostaviti “sebe iza sebe”, a zaboraviti se ne može, pa i kako će… I ako je tako, ako kreneš novom stazom neopterećen onim što si bio, ne opterećuješ ni druge i imaš se šanse priključiti ljudima koji su živjeli i patili realne odnose i živote, a takvih je većina.

Bilo je velikih nogometaša, ili barem talenata iz tvoje generacije, koji su postradali od mononukleoze, hepatitisa, teške ozljede, prijeloma, tko zna čega, i nikada više nisu zaigrali. Nakon što je sve prošlo, možeš li zamisliti sebe u toj situaciji. Što bi sa sobom radio da, recimo, nakon 1989. ili 1990. više nisi mogao igrati?

- Bilo bi mi jako teško i to nije teško razumjeti, ali vjerujem da bih se ušaltao u normalu i tražio svoju sreću na veseo i pozitivan način. S ljubavima mojim i s knjigama mojim. Takav sam, a i lopta je samo jedan od svjetova koje držim u sebi i kojima pripadam. Jedan, ne jedini.

“Golmanov strah od jedanaesterca”, sjajan roman, ali pogrešan naslov austrijskog pisca Petera Handkea. Zašto bi se vratar plašio penala? Obrani li, proslavit će se, primi li, neće biti kriv. Jedanaesterca se, valjda, plaši onaj koji ga izvodi. Imaš li strah od jedanaesterca, jesi li ga imao?

- Nisam čitao, a da je naslov pogrešan lako je zaključiti. Ne, nisam se plašio penala, a i izvodio sam ih rijetko i nisam bio neki penaldžija. Dva su mi ipak posebno bitna; onaj za Jugoslaviju, za naslov svjetskog prvaka U-20, u Čileu, jer bio je pobjednički, i onaj za AC Milan kada smo, u za mene najbitnijoj sezoni 98/99. hvatali Lazio i morali pobijediti Udinese. Posebnost je bila u tom što predodređeni za penale, Bierhoff i Albertini, nisu htjeli k lopti, valjda su se prepali, pa sam je u ljutnji uzeo ja, i zabio. Pa jebo te jedan penal, fulali su ga i puno veći od nas.

Tvoja odanost Dinamu, ili uspomeni na Dinamo, posve je razumljiva, ali ti si, na neki čudan način, ostao jednako odan i Milanu. Postao si, da tako kažem, osoba s dvojnim identitetom, što je svakako dobro i vrlo europski, ali što te je tako vezalo za taj klub i grad, za Italiju?

- Taj klub je u moje vrijeme bio perfekcija. Organizacijski, ideologijom i avangardnim metodama rada. I bio je obitelj, prava obitelj. I pripadam mu najdublje i skroz, a i deset godina crno-crvenog života nije malo. Tâ, kako si je nazvao dvojnost, obogaćuje me u svakom pogledu. Italija je moja druga domovina, a narod, njihov jezik i kulturu naprosto - obožavam. Sama mogućnost komparativne kulture velika je prednost i znači milijun malih i velikih odrastanja: obrazovnih, socijalno-društvenih, onih intimnih, da ne govorimo o nogometnim... Ali moj izbor je naša mala i lijepa zabit koju bezuvjetno VOLIM.

U priči o Silviju Berlusconiju, koju si objavio kao kolumnu u Sportskim novostima, nastojiš onog Berlusconija iz tvojih ranih dana, koji će tek postati političar i premijer, spasiti od Berlusconija kakvoga mi drugi znamo iz novina i s televizije. To mi se svidjelo. Naprosto, ispravno je ostati odan i onima koji su posrnuli. Ili pogotovo njima. Ali u toj priči postoji i jedna posve markezovska scena: ti si upravo došao iz Dinama, klinac si kojem se još nisu dogodile one glavne stvari u životu i u karijeri, a on te zove u svoju vilu, i onda ti, usred te vile, pokazuje svoju buduću grobnicu. Genijalna ludorija...

- Silvio Berlusconi nekada je bio sposoban, drag, zanimljiv i elegantan čovjek. Sve dok nije ušao u politiku koja ga je izopačila, a stari Berlusconi nije bio spreman za političkoga, novog Berlusconija. Nije imao kulturu sebe sama, nije stvorio duhovne vrijednosti koje bi ga zaštitile od mehanizma mediokritetskih taština i podvala koji uglavnom melje i uništava sve dobro u ljudima. Tako mu je i bilo, pa je premijer Berlusconi odbacio onog boljeg kojeg poznajem. I žao mi je zbog toga, ali ja onog starog čuvam i poštujem, a o ovom sam napisao da je postao sve što ja ne želim biti. A ludorija s grobnicom je fakat budalasta i egotriperska. Da sam tada malo zreliji bio, posumnjao bih u mnogo toga. Ali bijah opčinjen i mali, i shvatljivo je da sam se prepao faraonskih sarkofaga i začudne neokubističke pizdarije, mauzoleja u kojem se ipak pokopati neće - ne daju mu zakoni.

Uskoro će izbori, još jedni od nenormalnih, histeričnih i protudemokratskih hrvatskih izbora, koji bi nas, kažu, jednoga dalekog dana trebali uvesti u normalnu, relaksiranu demokraciju, kada ljudi više neće lajati jedni na druge i neće se plašiti vlastite sjene ako ostanu u manjini. Glasat ćeš, da prostiš, za koga?

- Ne bih rekao da su protudemokratski. OK, ti bi želio, kao i svi normalni, da su tonovi pristojniji, s više poštovanja i manje vrijeđanja, i da se gađamo činjenicama a ne uvredama, i da ih civilizacijski živimo na boljoj razini, ali na to ćemo, čini se, još pričekati jer kod nas je na djelu vječna partitokracija i uski, interesno nekulturni pogled. Jer ako mišljenje imaš - ne valja. A i zašto ga imaš? I pitanje zavjere se otvara, jer kako će neko misliti ako interesa nema - i sve je uprljano čim je izreknuto. A ako nisi s nama protiv nas si i valja te razapeti, a razapeti je lijepo i smiruje dušu. Mnogima je tako, ne samo onima u političkom teatru - pa valjda znamo nešto o tome.

Da se vratim pitanju, o da - glasat ću za Zorana Milanovića, a nisam mislio nikad. Ali Zoran Milanović u zadnje vrijeme nije više isti čovjek. Nije više sterilni i ponekad bahati ideolog koji se želi dokazati samo akademskoj i političkoj javnosti i koji ne pridaje pažnju našem mentalitetu, narodnom duhu i realnostima. Koliko primjećujem, sazrio je: ljudski, državnički i socijalno. Drugo: nije kompromitiran i čini se neupitno pošten, a to je, na našu sramotu, velika mu prednost. I njegova ljubav za Hrvatsku nije urlatorska, nego živi u odgovornosti i poručuje u činjenicama, a i druga mu ruka nije u džepu. I sam heroj Kotromanović govori nam o načinu. Treće: imam dojam da je spoznao izgubljeno vrijeme i da je spreman napokon pokrenuti tromi državni aparat ove naše nesretnice i donositi aktivne i brze odluke, jer one mu sude i sudit će ako opet bude u sedlu. Odluke koje će iznad svega olakšati i ubrzati bilo koju poslovnu inicijativu i smanjiti i ubrzati birokratizam koji ubija. Moja je misao da zaslužuje drugu šansu, da bi mogao objediniti ljude i da je spreman za to. A narod će već potpisati svoje.

Na kraju krajeva, čovjek je pismeni orator i intelektualac koji nas osramotit neće. A ne glasa mi se za detuđmanizatore koji tuđmaniziraju. Ne želim utjecati ni na koga niti mogu, ali čini mi se da su ovi izbori strašno bitni za Hrvatsku pa sam napustio svoj odmak i političku intimu i osjećam odgovornost da kažem šta mislim. Vjerujem kako je ključno da i zbog bolje desne opcije pobijedi lijeva. Jer možda tako dobijemo “praviju” desnu koja mi je bliža u mnogim pogledima. Nažalost, ova sada - nije ni u jednom.

Politikom se, nadam se, nećeš aktivno baviti. Kažeš li da, možda, hoćeš, pokušavat ću te odgovarati od toga, i to ne zato što je politika nužno prljava, nego zato što su rijetki ljudi s karijerama u bilo čemu drugom, koji iz politike nisu izlazili gori nego što su u nju ušli. Ali što bi izvan politike i sporta još želio da budeš? Misliš li da si nešto propustio zbog spartanske nogometne karijere?

- Nije mi žao ako jesam, ali bio sam, vjeruj mi, puno toga. Osim što sam za pedere bio homoseksualac, za lopove lopov i za hulje urotnik, nekad davno ustaša, i već sutrašnja konspirativna komunjara, htio bih i dalje biti ono što znam i vjerujem da jesam - slobodan i pošten, ne svet čovjek. I dobar muž i otac. I pravi prijatelj. I htio bih se i dalje baviti novinarstvom, i htio bih, i hoću, napisati knjigu biografija mojih životnih i nogometnih suputnika. Biografije odživljenoga, ne samo odigranog, biografije autobiografskog karaktera. Benvenuto Cellini je rekao da se prije četrdesete nema što o sebi ni o drugima pisati, a ja sam je davno pregazio pa valjda mogu nešto pametno zazboriti. A i nema, brate, ghost writera, i ja sam te stvari odživio u fullu, pa je ono što pišem, vjerujem, vjerodostojno i zanimljivo jer - “iznutra” je. E sad, kako je pisano, to je već druga stvar, ali da se trudim i ubijam za svaku riječ - istina je. A što se politike tiče, ne boj se, nećeš me morati odgovarati. Nije to moj put iako smo, da parafraziram staroga Grka - političke životinje. Bitno je da nismo ljudske.

[drugrankovic]

A istina je da se ubijao i deportirao nedužni svijet pod te tri žalosne riječi.


naklon bobane


mada za onaj napad na policajca ...

sve u svemu procito sam komplet... dobro zbori osim za milanovica... cini mi se da je to velika budala...


no dobro kao i kod nas, manje zlo biras...


bio je boban najbolji hrvatski fudbaler...

[Pasaga]

http://www.avaz.ba/clanak/198254/nena-t ... rija-u-bih


dobro stivo.....preporucujem.....

[Mohr]

Jacques Ranciere jedan je od najvećih i najutjecajnijih filozofa savremenoga doba. Surađivao je s Luisom Althusserom u čijem je krugu završio École normale supérieure i s kojim je koautor čuvenog spisa ‘’Čitati kapital’’. Dvojac se razišao nakon studentskih protesta u maju 1968. Nakon toga, Michele Foucault ga poziva na Univerzitet Vincennes gdje su se okupili najveći umovi toga doba: Jiles Deleuze, Jean-Francois Lyotard, i drugi. Ranciere je poznat kao autor velikog broja knjiga iz oblasti političke filozofije i promišljanja umjetnosti. U Sarajevu je boravio u organizaciji Edicije Jugoslavija i Tijane Okić s Filozofskog fakulteta. Za Tačno.net Ranciere govori o problemima (ne)postojeće demokratije, izbjegličkoj krizi, saučešću desnice i ljevice u prihvatanju ‘’neoliberalnog’’ kreda te ulozi Univerziteta i novih koncepata znanja





Parlamentarno ostvarenje demokratije se tako pretvara u jaz između naroda i samog tog ostvarenja demokratije?

Svakako, i sada imamo činjenicu da sve više i više odluka koje donose vlade biva određeno ekonomskim snagama i finansijskim silama pa ideja narodnog izbora postaje sve više i više iluzija i ljudi to i sami znaju. A to znači da sistem ne funkcionira tako što ljude laže o njihovoj moći. Oni nemaju iluzija o tome. Čak naprotiv. Sistem djeluje na obeshrabrivanju ljudi. Od glasača se traži da biraju između desnice i ljevice iako ima sve manje i manje razlika u programima. Ljudi su pred izborom i znaju da će nas onaj za koga glasamo, ko god to bio, izdati na kraju. Ljudi ipak glasaju za njih, što znači da su svjesni svoje važnosti i izborni sistem sve više i više liči na mašinu koja kod ljudi izaziva osjećaj nemoći...

Naravno, sve će ovo ostati spisak lijepih želja sve dok ne prevaziđemo trenutni osjećaj nemoći među ljudima. Danas postoji rastući osjećaj kobnosti: ljudi glasaju za vlastite oligarhe sa idejom da bi, nakon svega, moglo biti možda i gore. Veoma se teško boriti protiv ovih osjećaja.





http://www.tacno.net/interview/intervju ... kod-ljudi/

[Mohr]

- Kada čujem da Nijemci imaju visoko moralan stav prema dugu i da čvrsto vjeruju kako dug mora biti otplaćem, pomislim: kakav vic! Njemačka nikada nije otplatila svoje dugove. Ona nema pravo da drži predavanja drugim nacijama, kaže Picketty.





http://zurnal.ba/novost/19122/thomas-pi ... ti-drugima