Kolumne

[storm]

Ne mora biti ni platni spisak. Od vajkada je bilo seoskih mudraca koji su iz ladovine kritizirali. Budi koristan, probaj neku korisnu ideju sprovesti, pruzi ruku onom do sebe koji nesto pokusava promijeniti na bolje.

Pa to su upravo blogeri

[Konsultant]

Nekako je neargumentovano kritiziranje postalo nacionalni sport.

[Bla]

Dodatno pitanje, zbog cega svak nastoji popljuvati stranu o kojoj pise tekst, a pri tome se pravo slabo informise o tematice? U mikropromilima se mogu procitati clanci s nekim dubljim detaljima, prijedlozima za promjenu itd.

Zato što se plaća "na kilu".

[storm]

Hrvatska - zemlja licemjernih i glupih ljudi
Piše: Goran Vojković


HRVATSKA. Mala, na Balkanu zapela zemlja licemjernih i glupih ljudi. Ne svih, ne ni većine, ali sasvim dovoljno glupih licemjera po Internetu da vam zgade i Internet i općenito okruženje u kojemu se nalazite. Pitat ćete se tko su glupi licemjeri – pa oni koji kažu što se ove izbjeglice, muškarci, ne idu natrag boriti. I oni koji „lajkaju“ takve statuse.

Imati Internet, to sredstvo kojim možemo doprijeti do svih poznatih znanja i pisati takve poruke – znači biti glup. Bilo je dosta političke korektnosti u kojoj se glupim ljudima ne bi trebalo reći da su glupi. Svijet je danas upravo takav kakav jest jer se glupim ljudima ne govori dovoljno da su glupi. A ako ste već glupi, onda si nemojte svoju glupost prosipati na Internetu – zadržite je za sebe ili za uži krug istomišljenika.

No, idemo redom.

Jednom sam vidio i to je tako!

Svatko od nas poznaje nekog tko sa srednjom školom, u dijaspori ili na brodu, pa i kao obrtnik ili vlasnik firme zarađuje po par tisuća eura mjesečno. I tako, dođe vam susjed za kojeg znate da radi u supermarketu na blagajni zamoliti 100 kuna do prvog – kažete mu: „Prijatelju, pa imaš srednju školu, zarađuješ par tisuća eura, što bi ti htio?“ Ili, znate nekog od povratnika iz Njemačke, s mirovinom od 1000 eura i onda se iskreno začudite kada čujete kako su susjedu koji je radni vijek proveo u Jugoplastici, isključili struju. Jer, znate da penzići, imate primjer, dobiju 1000 eura na mjesec.

Dakle, jedan primjer razvlačite na sve i mislite da je svima jednako. Je li tako da bi vas potpuno i opravdano mogli zvati glupom osobom?

E, pa potpuno je jednako glupo iskustvo jedne europske nacionalne države, kao što je Hrvatska jest i bila (pa čak i u socijalizmu je pisalo u Ustavu „nacionalna država hrvatskog naroda, država srpskog naroda u Hrvatskoj i država drugih naroda i narodnosti koje u njoj žive“) i iskustvo iz Domovinskog rata prenositi na zemlje Azije i Afrike, posebno one nastale crtanjem granica od strane britanskih i drugih kolonizatora.

Za koga biste se u Siriji borili?

Recimo da imate 25 godina i nesreću da se niste rodili u Hrvatskoj, već u Siriji. Zemlja je demografski puno mlađa od naše – vrlo je moguće da uz fakultetsku diplomu imate i suprugu i dvoje divne djece i želite im sve najbolje u životu.

Ali, vaša država se doslovno – raspala. Nije ju nitko klasično napao, niti je u pitanju oružana pobuna, poticana i podstrekavana izvana. I što sada? Možete se kao prvo boriti? Samo s kime ili protiv koga?

Cijeli vaš život, a moguće i dobar dio života vašeg oca, državom upravlja obitelj Assad. Prvo Hafez al-Assad od 1971. do 2000., a potom njegov sin - Bašar al-Asad. Izbori se provode tako da ga prvo izabere partija, pa onda se ide na referendum (nema protukandidata). U pitanju je dakle – diktatura. Klasična obiteljska diktatura, jedino nešto blaža od one u Sjevernoj Koreji. No, u diktaturi, ako ste slučajno lajali protiv režima – već znate i posljedice. Bi li ste se borili za diktatora kojemu uopće niste ni bitni ni važni? Dodatno, za dobar dio svijeta – Assad više nije legitimni predstavnik Sirije.

Drugi su FSI - Slobodna sirijska armija je pobunjenička oružana formacija koja se bori protiv Asadovog režima u Siriji. Osnovana je 2011. godine od strane odbjeglih časnika i vojnika Sirijske vojske (uključujući i dosta visoko rangiranih časnika). Većinu pripadnika ove armije čine sunitski muslimani, a u lipnju 2015. procijenjena snaga Slobodne sirijske armije iznosila je 45.000 - 60.000 ljudi. Slobodna sirijska armija je izvodila operacije u gotovo svim dijelovima Sirije, ali je na istoku zemlje bila potisnuta od strane boraca Islamske Države. Glavni oponenti Slobodne sirijske armije u Sirijskom građanskom ratu su snage Asadovog režima i takozvana Islamska država. Dijelovi ove armije surađuju s oružanim snagama sirijskih Kurda u borbi protiv Islamske Države. Jedno vrijeme se činilo da će prevladati – međutim 2013. godine se pojavio problem – bježanje vojnika u Al-Nusra Front.

Slobodna sirijska armija ima podršku od strane dijela međunarodne zajednice, tehnički su za dosta zapadnih zemalja trenutno legitimna vlast Sirije.

Al-Nusra Front – formirani su 23. siječnja 2012. godine kao dio al-Qaede koja operira u Siriji. Uglavnom operiraju u sjevernom dijelu Sirije, gdje im podršku daju i neke frakcije FSI. Dok im odmažu frakcije FSI u južnom dijelu zemlje. Al-Nusra Front je 2013. godine prekinuo veze s ISIL-om (čak se i neke jedinice kasnije borili protiv ISIL-a), a prije par mjeseci su došle čak i najave da ne žele biti dio al-Qaede (vrlo moguće da bi skinuli sa sebe nezgodnu suradnju koja im onemogućava naoružavanje).

ISIL – Islamska Država Iraka i Levanta, zlo zla, vjerujem da ne treba dodatno objašnjavati.

Uza sve navedene, tu je masu manjih skupina, vjerskih, nacionalnih, regionalnih, frakcija, a valjda i pokoji seoski poglavar koji ima vlastitu vojsku. Oružja ima, tamo ga je bilo i bit će – uglavnom starog sovjetskog, ali iznimno učinkovitog. I kao u svakom ratu ovakvog tipa – masovno stradavaju i djeca i drugi civili, linije opskrbe su prekinute, život ispod razine svake civiliziranosti, a poštivanje Ženevskih konvencija o pravilima rata je bajka.

I za koga biste se tu borili? I gdje bi ste sa suprugom i dvoje djece od 3-5 godina čak i da se idete za nekoga boriti? Tko će se u takvom sukobu uopće brinuti za njih, i općenito, za koga i radi koga i za čije ciljeve ćete se boriti, posebno ako niste u glavnim vjerskim i nacionalnim skupinama?

To je potpuno drugi svijet

Pogledajte granice tih država – Sirije i još više Libije. To su države nastale crtanjem po kartama i ponekad namjernim lošim povlačenjem linija gdje su se namjerno dijelili narodi i vjere kako bi sutra moglo dolaziti do nemira i nereda. Carevi kolonijalizma, Englezi, jako su dobro to znali raditi.

Te zemlje se nisu razvile kao nacionalne države kako ih mi shvaćamo. Druga zemlja s velikim brojem izbjeglica, Libija, raspala se na plemena koja su tu postojala i prije – trenutno ima dvije vlade, dva parlamenta, dvije vojske, dva glavna grada, sve duplo, a zasigurno i područja koja uopće nije briga za ijednu od te dvije vlade. I ukoliko niste plemenski nastrojeni, imate obitelj, možda suprugu iz drugog plemena – da li se isplati ostati ili pokušati otići prema Italiji, čiji jezik možda i znate?

Jedini koji u cijelom ovom krvavom cirkusu vode relativno jednostavno shvatljivu borbu – jesu Kurdi. Oni se bore za svoju državu na području sjevernog Iraka. Ima ih ukupno od 23 do 32 milijuna (prema procjenama) i razasuti su u nekoliko država, pri čemu od zemalja gdje ih ima na milijune samo u Iranu imaju uređen status. Formirani su kao narod i istini za volju – imaju valjda jednako pravo na svoju državu kao Hrvati, Austrijanci ili Mađari.

Izbjeglice u Europi

Dio tih izbjeglica se uputio prema Europi – ljudi koji su ostali bez ičega, na neki način čak i bez države. Zemlje u kojima su živjeli, Sirija, Libija, pa i Irak – sada su samo pojmovi na zemljopisnoj karti, gdje klasična suverena država – više ne postoji.

Kako je već objašnjeno - Prema podacima UNHCR-a, 2,2 milijuna Sirijaca nalazi se u Egiptu, Iraku, Jordanu i Libanonu, 1,8 milijuna ih je u Turskoj, dok ih je 24 tisuće u Libiji. U zemlje Europe stiglo svega 8 posto sirijskih izbjeglica.

Opširnije: Pogledajte koje su zemlje primile najviše izbjeglica iz Sirije

Zašto dolaze u Europu? Pa iz razloga što je Europa ima pojam „socijalna država“ i tražitelji azila relativno ugodno žive. Profesor Goran Bandov piše za CroExpress: „Njemačka omogućuje besplatan smještaj i pokrivanje režija (vode, plina, grijanja, struje, komunalija) te ca. 325,00 eura po članu obitelji. Ako su smješteni izvan zajedničkih prostora, onda i nešto više – do 359,00 eura. Ako ih je 5 u kućanstvu, dobivaju na osnovu svojeg statusa nešto manje od 1.500,00 eura svaki mjesec, jer se dobivanje eura nešto smanjuje prema daljnjem broju članova obitelji.“

Spomenimo i kako se mogu pod nekim uvjetima zaposliti – tada se gubi pomoć od 325,00 eura, ali sve ostalo ostaje – uključivo i pomoć za članove obitelji, nastavak školovanja i zdravstvena pomoć. Ako vas ipak nakon godine odbiju oko azila, piše Bandov, uredno vam plate kartu za natrag (ukoliko niste bili rastrošni – imate i lijepu ušteđevinu) – pa se opet za koji mjesec možete pojaviti, u drugoj njemačkoj pokrajini.

Sada dolazimo i do priče zašto izbjeglice ne idu masovno u npr. Dubai. Kao prvo, nije takva socijalna država, kao što je Njemačka. Kao drugo, tamo ako niste školovani stručnjak – zarađujete manje. Kao treće, treba prijeći par pustinja, lakše je doći do Europe. I dobiti u Njemačkoj 1500 eura uz besplatan smještaj i režije. S time se može vrlo ugodno živjeti.

A zašto licemjerni?

Hrvati su oko svega toga uvelike još i licemjerni – jer upravo Hrvatska je zemlja iseljavanja, zemlja dijaspore i zemlja koja uz Tursku i možda još samo par zemalja ima i preko 50% stanovništva izvan matične države (ne računajući BIH gdje su Hrvati konstitutivan narod). Išlo se trbuhom za kruhom, bježalo se od ratova, bježalo se od represije Kraljevine Jugoslavije pa od represije Socijalističke Jugoslavije.

Pitanje je uopće koliko bi ostali živi kao nacija da hrvatsko nacionalno biće nije njegovano upravo u dijaspori – gdje su Hrvate dočekali raširenih ruku i ponudili im novi život. Uključujući i Hrvate koji su imali optužbu suradnika jednog od najgorih režima u povijesti – onog Hitlerovog.

Pa ima naših otočkih prezimena više po Saveznoj Državi Kaliforniji ili Čileu, nego po otocima, gdje je u pola naselja poneko prijavljen samo da ne bi plaćao porez na vikendicu. Stoga je za pripadnike naroda koji su toliko vezani za dijasporu i kojima je dio nacionalnog identiteta upravo identitet dijaspore, jer iz Hrvatske se odlazilo i odlazi – groziti se zbog nekih drugih izbjeglica znak maksimalnog i niskog licemjerja. Uostalom, podaci izvješća Vlade Republike Hrvatske iz 1998. godine govore: „Agresijom na RH 1991. godine gotovo je 700.000 osoba u RH moralo napustiti svoje domove. Najveći je dio njih zbrinut u RH preko Ureda za prognanike i izbjeglice i statistički se vode kao prognanici (njih oko 550.000 1991. godine), dok su čak 148.000 osoba zbrinule treće zemlje: Njemačka, Austrija, Slovenija, Mađarska, itd.“

Dakle, 148.000 hrvatskih prognanika postali su izbjeglice u trećim zemljama, od Mađarske do Kanade. Dodajmo tome i izbjegle Hrvate iz BIH, koji su išli i do Sjedinjenih Američkih Država. Neki i dobili besplatno školovanje tamo, povlasticu koju ni puno rođenih Amerikanaca nema. Zaboravlja se to previše i prebrzo.

Problem Europe i svijeta

Izbjeglice će dolaziti dok tamo odakle dolaze vlada rat, to je jasno. Međunarodna zajednica za sada ne radi ništa, Europska unija po običaju nema pojma (dobro ne iznenađuje, to znamo još od 90-tih), nikome ne pada na pamet da ponovno aktivira Starateljsko vijeće UN-a i te države stavi pod međunarodni nadzor dok se ne smisli nešto pametnije.

Vjerojatno će se čekati da dođe neki novi Pax Americana, tj. da Ujaku Semu dosadi totalno nemirno stanje u ovim zemljama. Ameri su uostalom i na Balkanu donijeli mir, kada su zaključili da je dosta gluposti. Inače, kada smo već kod Amerikanaca – u krivu su i oni koji za raspad ovih država primarno optužuju SAD. Amerikanci generalno nisu nešto popularni u arapskim zemljama (jer su glavni saveznik Izraela) i nema šanse da bi hrpa agenata srušila neku zemlju koja već sama po sebi nije trula i gdje se mržnja ne gaji već desetljećima. Pogledajte po sebi – zar bi vas neki agent strane države mogao nagovoriti na rat?

Te su se države raspale jer je u današnje doba Interneta i razmjene informacija – vrijeme klasičnih diktatura prošlo. A njihov problem je što nisu razvile normalno društvo. A kako su diktature – nisu ga ni mogle razviti. Kružni problem.

A znate koji je hrvatski problem – pa baš to da nitko ne želi ostati kod nas!

Znate koji je hrvatski problem u svemu ovome? Ne to da će nam doći tisuće izbjeglica, jer Hrvatska ih ne zanima, osim toga preko BiH sigurno neće doći, a kopnena granica sa Srbijom je kratka. Dunav nije nešto što tisuće ljudi mogu proći.

Istina je da se među izbjeglicama mogu nalaziti i teroristi – no to je već posao specijaliziranih službi. S time da za Hrvatsku konkretno treba biti puno veći problem podatak da je već preko 200 građana BiH ratovalo za ISIL. Izgledaju jednako kao građani Hrvatske, govore gotovo jednako kao građani Hrvatske – a tko zna, možda imaju i hrvatske putovnice, kada su ih već nabavili svi renomirani srpski mafijaši. Tu je i stotinjak građana Kosova koji su također otišli u borbu na strani ISIL-a.

Možda ovih iz BIH i ovih s Kosova ima još i više, tko uopće to registrira? Nije baš da te države imaju neke obavještajne službe od povjerenja. I gdje su tim ljudima veze i mreže suradnika, ne odlazi se tek tako u rat na drugi kontinent bez ikakva znanja. To je za Hrvatsku, gdje se još ljudi okrenu kada čuju strani jezik izvan sezone puno veći sigurnosni problem nego izbjeglica u tranzitu.

Hrvatski problem u svemu ovome je što smo toliko jadni da ni ljudi koji bježe od rata i raspadnutih država uopće nemaju namjeru ostati u Hrvatskoj! Mi smo postali sami toliko loša država za život – da nismo zanimljivi ni izbjeglicama. Čak bi nam dugoročno i odgovaralo da iz primjerice Libije, s kojom smo nekada imali izvrsne odnose i školovali im kadrove – dođe nešto liječnika i inženjera, jer natalitet nam je nikakav, neće tko imati puniti mirovinske fondove. No, ne brinite – oni neće doći i neće se nastaniti u nas.

A onda se na kraju zaista ozbiljno zamislite zašto se nitko ne želi nastaniti u nas. To je hrvatski problem. Postali smo država koju i izbjeglice izbjegavaju.

[Biba]

Pa i naši mladi bježe iz Hrvatske. Pisala sam da iz susjednog sela nemilice selo i Hrvatsku napuštaju čak i bračni parovi koji su imali stalni posao. iznenadila sam se danas kad sam uvijestima čula da je u prvi razred upisano tristotinjak mališana više nego lani...u selu gdje radim, uskoro će se ili ugasiti moja mala škola ili će biti kombinacija dva zazreda...
A to što su ljudi glupavi pa na fb poručuju da se izbjeglice vrate i bore - ništa čudno - ljudi su sebični i brzo zaboravljaju tuđa dobročinstva ..i...lako je tuđom guicom u trnje...i lako je mudrovati onima koji nisu u nevolji...neka svatko samo zamisli da je na mjestu tih ljudi ...Ja sam sa svojom obitelji samo došla do grada kad nam je rečeno da će nam selo biti poplavljeno pa mi je bilo teško...a kamo li zauvijek morati ostaviti sve...

[Mohr]

Laž je istina

Piše: Tomislav Jakić


Jasno rečeno: umjesto neutralnih vijesti, sve češće nam serviraju samo probrane informacije. Na taj se način usmjerava naše razmišljanje. I to se, sasvim sigurno, ne događa posve slučajno – ako ste pomislili da je to izrekao ili napisao neki jugonostalgični kritičar suvremene hrvatske medijske scene, pogriješili ste. Ako vam je na pamet palo da se ta ocjena uopće odnosi na Hrvatsku, i opet ste pogriješili. Ne, to su riječi njemačkog nekadašnjeg uglednog novinara, priznatog stručnjaka za pitanja sigurnosti, a odnose se na Njemačku. Dr. Udo Ulfkotte – jeste li ikada čuli za to ime? Niste, sigurno. Napisao je, uz ostale, knjigu s naslovom ‘Kupljeni novinari’ i podnaslovom ‘Kako političari, tajne službe i visoke financije usmjeravaju njemačke masovne medije’. Jeste li možda čuli za tu knjigu? Niste, naravno, niti ćete (barem u Hrvatskoj) ikada čuti. Previše je upadljivih paralela s onime čemu svjedočimo na ovdašnjoj medijskoj, odnosno političko-policijsko-medijskoj sceni, a da bi bilo tko od onih koji drmaju tom scenom imao interesa da se za takvu knjigu čuje. Jer njezina je osnovna poruka: laž je istina, odnosno laž nam se servira kao istina u sprezi politike, gospodarstva, tajnih službi i – medija.

Ograničavajući se na Njemačku, dr. Udo Ulfkotte govori o fenomenu prisutnome u cijelom tzv. demokratskom svijetu, o usmjeravanim medijima, o novinarima koje je lako kupiti ili potkupiti, o simuliranoj medijskoj slobodi, o povezanosti ključnih medija, kako onih tabloidnog tipa tako i onih što ih se smatra ozbiljnima (u Njemačkoj takvih još ima) s elitama koje, često iza kulisa i daleko od očiju javnosti, određuju što će se, kako i kada dogoditi. O tome autor kaže: ‘U sjeni demokracije, nevidljiva ruka formira informacije u informativnom kartelu. U pozadini su elitističke organizacije bliske tajnim službama. One su aktivne na području tvornica mišljenja i zaklada. U to časno društvo pete kolone moćnih ulazi se samo na temelju preporuke, ulaznicu se ne može kupiti. Jer tu je na okupu toliko novca da nema potrebe za skupljanjem sredstava naplaćivanjem ulaska.’ Može to sve podsjećati na teorije zavjere, što njemački autor i sam priznaje, ali svoju vjerodostojnost najbolje dokazuje samooptužbom. On sam sebe optužuje da je, radeći kao novinar, bio korumpiran, da je naime dozvoljavao da ga se korumpira, a sve to uz znanje njegove redakcije (inače jednih uglednih njemačkih novina).

Autor na konkretnim primjerima govori o usponu kriminalnih tipova koji svoj društveni status zahvaljuju na primjer tome što su ugledni političari (čija pisma zahvale on ima) bili redoviti korisnici usluga dama noći kojima je taj novokomponirani uglednik upravljao. Zahvaljujući takvim otkrićima njemački je autor, kako sam kaže, postao novinar kojemu je u najviše slučajeva policija pretraživala stan, ne bi li našla dokaze da otkriva državne tajne. Našla ih nije. No nije li njegov slučaj neugodno sličan slučajevima novinara u Hrvatskoj koje se optužuje ili u najmanju ruku sumnjiči za slične stvari? Pa ih se zbog toga prisluškuje i prati (ili je barem tako bilo, a sva je prilika da će i opet biti). Napokon, nisu li i neki političari postali tema dana zbog očito iskonstruiranih afera, a nakon što su neoprezno najavljivali kako će razotkriti neke stvarne afere i njihove sudionike (npr. tajne račune s pronevjerenim novcem za obranu Hrvatske)?

Ulfkotte govori, i opet na primjeru Njemačke, o izgrađivanju kulta ličnosti, pa ironično primjećuje kako bi nekadašnji kineski vlastodržac Mao Ce Tung, koji je medijske hvalospjeve iznuđivao strahom od vlasti, problijedio od zavisti da je mogao vidjeti njemačke medije u vrijeme izvještavanja o 60. rođendanu kancelarke Angele Merkel. ‘Takvo je podilaženje kod današnjih njemačkih medija očito automatsko. Svi vole mamicu, u čemu prednjači dnevnik Bild.’ Pa sada, treba li zaista biti slijep na oba oka i gluh na oba uha pa ne vidjeti i ne čuti kako se i u novovjekoj Hrvatskoj zdušno gradio kult njezinoga prvoga predsjednika, kako se taj kult danas obnavlja (u čemu sudjeluju i oporba i vlast), i kako se istodobno pomno gradi kult političarke koja je došla na njegovo mjesto?

Njemački autor razotkriva i (često) prisutnu ispraznost tzv. istraživačkog novinarstva (uostalom, može li biti novinarstva bez istraživanja?). On to podvodi pod vid korumpiranosti novinara koji nema veze s novcem, niti je protuzakonit, ali se zasniva na tome da se određeni političar zbliži s nekim novinarima i daje im povjerljive informacije, a zauzvrat dobiva pozitivno izvještavanje o sebi i svojim aktivnostima, pri čemu takva povezanost u pravilu ostaje u tajnosti, a ono što se vidi, to su njezine posljedice. Njemačka? Hrvatska? Ima li razlike?

Posebnu pozornost autor posvećuje američkom utjecaju na svjetske, osobito evropske medije, u čemu glavnu ulogu igraju tzv. transatlantske organizacije kod kojih je, kaže on, uvijek i iznova bitno samo jedno: naglašavati zajedničke vrijednosti, transatlantsko zajedništvo u tim vrijednostima i njihove zajedničke temelje o kojima se nema što raspravljati, jer se razumiju sami po sebi. Zvuči poznato? Koliko puta su i građani Hrvatske imali priliku biti zasuti sličnim praznim frazama koje im se predstavljaju kao osnova naše vanjske politike? Autor upozorava i na utjecaj društvenih mreža, na činjenicu da su građani danas zasuti gomilom irelevantnih informacija (kao primjer navodi sljedeće: ‘Je li bitno znati da kancelarka Merkel grize nokte, mada je to točno?’), ali i na to da tajne službe imaju mogućnost izravno utjecati na te mreže. Doslovno kaže: ‘Prema informacijama zviždača Edwarda Snowdena, britanska tajna služba može do mile volje manipulirati sadržajima na internetu.’ I sjetimo se sada uloge društvenih mreža u mobiliziranju masa u tzv. arapskom proljeću, pokušajmo priznati kakve je pogubne posljedice u nizu zemalja izazvao taj ‘pokret za demokraciju’ i prisjetimo se kako je Hrvatska bez razmišljanja uletjela u krilo onih koji su si uzeli pravo da određuju koji režim može biti na vlasti u kojoj zemlji.

U knjizi ‘Kupljeni novinari’, svojevrsnom rekvijemu za novinarstvo kakvo je nekada bilo i kakvo bi moralo biti, nije mogla biti zaobiđena ni tema ispiranja mozgova. Polazeći od teze da danas nema novinara u Sjevernoj Koreji ili Iranu koji bi smio izvijestiti o nečemu što nije po volji vlasti, Ulfkotte tvrdi kako to nije bitno različito od stanja u Njemačkoj gdje, po njegovim riječima, ‘tamo gdje su se nekada sukobljavali pluralizam i različita mišljenja, danas vlada klima straha’. Pritom uvijek naglašava kako ima rijetkih časnih iznimaka od onoga o čemu govori i uz tu ogradu i mi bismo (i ovu) njegovu konstataciju o Njemačkoj mogli primijeniti na Hrvatsku. A pogotovo sljedeću tvrdnju: ‘Biti politički korektan, to znači poslušno progutati laži politike i medija, servirane kroz ispiranje mozga. Slobodno razmišljanje, uvjet našega nekadašnjega blagostanja, danas se smatra nepristojnim.’

A o nezaobilaznoj američkoj tajnoj službi CIA-i njemački autor poslužio se otkrićem famoznoga Carla Bernsteina, jednoga od dvojice reportera koji su razotkrili aferu Watergate i srušili predsjednika Nixona. Bernstein je utvrdio, nakon višemjesečnog studioznog rada, da su godine 1977. najpoznatiji uvodničari i komentatori u SAD-u, uz izdavače i glavne urednike, kao i niz stranih novinara, bili na platnom spisku CIA-e koja, kaže on, širom svijeta regrutira novinare i vodeće medijske ljude ili ih koristi kao informante.

Sve je ovo u manjoj mjeri prikaz jedne iznimno zanimljive knjige, a mnogo više poticaj za razmišljanja o svijetu u kojemu živimo i politici što je vode (ili ne vode) oni kojima na izborima dajemo svoje povjerenje. Kao i o tzv. slobodnim medijima. I zato, kao točka na i, evo riječi Jean-Claudea Junckera, predsjednika Evropske komisije: ‘Mi nešto zaključimo, objavimo i čekamo neko vrijeme da vidimo što će se dogoditi. Ako nema velike galame i otpora, jer većina uopće nije shvatila što je zaključeno, idemo dalje – korak po korak sve dok povratka više nema.’

Zaključak? Donesite ga sami.


Novosti

[Biba]

A hbga oduvijek je manjina vladala vecinom ali sad se najvise govori o ljudskim pravima a sve laz..sve istinske vrijednosti su na stupu sramote...Nas problem je cto su ljudi prokletinje i sto ne znaju kakvu ulogu bi im trebala imato moc...umjesto da bude u svrhu covjecnosti ona se rabi u krajnje sebicne svrhe...ta iskvarenost je tako ocita da valjda i najradije pobjegnem na ovaj forum...pa tu samo rum malo zvoca i kvoca i boca...ne znam...nije dobro..vidim ja oko sebe dosta nepravde al pravdu istjerati ne mogu i ne pokusavam...ama nicija nije do zore gorjela...ne znam kako i kada ali tom hebanluku ce doci kraj...zivot tako brzo prodje a mislim da je tim mocnicima jos puno zalije mrijeti..uzalud sve pare i moc i kurbetine...kad sve to prodje...pitam se samo jesu li oni sretni..ak su psihopati onda valjda jesu...radije ja volim ovak...neka njima njihove moci i lazi i srece...imam i ja svoju malu moc ...i meni je vrjednija i jaca od svih moci na svijetu...Ma znam novinare...Eno sin nas jedne je poznat, kupuje igračice...njemundodje novinar i sve stogod momak kaze taj novinar napise...jesmol ono u dobu zeljeza i blata...doce vrak po svoje

[Krokodil Behko]

Kosti u Grlu

Za promjenu vlasti spremni Dodik i Čović doživjeli su debakl u svom blickrig pohodu na Savjet ministara. Sve je završilo brodolomom, jer ni Izetbegović nije baš sva vesla posisao da bi stalno izvlačio najdeblji kraj batine.



Piše: Slobodan Vasković

Veliki kolateral Dodikove i Čovićeve „Za promjenu vlasti spremni“ politike je Radončić koji je, bez prijeke potrebe, teško uzdrmao pozicije prvog opozicionara BiH. I ne samo bez prijeke potrebe, već i zbog nevrijednih partnera.

Tako je propao Čovićev plan da ovlada Sudom i Tužilaštvom BiH, Dodikov plan da se iz referendumske luzerske priče izvuče kao pobjednik i vlastodržac i Radončićev plan da postane Kalif umjesto Kalifa.

SDA je, zahvaljujući SNSD-u i HDZ-u, u odbrani od blickriga demonstrirala da unutarstranački šavovi nisu baš skroz rašiveni (iako jesu dobro olabavljeni); DF je uvidio da je, iako omražen i nevoljen, ipak još uvijek manje mrzak „Zelenima“ od SBB-a, dok je tzv. Savez za promjene Božijim proviđenjem uspio domisliti da oni JESU dio Savjeta ministara i da im je bila namijenjena uloga kante za nabijanje.

Pa su se sastali Bosić, Ivanić i Čavić i konstatovali da su skupa čim su zajedno. Što je vrlo vrlo rijetko.

Bolje i za političku scenu BiH/RS efektnije, naprednije i krucijalnije bilo bi da su konstatovali da njihove stranke čine Prazan Skup i da, kao takvi, nisu daleko odmakli od Trulog Skupa, čiji su elementi SNSD, DNS i SP.

Da bi se nešto konstatovalo, trebalo bi imati ideju, ali kako je pronaći u Praznom Skupu, gdje ne pomaže ni najjači reflektor. Svijeće su tu odavno dogorjele.

Nakon poraza Čović će se povući na svoju uzvišenu poziciju Prvog Opstrukcioniste Funkcionisanja BiH, gdje je nadmašio čak i Dodika.

Dodik jeste glasniji, ali je Čović po BiH razorniji.

Čović će malo tihovati uz Čavoglave bluz i osluškivati kako napreduje potpisivanje peticije „Za dom spremni“ i njeno uvođenje u Vojsku Hrvatske. Kolinda je to osudila, pa Čović nema potrebe za tim.
A ni Dodik. Što bi ponavljali stavove svoje predsjednice?! Nisu oni papagaji, već lični prijatelji.
Dodik nije osudio ni ustaško orgijanje u Kninu. Ne spušta se on tako nisko u odbrani srpstva.

Dodik je sigurno protiv toga iako se javno ne izjašnjava. Ali šta je on sve učinio za srpske kosti, izjašnjenje mu nije ni potrebno! Čak su neki članovi njegove familije kupili apartmane na Pagu. Ne da bi se sunčali, već da bi bili što bliže pobijenim u uvali Slana.

Kosti su ovdje oduvijek poštovane. Posebno ako donose dnevnopolitičke poene. Tada se na kostima može i ručati. Kao u Karaotoku. A i bolje Kosti pod Nogama, nego Kosti u Grlu, stara je narodna poslovica.

Samo nezrelim to liči na novo betoniranje jama. I u njima kostiju (Betoniranjem Jama betonira se Prijateljstvo).

Oko Doma, Kostiju, Ustaškog orgijanja... nisu se oglasili ni članovi Praznog Skupa. Jer se nisu sastali, a ne što su servilni „koalicionom HDZ-u“. Koji im, koaliciono iskreno, ne vadi nož iz leđa.
To su ozbiljne teme o kojim se ne govori sa „ljetne pauze“. Malo duže. Kosti, Dom i Ustaško orgijanje mogu sačekati, pauza je bitna.

Sad će sigurno delegirati Crnatka da iznese stav. On je baš autoritet. Jer sa sunčanim naočarima na nosu sjedi u zatvorenom prostoru. Toliko je bitan. A biće još bitniji kad sa njima, na nosu, i prespava noć.

Bosić se baš naspavao. Mjesecima se nije budio. Toliko se, skrivajući se od javnosti, umorio. I najavio je vruću jesen. U sakou. Kako mu vjerovati kad nije bio u T majici?! A ni u toplesu.
I da zaključim sa Inckom. Najplaćenijim Neradnikom BiH. Izjavio je da se nazire rješenje za Dodikov referendum. Dokle je taj referendum pao, da čak i Lufter Incko ima za njega rješenje.

I vijest za kraj: Dodik je stigao u Despotovac na „Viteški festival“. U manastir Manasija ušao je „vitez“ pješke. Niko ga na ulazu nije dočekao, nakon čega je bijesno strpao košulju. U pantalone. Dosta je i trpao u džep.

[Mohr]

Četrnaest regionalnih aerodroma na važnim turističkim destinacijama već je kupila jedna nemačka kompanija, ali ne brinite, i dalje je dostupan udeo u akcijama atinskog aerodroma...




http://pescanik.net/rasprodaja-grcke-dok-traju-zalihe/

[Mohr]

Popu bob, a bobu pop

Dražen Matošec


Obavještavaju me nedavno da je negdje na internetu osvanula neobična reakcija na jedan od prethodnih tekstova, u kojem se među ostalim kaže, citiram sebe, da "sportsku redakciju HTV-a impresionira svatko elokventniji od Helen Keller".

Mišljenje u međuvremenu promijenio nisam, usput govoreći, jer i dalje držim da mutavci iz orbite Drage Ćosića – koji svi zajedno jedva umiju sastaviti deset riječi - padnu na tur pred svakim tko nije praktično nijem od najranije životne dobi. Što Helen Keller, inače fascinantna i inspirativna žena, jest bila.

Ali! Piše mi znanac da netko na netu komentira kako se u tekstu, ovaj put citiram uvrijeđenog, "nepotrebno i na krajnje ponižavajući način spominje Helen Keller, osoba koja..." Kakva vremena, rekoh sam sebi: želiš diskvalificirati sportske komentatore Hrvatske televizije, a optužuju te da si htio diskvalificirati Helen Keller.

Objeda je toliko apsurdna da bi na nju trebalo odmahnuti rukom... kad ne bi vodila u zanimljivu pravcu. Prema pitanju: dokle nas je dovela tzv. politička korektnost?

Zgodna tema.

Živimo, naime, u zemlji koja se na uobičajeno groteskniji način suočava s onim sa čime su se neke druge već suočile; u kojoj se svatko na sve vrijeđa, u kojoj se riječi krote iz najneočekivanijih razloga, u kojoj policajci jezika iz slobodnomislećih slojeva ili nekoć potlačenih društvenih krugova katkad nadmašuju one stare, iz struktura autoritarne vlasti...

U kojoj se, ukratko, više takoreći ništa ne smije nazvati pravim imenom. Bijelo ne smiješ proglasiti bijelim, crno ne smiješ proglasiti crnim, popu ne smiješ reći pop, jer će se naduriti, bobu ne smiješ reći bob, jer će se naduriti. U skladu sa suvremenim uzusima, primjerice, umjesto "mucanja" su preporučljive "teškoće u govoru", "gospođica" se izbacuje iz uporabe jer ponižava gospođe mlađe dobi, homoseksualnost više malne ne smiješ javno nazvati "homoseksualnošću" nego "iskazivanjem istospolnih usmjerenja", "ciganska čerga" će se valjda premetnuti u "romski smještajni kapacitet nomadskog tipa, pogodan za vuču", itd., itd.

Kako je krenulo, premda sa suprotnih polaznih pozicija, dobit ćemo terminologiju na neki morbidno-paradoksalan način sličnu neologizmima iz Pavelićeva vremena, s kojima su se ljudi ispod glasa zavitlavali posprdno nazivajući stolac "četveronožnim guznim nasjedalom".

A kad smo već kod prošlosti i viceva, danas ne bi bilo mudro podsjećati na onaj iz razdoblja socijalizma, o mucavcu koji tvrdi kako su ga na televizijskoj audiciji za spikera odbili jer nije u Partiji; no ja to ipak činim, iako će zbog izraza "mucavac" poneki čitatelj vjerojatno ustvrditi da sam takoreći fašist. U najmanju ruku onaj koji mi ne može oprostiti ni Helen Keller.

No da se on i ja razumijemo, ni slučajno nisam za uistinu uvredljive termine, one koji se s Marsa prepoznaju kao primitivan prostakluk. Iskreno se nadam da primjeri većini nisu nužni.

Ali ne može se poreći ni to da na putu prema svijetlim ciljevima tolerancije polako gubimo jezik: zato što svaki čas neki pojam bude zakrabuljen u mantiju tobožnje opće prihvatljivosti, zato što svaka donedavno diskriminirana društvena skupina svoje bivše nedaće naplaćuje gotovo komičnim terminološkim zahtjevima – i napokon - zato što leksičku kulturu neprimjetno potiskuje leksička hipokrizija, a političku korektnost politička hiperkorektnost. Kad bi njezinim jezikom morao opisati trenutačno stanje stvari, čovjek bi bio prisiljen izreći nešto ovoga tipa: "Seksualno iskorištavao psihički bolesnik osobu sa smetnjama u snalaženju." Dobra stara vremena prihvaćala su lapidarniju formulaciju: "Jebo lud zbunjenog."

Ako se ne varam, sve je krenulo iz Sjedinjenih Država. Naravno, jer ne postoji manjina ili slabija socijalna grupa koju ta ponosita i slobodoljubiva "land of the free and home of the brave" nije tlačila, pa stare grijehe danas okajava novim engleskim. Tako su joj "Negros" sada "African Americans", "Indians" su "Native Americans", "midgets" su postali "little people" etc.

A onda je "new correctness" prešla baru smjerom suprotnim od Kolumba, kao i štošta drugo u posljednje vrijeme, te se ukotvila na starom kontinentu. Dakle, i na ovim jadranskim obalama. Zabavno, nekoć su se prema Americi otiskivali hrvatski siromasi i bokci, danas se u njihove polazišne luke vraća izraz "osobe slabijega imovnog stanja".

No naravno da tu nije stalo. Jer na val trenda, pače, na samu njegovu krestu, u nas su smjesta zajahali mutni tipovi. Čemu se čuditi, podzemlje i polusvijet, lopovi, kurve i probisvijeti, nikad nisu ljubili jasne i nedvosmislene riječi. Naprotiv, eufemizam im je oduvijek najbolji prijatelj. Pa se tako u novijoj Hrvatskoj gangster zove "poslovni čovjek", prostitutka je "poduzetnica", varalica "financijski konzultant", ucjenjivač "sportski menadžer", podmitljivac eventualno čak i "gradonačelnik"... Ne da mi se dalje nabrajati, ima toga koliko hoćete, slobodno nastavite sami.

Sve u svemu, pripadniku moje branše bolje je da se prilagodi i usvoji novi vokabular, ako ne želi riskirati sudsku tužbu moćnih krimosa s jedne strane, ili pak pravedničko šibanje fanatika civilnog društva s druge.

Među svima koji se nešto kao bave pisanjem valjda jedino Bad Blue Boysi za sve to ne haju, pa po fasadama i dalje drljaju "Mamiću, Cigane". Odnosno, "Mamiću, cigane". Da su mrvicu osvješteniji, korigirali bi izražavanje: "Izvršni direktore Dinama, Rome!"


forum.tm

[Mohr]

Drž’te lopova

Piše: Zlatko Dizdarević, Novi list


Sjećate se one stare kad se svi, navodno, nadignu u jurnjavi za lopovom galemeći uglas – Drž’te lopova! Bivao je to vazda najsigurniji znak da se lopov neće i ne želi uhvatiti… Ali ako ništa, znalo se barem da ga se, kobajagi, juri. Ovo što danas imamo po svijetu kao posljedice tragedije Bliskog istoka i gromoglasnu zabrinutost Evrope tim povodom odgovara poprilično, u mnogo čemu, pomenutoj storiji. Znaju se lopovi i ubojice, naručioci i dželati u strašnim kriminalima, ali niti su dotični u bijegu, niti ih iko istinski juri. Samo se tu i tamo uz sabiranje profita od njihovih zločina, ponekad podvikne, drž’te ih! Koga? E to se javno ne pominje, to se “ne zna”, ne smije se kazati, a ako se neko i oglasi pojedinačno ovim povodom, najblaže kazano hladno ga se prešuti. Svjetske preparirane mase zauzvrat se filuju nebrojenim informacijama o jadnim žrtvama koje kao da su pale sa neba. I zabrinutim pitanjima, šta ćemo sa njima. Desila im se nesreća, bili u krivom trenutku na krivom mjestu, šta li. Pojedinim nesretnicima kao kolateralnom posljedicom proizvedene strave, za koje se procijeni da mogu poslužiti nekoliko dana raznom probitku, bave se razne diplomacije, premijeri i ministri, nabildavajući svoju važnost i navodni značaj države koju predstavljaju. Mediji ne gase reflektore kopajući po intimnim sudbinama žrtve, porodičnim pričama, fotografijama, storijama iz djetinjustva, iz komšiluka, škole ili crkve. I tako nekoliko dana do ponovnog utapanja u indiferenciju uz tek pokoji povik, “drž’te lopova.”

Otkako je svijeta i vijeka u svakom zločinu i u traganju za počiniteljima, pokušavalo se uvijek i prije svega dokučiti motiv zločina. Tako je bivalo i u zbilji i u tv serijama, krimi romanima ili stripovima. U velikim svjetskim ratovima, od pamtivijeka do prošlog i ovog stoljeća, uvijek se znalo ko su ubojice a ko žrtve, zašto su zločinci krenuli na slabije, šta im je motiv. To se nije krilo. I u kriminalističkim pričama, izmišljenim, postojao je neki Sherlock Holmes, Parry Mason ili Hercule Poirot… I oni su pokušavali da proniknu u motiv, a odatle do otkrivanja ubojice bilo je samo pola koraka. Ma koliko često za naivnog čitaoca ili gledaoca ishod bivao začudžujući. Ipak, postojala je zdrava logika u “čitanju” kriminalnih storija i razotkrivenih interesa u pozadini svakog zločina. Naravno da takva logika između motiva i zločinca postoji i u precizno organiziranom i planiranom profitu pakla koji se zove Bliski istok. I dalje u storiji o gumenim čamcima Mediterana i egzodusu odatle prema centralnoj Evropi.

Desetine i stotine hiljada ljudi su već u ovom businessu lažnog suosjećanja, pomoći, potom navodnog a lihvarskog humanitarizma, zgražavanja ili šutnje, treniranja, potkupljivanja, ilegalnih putovanja preko granica, bjesomučnog naoružavanja, hladnog ubijanja… Naravno da se sve to može lako i precizno dokučiti, postoje svjedoci koji sve promatraju, sateliti koji sve snimaju, postoji munjeviti prenos informacije koja se ne može zaustaviti osim ciljanom operacijom i nečijom naredbom ili podaničkom voljom… Pa opet, normalan čovjek naprosto ne može da povjeruje da je u ozbiljnoj tv emisiji što se bavi strašnim proizvedenim neokolonijalnim i korporativnim zločinom na Mediteranu čuo pitanje voditelja postavljeno gostima u studiju: “…A da li je ova eksplozija izbjeglica preko mora ipak rezultat bolje organiziranosti krijumčara od one kakva je bila ranije?!”

U potpunoj perverznosti ovog pitanja kojim se grčevito pokušava sakriti istina o suštini političko – razbojničkih razloga za mediteransku dramu, postoji i nešto što nije daleko od istine, ma koliko to pomenutom voditelju, ili njegovoj kući, očigledno nije smjelo pasti na pamet: Tačno je da je ovaj kriminal bolje organiziran, naprosto zato što su ga organizirale države iz kojih sada pristižu najveća zgražavanja nad “tragedijom jadnih ljudi”. To su one države i njihove politike koje su do temelja spržile zemlje u kojima su koliko jučer današnje izbjeglice živjele i radile bez potrebe da pomišljaju kako tajno preplivavati mora i prepješačiti kopna ka nekoj nepoznatoj nedođiji.

Potezi zlikovaca raznih boja i njihovih “liberalnih” politika, uglavnom iz tzv. uvaženih demokratskih i civiliziranih zemalja, što su iz vlastitih interesa pokrenuli ratove i egzoduse u cijelom regionu koji se knjiže na razne “isile”, divljaštva i fanatizme, mogu se tumačiti sasvim hipotetički na dva načina. Ili je riječ o smišljenom i organiziranom pokretanju svekolikih kataklizmi u regionu Bliskog istoka – koji odvajkada Zapadu služi samo za pljačke raznih vrsta, nafte posebno – kako bi se ta pljačka nastavila i dovršila lakše nego što se to moglo uz postojanje autoritarnih država i režima. Ili su se novi – stari kolonijalisti po ko zna koji put preigrali na istovjetan način, temeljem skandalozno loših procjena u pokušajima osvajanja, ne računajući da je Pandorinu kutiju nemoguće zatvoriti prije nego što iz nje ne izađu svi postojeći monstrumi i ne obave svoj posao.

I u jednom i u drugom slučaju, očigledno, istinu o tamošnjim zbivanjima treba negirati, sakriti, do neprepoznatljivosti prepraviti a one koji je vide i shvate proglasiti slijepim. U toj igri služi im uglavnom dovršen posao porobljavanja i potpunog preoblikovanja medija i njihove osnovne funkcije. Oni više ne postoje da (po)kažu i objasne, već da istreniraju um malih ljudi i njihovih malih politika kako bi se vidjelo ono čega nema, a sakrile krvave istine.

Varijanta u kojoj je zločin cilj a operacionalizira se kroz dekonstrukcije postojećih država i cjelokupnog međunarodnog poretka da bi korporacije što vladaju svijetom ostvarile svoje interese silom – sasvim je realna. Danas naprosto smiješno zvuči ona Fukuyamina storija iz njegovg glorificiranog članka o “kraju povijesti” s kraja osmadesetih minulog stoljeća, kojem su se tako divili mnogi akademski šminkeri: “…Padom Berlinskog zida došlo je do trijumfa liberalne demokracije koji ne označava samo kraj hladnog rata, već i kraj povijesti kao takve…nestale su ideologije poput fašizma i komunizma koje su bile najveći neprijatelji liberalne demokracije…” Glasoviti Amerikanac japanskog porijekla, savjetnik američkih predsjednika iz vremena “pobjede liberalne demokracije” kao da je smetnuo s uma (ili nije?!) da je, evo, u okrilju tog njegovog savršenog happy end-a povijesti, liberalne demokracije, začeta nova monstruozna faza povijesti, korporativno – bankarski imperijalizam. Tržišna ekonomija, petro-dolar i oteta nafta nisu mogli uz demokraciju. To “tržište” je zahtijevalo agresiju a ova silu. Novi je imperijalizam klasičnim proksi agresijama stvorenih terorista već satrao Irak, Libiju, Siriju, napao Jemen i približio se sasvim Egiptu i dalje srcu Afrike. Mediteranska Evropa, sa Grčkom na čelu, dobila je posljednju opomenu, takvu da joj ne padne na pamet ono što je pokušao u početku Cipras. Dalja strategija već je definirana takozvanim planom o novom trgovinskim transatlanskim sporazumom između Amerike i Evrope (TTIP) kojeg je Hillary Clinton, predsjednička kandidatkinja u Washingtonu, sasvim jasno nazvala “ekonomskim NATO-om”. Da ne bude zabune. U vojnoj terminologiji ove organizacije projekat se zove “Rusija van, Njemačka dole, Amerika svugdje…” Sve ovo, naravno, potpuno je obesmislilo Povelju UN-a, do sada važeće međunarodno pravo, humanističko obrazovanje i istinska ljudska prava što su postala alibi za zločine.

Bilo je medijski prije pet godina krajnje “in” citirati Fukyamu kad kaže kako “Gadafi, nažalost, nije imao nikoga ko bi mu rekao da je idiot”. Zašto niko ne kaže danas onima što su bez ikakva prava naložili ubojstvo Gadafija i Libije, da su idioti!

Druga varijanta u kojoj je Zapad, prije svega Amerika, pošao na Istok grlom u jagode, temeljem kratkoročnih analiza i procjena ekskluzivne jednocentrističke pameti, jureći za Assadom uz pomoć svih bjelosvjetskih terorista koji su proizvedeni protiv njega, zapala je u mračni ćorsokak. Odjednom su, kao, svi iznenađeni kako se taj olako proizvedeni ISIL uz sličnu bratiju oteo. Beskrajne su analize porijekla njihove snage i novca, lukavosti i oružja, logističke podrške i simpatija masa frustriranih po svijetu, ne samo arapskom. Na kratkim kursevima trenirani fanatici u kampovima po Turskoj ili Jordanu ne mogu da voze kompjuterizirane tenkove “abramse” i ispaljuju navođene projektile raznih vrsta i proizvođača sa Zapada. Pomoć i operativne “simpatije” za njih iz Saudijske Arabije, Turske, Katara ili Izraela (svako iz svojih razloga) iznenađenje su samo za one što su kontroliranim medijima preparirani da budu iznenađeni. Podjednako onako kako su iznenađeni danas i oni što ne znaju otkud odjednom toliko podavljenih plivača po Mediteranu. To što vladajuća garnitura u Bijeloj kući nije na vrijeme shvatila – kada se ISIL počeo približavati i zoni njihovog interesa – da ne može biti obračuna sa njima uz istovremeno održavanje “tradicionalno prijateljskih odnosa” sa Rijadom, Ankarom i Tel Avivom, njihov je problem. Podjednako kao što je to i fakat da su povjesno značajan sporazum sa Iranom, (uz najveće zapadne partnere, Rusiju i Kinu) potpisali lakše nego što će za taj sporazum dobiti odobrenje u vlastitom kongresu.

Pranja ruku od odgovornosti za bliskoistočnu dramu tako što će se njeni stvarni izvori i pokretači sakrivati lažima, šutnjom ili doista grotesknim natuknicama o “boljoj organiziranosti krijumčara”, ne može biti ni kratkoročno ni povjesno. Zločin se mora zaustaviti. Dogovorom moćnih i presijecanjem trgovine zločinom. Ulaskom u tokove zajedničkog krvavog novca kojeg obrću svi. Da bi se to postiglo mora postojati volja, mora postojati moć u korist dobra, mora se postići konsenzus o elementarnim vrijednostima u svijetu. Te vrijednosti ne mogu diktirati korporacije i banke, taj novi imperijalizam izgrađen planski na razvalinama propale “liberalne demokracije” pročitane kao kraj povijesti. Nažalost, ogromna većina onih koji bi mogli da znaju nešto o svemu ovome šute uljuljkani u uvjerenju da ih se to ne tiče. I ponekad uzviknu da bi umirili savjest, “Drž’te lopova”.

Ta je greška povijest bez kraja. I ponovit će se kako sada stvari stoje.

[Mohr]

Da je Juga bila sto puta gora, još uvijek bi bila sto puta bolja!

Slobodan Horvatić


Zemlje s kojom se nitko nije mogao zajebavati kao što se zajebava danas s ovim ostacima, s međunarodno beznačajnim krhotinama u obliku naših republika, poslušničkih ispostava angloameričkih korporativnih interesa, s ovim septičkim jamama sramotno uronjenim u poltronstvo i dvoličnost međunarodnog tragikomičnog kokodakanja...





http://kontraportal.com/da-je-juga-bila ... uta-bolja/

[Biba]

Popu bob, a bobu pop

Dražen Matošec


Obavještavaju me nedavno da je negdje na internetu osvanula neobična reakcija na jedan od prethodnih tekstova, u kojem se među ostalim kaže, citiram sebe, da "sportsku redakciju HTV-a impresionira svatko elokventniji od Helen Keller".

Mišljenje u međuvremenu promijenio nisam, usput govoreći, jer i dalje držim da mutavci iz orbite Drage Ćosića – koji svi zajedno jedva umiju sastaviti deset riječi - padnu na tur pred svakim tko nije praktično nijem od najranije životne dobi. Što Helen Keller, inače fascinantna i inspirativna žena, jest bila.

Ali! Piše mi znanac da netko na netu komentira kako se u tekstu, ovaj put citiram uvrijeđenog, "nepotrebno i na krajnje ponižavajući način spominje Helen Keller, osoba koja..." Kakva vremena, rekoh sam sebi: želiš diskvalificirati sportske komentatore Hrvatske televizije, a optužuju te da si htio diskvalificirati Helen Keller.

Objeda je toliko apsurdna da bi na nju trebalo odmahnuti rukom... kad ne bi vodila u zanimljivu pravcu. Prema pitanju: dokle nas je dovela tzv. politička korektnost?

Zgodna tema

Kako je krenulo, premda sa suprotnih polaznih pozicija, dobit ćemo terminologiju na neki morbidno-paradoksalan način sličnu neologizmima iz Pavelićeva vremena, s kojima su se ljudi ispod glasa zavitlavali posprdno nazivajući stolac "četveronožnim guznim nasjedalom".

Mislim da autor malo pretjeruje jer Pavelić nema veze s takvim izražavanjem. Takvih pokušaja je bilo poslije Domovinskog rata i tijekom...posebno su handrali rječju "glede"...a ima i vic o pjesmi Čoban tjera ovčice - ovca = vuneni travojedac...pojas = okolotrbušni čakširodržač ...ti neki pokušaji su bili presmiješni...jezik jest živ ali ne bi trebao biti mutav i glupav

Što se tiče današnje stručne terminologije - jako mi je poznato jer ja ne smijem u opisnoj ocjeni napisati ništa negativno. Sve što je loše, mi moramo pisati na pozitivan način...

To je moderno doba koje nam tako nalaže a tko se usudi misliti drukčije - lud je i osuđen...ili je izuzetno pametan...a hrabar biti u takvim situacijama - nije uvijek ni osobito mudro...

[Mohr]

Kad korporacije budu neposredno zavladale

Tomaž Mastnak, Dnevnik.Si


Kako se vremena mijenjaju. Za vrijeme Vijetnamskog rata SAD su dvanaest godina natapale Vijetnam jakim herbicidima, među kojima je najpoznatiji agent orange. Njihov učinak je bio opadanje listova sa biljaka. Da bi spriječila skrivanje Vijetkongovaca, američka vojska je uništila više od tri milijuna hektara šuma, skoro petinu vijetnamskih šumskih površina. Da bi onemogućila opskrbu neprijateljske vojske hranom, korporacija RAND – sjemenište američkih neokonzervativaca i neoliberalaca – savjetovala je i uništenje polovice obrađenih poljoprivrednih površina.

Posljedice tog biološkog rata još nisu ni približno odstranjene. Pošumljavanje je otežano zbog erozije i dugotrajnog djelovanja otrova. Biološku raznovrsnost je još teže obnoviti. Učinci tih herbicida na zdravlje ljudi su također dugotrajni i prenose se sa generacije na generaciju. Oni američki vojnici, agenti te neizmjerne destrukcije, koji su postali njene kolateralne žrtve, nakon dugogodišnjeg tuženja su dobili odštetu. Niko od više od tri milijuna Vijetnamaca, koji su oboljeli zbog herbicida, nije dobio kompenzaciju. U skladu sa službenom podjelom ljudi na nadljude i niže ljudske vrste američki sudovi su odbacili sve tužbe koje su uložili Vijetnamci – što su naravno utemeljili legalistički, ne ‘američkom izuzetnošću’.

U to vrijeme je Monsanto pomagao američkoj vojsci. Monsanto i Dow Chemicals bili su glavni dobavitelji agenta orange. Monsanto je u međuvremenu svoj herbicidni program dopunio genetskim inženjeringom. Ali, nešto neplanirano genetskog inženjeringa je već bilo kod agenta orange. Pomislimo na svu djecu, koja su se zahvaljujući dosegnućima znanosti, materijaliziranim u herbicidima, rodila tjelesno ili mentalno osakaćena i invalidna. Za te poremećaje Monsantno nije zahtijevao autorska prava. Kod njegovog genetskog inženjeringa, koji ostvaruje genetski promijenjene organizme (GMO) autorska prava su ključna. Ni razvoj znanosti ni čovjekoljublje nisu besplatni. Ali promjena, na koju mislim, je ta, da sada američka vojska pomaže Monsantu (i sličnim).

Američka vojska otvara tržišta i ostvaruje poslovne mogućnosti. Najprije dođe vojska, onda za njima korporacije. Uzmimo Irak. Kad je američka vojska okupirala državu i nastavila okupatorsku administraciju, vrhovni kolonijalni upravitelj Paul Bremer počeo je izdavati direktive i uredbe kojima je imao namjeru ostvariti novo društvo. Njegova vladavina je po svim mjerilima bila orgija nekompetentnosti i spektakularan poraz, a nešto je i ostalo. Ideja vodilja okupacijske agrarne politike je uvođenje slobodnog tržišta. Neposredni učinak slobodnotržišnog diktata bio je da se poljoprivrednici više ne mogu izdržavati uzgojem tradicionalnih proizvoda. Jedini izlaz u slučaju nužde je bio prelazak na uzgoj maka. Ako za to postoje prirodni uvjeti, pod američkom čizmom procvjeta mak i rascvjeta se trgovina heroinom.

Drugi izlaz je bio izrazitiji proizvod socijalnog inženjeringa. Bremer je u uredbu br. 81, koja regulira patente, industrijsko oblikovanje i još ponešto, upakovao zakon o biljnim vrstama. Zakon sadrži i registar novih biljnih vrsta i njihovih ‘uzgojitelja’, to znači ljudi koji su ‘uzgojili, otkrili ili razvili novu vrstu’ ili njihove zakonite nasljednike. Bremer je, ukratko, uveo u Irak genetski promijenjene biljne vrste i kodificirao vlasnička prava njihovih uzgojitelja. Odredio je proceduru za pridobijanje dozvola za razmnožavanje tih vrsta i berbu proizvoda te odredio uvjete pod kojima je razmnožavanje dozvoljeno i pod kojim se proizvod smije ili ne smije ponuditi na prodaju, prodavati, izvoziti, uvoziti ili skladištiti. Odredio je također i kada se neka nova vrsta smije precrtati iz registra. Najznačajniji članovi određuju zaštitu intelektualnog vlasništva nad ‘novim biljnim vrstama’ i sankcioniranje kršenja prava ‘uzgojitelja’ (ne proizvodjača!) GMO. Sankcije uključuju pljenidbu dobara koja su predmet kršenja, uključujući i konfiskovanje ili uništavanje proizvoda, materijala i oruđa koji su bili upotrijebljeni.

SAD su unošenje GMO u Irak predstavile kao uvođenje veće raznovrsnosti proizvoda i naravno kao razvojnu pomoć. Uz put su, kao što su upozoravali kritičari, iračkim poljoprivrednicima zabranili upotrebu sjemena sa njihovih polja i trgovanje tim sjemenom i zahtijevale kupovinu genetski promijenjenog sjemena kod američkih poduzeća, među kojima je Monsanto najozloglašenije. Tu je bio kraj samostalnosti iračke poljoprivrede. Vojna agresija i okupacija su osigurale uspjeh imperijalizmu GMO. Slična priča je u Afganistanu i sada u Ukrajini. Čuo sam da su GMO počeli rasti oko gigantske američke vojne baze Bond Steel na Kosovu. Možda će poslije članstvo u NATO osigurati uvođenje uzgoja GMO?

Ali s tim nije i kraj povjesnim promjenama. Najveća – i najsudbinskija – tek je na redu. Ako bude prihvaćen Prekoatlantski sporazum o trgovini i investicijama (TTIP), američke korporacije neće više trebati slati vojsku. Doći će same sa svojim vojskama. Više neće biti nikakve zaštite od GMO i slične kuge. Korporacije će vladati neposredno. Po Franzu Neumannu to je definicija fašizma. Ako bude prihvaćen TTIP, zavladaće fašizam. Ako bude zavladao fašizam, ješćemo i proizvodićemo GMO.


Odabrala i sa slovenačkog prevela Nada Zdravič


tačno.net

[Pasaga]

Drug....
Afrika pati od ovog sindroma vec 40-tak godina......

[Mohr]

NIKADA!

Piše: Tomislav Jakić, Novosti


Je li Hrvatska smjela postati plijenom radikalnih nacionalista, vrlo često neskrivenih šovinista i njihovih neofašističkih (ustaških) saveznika, pristiglih iz tzv. dijaspore? Nikada! Je li smjela biti prepuštena na milost i nemilost beskičmenjacima koji se okreću kako vjetar puše, oportunistima i karijeristima svih boja i provenijencija? Nikada! Je li Hrvatska smjela postati žrtvom pretvorbe i privatizacije što su je – kao – uvele u žuđeni kapitalizam, a zapravo predale na pladnju kriminalcima i polukriminalcima, ratnim i mirnodopskim profiterima? Nikada! Je li se smjelo dogoditi da Hrvatsku iz jugoslavenske federacije izvede čovjek koji će za jedne postati “otac nacije”, za druge biti u najmanju ruku kontroverzna politička ličnost, a za ne tako rijetke netko, tko bi – da je poživio – sigurno završio pred Haaškim sudom za ratne zločine? Odgovoriti i na to pitanje s decidiranim “nikada” može se učiniti previše tvrdim; mada ima mnogo razloga za upravo takav odgovor.

Nikada? Sve se to, međutim, dogodilo. I još mnogo više. Istina je da je teren za plimni val hrvatskoga nacionalizma, građenoga na antisrpstvu i ustašonostalgiji, stvorio Slobodan Milošević svojom velikosrpskom politikom. No, ništa manje nije istina da se Hrvatska mogla oduprijeti politici tadašnjeg Beograda na drugi način, bilo koji, samo ne homogenizacijom nacije zasnovanom na mržnji prema drugima i na rehabilitiranju zločinačke ustaške države. Istina je također da je do tada jedina i vladajuća stranka, Savez komunista, već odavno bila prožeta ljudima koji su partijskom knjižicom otvarali vrata što bi im inače, temeljem njihovih (ne)sposobnosti ostala zatvorena. No, to ne znači kako je bilo nezaobilazno da godine 1990. upravo takvi ljudi koji su činili većinu u Savezu komunista, povedu najprije SK u izborni poraz (temeljem izbornog zakona skrojenog tako da tzv. komunistima osigura pobjedu i onda, ako ne budu najjača stranka na prvim višestranačkim izborima), a potom masovno preveslaju u stranku-pobjednicu i pretvore se iz gorljivih propovjednika marksizma-lenjinizma (o kojemu pojma nisu imali) u ništa manje gorljive zastupnike nacionalnoga pod svaku cijenu. Istina je, napokon, i to da je u ratu na području Hrvatske srpska strana (ne svi Srbi, ne srpski narod u Hrvatskoj, nego oni pobunjeni) činila i strašne zločine i protjerivala hrvatsko stanovništvo s područja što ga je kontrolirala. Iz toga, međutim, ne proizlazi kako Hrvatska već godinama smije zatvarati oči (što je prije bilo politika koja se sakrivala, da bi sada postala javnom) pred isto tako nepobitnom istinom da je i na hrvatskoj strani bilo zločinaca, da su se zločini protiv Srba događali (dijelom) i prije početka ratnih sukoba, u vrijeme rata svakako (likvidacije u Osijeku i Sisku, da dalje ne idemo), ali i nakon završetka operacije Oluja koja je u očima aktualne Predsjednice “čista kao suza”.

Ova, za neke sporna, za neke i neprihvatljiva razmišljanja potaknuta su odsutnošću bilo kakve ozbiljnije reakcije na javni apel više od tri tisuće ljudi, među kojima su akademici, biskupi, bivši diplomati (uključujući i ministra vanjskih poslova), ljudi s titulama profesora i doktora znanosti s raznih institucija. Zatražili su od predsjednice Republike kao vrhovne zapovjednice da se u oružanim snagama RH uvede ustaški pozdrav “Za dom – spremni”. Ustaški i samo ustaški, jer priče o starom hrvatskome pozdravu uvreda su za zdrav razum. Neće, doduše, biti uveden, za sada barem. Ali, je li Predsjednica, je li predsjednik Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, je li socijaldemokratski premijer ili prva potpredsjednica vlade, je li Kardinal ili biskupska komisija Iustitia et pax, je li se itko usudio izreći toliko potrebne i jedino moguće riječi najoštrije osude? Nitko! Dapače, predsjednik Hrvatske biskupske konferencije iznio je skandalozni prijedlog da se o inicijativi za uvođenje ustaškog pozdrava u OS RH građani izjašnjavaju na referendumu; idući će prijedlog vjerojatno biti da se na referendumu odlučuje želimo li živjeti u fašizmu (ustaštvu) ili u demokraciji. Kako su stvari krenule, ne bi bilo ništa čudno. Napokon, je li itko imao snage izreći ono što se potpredsjednik njemačke vlade, vođa tamošnjih socijaldemokrata (!) nije ustručavao reći, suočen s rastućim valom netrpeljivosti prema nesretnim izbjeglicama iz Afrike i Azije? A Sigmar Gabriel je rekao: “Ovo što se događa, to šteti ugledu Njemačke u svijetu, Njemačka time pokazuje svoje ružno lice.” Je li itko (osim nekih, i to rijetkih, novinara) konstatirao kako zahtjev za uvođenjem ustaškog pozdrava u OS RH, uz onaj o raspisivanju referenduma o tome, šteti slici Hrvatske u svijetu i pokazuje “ružno lice Hrvatske”? Neki, ali samo neki iz vodstva SDP-a – jesu. Inače: nitko! A to nam se lice prijeteći ceri. I to ne od jučer. I to ne prikriveno.

Hrvatska mora biti država Hrvata. Svi ostali u njoj su gosti. Tom se izjavom proslavila “političarka” koja je u međuvremenu dogurala do statusa europarlamentarke. Usporedbe radi: “Tko nije državljanin, moći će u Njemačkoj živjeti samo kao gost i na njega će se primjenjivati zakonodavstvo što se odnosi na strance”. Tako kaže točka 5. programskih načela Nacional-socijalističke njemačke radničke partije Adolfa Hitlera (izdanje iz godine 1937.). A prethodna točka definira da državljanin može biti samo onaj koji je “njemačke krvi”. Nije u pitanju prepisivanje. Riječ je o identičnom mentalnom sklopu. Šutnja u suočavanju s ovakvim ispadima nikada se nije smjela ni dogoditi, ni dozvoliti.

Ili: crkveni velikodostojnici u gotovo svakome istupu posvuda oko nas otkrivaju komuniste, udbaše, Jugoslavene; napadaju “nenarodnu”, pa i “zločinačku vlast”, što uključuje i nedavnu monstruoznu optužbu za kanibalstvo u Hrvatskoj. Po riječima jednoga biskupa, naime, zakonski rok za pobačaj je pomaknut, da bi se što više pobačenih fetusa moglo koristiti za eksperimente, u kozmetici i – za prehranu. I opet – usporedba. “Od pokreta koji u novije doba djeluju i u našim stranama na duhove te ih otuđuju vjerskom životu i Kristu, stalno je komunizam najjači. On zapravo nije samo pokret, nego već potpuno izgrađen nazor o svijetu, ali potpuno suprotan kršćanstvu, jer znači ne samo otpad od njega nego otpad od Boga uopće.” Tako je u “pastirskom pismu” godine 1944. (!) govorio umirovljeni krčki biskup dr. Josip Srebrić, prizivajući pri tome i ocjenu pape Leona XIII koji je na kraju 19. stoljeća komunizam označio kao “rušilačku kugu koja napada samu srž ljudskoga društva i vodi ga u propast.” Kako su biskupi u pravilu pismeni ljudi nije isključeno da se u svojim tiradama protiv vlasti inspiriraju tim davnim razmišljanjima, zanemarujući – naravno – ono što govori i pokušava prakticirati aktualni Papa. No, u svakome slučaju u pitanju je isti mentalni sklop. Da on tako dugo ostane neprepoznat i da se nametne kao vodeći i neupitan, to se nikada nije smjelo dozvoliti.

Reče nedavno čelnik najveće oporbene stranke u Hrvatskoj kako “bez istine o svojoj povijesti, nijedan narod ne može graditi sretnu budućnost”, te kako je i “kultura sjećanja na žrtve dio identiteta svakog naroda.” Savršeno točno. No, da se drži svojih riječi, onda bi uvaženi stranački čelnik i bulumenta njegovih sljedbenika koji ponavljaju slične fraze, ne misleći pri tome na istinu o prošlosti, nego na laž o prošlosti, da oni – dakle – zaista misle ono što govore, onda bi Hrvatice i Hrvati morali znati i pojedinosti kakve smo naveli. Onda bi morali znati i imena fra Karla Ćuluma, Franca Groblera, fra Eugena Gujića, Karla Ivančića, Dragutina Jesiha, Franca Orešnika, ili Stjepana Rakocija, da spomenemo samo neke. Sve su to katolički svećenici stradali od ustaške ruke. Njima se nikada, doista nikada ne odaje počast, Kaptol ih ni u kojoj prilici ne spominje, njih je prekrio zaborav, baš kao i one ne baš malobrojne svećenike koji su se pridružili Narodno-oslobodilačkom pokretu i u njegovim redovima uredno obavljali svoje svećeničko poslanje. Umjesto toga, uvijek nas se iznova vodi do Jazovke i Kevine jame, priča se o franjevcima iz Širokog brijega (bez navođenja “sporednog” podatka da su oni mitraljezima tukli partizane prilikom napada na to ustaško uporište); o Bleiburgu ovom prilikom nećemo. No, želimo li poznavati našu prošlost, onda moramo znati i jedno, i drugo. Moramo znati činjenice. Da cijele generacije odrastaju lišene šansi da saznaju (i) te činjenice, to se nikada nije smjelo dozvoliti.

Uporno se laže kako je Komunistička partija u Jugoslaviji pozvala na ustanak tek (!) nakon njemačkog napada na Sovjetski Savez i kako su komunisti (i u Jugoslaviji) oduvijek zatirali vjeru i Crkvu i maltretirali vjernike. Pogledajmo dokumente. Navest ćemo dva citata iz godine 1936. iz članka naslovljenoga “Komunisti i katolici”. Evo prvoga: “Nije prošlo ni dvadeset godina od svršetka ‘posljednjeg’ svjetskog rata – a rat je opet pred vratima. Približavanje te pošasti stavlja u pokret sve društvene snage. Opredjeljuju se – za rat, ili za mir, za fašizam, ili za demokratiju.” Dakle, godine 1936. jasni nagovještaj rata i potrebe pripremanja za njega. A evo i drugoga citata iz istoga teksta: “Na nas se okomila neman fašizma i rata. Ta opasnost potiskuje u pozadinu sve ostalo. Zato komunisti pružaju ruku katolicima da zajednički istupaju protiv fašizma i rata – te najreakcionarnije sile, koja jednako ugrožava narodne mase bez obzira na vjersku pripadnost, političko uvjerenje”. Riječi su to čovjeka koji će se nakon pobjede u Drugom svjetskom ratu, u susretu s hrvatskim biskupima, deklarirati kao “Hrvat i katolik”, koji će postati jednim od najznačajnijih državnika druge polovice 20. stoljeća, čije ime nose ulice i trgovi u nizu gradova širom svijeta, a kojega se danas u Hrvatskoj provlači kroz blato kao jednoga od deset mega-zločinaca u svjetskoj povijesti, Josipa Broza Tita. I ako hoćemo poznavati našu prošlost, onda moramo znati i to. Jer, to su činjenice. I nikada se nije smjelo dozvoliti da te činjenice budu potisnute, da budu falsificirane.

Idemo dalje: kler u Hrvatskoj godine 1941. u većini je, a po uputi tadašnjeg nadbiskupa zagrebačkoga i prihvatio, i pozdravio ustašku državu, mada su njemački biskupi (te iste, Katoličke crkve) još tri godine prije toga jasno ustali protiv nacional-socijalizma kojemu (zajedno s talijanskim fašizmom) NDH duguje svoje postojanje. Njemački su biskupi tada rekli i ovo: “Dokazivalo se na temelju rase i krvi da ličnost i život Isusa Krista protuslove srbi, fašizam, ličnosti njemačkog čovjeka, kao što su i glavne doktrine vjere, koju je On objavio . . . prednjeazijsko praznovjerje, koje je bilo narinuto germanskim plemenima, pošto ih se potajno napalo. . . Konfesijama se navijestila borba do istrage, jer one, kako se navodi, razdvajanjem njemačke narodne duše umanjuju jakost njemačkoga bića. . . Hoće da istisnu Krista i da na njegovo mjesto stave ‘njemačkoga boga’” Njemački bog – Majka božja, kraljica Hrvata? Gotovo neizbježna usporedba koja potvrđuje samo jedno: da nacionalizam ne preza ni od svojatanja vrhunaravnih bića i njihovog pretvaranje u instrumente prizemne politike i političke propaganda. I nesporno je kako je i tu u pitanju isti mentalni sklop: totalitarni i autoritarni koji će, doduše, licemjerno naricati nad žrtvama jednoga autoritarnog režima (koji je dokazano bio različit od svih onih u istočnoj Evropi, uključujući SSSR), žrtve onoga drugoga tek će spomenuti – reda radi – ostajući u svojoj osnovi ono protiv čega se navodno bori: totalitaran i autoritaran. Jer, samo takav može postaviti granicu osobne slobode na razinu prava da se ono što se misli kaže u svojem stanu, kući, ili dvorištu, ali javno – ne. Da dotle dođemo, da se ovakvo ograničavanje javnog iznošenja osobnih uvjerenja može bez iole spomena vrijedne reakcije nagovještavati, to se nikada nije smjelo dogoditi.

Kao ni da se ponovo probude nikada potpuno zatomljeni antisrpski sentimenti zasnovani na grubom (i netočnom) izjednačavanju srpskog naroda s pobunjenim Srbima u Hrvatskoj. Do koje je mjere cilj hrvatske politike bio drastično smanjivanje broja Srba u Hrvatskoj (višestoljetnih starosjedilaca), o tome govore snimljene i sačuvane (usprkos pokušajima naknadnog cenzuriranja) izjave ondašnjeg predsjednika Republike Hrvatske (uključujući i one što ih je davao prilikom prolaska tzv. Vlaka slobode na pojedinim kolodvorima, poput: “Još ih ima, od sedam sudaca u ovom gradu, petero su Srbi”, ili “Tako su brzo pobjegli, da ni prljavo rublje nisu ponijeli”). Sve je počivalo na premisi: mada živimo u istoj državi, mi nismo kao oni, oni nisu isto što i mi. Usporedbe radi, evo i ovdje jednog citata: “Neki opet drugi gospodin me je . . . zabrinuto upozoravao, kako sve to s tim građanskim ratom nije dobro, jer da on guta veoma mnogo života našega svieta. Poznavajući mišljenje dotičnog gospodina ugodno sam se iznenadio, da je i on jednom progledao i da je počeo voditi brigu o izgubljenim hrvatskim životima. Nažalost, moje iznenađenje brzo je prešlo u razočaranje, jer je dotični gospodin zbrajao sve mrtve na obje strane . . . Njega brine što i ti urotnici moraju ginuti, jer su za njega i ti ‘naš sviet i naš narod’”. E pa, nemojte sada napraviti pogrešku i pomisliti kako je to izrekao neki od, kako ih zovu, stožeraša ili šatoraša. Ni govora! Citat je to iz jednoga od pisama “hrvatskim intelektualcima” što ih je godine 1944. objavio rektor NDH-aškog Hrvatskog sveučilišta, prof. inž. Stjepan Horvat. A budući da je gotovo isključeno kako se u raznim stožerima i šatorima čitaju njegova “Pisma hrvatskim inteletualcima”, onda se nameće samo jedan zaključak: u pitanju je i opet isti mentalni sklop. I da se taj mentalni sklop iz dana u dan sve agresivnije, a bez otpora upravo iz onih sredina iz kojih bi s razlogom takav otpor trebalo očekivati, nameće cijelome društvu, to se nikada nije smjelo dozvoliti.

Prije no što se na pisca ovih redaka okome razni desni “intelektualci” i “znanstvenici”, dežurni inžinjeri ljudskih duša i neoustaške okamine, da parafraziramo izraze kojima ovoga autora takvi ponekada časte – samo jedna, zaključna i sve prije nego nebitna napomena. Sve se ovo nije smjelo ni dogoditi, ni dozvoliti, ali kada to konstatiramo, onda ne pozivamo na nedemokratsko rješavanje stvari. Upravo suprotno! Građani u rukama imaju moćno oružje: svoj glas na izborima. (e to je ta ključna, kobna zabluda, čika-Tomo ) Izbori će za koji mjesec. I ono što se sada zaista ne smije dozvoliti, to je da većina podlegne nacionalističkim mitovima i lažima, ili da nasjedne na nekakav treći put što ga nude isluženi političari koji su uredno i udobno odradili svoje mandate, a da nisu ni prstom maknuli kako bi spriječili sunovrat kojemu svjedočimo (vidjeti pod: dr Lignjoslav Josipović :bubica ) i kojemu se pokušalo postaviti kočnicu samo u razdoblju između 2000. i 2010., i to uglavnom samo s jednoga mjesta u državi. One koji se izdaju za lijeve treba obvezati, podršku njima na izborima treba uvjetovati, ali je onda i dati. U suprotnome, izraz “nikada” možemo brisati iz hrvatskoga jezika, jer dogodit će se sve što se nikada nije smjelo, niti bi se smjelo dogoditi. Na biračima je da kažu svoje. Na šutljivoj je većini, koja nesporno postoji, da napokon progovori. Dok definitivno ne bude kasno.

Sat doduše još otkucava, ali ne gurnemo li kazaljke prema naprijed, one se nikada neće pomaknuti, nego će se vratiti unatrag. Sa svim kobnim posljedicama toga vraćanja.



Aferim, čika-Tomo

[Terasa svjesti]

„Ne tuca se jaje tako, nego ovako” – pokazala mu da se uzme nožić i blago udari o jaje. Ona jednu, on dvije i ljuti se vrate kući. I razvedu nakon samo pet dana zajedničkog života. Eto, obiše im se jaja o glavu… Nekidan sam čitala crne statistike o razvodima u našoj zemlji. K'o bîva, u Bosni se opet manje razvode nego u drugim zemljama Regiona. I sad bi to kao trebalo biti utješno. Na sve strane se vode kampanje protiv braka. Podmukle i podle. Kažu da je to samo papir i ništa više. Lupetaju i stvari tipa: – Ne kvarite vino vodom i ljubav brakom. Kako se bolje razići, nego živjeti u paklu, itd. itd. Dobro, i ja sam za razvode u ekstremnim slučajevima kad je život džehenem. Problem je, međutim, što su se ljudi počeli razvodit’ zbog banalnih stvari. Eto, znala je ona da je on ribolovac i prije braka, ali je mislila da će malo ohanut’ kad zasnuje porodicu. Pošto nije ohanuo, razvod. Eto, ne može on trpjeti njenu mater. Eto, on voli planinu, a ona more. Ko da ne mogu zimi na planinu, a ljeti na more. Eto, ona stalno zvoca. Eto, njega više zanima utakmica od njenih suza prolivenih nad Sulejmanom. Eto, ne zna on oko struje. Eto, ona ne kuha supu više od dvaput sedmično. Itd. itd. Vrhunac gluposti za rastavu bio je kad sam čula da su se dvoje razveli zbog jajeta. Da, da – zbog jajeta. Otišli na bračno, ustali ujutro blaženi od ljepote milovanja, otišli na doručak i naručili kuhana jaja. I on jaje u ruku i tucno ga o sto te počeo gulit’, a nju „damu” samo što fraz nije zgembo. – Ne tuca se jaje tako nego ovako – pokazala mu da se uzme nožić i blago udari o jaje. Ona jednu, on dvije i ljuti se vrate kući. I razvedu nakon samo pet dana zajedničkog života. Eto, obiše im se jaja o glavu. A obio im se vlastiti ego, pasjaluk i razmaženost. Doduše i okolina pumpa probleme, umjesto da ih smiruje, a sve pod krinkom razumijevanja i osjećanja. Svi razvodi su bolni i nisu definitivno puko cijepanje papira. Naročito ako tu ima djece, koja će sigurno patiti. Prilikom razvoda ljudi pokazuju svoje najgore lice. Spremni su boriti se kao u „Krameru protiv Kramera”. Ostaju otvoreni ili prikriveni neprijatelji, koji funkcioniraju na principu ucjena. Dobro, nisu svi, ali većinom je tako. Stoga mi je bilo jako drago kad sam prisustvovala jednom ženskom savjetovanju koje je vodilo spašavanju braka. Bilo je to, ma ima i godina. Sastalo se sijelo žensko da vijeća o skorom razvodu jedne članice tog skupa. Priča je, međutim, krenula kontra sladunjave suosjećajnosti. – Ne mogu više, stvarno. Sve je na meni. I pos'o, i kuća, i djeca. Ne mogu vala više još i njega držati na leđima. Ništa od njega nemam. – Šta ti radi, konkretno. – Ništa ne radi, u tom i jeste problem. Pos'o, kuća, utakmica, televizija. Ni za šta ga nije briga. – I? – Šta i? Šta ćeš gore. K'o da ga nema u kući, ne unosi se u ni u dječiju školu. Glavna mu je aktivnost da digne noge kad pred njim usisavam. – Pa, eto, makar ih digne. Ima ih koji ne daju da žena usisava kad je on u kući. Smeta im kad zvrnda usisivač. – Ma daj, kakve su ti to priče. To su kreteni. – A radi li ti muž? – Radi, to mu je sve. Ode na posao i eto ga kući da se naždere i digne noge. – Pa donese li platu? – Donese i misli da je završio pos'o. Ja kupujem, plaćam račune, kuham, idem na roditeljski… – Pa dobar je taj tvoj. Šta bi da popije te pare i još od tebe traži. – E jesi i ti našla primjere… – Tuče li te? – Koga? Mene? Glavu bih mu razbila, ubila bih ga da me pipne. – Šta bi da te tuče? Čitaš li ti novine koliko muškaraca vrši nasilje nad ženama. I to ne samo papaka, nego lafo vrhunskih intelektualaca. – Ma dobro, ali ne mogu ga slušat’. Sve neke budalaštine baljezga. – Aha, sad tako pričaš, a upravo si pala na te fore i udala se za njega. – Mladost, ludost. Treba okrenut’ priču i uozbiljiti se. Ne mogu ga više slušat’ fakat. – A šefa na poslu slušaš, je l’ de? – Pa tu platu zarađujem, moram. – A s mužem si djecu rodila i prošla toliko toga. Misli malo i na druge, na djecu, na roditelje, koliko bi ljudi bilo povrijeđeno razvodom. A razlozi su ti truba. Samo na sebe misliš. – Ma ko misli samo na sebe. Poginuh od obaveza. A i ljubavi nekako više nema. – Ma nemoj. Eto svi postojeći brakovi su zasnovani na ljubavi. Šta je s poštovanjem obaveza, s preuzetim amanetima, s blagošću, zajedničkim krovom. To ništa, a? – Vi mene ne razumijete. – Razumijemo, srećo. I same prolazimo kroz slične ili iste stvari. To je život. Nemaš razloga da živiš u sapunicama. Nego ga pokrij da ne ozebe. I tako je priča o razvodu reterirala na zafrkanciju, gdje smo sve ismijavale njene razloge za razvod. Odustala je do kraja sijela. Znate li šta je glavni razlog razvoda danas? Nije to nemogućnost zajedničkog života, kako to Zakon šturo navodi. Ja ću vam reći. Glavni razlog razvoda je upoređivanje svog s tuđim brakovima. Upoređujemo svoje brakove s brakovima u našoj okolini, ali i brakovima filmskih i sapuničnih likova. Uvijek nam se tuđe čini idealno. A nije, vjerujte meni, dežurnoj mahaluši do koje svakakve priče dopiru. (Azramag.ba

Indira Kucuk Sorguc -Kramer protiv razvoda

[Biba]

Zanimljiva malahuša... Činjenica jest da je dosta mladih ljudi donekle razmaženo...kasno se osamostaljuju, pa i lakše i brže razvode...ali pitam se ja koja bi to bila inteeligencija kad bi svoj brak uspoređivali s tuđim a pogotovo sa serijama...to su debili...a većina ljudi je ipak prosječne inteligencije...
Bračni par je kao dva planinara koji se penju :disko1 - imaju zajednički cilj i uvijek jedno drugom pomaže i podržava...najkraće rečeno..da ne tupim ja više, evo nešto zgodno o ljudskom egu... http://net.hr/magazin/brakveze/dragi-si ... o-ozeniti/

[Mohr]

Možda je radost zbog izbeglica upravo zato velika: ponadali smo se da možemo biti drugačiji. Manje Nemci...




http://pescanik.net/dominantna-kultura/

[Mohr]

Biskup grof Drašković, koji potpisuje smrtnu osudu Matiji Gupcu, hrvatski je feudalac, a Gubec hrvatski kmet. Nema hrvatstva, koje je u stanju da pomiri hrvatskoga kmeta sa hrvatskim grofom...





http://www.e-novine.com/kultura/kultura ... rofom.html