Onaj mali ostao kod nas. Poslije par dana razbolio se. Pise mi mama da je bas lose, da su ga s tatom odveli vetu. Ostao je tamo.. skoro pa 14 dana. Nema sta mu nisu nasli. Nekako se izvukao, dosao kuci mrsav ko grana.
Ali dobro. To je bilo prije. Sad je macak debeo, velik i lud ko struja. Pokazala ja sliku sestri na recepciji kod veta ona se sokirala. Veli, sta bi s onim mackom, sto nije vas, a doveli ste ga? Bas je lose izgledao... Kontam ja, ne znas ti nista. Em nas voli, em pravi rusvaj, em stalno jede.. kao da nema 250 diagnoza.
Nemam normalnih slika jer nije normalan. Najvise voli mene pa samara sve redom, cak se ga i tata boji. Ako je vani kad s Ajom vracamo se iz setnje kuci, obavezno se negdje sakrije i skoci pred nju, da i njoj i meni srce iskoci. Bosanac ne zna za njega, jednom ga namirisio pa poludio pa smo odlucili da mu necemo kvarit starost.
Ime i dalje nema. Lijepi moj, kad dodje da me pozdravi ujutro. Debeli popodne.. i ostalim radnim danima.
You do not have the required permissions to view the files attached to this post.
„Ah, die Liebe. Ein grausamer Fehler. Und doch so furchtbar leicht zu entzweien.“