Opsada Sarajeva 92-95.g.

[Veca]

...aferim! ... ...glava do poda! ...da mi je snit od haljine! ..............al' ja ne bih bila ja,kad' ne bih njesta izmislila! ...cim sasijem,pokazem vam!

[Lebowski]

Aa jest umišljena...digla nos

[Veca]

Aa jest umišljena...digla nos

...neka je! ...sta ti znas!

[Maja]

Ovu fotografiju sam davno postavljala na forum i nisam do danas znala ko je bila ta žena.
A fotografija je savršena.

[drugrankovic]

to je karakter... i zlo podnositi dostojanstveno u inat... no sumnjam da je njenih najblizih stradalo... sin, suprug i brat? ne bi se onda lila haljinica nanosila...

[Maja]

Bio je 5. april 1992. godine kada su se građani Sarajeva i okolnih mjesta okupili u gradu na demonstracijama za mir. Grbavicom su već hodali naoružani vojnici koji su svoje cijevi držali uperene prema građanima koji su mirno stajali i uzvikivali "želimo mir". Tada su se čuli prvi pucnji.

Suada Dilberović i Olga Sučić su pale na asfalt i postale prve žrtve agresora. Nedugo nakon njih, Muhidin Šabanović pogođen je direktno u srce. Ranjeno je nekoliko građana. Sljedećeg dana, 6. aprila, nije bilo mjesta koje nije bilo granatirano. Počeo je rat. Sarajevo je bilo opkoljeno, jedino su ptice mogle slobodno "ući i izaći". Počela je najduža opsada u modernoj historiji čovječanstva. Gađane su bolnice, Hitna pomoć, porodilište, Predsjedništvo, Skupština, neboderi Momo i Uzeir, pošte, Vijećnica.... Dnevno je na grad u prosjeku ispaljivano 329 projektila.

[ytube][/ytube]

Građani Sarajeva uskoro su ostali bez struje, a potom i bez vode, grijanja i svega što je omogućavalo normalan život. Škole su rijetko radile, a onda i prestale.

Prema Istraživačko-dokumentacijskom centru (IDC), opsada u Sarajevu je donijela 14.011 žrtava. Ljekari Vojne bolnice u Sarajevu su izjavili da su primali pet do petnaest ranjenih žrtava snajpera dnevno. Ubijeno je najmanje 1.600 djece.

Spomenik ubijenim anđelima

Napravljen je Spomenik ubijenoj djeci Sarajeva na kojem su upisana 524 imena djece za koju je prikupljena dokumentacija i utvrđeno pod kojim okolnostima su stradala.

"Spomenik je od posebnog značaja jer predstavlja simbol stradanja najmlađe populacije ovoga grada i opominje one koji znaju šta se dogodilo, da se ne zaboravi, da budućim generacijama stavlja na znanje šta se dogodilo i u kojim su razmjerama ubijana djeca ovoga grada", rekao je u razgovoru za Klix.ba Fikret Grabovica, predsjednik Udruženja roditelja ubijene djece Sarajeva 92-95.

Kazao je kako su svim roditeljima opkoljenog Sarajeva najveći teret i briga bili kako sačuvati svoju djecu. No, to je bilo teško. Neki su izgubili potomke, neki više djece. I sam je izgubio curicu.

"Najteži trenutak bio je kada sam dobio vijest da je moja djevojčica ranjena, ubrzo se ispostavilo da je podlegla. To mi je najteži trenutak u životu. Nakon tog saznanja kao da se urušio cijeli ovaj svijet, kao da nikada ništa više neće biti kao što je bilo. S tim teretom i boli mnogi od nas se nose 26 godina", kazao je sa suzama u očima.

Roditelji ubijenih anđela su uspjeli nekako nastaviti svoj život. Neki su ostali bez ikoga. Fikret je imao sreću da dobije još dvije kćerke koje su mu unijele radost u život, ali bol za Irmom nikada nije prošla.

Heroji u bijelom

Herojski posao u periodu 1992-1995 obavili su "heroji u bijelom". Radili su u nemogućim uvjetima, bez dovoljno lijekova, hrane, energenata, u improviziranim salama i improviziranim instrumentima. Na meti napada bila je Vojan bolnica, sada Opća bolnica "Prim. dr. Abdulah Nakaš".

"Nakon toliko godina i tih dešavanja je teško jer je to vraćanje u prošlost, što je dodatna trauma. To niko nije očekivao. Ono što se u tom periodu dešavalo jeste herojska borba ljudi u bijelom koji su shvatili da je njihov prioritetni zadatak osigurati medicinsku zaštitu za sve koji su dolazili. Nekih 190 dana bili smo bez vode, struje i energenata, sa malo lijekova. imali smo od 20 do 100 ranjenika dnevno. Nijedan ranjenik nije ostao neobrađen. Zbog toga sam ponosan na sve radnike u zdravstvu", prisjetio se Bakir Nakaš koji je tada obnašao funkciju direktora te ustanove.

Istakao je kako u ratnim godinama nije bilo radnog vremena. Smjene su trajale po sedam, 10 i više dana. Rahmetli prim. dr. Abdulah Nakaš je živio u bolnici u tom periodu i cijeli svoj život posvetio je spašavanju ranjenih i liječenju pacijenata. Ostali su samo bez jedne radnice koja je poginula na ulazu u zgradu.

"Svježe u pamćenju mi je grantiranje zgrade i pad granate na ulaz. U tom trenutku vidio sam mladića koji je vukao nogu i vikao upomoć. U kratkom vremenu moji ljudi su ga unijeli unutra, noga mu je visila na komadu kosti i mišića. Insistirali smo da mu noga bude spašena i spašena je. Naš Marko Zita je i danas aktivan atletičar", rekao je Nakaš.

Ova bolnica pogođena je više od 200 puta, a bila je pod stalnom snajperskom vatrom jer se nalazila na tzv. Aleji snajpera. Kroz njihove "ruke" prošlo je 10.000 ranjenih, izvedeno je 15.000 operativnih zahvata, te 2.000 poroda koji su prvi put urađeni u toj bolnici.

Svjetlo na kraju tunela


Sarajlije su preživjele i zahvaljujući Tunelu spasa koji je bio jedini izlaz iz grada i ulaz u njega. Izgrađen je 1993. godine ispod aerodromske piste i povezivao je dvije teritorije koje je držala ARBiH (Dobrinju i Butmir) pa se tako zvao i Tunel D-B. Dug je blizu 720 metara, a visok oko 1,5 m, dok je na nekim dijelovima bio visok i do 1,8 m. Tunel se u zvaničnim razgovorima ARBiH i UN-a vodio pod imenom "Tunel kojeg nema". Bio je najstrožija tajna Sarajeva, jer su kroz njega u Sarajevo stizali: hrana, oružje, cigarete...

Tokom 1994. godine za tunel je saznala vojska Republike Srpske tako da je Ratko Mladić kontaktirao Aerodrom koji su držale Ujedinjene nacije i tražio da se tunel sruši i zatvori. Potom je Vojska RS pokušala kopanjem drugog tunela i preusmjeravanjem rijeke Željeznice potopiti tunel i tako ga onesposobiti, međutim nije im uspjelo. Ulaz u tunel nalazio se u kući porodice Kolar koja je danas pretvorena u muzej.

"Kuća je pripadala mojoj porodici, a sada Fond memorijala vodi brigu o njoj. U planu je i rekonstrukcija tunela. Godine 1993. kuća je iskorištena za početak izgradnje tunela jer je bila perfektna lokacija da se to izvede. Ovdje je bio najkraći put do Dobrinje, kuća je bila najudaljenija od linije fronta i imala je podrum", rekao je Edis Kolar, sin vlasnika porodične kuće u kojoj se nalazi ulaz u tunel, koji se sa 17 godina priključio Armiji RBiH.

Pretpostavlja se da je dnevno blizu 3.000 ljudi prolazilo kroz tunel. U dvije godine kroz njega je obavljeno blizu dva miliona prolazaka.

"Agresorska vojska je znala za lokaciju i stalno je granatirala. Imali smo desetine masakara. Sami osjećaji nekad su pomiješani. Preživio sam dva masakra. Stojimo na mjestu gdje se jedan dogodio i tu je poginulo devet ljudi, 20-ak je teško ranjeno, ja sam jedan od preživjelih. Posljednjih 20 godina ja i moje kolege svaki dan ponavljamo da se to desilo baš na ovom mjestu. Nekad je vrlo teško", dodao je Kolar.

klix.ba

[Maja]

Čitam o doktorima u ratu, bez plate, bez pravih uslova za rad, bolnica granatirana 200 puta i oni su radili i bili požrtvovani. Poredim ih sa današnjim doktorima koji neće da te operišu ako im ne daš kovertu i kontam kako se došlo do ovoga.

[Lavlje_srce]

[ytube][/ytube]

Jedan od komentara:

Sarajevo tuge i bola..Sarajevo prkosa i ponosa.. Sarajevo ljubavi i dostojanstva..Sarajevo kozmopolitski grade.. Sarajevo savjesti čovječanstva.. Sarajevo ljubavi moja!

[Lavlje_srce]

Vezana vijest...da ti srce pukne:

Novonastali dramski klub "Krik" snimio je kratkometražni dokumentarni film posvećen mladima koji su stradali u Sarajevu u toku agresije na Bosnu i Hercegovinu.

Studenti Eldar, Hedija, Amel, Irfan, Marko, Muamer, Sabina, Dženeta, Amila, Merima, Barbara i Sanel su utjelovili likove mladih ljudi ubijenih na ulicama grada. U njihovom filmu oni su živi, sretni i voljeni, baš kao što su živa sjećanja na njih.

"Bilo kako bilo, sjećanja su jača od smrti i zato smo danas ovdje", poručuju mladi glumci sa mjesta gdje su pale granate, ubijeni ljudi, zapaljene zgrade, a ostale samo uspomene.

Prvi film objavili su danas na Dan grada Sarajeva, ali i dan kada je počela opsada glavnog grada BiH, najduža opsada jednog grada u modernoj evropskoj historiji.


[ytube][/ytube]


Od opisanih u filmu znam za Boska i Admiru i za Irmu Hadzimuratovic, ako neko zna ko su ostali...

[Zagorka]

Čitam o doktorima u ratu, bez plate, bez pravih uslova za rad, bolnica granatirana 200 puta i oni su radili i bili požrtvovani. Poredim ih sa današnjim doktorima koji neće da te operišu ako im ne daš kovertu i kontam kako se došlo do ovoga.

I još neke bolnice nisu dobile status ratnih,pa ti isti doktori koji su radili stotine boraca i po cijelu noć nemaju beneficije na to.
A neke jesu.
Nidje veze.

[Julia-Klara]

ne ponovilo se...nikad i nikom

[Lavlje_srce]

ne ponovilo se...nikad i nikom

Sunce moje. Samo ponovilo se...u Iraku, Palestini, u Libiji, u Siriji. U Iraku mnogo uzasnije nego kod nas, u Siriji takodje. Palestina je visedecenijska mrlja na savjesti covjecanstva. Ovaj svijet je pretuzno mjesto, ali zivjeti se mora. Sta se moze.

[Biba]

Poznavala am ljude koji su dugo bili u Sarajevu za vrijeme rata..jedva su imalibsto jesti.Sjecam se da je zena imaala bundevin cvijet i pohovala ga...lomili su namjestaj i grijali se...rodzaci mog bivseg su prezivjeli iapk svi...bili su mi jako dobri...jedini iz njeegove obitelji...ne ponovilo se..slusala sam od njih kkako je tamo bilo...

[laganini]

..mislim da su na danasnji dan svabe usle u sarajevo.....pa usporedimo...

[Maja]

Vojvođani na ulicama dijelili novine o opsadi Sarajeva: "Da znamo, da pamtimo, da se ne ponovi!"

Aktivisti Vojvođanskog građanskog centra podsjetili su danas Novosađane na 23. godišnjicu početka opsade Sarajeva, dijelivši im novine "Glas Sarajeva".

U pitanju su novine specijalno kreirane za ovu akciju, a u njima su građani mogli da pročitaju nešto više o samoj četvorogodišnjoj opsadi grada, kao i o tome kako su je građani Sarajeva preživljavali. Aktivisti su novine dijelili građanima i ostavljali ih na mjestima na kojima oni mogu sami da ih uzmu - na ulicama, fakultetima itd.

"Želimo skrenuti pažnju javnosti na ovaj tragičan događaj u kojem je stradalo preko 11.000 Sarajlija, od kojih je bilo 1.601 dijete. Da znamo, da pamtimo, da se ne ponovi!", poručili su ovom prilikom vojvođanski aktivisti.

Željko Stanetić iz Udruženja Vojvođanski građanski centar je za Klix.ba kazao kako ovo nije prvi put da organizuju sličnu akciju i podsjećaju građane Novog Sada na početak opsade Sarajeva. To rade već nekoliko godina unazad, transparentima ili projekcijama filmova.

"Ono što nas gane svaki put jeste da vidimo određeni broj ljudi koji su shvatili o čemu se radi i počeli da plaču na ulici čitajući te novine. Neki su ih uzimali i nosili da čitaju dalje jer u novinama ima dosta teksta. Ali uvijek kad završimo sa tom akcijom smo prilično ponosni", kazao je za Klix.ba Stanetić i dodao kako dosad nisu imali neprijatnih situacija i negativnih reakcija građana.

Online verzija novina "Glas Sarajeva" moći će se uskoro naći na Facebook stranici Vojvođanskog građanskog centra.

[Maja]

Druga slika, mene strecnu...mislila Jovanka.

[REMB]

Čitam o doktorima u ratu, bez plate, bez pravih uslova za rad, bolnica granatirana 200 puta i oni su radili i bili požrtvovani. Poredim ih sa današnjim doktorima koji neće da te operišu ako im ne daš kovertu i kontam kako se došlo do ovoga.

Ljudi se samo prilagode novim uslovima i okolnostima. Ljudi koji su tada za džaba operirali operiraju i danas al najčešće uzmu kovertu.

[storm]

Nadam se da i je i drug dobio primjerak u ruke

[tovar]

Na strašnim mjestima u vrijeme patnje, boli i jauka iz svakog od nas, iz dubine duše, na površinu izlazi ono najgore ili ono najbolje u nama. Jedino se tada vidi od čega smo, svatko od nas, sazdani. Kad pod bijednim izgovorom profesionalizma na lice moraš navući krinku bešćutnosti. U kantini kupiti paket mlijeka i dati ga prvoj majci s puno djece pa maštati da će baš to neko njeno dijete biti novi Gandhi ili nova majka Tereza. To je sve što možeš dok si istovremeno prisiljen glumiti hladnokrvnog gada. A prije spavanja pustiti suzu da je nitko ne vidi. Stalno govoriti sebi da si samo beznačajni statista u najlošijem filmu i čekati "the end" da se upale svijetla kada ćemo svi šutke i pognute glave otići kući. A upravo sam sada u redu na blagajni najlošijeg kina na svijetu gdje kupujem kartu za najgori mogući film ikada snimljen i maštam kako ću, gledajući taj strašni film, s nekim podijeliti svoje kokice i time promijeniti svijet, učiniti happy endings film. U samo jedno sam siguran, taj film će me promijeniti kao osobu ... opet ... Potoci krvi presušili nisu a sarajevski plamen se ugasio nije. Maštati da će biti bolje ili dignuti ruku na se, to je sve što možeš. Ja obitelji svoje nemam jer se u mome kinu svijetla upalila još nisu a kokice su mi se prosule.

[drugrankovic]

Nadam se da i je i drug dobio primjerak u ruke

podjebavaj podjebavaj


proustashka zgadija, to ti je ova "tzv" potpuno nebitna kombi organizacija....


jasno je sbrima sta se desavalo a sta se želi proturiti....


cuj vojvodjanski aktivisti...