No, serija se okoncala.
Tuzan kraj, realan, nimalo bajkovit.
Placan.
Voljela sam ovaj zivot uz Tekinove.
Bili su mi kao porodica iz komsiluka, dragi, zabrinuti, i otvoreni, siroke duse.
Serija koja nije propagirala zlobu nadljudskog kova, niti ubistvene osvjete.
Serija ljudskosti i neljudskosti.
Manira i nevaspitanja.
Pogresnih izbora, i tuga.
Odabira i posljedica.
Osjetili smo sta znaci biti blizak sa svojima. I previse i taman.
Sta znaci biti podrska djetetu, i kada svi kazu da je ne zasluzuje.
Serija koja govori mnogo o nama, ljudima.
I kada smo jaki, mali smo.
Zivot nas sam proguta, ogroman zivot, kao Istanbul.
Slabi smo vodjeni zeljom da sve bude sjajno, da svi budemo sretni.
Tonemo, zudeci da srecu nadjemo i na mjestima koja bude gorcinu. I sa ljudima gorkim.
Halapljivi smo u zudnji da nadjemo svoj mir.
Grizemo, a nemir nam u usnama, jedemo ga izgladnjeli od tuge.
Nekada je sa Teknovima bilo pateticno, kukanje i gramzivost pojedinih.
Nekada su mnogo gresili, bilo je krivice u svakome od njih.
Nije li ljudski biti kriv, biti krivac sopstvenog zivota.
Bolje tako nego da nam krivac za nas zivot bude neko drugi.
Niko ne kalja nase postojanje no mi sami.
Medjutim, nesvjesni toga, u nezelji da to shvatimo kao zreli, krivimo druge, zeljeci da iskocimo iz jaruge nasih gresaka.
Najteze je u svom tom crnilu ostati sam. Nespojen, nepronadjen kraj nekog.
Kao, recimo Ferhunde, i kao Nedzla i Oguz.
Ferhunde je makar ostala sa majkom, i sa vjecitom gorcinom prema svemu.
Nedzla je sama izabrala svoju samocu, otvrdnula od svega kroz sta je prosla, ocelicena, kao otrgnuta od ljudskosti.
Oguz je ipak, ostao potpuno sam. Sam, sa svescu da negdje napolju ima svoju djecu. Da je njegova ljubav bila istovremeno i pogubna ceznja da emocije prikaze korz imucstvo.
Siromastvo ga je tome ucilo, teska glad u zelucu koja je izrodila glad za novcem i imetkom.
Tekinovi, praznih dzepova, i ponekad suvise slabi, neosamostaljeni, patoloski privezani jedni za druge, imali su jedni druge.
Zagrljaj, postavljenu trpezu, i uvjek tracak proljeca i u najdubljoj zimi.
Tekinovi, imali su dom, imali su gnijezdo koje i kada je polomljeno, okrnjeno imalo je zajednistvo trpeze, i nade u novo sutra.
Nade koja je polaskom voza sinoc, ostala sasusena suzama onih koji su rijesili da se bore.
Sad preostaje da se vidi da li ce se Sulejman Velicanstveni urezati u srce, cisto sumnjam...
Sonunda- prelijepa pjesma
[media]BWVWfQ9Cf2Q&feature[/media]
![Forum [Bot]](./images/ranks/s.png "Forum [Bot]")
jeremi irons je fantastican...skida papu savrseno