Price, odlomci, citati, slobodne forme....

[dacina_curica]

Tempy, poslacu ti pp Tita mi

ali ne pp ono "joj fina ti priča prava feministička" nego da to bude šta konkretno nedvosmisleno.

Nemas frke, ima da te Hemonujem odmah Cetiri paragrafa dovoljno za pocetak?

[Tempy]

aksepted shut imidijetli

[malakikica1]

Kasno je. Ležiš u krevetu i ne možeš da zaspiš. Ulica je mirna, s vremena na vreme vetar u baštama pomeri drveće. Negde zalaje pas; udaljenom ulicom prolaze kola....
A sna nema....
Ne pomaže ti da ideš gore-dole, da ustaneš i ponovo legneš. To je jedan od onih časova u kojima nema načina da pobegneš od samog sebe. Tobom će zagospodariti misli i kretanja duše, a društva nema da se, kao obično, ispričaš. Onome ko je u tuđini, pred oči izlaze kuća i bašta u domovini i detinjstvo, šume u kojima je proživeo najslobodnije i najnezaboravnije dečačke dane, sobe i stepeništa na kojima se čula graja njegovih dečačkih igara. Slike roditelja, strane ozbiljne, ostarele, sa ljubavlju, brigom i tihim prekorom u očima. Pruža ruku i uzalud očekuje da i njemu neko pruži desnicu, prekrivaju ga velika tuga i usamljenost; izranjaju i drugi likovi i u nesigurnim i ozbiljnim raspoloženjima ovih sati čine nas, gotovo sve, tužnim. Ko u mladosti nije zadavao brige svojim najbližima, odbijao ljubav i prezirao naklonost, ko nije bar jednom iz inata i obesti izbegao sreću koja je pred njim stajala, ko nikada nije povredio svoj ili tuđ ponos, ili se ogrešio o prijatelje nekom nesmotrenom rečju, nekim ružnim i uvredljivim ponašanjem? Sada svi oni stoje pred tobom, ne govore ništa i čudno te gledaju mirnim očima, a tebe je sramota od njih i od samog sebe....

U našem užurbanom i neosetljivom životu začuđujuće je malo sati u kojima duša može da bude svesna sebe, u kojima život ustupa mesto smislu i duhu, a duša neskriveno stoji pred ogledalom uspomena i savesti. To se verovatno dešava pri preživljavanju velikog bola, verovatno nad kovčegom majke, verovatno na bolesničkoj postelji, na kraju nekog dugog usamljeničkog putovanja, u prvim satima ponovnog vraćanja u život, ali to uvek prate nemiri i mučenja.
Vrednost ovakvih budnih noći je baš u tome. U njima duša uspeva da bez snažnih spoljašnjih potresa dođe do onoga što je pravedno, bez obzira da li je to čudno, ili zastrašujuće, da li je za osudu, ili za žaljenje.


''Umetnost dokolice'' (Besane noći) - Herman Hese

[dacina_curica]

aksepted shut imidijetli

[Tempy]

Jedna velika kompanija zapošljava nove ljude, i na pismenom testu je postavljeno sledeće pitanje:

Vozite se automobilom. Noc je i velika oluja, prolazite pored stanice...
Na stanici stoji troje ljudi koje čeka autobus:
1. Starica koja umire
2. Doktor koji vam je pre spasao život
3. I osoba iz tvojih snova, s kojom želite provesti ostatak svog zivota.

Možete uzeti samo jednog putnika!
Koga ćete odabrati?
Zašto?







Kada dobro razmislite pročitajte rešenje dole.
Svako od nas razmišlja na svoj način i ima svoje razloge. Na primer:
Starica će umreti, zato bi trebalo nju spasiti, ali stari ljudi i onako umiru, zato treba povesti doktora, jer vam je on pre spasio život, i ovo je prilika da mu se odužite. S druge strane, doktoru se možete odužiti i nekom drugom prilikom, ali je pitanje da li ćete ikada više sresti tu savršenu osobu ako propustite priliku!

Izmedju dve sotine kandidata, posao je dobila osoba koja nije objasnila razloge svog postupka, već je napisala sledece:

"Treba dati doktoru ključeve od auta, da odveze staricu u bolnicu i ostati na stanici čekati autobus sa osobom svojih snova!"

Na kraju se svi slože da je to najbolji odgovor, ali ga se niko nije setio sam.
ZAŠTO?


Možda se niko ne želi odreći prednosti koje imamo (ključeve od kola)? Ponekad bismo mogli postići više kad bismo bili sposobni da zaboravimo našu tvrdoglavost, ograničenost i takozvane prednosti.

[Heidi]

Ponekad sanjam predele koje nisam video, a odnekud ih znam.
Sanjam tiha blagozelena prostranstva bez puteva i ljudi, visije oble i meke kao džinovske mahovine, sanjam ih, kao da letim nad njima, neke polegle bezvrhe bregove koji se graniče sa nedogledom, i na koje se iz ravnice moraš penjati, a sa planine silaziti do njih.

Prelistao sam silne knjige nadajući se da će tajna samo zasjati među stranicama, kao presovani listak staniola, prelistao sam silne oblake, grickajući onu sladunjavu travku koja raste jedino u podnožju mladosti, slušao sam šta zbore pametni, poturao ogledalce pred opsenare, loveći rešenje u njihovim obrnutim likovima, a onda sam preplivao čak na drugu obalu cekanja, i tek otud video da su crkve mudrosti tamo odakle dolazim... Srećom njihovi vrhovi dizali su se iznad šume vremena dovoljno visoko da se po njima dalje orijentišem.
Godinama sam mudrace lakomisleno tražio po izgledu, po dugim noktima, ili sedim bradama, a oni su mi, prerušeni u piljarice i kočijaše, još odavno negde usput došapnuli tri najveće mudrosti sveta:

Samo da smo mi živi i zdravi.
Sve u svoje vreme.
Jesi ili nisi?

Ponekad je najteže raditi nesto lako, i najkomplikovanije shvatiti nešto jednostavno.
( " Dodir svile " )

[Tempy]

BALKANSKI SINDROM


Koji je razlog šta većina ljudi nikada ne zaradi puno novaca? Nikada ne započnu! Koliko vam se puta dogodilo da znate tačno šta trebate učiniti, ali nikako da počnete. Jednostavno morate prije toga odgledati najnoviju epizodu neke sapunice ili fudbalsku utakmicu. Osjećate se umornim, pa trošite vrijeme na nepotrebne stvari.

I tako, sat po sat, danu dođe kraj. Ujutro se probudite sa osjećajem krivice šta prethodnog dana niste napravili sve ono šta ste trebali. Odlučite se baciti na posao. No, prije toga obavezno morate skoknuti do kioska po najnovije trač-novine ili kutiju cigareta. Ukoliko toga dana i započnete sa radom kroz par sati ste opet dekoncentrisani te odlučite - odgoditi cijelu stvar za sutra. Problem? Sutra se ista stvar ponavlja.

Ovakav se način ponašanja naziva ‘balkanski sindrom’. Njegovom se žrtvom najčešće postaje već u osnovnoj školi i od tada nerijeko postaje doživotnim pratiocem. Životni moto oboljelih od balkanskog sindroma je ‘svoj posao uvali drugome’. ‘Balkanci’ ne drže zadatu riječ, svaka druga izgovorena rečenica glasi im: ‘Nema problema’, a u firmi rade samo zbog socijalnog i penzionog osiguranja. Ne treba ni spominjati da se balkanskog sindroma morate u potpunosti riješiti želite li postati bogati. Jednostavno, riješite problem ili zadatak odmah čim se pojavi. Bez odgađanja! Takav će vam način ponašanja s vremenom ući u naviku i postati zadovoljstvo. Balkanskog se sindroma možete riješiti samo upornim radom. Nikada ne odlažite poslove. Kada jednom odlučite prionuti na posao, to zaista i učinite.

Sjetite se samo onih crtića o mornaru Popaju? Kada bi Popaj upao u nevolju uzeo bi konzervu špinata. Otvorio bi je, prožvakao njen sadržaj i progutao. U tom bi trenutku zasvirala pobjednička melodija koja najavljuje pobjedu špinata nad balkanskim sindromom. A tada teško svim onim lošim momcima koji su se našli u Popajevoj blizini. Pomislite na Popaja svaki put kada vas uhvati balkanski sindrom. Pronađite vlastitu zamjenu za Popajev špinat, glavno je da nakon njenog konzumiranja ozbiljno prionete na posao. Tada nema više izgovora. Punom parom naprijed!

Posebnu pažnju obratite na one poslove koji vam se čine mrskim - njih riješite prve. Poslove sortirajte prema prioritetima: podijelite ih na one hitne, manje hitne, i na one koji nisu toliko hitni. Očistite vaš radni prostor. Papire sortirajte tako da ih u svakom trenutku možete pronaći. Nemojte slušati radio dok radite. Iako se to na prvi pogled ne čini, radio vas ometa u poslu i nosi tok vaših misli u pogrešnom smjeru. Ukoliko koristite računar očistite tvrdi disk od svog nepotrebnog ‘smeća’ te sortirajte datoteke u lako dostupne direktorijume i pod-direktorijume.

Zaboravite na Loto, Bingo, Kladionicu i već danas prestanite gledati Sulejmana Veličanstvenog. Nikada nećete imati novaca i žena kao Sultan u toj seriji ako budete po cijele dane buljili u ekran. Gledajte samo one emisije i serije koje su edukativne, koje vas mogu inspirisati i koje su vezane uz vaše ciljeve, poslovne interese i planove. Ukrako, prestanite gubiti vrijeme. Doista, ima li većeg zločina od izgubljenog vremena?

[Julia-Klara]

Moje pletene čarape od tvoje se stide.
Nosiš romboide i hemoroide!
Ti si fekalija koja puši livadu, stoko!
I na kioski traziš "Treće oko".
Na stepenice ti se šišaš,
strogo po WC-i p*šaš,
glazirani sokovi piješ
i briješ strije!
Voziš besna kola, nakačio si zlato,
a kompiri su zlato! Moj bato!
Steroide si pio da bi Švarceneger bio
i kao Brus Li, ali to nisi ti!
Čak kao Čak Noris teo bi da budeš
ili Vizental Simon, ali ti nisi on.
U redovi ne čekaš. Na mamu daš kupon.
Ona kupuje za bon, nosi so u najlon
jer ti si naduvan ko naduvani balon.
I bez bon-ton! Nije ti fazon!

Neko slusa Voodoo Popaya

[dacina_curica]

Sto nema nikakve veze s tim da je na pogresnoj temi

[POSAVLJAK]

NIJE LAKO OSTATI SAM


Oduvijek sam panično strahovao od gubitaka ljudi koje sam volio. Nije ih bilo mnogo oko mene, samo otac i majka koji su bdjeli nadamnom kao da sam im najveća dragocjenost. Tijekom mog odrastanja među nama su se satkale tako čvrste spone da bi vrijeme koje sam provodio odvojeno od njih smatrao najgorim djelom dana.


Ne sjećam se kad su počeli moji strahovi da bi ih mogao izgubiti, ali bolno pamtim kakve su reakcije u meni izazivali. Ako bi to bilo u snu, budio bih se okupan znojem, dršćući cijelim tjelom. Noćne more koje su me proganjale katkad su se protezale i na javu pa bi mi se pričinjalo kako su stradali u nesreći ili naprosto umrli, bez nekog vidljivog znaka bolesti. Danas, nakon svega što se dogodilo, često se pitam jesu li njihove sudbine bile upisane u moju dušu i jesam li ja znao što će se dogoditi jednog dana.
Kako sam sazrijevao , strahovi su postojali sve manji, ali nikad me nisu u potpunosti napustili.
Često je to bio isti san: otvaram vrata stana i žurim u roditeljsku sobu. Sve je zamračeno, a njihov krevet je prazan.Otvaram ormare, ali i oni su prazni. Oko mene vlada grobna tišina, odjednom njihova soba postaje grobnica na kojoj užasnut čitam njihova imena. Pokušavam viknuti da su živi, ali nečija ruka mi uporno pokazuje na urezan datum. Ne usuđujem se ni pogledati, a onda čujem glasove: Pogledaj ! Pogledaj! Umrli su istoga danasamo u godinu dana razlike!
Tako je i bilo.


Jednog kišnog dana, to više nije bio san, ni najgora noćna mora, već najgora stvarnost. U daljinu sam čuo zvižduk koji je uskoro nestao, i onda bum, eksplozija, sjećam se samo da sam odbačen unazad i kroz maglu gledao u majku koja leži nekoliko metara dalje od mene. Pokušao sam je dozvati ali moj glasić nije izgleda dopirao do nje.Kad su došle komšije i dignuli je, ispod nje je bila velika lokva krvi, ja sam pao u nesvjest.Probudio sam se u bolnici, vidio sam svoju tetku čije su suze padale na moje lice.

Znao sam, ostao sam bez majke, ali nisam znao da će mi i otac preminuti od tuge, isti dan goinu dana kasnije. Kada su oni umrli , umro sam i ja i za mene je sve prestalo postojati. Utonuo sam u mrak iz kojeg nisam mogao ni htjeo izaći jer je svaki djelić mene neizdrživo patio. Moje se srce skamenilo u tugi i zatvorilo za sve osjećaje osim patnje. Nebo se zatvorilo nadamnom, a nevidljiv zid boli, odvojio me od ostatka svijeta.


Na sprovodu roditelja niti sam progovorio, niti sam čuo što drugi govore, samo sam ukočeno gledao u njihove lijesove s kojima je nestao i moj život. Srce mi je zamrlo. Bol se uvukao u svaki djelić mene i zbilja nisam ništa osjećao osim nje. Kad sam sa groblja došao kući, legao sam u krevet iz kojeg više nisam ustajao. Prolazili su dani a ja nisam izustio ni jednu riječ. Ležao bih zagledan u prazno a suze mi nisu prestajale teći. Svaku večer sklapao bih oči s nadom da se više neću probuditi. Htio sam nestati, prestati disati i zauvjek se stopiti sa onima koje sam izgubio. U mojim mislima su oni bili živi i nisam mogao pdnijeti što ih fizičkim očima ne mogu vidjeti.

Jednog dana, u nastupu najvećeg očajanja i mraka, odlučio sam svemu učiniti kraj. Izvadio sam iz ladice punu bočicu tableta i sve ih popio. Već sam počeo tonuti u posljednji san kad sam začuo glas svoje pokojne majke kako mi govori da moram živjeti. Smiješila se, a pokraj nje je stajao moj otac. Zadnjim snagama sam uspio doviknuti tetku koja me odvezla u bolnicu. Tamo su mi ispumpali želudac i vratili me u život za koji još nisam znao što bi s njim. Vjerovao sam kako nitko ne može shvatiti dubinu moje patnje niti mi pomoći.

Ako imate svoje roditelje, znajte da vas oni vole najviše na svijetu i nikada nemojte sumnjati u njihovu ljubav. Nažalost sutra je 18 godina kako živim bez njih.

[malakikica1]

'Zašto nećeš da potpišeš?', upitaše ga.

'Ne umijem', odgovori. 'Nijesam pismen'.

'Kako, jadan, nijesi... pismen? Pa kako ćeš pisati prijave i zapisnike kad se što desi?'

I tako ga i pored svega ne primiše u žandare, te se on iseli u Ameriku, kuda otputova italijanskim šipom 'San Đovani di Mesina' iz luke Kotor, gde je neki Dubrovčanin, po imenu Baltazar Gradi, sakupljao Hercegovce za rad u rudnicima Bjut Montane.

Kao što kaže stara poslovica: 'Hercegovina sav svijet naseli, a sebe opet ne raseli.'

Posle mnogih potucanja, Obrad, kojem su u Nevjorku upisali novo ime O'Brajen, tražeći mesto slično rodnoj Zvjerini, naseli se na severozapadu države Arizone, prema granici Kalifornije, ispod planine Krosman. Živeo je siromašno baveći se onim čim se bavio i na Zvjerini - uzgajao ovce čije je meso prodavao u obližnjem gradu Havasa Sitiju. Država Arizona mu dala sto jutara potpuno neplodne zemlje za simboličnu cenu od pet dolara.

Jednoga dana dok je kopao veliku rupu da napravi čatrnju, istu onakvu kao što je imao u Hercegovini (u tom kraju nije bilo druge vode sem kišnice), iznenada poteče nafta. Postao je tako bogat preko noći. Sagradio je prostranu kuću u kolonijalnom stilu, a za svoju dušu podigao jednu sasvim malu, kamenu, kao što je bila ona u kojoj se rodio, sa ognjištem, gredama i ovnujskim kožama na kojima je spavao sanjajući Zvjerinu.

I tako, dođe i dan da se njegova kompanija spoji sa Standard ojl kompanijom, koja je iz Feniksa poslala čuvenog advokata da se potpišu ugovori. Ali on odbi da stavi svoj potpis!

'Zbog čega nećete da potpišete ugovor?', upita ga zapanjeni advokat.

'Nijesam pismen', odgovori on.

'Gospodine O'Brajen', reče advokat, 'vi ste jedan od najbogatijih ljudi u Arizoni. Šta biste tek postali da ste znali da pišete!'

'Postao bih žandar u Bileći', odgovori Obrad.#

Momo Kapor

[POSAVLJAK]

'Zašto nećeš da potpišeš?', upitaše ga.

'Ne umijem', odgovori. 'Nijesam pismen'.

'Kako, jadan, nijesi... pismen? Pa kako ćeš pisati prijave i zapisnike kad se što desi?'

I tako ga i pored svega ne primiše u žandare, te se on iseli u Ameriku, kuda otputova italijanskim šipom 'San Đovani di Mesina' iz luke Kotor, gde je neki Dubrovčanin, po imenu Baltazar Gradi, sakupljao Hercegovce za rad u rudnicima Bjut Montane.

Kao što kaže stara poslovica: 'Hercegovina sav svijet naseli, a sebe opet ne raseli.'

Posle mnogih potucanja, Obrad, kojem su u Nevjorku upisali novo ime O'Brajen, tražeći mesto slično rodnoj Zvjerini, naseli se na severozapadu države Arizone, prema granici Kalifornije, ispod planine Krosman. Živeo je siromašno baveći se onim čim se bavio i na Zvjerini - uzgajao ovce čije je meso prodavao u obližnjem gradu Havasa Sitiju. Država Arizona mu dala sto jutara potpuno neplodne zemlje za simboličnu cenu od pet dolara.

Jednoga dana dok je kopao veliku rupu da napravi čatrnju, istu onakvu kao što je imao u Hercegovini (u tom kraju nije bilo druge vode sem kišnice), iznenada poteče nafta. Postao je tako bogat preko noći. Sagradio je prostranu kuću u kolonijalnom stilu, a za svoju dušu podigao jednu sasvim malu, kamenu, kao što je bila ona u kojoj se rodio, sa ognjištem, gredama i ovnujskim kožama na kojima je spavao sanjajući Zvjerinu.

I tako, dođe i dan da se njegova kompanija spoji sa Standard ojl kompanijom, koja je iz Feniksa poslala čuvenog advokata da se potpišu ugovori. Ali on odbi da stavi svoj potpis!

'Zbog čega nećete da potpišete ugovor?', upita ga zapanjeni advokat.

'Nijesam pismen', odgovori on.

'Gospodine O'Brajen', reče advokat, 'vi ste jedan od najbogatijih ljudi u Arizoni. Šta biste tek postali da ste znali da pišete!'

'Postao bih žandar u Bileći', odgovori Obrad.#

Momo Kapor

ovo je istinita priča jednog čovjeka koji je tražio posao u Microsoft korporaciju, međutim nij imao iterneta. Na kraju je postao poduzetnik , tj.voćar..

[Dust]

Ne znam da li je to uvijek bilo tako. Često mi se čini da jest, mada bih se ponekad zakleo da nije; ali (bar) današnji čovjek ima na raspolaganju (u nekom polusvjesnom lageru) čitav niz identiteta koji se stalno smjenjuju. Ponekad je dovoljan i najmanji unutrašnji ili spoljni, ugodni ili neugodni poticaj - pa da interes (kako u smislu koristi, tako u smislu zanimanja) koji nas povezuje s nekom identitetskom grupom izblijedi, pred interesom koji nas, barem na neko vrijeme, pridružuje nekoj drugoj grupi. Koji će identitet biti važniji od ostalih u bilo kom konkretnom momentu - rodni (onaj koji objedinjuje gotovo sve muškarce, bez obzira na njihovu rasu, etničko porijeklo ili vjersko opredjeljenje, s jedne – a gotovo sve žene, s druge strane), porodični ili jezični, etnički, vjerski ili socioekonomski, stvar je polusvjesne a polunesvjesne procjene svakog pojedinca.

Logično je pretpostaviti da su ljudi oduvijek skakali iz jedne identitetske orbite u drugu; ali mi se, ipak, čini da je nekada tih orbita bilo mnogo manje, te da su u tradicionalnom društvu iste bile, nekako, paralelnije i manje međusobno usuproćene – tako da prelazi sa jedne na drugu nisu bili toliko oštri kao što su danas. Upravo zbog moje vlastite stalne usresređenosti na te složene identitetske poruke koje stalno šaljemo svijetu koji nas okružuje, i koje neprestano dobijamo od drugih, lako sam uplovio u Filipike Mursela Begovića. Još lakše sam se poistovjetio sa Begovićevom borbom sa njegovim različitim identitetima, koji ga razvlače i osvajaju, kojima se predaje i od kojih bježi, kojima se rado priklanja – e da bi ih, poslije par strana, nerijetko poslije pukih par redova, ošinuo nekom šeretskom opaskom, promućurnom primjedbom ili duhovitim opisom apsurdnih situacija u koje nas smiješta igranka zvana život.

Jedan, meni jako drag, jevrejski vic govori o nekom starom Sefardu koji se 1948. godine preselio iz Istanbula u Jerusalim, da bi poslije tridesetak godina života u Svetom Gradu, jednog dana rekao ženi iznebuha: "Pakuj se… vraćamo se za Tursku… hoću da umrem kao Jevrej"! "Bog s tobom", zaćuđena će žena, "pa oduvijek su Jevreji dolazili u Jerusalim da ovdje umru"; na šta će muž, sasvim opušteno: "Ako umrem ovde, šta će svijet reći? Umro onaj Turčin. Ali, ako se vratimo u Istanbul, pa umrem, svi će reći: Umro onaj Jevrej." Upravo na ovaj vic me je podsjetila Murselova priča "Zagrepčanec u Saraj'vu". Slično Sefardu iz vica, i Mursel je potegao od Hrvatske, u kojoj je (shodno poznatom ratnom razvitku događaja) stasao u osjećaju manjinstva, bivši uvijek mnogo više Mursel nego Filip, da bi došao u Bosnu i otkrio da je, u očima mnogih bosanskih, dakle nedijasporičnih Bošnjaka, on ipak možda malo previše Filip. Ako ništa, jezički ("naš si čo'ek, a tako smiješno govoriš"). Murselova (ili ono bi Filipova) jezička drugačijost dovodi do toga da pedijatar, Hasan, prečuje dva suglasnika u imenu LukMaN, sasvim siguran da se dijete zove Luka. Motiv jezičke drugačijosti pojavljuje se ponovo u anegdoti "Kužite šejh-efendija", u kojoj Mursel prenebreže činjenicu da je jedna od "bitnijih" razlika između hrvatskog, bosanskog i srpskog dijalekta nekadašnjeg zajedničkog jezika u regionalnom supstitutu glagola shvatati. Dok u Zagrebu, eto, i Bošnjaci kuže; u Sarajevu pripadnici svih četiriju konfesija kontaju, a u Beogradu svi kapiraju.

Bilo da Mursel govori kao novopečeni muž (ugrožen interesima žene i cijele njene rodne grupe), kao ponosni otac (koji se nada da će njegov sin ispuniti njegove snove, baš kao što on nije ispunio snove svoga oca), bošnjački državljanin Hrvatske, Zagrepčanec u Sarajevu ili kao vjernik-musliman; njegov glas je uvijek (ili, tačnije, najčešće – a zapravo bi najtačnije bilo reći sve češće i češće, iz teksta u tekst, a mnoge sam čitao in real time, hronološki, kako su i objavljivani) prvenstveno glas zapitanog čovjeka koji pokušava da nađe ili podari smisao ("Jer taj mučni posao dade Bog sinovima ljudskim da se muče oko njega", Biblija, Knjiga Propovjednikova 1:13) vlastitom iskustvu i iskustvu različitih vlastitih identitetskih grupa, ipak kontrolišući vlastite dosege gotovo stalnim virenjem preko plota drugih grupa i pojedinaca, živo zainteresovan da shvati kako oni shvataju sebe, njega – ili, uopšte, međuodnos svega sa svim. Stoga, ma koliko da je u ovoj zbirci tekstova bilo mjesta na kojima su me moje vlastite identitetske orbite locirale na tačke gledišta dijametralno suprotne onima na koje se u datom momentu smjestio Begović, ipak je neusporedivo više bilo mjesta na kojima sam se iskreno saosjećao sa njegovim identitetskim hrvanjima – ili jednostavno uživao u njegovoj erudiciji, iskrenosti, raskošnom duhu i visprenom stilu.

Kako se ne nasmješiti pred majstorskim natuknicama poput one: "Kroate sa kravatama čekaju tramvaj" ("Kako od vehabije napraviti Mahatmu Ghandija"), koja neminovno stavlja u pogon sve čitaočeve lične asocijacije na tipična naša, balkansko-kafanska, razmetanja i razMITanja o srednje-evropejstvu, nebalkanstvu i "nadmoćnosti" jedne naše kulture nad svim ostalim, intonirajući istovremeno i autorov stav prema ideji kulturnog supremacionizma? Kako se grohotom ne nasmijati autorovom samo-pre"krštavanju" u Tulifilipana ("Rob Roy i Babo Hood"), autentičan islamski cvijet hrvatskog naroda? Kako ne saosjećati sa Begovićevom balkanskom verzijom Dr. Džekila i Mr. Hajda ("Jesam ja spavao, ali nije efendi Mursel") i na koncu kako ne biti duboko dirnut rečenicom napisanom pod nadahnućem novotkrivenog očinstva: "Učinit ću to jer ti su mezari drvoredi identiteta moga sina. Jednom ću i ja biti to drvo čiji je korijen tevhid, a grane bogobojaznost" (ponovo "Kako od vehabije napraviti Mahatmu Ghandija")?

Begovićev stil je ličan. On se ne dodvorava, nego radije potiče čitaoca (ponekad čak malo previše direktno) na hvatanje u koštac sa onim što Begovića u datom trenutku žulja. Unatoč činjenici da mu stavovi gotovo uvijek zvuče prilično rezolutno i definitivno, oni se ipak stalno mijenjaju – i to ne protekom čitavih decenija, nego mnogo brže i očiglednije. Zbirka, naime, obuhvata tekstove nastale u šestogođu 2006 – 2012, i svejedno pruža uvid u čitav niz evoluirajućih stavova. Nerijetko, i promijenjeni Begovićev stav odjekuje istom onom rezolutnošću kojom se odlikovao i prvotni stav, za koji se zalagao nekad ranije - ali ko ne vjeruje u ono što govori ne može očekivati ni da mu povjeruju drugi. Jednako tako, ko stalno i vjeruje i govori jedno te isto – ili je već jako star (barem duhom, ako ne i tijelom) ili samo deklamuje tuđe misli i stavove.

Begović je iskren. Njegovi stavovi odslikavaju njegovu ličnu istinu, dosegnutu u datom trenutku. Izmjene u njegovim stavovima, međutim, ukazuju da (ma koliko se ponekad činilo da on samo izvikuje svoju istinu) on, ipak, i te kako pomno osluškuje kako viku drugih tako i odjek vlastite vike. U protivnom, njegovo bi pisanje bilo statično, kao pisanje mnogih drugih bosansko-hercegovačkih kolumnista, čije kolumne čitamo samo iz navike i iz nedostatka boljih – premda bismo, poznavajući njihov jedan i po stav o svemu, te poznavajući nedeljnu vruću temu, uvijek lako mogli pretpostaviti šta će pisati u njihovim kolumnama, te kako će se onaj jedan i po stav dovesti u vezu sa temom koje se svaki BiH intelektualac mora dotaći te nedelje.

Sugerisao sam autoru, a ne znam da li će sugestiju prihvatiti, da ispod svakog teksta napiše i kada je i gdje izvorno objavljen, jer držim da će Bosancima i Hercegovcima biti zanimljiva evolucija njegovih stavova o Bosni i Hercegovini uopšte, te posebno o Bošnjacima i njihovoj dosadašnjoj i odsadašnjoj ulozi u BiH. Na jedan se način, naime, vidi Bosna gledana očima Bošnjaka u Zagrebu – a na bitno drugačiji način se ista ta Bosna vidi iz Sarajeva, očima zagrebli muhadžera. Begovićeva Bosna, od njegove lične hidžre pa na ovamo, sve je manje idealna ali nesretna zemlja kojoj ne daju i kojoj se ne da, a sve više stvarna Bosna, kakvu i sami poznajemo, vječito razapeta između različitih stremljenja i strahova (što je najgore, često opravdanih) svojih stanovnika i njihovih složenih simultanih poli-identiteta.

Mislim da se hronološkim praćenjem Begovićevog pisanja o Bosni i Hercegovini sasvim jasno može uočiti sazrijevanje njegovog ličnog uvjerenja da je prava građanska država najbolje rješenje za složenu bosansku situaciju. Jedno je kada se taj stav iskazuje sa pozicija sekularnog evropskog liberalizma; a nešto sasvim drugo, novo i nesvakidašnje, kada se isti stav iskazuje sa pozicija islamskog promišljanja (a Begovićev ugao gledanja definitivno jeste i islamski) i jake bošnjačke svijesti. Ista ona slijepa sila i ideološka prisila koja je svojevremeno bila omrazila proklamovane vrijednosti prethodnog sistema mnogim vjernicima, danas je, prešavši u ruke vjernika i nacional-patriota, polučila sličan stepen gađenja među svim ljudima kojima su prisila i nasilje strani.

Naša prava prestaju tamo gdje počinju prava drugih. Ta granica nije uvijek lako uočljiva, niti ju je lako definisati - ali je, barem, "utješno" što i prava drugih prestaju tamo gdje počinju naša. Možda nije blesava ni ona narodna, samo nek komšiji crkne krava. Uz blagu izmjenu, dodavanje slova i: samo nek i komšiji crkne krava, mogli bismo je pretvoriti u osnovu nekog našeg novog koncenzusa. Ekvifrustracija, ravnomjerna raspodjela frustracije zbog nemogućnosti da se ikad ostvari san bilo koje grupe, mogla bi biti dobrom osnovom za pax bosniaca i novi-stari bosanski modus vivendi. Čini mi se i da je to jedna od bitnih, stalno prisutnih – a ipak neiskazanih poruka ove zbirke. Samo je susret sa pravom i stvarnom Bosnom i Hercegovinom mogao dovesti do takve evolucije stava autora, čiji prvotni stavovi odišu idealizmom posmatrača iz daleka, a potonji realizmom vrlo svjesnog sudionika bosansko-hercegovačke sadašnjosti.

[ramo1979]

trba mi prica "mudrac i gostoljubivi gospodin"

[dacina_curica]

Znas li porijeklo price? Pisca?

[malakikica1]

Čovjek nije drvo i vezanost je njegova nesreća, oduzima mu hrabrost, umanjuje sigurnost. Vežući se za jedno mjesto, čovjek prihvata sve uslove, čak i nepovoljne i sam sebe plaši neizvjesnošću koja ga čeka. Promjena mu liči na napuštanje, na gubitak uloženog, neko drugi će zaposjesti njegov osvojeni prostor i on će počinjati iznova. Ukopavanje je pravi početak starenja, jer je čovjek mlad sve dok se ne boji da započinje. Ostajući, čovjek trpi ili napada. Odlazeći, čuva slobodu, spreman je da promijeni mjesto i nametnute uslove. Kuda i kako da ode? Nemoj da se smiješiš, znam da nemamo kud. Ali možemo ponekad stvarajući privid slobode. Tobože odlazimo, tobože mijenjamo. I opet se vraćamo, smireni, utješljivo prevareni.
«Ako je vraćanje cilj, čemu onda odlaženje?»
Pa u tome i jeste sve: vraćati se. S jedne tačke na zemlji čeznuti, polaziti i ponovo stizati. Bez te tačke za koju si vezan, ne bi volio ni nju ni drugi svijet, ne bi imao odakle da pođeš, jer ne bi bio nigdje. A nisi nigdje ni ako imaš samo nju. Jer tada ne misliš o njoj, ne čezneš, ne voliš. A to nije dobro. Treba da misliš, da čezneš, da voliš.

Meša Selimović
Derviš i Smrt

[Krokodil Behko]

Izvanredan citat Kikice ali ja se tu ne slažem sa autorom. Ukoliko bi suprotno postupali
svi bi ličili na Nietzschea.

[Heidi]

''Ali ja hoću da ti kažem, jer preskačući po vas dan balvane može čovjek nešto da vidi i nauči, da smisli i osjeti. Hoću da ti kažem šta mislim o tvojim mnogobrojnim zanimanjima i sposobnostima i tvojim smjelim teorijama, pa i o tvojim stihovima i tvojim ljubavima.''

***
''Ne, ne. drugi ili te ne znaju ili ti lažu ili misle isto što i ja, ali šute. Sve tvoje teorije, sva tvoja mnogobrojna duhovna zanimanja, kao i tvoje ljubavi i tvoja prijateljstva, sve to proizlazi iz tvoje ambicije, a tvoja ambicija je lažna i nezdrava, jer dolazi od tvoje sujete, samo i jedino od sujete.

Jeste. I ta nacionalistička ideja koju sad tako vatreno propovijedaš, i to je samo jedan naročit oblik tvoje sujete. Jer ti ne možeš da voliš ni svoju majku ni svoje sestre ni rođenog brata, a kamoli jednu ideju. I ti bi jedino iz sujete mogao da budeš dobar, darežljiv, požrtvovan. Jer tvoja sujeta to je glavna snaga koja te pokreće, tvoja jedina svetinja, jedina stvar koju voliš više nego samoga sebe. Onaj ko te ne zna mogao bi lako da se prevari gledajući tvoju radinost i borbenost, tvoju predanost nacionalističkom idealu, nauci, poeziji, ili ma kakvom višem cilju koji je iznad ličnosti. Ali ti ne možeš ničem drugo služiti i ni uz koga trajno ostati, jer ti to tvoja sujeta ne da. I onog trenutka kad ne bude u pitanju tvoja sujeta, sve će to za tebe postati tuđe i daleke stvari za koje ti nećeš htjeti, nećeš moći ni prstom maknuti. I samog sebe ti ćeš iznevjeriti zbog nje, jer si ti sam samo rob svoje sujete. Ti sam ne znaš koliko si sujetan. Ja te poznajem u dušu i samo ja znam kakvo si ti čudovište od sujetna čovjeka.
Ni do čega tebi nije stalo, i ti stvarno nit voliš nit mrziš, jer i za jedno i za drugo treba bar za trenutak izići iz sebe, izložiti se, zaboraviti, prevazići sebe i svoju sujetu. A ti to ne možeš; niti ima stvari za koju bi ti to učinio, sve i kad bi mogao. Tebe tuđi jad ne može ni da dirne, a kamoli da zaboli; pa ni tvoj rođeni, samo ako laska tvojoj sujeti. Ti ništa i ne želiš i ničemu se ne raduješ. Ti čak nisi ni zavidljiv, ali ne od dobrote, nego od bezgranične samoživosti, jer ne primjećuješ tuđu sreću kao ni tuđu nesreću. Tebe ne može ništa ganuti ni pokrenuti. Ti se ne zaustavljaš ni pred čim, ne što si hrabar nego što su u tebi zakržljali svi zdravi nagoni, što za tebe, pored tvoje sujete, ne postoji ni krvne veze ni urođeni obziri, ni bog ni svijet, ni rod ni drug. Ti ne cijeniš ni svoje rođene sposobnosti. Umjesto savjesti tebe može da peče samo povrijeđena sujeta, jer jedino ona uvijek i u svemu progovara iz tebe i diktira tvoje postupke.''

***
''Pa ako baš hoćeš, da govorimo i o tom. Jest, i zbog nje. Ni do nje tebi nije stalo, ni ovoliko. I to je samo tvoja nemoć da se zaustaviš i uzdržiš ma pred čim što ti se slučajno i trenutno nudi i što laska tvojoj sujeti. Jest, ti osvajaš sirote, zbunjene i neiskusne učiteljice, kao što pišeš članke i pjesme, držiš govore i predavanja. I još ih nisi potpuno ni osvojio, a već su ti teške, jer već tvoja sujeta zja i pohlepno gleda dalje. Ali to je i tvoje prokletstvo da se nigdje ne možeš zaustaviti i nikad nasititi i zadovoljiti. Ti sve potčinjavaš svojoj sujeti, ali ti si njen prvi rob i najveći mučenik. Može biti da ćeš ti još mnogo slave i uspjeha imati, i većih uspjeha nego što je slabost zaluđenih žena, ali ni u jednom nećeš naći zadovoljstva, jer će te tvoja sujeta šibati da ideš dalje, jer ona guta sve, i najveće uspjehe, i zaboravlja ih odmah, ali svaki i najmanji neuspjeh i uvredu pamti dovijeka. A kad se obrsti, polomi, ukalja, unizi, rastjera ili uništi oko tebe, tada ćeš u toj pustinji ostati sam, lice u lice sa svojom sujetom, i nećeš imat ništa da joj pružiš, i tada ćeš jesti sam sebe, ali ti to neće pomoći, jer će te tvoja sujeta, navikla na bolje zalogaje, prezreti kao hranu i odbaciti. Takav si ti, iako izgledaš drugačiji u očima većine ljudi, iako i sam o sebi drugačije misliš. Ali ja te znam.''

I. Andrić

[dacina_curica]

[Julia-Klara]

I ja