Citati koje ste sačuvali

[Bahra]

"Vidis, još mislim dobro o tebi, i želim da se ponekad probudiš usred noći, i da dugo sjediš prekrštenih nogu na postelji, mučeći se kajanjem i stidom, zbog mene. Ali, neka ti je bogom prosto, nisi ti birao svoju sitnu dušu, dali su ti je, ne pitajući. Došao si na red kad drugih, boljih, više nije bilo."

[gejsha]

Slušala je moje srce, naslonivši mi glavu na grudi, kao mali indijanac na zemlju.
Pomilovao sam je po kosi, i poljubio joj prstice, smirene na mom desnom ramenu.
- Radi li?
Klimnula je glavom, i to je bio prvi pokret koji je ucinila posle nekog vremena.
Znam da radi, mila. Dobro je to srce. Malo kasni, ali kucka tu i tamo. A narocito kucka tu. U tvojoj sobi...
Pajaci su me zabezekmnuto gledali.
U redu je, momci. Volim ovu devojku. Ne brinite ništa...
U stara dobra romanticna vremena, kad kontracepcija još nije uzela maha medu omladinom, smrtno smo cvikali od devojcura koje bi mogle pokušati da nas "navuku na bebu".
Vremena se menjaju...
Zagrlio sam je cvrsto, i ona se priljubila uz mene, dovlaceci cupav pokrivac sve do ociju.
To mi se još nije desilo...
Znam, nije lepo da pricam o tome, ali proslavio sam i dvadesetogodišnjicu gubljenja nevinosti.
Ne, nije mi bila prva...
Ali, bila je prva sa kojom sam se "voleo", nadajuci se da ce neko od nas zatrudneti.
- Sretan rodjendan, Emilija Kovačev. Nadam se da sam te upravo "navukao na bebu"...

[silence]

"Znaš li šta je najljepše u životu? Želja, prijatelju."

Meša Selimović

[Maja]

Problem pravog pjesnika zapravo je uvijek isti: ako je dugo sretan, postane otrcan. A ako je dugo nesretan, ne može u sebi naći snagu na koju bi se njegove pjesme mogle osloniti... Sreća i pjesništvo - to ne može dugo zajedno. Nakon nekog vremena ili sreća obezvrijedi pjesnika i njegovu poeziju ili mu prava poezija upropasti sreću.




"Dok sam hodao po Njemačkoj gdje god da sam šetao, na ulici bih uvijek izabrao jednog Nijemca, izdvojio ga iz mnoštva i koncentrirao se samo na njega. Zašto, pitate se. Nije meni bilo važno ono što sam ja mislio o njemu, ne: pokušavao sam dokučiti šta on misli o meni. Njegovim sam očima pokušavao promatrati samog sebe, svoju odjeću, pokrete, korak, svoju prošlost; doznati šta on misli o tome odakle sam došao, ko sam i kamo idem. To je znao biti strašan osjećaj, ali sam se s vremenom navikao. Samog sebe nisam ponižavao, ali sam shvatio koliko se moja braća samoponižavaju. U većini slučajeva ne radi se o tome da Evropljani nas ponižavaju. Ne, radi se o tome da mi - gledajući njih - ponižavamo sami sebe. Iseljavamo se ne samo zato da bismo pobjegli okrutnostima kojima smo izloženi u domovini, nego i zato da dotaknemo najskrivenije dubine naše duše. A onda neizostavno dođe dan kad se vraćamo da bismo spasili one koji nisu smogli hrabrosti napustiti domovinu, one koji su nam drugovi po krivnji."






"Činilo mi se da u ovome gradu ni njegovi stanovnici ni sam taj grad nisu stvarni. Svi su željeli ili umrijeti ili pobjeći odavde glavom bez obzira. Ali ja više nisam imao kamo poći. Kao da sam bio prognan iz historije, gurnut onkraj ruba civiliziranog svijeta. Toliko sam bio daleko od civilizacije, da je nisam mogao čak ni oponašati."



Snijeg
Orhan Pamuk

[sann]

Gde je sve ono što si zaboravio da si bio?
Gde je sve ono što si sad, a ne znaš da to jesi?
Gde je sve tvoje svaki put kad ga tražiš?

[noris]

"Ne mogu oni mene malo platit', kol'ko ja mogu malo radit"
Skup lokalnih mudraca

[Ideja]

[quote="Maja"]"Dok sam hodao po Njemačkoj gdje god da sam šetao, na ulici bih uvijek izabrao jednog Nijemca, izdvojio ga iz mnoštva i koncentrirao se samo na njega. Zašto, pitate se. Nije meni bilo važno ono što sam ja mislio o njemu, ne: pokušavao sam dokučiti šta on misli o meni. Njegovim sam očima pokušavao promatrati samog sebe, svoju odjeću, pokrete, korak, svoju prošlost; doznati šta on misli o tome odakle sam došao, ko sam i kamo idem. To je znao biti strašan osjećaj, ali sam se s vremenom navikao. Samog sebe nisam ponižavao, ali sam shvatio koliko se moja braća samoponižavaju. U većini slučajeva ne radi se o tome da Evropljani nas ponižavaju. Ne, radi se o tome da mi - gledajući njih - ponižavamo sami sebe. Iseljavamo se ne samo zato da bismo pobjegli okrutnostima kojima smo izloženi u domovini, nego i zato da dotaknemo najskrivenije dubine naše duše. A onda neizostavno dođe dan kad se vraćamo da bismo spasili one koji nisu smogli hrabrosti napustiti domovinu, one koji su nam drugovi po krivnji."
i ja sam to sačuvala

[mailed]

Zavedi mi um i imaš moje tijelo; pronađi mi dušu i imaš me zauvijek

[merylin]

"Upamtite,sreca ne zavisi od toga ko ste ili sta imate,ona zavisi iskljucivo od onoga sto mislite.
Dejl Karnegi

"Istina koja nas oslobadja najcesce je upravo ona koju vise volimo da ne saqznamo"
Herbert Agar

"Sreca nije nagrada - ona je posljedica.
Patnja nije kazna - ona je razultat"
Robert Ingersal

[niska grana]

Tri trešnje na istoj peteljci = George Washington. Dvije ne, nikad. Tri da, uvijek.
Ko bi to razumio ako bi im rekao? Ako bi im se usudio to reći.

[Heidi]

Covjek se navikne na svaki smrad.
MESA

[Nela]

Čovjek ide od cilja do cilja i bez obzira ostvario ih ili ne, dolazi do onog konačnog iza kojeg zjapi-NIŠTA.
Za ljude visokih umnih potencijala opasno je tragati za smislom života. To traganje može ih odvesti u ludilo ili samoubojstvo.
Daleko sam i od jednog i od drugog, samo osjećam da je moj brod otišao, da ću se ukrcati u neki drugi koji mi bude suđen i kao slijepi putnik krenuti neznajući kamo vodi. Ne vjerujem da ću nešto otkriti neotkriveno.
Prosto ja sam čovjek koji je za svoje godine isuviše vidio , isuviše čuo, isuviše zna, a ostao sam sam u tunelu vlastite izgubljenosti i suvišnosti.
Podsjetnik sam koga treba ukloniti da nikog više ne podsjeća, budilnik koga treba zaustaviti da nikome više ne zazvoni

[sann]

Ja biram, Bog se smeje..ma, šta smeje, crkava od smeha.. daje mi iluziju da sam neko bitan od koga zavisi sopstveni život..koliko puta ste psovali sudbinu kada vam ne ide i kukumakali da vi niste birali ovakav život..dok, kada vam ide "kao po loju", e, to je već samo vaša zasluga..-)..dete kaže-nisam ja birao da se rodim, vi ste me hteli..majka kaže-ti si ga birala, ćuti sad..kreneš da zaustiš nešto o krizi, odmah se neko pametan nađe da kaže-vi ste ih birali..maaa, slušaj bre 'vamo..da sam se ja iole išta pitala, ovaj svet bi bio kao naučena rečenica svake lepotice u konkurenciji za Mis sveta..ništa ekološka rupa, ništa ratovi i beda..izbori su se sami nametali, nakinđureni kao mlade pred udaju..sad tek vidim, kao pijanac kada se probudi pored nepoznate žene, razmazane šminke..moglo je bolje..-)..evo, obećavam..biraću pažljivije..a ti gore, smej se i dalje..ja znam da je vredelo i onda kad nije..jednom ćeš mi priznati da sam umela sa životom.-)

[sann]

....Bezimene melodije ljudskoga hoda i govora suma i vjetra,vode i lisca dopiru do mene.One su zive,bogate,jasne kao glas samog dragog zivota,te bezimene melodije.Ja,koji sam sebe pregazio davno,kao malu rijeku na dalekom putovanju,i zaustavio vrijeme koje se mjeri suncevim hodom,mogu jos samo da slusam bezimene melodije zemlje,covjeka i sfere.Presao sam granice neprimjetno.Samo da mogu,kao drvo ili metal,u sluzbi ljudske slabosti i velicine,u zvuk da se pretvorim i da ljudima i zemlji potpuno i razumljivo prenesem te divne bezimene melodije zivota,na pozadini ove noci bez sna i svjetlosti.....

[Nela]

Svako ljudsko biće živi svoju sopstvenu želju. Ona čini dio njegovog blaga iako je emocija ta koja mnogo može da otjera, obično privlači onoga koji je voljen. To je emocija koju je moja duša izabrala i toliko jaka da može da proširi na sve i svakog oko mene.
Svakog dana biram istinu sa kojom ću živjeti. Ali bih voljela da mogu da izaberem uvijek želju kao moju saputnicu, ne iz obaveze niti da ublažim samoću svog življenja već zato što je to lijepo. Da, to je vrlo lijepo

Paolo Koeljo "11 mitua"



Sva iskušenja, sva praštanja i sve patnje u životu mogu se mjeriti snagom i dužinom nesanica koje ih prate. Jer dan nije njihovo područje. Dan je samo bijela hartija na kojoj se sve bilježi i ispisuje, a račun se plaća noću na velikim, mračnim i vrelim poljima nesanice.

Ivo Andrić "Jelena, žena koje nema"

[blento59]

mao ce tung
u zivotu je sve sranje osim pisanja, a i pisanje uz vjetar je jedno veliko sranje
na koju god se stranu okrenes dupe ti je iza ledja
i moja omiljena
ako izmedju nogu, umjesto dva jaja osjetis 4 znaj da ti se neprijatelj duboko zavukao u pozadinu

[sann]

''Sva iskusenja, sva ispastanja i sve patnje u zivotu mogu se meriti snagom i duzinom nesanica koje ih prate. Jer dan nije njihovo pravo podrucje. Dan je samo bela hartija na kojoj se sve belezi i ispisuje, a racun se placa nocu, na velikim, mracnim i vrelim poljima nesanice. Ali tu se i sve resava i brise, konacno i nepovratno. Svaka preboljena patnja nestaje tu kao reka ponornica, ili sagori bez traga i pomena.''

[sann]

Pametni su ovo ljudi. Primaju nerad od Istoka, ugodan život od Zapada; nikuda ne žure, jer sam život žuri, ne zanima ih da vide šta je iza sutrašnjeg dana, doći će što je određeno, a od njih malo šta zavisi; zajedno su samo u nevoljama, zato i ne vole da često budu zajedno; malo kome vjeruju, a najlakše ih je prevariti lijepom riječi; ne liče na junake, a najteže ih je uplašiti prijetnjom; dugo se ne osvrću ni na što, svejedno im je što se oko njih dešava, a onda odjednom sve počne da ih se tiče, sve isprevrću i okrenu na glavu, pa opet postanu spavači, i ne vole da se sjećaju ničeg što se desilo; boje se promjena jer su im često donosile zlo, a lako im dosadi jedan čovjek makar im činio i dobro. Čudan svijet, ogovara te a voli, ljubi te u obraz a mrzi te, ismijava plemenita djela a pamti ih kroz mnoge pasove, živi i nadom i sevapom i ne znaš šta nadjača i kada. Zli, dobri, blagi, surovi, nepokretni, olujni, otvoreni, skriveni, sve su to oni i sve između toga. A povrh svega moji su i ja njihov, kao rijeka i kaplja, i sve ovo što govorim kao o sebi da govorim. Mislio sam nema ko da sluša!?! Ima kako nema, sluša moja duša!!! A mi nismo ničiji, uvijek smo na nekoj međi, uvijek nečiji miraz. Zar je onda čudno što smo siromašni? Stoljećima mi se tražimo i prepoznajemo, uskoro nećemo znati ni tko smo, zaboravljamo već da nešto i hoćemo, drugi nam čine čast da idemo pod njihovom zastavom jer svoje nemamo, mame nas kad smo potrebni a odbacuju kad odslužimo, najtužniji vilajet na svijetu, najnesretniji ljudi na svijetu, gubimo svoje lice a tuđe ne možemo da primimo, otkinuti a ne prihvaćeni, strani svakome i onima čiji smo rod, i onima koji nas u rod ne primaju. Živimo na razmeđi svjetova, na granici naroda, svakome na udaru, uvijek krivi nekome. Na nama se lome talasi istorije, kao na grebenu. Sila nam je dosadila, i od nevolje smo stvorili vrlinu: postali smo pametni iz prkosa. Šta smo onda mi? Lude? Nesrećnici? Najzamršeniji ljudi na svijetu. Ni s kim istorija nije napravila takvu šalu kao s nama. Do jučer smo bili ono što želimo danas da zaboravimo. Ali nismo postali ni nešto drugo. Stali smo na pola puta, zabezeknuti. Ne možemo više nikud. Otrgnuti smo, a nismo prihvaćeni. Kao rukavac što ga je bujica odvojila od majke rijeke, i nema više toka ni ušća, suviše malen da bude jezero, suviše velik da ga zemlja upije. S nejasnim osjećanjem stida zbog porijekla, i krivice zbog otpadništva, nećemo da gledamo unazad, a nemamo kamo da gledamo unaprijed, zato zadržavamo vrijeme, u strahu od ma kakvog rješenja. Preziru nas i braća i došljaci, a mi se branimo ponosom i mržnjom. Htjeli smo da se sačuvamo, a tako smo se izgubili, da više ne znamo ni šta smo. Nesreća je što smo zavoljeli ovu svoju mrtvaju i nećemo iz nje. A sve se plaća, pa i ova ljubav. Zar smo mi slučajno ovako pretjerano mekani i pretjerano surovi, raznježeni i tvrdi, veseli i tužni, spremni uvijek da iznenadimo svakoga, pa i sebe? Zar se slučajno zaklanjamo za ljubav, jedinu izvjesnost u ovoj neodređenosti? Zar bez razloga puštamo da život prelazi preko nas, zar se bez razloga uništavamo, drukčije nego Ðemail, ali isto tako sigurno. A zašto to činimo? Zato što nam nije svejedno. A kad nam nije svejedno, znači da smo pošteni. A kad smo pošteni, svaka nam čast našoj ludosti!

[senko]

Hiljadu i hiljadu godina
nebi bilo dovoljno
da se opise kratki sekund vjecnosti
kad sam te ja poljubio
kad si me ti poljubila
jednog zimskog praskozorja
u parku monsuri u Parizu
u Parizu na zemlji
na zemlji koja je zvijezda.
Senko

[sann]

Idem kao pešak koji treba da pređe brdo. Početak puta je bodar i veseo. Zatim počinjem da osećam zamor, i sve veću strminu brega.
Ta strmina je jedino što vidim pred sobom. Pre vrhunca, negde oko polovine knjige, sve snage počinju da me izdaju. Zastajem i oklevam. Javlja se pomisao da napustira dalji put i da odustanem od uspona.
Ali posle kraćih zastajkivanja i prekida, dižem se i poslednjim naporom izlazim na vrh brda, odakle se otvara širok i zanimljiv vidik.
To je kao nagrada za trud i istrajnost.
Dalje čitanje ide lako i prijatno, kao put nizbrdo, stalno sa vidikom pred sobom.