Meša Selimović

[Bambi]

Kasno je sjećanja, uzalud se javljate...
Beskorisne su vaše nemoćne utjehe i podsjećanja na ono što je moglo da bude, jer što nije bilo, nije ni moglo da bude.

I zauvijek sam ostao gladan ljubavi i pažnje: niko me u životu nije
mogao iznenaditi grubošću i uvijek sam je očekivao, a svako me mogao
pridobiti pa i prevariti pitomošću, nježnošću, prijateljstvom, pa i kad
bih se prevario, opet sam uvijek bio spreman da naletim na isti mamac.

„Da nisam našao tebe,
bio bih ljut na život, pa ne bih imao ništa, kao ni sada, ali ne bih
znao šta je sreća... Ne bi ti bilo lakše, ali bi meni bilo teže, i to je
pravo. Nikad te više neću ostaviti samu, sve što se desi, desiće nam se
zajedno."

[Bambi]

''Hodaćemo bez razloga, radovaćemo se, bez razloga, smijaćemo se, bez
razloga, s jednim jedinim razlogom, što smo živi i što se volimo. A kud
ćeš veći razlog."

"Ja nemam dva srca jedno za ljubav, drugo za mržnju. Ovo što imam - zna samo za tugu."

Ostaje tako da živi želja i vjera da će jednom doći sanjani raj, a s tom željom lakše se živi. Ako proroci razočaraju, snovi tamne. Proroci treba da umru prije nego što išta ostvare. Dovoljno je to što su još jednom razgorjeli staru nadu. Zašto da je gase djelom koje razočarava. Možda treba da prođe neko drugo vrijeme, da se u dušama nakupi dosta te neokaljane ljepote, pa da ljudi, očišćeni, ostvare prastari san.

Nisam znao šta je ta zlatna ptica, ali dok sam slušao kako pada kiša po krovu od šindre, i otvoreni kapak lupa na vjetru, i bezbroj očiju viri iz ćoškova, zamišljao sam kako pronalazim svoju zlatnu pticu, kao junak iz neninih žubornih kazivanja, znajući da se tako, na neki čudan, neobjašnjiv način ostvaruje sreća.

[Bambi]

Čovjek može mnogo. Može da utiče na sebe. Može da svoje puteve ispravlja i pravo njima hodi. Osmišljavati se, oblikovati u dobru, pravdi i razumijevanju potrebno je da bude cilj svakome od nas. Kao takvima, sudbina neće biti greška (pored ostalog mi sebe možemo ubijediti u to). Na život ćemo vječno gledati sa mladalačkim poletom i optimizmom. Zdrav razum, dobrotu i pozitivan stav ne može nam niko oduzeti, pa ni teška životna oluja.

Da ostanemo ovo što smo. Sutra. I uvijek. Djeca. Ne veliki, ne odrasli.
Da se ne zavlačimo svako u svoju ljusku, da jedno drugom ne dopustimo da budemo ono što nismo, da ne gledamo vučijim očima i da se uvijek prepoznamo kada se sretnemo.

[Bambi]

I sve pomalo liči na onu nekadašnju noć, izdvojenu od drugih, obilježenu tajnom. Sve je opet bilo, a opet liči na san, ni na čemu ne mogu da se zaustavim jer ništa ne znam, a držim se sjećanja,uporno. Ni jednog putokaza nemam za traženje i zadovoljavam se onim što je bilo,od toga je u meni ostao pun osjećaj, neistrošen i nezadovoljen, i ostao je nekakav sanjarski miris, druga dimenzija, mogućnost izvan onoga što se obično dešava...

Ne menjaj svoju prirodu.Neki jure za srećom,drugi je stvaraju.Kada ti život stvori hiljadu razloga za plakanje,pokaži mu da imaš hiljadu razloga za osmeh.Brini se više za svoju savest,nego za svoj ugled. Jer savest je ono što ti zaista jesi,a ugled je ono što drugi misle o tebi. A ono što drugi misle o tebi... To je njihov problem.

[Bambi]

Nemir me strpljivo čekao

Nemir me strpljivo čekao, kao da sam ga ostavio pred ovom kućom, i opet ga uzeo kad sam izašao.
Samo je sad bio složeniji nego maloprije, obogatio se, otežao, postao neodređeniji. Nikakvo zlo nisam učinio, ali je ostalo sjećanje na muklu tišinu, neproziran mrak, čudna svjetlucanja, mučno čekanje, ružnu napetost, skrivene i smješkom uljepšavane misli, stidne tajne, i činilo mi se da sam nešto promašio, da sam u nečemu pogriješio, ali ne znam u čemu, ne znam kako, ne znam a nisam miran. Teško sam podnosio taj osjećaj nelagodnosti, uznemirenost kojoj nisam mogao da odredim uzrok. Možda zato što nisam pomenuo brata, što nisam nastojao da o njemu govorimo. Ali to sam učinio namjerno, da ništa ne pokvarim. Ili što sam prisustvovao ružnom razgovoru i čuo ružne namjere, a nisam se suprotstavio, nisam uzeo u zaštitu nevina čovjeka; samo, ja sam imao svoje razloge važnije od svega toga, i ne bi bilo pravo da sebi predbacujem previše. Čemu god sam se približio, našao sam opravdanje, a tegoba je ipak ostala.
Bila je mjesečina, krhka i svilena, nišani na mezarlucima bjelasali su se toplo, između kuća čućorila je razbijena moć, po sokacima i avlijama uznemireno se kretao mladi svijet, čuo se kikot, i daleka pjesma, i šapat, izgledalo je da u ovoj đurđevskoj noći kasaba cepti u groznici. I odjednom, bez ikakva razloga, osjetih da sam izdvojen iz svega ovoga. Neprimjetno se uvukao u mene strah, sve je počelo dobijati čudne razmjere, nisu to više bila poznata kretanja, ni poznati ljudi, ni poznata kasaba. Nisam ih nikad vidio ovakve, nisam znao da se svijet može toliko izobličiti za dan, za sat, za tren, kao da se uzbunila vilenjačka krv, i niko je utišati ne može. Vidio sam ih po dvoje, čuo po dvoje, bili su iza svih taraba, iza svih kapija, iza svih zidova, nisu se smijali kao drugih dana, ni gledali, ni razgovarali, glasovi su im prigušeni, teški, vrisak se probija kao munja u ovoj oluji što prijeti, vazduh je natopljen grijehom, noć ga je puna, poletjeće noćas vještice s kikotom iznad krovova polivenih mlijekom mjesečine, i niko neće ostati razuman, buknuće ljudi strašcu i bijesom, ludošću i željom da se upropaste, odjednom, svi, kuda ću ja? Trebalo bi se moliti, tražiti milost od Boga za sve griješne, ili kaznu, da ih urazumi. Obuzimala me srdžba, kao groznica, kao nastup. Zar ništa ne pomaže sve što činimo? Je li riječ božja koju propovijedamo mutava i glinena, ili je uho njihovo gluho za nju? Je li prava vjera u njima toliko slaba da se ruši kao trula ograda pred krdom divljih strasti?

[Bambi]

Ja ne biram ono što imam. Ne biram ustvari ništa, ni rođenje, ni porodicu, ni ime, ni grad, ni kraj, ni narod,
sve mi je nametnuto. Još je čudnije što to moranje pretvaram u ljubav. Jer, nešto mora biti moje, zato što je
sve tuđe, i prisvajam ulicu, grad, kraj, nebo koje gledam nad sobom od djetinjstva. Zbog straha od praznine,
od svijeta bez mene. Ja ga otimam, ja mu se namećem, a mojoj ulici je svejedno, i nebu nada mnom je svejedno,
ali neću da znam za to svejedno, dajem im svoje osjećanje, udahnjujem im svoju ljubav, da mi je vrate.

Šteta što nemam deset godina više pa bi me starost čuvala od pobuna, ili deset godina manje pa bi
mi bilo svejedno. Jer trideset godina je mladost, to sad mislim, kad
sam se nepovratno udaljio od nje, mladost koja se ničega ne boji, pa ni
sebe.

Što ima više svetih skloništa iza kojih se ljudi kriju, sve je više prostora za ljudsko zlo. Čovjek uvijek izmisli razlog izvan sebe, da bi se oslobodio odgovornosti i krivice. To je podsticaj za zajedničku neodgovornost. Teško čovječanstvu dok je tako.

[Bambi]

Volim da porazgovaram, od razgovora sve postane svjetlije i svježije, kao da se prozori na kući otvore... Nisam naročito pametan, niti mislim da je to važno, važnije je da je čovjek pravedan i da se ne truje ružnim mislima. Mučno bi bilo živjeti obeshrabren, treba vidjeti i onu stranu koja nije protiv čovjeka.

Ne vrijedi se, vala, ni bojati. Nije lako ne bojati se, ali ne vrijedi. Prođe čovjeku život u strahu, pa kao da nije ni živio. Šta će mu onda i život?

"Trebali bi da se vratimo prirodi i njenoj čistoći. Postajao je neki filozof koji je to predlagao ljudima. Nisu ga poslušali."

[Bambi]

"Nama su sva vrata otvorena, sve želje ostvarive, sve mogućnosti nadomak, treba samo hteti, a ja hoću. Svejedno je odakle ću početi, negde će izbiti ova nagomilana osećajnost s kojom se teško nosim, jer još ne znam čemu da je podredim. Nekome će biti potrebno ono što budem učinio, neko će zastati pred tim i pogledaće me začuđeno: zaista, to je tvoje delo? Još ne znam kakvo je to delo, ali ma kako da bude, biće lepo."


Kad kreneš na put , napuni džepove snovima , nahrani čežnju ljetnim kišama ...i kreni ! Ne okreći se, ne daj da ti cipele gaze po mulju svakodnevnice , vini se visoko, što više možeš.Ne moraš biti ptica da bi letio, samo poželi jako, kao što bih se za zrak borio.Bori se za svoja krila.

[Bambi]

Svako je znao, zato i ne krijem, drukčije bi ovo pisanje bilo laž koju znam (za laž koju ne zna, kojom se nesvjesno vara, niko nije kriv), tekija i njena slava i njena svetost, to sam bio ja, njen temelj i njen krov. Bez mene ona bi bila kuća sa pet odaja, ista kao i ostale, sa mnom je postala bedem vjere. Kao da je bila odbrana kasabe od znanih i neznanih zala, zaštitnica njena, jer drugih kuća poslije tekije nije bilo. Gusti mušebci i debeli zid oko bašče činili su našu samotnost tvrđom i sigurnijom, ali je kapija uvijek otvorena, da uđe svako kome je potrebna utjeha i očišćenje od grijeha, i dočekivali smo ljude lijepom riječju kad su dolazili, iako ih je bilo manje nego nevolja i mnogo manje nego grijehova. Nisam ohol zbog te svoje službe, a to je zaista služba vjeri, iskrena i potpuna. Smatrao sam dužnošću i srećom da sebe i druge čuvam od grijeha. I sebe, uzalud je kriti. Griješne misli su kao vjetar, ko će ih zaustaviti? I ne mislim da je to veliko zlo. U čemu je pobožnost, ako nema iskušenja koja se savladavaju? Čovjek nije Bog, i njegova snaga je baš u tome da suzbija svoju prirodu, tako sam mislio, a ako nema šta da suzbija, u čemu je onda zasluga? Sad o tome mislim drukčije, ali da ne pominjem ono što će doći kad bude potrebno. Biće vremena za sve. Na koljenu mi je hartija koja mirno čeka da primi moj teret, ne skidajući ga s mene i ne osjećajući ga sama, preda mnom je duga noć bez sna, i mnoge duge noći, na sve ću stići, sve ću učiniti što moram, i da se optužim i da se odbranim, žurba nije potrebna, a vidim da ima stvari o kojima mogu pisati sada, i poslije možda nikad više. Kad dođe vrijeme, i želja da se kažu druge, i one će doći na red. Osjećam kako stoje nagomilane u magazama moga mozga, i vuku jedna drugu, jer su povezane, nijedna ne živi sama za sebe, a opet ima nekog reda u toj gužvi, i uvijek jedna, ne znam kako, iskače između drugih i izlazi na svjetlo, da se pokaže, da ošine ili utješi. Ponekad se guraju, nasrću jedna na drugu, nestrpljive, kao da se boje da će ostati nerečene. Polako, za sve ima vremena, dao sam ga sam sebi, a suđenje ima suočenja i svjedočenja, neću ih mimoići, i moći ću na kraju da donesem presudu sam sebi, jer sam samo ja u pitanju, niko drugi, samo ja. Svijet mi je odjednom postao tajna, i ja svijetu, stali smo jedan prema drugome, začuđeno se gledamo, ne raspoznajemo se, ne razumijemo se više.

[Bambi]

"Trebalo bi ubijati prošlost sa svakim danom što se ugasi.
Izbrisati je da ne boli. Lakše bi se podnosio dan što traje,
ne bi se mjerio onim što više ne postoji.
Ovako se miješaju utvare i život, pa nema ni čistog sjećanja, ni čistog života."

[Bambi]

Prepoznao sam sve, i sebe, vrativsi se u zavicaj.
Sakrio sam suze kad sam osjetio miris voljene zemlje.
Saptao sam u sebi uzbudjeno, kao voljenoj zeni: bez tebe je moja dusa gubava, bez tebe moje srce vapi, izgubljeno, bez tebe je moja misao osakacena, bez krila.
To isto sam mislio grleci Tijanu, njenom blizinom lijececi se od strepnje, njenim mirisom oslobadjajuci se od tudjine.

[Bambi]

''Moje želje su bile maglovite i rasute, sad su sakupljene u jednom imenu, u jednom liku, stvarnijem i ljepšem od mašte.''

[Julia-Klara]

"Trebalo bi ubijati prošlost sa svakim danom što se ugasi.
Izbrisati je da ne boli. Lakše bi se podnosio dan što traje,
ne bi se mjerio onim što više ne postoji.
Ovako se miješaju utvare i život, pa nema ni čistog sjećanja, ni čistog života."

[Bambi]

"Vidiš, još mislim dobro o tebi, i želim da se ponekad probudiš usred noći, i da dugo sjediš prekrštenih nogu na postelji, mučeći se kajanjem i stidom, zbog mene."

[Julia-Klara]

"Vidiš, još mislim dobro o tebi, i želim da se ponekad probudiš usred noći, i da dugo sjediš prekrštenih nogu na postelji, mučeći se kajanjem i stidom, zbog mene."

eee tooooo,toooooo to je to

[Bambi]

Inače,moj najdraži pisac...Niko kao Meša,svaki citat,svaka izreka mu je zlatna

"U početku ljubav,
u životu mržnja,
na kraju sjećanje."

"Ne možemo uništiti sve što volimo,uvijek će ostati mogućnost da nam to unište drugi."

[dacina_curica]

- Čovek nije drvo i vezanost je njegova nesreća, oduzima mu hrabrost, umanjuje sigurnost. Vezujući se za jedno mesto, čovek prihvata sve uslove, čak i nepovoljne i sam sebe plaši neizvesnošću koja ga čeka. Promena mu liči na napuštanje, na gubitak uloženog, neko drugi će zaposesti njegov osvojeni prostor i on će počinjati iznova. Ukopavanje je pravi početak starenja, jer je čovek mlad sve dok se ne boji da započinje. Ostajući, čovek trpi ili napada. Odlazeći, čuva slobodu, spreman je da promeni mesto i nametnute uslove. Kuda i kako da ode? Nemoj da se smešiš, znam da nemamo kud. Ali možemo ponekad stvarajući privid slobode. Tobože odlazimo, tobože menjamo. I opet se vraćamo, smireni, utešljivo prevareni.

- Ako je vraćanje cilj, čemu onda odlaženje?

- Pa u tome i jeste sve: vraćati se. S jedne tačke na zemlji čeznuti, polaziti i ponovo stizati. Bez te tačke za koju si vezan, ne bi voleo ni nju ni drugi svet, ne bi imao odakle da pođeš, jer ne bi bio nigde. A nisi nigde ni ako imaš samo nju. Jer tada ne misliš o njoj, ne čezneš, ne voliš. A to nije dobro. Treba da misliš, da čezneš, da voliš.'

[dacina_curica]

"Sve se ponavljalo u mome sjecanju bezbroj puta, i sve mi je bilo poznato, a opet sam, ponovo, razvijavao ono sto se sleglo, sve dok u toj mucnoj igri nisu pocele da se stvaraju neocekivane veze i mutan nagovjestaj resenja. U razloznijim trenucima cinilo mi se da nikakve svrhe nema to zamorno preplitanje, da mi nista ne moze donijeti to traganje za skrivenim smislom najbeznacajnijeg pokreta ili necije rijeci, ali nisam mogao da odustanem, prepustao sam se kao sudbini. Kad sve sastavim, vidjecu sta sam otkriio. Licilo je na kockanje, isto toliko beznadno i isto toliko strasno. Nisam ocekivao siguran dobitak, ali je i neizvjesnost imala drazi. Bodrila su me zlatna zrnca na koja sam nailazio, tjerajuci me da trazim zilu."

[dacina_curica]

"Ja ne čekam sreću- rekao je smiješeći se.
Zaista?
Zaista. Imam je.
U čemu je?
U tebi. Imam tebe. To mi je dovoljno".

[dacina_curica]

"Ne treba covjek da se pretvori u svoju suprotnost. Sve sto u njemu vrijedi, to je ranjivo. Mozda nije lako zivjeti na svijetu, ali ako mislimo da nam ovdje nije mjesto, bice jos gore. A zeljeti snagu i bezosjecajnost, znaci svetiti se sebi zbog razocarenja. I onda to nije izlaz, to je dizanje ruku od svega sto covjek moze da bude. Odricanje svih obzira je prastari strah, davna sustina ljudskog bica koje zeli moc, jer se boji".