INTERVJUI

[SPINERKA]

ovog covjeka sam licno upoznala dok je bio -tata-mata- u Tat-u, mislim da se tako zvala firma na stupu,, ekonomista.

,,tako miran , fin covjek------STA BI SA NJIM ----zbilja ne mogu da vjerujem , da je mogao i mrava zgaziti.

.........nek si ti meni zensko..

imao si sumnju

[Krokodil Behko]

Nešto mi Krajišnik puno mehak. Garant želi da se politički aktivira, pa sad ide niz dlaku sarajevskim medijima, da ga ne razvlače zbog zločinačke prošlosti.

[Mohr]

Čovječanstvo je u sudaru dva terorizma: zapadnog institucionalnog i islamističkog parainstitucionalnog


Teroristički napad u Parizu poslužio nam je kao povod za razgovor s magistricom Amilom Kahrović-Posavljak, bosanskohercegovačkom novinarkom i književnom kritičarkom te suradnicom portala “tačno.net”. Piše o politici i političkom čitanju književnosti, jasno, pismeno, argumentirano, što se može vidjeti i u ovom razgovoru koji je nastao pisanim putem.

Razgovarao: Vladimir Matijanić, Slobodna Dalmacija


Postoji li opasnost širenja novog vala antimuslimanske histerije? Često se zaboravlja da od terorista koji se pozivaju na islam najčešće stradaju upravo muslimani.

Kao što ne bih generalizirala priču o vezi muslimana i terorizma, tako ne bih generalizirala ni pitanje antimuslimanske histerije. U Europi postoji npr. Pegida ali postoji i ozbiljan broj građana Europe koji se bore protiv desničara i antimuslimanske histerije iako je ta histerija vrlo pažljivo njegovana najmanje četrnaest godina. Mislim da se u tome Europa potpuno podijelila. S jedne strane imate ultimativni eurocentrizam otjelovljen u degutantnim diskusijama o tome hoće li Europa i dalje biti ono što je nekada bila što podrazumijeva osobit, oprostite na izrazu, idiotizam. S druge strane, Europa je uvijek u sebi bila dihotomna, imate ljude kojima je bitnije pobrinuti se za izbjeglice s Bliskog istoka nego li se domunđavati o tome hoće li njihova avlija ostati ista.

Pišući o terorističkim napadima u Parizu, odnos Zapada i terorista nazvali ste simbiozom ekspanzionizma i idiotizma. Skladni odnos u kojem Zapad svoj imperijalizam pravda borbom za demokraciju, a teroristi svoja nedjela odmazdom, traje dugo. Vidite li načina da se taj krvavi krug prekine?

Ne vidim, a za to postoji više razloga. Prvi se tiče određene vrste evaluacije. Ni Zapadni svijet niti ono što sebe naziva islamskim svijetom nisu se spremni suočiti s vlastitim greškama. Drugi razlog je što su stvari na terenu toliko zapletene da ih je gotovo nemoguće rasplesti. I neprestano se usložnjavaju. Pogledajmo Siriju. SAD su ispočetka podržavale pobunjenike, a kada su se oni “pretvorili” u IDIL jedina pozicija koja je SAD preostala jeste pozicija protiv Asada. No, ko je alternativa nije rečeno. S druge strane, Rusija je zauzela čvrsti pro-Asadov stav pa se čini da se SAD i dalje bore protiv Asada samo zato da ne bi morale javno priznati svoju “grešku”. A onda zajedno s Rusijom bombarduju takozvane pobunjenike. Nakon svega Turska sruši ruski avion, NATO tobože stane iza Turske, Putin prijeti… Iako je napravljen taj nekakav tobože globalni front protiv IDIL-a, teško da će funkcionirati. Pa, SAD, Rusija i evo sada Turska se više bave jedni drugima nego time kako IDIL-u stati u kraj. Ako uopće žele da mu stanu u kraj… Treća stvar, zanemarena, je crno tržište kojim se IDIL finansira. Nemoguće je da ti tokovi novca nikom nisu poznati, odnosno da se o njima samo špekulira. Na Bliskom istoku se, nakon propasti Arapskog proljeća, desila temeljna preobrazba iz takozvane politike kontroliranog haosa u haos koji je potpuno izmakao kontroli. Front se proširio i na Afriku, tamo imate Boko Haram koji razara kompletne zajednice. U Europi imamo terorističke napade od kojih više niko nije siguran. Situacija je, prosto, izmakla kontroli.

Obama je nakon pariškog masakra rekao da je to bio „napad na cijelo čovječanstvo“, Papa govori o Trećem svjetskom ratu… Mislite li da je Pariz prekretnica, u bilo kojem pogledu, ili je riječ tek o očekivano efektnim riječima koje će ubrzo biti zaboravljene do sljedećeg zlodjela?

U suvremenoj svjetskoj politici svakih par godina imamo nekakav veliki i važni preokret. Tek ćemo vidjeti hoće li Pariz zbilja biti prekretnica. To neće ovisiti o sigurnosti svijeta (koga je za nju ikad i bilo briga) nego o tržišnim i s njima svezanim ideološkim interesima velikih sila. Demokratija, sloboda i ljudska prava će, kao i obično, biti instrumentalizirani za ove ciljeve i interpretirani u skladu s njima. Kako sam u tekstu nakon napada na Charlie Hebdo napisala: famozni rat civilizacija je rat interpretacija. Što se tiče efektnih riječi mogu reći da ih nalazim degutantnima. Posebno Obamine da je napad u Parizu bio napad na cijelo čovječanstvo. Je li to ostatak svijeta u kojem se svakodnevno događaju krvoprolića ne spada u čovječanstvo?

Terorizam, uz ostalo, uspijeva i zbog manjkave integracije useljenika u zapadne države. Zapad, čini se, kao da se sve češće predaje i prepušta ih kako svojim ksenofobima, tako i islamskim radikalima, bivše države realnog socijalizma, poput Češke i Mađarske, kao da se natječu koja će biti netrpeljivija prema muslimanima. Izgleda kao da su ekstremisti pobijedili na svim stranama?

Radije bih fundamentalno propitala koncept “strana”. Koje su to strane? A šta ako su te “strane”, mislimo li na radikalni islamizam i na zapadne zemlje u kojima je demokracija pojela samu sebe, sa neoliberalnim modelom kapitalizma, jedna strana? Ne tvrdim, samo propitujem. O tom sukobu kao inherentnom jazu unutar kapitalizma je, pomodarski ali zanimljivo, pisao još Slavoj Žižek. Uostalom dovoljno je pogledati genenzu najvećih terorističkih organizacija na Bliskom istoku. Uglavnom su čeda zapadnih obavještajnih organizacija i vlada. Nemojmo zaboraviti povijest Bin Ladena ili ko je naoružavao pripadnike IDIL-a prije koju godinu nazivajući ih dobrim dečkima. Sve ovo ni najmanje ne amnestira tzv. islamski svijet koji je u stanju dekadence. Često se čuje kako je došlo do nekakve renesanse islama na svijetu. Moram priznati da se ne slažem s tim. Renesansa ne znači brojčano više vjernika nego ozbiljnije propitivanje vlastite pozicije. To u islamskom svijetu skoro u potpunosti izostaje, posebno na institucionalnom nivou.

Pišete da su takozvani muslimanski autoriteti bili glupi, samoživi, kratkovidi i poltronski te da nisu znali odgovoriti na izazove s kojima se susreće islamski svijet. Na koga točno mislite te što su po Vašem mišljenju, propustili uraditi?

Mislim na posebnu kastu ljudi koji sebe nazivaju muslimanskom ulemom. Ti ljudi decenijama jašu na jaslama bliskoistočnih diktatora ili poltronskih vlada, raspravljaju stvari koje se slobodno mogu nazvati čistim idiotarijama poput toga da li žena smije voziti auto i treba li nositi rukavice, a da pri tome nisu bili spremni odgovoriti na ozbiljne smisaone i političke izazove s kojima se suočavao islamski svijet. Zahvaljujući njihovoj retrogradnoj retorici koja je uglavnom insistirala na konceptu potpune poslušnosti autoritetu žitelji Bliskog istoka, nakon što su ih zapadne sile “oslobodile” i donijele im demokratiju na tenkovima, nisu znali šta ih čeka. Pogledajte samo kolebanja te tzv. uleme. Prvo je, u početku Arapskog proljeća, bila priča da su borci protiv Asada mučenici. Nakon nekog vremena, oni nisu mučenici već teroristi. U Saudijskoj Arabiji imate režimsku ulemu koja u vrijeme izraelskih napada na Gazu donosi fetvu da je zabranjeno pomagati Gazi, a sve to jer je režim u interesnoj sferi s Izraelom glede nafte. Takva tzv. ulema je potpuno srušila koncept uleme kao korektiva vlastima što je u povijesti islama itekako postojalo.

Nedavno je jedan holandski medij objavio pismo 126 islamskih autoriteta kojim se Bagdadi proglašava ratnim zločincem i dokazuje se kako ID nema veze s islamom. Iako pohvalna, rekacija je još jedan od dokaza kako islamski autoriteti kaskaju za događajima. I, kome je to pismo upućeno? Bagdadiju koji se na to neće ni obazrijeti, Zapadu koji to ionako uglavnom zna ili samima sebi?

Po Vama, tvrdnja da terorizam nema veze s religijom u stvari je „smirivanje savjesti“ kojem pribjegava takozvani islamski svijet. Kako bi se po Vama on trebao postaviti?

Terorizam nema veze s religijom, preciznije s islamom. S islamizmom ima. Ova je terminološka razlika danas često zanemarena a fundamentalna je. Iako su pohvalne rekacije muslimana, tako složeno pitanje se ne može riješiti jednim hashtagom i par patetičnih rečenica na društvenim mrežama. S druge strane, muslimani su prisiljeni da se ograđuju jer poslije svakog terorističkog napada slijedi generalizacija muslimana i žestoke odmazde prema običnim ljudima. Mislim da je problem terorizma više problem institucija, nego li vjerovanja. U javnosti je često pitanje nisu li bombardiranja civila po Iraku i Afganistanu terorizam; institucionalan, ali ipak terorizam? Ako ovo prihvatimo, morat ćemo priznati da se čovječanstvo našlo u sudaru dva terorizma: zapadnog institucionalnog i islamističkog, parainstitucionalnog jer IDIL zbilja djeluje kao nekakva globalna parainstitucija i to nije slučajno.

Nažalost, međunarodno pravo ne vrijedi više de facto već samo na papiru. Međunarodne institucije uništavaju vlastite temelje zarad interesa velikih sila i to nije nova priča. Sjetimo se samo Srebrenice i načina na koji su UN dozvolile da se prekrši njihova vlastita rezolucija čak učestvujući u tome. Međunarodne institucije su evoluirale u vlastitu negaciju, što je sada kulminiralo pa imate institucije koje su negacija samih sebe i globalne terorističke parainstitucije što generira haos u svijetu.


Tačno.net

[drugrankovic]

bakir hvali vucica i obrnuto, vucic mila i obrnuto...

pametnom dovoljno

region vecih luperdi nije dozivio

[Mohr]

Hrvoje Jurić: Karneval pasivnosti

Piše: Dragan Grozdanić, Novosti


Nakon beskrajnih pregovora pod krinkom reformi, a sve kako bi se sastavila vlada, nije zgorega primijetiti da ovakav način funkcioniranja parlamentarne demokracije postaje besmislen. Ugrožavaju li je ovi iz Mosta, kako ocjenjuju politolozi i ne samo oni?

Ako je demokracija vladavina naroda, građana ili pripadnika određene društvene i političke zajednice, onda ovakva demokracija nema nikakvog smisla. Ono što se zbiva još od kraja parlamentarnih izbora nije ništa novo, već još jedan primjer besmislenosti partitokratsko-oligarhijsko-plutokratske parlamentarne demokracije. Car je gol, ali car to, dakako, neće priznati, dok podanici očito još nisu u stanju da to spoznaju jer njihovu spoznaju dimenzioniraju mediji koje kreira car.

Uzmemo li etičku dimenziju aktualne političke borbe za vlast, pitanje je što nakon svega ostaje narodu, gdje je poveznica između pregovora dviju koalicija i jedne političke platforme sa stvarnim životom?

Narodu preostaje isto što i uvijek: da se informira, osvještava, organizira i bori i to izvan ponuđenih, ustaljenih formi politike. To također znači da se treba oduprijeti raznoraznim slatkorječivim manipulacijama. Na primjer, mnogi koji su se definitivno razočarali u SDP i HDZ nasjeli su na Most, da bi već nekoliko dana nakon izbora shvatili kako se iza uzvišene moralističke retorike Mosta krije ista politička trulež kao i iza svih, već raskrinkanih, prvih, drugih i trećih putova.

Kakvo je medijsko izvještavanje i praćenje ove političke drame?

Mediji su zasigurno glavna prepreka osvještavanju i aktiviranju pasiviziranih građana. Dovoljno je ukazati na to da se svakodnevno u udarnim terminima i na udarnim mjestima televizija, radija, novina i internetskih portala govori isključivo o, blago rečeno, neodgovornim politikantskim kalkulacijama hadezeovaca, esdepeovaca i mostovaca, a da se pritom cijeli taj karneval kritički ne propituje. To se prikazuje kao tema od presudnog značaja, a istovremeno i kao stvar u kojoj građani nemaju baš nikakvog utjecaja. Time se stvara klima koja pogoduje odgoju pasivnih glasača koji su na koncu pasivni potrošači, što odgovara kako političkim tako i ekonomskim moćnicima.

[Mohr]

Enes Karić: ”Nema izabranog naroda”

AUTOR: TENA ERCEG / 18.12.2015.


Dr. Enes Karić redovni je profesor Fakulteta islamskih nauka Univerziteta u Sarajevu. Član je savjeta domaćih i stranih stručnih časopisa, surađuje s brojnim svjetskim institucijama, a bio je i ministar obrazovanja Bosne i Hercegovine sredinom 1990-ih i kandidat za reis-l-ulemu Islamske zajednice u BiH 2005. godine. Objavio je desetke knjiga, koje su prevedene na nekoliko svjetskih jezika. Središnja tema njegovog znanstvenog rada ista je ona kojom se danas bavi praktički cijela svjetska javnost – tumačenje Kur’ana.


U posljednje vrijeme u medijima diljem zapadnog svijeta vodi se debata na temu je li islam religija mira ili religija rata. Kako biste vi odgovorili na to pitanje?

Debata o tome vodi se već stoljećima, kao što se i sami odgovori na ovo pitanje spravljaju već stoljećima. Oni koji tvrde da je islam religija rata selektivno čitaju povijest, jednako kao oni koji tvrde da su muslimani uvijek i svuda bili mirotvorci i cvjećke.

Postoje, dakako, neke činjenice koje mnogi historičari uvažavaju. Recimo, bilo je islamsko srednjovjekovlje, od 8. do 16. stoljeća po kršćanskoj eri, ono je stvorilo velike gradove koji su bili multikulturni i multireligijski. Kršćani su se u milionima integrirali u muslimanske halifate, često kao ljudi svojih zajednica, ali i kao učitelji, ljekari, veletrgovci. Dakako, i kršćani i jevreji bili su u statusu ”sljedbenika Pisma”, priznavali su muslimane kao gospodare, ali su uživali znatnu slobodu svoje vjere i običaja.

U dugim periodima mira cvjetale su mnoge regionalne kršćanske zajednice, naročito one istočnih obreda. Jevreji su u velikim muslimanskim carstvima živjeli, manje ili više, u savezništvima sa halifama i sultanima, i ta su savezništva bila vrlo slična ovom savezništvu sa vlastima u kakvom jevreji danas žive u Sjedinjenim Američkim Državama.

Ne treba iz vida gubiti ni da su u 15. i 16. stoljeću Pirinejski poluotok na jednoj i zapadni dijelovi Male Azije na drugoj strani zamijenili gospodare. Od muslimana je kršćanska rekonkvista preotela Pirinejski poluotok, dok su na drugoj strani Osmanlije osvojili Carigrad i velike dijelove Balkana. Muslimani i jevreji posve su zbrisani iz Španije i Portugala, no sa kršćanima se to nije desilo pod Osmanlijama. Također, crkva koja se na Balkanu danas naziva Srpskom pravoslavnom crkvom stabilizirala se pod Osmanlijama. Ta je Crkva bila veliki feudalac, neka vrsta države u državi i, dakako, veliki saveznik Osmanlijama.

Je li Kur’an knjiga koja poziva na nasilje?

Dakako da danas ima muslimana koji Kur’an čitaju nasilno, rigidno. Danas je tih muslimanskih grupacija sve više, na moju i našu veliku žalost. Ali ja ustajem u odbranu Kur’ana. Kur’an nije kriv za rigidna tumačenja koja se iz njega deriviraju. Kao što ni Friedrich Nietzsche nije kriv za fašistička čitanja i nacistička recipiranja njegovih djela. Također, ja ne mislim da je ”Kapital” Karla Marxa kriv za Staljinove gulage. Niti mislim da je uranijum kriv što se iz njega prave te strašne bombe. Ne. Sve se može zloupotrijebiti. Pri čovjekovoj slobodi je i zloupotreba. Ako na nekog čovjeka prospete tonu najljepših ruža, vi ga možete ugušiti, usmrtiti.

Trezveniji historičari dobro znaju da je pluralnost velikih gradova s onu stranu Mediterana trajala više od milenija zahvaljujući baš i pluralnom duhu Kur’ana koji se proširio na muslimanska društva. Kur’an proglašava: ”Oni koji su vjerovali, i onima koji su bili jevreji, i kršćani, i sabijci, koji su u Boga i Onaj Svijet vjerovali i dobra djela radili, pripada nagrada njihova kod Gospodara njihova! Njima nema straha i oni neće očajavati!” (Kur’an, II:62). To je samo jedna proklamacija Kur’ana iz koje vidimo da Kur’an na Boga ne gleda kao na ekskluzivno muslimanskog Boga.

Naravno, u Kur’anu ima oštrih mjesta prema nekim kršćanskim dogmama, na primjer o Trojstvu, kao i prema nekim jevrejskim vjerovanjima, ali je poruka Kur’ana posve rezolutna: Bog je Stvoritelj svih, Bog je Bog i kršćana, i muslimana, i jevreja, i vatropoklonika, i nevjernika. Na prvoj stranici Kur’ana kaže se da je Bog – Rabbu l-‘alamin, Bog svih svjetova, Bog svih naroda, svih univerzuma. Po Kur’anu, muslimanima islam nije privilegija, već moralna obaveza.

Razumijem da se u ovim proklamacijama Kur’ana skriva i muslimanski ili islamski prozelitizam. Kao da Kur’an na neki način hoće da ga se prihvati svojom svetom knjigom. Ali, molim vas lijepo, pa mnoge su religije prozelitske, isto tako i mnoge politike i filozofije, pa i kulture. Kako kaže Kur’an: ”Svaka se stranka raduje s onim što pri njoj je!” (K, XXIII:53). Treba Kur’an čitati kao cjelinu. Takozvani muslimanski teroristi ne čitaju ga kao cjelinu, zato se pozivaju na izdvojena mjesta iz Kur’ana i siju užase po zemlji.

Ne zaboravimo da Kur’an sam sebe čuva u svojoj cjelini. Još su stari Latini, jednako kao i islamski mistici, govorili da Božanske knjige nalikuju svijetu. To su svjetovi u riječima. Ako mi na ovoj zemaljskoj kugli boravimo samo kod vulkana, zaključit ćemo da je ovaj svijet vatra, dim, lava, užas. No pomjerimo li se malo dalje od vulkana, raskrijemo da u ovom svijetu ljepota prevladava. Tako je i s Kur’anom, pa ako hoćete i sa Biblijom.

Nije Isus Krist pozivao na križarske ratove, niti na rekonkvistu kad je u Novom zavjetu (po Mateju, 10:34) kazao: ”Nemojte misliti da sam došao donijeti na zemlju mir! Nisam došao da donesem mir, nego mač!” Islamski mistici govore o maču kojim treba sasjeći svoje kivnje, svoja zla, svoje zavisti u svojim vlastitim grudima. U onim svojim strastima duše takozvani islamski teroristi svojim aktima nasilja najveću štetu nanose samim muslimanima, njihovoj tradicionalnoj duhovnosti.

Je li, po vašem mišljenju, islamu potrebno to što se na Zapadu naziva reformacijom? Imaju li je pravo zahtijevati nemuslimani, odnosno kakav bi trebao biti način da tom pitanju pristupe ljudi izvan muslimanske zajednice?

Svojevrsna reformacija na Bliskom i Srednjem istoku na djelu je već više od dvije stotine godina. Cijelo 18. i 19., a napose 20. stoljeće, potrošeno je u muslimanskim društvima na uvođenje višepartizma, parlamenata, svjetovnih, kulturnih i obrazovnih institucija, modernizaciju najrazličitijih oblika i izraza. Muftijama, vjerskim znalcima, ulemi i hodžama, država je tamo odavno oduzela sve što su imali u velikim muslimanskim halifatima ili carstvima.

Islam je u devedeset posto većinskih muslimanskih država sveden na takozvano vjersko područje. A to vjersko područje jeste tipično evropska sintagma. Evropske buržoaske revolucije koje su jurišale na plemstvo i na svećenstvo došle su na vlast milom ili silom, najčešće ovim drugim, i vjeri odredile ”vjersku sferu” u društvu. I veliki broj muslimanskih zemalja, premda na drukčije načine, postale su sekularne, tako su mnoge danas ustrojene. Nevolja je u tome što ima mnoštvo desničarskih krugova na Zapadu koji priznaju samo onaj sekularizam koji je došao od njih i sa Zapada, pa zahtijevaju neku vrstu općeg kloniranja sveg drugog svijeta prema svojim obrascima.

Ipak, ja vas podsjećam na to da su Tunis, Alžir, Maroko, Egipat, Turska, Indonezija, Malezija, Kuvajt i deseci drugih većinski muslimanskih zemalja na svoj način sekularne države. Neko može optuživati Redžepa Tajipa Erdogana da je islamista, ali Republika Turska jeste jedna sekularna zemlja. Nedavno sam bio u Konyi, u hotelu Dedeman, kad tamo, u mojoj sobi, u onom frižideru, ima dva ili tri litra raznih vrsta alkoholnih pića.

Na ulicama gradova Republike Turske, kao i u većini muslimanskih zemalja koje sam maloprije spomenuo, prisutna je začudna raznolikost. Oblači se i nosi kako ko hoće, ima hidžaba i mladih dama u njima, ali ima i drugih mladih dama, bedra im zapregla u trapericama. Bože moj, tako je, obori pogled ako ti se šta ne sviđa. I nasmij se, i mirno hodi Božijim stazama. Dakako, ima zemalja koje nastoje imati islam kao ”totalnu” ili kao ”državnu” ideologiju, Saudijska Arabija je takva, Iran je takav, premda među njima ima velikih razlika. Ali vrijeme će i kod tih dviju zemalja pokazati šta će odnijeti prevagu, ”islam srca” ili ”državni islam”.

No ne odbacujem reformaciju. Kad je ona posrijedi, to što očekujem od svjetovnih i vjerskih intelektualaca u muslimanskim zemljama i društvima jeste intenzivnija kulturna i civilizacijska razmjena sa Zapadom, razmjena onog što se pokazalo kao dobro, plemenito i korisno. Tu prije svega mislim na relaksiranje političkih odnosa u muslimanskim zemljama.

Muslimanske zemlje trebaju pomoći i pogurati vlastite demokratske procese. Muslimani se trebaju otvoriti prema koncepciji građanina, treba da više ulože u razvoj svoje političke kulture. Pa da i oni imadnu izbore u kojima niko neće ginuti. Na primjer, u savremenoj Njemačkoj za vrijeme izbora niko zbog izbora ne pogine ni u Berlinu, ni u Münchenu, ni drugdje. Eto, u ovom pogledu Njemačka može biti jedan ”islamski” ideal u servisiranju slobodnih izbora.

Mediji u Americi puno se bave činjenicom da liberalni političari izbjegavaju koristiti bilo kakav oblik riječi ”islam” kada govore o terorizmu Islamske države, pa umjesto toga govore ”nasilni ekstremizam” ili ”radikalna džihadistička ideologija”. Slična zbrka prisutna je i oko upotrebe imena Islamska država, pa se forsira pridjev ”takozvana” ili arapski akronim Daeš. Kakvo je vaše mišljenje u oba slučaja?

Ima jedan znatan broj medija na Zapadu koji na jedan generalizirajući način huškaju protiv islama. O ovome je davno, a dobro, pisao Edward Said u knjizi ”Krivotvorenje islama”. Edward Said, porijeklom arapski kršćanin maronit, često je branio islam pred ”mongolskom” najezdom zapadnih medija.

Vidite, islam je po svojoj dogmi monolitan samo kad je posrijedi onih nekoliko njegovih načela ili temelja, Vjera u Boga, u meleke/andjele, u Božije knjige, u Božije poslanike/vjeronavjestitelje, u Sudnji dan, u Božije Određenje i Ravnanje svjetovima. Ovo se, jednako kao i naša muslimanska molitva, ili postovi, ili obavezno davanje imetka siromašnima, življenje moralnoga života, može prakticirati, izvršavati i vjerovati na Grenlandu, u Paragvaju, u Sibiru, u Arabiji, u Bosni i Hercegovini. Ali kulturalno, civilizacijski i jezički, islamski svijet je itekako raznovrstan, imate tu obredno-pravne škole, tu su i bazni pravci islama, ali i sekte i podsekte, i tako dalje. Tačno je i istina da je ime Allah milionima muslimana u ustima, mnogima i u srcu, ali mnoštvo toga drugog, kulturalnog i običajnog u muslimana je različito.

Dobro je izbjegavati povezivanje tih strašnih riječi terorizam, nasilni ekstremizam, radikalizam sa bilo kojom vjerom, pa i sa islamom. Ubica Anders Behring Breivik učinio je strašan zločin i mjestimice ga objašnjavao kršćanstvom. Nije dobro za njega govoriti da je kršćanski terorista. To će povrijediti kršćane, pa i druge vjernike. Niti je dobro za terorističke akcije IRA-e govoriti da su širitelji ”katoličkog terorizma”. Tako i mi muslimani osjećamo strašnu zebnju oko srca kad svakodnevno čujemo iz desničarskih medija sintagme ”islamski terorizam” i ”islamski radikalizam”. Potrebno je danas, barem na ravni terminologije, u medijima raditi na ”deislamiziranju” akata terorizma. Treba početi od malih koraka, pa će se dobre posljedice uskoro vidjeti.

Desno orijentirani analitičari napadaju ljevicu u Europi da je apologetska i pretjerano permisivna jer ne prihvaća tezu da je islamistički terorizam proizvod religije i umjesto toga ga objašnjava socijalno-ekonomskim i političkim razlozima. Kako vi gledate na to?

Ovo pitanje pogađa samu srž problema. Početkom oktobra boravio sam u Berlinu, promovirali su mi roman ”Pjesme divljih ptica” na njemačkom. Tih dana prošetao sam malo lijepim Berlinom, nekoliko sati tumarao sam ulicama. Posvuda izbjeglice, posvuda muslimani prosjaci. Stotine njih, majke s djecom, tužni i molećivi pogledi, jedna opća slika današnjeg stanja muslimana. Stoji majka uza zid velike zgrade, hidžab joj na glavi a dijete u lijevoj ruci, desnu je ispružila i prosi. Nemojte mi zamjeriti što ću ovo kazati pred Božićne blagdane: U tim majkama ja sam vidio multipliciranu Mariju/Merjemu, drži svoga dragog sina Isusa/Isaa i prosi. To je jedna moja druga slika multikulturalnosti iz Berlina preplavljenog izbjeglicama. Kažem navečer mojim domaćinima Nijemcima: A zar vašim vladama nije bilo pametnije da ulože milijarde eura u razvoj mira, institucija, korisne privrede u zemljama Bliskog i Srednjeg istoka? Sada ćete te milijarde trošiti ovdje, sred Evrope, na gladne izbjeglice, na jad i na bijedu. Moji njemački domaćini šute, vidim, bolje je da im ne prisjedam na muku.

Dakako, multikulturalnost je nešto dobro, pohvalno, otrežnjujuće. Kroz multikulturalnost vidimo da je dragi Bog i na drugim stranama svijeta dao izvanrednih i sjajnih pjesnika, slikara, filozofa. Kroz multikulturalnost vidimo da mi nismo jedini koji smo ”izabrani narod”. Evropa je nakon 1945. godine, napose ono što se zove Zapadna Evropa, jedno veliko platno, kako geografije tako i povijesti, gdje se projekt multikulturalnosti odvija dobro. Ipak, kako bi rekli islamski derviši, sve dobre stvari pri čovjeku i pri čovječanstvu trebaju se zadajati, njegovati, morate ih ”servisirati” i ohrabrivati. A zle stvari često dolaze ne samo iz nas, već i same od sebe.

U svojim tekstovima bavite se odgovornošću islamskih elita za tragično stanje ljudi u muslimanskim zemljama, ali i za bujanje džihadizma. U čemu se sastoji ta odgovornost?

Kad god govorim o međumuslimanskim sukobima i trvenjima danas, itekako sam svjestan utjecaja Amerike, Rusije, Izraela, evropskih sila, i svjestan sam njihovih prstiju u toj bliskoistočnoj zoni nafte i gasa. No sve to nimalo ne amnestira muslimane što se u onom dijelu od dvadeset ili trideset procenata, gdje oni odlučuju o sebi, ne odluče na afirmiranje projekata mira, međusobnog mira, kao i mira s drugima. A implikacije jesu brojne.

Od ukupne izbjegličke populacije u svijetu danas, muslimani sačinjavaju blizu sedamdeset procenata. Ratna stanja i sukobi u prošlosti pa sve do američke invazije na Irak i Afganistan, te potom nastupanje užasa tzv. Arapskog proljeća, kao da se više i ne zna koliko je tamo zapravo ratova, smrti, bijede, očaja. Sve te nesreće haraju tim svijetom, zle implikacije ne možete ni pobrojati. Teško je iz svega što vidimo na Bliskom istoku nadati se nekoj sreći, ali mir treba zavladati odmah.

Uzmite primjer Bosne i Hercegovine. Sve od kraja 1995. godine u Bosni i Hercegovini je mir. Jeste da je mršav, šugav, šepav, teturav, ali ipak, to je mir. Mir oslobađa pozitivne snage u ljudima, mir ljude navodi na dobro. Što je više mira, više je dobrih ljudi na sceni. A u ratu i u zlu oni zli na zlo se lakše odlučuju!

Često govorite da su sekularizam evropskih država i njihova inkluzivnost omogućili razvoj i opstojnost muslimana na evropskom tlu. Možete li elaborirati zašto je, kako kažete, govor o islamu važno kontekstualizirati?

U mnogim zemljama Evrope, napose Zapadne, na sceni je tokom potonjih pet ili šest desetljeća jedan inkluzivni sekularizam, jedna ”dobroćudna svjetovnost”. Ljudi su u takvom tipu sekularizma, u takvoj vrsti svjetovnosti, postali građani, postali su slobodni, vjere i religije su slobodne, kao i razne vrste nevjere i ateizma. Islamske i muslimanske vjerske, univerzitetske, kulturne i političke elite u tradicionalnim zemljama islama trebale bi to imati u vidu, naročito nakon kraha tzv. Arapskog proljeća.

Ne kažem da se sve iz ove najnovije Evrope, i njezine prosperitetnosti, može prepisati, niti da se to mora učiniti, ali svako ko tako uspješno servisira šezdeset godina mira, prosperitetnog mira i slobode, taj zaslužuje da mu se čestita i da se u njega ugledate u onom njegovom dobru. Ja mislim, pa i vjerujem, da nas Bog nije dao na ovaj svijet da bismo ratovali, da bismo skapavali i stradali. Naprotiv. Kako mi je draga izreka Poslanika Muhammeda (a.s.) koji kaže: ”Bog je lijep i voli ljepotu!” Dakako, u islamu se Bog časti i pridjevom ”Mir”. Bog je onaj Koji je Mir.

U jednom intervjuu ispričali ste kako je na nekoj konferenciji u Beču većina muslimanskih govornika s Bliskog i Srednjeg istoka satima navodila ajete Kur’ana i hadise i zaključivala da muslimani imaju najbolja rješenja za sve nepravde. Ali vi ih na to pitate: Ako je to tako, zašto je onda toliko sirotinje, izbjeglica i ratova diljem muslimanskog svijeta? Što poručuje ova vaša rečenica?

Tu sam ja, tom prilikom, oslovio ”islam iz knjiga” i ”islam iz života”. Nije dovoljno citirati Kur’an i deklamirati njegove poruke o miru, suživotu, pravdi, jednakosti i onda sa govornice kazati: ”Pogledajte i zaključite kako je islam sve riješio!” Nažalost, ovakva nakaradna metodologija tumačenja Kur’ana i islama uvukla se na neke islamske i muslimanske univerzitete, tu se islam predaje kao obična propaganda, kao suhoparna ideologija, bez ikakve veze sa stradanjem i skapavanjem muslimana danas u svijetu. Islamski mistici kažu: ”Budi kćerka svoga vremena!” Ili: ”Budi sin svoga vremena!” To znači: Kreiraj dobro i čini ga u skladu sa potrebama svoga vremena.

Trebaju li muslimani u Evropi pristati na neke tipične sekularne ideje i prakse kao što su zabrana nošenja nikaba i burke u službenim institucijama i satiričko ismijavanje svetinja? I jesu li u pravu oni koji maramu smatraju simbolom represije nad ženama?

Ja sam za to da muslimani poštuju svoje svetinje, ali sam jednako protiv toga da muslimani posežu za nasiljem zbog svojih svetinja. Muslimani u Evropskoj uniji treba da zaštitu svojih svetinja, kad vide da su im povrijeđene, stave u sudsku proceduru i da poštuju odluke sudova. To je ispravan put. To znači poštivanje države, procedure, prava i zakona. Tako trebaju postupiti i one muslimanke koje smatraju da su im burka ili nikab dio njihova viđenja odjeće ili oblačenja po islamu.

Što se tiče hidžaba, držim da to nije samo islamski običaj, ili islamski dio nošnje, već je hidžab nešto što nam dolazi iz dubina svete semitske (pra)povijesti. Kad muslimanke nose hidžab, one oponašaju hidžab Djevice Marije/Merjeme. A za Djevicu Mariju/Merjemu Kur’an razglašava da ”ju je Bog odabrao nad ženama svih svjetova” (K, III:42). Dakako, nipošto se ne treba smatrati da su muslimanke koje ne nose hidžab izopćene iz islama. I da su sa svojim lijepim frizurama manje vrijedne. Samo Bog znade šta je u nečijem srcu.

Ja sam protiv formalizma u vjeri, protiv sam toga da po zakrivenom ili raskrivenom ljudskom licu centimetrima mjerimo koliko je velik ili prostran nečiji islam. Kur’an jasno poručuje: ”Odjeća bogobojaznosti, to je najbolja odjeća!” (K, VII:26).

Jeste li zabrinuti da bi u Bosni moglo doći do značajnijeg širenja vehabizma?

Ne bojim se ”izama” sa Bliskog i Srednjeg istoka, ne bojim se ni vehabizma ni ši’izma, strahujem samo od incidenata koji mogu odmoći stabiliziranju Bosne i Hercegovine. Naša islamska tradicija je živa, mi imamo svoje ”domaće” tumačenje islama, ono je autentično i punovažno. I ako hoćete, univerzalno. K tome, u nas se u Bosni i Hercegovini odavno razvija jedna autohtona ”evropskost” u tumačenju islama.

Ali ima nešto što mene brine na jednoj drugoj strani, onoj evropskoj. Zabrinjava me uspon krajnje desnice, a ta desnica je posestrima fašizma i nacizma. Osvrnemo li se tek kratko u prošlost, vidimo da ima jedan broj evropskih filozofa, teologa i istaknutih lidera koji su odavno muslimanima u Bosni i Hercegovini i na Balkanu predviđali ili željeli kraj i nestanak. Omaklo se i samom Georgu Wilhelmu Friedrichu Hegelu, vjerujem da mu se to desilo bez zle namjere, pa je čak i on razmišljao o nestanku muslimana iz BiH i sa Balkana.

On u svojoj ”Filozofiji povijesti” kaže da je islam ”samo u jednom kutu Evrope trpljen zbog ljubomore kršćanskih vlasti”. To znači, ako bi nestalo međusobne ljubomore kršćanskih vlasti, islam bi i iz tog ”jednog kuta Evrope” bio zbrisan. Evropska desnica, pogotovo ona krajnja, ima ovo u vidu, ona to latentno ima negdje u svojim akten-tašnama.


(Prenosimo s portala Novosti).

Autograf.hr

[Mohr]

Zoran Grozdanov: “Teologija je eutanazirana postojećim sustavom”

AUTOR: DRAGO PILSEL / 04.12.2015.


Zdravo Zorane, čestitam vam na uspješnoj doktorskoj disertaciji. Molim vas da približite našim čitateljima što ste željeli poručiti svojom tezom, čime ste se bavili i zašto.

Hvala vam na čestitkama. U svojoj doktorskoj radnji bavio sam se poimanjem smrti Boga kod Hegela, njemačkoga filozofa iz 19. stoljeća, i njegova utjecaja na ranu misao njemačkoga protestantskog teologa Jürgena Moltmanna. Hegel je, naime, a ne Nietzsche, prvi proglasio ”smrt Boga” u novome vijeku i to na taj način da je u bitnome utjecao na čitav niz protestantskih (ali i katoličkih) teologa, napose u drugoj polovici 20. stoljeća.

Zašto Hegel i zašto baš u drugoj polovici 20. st.? Hegel je, naime, rekao da živimo u vremenu smrti Boga te da ona pripada i samoj religiji. Moltmann je, s druge strane, preuzeo tu Hegelovu misao i jasno naglasio da čitava današnja teologija, teologija nakon Auschwitza, mora misliti Boga iz njegove smrti, iz njegove odsutnosti iz svijeta jer samo na taj način može ostvarivati sav svoj kritički i revolucionarni potencijal kako na razini osobne egzistencije, ali i na razini društva, politike i Crkve. Važni su to stavovi, kako za procese sekularizacije tako i za odnos vjernika prema sekularizaciji države i društva.

Odakle vaše zanimanje za teologiju, odnosno filozofiju. Znamo da ste crkveno angažirani u Baptističkoj crkvi u Rijeci, ali zašto baš taj studij?

Upravo zbog Moltmanna. Njegova knjiga ”Raspeti Bog: Kristov križ kao temelj i kritika kršćanske teologije”, koju sam po prvi puta, onako gotovo potpuno ne razumijevajući njezin sadržaj, s 19 godina uzeo u ruke, pokazala mi je na koji način se vlastiti identitet može misliti tako da se neprestano prekoračuju njegove granice. Na koji način se identitet vjernika mora uključiti u konflikte sadašnjega društva, a ne u konflikte vjerničkoga identiteta nasuprot toga društva, čemu posebno danas svjedočimo u Hrvatskoj, ali i na globalnom planu.

On svoje knjige posvećuje ljudima koji trpe u zatvorima zbog nepravde, koji su politički i društveni izdajnici, koji su religijski bogohulnici, zbog konkretnog djelovanja na rješavanju konflikata društva (što je, po Moltmannu, činio i Isus).

Njegova teologija usmjerava na stvarnost, na konkretno, a ne na nekakve utjehe onoga svijeta, što je stupica u koju teolozi vrlo lako upadaju. Njegov bi prijatelj i kolega J. B. Metz rekao da treba biti ”mistik otvorenih očiju”.

S druge strane, kako razumjeti teologiju bez filozofije i filozofiju bez teologije? Stoga, ako sam se želio baviti teologijom, morao sam se uhvatiti u koštac s filozofijom od koje je teologija mnoge svoje termine i ideje preuzela, preradila i počela njima razmišljati. Naravno, u bitnome vrijedi i obrnuti slučaj.

Proveli ste neko vrijeme u Tübingenu; što ste naučili tamo, a posebno od profesora Hansa Künga?

Da, jednu akademsku godinu sam proveo u Tübingenu, gdje sam i započeo pisati svoju disertaciju. Tübingen je, kako bi Hans Küng rekao, kada sam ga jednom prilikom nagovarao da primi jednog hrvatskog novinara za intervju: ”Naravno da želi doći u Tübingen. Tübingen je raj za teologe”. U taj maleni prekrasni gradić sam došao kako bih ”iskoristio” spremnost, usprkos poodmaklim godinama, i poziv Jürgena Moltmanna koji mi je bio mentor u toj prvoj fazi izrade disertacije.

A Küng? Od njega sam, odmah na prvom susretu, naučio lekciju koja vrijedi za sve doktorante: ”Ne čeka svijet novu knjigu o Hegelu, već ti čekaš postati doktor!” Nekoliko puta smo razgovarali, ručali zajedno, i on je povijest teologije i intelektualnog života druge polovice 20. stoljeća u jednoj osobi, čovjek koji je osvajao prostor slobode ne povinjujući se raznim institucionalnim autoritetima već vlastitoj savjesti i Bogu u kojega vjeruje.

Pokrenuli ste zavidan teološki niz u riječkoj izdavačkoj kući Ex libris (često u suradnji sa sarajevskim Synopsisom). Koliko su te knjige doprle do čitatelja i imate li poteškoća u distribuciju istih?

Godine 2005. sam pokrenuo ediciju Ecumenica pri izdavačkoj kući Ex libris iz Rijeke, kojoj su se ubrzo pridružile i edicije Judaica i Ars haeretica. Knjige koje pokušavam na najbolji mogući način objaviti i urediti prvenstveno su knjige koje su fundamentalne za razumijevanje teologije u 20. stoljeću. Dakle, nekakva abeceda teologije.

Teško je govoriti o recepciji takvih knjiga u društvu u kojemu se teologija raspala pred novonastalim okolnostima, pred utjecajem nekakvog nacionalizma, fundamentalizma, moralizma, dogmatizma, uskogrudnosti. Iz najvećeg lanca teoloških knjižara Verbum povukao sam Ex librisove knjige jer su odbili na svojim policama imati izdanja Sobrina, Künga, fra Ivana Bubala, a istovremeno su im izloge krasila djela koja prokazuju sve hereze suvremenoga svijeta, uključujući i protestantizam.

U teološkom izdavaštvu u Hrvatskoj posljednjih se godina dogodio veliki lom koji će biti vidljiv tek za desetak godina, kada na nekakve ”funkcije” i odgovornosti dođu ljudi koji su obrazovani knjigama koje im se danas nude kao mainstream teologije. Nekoć smo imali Kršćansku sadašnjost koja je, samo da navedem jedan primjer, objavila temeljnu knjigu teologije oslobođenja Gustava Gutiérreza i to u godinama kada se vodio postupak u Vatikanu protiv njega. Danas Gutiérreza objavljuju tek nakon što ga Vatikan ”rehabilitira” nakon dolaska pape Franje i radom kardinala Müllera. Radi li se tu o cenzuri ili autocenzuri?

KS je, uz ograničenja koje je objektivno imao, odgojila ljude, teologe, otvorene prema svijetu, dijaloški usmjerene. Danas, kada je KS izgubila svoj elan i poziciju u društvu, Verbum kroji mentalni i vjerski sklop većine hrvatskih svećenika i mladih teologa i, iskreno, bojim se na što će religijska misao nalikovati za desetak godina, kada na javni prostor uđu ljudi koji su hranjeni takvom literaturom.

Suurednik ste i pokretač hrvatskog izdanja međunarodnog časopisa Concilium koji je proslavio pola stoljeća. Upravo iz tiska izlazi knjiga koja donosi izbor ponajboljih članaka. Što ćete nam ponuditi i zašto mislite da je taj izbor reprezentativan i važan za naše podneblje?

Prvotna i glavna namjera objavljivanja ovoga sveska je edukativna – pokazati ne samo bogatstvo časopisa Concilium, sjajnih autora koji su u njemu sudjelovali (autora koji predstavljaju ”tko je tko” u teologiji posljednjih 50 godina) već i tema kojima se teologija bavi na osnovu temeljnog usmjerenja Conciliuma – da bude dijaloški i kritički časopis.

Naći će se tu mnogo tema rodne teorije i teologije, odnosa Crkve i suvremenog svijeta, teologije oslobođenja, pitanja je li kršćanstvo ideologija, itd. Također, u ovaj izbor su uvrštena i dva članka hrvatskih teologa koji su pisali za Concilium – fra Ivana Šarčevića i Miroslava Volfa. Treba takve knjige objavljivati, pa makar i za nekolicinu, jer vjerujem da će se teologija kod nas u budućnosti odvijati na marginama, među pojedincima koji ne pripadaju strukturama. Na tim mjestima se uvijek odvijalo ono što je kvalitetno.

Relativno je manje poznata činjenica da, iako ste protestant, izuzetno puno pažnje posvećujete katoličkim autorima. Zašto?

Ne mogu si utvarati da nisam katolik, ali bez prefiksa ”rimo”. Jedan djed mi je konvertirao s katoličanstva na protestantizam, drugi s pravoslavlja na protestantizam, a u bitnome sam obilježen vjerskim i kulturnim miljeom u kojemu sam i intelektualno odrastao, katoličanstvom. Iako sam protestant, u bitnome su me, u ljudskome i vjerskome pogledu, obilježili bosanski franjevci, napose nekolicina njih koji su vodili i pisali za ”veličanstveno” sahranjeno Svjetlo riječi. Bio bih licemjer kada bih svoje teološke interese podredio samo protestantizmu i njegovu naslijeđu.

Prema onomu što sam do sada od vas saznao zaključujem da vam je od fundamentalnih autora izuzetno važan prof. Jürgen Moltmann i njegova teologija Križa odnosno raspetog Boga. Približite nam to malo podrobnije: čemu ta teologija narodima i pojedincima koji su ionako razapeti?

Teologija ima jasan kritički i revolucionarni potencijal prema svim oblicima moći, političkim, društvenim, vjerskim, naprosto zato jer se mora pozivati na svojega začetnika Isusa Krista. Ako to ne radi, naprosto nije kršćanska. Je li taj u kojega kršćani vjeruju bio tek lutajući propovjednik privatnoga morala, navjestitelj vječnoga života nakon ove ”doline suza” te je stoga, nevin koliko god može biti takvim benignim postupanjem i govorenjem, osuđen na smrt? Ili je on osuđen na smrt zato što je oštricu svojega govora i djelovanja usmjerio prema elitama koje ugnjetavaju i tlače, ”razapinju” ljude i narod?

Isusov križ ne predstavlja mjesto kome se ljudi utječu od nesigurnosti ovoga svijeta, već je križ ulaženje u konflikte ovoga svijeta, riječju i djelom. On nije zagovarao nekakvu društvenu pobunu, već je jasno rekao da se Bog nalazi među onima od kojih naši pogledi bježe, gdje ne želimo nalaziti nikakav smisao, već samo odbačenost, prljavštinu i ljude koji su vlastitim zaslugama i pogrešnim odlukama dospjeli na margine društvenoga ili religijskoga života, na križ.

Ima jedna odlična Moltmannova misao, iz ”Raspetoga Boga”: ”Oni koji ne bježe od križa, nisu ga dovoljno dobro razumjeli”. Tu se ne radi o nekakvoj utjehi onozemaljskoga života koju ti pojedinci i ljudi trebaju prihvatiti, jer u ovome svijetu ionako nikakve nade nemaju, kako će mnogi okarakterizirati kršćanstvo. Tu se radi o prepoznavanju da su oni marginalizirani ”nositelji smisla”, da se tako izrazim i da se smisao ljudskosti, a tu teologija ima veliku ulogu, nalazi u tome da marginalizirane postavi u središnje mjesto. Da kažem slikovito, ne da hrani gladne, nego da jasno djeluje i pita zašto su ti ljudi gladni.

A pro pos gladnih, 8. prosinca će donacije hrane za najpotrebitije biti oslobođene PDV-a. Tako je izvjestio Hrvatski radio i čuo sam vašu izjavu ovaj petak jer ste jedan od pokretača akcije. Dakle važno je bilo da ste u bitnome utjecali na donošenje tog važnog zakona. Na koji način povezujete takvo djelovanje s ovim o čemu smo prethodno razgovarali?

Tako je. Zajedno s franjevkom trećeretkom iz Rijeke, Mladenom Tadej, prije godinu dana sam pokrenuo Inicijativu ”Oslobodimo doniranje hrane PDV-a” i u potpunosti smo uspjeli u svojim zahtjevima, velikim i upornim radom po ministarstvima i medijima. Ova inicijativa nije nikakva teološka ili crkvena stvar, već je uključila mlade i entuzijastične ljude svih, pa i suprotnih svjetonazora. No, za mene osobno ona je bila i teološki motivirana.

Današnji sustav proizvodi siromahe, pa ih potom izručuje građanskim i crkvenim organizacijama koje ”sakupljaju smeće” sustava, tako što im pomažu, bave se humanitarnim radom, hrane ih i traže načina da potrebiti ispune svoja osnovna prava, kao što je i pravo na hranu. Vrlo je to pohvalno i izuzetno je potrebno tako djelovati. No, zaustavlja li se crkveno i teološko djelovanje na tome, na eutanaziranosti postojećim sustavom ili treba aktivno djelovati kako bi postavilo jasno pitanje sustavu koji proizvodi siromašne? Uz hranjenje gladnih, ne bi li se trebalo zapitati zašto su gladni i konkretno mijenjati zakone koji to sprečavaju? Ova inicijativa za mene predstavlja maleni korak u tom smjeru.

Postoje li druge, ”osloboditeljske teološke” dimenzije konkretnoga djelovanja na mijenjanju struktura koje proizvode siromašne?

Hrvatsko društvo pati od prevelike socijalne isključenosti. Primjerice, dokazano je istraživanjima da Hrvatska ima jednu od najvećih stopa društvene nepropusnosti u Europi. Drugim riječima, dijete roditelja koji su završili srednju školu, uz ispodprosječna primanja, sedam puta će teže završiti fakultet i dobiti ”pristojan” posao nego dijete visokoobrazovanih i bolje stojećih roditelja. Tragično je to i donosi velike posljedice kako za pojedince tako i za društvo. Rad na ”izvlačenju” ljudi iz kruga jedne klase, jednoga sloja, napose onih iz nižih slojeva, po meni je mjesto o kojemu teologija treba razmišljati i djelovati.

Među krucijalno važnim knjigama koje ste objavili je i Bonhoefferova ”Etika”. Što je po vama problematično u ponašanju ovdašnjih crkava i vjerskih zajednica, ako želite i društvenim elitama?

Bio bih neiskren kada bih prozivao nekakva ponašanja ovdašnjih crkava jer i sam padam pred testom onoga što im možda zamjeram. No, jedna važna stvar se dogodila posljednjih godina. Sjećam se kada sam, kao osamnaestogodišnjak, zašao u neku katoličku zajednicu, osjetio sam prostor slobode, prihvaćanja svijeta, dijaloga s njim, što sam u svom protestantskom odrastanju vrlo rijetko susretao. Mene je Katolička crkva, u to doba i još godinama nakon toga, fascinirala tom svojom otvorenošću i prihvaćanjem. Posljednjih godina, međutim, situacija kao da se obrnula. Pri tome nisu protestantske crkve doživjele nekakvo bitno otvaranje, već se Katolička crkva u nas poprilično zatvorila.

Ne doživljavam je više kao prostor slobode i otvorenosti, koliko god ne valjaju generalizacije. Počele su se nametati neke teme koje zaista nisu teme našega društva – da spomenem samo ”problem” istospolnih brakova, pobačaja – koje su posljedica nekakvog stava prema svijetu u kojemu se Crkva nalazi, stava kojim se jasno poručuje kako Crkva i kršćanstvo posjeduje svoju supkulturu koja ne pripada ”ovome svijetu”.

Kao da je Crkva paralelno društvo, a ne usred njega i prožeta njime. Dok, s druge strane, pravi problemi našega društva – nezaposlenost, društvena nepropusnost, nasilje u obitelji – gotovo netaknutim prolaze u djelovanju crkvenih predstavnika i paracrkvenih organizacija. Da ne spominjem gotovo potpuno neraščišćenu nedavnu prošlost i crkvenu i teološku apologiju nacionalne politike u posljednjem ratu. Način bavljenja tim problemom, problemom egzodusa stotina tisuća ljudi iz našega društva, gotovo pa je i blasfemičan.

Ima li po vama išta zanimljivo u produkciji hrvatskih teologa? Ako ima, tko su oni i koji im je doprinos (Volf?)? Provociram vas jer nikada oko nas nije bilo toliko školovanih teologa, a nikada tako malo teologije.

Miroslav Volf jest hrvatski teolog, ali u ovaj kontekst ga ne bih stavljao jer je on ipak obilježen pitanjima koja nisu specifično hrvatska. Hiperprodukcija kadrova nije samo hrvatski fenomen. I na Zapadu je teologija gotovo pa irelevantna, iako postoji mnoštvo teologa. Mnogi će optužiti ”bezbožno”, sekularizirano društvo zbog gubitka interesa za ”vječna pitanja”, no trebalo bi se jasno postaviti pitanje teolozima – zašto ste irelevantni?

Zašto se u Hrvatskoj, primjerice, kod bilo kakve javne, medijske, društvene rasprave, teolozi ne pozivaju? Zbog skrivene agende urednika medija ili zbog toga što teologija danas kod nas nema ništa reći društvu već samo Crkvi kao ”paralelnom društvu” te govoriti u ime takvoga ”društva”? A koga to zanima? Kod nas se teologija zatvorila u nekakve obrade moralizatorskih, dogmatizirajućih pitanja koja su prožeta apologijom pred ovim ”bezbožnim” svijetom.

Teologija će i dalje s takvim stavom tonuti u svoju beznačajnost jer naprosto ne polazi od konkretnih problema konkretnoga društva već, kako je već jednom netko rekao, ”daje odgovore na pitanja koja nitko ne postavlja”.

Ako vas žulja, slobodno progovorite o fundamentalizmu kod ovdašnjih katolika, no ima li fundamentalizma među ovdašnjim protestantima?

Kod naših protestanata ima drugačija vrsta fundamentalizma koja je u bitnome obilježena njihovom prošlošću – za vrijeme Jugoslavije bili su pod budnim okom vlasti, ali i pod optužbama za sektašenje od strane većinske Crkve. To ih je učinilo zatvorenima u sebe i nepovjerljivima prema svijetu koji ih okružuje.

Također, treba razumjeti da najbrojnije protestantske crkve u Hrvatskoj po svojoj naravi jesu fundamentalističke jer proizlaze iz tzv. pijetističkoga shvaćanja kršćanske vjere, iz shvaćanja kršćanske vjere koja se bavi ”vlastitom dušom” dok okolni svijet izručuje prokletstvu svoje prolaznosti i bezbožnosti. Zadatak je spasiti duše, a ne pozabaviti se strukturama koje te duše zarobljuju.

Također, znakovit je uspon, kako na protestantskom tako i na katoličkom planu, karizmatskih zajednica koje uglavnom gaje biblijski fundamentalizam, što je vrlo nova pojava u Hrvatskoj. Naime, biblijski fundamentalizam je odlika većine naših protestanata.

Družite li se s muslimanima? Poznajete li islam? Što biste kazali da vas Obama, Putin, Hollande i Merkel pozovu da im održite dvosatno predavanje o kulturološkim izazovima pred ISIL-om?

Premalo poznajem islam da bih o njemu suvislo mogao govoriti, no upravo je ”iz naše radionice” iz tiska izašla knjiga Miroslava Volfa ”Allah: kršćanski odgovor”, koja na vrlo meritoran način govori o tim izazovima.

Da me ljudi koje spominjete pozovu da im održim predavanje i da si pritom utvaram da nešto znam o tom problemu, nadam se da me vlastita taština ne bi spriječila da taj poziv glatko odbijem. Što govoriti ljudima o kulturološkim izazovima kada ih oni naprosto ne zanimaju, odnosno zanimaju ih jedino i isključivo u sklopu njihovih interesa koji nisu ni puko kulturološke naravi, a kamoli humani.

Bilo bi to bacanje biserja pred svinje. Puno važnije je danas ljudima oko nas stvarati prostor povjerenja prema muslimanima i općenito prema ”drugima” jer se nalaze u istoj situaciji porobljenosti političkim, ekonomskim, religijskim interesima kao i svi mi. Nažalost, danas se ti interesi na njih sručuju sa smrtonosnim posljedicama. Jedan je svijet i jedna je borba protiv tih kojima ne valja previše toga objašnjavati jer će svakog takvog naprosto iskoristiti za svoje interese.


Autograf.hr

[Mohr]

[ytube][/ytube]

[Mohr]

"Poraženi ne mogu biti žrtve"


Nacionalno pomirenje jedan je od najčešće potezanih argumenata u procesima rehabilitacija ljudi koji su neposredno posle Drugog svetskog rata osuđeni za najstrašnije zločine i saradnju sa okupatorom. Međutim, utisak je da se u sudnicama odlazi predaleko, da je na delu revizija istorije, i to ne one koju je pisao pobednik. Najnoviji u nizu kontroverznih slučajeva je otvaranje procesa rehabilitacije armijskog generala Milana Nedića, predsednika kvislinške vlade u okupiranoj Srbiji, o čemu razgovaramo sa istoričarkom Dubravkom Stojanović.


Kako tumačite to što se u Srbiji pokreće postupak rehabilitacije saradnika nacista Milana Nedića?

- To je proces revizije tumačenja Drugog svetskog rata koji dugo traje. Počelo je još sa Slobodanom Miloševićem, kada se Draža Mihailović prvi put pojavio kao antifašista, ali to je bilo veoma stidljivo. Naime, Milošević je morao da vodi računa i o svojoj stranci i svojim glasačima i JNA, tako da se partizanski mit još dobro držao, a vojnici maskirani u četnike bili su rezervisani samo za ratišta u Hrvatskoj i u Bosni. Ključna promena desila se posle 2000, kada su nove vlasti htele da nađu sebi adekvatnog "istorijskog pretka".

Politički najefektnije je da svog uzora nađu na strani suprotnoj od one na kojoj se nalazio idol prethodnih vlasti. Tako je Draža Mihailović postao istorijska ličnost čija je interpretacija doživela najveću promenu u skorijoj našoj istoriji i u pamćenju. Partizani su izbačeni s mesta istorijskog uzora, pa su promenjeni udžbenici, sklonjeni spomenici, samo u Beogradu je oko 800 ulica promenilo ime. Onda je usvojen zakon o izjednačavanju dva pokreta i na kraju je snimljena TV serija "Ravna gora". Kako je rekao profesor Todor Kuljić, na snazi je od 2000. godine anti-antifašizam, dakle jedan poredak vrednosti u kome se antifašizam izjednačava s komunizmom, a komunizam s neprijateljem.

E, kad se dotle stiglo onda je sve postalo moguće, pa je i logičan korak da se ide i na rehabilitaciju Milana Nedića. Ostaje za kraj još samo Dimitrije Ljotić, pa je time zatvoren krug. Time su rehabilitovane ideologije poražene u Drugom svetskom ratu i ponižene sve žrtve Nedićevog režima koga je postavio Adolf Hitler. Zbog toga sve procese rehabilitacije vidim kao odgovor tih poraženih snaga. Na nama je da taj odgovor ne postane i njihova konačna pobeda.


Autentični pokret otpora

Da li u Evropi imamo sličan primer rehabilitacija?

- Događalo se u istočnoevorpskim državama posle pada komunizma. To je čak bilo i pravilo. Pre svega zato što je to svuda bilo okrenuto protiv Rusa, koji su za te države oličenje njihovog komunističkog ropstva. Ali, mi smo potpuno drugačiji slučaj. Mi smo imali autentičan pokret otpora, od početka rata. Taj pokret se, da podsetim, zvao Narodno-oslobodilačka borba i mnogi koji su u njemu učestvovali nisu ni znali ništa o komunizmu i u njega su ulazili da bi oslobodili zemlju. I za to su date stotine hiljada života. Dakle, to odbaciti i slaviti svog kvislinga ozbiljan je poraz jednog društva.

Da li i u čemu eventualno vidite razliku između rehabilitacije Draže Mihailovića, iako je presuda zapravo takva da on nije proglašen nevinim, već da nije imao pravično suđenje?

- U pravu ste. On nije proglašen nevinim, nego suđenje proglašeno političkim. Ali, ko mari za te pravničke nijanse! Bilo je jasno da je reč o njegovoj rehabilitaciji. Nedić i Mihailović nisu isto. Jedan je postavljen na mesto kvislinga od strane samih nacističkih okupatora, a drugi se makar prvih nekoliko meseci borio protiv okupacije. Ali, rat su završili zajedno! I zajedno s nacistima. Sprečavajući partizanske jedinice i Crvenu armiju da oslobode Srbiju. Nedić je više ubijao one koji rasno i politički nisu odgovarali nacistima, a četnici one koji nacionalno, verski i, takođe, politički nisu odgovarali njihovom programu homogene Srbije. Ali, ono što se broji jeste da su rat završili zajedno, na strani poraženih.

Kako će istorija vrednovati to što sud veća o "nevinosti" čoveka koji je odgovoran za Banjicu, za donošenje rasnih zakona i slično?

- "Istorija" će raditi svoj posao, kao i do sada. Ona je nauka i u njoj neće moći da pobede jednostrani falsifikati. Veći je problem kakve će to posledice imati za društvo. U situaciji dugotrajne ekonomske krize, ogromnog procenta nezaposlenih baš među mladima, pogoršanih odnosa u regionu, dezorijentacijom EU - bojim se da takve poruke mogu imate fatalne posledice po sistem vrednosti i političku budućnost.

Kako je moguće nekoga rehabilitovati ko čak nije ni osuđen? Nedić nikad nije dospeo pred sud.

- Ne znam kako će se to pravno odvijati. Ali, ovde se nikada nije ni radilo o pravu. Radilo se o ideologiji. Svim procesima se rehabilituju te ideologije. A rehabilitovanjem tih ideologija se potvrđuje (još jednom) da je i sve što je rađeno devedesetih bilo sasvim u redu. Naime, u ratovima iz "90-ih bilo je mnogo toga uzeto iz ideologija iz Drugog svetskog rata. Na svim stranama. Svima se učinilo da je to baš dobar trenutak da se ostvare tada neostvareni ciljevi. Otud tada "ustaše" i "četnici". Nije to bilo samo "od milja", već je značajan deo tih ideologija zaista bio prisutan na terenu. Zato često sve ove govore o Drugom svetskom ratu čujem kao govore o devedesetim i kao mig da su ti programi još na stolu, samo trenutno zamrznuti. To je posebna opasnost koja proizlazi iz rehabilitacija. Dakle, one se ne odnose na neki tamo daleki i zaboravljeni sukob. Ne, te političke poruke su veoma aktuelne i možete ih skoro svakog dana pročitati otvoreno ili između redova u izjavama mnogih zvaničnika.

Dačić jedini digao glas

Ko je od političara jasno reagovao na postupke rehabilitacije?

- Treba reći da je potpredsednik Vlade Ivica Dačić imao značajanu ulogu u preispitivanju manije rehabilitacija. Čim je usao u Vladu Srbije, on je skinuo sliku Milana Nedića koji je na zidu bio među drugim predsednicima srpskih vlada, kao normalan deo tog kontinuiteta. To je bio veoma važan gest. Sada kada se pokrenulo pitanje Nedićeve sudske rehabilitacije, on je jedini iz vlasti koji se nedvosmisleno tome suprotstavio i jasno rekao da se radilo o kvislinškom režimu kojeg ništa ne može opravdati. Izgleda da se stvara utisak da bi ovo ipak bilo suviše.

Kako vidite slične postupke u zemljama regiona?

- Slični su to procesi. To možete svake godine da vidite na godišnjicama Jasenovca i Blajburga. Uporedite šta se govori na jednoj, šta na durgoj. Ko od predstavnika vlasti dođe na jedno, a ko na drugo mesto. Kako se te žrtve izjednačavaju. I svako oplakivanje Blajburga novo je poniženje za jasenovačke žrtve i nova potvrda da ta ideologija još ima svoje pristalice. A onda to uporedite s proslavama "Oluje", pa s onim šta se tamo govori i, još više, šta se tamo peva! Videćete direktnu vezu između Drugog svetskog rata i onog iz "90-ih. U Hrvatskoj je tu vezu još teže prihvatiti, jer tamo postoji taj mit o nedužnoj žrtvi ratova "90-ih, pa je lakše pretvarati se da to nema nikakve veze s ideologijom zbog koje je izbio Drugi svetski rat, ali na hrvatskom društvu je da to samo otkriva, dekonstruiše i da se od toga leči. Kao što su Nedić i Mihailović problemi s kojima se mi sami moramo ovde izboriti.

Da li je moguće da ćemo uskoro doći u situaciju da su isto Draža, Nedić, Žanka Stokić i Pavle Karađorđević i Borislav Pekić, na primer?

- Hoćemo. Jer cilj je označiti komunizam za zločinački režim, čime se brišu svi prethodni i svi potonji zločini. Ja mislim da je to glavni cilj, da se kao krivac broj jedan proglasi komunizam i da se time zaboravi sve pre i sve posle. Ako je to tako, onda su sve žrtve komunizma - jednostavno žrtve. I među njima se ne pravi razlika. Da li su oni ubijali Jevreje na Sajmištu kao Nedić ili su, kao Žanka Stokić, zabavljali narod da bi okupacija i ubistva sugrađana izgledali kao normalna, takoreći svakodnevna pojava, ili su se kao Pekić borili za demokratiju i protiv jednopartijske države - onda je to isto. Dakle, pitanje je šta je cilj? Ako dobro detektujem cilj - onda se gubi razlika između pojava, ideologija, političkih pozicija i sve postaje moguće. A to je najopasnije stanje za jedno društvo. Kad se više ne zna šta je dobro, a šta ne. Onda je to gubitak orijentacije i onda više ne znate šta hoćete, nego se samo vrtite u krug. Tu prvo strada istorija, a onda i čitavo društvo.


vesti.online

[storm]

Intervju /Sejo Sekson: Nele je bendu donosio drugačiji duh, ljudi uvijek pate za onim ko je otišao

Piše: L. Č./Klix.ba

Davor Sučić, poznatiji kao Sejo Sekson, gitarist i osnivač bh. rock benda Zabranjeno Pušenje, uoči predstojeće turneje benda po zemljama regije za Klix.ba govori o Sarajevu, Neletu Karajliću, inspiraciji, publici i novim projektima, poput filma "Pišonja i Žuga" na kojem će članovi benda raditi.
Sejo Sekson: Nele je bendu donosio drugačiji duh, ljudi uvijek pate za onim ko je otišao

Nezaobilazna tema razgovora sa Sejom je i odnos sa bivšim članovima Zabranjenog Pušenja. Sejo nikada nije ulazio u medijske sukobe sa Neletom, a za Klix.ba kaže kako je raspad svakog benda, na neki način, traumatičan događaj kako za sam bend tako i za njegove fanove.

Kojem gospodu se obraćate u pjesmi "Sve u tvoje ime"? Spot je prilično mračan, mnogi bi rekli, inspirisan sotonističkim simbolima. Kome i čemu je zapravo posvećena pjesma?

Ovim se spotom ne obraćamo gospodu, ovim se spotom obraćamo ljudima koji tu poruku, bez obzira na to koje religije bili, tumače dvojako. Neki ljudi u tome nalaze poruku ljubavi, poruku praštanja, poruku bratstva, solidarnosti, dok drugi ljudi u tome nalaze motiv za ekstremizam, ksenofobiju, agresivnost i radikalizam. Ono što je zanimljivo u svakoj religiji je to što ona daje poticaj ljudima i za jedno i za drugo, što zapravo govori da su sve one po svom djelovanju potpuno iste jer mi smo ti koji ih razumijevamo, tumačimo, osjećamo i to je uvijek do nas, nikada do Gospoda.

Direktna inspiracija u ovom spotu je bila mađarska novinarka koja je jednog Sirijca udarala nogama i pokazala upravo tu drugu stranu razumijevanja Božije poruke. Ona je zapravo napravila uvod u ovaj spot s jednom činjenicom koja je notorna, a to je da mali fašista i despot čuči u svakome od nas i da to nije ekskluziva samo nekih Nijemaca nacista, ustaša, Japanaca, nego to svaki čovjek može postati u određenim trenucima kada pogrešno shvati Gospodinovu poruku.




Koliko se Zabranjeno pušenje danas kao bend svojom filozofijom i konceptom razlikuje od vaših samih početaka, a šta je zapravo ostalo isto? Kako Vi doživljavate ovaj bend?

Danas je bend utoliko drugačiji jer možda nema toliko tog aspekta humora, niti te neke teatralnosti u nastupu, ali mislim da su poruka i priča prije svega ostali isti. Taj neki brend koji smo mi zamislili je ustvari i danas ono nešto što nas okuplja i što nas na neki način definiše. Mislim da smo na istom tragu i putu. Mi smo bend koji se izborio za svoju slobodu, koji ne zavisi ni od koga, bend kojem nijedan izdavač ili medij ne može diktirati ono o čemu će govoriti i na to sam posebno ponosan jer je danas najteže biti slobodan i nezavisan, a mislim da smo mi to uspjeli.

Kako danas gledate na period s Neletom Karajlićem? Mnogi ljudi, bez obzira na to voljeli ga i podržavali, ili ne, kažu kako je njegovim odlaskom nestalo i Zabranjeno pušenje. Kakav je Vaš stav o tome?

On je donosio jedan drugačiji duh ovog benda, on je bio glumac, jedan sjajan showman, čovjek koji je davao jednu drugačiju notu i naravno da se odlaskom svakog čovjeka priča benda malo promijeni. Sjetimo se i drugih bendova koji su imali ta iskustva, kao što je Bijelo dugme, Genesis - to je uvijek traumatično i za fanove jedno osjetljivo razdoblje gdje se treba ustanoviti da li će prihvatiti novi bend. Ipak, mislim da je potpuno nepraktično da bend bude isti kroz toliko godina i za malo koji bend na svijetu danas možemo reći da je isti. Ljudi uvijek pate za onim ko je otišao, zvao se on Brian Jones ili Željo Bebek, uvijek postoji neka nostalgija za tim ljudima, ali isto tako "show must go on", kako je rekao Freddie Mercury, priča se mora nastaviti, bend i dalje ima svoje pjesme, ideje, koncept i jednostavno si ne može dozvoliti da stane bez obzira na to što je neko otišao. Isuviše ljudi očekuje nove stvari i albume da bi se taj trenutak pretjerano dramatizirao.



Ko je danas vaša publika? Da li su to "stari" fanovi ili imate pristalice među mlađom populacijom?

Ovako je mene Elvis (J. Kurtovich, op. a.) volio zezati i govorio je: 'Sejo Sexon i Zabranjeno pušenje, zabava za celu obitelj', imitirajući voditelje Nedeljom popodne iz beogradskog studija. Mi smo upravo zbog tih nekih političkih turbulencija bili dosta dugo ekskomunicirani iz medija, nalazili smo se na nekom ledu. Ja sam se poslije rata iznenadio time koliko je mladih ljudi počelo dolaziti na naše koncerte i onda sam shvatio kako je jedini način na koji su mogli čuti našu muziku da su ih roditelji i stariji maltretirali kao što je mene stari maltretirao Frankom Sinatrom. Starci znaju da ti slušaš drugačiju muziku i da je drugačije vrijeme, ali ono što je bitno je da uvijek imaju ono nešto što iz svog vremena i žele da ti prenesu. Mi imamo sreću da nam danas na koncerte dolaze po tri generacije ljudi.

Kako održati kreativnu svježinu u procesu stvaranja i ne potrošiti se vremenom? Kako zadržati potrebu da se i dalje nešto poruči, kaže, pita, propituje u svijetu koji generalno nije zainteresiran za traženje smisla i dubine, već je opterećen jeftinim banalnostima?

Mislim da je ovdje formula prilično jednostavna, kao i kod svakog drugog posla. Mora se voljeti to što se radi i imati neka dobra ekipa s kojom možeš živjeti, putovati, sarađivati... Pri tome je puno važnije odabrati prave ljude nego prave muzičare, jer od čovjeka lako možeš napraviti muzičara, a od muzičara ćeš teško napraviti čovjeka. Znam da nikad nije vrijeme za ovakav način razmišljanja, svjesni smo toga da R'n'R nije muzika koja puni stadione i reality show programe, ali je za mene kao neka ranokršćanska zajednica... vrijeme koje provodiš s prekrasnim i dobrim ljudima je najveći benefit ovog posla, upravo ljudi koje srećeš na tim putovanjima i koji postaju de facto tvoja rodbina. Kad si rocker, imaš puno rodbine.

Postoji li neka pjesma Zabranjenog pušenja koja vam je posebno draga i za koju vas vežu posebne emocije?

To je pjesma "Raja iz Sarajeva", moj ratni dnevnik koji je stao u nekih pet strofa. To je zapravo i jedina pjesma moju sam u tom periodu od neke tri-četiri godine napisao i u njoj su bukvalno sve emocije, sva moja preživljavanja života i svijeta. Ona je kao skank - iako je mala biljka, u njoj je puno alkaloida i doživljaja.



Kakvo Vam je Sarajevo danas? Koliko se Sarajevo zapravo promijenilo od prije rata do danas, šta je dobilo, a šta izgubilo?

Sarajevo je u svakom slučaju promijenilo procentualnu zastupljenost nacija, političku garnituru i pomalo i arhitekturu, ali mislim da se generalno u nekom konceptu nije promijenilo uopće. To je grad koji se nalazi na jednoj razdjelnici svjetova i uvijek će biti jedan miks svjetskih i ljudskih duhovnosti jer tim prostorom prolazi ta neka duhovna granica između dva svijeta, istoka i zapada. Zahvaljujući svom položaju, Sarajevo će uvijek biti jedno čudo.

Planirate li uskoro neke nove nastupe i projekte Zabranjenog pušenja?

Mi smo koncertni bend i nastupi nas najviše raduju. Pripremamo jednu turneju od proljeća do septembra, kada ćemo obići BiH, Hrvatsku, Srbiju, Crnu Goru i Sloveniju, promovisat ćemo i dalje novi CD "Radovi na cesti", a i novi spot je u toj funkciji. Vjerovatno ćemo na ljeto raditi i spot za pjesmu "Klasa optimist", a tu je i posao vezan za film 'Pišonja i Žuga' koji bi se trebao početi snimati u petom, šestom mjesecu, a za koji ćemo raditi i muziku i soundtrack. Imamo dosta planova i nadanja, sad je samo pitanje koliko će to u našim skromnim okolnostima biti izvedivo, ali mi ćemo se upustiti i u tu avanturu koja se zove film i nadam se da nećemo razočarati ljude koji su voljeli ovu pjesmu.

Zabranjeno pušenje je bosanskohercegovački rock bend, osnovan početkom osamdesetih godina 20. stoljeća u Sarajevu. Grupa je bila blisko povezana s kulturnim pokretom Novi primitivizam i učestvovala je u radijskoj i televizijskoj satiričnoj emisiji Top lista nadrealista. Tokom osamdesetih godina Zabranjeno pušenje je bila jedna od najznačajnijih muzičkih pojava na prostoru nekadašnje Jugoslavije, imali su izuzetno posjećene koncerte i prodali su stotine hiljada ploča.

A kako je sve počelo? Godine 1978. dvojica srednjoškolaca, Davor Sučić – Sejo Sekson i Nenad Janković – Nele Karajlić osnivaju "Pseudo Blues Band", čija se aktivnost zadržala na snimanju psihodeličnih kompozicija u kućnoj produkciji. Grupa nije imala živih nastupa niti službenih izdanja. Godine 1980. priključuje im se Zenit Đozić i grupa mijenja ime u "Pseudo Blues Band Zabranjeno Pušenje". Vremenom je igrom slučaja "višak" Pseudoblues band otpao i tako je bend dobio svoje ime - Zabranjeno Pušenje.

[storm]

'TOTALITARIZAM STRAHA I IDIOTIZMA'
Damir Avdić otkriva zašto su ga tjerali iz Slovenije: Suština države je da NE razumiješ, samo da izvršavaš



Damir Avdić otkriva zašto su ga tjerali iz Slovenije: Suština države je da NE razumiješ, samo da izvršavaš

DAMIR AVDIĆ jedinstvena je pojava u vremenima kad se politički angažman u glazbi svodi na svega nekoliko suvislih autora i daleko glasniju većinu koja se razbacuje populističkim frazetinama i zapravo nikada ne postaje bilo što više od bezubog (agit)popa koji je sam sebi svrha

Izvor: Index.hr

Njegova glazba nije šarena niti maestralno producirana već ogoljena, s naglaskom na poruci koja podjednako uvjerljivo djeluje na papiru kao i na albumima ili nastupima uživo. Iako je miljama daleko od mainstreama, Avdić je prisutan na jedan drugačiji način - njegov se utjecaj počinje osjećati u stvaralaštvu bendova i autora koji su prisutniji mainstreamu.

Povodom izlaska njegovog novog singla "51", porazgovarali smo sa svestranim autorom.

Krenimo s onim što se pisalo krajem prošle godine. Što se zapravo dogodilo? Na koji je način ugrožen vaš ostanak u Sloveniji?

Birokratski. Zbog greške u računanju. Ne priznaju mi sedamdeset posto prihoda i tvrde da nemam dovoljno da izdržavam porodicu. U biti sam naletio na grešku u zakonu i počeo pritiskati na nju. Ali umjesto da se greška ispravi, "pravna država" mi da "namig" kako to da riješim. Nađem nekoga tko će mi svaki mjesec uplaćivati tih šezdeset eura koji mi kao fale i sve je sređeno, produže mi boravak. Oni znaju da mi neće uplaćivati zato jer imam, ta osoba zna da mi neće uplaćivati jer imam, ja znam... Sve samo da se ne čeprka po zakonu.

Nisam to htio, dobacivali smo se papirima godinu dana i onda su me odbili. Zanimljivo je da su me odbili u jeku kampanje za referendum o zakonu o zajednici, gdje se pokušao ispraviti diskriminirajući zakon koji krši prava istospolnih, nevjenčanih, prava na posvajanje... Referendum nije prošao, pobijedili su ovi koji su se zvali "Za otroke gre", nešto kao oni vaši "U ime obitelji". A pozvao sam se i na zakon koji govori o obitelji, djeci, i u odbijenici piše da me nisu izjednačili po tom zakonu jer je ovaj, po kojem su me odbili, puno ugodniji za mene. Toliko o obitelji i djeci. Pretpostavljam da ne razumiješ ništa, ali to je suština države, da ne razumijemo, samo da izvršavamo.

Što se na kraju dogodilo i je li sve riješeno?

Žalili smo se višoj instanci i čekamo. Ono što je poražavajuće je količina straha kod službenika. Oni će te "osuditi" ni krivog ni dužnog zbog greške u zakonu jer se boje za sebe. Neće preispitivati ništa, ne smije se zamjeriti nadređenom i nada se da ćeš se ti već nekako snaći.

Danas je totalni hit priča o totalitarizmima, naročito o onom bivšeg sistema, ali to je bio realan totalitarizam s jasnim uputama što se smije i što se ne smije i na tebi je bilo da se odlučiš smiješ li ili ne smiješ i da nađeš put kako da to izvedeš, a puta je uvijek bilo. Ovo danas je totalitarizam straha i idiotizma i put vodi samo od jednog ka drugom i natrag.

"Manjina" je već neko vrijeme vani, Jedni tvrde da je album "ljubavniji" od svih prijašnjih, a ti da je većina onog što radiš ljubavne tematike. Znači li to da dolazi do zasićenja dosadašnjim temama ili se radi samo o trenutnom raspoloženju pa si se ovog puta više orijentirao na teme osobne prirode?

Nema tu koncepta, snimim pjesme koje u tom trenutku najviše sviram. I prvi album je bio intiman poput ovog. Nenamjerno.

Puca se sa svih strana. Dok pucamo s tastature, nećemo ni primijetiti kad počnu pucati po nama. Ideologija više ne znači ništa. Slika na majici, bez snage i potencije. Osim toga ono što je nekad definirano kao buntovništvo, danas je establišment kojem se ne vjeruje

Ljutiš desničare kojima smeta što si ljevičar, ali daleko je zanimljivije to što ljutiš i pojedine ljevičare koji su tvoje pjesme komentirali kao desničarsku poruku. Je li se nakon godina na sceni što promijenilo i ljutiš li ih i dalje?

Ljevičari se ne ljute, oni se bore. A na sceni se promijenilo to da su svuda uvedene fiskalne kase.

Kako je kretati se tom nepopularnom "sredinom"?

Ne vjerujem ja u sredinu. Kad počne frka svi se opredijele. Svojom voljom, tuđom voljom, inercijom, linijom manjeg otpora, kako god, ali zna se strana. I kod onih koji šute. Oni su najopasniji. Izmaknu se kad ti najviše trebaju. I kad se sve završi, dođu i kažu "Ej, šta ima?" Nema ništa.

U pjesmama se često baviš upravo salonskom ljevicom, to jest "ljevičarenjem" i antiglobalističkim pozerajem, a kritika je donekle prisutna i na ovom albumu. Budući da pjesme vrlo često žive paralelno s autorom pa ponekad i odlaze u drugim smjerovima, i tebe su doživjeli kao "glasnogovornika lijeve struje" pa su to doživjeli kao svojevrsnu "izdaju". Jeste li se uspjeli pomiriti ili si ih zauvijek izgubio?

U suština, ja se i ne bavim ničim posebno, sviram i pišem o stvarima koje vidim oko sebe, onako kako ih ja vidim. Onda se tu neko prepozna i počne se baviti sam sa sobom pričajući o meni.

Kako se tvoj odnos prema (angažiranom) pjesništvu mijenjao tijekom godina i kako na sve gledaš danas?

Isto. Napišem pjesmu i pustim je od sebe. Ne mislim da pjesma mora biti angažirana ili imati stav. Stav je ionako forma koja se u masi slučajeva razbije u prvom dodiru sa stvarnošću. To je danas naročito izraženo jer od svakoga se traži da ima stav o svemu. I iz svega se iščitava neka poruka, koje uglavnom nema. I onda počinje polemika kako bi se zadovoljili stavovi kojih će se odreći prvo oni koji ih zagovaraju.



Jedan Marko Perković Thompson koji danas puno češće laprda o vukovima, kraljevima i generalima, prepoznat je kao daleko relevantniji politički statement od bilo kojeg buntovnika koji se smatra nekom glazbenom protutežom njegovom desničarenju. Postoji li uopće neka adekvatna glazbena protuteža?

Vi se previše bavite s njim. On nije bitan. Treba biti protuteža dijelu društva iz kojeg je on iznikao. Ta priča nije počela s njim, a neće ni završiti s njim. Tu priču i ideologiju dijele i neki političari. A oni koji su na drugoj strani šute kad trebaju biti glasni.

Prošle godine, u jeku vaše predizborne kampanje, pojavila se ona garda, ne sjećam se više kako se zvala, i kad se očekivala žestoka politička kampanja protiv toga nije je bilo. Pazili su da se ne zamjere zbog izbora. Danas su glasni, kažu vraća se fašizam. Odakle? Bio je tu sve vrijeme.

Ima li nešto u tome da je taj glazbeno-politički angažman kod masovnije popraćenih neoliberalnih buntovnika zapravo najobičnija poza koja ne predstavlja ničije iskrene stavove pa je upravo zato u svom utjecaju impotentniji od Thompsona?

Mislim da nije u tome problem. Nisu svi pozeri. Sistem u kojem smo, kapitalizam, neoliberalizam, zovi ga kako hoćeš, obezvrijedio je sve to na najinteligentniji način, sveo je sve na pop kulturu.

Iskoristio internet, društvene mreže, pretvorio ih u forum frontove i borba traje. Puca se sa svih strana. Dok pucamo s tastature, nećemo ni primijetiti kad počnu pucati po nama. Ideologija više ne znači ništa. Slika na majici, bez snage i potencije. Osim toga ono što je nekad definirano kao buntovništvo, danas je establišment kojem se ne vjeruje. Doduše i ovi Thompsonovi su establišment, ali svejedno galame. To mi nije jasno. Možda slabo čuju.

Ili je Thompson svoju pozu možda samo bolje zapakirao?

Ma nije do paketa. Do onoga je tko kupi paket.

Ispada da je u današnje vrijeme daleko subverzivnije biti politički nekorektan nego političan. Kako se snalaziš u takvom okruženju u kojem su svi zgroženi, šokirani i u konstantnom grču da svojim izjavama ne poljujaju površinu da ih netko ne bi nazvao fašistima, komunistima, šovinistima, zatucanima, ženomrscima, ustašama itd.?



Politička korektnost je samocenzura. I udara jače nego pendrek. Masnica prođe, ali kad te obilježe, to ostaje. Kažu da se nekad zbog viceva išlo u zatvor, danas se ne ide, ali neke od njih javno nećeš ispričati. Kako god, treba reći ono što misliš, pa nek te obilježavaju kako žele. Jer ako ne kažeš, skupit će se u tebi i izletjeti jednom bez kontrole sve nagomilano i reći ćeš i puno toga što ne misliš. A onda je gotovo.

Ne dovodi li to sve do poremećene situacije u kojoj komunikacija i rješavanje nesuglasica postaje gotovo nemoguće?

Nesuglasice se i ne žele riješiti. One održavaju konflikt, a na konfliktu počivaju sukobljene strane. Zbog čega bi rješavali bilo šta? Ako riješe, nestat će.



(DEPO PORTAL, BLIN MAGAZIN/mr)

[Mohr]

Danas je totalni hit priča o totalitarizmima, naročito o onom bivšeg sistema, ali to je bio realan totalitarizam s jasnim uputama što se smije i što se ne smije i na tebi je bilo da se odlučiš smiješ li ili ne smiješ i da nađeš put kako da to izvedeš, a puta je uvijek bilo. Ovo danas je totalitarizam straha i idiotizma

[Mohr]

Dubravka Ugrešić je postjugoslovenska spisateljica. Na fakultetu u Zagrebu završila je komparativnu i rusku književnost, a od 90-ih godina prošlog veka živi u Holandiji. Među njenim knjigama su U raljama života (1992), Muzej bezuvjetne predaje (1998), Baba Jaga je snijela jaje (2009), Evropa u sepiji (2014). Gotovo sve njene knjige prevedene su na poljski.

Sa Dubravkom Ugrešić za poljski časopis Kultura liberalna razgovara Łukasz Pawłowski


U jednom od svojih eseja napisali ste: „Ljudi na Istoku razvili su gomilu predrasuda o sjajnom demokratskom Zapadu, a zapadnjaci su imali osećaj superiornosti. Od samog početka bilo je mnogo laži na obe strane”. Da li nas sada te laži progone?

Mislim da posle pada Berlinskog zida zapravo nije bilo pravog dijaloga između Istoka i Zapada. Složena istorija odnosa između te dve strane svela se na pitanja moći, predrasude i iluzije. Čini se da bi danas bilo teško povesti pravi razgovor. Na obe strane postoje i istrajavaju ekstremne emocije. Jedna od njih je razočaranje.

Šta se promenilo? Zašto “sjajni, demokratski Zapad” više nije privlačan?

Tokom prethodnih 25 godina nismo uspeli da rešimo mnoge probleme. Uzmite, na primer, bivšu Jugoslaviju. Posle Drugog svetskog rata, za vreme “jugoslavizma” i “titoizma”, građani Jugoslavije su bolje živeli. Kada se Jugoslavija raspala, 1991. godine, na površinu je izronio ceo “ideološki paket” Drugog svetskog rata: iste svađe, isti obrasci, isti nacionalizam, ista mržnja. Rezultat je da sada, u ime “visokih standarda” evropske demokratije, ne samo što prisustvujemo ponovnom rađanju jedne vrste fašizma, već to i tolerišemo.

Ali promena se ne vidi samo na Balkanu, već i u ostalim delovima Centralne Evrope – u Mađarskoj, u Slovačkoj posle nedavnih izbora, pa i u Poljskoj, u kojoj su se promenili odnosi prema Zapadu. U Poljskoj smo 1989. bili spremni da mnogo žrtvujemo kako bismo postali zapadna zemlja. Sada se oseća razočaranje.

Sigurna sam da su obrasci slični. Međutim, više volim da govorim o onome što najbolje poznajem, a to je postjugoslovenski slučaj.

A šta je to bilo?

Zamenjena je istina. Ljudi su govorili da je uspon nacionalizma dobra stvar zato što je u jugoslovenskim godinama nacionalizam potiskivan. Da su hiljadama godina sanjali o trenutku kada će Hrvatska postati nezavisna država. Ista nit se provlačila u celoj Istočnoj Evropi. Ali iza političkog narativa “nacionalnog oslobođenja”, koji je razumljiv zapadnim političarima, tekla je primitivna, sirova pljačka. Surova i neuvijena. Pokazalo se da je postkomunistička tranzicija, s ratom ili bez njega, izvrsno organizovana velika krađa. Komunistička imovina nije imala vlasnika, bila je “ničija”, pa je onda za tili čas sve pokradeno i prodato. Fabrike su prodate u bescenje. Bilo je to takozvano vreme privatizacije. Velikoj krađi dali su svoj blagoslov crkva i svi koji su u njoj učestvovali. A u podeli plena mogli su učestvovati samo ljudi na vlasti.

Šta se dalje događalo?

Politički lideri su morali ideološki da opravdaju veliku pljačku kako bi zadržali imovinu. Hrvatska je postala nezavisna 1991. godine. Već gotovo četvrt veka ljudi na vlasti ubeđuju ljude da su sve vreme u pravu, uglavnom tako što ponavljaju priče o komunističkom ugnjetavanju, protiv Titove diktature i izrabljivanja (Hrvate su izrabljivali Srbi i obrnuto). Danas u Hrvatskoj, upravo u ovom času, možete videti trijumfalni povratak fašističke ideologije. Upravo u ovom času Hrvati imaju ministra kulture koji otvoreno propagira elemente ustaške ideologije. Prvi put u 25 godina “nezavisnosti” neki Hrvati otvoreno protestuju potpisujući peticije za smenu ministra kulture. Nema naznaka da će Zlatko Hasanbegović biti smenjen. Čak i kad bi se to dogodilo, ništa se ne bi promenilo. Zato što se u međuvremenu sve promenilo: obrazovni sistem, udžbenici, univerzitetski programi, glavne etičke vrednosti. Novac je postao najviši prioritet.

Na primer, bezmalo 86 odsto Hrvata izjašnjavaju se kao katolici, što pre nije bio slučaj. Crkva je uspela da uđe u osnovne i srednje škole, na univerzitete, pa i u bolnice. Vlada nestašica anesteziologa i specijalista, ali po novom zakonu svaka bolnica mora da zaposli jednog sveštenika. Ne znam da li je to promena nagore ili nabolje.

Ali morate priznati da ljudi bolje žive. Ako pogledate ekonomske indekse…

Ne, ne žive bolje. U Hrvatskoj živi 4,2 miliona ljudi. Među njima je oko 400.000 nezaposlenih i 1,2 miliona penzionera. Polovinu hrvatske penzionerske populacije čine bivši vojnici, dobrovoljci u građanskom ratu 1991-95. To kažu brojevi. Kako je onda moguće da ljudi žive bolje? Ko vam je to rekao?

Pogledao sam statistike: rast dohotka, prosečnu platu, očekivani životni vek. Na primer, prosečna plata u Poljskoj godinama raste. Ljudi su frustrirani zato što ne raste dovoljno brzo, ali…

Brojeve koje sam navela našla sam u hrvatskoj štampi. Recite mi, kako može funkcionisati domaćinstvo od 4,2 miliona ljudi među kojima su 1,2 miliona penzioneri, 400.000 nezaposleni, a 100.000 zaposleni koji mesecima ne primaju platu?

Da li biste onda rekli da se sve veća radikalizacija društvenog raspoloženja napaja sadašnjim stanjem ekonomije?

Siromaštvo nije jedini uzrok sve veće depresije. Ima mnogo razloga za očajanje. Jedan od njih je slom očekivanog sistema vrednosti. Zahvaljujući takozvanoj demokratiji, ološ je došao na vlast: to je počelo s Miloševićem i Tuđmanom. Hrvati i Srbi ulažu mnogo napora u “beatifikaciju“ te dvojice kriminalaca, i Hrvati su, nažalost, u tome uspeli. Franjo Tuđman je, na primer, otvorio vrata deprofesionalizaciji. On je ustanovio „nepisani zakon“ po kom su „pravi rodoljubi“ sposobni da obavljaju sve dužnosti. Mnogi novinari, advokati, lekari itd. bili su otpušteni samo zato što su bili Srbi ili bivši komunisti ili suviše „zadrti“ i kritični prema vrednostima novog društva. Mnogi od njih su zamenjeni „mladim hrvatskim rodoljubima“. To je bio proces deprofesionalizacije. To je bilo vreme „nacionalnih prioriteta“, kada je na vlast došao društveni ološ koji je nagrađen za vernost režimu.

Šta je Hrvatima bio osnovni motiv za pridruživanje Evropskoj uniji?

Ulazak u Evropu izazvao je u Hrvatskoj nacionalni orgazam. To je značilo da smo bolji od Srba, da konačno ulazimo u „svoju“ katoličku evropsku porodicu. Da mi Hrvati pripadamo Evropi, a drugi narodi bivše Jugoslavije ostaju u balkanskom sranju. Ali moj problem nije Hrvatska. Moj problem je ta Evropa kojoj je polaskao hrvatski motiv za stupanje u EU.

Da li se taj motiv izgubio?

Hrvati nisu spremni da artikulišu svoje probleme ili da deluju kritički ili da se bore za svoju budućnost. Spremni su samo da se bore za destigmatizaciju svoje nacističke prošlosti i u tome, bojim se, uspevaju. Mediji su najveći prijatelj hrvatskog režima. U svim balkanskim zemljama teško se može naći pristojan medij. Uporedo sa deprofesionalizacijom sprovedeno je “zaglupljivanje” nacije (koje traje već 25 godina). Mediji su krivi za to što su ljudi postali politički ignoranti, pasivni, uplašeni i glupi. Mediji su od običnih ubica i kriminalaca napravili heroje. Ni u jednoj postjugoslovenskoj državi nema glasila u kom se može objaviti duži i ambiciozniji članak. Kako se u tim uslovima može očekivati pametan narativ o današnjoj Evropi i učestvovanju u evropskom životu?

Nepostojanje ozbiljnih javnih foruma dovelo je do nepostojanja demokratskog mišljenja. Ljudi dobijaju samo trivijalne vesti, na primer koje boje je bio kostim Angele Merkel za vreme poslednjeg evropskog samita. Iz te perspektive svakodnevni život zaista izgleda orvelovski: kao da je neko odlučio da zaglupi ljude pa su sada, posle 25 godine prakse “zaglupljivanja”, oni stvarno postali glupi. Kao što rekoh, Hrvatska nije moj problem, moj problem je Evropa, koja bi morala jasno da pokaže da ne podržava takve prakse. A Evropa ne pokazuje ništa nalik tome. Zašto bih želela da se pridružim takvoj Evropi?

Šta bi onda bio najbolji scenario za Evropu uopšte, a posebno za Istočnu Evropu?

Evropa je u velikoj nevolji – finansijska kriza, migrantska kriza, kriza glavnog paketa ljudskih vrednosti ili kriza “društvene imaginacije”, kao što bi rekao Slavoj Žižek. Kako će se sve to završiti? Ne znam. Nisam proročica. Mogu samo da posmatram i komentarišem sredinu u kojoj živim. Ono što vidim nije lepo: ljudi su izgubili svoja osnovna prava i čak ne znaju kako se to dogodilo. Njihov obrazovni sistem se pokvario, nijhov sistem zdravstvene zaštite se pokvario, njihova radnička prava gotovo ne postoje, sa svakim novim danom sve su porobljeniji. Ponašaju se kao da jedu latice lotosa, iako žvaću jeftini kupus.

Čini mi se da to nije samo problem Balkana već zajednički problem Istoka i Zapada.

Tako je, to je problem našeg vremena, našeg digitalnog doba.

Živite u Amsterdamu i možete da posmatrate zapadni stav prema novim članicama Evrope. Da li se on nedavno promenio?

Pitate me da li Holanđani drugačije gledaju na Hrvate?

Ili na ceo region.

Za Holanđane Hrvatska postoji samo kao mesto za letovanje.

Znači li to da je 25 godina posle pada komunizma podela na Istok i Zapad i dalje neokrnjena i da se dva dela Evrope nisu približili?

Sa stanovišta građana jedva da se išta promenilo. Holandski građani poznaju Rumune samo kao ulične harmonikaše, Bugarke samo kao kućne pomoćnice koje im čiste stan. Isto tako, ti harmonikaši i te kućne pomoćnice nisu zainteresovani ni za šta holandsko, jer se osećaju kao žrtve svih tih procesa posle pada Berlinskog zida. Po njihovom mišljenju, Holanđani su pobednici. Oni tu zemlju vide samo kao mesto na kome mogu nešto da zarade. S druge strane, da li Holanđani drukčije vide Rumuniju? Ili je vide samo kao mogući prostor za svoje poslovne operacije?

Da li biste onda rekli da je ceo proces ujedinjenja, prevazilaženja podele na Istok i Zapad zapravo promašaj?

Pokušavam da govorim sa stanovišta običnog posmatrača. Zaista ne znam da li su Poljaci danas ujedinjeni s Francuskom…

Nisu.

A verovatno ne važi ni obrnuto. Opšta ravnodušnost koja je vladala u početku još je tu. Tačnije, ranije je bilo više interesovanja, a kada je reč o Balkanu – za vreme rata ili tokom komunističkih vremena. Kada je pala Gvozdena zavesa, zapadni proizvodi su se gotovo istog časa našli u Istočnoj Evropi. Poljski proizvodi se danas mogu naći u malim etno radnjama u Velikoj Britaniji ne zato što su Britanci za njih zainteresovani, već zbog poljskih radnika koji su “okupirali” Veliku Britaniju u potrazi za boljim životom.

Šta nas onda drži na okupu kao Evropljane?

Možemo naravno reći, kao Umberto Eco i neki drugi intelektualci, da je evropska kultura naše zajedničko nasleđe i najjači lepak. Ali ja bih rekla da nas zajedno drži novac (za neke) i da će ujedinjujući princip postojati dok bude novca koji se može deliti. Nas ostale, koji smo izvan struktura moći, možda ujedinjuje strah. Zajednički nam je strah od siromaštva, od “migranata”, ko god oni bili i odakle god dolazili. Svi smo živeli udobno neko vreme, ali vreme izobilja je prošlo.

Ka čemu idemo? Vraćamo li se nacionalnim državama?

Ne, mislim da se to neće dogoditi. U isti mah, jasno vidimo da se mnoge zemlje kreću ka radikalnoj desnici. Stalno gledamo primere radikalizacije društvenog raspoloženja. Zovu ih “incidenti”. Ali ako posle 25 godina “incidenata”, na kraju dobijete “incident” ogromnog kukastog krsta na travi splitskog fudbalskog stadiona, tako velikog da se može videti iz aviona, da li ćete i dalje insistirati na “incidentu”? Drugim rečima, sve zavisi od naših, evropskih moralnih standarda: da li ćemo tolerisati hrvatskog, srpskog, Orbanovog fašistu (ili one u Norveškoj i Finskoj i po celoj Evropi) i nazivati te pokrete običnim incidentima za koje su krivi “loši momci”, ili ćemo se prisetiti svoje evropske prošlosti i revidirati ono što se desilo pre par decenija, a onda se moralno i politički resetovati dok još imamo vremena.

Upravo to želim da pitam – da li su to samo incidenti ili znaci dublje promene koja može imati ozbiljne posledice?

Mislim da su ozbiljne posledice moguće. Verovatno ćemo odsad živeti u teškim, mučnim vremenima stalnih pregovora. Znaci i njihova značenja biće zamagljeni (opet zbog obrazovnog sistema, medija i nepostojanja zajedničkog sistema vrednosti), i nama će se lako manipulisati. Moraćemo stalno da se borimo za jasna značenja i ispravne odluke.

S jedne strane, kažete da ćemo se iskobeljati iz krize, a s druge je vaša dijagnoza vrlo sumorna…

Zaista je takva, ali ne verujem da će nas zadesiti apokalipsa poput Trećeg svetskog rata. Ljudi na vlasti pokušaće da održavaju status quo. A strah, koji je iza svih tih stvari, neće dopustiti ljudima da krenu u temeljnu promenu. Zato će pokušavati da rešavaju samo male probleme. Nećemo menjati kuću jer je to suviše skupo i rizično, pa ćemo umesto toga pokušavati da tu i tamo popravimo manje kvarove. Evropa očigledno ne vidi uspon fašizma (na primer u Hrvatskoj) kao problem, možda zbog toga što je Hrvatska mala, ali i zbog svoje politike: niko se neće mešati u demokratski izabrane ideološke preferencije zemalja članica. S tim se nikako ne bih mogla složiti. Stalno raspravljamo o zajedničkoj valuti, evru. Mi Evropljani bismo morali početi da gradimo zajednički sistem vrednosti o kojem se ne može pregovarati. Samo s takvim sistemom vrednosti građanin Evrope moći će da kaže „Da, slažem se“ ili „Ne, ne slažem se“.


Kultura liberalna, 15.03.2016.

Prevela sa engleskog Slavica Miletić

Peščanik.net, 20.03.2016.

[Mohr]

Profa Besim, inače doktor komunikologije, prilično je razbarušen ali ima lucidnih momenata:


Godinama ste kritikovali emisiju "60 minuta" FTV-a, ali Vaš glas je bio slab?

Kod nas je i novinarska etika kao i svaka druga podijeljena na srpskopravoslavnu, bošnjačkomuslimansku ili katoličkohrvatsku. Sve ide po principu nagrdi one, a nemoj ove. Federalna televizija radi po principu - piči po Dodiku da se ne vidi šta Branković i brankovići rade, šta radi SDA i Silajdžić. Doživljavali su orgazme pičeći po Dodiku, a nikad istim vokabularom i po ovima. Kažu "Dodik je okorjeli kriminalac sa svojim banditima", a šta su Branković, Terzić, Izetbegović ili ovi ostali? E oni su mašala, šućur Alahu pravi i nek uzimaju i oni kad uzima ovaj. To je ta logika i to je taj vitalni nacionalni interes.





http://depo.ba/clanak/67905/imam-srecu- ... inu-vlasic

[Mohr]

Nemanja Stjepanović: Srbija i Hrvatska i dalje računaju na podelu BiH

Nakon što je Haški tribunal izrekao presude Radovanu Karadžiću i Vojislavu Šešelju, razgovarali smo sa Nemanjom Stjepanovićem, dugogodišnjim novinarom agencije Sense, specijalizovanom za tamošnja suđenja.

Piše: Dejan Kožul, Novosti



Koliko je 40 godina zatvora za Karadžića iznenađenje s obzirom na to da za slične zločine postoje i doživotne presude, npr. Stanislavu Galiću za Sarajevo, Vujadinu Popoviću i Ljubiši Beari za genocid: ako govorimo o hijerarhiji, znamo ko je bio na vrhu?

To da Karadžić nije dobio doživotnu kaznu jedno je od nekoliko malih iznenađenja ove presude; još uvek imamo žalbeni postupak i to može da se promeni. Tribunal nema neku ustaljenu kaznenu politiku, tako da u suštini, u svakom konkretnom predmetu, sve zavisi od članova veća, koji nemaju nikakvu obavezu da se obaziru na već donesene presude. I meni je čudno da najviši u hijerarhiji dobije manje od onih koji su bili ispod njega i koji su osuđeni samo za deo onoga za šta je on bio optužen i na kraju osuđen. Međutim, ova je presuda bitna iz nekoliko drugih razloga. Najpre, ona je prva sveobuhvatna u pogledu rata u BiH: obuhvata ceo period, četiri udružena zločinačka poduhvata. Bitna je i zato šta sada na jednom mestu imamo u potpunosti rasvetljenu ulogu ne samo Radovana Karadžića nego i celog rukovodstva bosanskih Srba: sada znamo da je od 1992. do 1995., uprkos tome što nije presuđen genocid u sedam opština, u njima počinjen velik broj zločina. Podsećam da ga se teretilo za 20 opština. Imamo presudu iz koje vidimo da to nisu radile neke lude, odmetnute paravojne grupe osvetničkih namera koje su delovale same za sebe, nego da je to bio deo kampanje sprovođene sa vrha vlasti, na čelu sa Karadžićem i preko opštinskih organa na terenu. Zatim, imamo zaključak da Sarajlije nisu sami sebe granatirali i sami na sebe pucali snajperima, nego da je to bio deo terora i kampanje sa položaja Sarajevsko-romanijskog korpusa koji, opet, nije delovao sam za sebe, nego je bio pod punom kontrolom vrha vlasti bosanskih Srba. Treće, sada znamo da su pripadnici UN-a uzimani kao taoci na nezakonit način.


Uloga Srbije u ratu u BiH

Vrlo je bitno da imamo i uvod u Srebrenicu, u smislu da je u proleće 1995. bespovratno oslabljen kapacitet međunarodne zajednice da vojno reaguje protiv bosanskih Srba, zbog čega je intervencija onde izostala. Mislim da je to, iako ne može da se poredi sa drugim zločinima, važan deo presude za razumevanje drugih događaja u BiH. Konačno, u potpunosti je rasvetljena uloga Karadžića i njegovog rukovodstva u Srebrenici. Više niko ne može da tvrdi da su Srebreničani vršili masovna samoubistva, upadali u minska polja i stradavali u danonoćnim međusobnim obračunima.

U prethodnim presudama imamo i zaključke o tome kako se dešavala Srebrenica, ali u ovoj imamo rasvetljenu ulogu rukovodstva bosanskih Srba: znamo da je Karadžić izdao direktivu u martu 1995. koja govori o potrebi da se stvore nepodnošljivi uslovi za život civilnog stanovništva. Tada sve počinje. Karadžić je 9. jula odobrio nastavak akcije i ulazak u Srebrenicu, a prvobitna je ideja bila da se samo suzi enklava. I konačno, imamo rasvetljenu ulogu o njegovim kontaktima sa Miroslavom Deronjićem, civilnim poverenikom za Srebrenicu, u periodu kad se odlučivalo ne o tome šta će se desiti sa zarobljenim Srebreničanima nego o tome gde će oni da budu ubijeni. Dakle imamo jednu struju unutar vojno-političke organizacije bosanskih Srba koja je predlagala da se to desi na području Bratunca – to su Beara i ta bezbednosna struktura vojske. Oni su hteli da se to desi odmah i na licu mesta, a Deronjić i Karadžić, proističe iz ove presude, zalagali su se za područje Zvornika jer je tamo bolja logistika i jer su prvo smatrali bezbednosno problematičnim za sam Bratunac. I onda je ta njihova struja prevagnula.


Nigde se nije spomenula odgovornost Srbije, sve se svodi na ulogu bosanskih Srba. I reakcije Beograda u prvi plan stavljaju Republiku Srpsku, kao da je presuda usmerena protiv nje. Da li se išta iz presude može preliti na pitanje odgovornosti Srbije? Ili bi ispravnije bilo pitati obrnuto, koliko se situacija u Srbiji prelila na BiH?

Tribunal je na kvalitetan i ubedljiv način došao do nekih zaključaka i utvrdio činjenice o ratovima u Jugoslaviji. Međutim, u njegovom radu ima grešaka, npr. presuda Anti Gotovini, Momčilu Perišiću itd. Ako bismo se u sagledavanju sukoba oslanjali samo na presude Tribunala, ima rupa koje ostaju problematične. Jedno od tih problematičnih mesta je upravo uloga Srbije u ratu u BiH i u ratu u Hrvatskoj. Slobodan Milošević nije doživeo presudu, Perišić je oslobođen (podsećam da je bio optužen za pomoć upravo tim vojskama preko Drine koje su činile zločine), oslobođeni su (makar prvostepeno) Jovica Stanišić i Franko Simatović. U vezi BiH postoji paradoksalna situacija: imamo presudu (i to prvostepenu, a prilično strepim za njen ishod u žalbenom postupku) bosanskohercegovačkim Hrvatima i praktično celom državnom vrhu Hrvatske, a nigde takve presude Srbiji, iako je svakome ko se imalo udubio u dosad iznesene dokaze pred Tribunalom i drugu istorijsku građu više nego jasno da su i Srbija i Hrvatska imale projekat usmeren prema podeli BiH, odnosno uzimanju parčeta onoga šta su mislile da im pripada. Preostaje nam da iz tih presuda iščitavamo koja je bila uloga Srbije u ratu u BiH. Za sada, iz onoga šta smo čuli, znamo da su učesnici toga udruženoga zločinačkog poduhvata (onog prvog, sveobuhvatnog, koji se odnosi na opštine) bili Željko Ražnatović Arkan i Vojislav Šešelj i to je otprilike sve iz Srbije. Čini mi se da su neka druga imena izostavljena upravo zato jer u prethodnim presudama nije potvrđena uloga Srbije u ratu u BiH.


Tu imamo i jasnu odgovornost Vojislava Šešelja. Međutim, svega nedelju dana nakon dokazane odgovornosti, drugo sudsko veće ga je oslobodilo po svim točkama optužnice.

Ne samo da je Šešelj naveden kao učesnik udruženog zločinačkog poduhvata u Karadžićevoj presudi, već se tamo zaključuje da je u velikom delu BiH, uključujući Zvornik i šire područje Sarajeva, postojao sistematski i široko rasprostranjeni napad na civile, što su Antoneti i Niang potpuno odbacili. Da su nesrpski civili u BiH bili meta ne navodi se samo kod Karadžića, već bar još u presudama Krajišniku, Brđaninu, Stanišiću i Župljaninu, kao i za Vukovar u presudi Mrkšiću i drugima. Zaključeno je, podvlačim još jednom, da su nesrpski civili u BiH i Hrvatskoj bili pod sistematskim i široko rasprostranjenim napadom od strane združenih srpskih snaga, uključujući šešeljevce. Ali većina u Pretresnom veću Antoneti-Niang tome se u potpunosti suprotstavila. Nije to jedini nelogičan zaključak, ima ih previše. U presudi se kao sasvim relevantna, recimo, prihvata Šešeljeva teza u koje ni sam ne veruje, ona o Srbima pravoslavne, katoličke i muslimanske vere. Pa onda imamo zaključak o autobusima za prisilno premeštanje kao pokazatelju humanitarnih napora srpske strane, izbacivanju Hrvata iz Hrtvkovaca opet iz humanog poriva da se u njihove kuće smeste unesrećeni Srbi. Ovoj presudi se ni sa jedne strane ne može prići zdravim razumom. Logički raspad u razmišljanju većine rezultirao je legitimizacijom projekta Velike Srbije i, još gore, zločina kao oruđa za njeno ostvarenje. Poruka žrtvama stoga je sledeća: Izvinite, našli ste se na putu legitimnog cilja stvaranja Velike Srbije, morali ste biti ubijani, zatvarani, zlostavljani i proterivani, takav je rat, šta se tu može.


Karadžićevi naslednici

Tribunal ide iz paradoksa u paradoks pogotovo kad kažete da se sudska veća ne rukovode prethodnim presudama. No, u Karadžićevom su slučaju ipak vodili računa o prethodnim presudama, po kojima Srbija nije osuđena za genocid.

To jeste paradoks, ali ne možemo da ih uhvatimo za to, jer oni neće reći jesu li se obazirali na prethodne presude ili nisu. Ipak, važno je da, zahvaljujući tom nesavršenom Tribunalu, iz Perišićeve presude znamo sledeće: da su vojska RS-a te oficiri i vojska Krajine tokom čitavog perioda ratova finansirani preko 30. i 40. kadrovskog centra iz Srbije. Primali su plate kao oficiri Vojske Jugoslavije, čiji su i danas, uključujući Ratka Mladića, penzioneri. Zahvaljujući toj presudi, iako nije utvrđeno da postoji Perišićeva odgovornost, znamo da je za vreme rata iz Srbije stizala vojna oprema i naoružanje, materijalna i sva druga logistička podrška; znamo da ti činjenični nalazi nisu poništeni, samo je njegova odgovornost nedokazana. Znamo da su u pojedinim periodima rata i zvanične jedinice iz Srbije ratovale na području BiH, npr. 63. padobranska brigada – na današnjem sajtu te brigade naći ćete imena njenih pripadnika poginulih 1993. u Skelanima. Zatim, tu je i učešće 82. pančevačke specijalne brigade. I to sve postoji i u Perišićevoj presudi i u onoj Stanišiću i Simatoviću, činjenice da su jedinice iz Srbije – poput Crvenih beretki, odnosno JSO-a, arkanovaca, šešeljevaca i drugih – takođe učestvovale u ratu u BiH. Bez obzira na to da li je Šešelj odgovoran za njihovo delovanje, te jedinice su u Srbiji opremljene i obučene, pa poslane u BiH. Uloga Srbije u ratu u BiH je nesporna u pogledu podrške ratnoj politici bosanskih Srba, kao delu projekta stvaranja srpskih država sa idejom ujedinjenja. Građom Tribunala moramo da se bavimo na jedan promišljen način, a mi ili sve bezuslovno prihvatamo ili sve bezuslovno odbacujemo. Imamo činjenice koje moramo da prihvatimo jer su neupitne, sudski utvrđene i potkrepljene obiljem dokaza. A mi uzmemo i odbacujemo presude, šta je slučaj sa presudom Gotovini i Mladenu Markaču, pa kažemo da se tu ništa nije desilo, da nije bilo zločina. Nije tačno, žalbena presuda nije pobila činjenične nalaze iz prvostepene presude. Oni i dalje stoje, kao i kod Perišića u delu o ulozi Srbije u ratu u BiH.


Može li se kroz to sagledati i ponašanje vlasti u Srbiji, koja je u potpunosti ignorisala izrečeno u presudi Karadžiću? Jedina reakcija svodi se na odbranu RS-a…

Zaista je tužno da niko od zvaničnika ni u jednom trenutku nije pomenuo žrtve rata i žrtve politike Radovana Karadžića, da se niko nije setio da kaže da sada imamo i neke činjenice o tome da su žene iz Srebrenice u samo nekoliko dana izgubile tri generacije najbližih rođaka i da one i danas žive bez svojih sinova, braće i očeva zahvaljujući ubistvima tokom genocida. Imamo ljude koji žive bez svoje dece ubijene u Sarajevu, žene žrtve masovnih silovanja u Foči koje su i dalje žive. I uopšte ne pomišljamo na njih. Činjenica da se ne pominju i da imamo ovakvu retoriku zapravo govori da se od rata nismo mnogo odmakli, da ovde imamo jednu ratnu politiku i retoriku, da ne živimo u miru i da ne idemo ka pomirenju nego smo u periodu, kako je neko kazao, permanentnog primirja.
Kad se sve sabere i oduzme, pogrešno je reći da je Vojislav Šešelj pobedio Tribunal: to je učinio francuski sudija Antoneti uz podršku kolege iz Senegala.

Bio sam užasnut tonom i sadržajem onoga šta je rekao premijer Aleksandar Vučić. Pretećim je tonom upotrebljavao formulacije koje je, bez imalo preterivanja, vrlo lako naći u predratnoj i ratnoj retorici Radovana Karadžića: ‘Upozoravam one koji misle da presudu protiv nekadašnjeg predsednika Republike Srpske iskoriste za politički ili bilo koji napad na Republiku Srpsku da Srbija u skladu s Dejtonskim sporazumom to ne sme, ne može i neće dopustiti. Nikome ne damo da Srbe gaze zato šta su Srbi.’ Nije ni Karadžić govorio ‘Sad ćemo vas sve pobiti, sad ćemo etnički očistiti teritoriju!’ On je sve to radio pod formulacijom odbrane srpskog naroda i sad imamo istu retoriku od strane premijera Srbije. Saopštenje srpske Vlade bilo je u istom tonu: ‘Nećemo dozvoliti da neko zbog ove presude upire prstom u nas i na ceo srpski narod.’ Ko upire? Ko osim vas samih, koji odbijanjem da to prihvatite i napravite otklon od Karadžićeve politike sami sebe stavljate u položaj njegovih naslednika i nastavljača njegove politike? Niko nije rekao da sada Srbija treba da nestane, da za Srbe više nema mesta u BiH. Ovde se brkaju, smišljeno i namerno, legitimni zahtevi srpskog naroda u BiH da onde živi, pa i ima svoj entitet, sa time da se ti zahtevi ostvare zločinom. Legitiman cilj srpskog naroda u BiH izgubio je legitimnost u momentu kad se počeo ostvarivati širokom kampanjom zločina. I umesto da mu današnje vlasti Srbije i RS-a vrate legitimitet ograđivanjem od Karadžićeve politike, one sebe stavljaju na liniju njegovih naslednika.


Koliko iz svega toga možemo iščitavati pokušaj vlasti da skrene temu sa eventualne odgovornosti Srbije?

Očito da je odbrana politike Radovana Karadžića i RS-a prva linija odbrane u pogledu odgovornosti Srbije. U ovom momentu na vlasti u Srbiji imamo učesnike tog rata, u smislu da su u to vreme bili politički aktivni i da su bili deo struktura. Govorimo o Šešeljevim dobrovoljcima. Setimo se Vučića iznad Sarajeva, koji ide u obilazak i sastaje se sa ljudima koji su onde ratovali. Imamo na vlasti čoveka koji je bio predvodnik demonstracija kad je Karadžić uhapšen. Previše je očekivati da će napraviti iskren otklon u odnosu na tu politiku, ali ne bi trebalo da nam mažu oči da su nešto drugo. Moram da kažem da sam prilično nesrećan kad vidim da zvaničnici međunarodne zajednice pristaju na to, da veruju da te neke ulickane izjave o budućnosti i pomirenju uistinu vode pomirenju. Imamo tu masku sa lepim licem prema EU-u, ali i celoj međunarodnoj zajednici, i nešto sasvim drugo na unutrašnjem planu, a to je da ne prihvatamo činjenice o ratovima i odgovornost prethodnih rukovodstava, da uopšte ne uvažavamo žrtve rata i na njih ne obraćamo pažnju.

Još jedna stvar je bitna, posebno za hrvatsku javnost. Pojavio se u medijima Miro Kovač, ministar spoljnih poslova, koji kaže da je to jedna fantastična presuda, da mi sad moramo da je iščitamo, da prihvatimo te nalaze i da se konačno vidi koja je uloga rukovodstva bosanskih Srba u ratu u BiH. U isto vreme, nekoliko dana pre toga, Hrvatska pokazuje da apsolutno ne prihvata presude Tribunala Jadranku Prliću, Slobodanu Praljku i ostalima. Traži da se kao ‘prijatelj suda’ uključi u žalbeni deo postupka, kako bi od presude branila pokojne funkcionere Tuđmana, Šuška i Bobetka. Nikome ne pada na pamet da te presude pročita i da zaključke podeli sa ovim narodom. Da se konačno prizna šta se dešavalo, da se pogledamo u oči i kažemo da je užasna greška što su Srbija i Hrvatska pokušale da podele BiH, da se to u našoj istoriji ne sme više nikad desiti. Ne, mi i dalje jasno stavljamo do znanja da računamo na tu podelu u nekom istorijskom trenutku, kad se za to stvore uslovi. Time nam samo daju signal da su nastavljači iste politike. U celoj je priči tužno da to vidi malo ljudi i da to ne vidi međunarodna zajednica, kojoj je primirje jedna prijatna stvar, da se ne kolju tamo na Balkanu, nego misle kako je sve u redu. A mi se doslovno nalazimo, u pogledu stavova, na ivici rata. Samo je pitanje kad će ponovno da se steknu uslovi da se obračunamo jedni sa drugima – ovi da se osvete onima, a oni da završe započeto…


Nataša Kandić ne veruje da prvostepena odluka o potpunom oslobađanju Šešelja neće proći u žalbenom postupku. Delite li njeno mišljenje?

Delim iz najmanje dva razloga. Prvi sam već naveo i odnosi se na suprotstavljanje većine Antoneti-Niang dosadašnjim bitnim zaključcima Haškog suda. Drugi je primena potpuno pogrešnih pravnih standarda u zaključivanju. U sažetku presude se, recimo, navodi da Šešeljevi huškački govori ne predstavljaju podsticanje na ratne zločine, jer se ono što je zagovarao nije desilo na terenu. Kako je moguće da se došlo do zaključka da se u praksi nisu ostvarile njegove pretnje da Vukovar treba ‘očistiti od ustaša’ i da ‘nijedan ustaša’ odande ‘ne sme da izađe živ’ ili da se ‘Bosna očisti od balija’? Vrlo dobro Antoneti i Niang znaju šta se posle toga desilo u Vukovaru i Zvorniku, baš kao što znaju šta se desilo sa vojvođanskim Hrvatima nakon Šešeljevih pretnji. Kad se sve sabere i oduzme, pogrešno je reći da je Vojislav Šešelj pobedio Tribunal: to je učinio francuski sudija Antoneti uz podršku kolege iz Senegala. Njihova presuda je udar na Tribunal i ubeđen sam da se trojica takvih (želbena veća su petočlana, prvostepena tročlana) neće moći naći u sastavu drugostepenog veća.


Verujete li da Šešelj i dalje može imati isti uticaj kao 90-ih? Vidimo kako se proslavila haška odluka, posebno u Srebrenici. Koliko će takva odluka uticati na ‘zdravlje’ srpskog društva?

Kad smo kod zdravlja – mi smo svi bolesni, sva društva u regionu. Od kraja ratova do danas nije učinjeno ništa po pitanju prihvatanja i sagledavanja činjenica iz prošlosti, na razmatranju uloge državnih rukovodstava u ratovima devedesetih i na odricanju od zločinačkih politika i megalomanskih nacionalnih projekata. Zato Šešeljeva, kao i svaka druga haška presuda, predstavlja dolivanje ulje na vatru koja neprestano tinja. Da je osuđen na 30 godina, reakcije bi bile iste, samo na suprotnim stranama, ovi koji sada slave bi plakali, oni što sad plaču bi slavili. Komentarišući presudu svom bivšem idolu i stranačkom predsedniku, premijer Srbije Vučić je zamerio Tribunalu što nije doveo do pomirenja u regionu. Kako je to Tribunal mogao da uradi ako mi nismo pročitali nijednu njegovu presudu, niti iz nje izvukli pouke? Vučić se odavno opredelio za politiku ‘budućnost bez osvrta na prošlost’, međunarodna zajednica na to pristaje, što je loše za ceo region jer samo privremeno obustavlja a zapravo ne prekida spiralu nasilja. Što se uticaja Šešelja tiče, on može biti veći ili manji, problem je što njegovu Veliku Srbiju sanja mnogo više ljudi nego što ih broji Srpska radikalna stranka. Čak mislim da je ta ideja i u glavama sadašnjih vlastodržaca samo stavljena na čekanje, ne i zauvek izbrisana.

[Mohr]

Vratićemo se u neokolonijalizam i bićemo besplatni


Hoćemo dа se vrаtimo nаtrаg, а to nаtrаg zа nаs može biti sаmo neokolonijаlizаm. Jа sаm rekаo: volite kаpitаlizаm i vi mislite dа ćete imаti nemаčki kаpitаlizаm, аli kod nаs će biti jugoslovenski kаpitаlizаm sličаn sаmo nekom nikаrаgvаnskom ili аrgentinskom, rekao je Aleksandar Popović (1928-1996), jedan od najznačajnijih srpskih dramskih pisaca u intervjuu koji je dao još 1991. godine.


„Pа, slušаjte, svi ti nаcionаlizmi i šovinizmi buržoаskа su izmišljotinа novijeg dаtumа i rаzvijene zemlje su tаj problem već аpsolvirаle. Nаmа izgledа dа tuđe iskustvo bаš ništа ne vredi. Celа ovа gužvа kojа se dаnаs u Jugoslаviji dešаvа, kаmo lepe sreće dа je jugoslovenskа! Jа bih se bаr ponosio kаko smo mi u stаnju dа izmislimo veliku gužvu. Ali, ne, ovo što se dešаvа sаmo je provincijski refleks velikih svetskih dogаđаjа, pа dok oni dođu do nаs…Znаte, kаo šlаger. A ljudi u tome učestvuju bаš kаo dа su oni sve to smislili“.


Kаo dа igrаmo u tuđem komаdu što bi, pretpostаvljаm, rekаo jedаn drаmski pisаc poput vаs?­

Tаčno! Dа mi oproste mаlogrаđаni, аli to je isto kаo kаd ženа u Trsteniku gledа televiziju, pа hoće dа izgledа kаo Amerikаnkа, sа uverenjem dа je to onа. Neverovаtno koliko je to primitivno. Jer, prvo, niko ne znа celi komаd, sаmo mu se dаju po dve ­tri replike unаpred. Pа je tužno gledаti to koprcаnje. I sаd vidimo štа? Koji kepeci su se pojаvili! To su neki ljudi koji bi mogli dа se igrаju sа šibicаmа po аutobuskim stаnicаmа. Hoće dа igrаju šаh, а ne znаju kаko se vuku figure, pа vrаćаju poteze ili krаdu.

A, u politici, ko ne znа dа odigrа unаpred bаr dvаdeset potezа, nemа štа dа trаži. Pri tom su oni, svi redom, tаko strаšno ljuti, oholi, tаšti, svаki tu pаtuljаk vidi sebe kаo gromаdu. A, jа to morаm dа kаžem, svi oni su, ipаk, školu učili od jednog mnogo većeg mаherа. No, većinа ovih koji se sаdа pojаvljuju nisu imаli prilike dа budu u njegovoj blizini, pа dа gа skidаju, nego su gа skidаli od njegovih imitаtorа. I oni više liče nа Stevku Božurevku nego nа tog mаherа. To mogu dа im kаžem.


Štа predviđаte dа će se desiti sа ovom nаšom zemljom?­

Nemаm dovoljno informаcijа. Ali, znаte, аko u trenutku teške bolesti, recimo, vаše tetke u Beogrаdu, u Kini gine 700.000 ljudi od zemljotresа, to je zа vаs sаmo broj i vаs, ipаk, boli sаmo vаšа tetkа. Jа to tаko gledаm. Nаs boli ono što je nаše. A u svаkom selu u Vojvodini vi možete nаći ruskinjicu kаko igrа bаlet sа Hаvаjа, kojа se bаvi prostitucijom, i to nаs se ne tiče. Rаdi se o velikoj seobi nаrodа, o rušenju jedne velike zemlje kаkvа je Rusijа. Oni su nа kolenimа, oni su u blаtu, to se tаko stropoštаlo dа se čoveku stegne srce. I mogаo bi dа urlа postаvljаjući sebi pitаnje ­а kаd će se oni ponovo skupiti dа budu zemljа i nаrod. Bilo je pitаnje dа li socijаlizаm dolаzi nа bаjonetimа Crvene аrmije ili gа ljudi sаmi stvаrаju. Međutim, kаd je Crvenа аrmijа rešilа dа ne stoji više izа socijаlizmа, on se u roku od dvа dаnа rаspаo. Žаlosno, аli to je činjenično stаnje.


Štа biste rekli dа se Srbijа izdvoji, dа bude sаmа?

Vrlo mi je neprijаtno to dа kаžem, аli mislim dа ni Srbijа kаo Srbijа, ni Hrvаtskа kаo Hrvаtskа, nisu ni u kаkvoj igri. To se nаmа odnosno njimа sаmo čini. Obe su sаmo figure u jednoj opštoj igri kojа se igrа. Mi često mislimo dа se neko emotivno premа nаmа određuje, pа nаs mrzi i tаko to. Jа to ne mislim. Po meni, аko govorimo o Srbiji, Jugoslаviji, Bаlkаnu konаčno, rаdi se sаmo o snižаvаnju nаše cene. Dа se sаd svi rаstаnemo, pа mi bismo došli u situаciju dа puzimo i molimo dа nаs neko skupi nа kаmаru. Setite se Poljаkа! Mа, more, dovešću te u tаkvu situаciju dа ćeš preklinjаti dа te uzmem džаbe. I jа mislim dа se sаd uprаvo s nаmа to rаdi: mi ćemo biti besplаtni.


Dа li, ipаk, i nаs okrivljujete?­

Usuđujem se dа kаžem kаko je Amerikаncimа sаdа cilj dа u svim držаvаmа postаve mаrionetske vlаde i oni će se truditi dа to učine. Pogledаjte kаko sаdа, nа primer, lome Frаncusku. Jedino Engleskoj, svom stаrijem brаtu, još gledаju mаlo kroz prste. I štа tu nаmа sаd nije jаsno? Jа ne rаzumem.


Rečeno je dа ste vi prаvi komunistа?­

Jа jesаm, jesаm i sаd komunistа. Ali, tu morаju dа se rаščiste neke stvаri. Ideologijа je, pre svegа, nаukа i to ne mislim jа, to je tаko. Kod nаs je postаlo normаlno trpаti u isti koš Tuđmаnа i Mаrksа, Kiru Gligorovа i Engelsа, to je zа njih isto. Postoje tu dve grozne stvаri. Prvo, od Oktobаrske revolucije mnogo više koristi je imаo Zаpаd nego Istok, jer su oni u strаhu od socijаlističke revolucije žestoko krenuli nа socijаlizаciju svojih društаvа. Drugo, oni su ozbiljno, nаjozbiljnije, izučаvаli Mаrksа, а ovi ovde su gа kobаjаgi izučаvаli i znаju dа vаm kаžu dve­ tri reči. Sаd se kod nаs o Mаrksu govori kаo o nekom žiceru. A ne postoji nijednа svetskа istorijа filozofije u kojoj Mаrks ne zаslužuje jedno veliko mesto. Oni nа Zаpаdu se ne slаžu s njim, аli gа s poštovаnjem proučаvаju. E, sаd, što se tiče filozofije, nаučnog socijаlizmа i dijаlektičkog mаterijаlizmа nekа mi Bog oprosti аko ne znаm, а jа to strаšno prаtim ,­ničeg novog nemа. Sаd skoro je u Smederevskoj Pаlаnci bilo predаvаnje „Mаrks ili Sveti Sаvа“. To je smešno. Jа se opredeljujem zа Svetog Sаvu, аli i zа Mаrksа, je l’ rаzumete?

A štа mi rаdimo? Hoćemo dа se vrаtimo nаtrаg, а to nаtrаg zа nаs može biti sаmo neokolonijаlizаm. Čuo sаm čаk od pаmetnih ljudi kаko govore: što ne uzmemo mаlo odаvde, mаlo odаnde. To vаm je kаo dа kаžete ­ što se stonogа ne spаri s krmаčom, pа dа nemаmo dve šunke, nego sto šunki. Ali, neće dа se primi. Jа sаm im rekаo: pа, vi volite kаpitаlizаm i vi mislite dа ćete imаti nemаčki kаpitаlizаm, аli kod nаs će biti jugoslovenski kаpitаlizаm. A on može biti sličаn sаmo nekom nikаrаgvаnskom ili аrgentinskom. Ne zаborаvite, Argentinа je velikа zemljа, imа velikih mislilаcа, velikih pisаcа i nobelovаcа, а tаmo decа rаde.


Vi, dаkle, mislite dа je pre bilo bolje?­

Živeo sаm jа u Americi i video kаko decu uče u školi dа prаve fišeke, а drugu decu uče kompjuterimа. Pа ti birаj gde ćeš, niko te ne sprečаvа, sаmo se plаćа. Mi bismo hteli sve. Kаd se bude pričаlo dа se pedeset filmovа prikаzivаlo u Puli i dа to niko nije prodаvаo već su se oni prаvili onаko, iz umetnosti, reći će nаm dа lаžemo. Bilo je vremenа kаdа je u Beogrаdu bilo 90.000 studenаtа, nije studirаo sаmo ko nije hteo i bilo je džаbe. Kаd to budemo pričаli, reći će nаm dа lаžemo. Hoću dа kаžem dа nаm se može desiti dа se sećаmo komunizmа kаo Periklovog dobа. Nije postojаo čovek koji nije putovаo u inostrаnstvo, smаtrаlo se dа onаj ko ne ode nа letovаnje propаdа. Zаr nije tаko bilo?!


I štа se vаmа kаo piscu dаnаs nаjpre nаmeće kаo temа?­

Strаšno mnogo stvаri. Imаli smo oko sebe gužvu i iz nje crpli. Jа, Duško Kovаčević. A sаd već imаmo igrаnku nа mrtvom mаgаrcu. Sve se ljuljа. Govorio sаm dа ko prvi uzme stvаri u svoje ruke, biće nа užаsnim mukаmа. To vаm je isto kаo kаd vаm neko kаže: evo, konаčno i ti dа postаneš direktor ove fаbrike kojа je spаljenа. Nemoj, molim te, dаj mi dа budem poslovođа u nekoj kojа je celа. Vidite, jа sаm se i kаo čovek i kаo pisаc uvek pitаo štа je stаrije. Sаd gledаmo kаko se mrze Srbi i Hrvаti, kаko mrze komuniste i sve to jeste vаžno, аli jа ipаk mislim dа je nаjstаrije živeti.


Vi ste i sjаjаn poznаvаlаc nаšeg mentаlitetа. Kаkvi smo dаnаs, kаkvi smo postаli ukoliko mentаlitet uopšte podleže promenаmа?­

Vidim sаmo dа smo mi kаo nаrod postаli trаgično nemotivisаni. Recimo, Crvenа zvezdа je postаlа prvаk i to jeste zа rаdost. Ali, ljudi su to prihvаtili kаo svoj nаjsrećniji trenutаk u životu. I jа kаžem: pа, mnogo su oni jаdni kаd im je to toliko. A, opet, imаm i drugi primer. U jednom trenutku primetio sаm ogromne redove zа loto. Pitаm ženu nа kiosku o čemu se rаdi. Kаže, u tri kolа nije bilo prve nаgrаde, tаko dа je sumа nаrаslа do tri milionа mаrаkа. Jа sаm iz togа zаključio dа nаšem svetu mаnje od tri milionа mаrаkа ne vrši posаo. Jer, kаd je u igri bilo osаm stotinа mаrаkа, to im nije bilo potrebno i zаto nije bilo tolikih redovа. Kаd su čuli zа tri milionа, e tаmаn bi im to leglo. To vаm je isto kаo u nаšim pesmаmа kаd čobаnin čuvа tuđe ovce i rаzmišljа o tome štа bi bilo dа bude cаr. Filozofski to stoji. Sve je sаmo u svemu. Pošto on ne može dа reši nijedаn svoj problem, jer dа može on bi se njim bаvio, on hoće sve.


Sаd je vrlo živo u srpskoj politici. Dа li ste nаklonjeni, mаkаr mаlo, nekoj strаni, dа ne kаžem strаnci?

Ne, strаnke me ne interesuju. Sve je to tužno gledаti zаto što je sve isto: isti ljudi, istа ideologijа, isti nаčin mišljenjа, iste emocije. Mi sаd čudа očekujemo od opozicije, а sve njih je iznenаdio socijаlizаm i niko od njih nemа prаve klаsne svesti. Svi zаstupаju nаrod, svi su humаni…Njimа je teško dа misle o čoveku, rаdije bi o čovečаnstvu. Ako insistirаte nа pitаnju, morаm vаm reći dа jа i nemаm prаvа bilo štа dа kаžem. Jа sаm komunistа i pripаdаm porаženim snаgаmа. Tаj porаz koji smo mi doživeli, to niko nije! Jednog dаnа oni su se skupili i rekli dа nаs više nemа! Pа dа je bаr neko ustаo i kаzаo..­ čekаj.


Vesti – info.rs


Ukratko: P.U.L.S.E

Tekst priredilo i prenelo uredništvo P.U.L.S.E magazina. P.U.L.S.E je internet magazin posvećen umetnosti i kulturi (književnost, slikarstvo, muzika, film, arhitektura), filozofiji i psihologiji, odnosno oblastima koje u ovakvoj formi predstavljaju raritet na srpskom internet nebu. Ono što čini specifičan kvalitet ovog sajta jeste prednost koja se daje kvalitetu, radije nego kvantitetu, a celokupna produktivnost usmerava se na ostvarenje jedne nove plodne sredine, gde se prvenstveno ceni autonomno autorstvo pojedinca.

[Krokodil Behko]

AMANPOUR: Navijam i radujem se uspjesima BiH

Christiane Amanpour, čuvenu svjetsku novinarku i glavnu zvijezdu CNN-a, nerijetko nazivaju jastrebom među novinarima.

Izvještavala je iz ratnih žarišta širom svijeta, dobila je ekskluzivne intervjue od lidera Bliskog istoka, Evrope i Afrike... Karijera Christiane Amanpour obilježena je nezaboravnim momentima, poput onog kada joj je Yasser Arafat spustio slušalicu dok ga je telefonski intervjuirala tokom opsade njegovog rezidencijalnog kompleksa u martu 2002. godine.


Ogromna nepravda

Zajedno sa stotinama hiljada Sarajlija Amanpour je provela najteže dane opsade glavnog grada BiH, a u izvještajima koje je slala iz ratom zahvaćene zemlje nerijetko je bila kritizirana za pristrasnost u korist muslimana.

- Neki su me optužili da sam bila promuslimanski orijentirana u Bosni. Naš posao jeste da se pobrinemo da sve strane dobiju ravnopravan tretman u medijima, međutim, kod genocida se ne može biti neutralan - oštro je komentirala brojna prozivanja svjetskih medija, uključujući i "New York Times“.

U ekskluzivnom intervjuu za "Dnevni avaz“ Amanpour je govorila o vremenu provedenom u našoj zemlji od 1992. do 1996. godine, o svom najvažnijem zadatku u karijeri, ističući da se danas istinski raduje uspjesima fudbalske reprezentacije Bosne i Hercegovine.

Amanpour navodi da je Bosna za nju daleko najznačajniji zadatak s kojim je bilo šta drugo, a s čim se u dugogodišnjoj karijeri susrela, teško uporedivo.

- Bosna je moj najznačajniji zadatak i najveći ponos. Izgradila me u profesionalnom smislu, ne samo kao novinara nego i kao osobu. Bila je to velika priča od izuzetnog značaja, koja je sadržavala političke, moralne, ljudske probleme i tragedije ogromnih razmjera. Svijet se suviše dugo pretvarao da ne vidi bosansku tragediju i kao da nikoga nije zanimala. Smatrala sam da se trebam pobrinuti za to da svijet spozna istinu. Radila sam to s nadom da će ljudi uvidjeti ogromnu nepravdu koja je u Bosni u to vrijeme vladala - govori Amanpour.

Ističući da je svoju dužnost ratnog reportera obavljala s težnjom da pomogne onima kojima je pomoć bila neophodna, navodi da se oduvijek vodila osjećajem.

- Narod, kultura i krajolik u BiH su toliko primamljivi i ta će zemlja za mene uvijek biti posebna. U vremenu koje sam u njoj provela stekla sam brojne prijatelje Bosance, ali i neke usputne prolaznike, a ta prijateljstva traju i danas. Bosna je bila i ostala moj barometar - ističe Amanpour.

Najopasniji zadatak

Na pitanje kako je suočavati se sa strahom od smrti prilikom boravka u ratnim žarištima te smatra li se uopće hrabrom, Amanpour ističe da svu energiju i strast za ovim poslom crpi iz priča i mjesta koja obilazi, a kojih je bilo nebrojeno mnogo.

- Neupitno je da je Bosna i Hercegovina za novinare bila najopasniji mogući zadatak u vremenu kada sam ja boravila u njoj. U tom sam periodu izgubila i brojne prijatelje i kolege. Ali je istovremeno vladala solidarnost među ljudima, solidarnost s pričom čiji sam značajan dio bila. Nijednog trenutka nisam ni pomislila da napustim tu zemlju u vremenu kada sam joj najviše bila potrebna - navodi Amanpour.

Novinarka CNN-a i danas pomno prati sva dešavanja u našoj zemlji te se zbog toga istinski obradovala plasmanu fudbalske reprezentacije BiH na Svjetsko prvenstvo u Brazilu 2014. godine.


Tada je objavila autorski članak "Zašto u fudbalu navijam za Bosnu", a u kojem je napisala:

- Sjećam se Bosne, a naročito Sarajeva tokom rata, ljudi su voljeli fudbal. Ali tokom gotovo četiri ratne godine neka od fudbalskih igrališta u gradu postala su groblja - navela je Amanpour na internet-stranici mreže CNN.

Pojašnjava nam da je teško mogla skriti osmijeh s lica kada je izvještavala o našem velikom sportskom uspjehu.

- Veliki sam fan bosanske fudbalske reprezentacije iz sentimentalnih razloga i moje naklonosti toj zemlji. Ali dodatni razlog je taj što uživam u "David and Goliath" pričama, koje govore o tome kako najmanje moćni uspijevaju preživjeti. Smatram da je takav uspjeh rezultat ogromne strasti, vjere i uvjerenja da, ukoliko vjerujete u sebe, uvijek možete pobijediti. Reprezentacija BiH je poput Leicester City F.C., koji je upravo osvojio britansku Premijer ligu. I to me iznova podsjetilo na Bosnu - kaže Amanpour.

Dugovječnost "Avaza“ pokazuje da čitaoci znaju prepoznati istinsku vrijednost

Amanpour je ovom prilikom uputila čestitke grupaciji "Avaz", koja ove godine obilježava veliki jubilej.

- Čestitke na 25 godina rada i vašem značajnom jubileju. To je prekretnica koja svakako zaslužuje sve pohvale. Uprkos negativnim promjenama koje su obilježile printane medije posljednjih godina, vaša dugovječnost pokazuje da čitaoci znaju prepoznati istinsku vrijednost te da ostaju odani provjerenim i pouzdanim izvorima - navela je Amanpour.

[Čupava]

Ko sve ovo procita ?! Potrošila bih bateriju čitajući -

[storm]

Nenad Bakić: Jaz između Hrvatske i Zapada je sve dublji, mentalno smo u socijalizmu
Piše: M.Č.

Screenshot: N1

PODUZETNIK Nenad Bakić bio je današnji gost emisije Pressing Saše Cvetojevića na televiziji N1.

Vašom inicijativom pokrenuta je inicijativa za učenje robotike u školama...

Ja sam na svom primjeru, koristeći elekroničke stvari, shvatio procjep. Jaz između Hrvatske i zapada, čak i istoka, sad je sve dublji. Mentalno smo ostali u socijalizmu. Procjep je sve dublji, ali za pojedinca je sve lakši za preskočiti. Naše školstvo je duboko u 20 stoljeću, čak i u 19. Na mom blogu smo se oglasili i davali smo bilo kome tko je tražio od nas opremu za robotiku i automatiku.

Zašto je robotika najbolja?

STEM područje je zapravo akronim engleskih riječi Science, Technology, Engineering i Mathematics. Ljudi slabo razumiju da je STEM kompetencija duboko ušla u društvena zanimanja. Robotika odmah ima programiranje, dolaze jednostavni programski jezici koji imaju samo slaganje. Automatika stiže nakon toga. Hrvati ne vole neuspjeh, sramota je u Hrvatskoj čak i probati, jer što ako ne uspiješ, a probavanje i greške te vode naprijed. Robotika se uvijek tako radi da se uvijek probava, i uspjeh i neuspjeh. Djeca uče kroz igru. Kad se robot složi svojim rukama, dijete kad to složi, to je njegovo. Taj skup kompetencija koje donosi robotika nenadmašna je u razvoju STEM-a, zato smo mi počeli s tim. Robotike ima u hrvatskim školama, ali ona je ekskluzivna. Mi smo osnovali ligu i robotiku približili svima.

Koliko je to sve koštalo?

Dosta, ali ne bih o ciframa. Kupili smo 1200 robota, podijelili smo 1100, ali novac je tu najmanji problem. Krenuli smo s idejom od 200 robota, ali bilo je lavina prijava. Nije u redu da u Hrvatskoj dijete nema priliku baviti se robotikom, jer škola nema 100-200 eura za robota. U školstvu, koliko god se novca ubaci unutra, neće biti rezultata. Postoje inicijative u državnom školstvu i sustavima, ali mi smo napravili ono što se 10-20 godina nije moglo napraviti.

Zašto mislite da takve stvari u Hrvatskoj ne idu?

Općenito nam je zato takvo stanje u državi. Socijalističko naslijeđe, koja nas blokira. Ne radimo ništa, ali od turizma dobivamo poklonjeni BDP. Turizam je inače vro zahtjevna djelatnost, znamo da kod nas nema tog kapitala u turizmu, niti se radi previše, a svejedno zaradimo 20 posto BDP-a. Sustav koji na toliko strana curi, ne samo da ne izvršava, nego je zakrčen neefikasnostima, koje sprečavaju protok svega.

Koje su to glavne neefikasnosti koje koče rast BDP-a?

Neke stvari ne bih govorio, ne želim se zamjeriti. Ogromni porezi, neefikasno školstvo, a imamo odlične profesore. Neefikasni sustav onemogućava i zdravim snagama da se sustav razvija. Imali smo i krizu 6 godina, koju u Hrvatskoj nitko nije očekivao. Uz taj poklonjeni BDP, mi odemo u krizu praktički kao Grčka. Polovica Hrvatske nikad nije bila u krizi. Sve što je vezano uz javni sektor, i javni sektor sam nije osjetio krizu, atmosfera je bila lošija, ali nitko nije izgubio posao, dapače, zaposleno je 70 tisuća novih. Hrvatska koja je dominirala javnom i medijskom i političkom scenom. Štednja u bankama je nastavila rasti skoro istim tempom kao i dosad. Nedostatak volje za promjenom u onoj polovici Hrvatske, koju kriza nije zahvatila, onemogućio je promjenu suda. Kaže se da nikad ne treba propustiti dobru krizu, jer dobra kriza te natjera da budeš bolji. Kriza nije iskorištena za promjenu mentaliteta.

Kao zemlja nismo iskoristili krizu kao priliku?

Ili promjenu. Nekad se moraš sagnuti i promijeniti se. Pogledajmo kako se Europa oporavila nakon Drugog svjetskog rata. Pogledajmo Njemačku, koja je bila razorena, gdje je bila u sedamdesetim godinama. Razlika je ista kao mi od našeg rata, a nama je rat još uvijek izlika za ono što se događa danas.

Zašto ste otišli u poduzetništvo?

Imao sam 30 godina i bio na fakultetu koji je prilično dobar. Prirodoslovno-matematički fakultet, inženjerska matematika. To je konkurentan fakultet. Ja sam nekoliko godina ranije kupio prve dionice kad je počela privatizacija i zavolio sam dionice i osjetio da kopnim kao osoba zatvoren u sustavu koji se nije mijenjao. Osnovao sam svoju firmu i išao za intuicijom. Prvi pothvat mi je propao. Ljudi se mijenjaju, pokušavaju nove stvari. U svijetu puno fizičara i matematičara završavaju u drugim strukama. Samo 3 posto Hrvata se cjeloživotno obrazuje, dok u Danskoj to čini 30 posto ljudi. Bogatstvo svijeta je toliko nevjerojatno zanimljivo, da je šteta ne iskoristiti sve svoje vrline i karakter i na drugi način. Barijere prelaska su puno manje. Stvar akvizicije znanja je samo u glavi.

Jedan od vaših prvih i najuspješnijih pothvata je MojPosao, prvo online mjesto za traženje i ponudu poslova. Zašto baš to?

Mislili smo napraviti financijski portal, ali smo odlučili ovo napraviti za probu. Bili smo nevjerojatno uspješni u razvoju svega toga. Hrvatska je 2000. godine bila najzaostalija zemlja u online oglašavanju, za nekoliko godina postala je pa i najrazvijenija. Firma danas ima bolje poslovanje nego kad sam je tek prodao. Izrazito se razvila.

Kroz krizu je stabilno poslovanje?

On je zapao u minus, ali je toliko dobra firma da je sad ostvario rekordnu dobit.

Tad počinju vaša prva sukobljavanja s administracijom?

Tad je ministar rada i socijalne skrbi bio Davorko Vidović i iz nekoga me razloga simpatizirao. Nudio mi je visoka mjesta u administraciji, ja sam to odbijao. Rekao mi je da HZZ traži da se zabrani moj posao, jer ilegalno konkurira HZZ-u, a mi smo samo bolje radili njihov posao. Problem je bio što je HZZ zapao pod lupu. On je bio realan čovjek i rekao je da me podržava. ali nevjerojatno je da te politika mora podržavati u projektu koji je koristan.

Ostavili ste danas dvije tvrtke koje rade potragu za vrhunskim kadrovima. Imamo li u Hrvatskoj strukturu dobrih menadžera koji mogu voditi naše tvrtke?

Naravno da ima, ali Hrvatska je jako deficitarna menadžerima. Mi pomažemo dobrim tvrtkama. Nevjerojatno je kako ljevica funkcionira na lenjinističkim parolama, a to je sukob rada i kapitala, a svijet se radikalno promijenio, gdje kapitalac zarađuje, zarađuje i radnik. Gdje ima rada, ima i kapitala. Ima tvrtki koje idu naprijed, uvijek trebaju ljude. Mi smo odbili otpustiti ljude, ali smo zadržali kvalitetu. U teškom tržištu smo morali biti sve bolji, a konkurencija je propala pa smo iz krize izašli kao dominantan faktor. Ono na što sam najviše ponosan je da u tim firmama nemam ni ured ni stolac i zovu me samo kad me nešto trebaju. Dao sam menadžerima u firmi udjele i jako sam zadovoljan kako to funkcionira.

Tada ste krenuli u investiranje u financijsko tržište u Hrvatskoj. Došlo je do toga da ste drugi dioničar firme Đuro Đaković. Biste li savjetovali nekome tko dolazi na dioničko tržište da ulaže u tvrtke kojima je većinski vlasnik država?

Dionice donose dobit. Kratkoročno su stresne, kad se krivo gleda. Dugoročno gledano, to je bogatstvo svijeta. Ja volim ulaganja u dionice, vjerujem u svijet. Postoje dvije bitne stvari. Najveći državni fond na svijetu ulaže 2/3 svog novca u dionice širom svijeta, norveški naftni fond. Oni se ne kockaju, misija im je zaštititi i obogatiti svijet. Ljudi ulaganje u dionice gledaju kao kratkoročnu kocku, ali to treba gledati kao alokaciju investicijsku klasu koju ne gledaš svaki dan. Tržišta na svijetu se ne mogu pobijediti, uložiš pa razbacaš u indekse. Ima neefikasnih tržišta, a to su tržišta gdje možeš uočiti da cijena ne odgovara vrijednosti. To je bilo s Petrokemijom, gdje sam izgubio ogroman novac, zato što se politika ponijela iracionalno. Na neefikasnim tržištima je sve stvar cijene. Rizik se ne kontrolira tako da strepiš nad svakom od stvari, nego da se disperzira. Ljudi u Hrvatskoj misle da je najsigurnije imati nekretnine i osigurati ih u čvrstoj valuti.

Vi ste aktivistički investitor. Za vas su ljudi najčešće čuli. Jedna od najzanimljivijih priča je ona s Đurom Đakovićem.

Đuro je zanimljiv slučaj. Po poslovnom planu Đuro bi konačno trebao ostvariti dobit nakon 7 gladnih godina. Politika prvo je demonstrativno silovito dovela svog menadžera. Imenovali su ga na prošloj vladi, iako nisu trebali. Po uvjerenju nas investitora i radnika on je firmu vodio loše. Mi smo privatni investitori s radnicima nadglasali državu i smijenili državnog menadžera i doveli privatnog menadžera. U Đuri Đakoviću sad rastu radna mjesta.

Imamo i suprotan slučaj, Petrokemiju...

Uhljebnička borba za pozicije tamo stečene je uništila firmu. To je ogromna propuštena prilika. Ono što se najslabije razumije u ekonomiji, pogotovo u našem društvu, jest oportunitetni trošak. Tu se ne govori o tome što smo izgubili, nego što smo mogli imati.

Trenutno imamo još jednu situaciju koja bi mogla nedobro završiti. Primjer Podravke. Je li naša budućnost u privatizaciji ili zadržati u privatnom vlasništvu države?

Treba što manje uplitanja države u ekonomiju. U našoj su javnosti čudnovati stavovi koji dobivaju mainstream značenje. Ovo što ja govorim apsolutno je nekontroverzno u svijetu, a kod nas je predmet rasprava.

Imenujte jednu stvar, koju smatrate ključnom i koja je najbitnija za poslovni i životni uspjeh.

Nema jedne stvari. Mnoge su kompetencije, ali najvažnije je growth mindset, da uvijek želite naučiti nešto novo. Drugo je upornost, izdržljivost, dugoročni ciljevi. Naša nacija je mentalno na razini tinejdžera, voli imati nešto, ali ne želi rizik.

Kakav profil lidera treba Hrvatskoj na ključnim menadžerskim mjestima kako bi kompanije bile stvarno uspješne i konkurentne?

To je teško. Ima raznih ljudi koji rade na razne načine. Ako pogledamo svjetske lidere, imali su razne stilove. Svi su drugačiji.

Koliko vam je studij matematike pomogao u poslovnom uspjehu? Jesu li matematičari bolji ekonomisti od ekonomista?

Nažalost, pomogao mi je. Nažalost, zbog stanja ekonomije. Danas nema ničega bez STEM razmišljanja. Imamo takav vjetar u leđa da je katastrofalno stanje u kojem nam je zemlja.

[Pasaga]

http://www.avaz.ba/clanak/236885/prof-d ... ka-ne-puca