Jesam

negdje do 10te godine otprilike.. (je li premalo ili je previše?

)
Jedan od najljepših perioda života.
A i dan danas znam biti. S djecom.
Nedavno s djevojčicom pravile lančiće. Od tjestenine (one sitne i okrugle što inače idu s grahom.. Risi e bisi.. imam i recept

) i bisera.
Poslije nekoliko vremenu ona je svoj (neznano tačno kako, jer je nizano na siluk) potrgala i pogubila (vjerovatno nije bilo dovoljno vezan.. ili u euforiji za nečim trećim) pogubila gotov sve.
Dalo se primijetiti da joj je ipak bilo žao i po pogledu očekivala je da će dobiti "moj" za brzu nadoknadu i još bržu utjehu.
I dala sam joj zagrljaj.. i rekla da se dešava.
A "moj" lančić će imati tek kroz nekoliko (ko zna tačno kad.. ) godina. U pravi trenutak.
Postoji li išta ljepše od dječijeg osmijeha?
Svijest ima sidrište.