Kako se rijesiti negativnih misli??

[Venera]

malice je glupo pisati na temi da si mentlano jak ili nisi,jer koga je to uopste briga,svakako smo anonimni,svako ima svoj zivot

[storm]

malice je glupo pisati na temi da si mentlano jak ili nisi,jer koga je to uopste briga,svakako smo anonimni,svako ima svoj zivot

....de pusti nam da barem na forumu budemo kakvi želimo

đes ti....

[Zagorka]

malice je glupo pisati na temi da si mentlano jak ili nisi,jer koga je to uopste briga,svakako smo anonimni,svako ima svoj zivot

Jebga briga tebi je sve glupo. Glupo je pisati ovo,glupo je ono,glupo je ista pisati,glupo je disati, hajmo se zakopat zivi

[STrendzer]

malice je glupo pisati na temi da si mentlano jak ili nisi,jer koga je to uopste briga,svakako smo anonimni,svako ima svoj zivot

....de pusti nam da barem na forumu budemo kakvi želimo

đes ti....

bas tako storme,bar ovdje mogu bit kakav hocu i ne moram se nikome posebno uvlacit...dosta sto me u reali handre ko vise stigne

[srculence7]

Da li ste se ikada zapitali zašto se neki ljudi u vašem životu stalno drže negativnosti? Svi znamo nekoliko pojedinaca koji nikada nemaju ništa pozitivno da kažu. Kao da su zavisni od negativnosti!

Istina je u tome da je negativnost zaista zavisna. To je naviknuto ponašanje koje može pomoći ljudima da izbegnu kratkoročan bol dok istovremeno obezbeđuje kratkoročno zadovoljstvo, kao što radi svaka supstanca zavisnosti.

Ovo su nekoliko razloga zbog čega su ljudi zavisni od negativnosti:

1. To je ono što je već poznato

Mnogi od nas su vaspitani da budu donekle negativni. Dok smo odrastali, proveli smo godine i godine prigovaranja i žaljenja, u strahu, fokusirajući se na negativno.
Zbog ovog razloga, izazov je postati pozitivnija osoba, čak i kada se trudimo da to uradimo!
Stare navike često odumiru, zato je potrebno malo posvećenosti mnogima od nas da bi evoluirali u pozitivne ljude. Kao i kod svih bolesti zavisnosti, jednom kada je ponašanje ukorenjeno potreban je svestan napor da bi se promenilo.

2. Pomaže vam da se ”uklopite”

Ako pogledate oko sebe, negativnost je status quo za većinu našeg društva.
Možda ste primetili da je često mnogo lakše da započnete razgovor sa drugim ljudima o problemima u vašem životu, radije nego o radostima. Na primer, govoriti prijatelju o svojoj bolesti će vam verovatno dati više simpatije i pažnje, nego govoriti istom prijatelju o nečemu dobrom što vam se desilo danas.
U stvari, u nekim krugovima kada ste posebno srećni i radosni, se to u stvari ne smatra dobrim. Ako imate previše dobrih stvari da kažete moguće je da će vas neki ljudi optužiti da ste naivni ili čak neosetljivi.
Dakle, kada se žalimo, mi često dobijamo više odobrenja i pažnju zajednice, pre nego sa pozitivnošću, i to se nam se čini dobrim u kratkom roku. Iz tog razloga, biti negativan, može biti nagrađeno, kao kod svakog leka ili zavisne supstance.

3. Preuzimanje odgovornosti je bolno za ego

Kada se žalimo i upiremo prstom, mi izbegavamo preuzimanje krivice za negativne okolnosti u našim životima i to štiti naš ego. Biti negativan nam dozvoljava da se osećamo kao žrtve okolnosti radije nego gospodarima naših sudbina, kada nam se dese loše stvari.
Dok je preuzimanje odgovornosti zapravo veoma moćno i oslobađajuće iskustvo, mnogi ljudi ne znaju ništa o tome. Dakle, neko ko je nesvestan snage preuzimanja odgovornosti će često koristiti negativnost da izbegne prividan bol onoga ko preuzima krivicu.

4. Negativnost je ojačana kroz "zakon privlačnosti"

Sa zakonom privlačnosti vi dobijate ono na šta se fokusirate, pa kada se žalite, vi jednostavno dobijate više onoga na šta se žalite. Kroz ovo konstantno privlačenje negativnih događaja i okolnosti, mnogi ljudi nalaze potvrdu u tome što su negativni.
Dakle, kada se osoba susreće sa negativnim događajima, ona se oslanja na negativno ponašanje da bi se nosila sa bolom odgovornosti i da bi stekla društveno odobrenje i pažnju. Onda, njen fokus na negativno kreira još više negativnih događaja i okolnosti i samim tim više mogućnosti da se izbegne bol i stekne odobrenje i pažnja društva.
To postaje začarani, krug navike, i za mnoge ljude to je krug koji traje ceo život.

Kao što možete da vidite, ljudi su zavisni od negativnosti nisu nužno ”loši” ljudi. Umesto toga, oni su jednostavno zaglavljeni u navici koja se konstantno ojačava kroz društvenu prihvatljivost i pažnju, i pomaže im da izbegnu bol odgovornosti.

Dobra vest je da takođe mnogi ljudi koji su zavisni od negativnosti, mogu da se promene i neki čak to i urade, kroz učenje zakona privlačnosti i kroz sticanje svesti o tome.
Kada postanete više usmereni ka pozitivnom, život postaje lakši i radosniji, a kratkoročni benefiti negativnosti postanu manje atraktivni i dopadljivi. Kada se odviknemo od negativnosti, spoznajemo da su benefiti pozitivnosti mnogo veći!


Izvor: raiseyourvibrationtoday.com

[Mutevelija]

Kako posijes u svijesti, u savjesti pozanjes.

[Rum]

[Nora Ibsenova]

Kako se rješiti negativnih misli je pitanje na koji su mnogi dali odgovor, i on je u suštini skoro uvijek isti, ili na istom tragu.
Suština svega je postati gospodar svojih misli, znati kako upravljati i njima, i svojim emocijama.

Nazalost, nedavno sam osvjestila da moja anksioznost nije počela sa 19 godina i prvim zvaničnim neuspjehom mog života (padanje prve godine na Mašinskom fakultetu, iako sam imala 9/11 položenih ispita i to nikako se nije mogao smatrati neuspjehom) već mnogo ranije. Vjerovatno su traume zatomljene duboko u nekom kutku mog mozga, tim osvještenjem počele i da mi se vraćaju, pa sam se ustvari sjetila anksioznosti i nervoze još iz najranijih doba života. Sjećam se, da sam prve kvalitetne batine dobila sa pet godina i odmah tada se u meni javljao neopisiv strah od fizicke kazne, pa sam stoga bila "dobro djete" koje je naučilo dobro da laže. Naravno, to me nije spašavalo batina, sve do nekih tinejdžerskih, srednjoškolskih dana, kada je moja mati smatrala da sam u godinama kada je "sramota da me tuče jer bi do tad trebala bolje znati", ali poruke koje sam nastavila dobijati o svojoj vrijednosti (to jest, nevrijednosti, manjkavosti, pokvarenosti) su samo krunile moje samopouzdanje i narušavale sliku o sebi do momenta kada ja više ne znam ni ko sam ni šta sam, samo znam da šta god da to jeste, ne valja, i najgore je na svijetu. I niko nije pokvaren ni zao kao ja, i ja ustvari, i zaslužujem da budem nervozna, depresivna, panična, jer sam ja loša. Kako naopak sistem vrijednosti.

Taj osjećaj panične nervoze da li ću ja za nešto biti kriva, da li će se roditelji posvađati, da li će otac biti pijan i ljut na majku, da li će majka biti ljuta na mene, me nastavio pratiti kroz čitavo odrastanje, da su događaji iz 19te godine mog života ustvari bili svojevrsna kulimancija za moju anksioznost. Trogodišnja, poprilično nasilna veza koja je u mnogome oponašala brak mojih roditelja i dinamiku koja me držala u tom stanju stalne pripravnosti, je "krunisana" silovanjem za koje su mi trebale godine dana da sama sa sobom prihvatim činjenicu da se desilo nešto protivno mojoj volji, što je narušilo moj integritet, tjelesni i duhovni, i da ja, nisam kriva. Ali, teško je to objasniti sebi kad nekako, te nauče čitav život da si kriv ti. Za neoprano posuđe, za crknute sijalice, za neimaštinu, za to što je kuća na klizištu... I da u suštini, ne samo da si kriva, nego i si i zaslužila, jer si loša, lažov, pokvarena.

Ta moja anksioznost je godinama rasla i mjenjala normalan i zdrav tok mog razmišljanja, sjebala mi štitnu žlijezdu, poklonila sindrom iritabilnog crijeva, ulcer na želucu i trajno narušenu kvalitetu sna.

Osjećam, da me ujutro dočekuje nečiji vrisak na uho i svaki moj jebeni dan započinje kao da se saveznici iskrcavaju u Normandiji.

10 godina od dijagnoze depresivnog poremećaja, kasnije anksioznog poremećaja, a onda paničnog poremećaja, samonasilja, i mentalnog i fizičkog, nad sobom, nad svojim umom, dušom i tijelom, dovele su me, taj dan, pred taj Zavod za borbu protiv ovisnosti i mislim da se nikada, nikada u
životu nisam osjetila tako poraženo i slomljeno.

Izašla sam četiri sata nakon.

Pitali su me, otkud to da sam se svojevoljno javila, sama došla, testirala pozitivno samo na tvari koje sam sama prijavila.
Moja kompanija preko programa zapošljavanja ljudi na liječenju od ovisnosti, upošljava bivše zavisnike, i ta groteskna scena, jednog liječenog ovisnika, koji MOLI mene, aktivnog ovisnika, da mu ja dam priliku da radi, da se dokaže, čišćeći neke objekte dok ja drogirana sjedim u svom uredu i odlučujem o njegovoj sudbini. Kakva ironija. U tom sam momentu shvatila da ja nisam ovisnik, ja sam obični narkoman koji još uvijek se nekako može skrpit da funkcioniše.

Plakala sam i kad sam izašla iz te ustanove u tišini Nahoreva, možda najviše jer sam se prvi put osjetila da me neko čuo i validirao moj problem kao ono što on jeste. Problem. Neko je prvi put validirao da moj život ustvari nije bio lagodan i zaštićen pod staklenim zvonom, kako su me gaslightali godinama.

Trenutno pijem kombinaciju lijekova kao terapiju, ujutro sulprid za anksioznost i želčane tegobe, diazepam za opuštanje, drugu dozu diazepama navečer kad jutarnja doza popusti i zolpidem za zaspati navečer i danas je prvi dan mog sobrajetija.

Ne znam, haman sam imala potrebu da se negdje istresem, mislim da će i Arzo sa mnom obolit koliko ga tušim ovim.

[Julia-Klara]

Bitno je napraviti prvi korak, ti jesi. Svako dobro!

[Shadow]

Zavoljeti sebe. Jedan od vodecih koraka na tom putu.
Nekima to nije uspjelo.
Budi od onih kojima jeste.

Sretno.

[Nora Ibsenova]

Bitno je napraviti prvi korak, ti jesi. Svako dobro!

Zavoljeti sebe. Jedan od vodecih koraka na tom putu.
Nekima to nije uspjelo.
Budi od onih kojima jeste.

Sretno.

[Anestzijaaa]

Hitit se s Lorisa

[HAVANA]

Hitit se s Lorisa

Ne mogu i da hocu,nemam kljuc.Supe su na zadnjem,zakljucano.

[HAVANA]

A ti mala ne znam na sta mislis i od cega ovisna ali pretoci tu ovisnost u rad,cilj,uspjeh.Samopouzdanje ce doci sa tim i vremenom nece trebati nikakve tablete.A tablete su samo za prvo vrijeme i pomoc,poslije postaju veci problem od droge.I teze se skida.Od metadona pa na dalje…Pola generacije mi je umrlo od toga a jedan dio se skinuo.Lijekovima jos niko.Koji god je tu samodestruktivnu energiju pretocio u rad,porodicu itd taj je i dobar i svi su sad cak iznad prosjeka po mnogim parametrima.

[HAVANA]

Eki mala Pa jes mala mogu ti tata bit.

[Anestzijaaa]

Samo trcanje i poso

[Arthur Dent]

ma ja, sve se rijesi trcanjem, posao isto tako sve rjesava. to lijeci sve. pogotovo ako radis sa visoko toksicnim ljudima, ili si odrastao u paklu nasilja, alkohola, zlostavljanja i straha. boli te klinac, odes malo trcis i eto ga.

[ElTriconi]

ma ja, sve se rijesi trcanjem, posao isto tako sve rjesava. to lijeci sve. pogotovo ako radis sa visoko toksicnim ljudima, ili si odrastao u paklu nasilja, alkohola, zlostavljanja i straha. boli te klinac, odes malo trcis i eto ga.

Pod broj jedan odvojit se od takvih ljudi. Onda i gledanje u zid rjesava negativne misli

[Arthur Dent]

ma ja, sve se rijesi trcanjem, posao isto tako sve rjesava. to lijeci sve. pogotovo ako radis sa visoko toksicnim ljudima, ili si odrastao u paklu nasilja, alkohola, zlostavljanja i straha. boli te klinac, odes malo trcis i eto ga.

Pod broj jedan odvojit se od takvih ljudi. Onda i gledanje u zid rjesava negativne misli

uzmimo naprimjer da su uspjeli toliko da te poremete, da ne mozes da odes od njih. da se smatras krivim za to stanje koje jeste, da si kriv za sve lose sto se dogadja u cijeloj porodici. "bezvrijedan si, nikada i nista neces uspjeti, koja ce vec zena tebe htjeti... sreca pa nas imas, inace si izgubljen za svagda..."
znas, lako je reci zdravom covjeku, eh samo se odvojis i bice dobro. a gdje je osjecaj krivde? gdje su mirisi, glasovi...

neka, ima tu puno toga.

[Danci]

ma ja, sve se rijesi trcanjem, posao isto tako sve rjesava. to lijeci sve. pogotovo ako radis sa visoko toksicnim ljudima, ili si odrastao u paklu nasilja, alkohola, zlostavljanja i straha. boli te klinac, odes malo trcis i eto ga.

Pod broj jedan odvojit se od takvih ljudi. Onda i gledanje u zid rjesava negativne misli

Gledanje u zid
Nisam to probala
Iskreno jezivo mi zvuči