Sve vijesti u BiH

[mrki62]

Na novoj ličnoj karti i podaci o "entitetskom državljanstvu"

[mrki62]

Sarajlić: Entitetsko državljanstvo je ustavna kategorija

Predsjedavajući Kluba poslanika SDA u Predstavničkom domu državnog parlamenta Asim Sarajlić obrazložio je novinarima zašto je Klub poslanika SDA glasao za Prijedlog zakona o izmjenama i dopunama Zakona o ličnoj karti državljana BiH, koji je ovaj dom danas podržao.






To je haman nastavak priče koju ja osobno promoviram svo vrijeme i sad će biti svi krivi a izdajnik i izdajnici nikako

[mrki62]

[carobnjak N]

Zvao me nekidan u dva iza ponoći Kožo da ispriča vic. Ima on taj običaj, zovne u gluho doba noći iz kafane da ispriča vic.

Elem, pitao Muju sin: "Babo, babo, koje su bolje šljive?" "Plave, bolan", odgovorio mu otac. "A što su onda ove crvene?", pokazao mali na stablo. "Zato što su zelene, konju", iznervirao se Mujo.

Ovaj put ti je dobar, pohvalio sam Kožu, ali priznaj: pukao bi da ne zezaš "pitare". Kakve ba pitare?, čudio se on. Ajde, odmahnuh, kao da nisam skontao, volim i ja Želju. "Koje su boje pravi fudbaleri?; plave; a što su ovi crveni?; zato što su zeleni". Ili to, reko, ili zezaš Federalnu televiziju. Plavu, a crvenu, jer je zelena. Dakle SDP.

I znaš šta mi kaže Kožo? Jooj, kaže, što si ti opterećen: svakom vicu nađeš političko-kulturno-historijski kontekst! Jok, nego ga nema, kažem ja. Bit će da je vic o šljivama. Čuj, zelene šljive. Tako je i Milorad Dodik pitao obavještajce koje je boje onaj atentator iz dvorane Borik. Ne pamtim sad koje je sve boje bio, ali znam da je na kraju bio zelene.

Baš kao prošlog ljeta u Oslu, sjetit ćete se - nisu još utihnuli rafali s otočića Utoya, a već su svi norveški, europski i svjetski mediji znali da iza terorističkog napada stoji skupina Ansar al-Džihad al-Alami, koja se Norveškoj osvećuje za angažman u Afganistanu i Libiji. Jer tko bi drugi iz čista mira ubio sedamdeset mladih ljudi, osim bolesnika kojima glas u glavi viče "Ubij, ubij"?

Onda se policiji predao onaj arijevski bolesnik s automatskom puškom i zeznuo cijelu stvar. Oči ubojice, naime, nisu bile zelene, već crvene. Zato što su bile plave.

Da ima, naime, na ovom svijetu nekog reda, da je sedamdeset mladih ljudi ubio kakav crnokosi i crnooki iranski, sirijski ili - zašto ne? - bosanski useljenik, već bi Iran, Sirija ili - zašto ne? - Bosna bili sravnjeni sa zemljom, svijet bi svaki dan pratio uzbudljivi nastavak "rata protiv terora", a Hollywood bi već otkupio prava za priču. Ovako, o čemu bi bio film? Što pisati? Koga bombardirati?

I Anders Borik, Breivik, kako se već zove, tiho je nestao iz novina, televizije i naših života.

Slično se, eto, dogodilo u banjolučkom Sportskom centru Borik. Nije policija ni zbrojila bombe, puške, škorpione, prigušivače, detonatore i četiri stotine metaka nađenih u dvorani samo dan prije svesrpskog sabora na dvadesetu godišnjicu Republike Srpske, nije se još na vagi umirila igla što je pokazivala tri kilograma plastičnog eksploziva, a već su svi srpski i - kako se to sad kaže, srpskijanski? - srpskijanski mediji znali da iza planiranog napada na sam skorup srpstva stoji Al-Qaidina ćelija u Bosni i Hercegovini, ili barem Oslobodilačka vojska Kosova, neki balija u svakom slučaju. Otkud, naime, Srbima oružje? Tko bi na „kosovsku večeru kod cara Lazara" donio snajper i eksploziv, osim bolesnika kojima glas u glavi viče "Ubij, ubij"?

Onda se otkrilo da oružje pripada Božidaru Stanišljeviću, zvanom Bole, radniku u dvorani Borik, Breivik, kako već, prijatelju nekih Arkanovih plaćenika, Legijinih suradnika i Karadžićevih obavještajaca. Zeznuo Bole cijelu stvar.

Da u Bosni, naime, ima nekog reda, da nije puške i eksploziv unio Božidar Stanišljević nego Mevlid Jašarević, ili barem neki Jašari, već bi Milorad Dodik pozivao hrišćansku Europu u pomoć, srpski i srpskijanski mediji saznali bi sve o prijateljima i obitelji teroriste do devetog koljena, svaki dan bismo pratili uzbudljivu potragu za kampovima OVK i Al-Qaide po vrletima Mahnjače, a Kusturica bi po scenariju Miroslava Lazanskog snimao politički triler "Na bini balija". Ovako, o čemu bi bio film? Što pisati? Koga hapsiti?

Terorist Bole uskoro je tako tiho nestao iz novina, televizije i naših života. Posljednje što se o njemu čulo bilo je da su mu ekstremne vehabijske grupe financirane iz Saudijske Arabije platile da prizna kako je oružje njegovo. Što je Televiziji Republike Srpske u povjerenju odao Marko Nicović, još jedan od stručnjaka za međunarodnu sigurnost obučenih na filmovima Stevena Seagala - policijskih eksperata s majstorskim pojasom neke smrtnicima nepoznate borilačke vještine i privatnim senseijem u nekom budističkom hramu u Kini ili Japanu, a kakvi su u Srbiji rodili kao šljive.

Očajnički tako udarili srpski eksperti i mediji bojati plave šljive u crveno, ne bi li nekako ispale zelene. A kako ne ide, sve otkako se Bole predao i zeznuo cijelu priču, umjesto atentatorom, bave se jednim tekstom o njemu, i hajkom na crnogorskog pisca Andreja Nikolaidisa.

Pa onda i hajkom na direktora Narodne biblioteke Srbije Sretena Ugričića, zbog podrške Nikolaidisu zbog teksta o Boletu. Pa hajkom na Forum pisaca, zbog podrške Ugričiću zbog podrške Nikolaidisu zbog teksta o Boletu. Pa hajkom na Svetislava Basaru i srpske intelektualce, zbog podrške Forumu pisaca zbog podrške Ugričiću zbog podrške Nikolaidisu zbog teksta o Boletu. Pa hajkom na Čedomira Jovanovića, zbog podrške Basari zbog podrške Forumu pisaca zbog podrške Ugričiću zbog podrške Nikolaidisu zbog teksta o Boletu.

Zakotrljao je Bole neviđen belaj u tri države, traži se ostavka predsjednika crnogorske skupštine, srpski ministar policije smjenjuje direktora Narodne biblioteke, dižu se sudske tužbe i izmjenjuju oštre diplomatske note, ustalasao se brdoviti Balkan kao da je Al-Qaida u dvorani Borik detonirala hidrogensku bombu, nadigla se hajka i na Jovanovića i na Basaru i na Ugričića i na Nikolaidisa i na ostale pomagače atentatora na sudionike „kosovske večere kod cara Lazara", na svakoga, dakle, osim na samog atentatora koji je na večeru donio sanduk oružja i tri kilograma eksploziva.

Nije li to divno?

Kako reče Emir Kusturica u dvorani Borik, na dan propalog terorističkog napada: "Zamišljao sam da sam šljiva, jabuka, ili barem trešnja." Ne znam kakve to točno veze ima s Boletom, Mujom i šljivama, neka to ispituju policijski senseiji za koštuničavo voće, ali - pitate li mene - nije to slučajno. Šljive su, baš kao i teroristi, zelene samo dok ne sazriju.

Historijske okolnosti, jasno.

Boris Dežulović

Napomena: tekst je zbog autorove prevelike "slobode u govoru" malo "prečišćen"

(Oslobođenje)

[adacta]

Kralj bošnjačkog podzemlja u predsjedničkoj fotelji: Zašto Bakir svoje leševe podmeće drugima?
Politička ubistva plaćana otetim "pivarskim" novcem

Već nekoliko mjeseci kroz usta mafijašice Šejle Jugo-Turković, "EuroBlica" iz Beograda i kriminalnih glasnogovornica Vildane Selimbegović, Dženane Karup-Druško i njima priključene Duške Jurišić traje neviđeni pritisak na Tužilaštvo BiH da se istraga o ubistvu Ramiza Delalića Ćele otjera što dalje od bošnjačkog člana Predsjedništva BiH Bakira Izetbegovića i vrha bošnjačke državne mafije.

Naravno, prema tom scenariju, a preko korumpiranog sedmičnika i propalog dnevnog lista u vlasništvu porodice Selimović, spomenuti leš bošnjačke mafije trebalo je poturiti lideru opozicije i vlasniku "Dnevnog avaza" Fahrudinu Radončiću, što baš i nema velikog utjecaja na širu javnost.

Istina o Ćeli

Ipak, "Dnevni avaz" odlučio je svoje cijenjene čitaoce podsjetiti na sva ubistva i podlosti što ih je gadafizirani Bakir Izetbegović preko raznih "ševa" i kriminalaca sam inicirao ili je morao znati za njih prije nego što su političkim blagoslovom brutalno počinjena.

Očigledno su razotkrivanje ubice Ramiza Delalića Ćele i njegovih političkih naručilaca te suđenje Turkovićevoj grupi uspaničili ekipu oko Bakira Izetbegovića. Nije nikakva tajna da je kobnih devedesetih upravo Bakir njegovao sve veze s ljudima iz podzemlja koji su se stavili u službu SDA ili Armije RBiH.

Paravojna veza držala se s Mušanom Topalovićem Cacom, koji je likvidirao brojne sarajevske Srbe, ali i Bošnjake, kao i nekadašnje ljude iz pravosuđa koji su utjecali na suđenja u predratnim procesima za navodno "antidržavno djelovanje".

Inače, Caco, koji se kasnije odmetnuo od hijerarhijskog vrha Armije RBiH, uhvaćen je živ i doveden u prostore tadašnjeg Prvog korpusa Armije RBiH. Po principu "mrtva usta ne govore", on je na licu mjesta likvidiran i sa sobom je odnio tajne o zločinima i njihovim političkim nalogodavcima.

U toj "akciji" život je, ipak, bio pošteđen Ramizu Delaliću Ćeli, a kasnije je on pušten na slobodu.

Rad za državu

Delalić je, za razliku od Cace, koji je radio lokalno i držao linije u Starom Gradu, bio mnogo mobilniji. Sam je tvrdio da radi za "državu", Aliju, Bakira i kasnije tajnu policiju AID. On se od Bakira Izetbegovića odmetnuo nakon ubistva Nedžada Ugljena, jer je javno govorio da je Ugljena ubio državni vrh BiH.

Tako su odnosi na relaciji Delalić - Bakir Izetbegović postali konstantno loši. Prema pojedinim medijskim napisima, Delalić je retroaktivno od Izetbegovića mlađeg tražio milion maraka honorara za ubistvo "srpskog svata" 1. marta 1992. godine ispred Stare srpske crkve na Baščaršiji u Sarajevu. Nije pomoglo ni to što je Izetbegović Delaliću osigurao ekskluzivan poslovni prostor u Štrosmajerovoj ulici u strogom centru Sarajeva, gdje je ratni komandant Devete brdske brigade otvorio kafić "Kiborg".

Izetbegović je navodno godinama odbijao da Delaliću plati milion maraka honorara.
Iz toga je proistekla verzija da je mezar rahmetli predsjednika Izetbegovića preko svojih sandžačkih veza minirao upravo Delalić, a da bi upozorio Bakira kako mu mora platiti spomenuti iznos.

Prema istom scenariju, Izetbegović je medijski vršio pritisak na policijsko-pravosudne organe da bude otkriveno ko je atentator na mezar njegovog oca. Kada su informacije dovele do Delalića, Izetbegović se ušutio i pravdu uzreo u svoje ruke. Delalić je ubijen, a u javnost su odmah plasirane informacije da ga je ubio Ljirim Bitići s Kosova, i to po nalogu Muhameda Alija Gašija.

Suđenje Gašiju za "reket" i 17-godišnja zatvorska kazna na kraju su pokazali da Delalićev ubica i naručioci tog zločina i dalje šetaju slobodno, pa je na scenu stupio poznati scenarij iz ranijih godina - za sve je preko mafijaških linija u medijima optužen "albanski lobi".

Ratne poluge

U igru je ubačen Naser Keljmendi, koji je kao stranac u Sarajevu i Albanac trebao izazvati simpatije za Izetbegovićevu grupu i antipatije na "drugoj strani". Preko Bakirovih KOS-ovaca u sve su uključeni i srbijanski mediji, a cilj svega je u očima javnosti i tužilaštva poništiti stvarni razlog Delalićevog uklanjanja.

Na isti način, medijskim unošenjem smutnje, istraga o Delalićevim ubicama gura se na slijepi kolosijek kao što je to učinjeno s ubistvom članova porodice prvog komandanta Armije RBiH Sefetra Halilalovića, s ubistvom Ugljena ili Leutara.

Taktika je posve jednostavna i svodi se na to da svaki protekli dan od ubistva ujedno predstavlja i manje šanse da budu otkriveni ubice i nalogodavci iz vrha bošnjačke državne mafije.

Zanimljivo je da su i 17 godina nakon rata u igri iste medijske, obavještajne, policijske i pravosudne poluge, odnosno pojedinci u njima. Također, sličan je i način finansiranja.

Kada je međunarodna zajednica ukinula AID, tu je tajnu službu SDA finansirala novcima otete "Sarajevske pivare". Kako se bivši načelnik Uprave za kadrovske poslove MUP-a BiH i sadašnji vlasnik otete "Pivare" Hilmo Selimović suvlasnički oslobodio dvojice svjedoka svog prvog miliona, odnosno direktora Ferida Prašovića i finansijskog direktora Žige, zbrajaju se mrtve glave oko kruga Izetbegović-Selimović.


Kantonalno tužilaštvo godinama je vodilo slučaj o Prašovićevoj smrti, a sve je završeno u poznatom stilu rada bošnjačke državne mafije - predmeti se guše u prašini policijsko-tužilačkih ladica.

Šta je ubilo Delalića: "Bakir je za sve znao"

Obilje objavljenog materijala nakon rata najbolje pokazuje ko je i dalje kralj bošnjačkog državnog podzemlja. U tom smislu, vrlo je znakovit intervju koji je Ramiz Delalić uoči smrti dao "Slobodnoj Bosni", i to pod naslovom: "Ubijao sam za Aliju", odnosno serijalu "Kako smo ubili Nedžada Ugljena", gdje objašnjava svu surovost svojih političkih nalogodavaca.

U senzacionalnoj ispovijesti Delalić otkriva mnoge tajne te razjašnjava i pozadinu ubistva Nedžada Ugljena. Očigledno, moćni nalogodavci odlučili su da se nepoćudni Delalić pridruži koloni političkih leševa, a da, po mnogo puta oprobanom receptu, njegov leš bude gurnut u tuđe dvorište.

Otkriti istinu o političkim leševima

Insistiranje "Avaza" i posebice Fahrudina Radončića da BiH mora razjasniti političke leševe ako želi evropski put i istinsku demokratiju, mnogo boli ratne profitere i njihove političke šefove u liku Bakira Izetbegovića. No, "Dnevni avaz" neće se bojati mafije i njenih medijskih trabanata. U ime javnosti očekujemo da depolitizirana tužilaštva i hrabri tužioci napokon krenu u otkrivanje pravih ubica i izazovu domino-efekt u kojem će svjedoci pokajnici otkriti sva ubistva i nalogodavce.

Igre sa Zikom

Ista političko-medijska mašina već mjesecima se stavlja u zaštitu Zijada Zike Turkovića i na svaki mogući način pokušava ovog serijskog ubicu i narko-šefa izbaviti iz zatvora.

Postavlja se pitanje zašto Bakir Izetbegović, uostalom, ne odgovori kako je od "Sarajevske pivare" napravljena praonica keša, ko je Turkoviću mogao dati akreditaciju AID-a u ratu, ko mu je prodao blindirano vozilo Alije Izetbegovića ili, još gore, ko mu je ustupio uređaje za prisluškivanje zaostale iz AID-a.

Sva ova pitanja, nakon brojnih leševa, ključni su dokaz kontinuiteta bošnjačke državne mafije i njihove velike "medijske mobe", to jest pritiska na državne tužioce Olega Čavku i Dianu Kajmaković, odnosno Federalnu televiziju (FTV) i "Avaz" da ne izvještavaju s procesa Turkoviću.

Šta će Bakir na Cacinoj dženazi

Koncem novembra 1997. godine dženaza Mušanu Topaloviću Caci obavljena je po drugi put. Za neke neočekivano, dženazu mu je ispred Careve džamije klanjao i sam Bakir Izetbegović. U tom smislu vrlo ilustrativno je otvoreno pismo Senada Pećanina Aliji Izetbegoviću objavljeno u "Danima", u kojem glavni urednik tog magazina pita:

- Ko je sve vrijeme podržavao i štitio Mušana Topalovića Cacu, a zatim odobrio njegovo svirepo ubistvo? Ko je njegovo tijelo mjesecima držao na jednom gradskom smetljištu? Ko je začepio usta o tom slučaju svim državnim funkcionerima? Ko je unaprijedio i zaposlio u SDA, vojsci i policiji Cacine najbliže saradnike, ostavivši na ulici obične časne borce? Ko je, na kraju, "da se Vlasi ne dosjete", dozvolio grandioznu Cacinu dženazu, poslavši, upadljivo, na nju svog sina. Kada odgovorite na ova pitanja, onda ćete i znati ko je istinski uvrijedio hiljade časnih momaka koji su branili ovu zemlju.

http://www.dnevniavaz.ba/vijesti/teme/7 ... ugima.html

[adacta]

Posljednja ispovijest Ramiza Delalića Ćele (I): Pitao sam Bakira da li Alija zna da je Kemal Ademović od mene naručio ubistvo Ugljena!?

Bakir Izetbegović mi je rekao: "Što se tiče Ugljena, mogu ti reći da je on veliko đubre i din-dušman"

Sarajevski sedmičnik „Slobodna Bosna“ u julu 2007. godine posthumno je objavio posljednju ispovijest ratnog komandanta Devete brdske brigade Ramiza Delalića Ćele, u kojoj ovaj govori o svojoj ratnoj i poratnoj ulozi u Sarajevu i BiH te daje odgovore na mnoge misterije o ljudima i događajima iz bošnjačkog vrha u glavnom gradu naše zemlje.

U interesu javnosti i konačnog saznavanja istine o važnim događajima iz nama bliske prošlosti, kompletnu ispovijest prenijet ćemo u nekoliko nastavaka:

Šta je pisala 'Bosna'

- Ramiz Delalić Ćelo je 2007. ubijen na isti način kao i čovjek koga je, kako sam Delalić kaže, on trebao ubiti devet godina ranije, dakle Nedžad Ugljen, zamjenik direktora AID-a.

U policijskim i mafijaškim krugovima se kaže ubistvo istim rukopisom, uz samo jednu razliku. Delalić nije samo ubijen, on je izrešetan mecima od glave do pete i na taj način izmasakriran, dok je Ugljenov ubica bio „elegantniji“. Ono što je zajedničko je sljedeće: Delalić je juna 2007. ubijen u Odobašinoj ulici, ispred stana svoje djevojke, odnosno žene sa kojom je, pored zakonske, imao paralelnu vezu, kao što je Ugljen, na Aneksu ubijen ispred stana svoje tadašnje djevojke Atije Muftić. „Hvatalo“ ih se u momentu smanjene koncentracije.

Delalić je bio u stanu i pozvan je na mobitel da ispred zgrade siđe na par minuta. Očito, zvao je neko poznat, jer je izašao potpuno opušten i bez oružja, koje je uvijek nosio, kao što se i Ugljen, stojeći pored auta u koji je htio sjesti, opušteno okrenuo da se pozdravi sa ubicom, kojeg je, očito, znao. Prema opisima susjeda koji su sa prozora posmatrali ubistvo Ugljena, ubica je bio visok preko 180 cm, što odgovara opisu Ramiza Delalića Ćele, ali ne i opisu Enesa Pandžića, vozača Kemala Ademovića, na kojeg je Delalić u razgovoru sa ovim novinarom upro prstom, okrivljujući ga za ubistvo Ugljena.

Moguće je da je ubica jedan od njih dvojice ili neko sasvim treći iz koloritnog svijeta koji je dolazio u njegov kafić „Kiborg“ i sa Ćelom u podrumu igrao pikado. Ali, ono što je nedvosmisleno jasno jeste: da je vrh državne bezbjednosti SDB, odnosno kasnije AID, usko surađivao i koristio mafijaše za specijalne poslove i da je nad tom „neprincipijelnom koalicijom“ lebdio blagoslov Alije Izetbegovića, čijim je stopama nastavio da gazi njegov sin Bakir. Kada su se interesi previše prepleli i kada je mafija počela imati državu u šahu, počela su uklanjanja neugodnih svjedoka. Svi oni: Nedžad Herenda, koji je slučajno preživio, Nedžad Ugljen i Ramiz Delalić radili su za istu službu i imali su istog šefa!

Slijede pitanja koja su novinari SB-a uputili Delaliću i njegovi konkretni odgovori:

Kada ste upoznali Nedžada Ugljena?

- Ja sam rahmetli Nedžada Ugljena upoznao u ratu, negdje tokom 1992. Bio je to čisto službeni odnos, jer sam ja u to vrijeme bio komandant 3. brdske brigade, a Ugljen je radio u MUP-u i slovio je kao povjerljivi čovjek Bakira Alispahića, tadašnjeg ministra MUP-a. Moje poznanstvo za Ugljena se veže za taj period kada smo imali nekoliko sastanaka u komandi moje jedinice. U septembru 1996. sam čuo da je ubijen, tada je on već bio na funkciji drugog čovjeka AIDa, i mislim da je nešto ispred Vlade radio za potrebe Suda u Haagu.

U to vrijeme je direktor AID-a bio Kemal Ademović. U junu ili julu 1996. je bio slučaj Herenda. Mene je dandva ranije na džumi u Carevoj džamiji vidio Hasan Pervan, kojeg sam znao od ranije i ponudio da mi proda „hekler“ i „škorpion“ sa prigušivačem. Ispričao mi je interesantnu priču. Rekao je da imaju stranog špijuna kojeg trebaju da likvidiraju i da će od njega ostati BMNJ koji, navodno, žele meni da prodaju. Hasan Pervan je u to vrijeme bio u onoj ekipi gdje i Edin Garaplija. Mene je ova ponuda začudila, jer nisam vidio nikakve veze u toj priči, pa sam mu rekao: „Donesi mi naoružanje, a vozilo prodaj Hrvatima u okolini Travnika.“
Sutradan ili nešto kasnije Pervan mi je donio „hekler“ koji sam platio 1.200 KM, a „škorpion“ je rekao da će donijeti za dan-dva. Nakon toga sam sa Kenanom Ušanovićem, sa kojim sam se našao u svojoj radnji „Kiborg“, uputio prema Rajlovcu, kod „Božića pumpe“, da isprobam novo oružje. Sa mnom je bio i moj sin. Dok smo se vraćali prema vozilu, naišao je Ugljen koji se iz pravca Rajlovca vozio prema gradu i kada je vidio Kenana, zaustavio je auto četiri do pet metara ispred našeg. Prišao je Ušanoviću koji je stajao pored vozila i pozdravio se sa njim. Meni je mahnuo rukom i dok sam prilazio, rekao je: „Kenane, hajde, kada je već Ramiz tu, neka i on ovo čuje.“
Otmica Herende

Kakav je Vaš utisak, da li je Ugljen slučajno naišao?

- Mislim da jeste. Moj je utisak da jeste. Vidio sam da je jako uznemiren, usplahiren. Rekao je: „Šta se ovo radi u državi i šta to radi Kemo Ademović?“ Iz unutrašnjeg džepa sakoa je izvadio jednu kasetu. Ispričao nam je kako je Nedžad Herenda pretučen po naređenju Keme Ademovića, da su mu, navodno, pucali u glavu sa više metaka, a onda ga bacili u neki šaht. Ne sjećam se da je spominjao gdje je taj šaht.
Razgovor je trajao kratko, četiri do pet minuta. Dakle, dobro se sjećam da je rekao da je ovo urađeno po naređenju Keme Ademovića i da je on, znači Ugljen, obišao Herendu u bolnici i snimio razgovor sa njim. Vjerovatno je to bila kaseta koju je on pokazao meni i Ušanoviću. Ja sam odvezao sina kući, a dogovorili smo se da se nađemo u kafiću na Grbavici, lijevo od raskrsnice koja vodi na Vraca. Tu smo se našli i onda nam je opširno ispričao šta se, ustvari, desilo sa Nedžadom Herendom.

Šta Vam je tada rekao Ugljen?

- On je rekao da su Herendu na Ciglanama, ispred njegovog ulaza, kidnapirali ljudi Keme Ademovića koje on poznaje. Bio je uznemiren i rekao je u jednom momentu: „Ako preživim ovih 15 dana, živiću još 100 godina.“ Tih dana se po gradu pričalo da je po naređenju Ugljena i Alispahića, Herenda trebao da ubije Ismeta Bajramovića Ćelu, pa je pucao i teško ga ranio. To je bila priča, ali nisam siguran je li bilo tako. Kada smo ga pitali što tako govori, on je rekao: „Upravo zbog ove kasete će me likvidirati Ademović Kemo, jer je meni za vrijeme posjete Herenda Nedžad sve ispričao.“ Ugljen je rekao da su Herendu kidnapovali iz njegovog BMNJ-a i tada su mi se upalili klikeri.

Šta ste zaključili iz te priče sa BMNW-om?

- Izvukao sam zaključak, s obzirom na Pervanovu ponudu da kupim BMNJ, da se meni možda nešto namješta. Opteretilo me to. Kenan i Ugljen su ostali da pričaju, a ja sam otišao kod Fikreta Prevljaka, koji je u to vrijeme bio komandant divizije u Sarajevu i sve mu ispričao.

Zašto ste se obratili baš Prevljaku?

- Znao sam da su ovi iz AID-a dvostruki igrači, imao sam dojam da se meni nešto sprema i htio sam da se nekako osiguram. Pokazao sam Prevljaku „hekler“ i rekao ko mi ga je prodao. Prevljak je telefonom nazvao Ademovića i rekao da sam ja tu, u njegovoj kancelariji, da imam interesantnu priču i da bi bilo dobro da dođe. Ademović je rekao da ima neki sastanak i da ćemo se vidjeti kasnije. Stvarno smo se kasnije sreli na Džidžikovcu, u ulici Mustafe Golubića.

Ademović je sjedio u vozilu, ja sam prišao i kraj otvorenog prozora mu ispričao kako ga Ugljen optužuje u vezi s Herendom. Ademović je rekao: „j.... li mu mamicu i jebaću mu mamicu.“ Kemo je tom prilikom bio jako uznemiren. Ponovo smo se našli navečer oko 10 sati. Ja sam bio sam, a on u pratnji Enesa Pandžića, svog vozača. Ponovo sam mu detaljno ispričao Ugljenovu priču, Pandžić je bio malo udaljen od nas i nije čuo šta razgovaramo. Kemo je opet psovao Ugljena, rekao je da on radi za Haag i da ima dokumentaciju koja može kompromitirati državni vrh, dakle, predsjednika i krug ljudi oko njega.

Zamolio me je da ponovo „uglavim“ sastanak sa Ugljenom i dao mi diktafon ili nešto slično kako bih mogao snimiti razgovor. Dva dana kasnije pozvao sam Ugljena i on je došao u moju radnju, u „Kiborg“, i sjeli smo u podrum. Ja sam sve snimao, a rekao sam da sam ga pozvao, jer mi je nuđen na prodaju BMNJ iz kojeg je kidnapovan Herenda. Ugljen je sa svoje strane rekao da su otkriveni ljudi koji su pucali Herendi u glavu i sjećam se da je spomenuo ime Garaplija. Pitao me je, naravno, ime osobe koja mi nudila BMNJ na prodaju, ali sam rekao da trebam još neke stvari provjeriti, pa ću mu javiti. Otišao je veoma raspoložen iz radnje.

Kafa u „Kiborgu“

Poznato je da ste, naročito od oktobra 1993., imali dobre odnose sa Alijom i Bakirom Izetbegovićem. Jeste li njih pitali, budući da ste to već pitali i Ademovića, znaju li oni da se planira ubistvo Ugljena?

- Polovinom septembra 1996. sam otišao kod Bakira Izetbegovića sa kojim sam bio u dobrim odnosima i o svemu ga obavijestio. Tačnije, pitao sam ga da li on zna da se sprema Ugljenova likvidacija i zna li uopšte ko je Ugljen. Odgovorio je da zna ko je Ugljen, ali da o likvidaciji nema pojma. Tom prilikom mi je još rekao: „Vidjećemo se za nekoliko dana, a što se tiče Ugljena, Ramize, mogu ti reći da je on veliko đubre i din-dušman.“ Nakon nekoliko dana Bakir je došao kod mene u „Kiborg“, popili smo kafu i jasno mi je rekao: „Ramize, ti se ne bi trebao u to miješati“, misleći na likvidaciju Ugljena. Mislim da je on to od sebe htio da otkloni, da se sutra, ne daj Bože, njemu nešto ne desi, da se on ne poveže sa likvidacijom.

Kakav je Vaš utisak, je li Bakir Izetbegović bio upućen u planiranje Ugljenovog ubistva?

- Lično mislim da je sve znao oko toga!

Bili ste u bliskim, prijateljskim odnosima sa Vasvijom Vidović, tadašnjim oficirom za vezu BiH sa Tribunalom u Haagu, zašto nju niste pitali je li Ugljen preko Haaga naštetio predsjedniku i državi, kako Vam je rekao Ademović?

- Pitao sam je. Vasvija mi je rekla da je Ugljen bio veoma koristan za BiH, što se tiče suradnje sa Haagom. Vasvija je o Ugljenu imala pozitivno mišljenje i smatrala je da ispravno radi. Ovo mi je ponovila i nekoliko dana nakon njegove smrti, rekavši da ako išta saznam u vezi s likvidacijom, treba da se obratim sudu ili tužilaštvu i prenesem informacije - objavila je 2007. godine „Slobodna Bosna“.



(U sutrašnjem broju: Ko je Delalića vozio u službenom automobilu, šta su bili grijesi Nedžada Ugljena, ko je Ćelu pozivao u AID, ko je s Delalićem obilazio mjesto Ugljenove likvidacije, šta je tajna italijanske "berete")

Šta je zanimalo Bakira Alispahića

Ugljena više niste sretali ili jeste, nakon susreta u "Kiborgu"?

- Jesam, jer je njega zanimalo ko mi je nudio da mi proda "hekler" i BMW. Ja mu to nisam htio reći. Jednom je dolazio sa Bakirom Alispahićem, a poslije nekoliko dana je do mene došao Bakir Alispahić sa ženom jednog našeg pjevača. Kada smo se malo odvojili, on je pitao: "Ramize, da li znaš o Ugljenu, jer se njemu nešto sprema!?" Pitao me je i o onom Pervanu, ali nisam ništa htio reći, nego sam odgovorio u smislu otkud mu ideja da ja znam da se nešto opasno sprema Ugljenu i, inače, kako bi ja to mogao da znam!? Poslije toga su dolazili neki ljudi, jedan po imenu Fazlić...

Zašto "Dnevni avaz" objavljuje intervju Ramiza Delalića Ćele

S obzirom na to da državna mafijaška hobotnica putem svojih medija pokazuje da je u panici zbog činjenice da se otkrivaju ubice ratnog komandanta Ramiza Delalića Ćele i da pokušavaju svoje leševe podvaliti drugima, što se čini putem mafijaških biltena "Dani" i "Oslobođenje", Redakcija "Dnevnog avaza" objavljuje intervju, senzacionalnu ispovijest koju je "Slobodnoj Bosni" dao Delalić i koja je objavljena poslije njegove smrti. Intervju otkriva pozadinu i strah Delalića od ljudi oko SDA, za koju je godinama radio i čak ubijao! Oprema teksta preuzeta je iz "Slobodne Bosne".

http://www.dnevniavaz.ba/vijesti/teme/7 ... ljena.html

[carobnjak N]

Radončića još boli što je izgubio na izborima

[Konsultant]

Lakse je piskarati nego cistiti 3 trake snijega poprijeko ne uzduz, a kamoli magicnih 6.

Ne skontah sto je bitno ako je Bakir bio na dzenazi? Mozes se neslagati sa onim kojeg ukopavaju, ma kakav on bio, a opet biti u dobrim odnosima sa nekim od njegove blize familije. Nepisano je pravilo u takvim situacijama otici na dzenazu/sahranu jer su kod nas gradovi mali i svak svakog zna. Ako nista zbog onih koji su ostali na ovom svijetu.

Kod nas se problemima drustva vise bave novinari nego citavo tuzilastvo na svim mogucim nivoima vlasti.

[Zagorka]

zbilja....sta ce ko na cijoj dzenazi,jos to pitati...vela havle

[mrki62]

NEDIPLOMATSKE IZJAVE SINA ¨NAŠE DINASTIJE¨

Autor: dr. sc. Ibrahim Kajan, 18.2.2012.




¨Tayyip Erdoğan ne pripada samo Turcima, on je naš zajednički lider. Barem jedna milijarda ljudi, a među njima i dva milijuna Bošnjaka, želi brz oporavak Tayyipu Erdoğanu¨, rekao je bošnjački član Predsjedništva BiH, Bakir Izetbegović, novinarima tijekom posjete Turskoj, čime je doslovce šokirao najveći dio bh javnosti.

Čudne li, neuke li i neuljudne izjave! Brz oporavak uvaženom predsjedniku Republike Turske želi svaki čovjek koji je upoznat s njegovim državničkim djelom i koji ga cijeni, ali otkuda u njoj, u želji za ozdravljenjem - politička nota koja posvaja dva milijuna Bošnjaka – zaista je više nego upitno. Brižnost za zdravlje dobrog čovjeka i prijatelja je jedno, a politika je nešto sasvim drugo.

Zasigurno je i sam Predsjednik Republike Turske bio zatečen Izetbegovićevom ponudom, a kako i ne bi!

U političkoj praksi, osim možda tamo gdje porodične dinastije vladaju državama u kojima su zamućene granice između njihova posjeda i kolektivnog vlasništva države u kojima se barata s narodima i pojedincima kao s pukim stvarima, takva jedna izjava se nikada nije mogla čuti. Tu snishodljivost g. Izetbegovića niko nije tražio, a najmanje njegova ekselencija Predsjednik Republike Turske, taj mudri državnik i izuzetni prijatelj BiH.

Predsjednik Republike Turske je neosporno mali državnik, lider nove Turske koja je zdušno poduprla i pomogla Bosnu i Hercegovinu i tijekom rata (kad g. Tayyip Erdoğan nije bio predsjednik) i u godinama poslije rata. Kad je riječ o Bošnjacima, tijekom rata bezuvjetna pomoć pristizala je, čini mi se, posebice, od Islamske Republike Iran i Malezije, i ali i od Sjedinjenih Američkih Država, koja je u onom odsutnom, hamletovskom trenutku opstanka - bila doslovno i presudna! A ima zasigurno još i istočnih i zapadnih zemalja koji su Bosni i Hercegovini bili, barem u jednom trenutku o kojem joj je ovisio život, bili presudni. Teško je izmjeriti prijateljstvo od kojeg preživljavaš, i veličinu prijatelja koji su ti pomogli da opstaneš.

Uz dostojanstvo kojim se pomoć daje ugroženom, podjednako je važno pokazati i dostojanstvo u izražavanju zahvalnosti onome ko je pomoć darovao.

Bošnjaci su potpuno svjesni da Bakir Izetbegović nije neupitni (bošnjački) politički, a još manje moralni autoritet da bi mogao dijeliti, ništa manje, nego pozicije lidera stranim državnicima a još ih manje postavljati svom vlastitom narodu na čelo. Lideri se - naravno - ¨rađaju i postavljaju¨ na sasvim drukčiji način, ali to g. Izetbegović nažalost ne zna! Da je barem pročitao biografije svoga oca, rahm. Alije, kojem to ni na kraj pameti ne bi palo, ni kao primisao, a nekmoli da izgovori pred medijima ¨cijelom svijetu¨!

¨Danke Deutschland¨ na način Bakira Izetbegovića je misaoni užas i misaona mizerija koja ni u čemu nema pokrića: ni u očekivanju bolesnog prijatelja, mudrog Tayyiba Erdogana, ni u (prešutnom) plebiscitu bošnjačkog naroda. Izetbegović mlađi, kao tradicionalist, zasigurno bi se mogao upitati šta bi na njegove ¨ponude¨ rekli naši preci, kad bi mogli progovoriti - od vremenski najbližeg Džemala Bijedića, preko Ali Fehmija Džabića, do Zmaja od Bosne, Huseina Gradašćevića?

Da, teško je očekivati da je on, Bakir Izetbegović, to čitao knjige historijske i iz tog barem neke zaključke i spoznaje prisvojio. On je tek još jedan očiti dokaz da je vrijeme porodičnih političkih dinastija prevladano, da je passé, da je dapače štetno, uzurpatorsko, da je nerijetko neurotično i, kako vidimo, nefunkcionalno i patetično.

[mrki62]

BHSH - Bosanskohercegovačka stranka HNV-a



Dramatično je Dnevni list najavio osnivanje nove stranke, namijenjene isključivo Hrvatima. Bosanskohercegovačkim Hrvatima. U stvari, u daljem tekstu bosanskim Hrvatima. I to samo onima kojima će biti draža Bosna i Hercegovina od njih samih.
___________piše: Tvrko Milović i poskok.info



Stranka će se zvati „bosanskohercegovačka stranka Hrvata“, a osnivač je svećenik fra Luka Markešić.

Ideja nije od jučer. Ima svoju povijest i svoje protagoniste.

U osvit bosanskohercegovačke demokracije buknuo je rat. U takvim okolnostima normalan razvoj demokracije je nemoguć. Pojedinci koji se iz različitih, ideoloških ili privatnih razloga nisu našli u svojoj etničkoj eliti, mogli su se pasivizirati ili otpočeti „gerilsko“ političko djelovanje.

Među Hrvatima je ovakvo djelovanje posebno razvijeno zbog specifičnih uvjeta u kojima žive. Naime, većina Hrvata u BiH živi u Bosni gdje čine – manjinu. Skoro nigdje u Bosni, osim nekoliko manjih sredina, Hrvati nisu većinsko stanovništvo. S druge strane, Hrvati Hercegovine su izrazito homogenizirani što je kroz rat i poslijeratne izborne cikluse dovelo do logične koncentracije političke moći u Hercegovinu.

Najjača hrvatska politička stranka u BiH, HDZ, oduvijek je bila svjesna izvjesne „polarizacije“ na hercegovački i bosanski lobi unutar stranke što se uvijek nastojalo ublažiti kroz predstavljenost u stranačkim tijelima.

Ipak, kao i svaka stranka na svijetu, i HDZ je pun političkih sukoba u kojima je stalan proces istjerivanja gubitnika. Kada su ti gubitnici iz Hercegovine problema nema. Ali kada su ti gubitnici iz Bosne, onda se u pravilu poteže pitanje „hercegovačko bosanskog“ antagonizma. Naravno, prešućuje se činjenica da su najveći politički ekzekutori gubitnika obično iz lokalne sredine...

Ovo je gotovo politička praksa među BH Hrvatima. Kada je Jadranko Prlić izbačen iz HDZ-a on je osnovao „ProEns“ stranku i nikome nije padalo na pamet reći da je riječ o nekakvom regionalnom sukobu. Ali kada je iz stranke izbačen Krešimir Zubak, onda se otvorila široka debata kako Hercegovci izbacuju Bosance iz stranke.

Kada je Prlić osnivao ProEns, osnivao ju je ravnomjerno i u Hercegovini i u Bosni, kao što je i HDZ u svojim počecima jednako zastupao sve krajeve. Samo je Zubak, osnivajući svoj NHI svjesno, i gotovo šovinistički zanemario hercegovačke Hrvate obraćajući im se s neskrivenom netrpeljivošću i prijezirom.

Prije njega su takvi bili i Ivo Komšić, osnivač ratnog, Alijinog HSS-a. Komšić je te ratne 1993. osnovao HSS s isključivim ciljem da sebe legitimira u Alijinom ratnom predsjedništvu. Na osnivačkoj skupštini „HSS-a s ljiljanima u grbu“ prisustvovala je cjelokupna bošnjačka politička elita. Izostanak relevantnih Hrvata objasnio se ratnim stanjem u kojem se Sarajevo nalazi...

Vratimo se Zubaku. On je politički propao. Ne samo među Hercegovcima, nego i među Bosancima. Bosanski Hrvati, naime, nikad nisu značajnije prihvatili Zubaka, čiji je NHI bio regionalno opredijeljen, i kojemu je navodno jedina briga bila zaštita bosasnkih Hrvata.

Greška koju je Zubak počinio tada jeste da je bosanskim Hrvatima obećavao zaštitu od hercegovačkih Hrvata, zanemarujući stvarne izvore njihovih problema.

Ove greške Zubak nije svjestan ni danas. U nedavnom Saboru koju je pantrljak od njegove stranke imao (par članova Komšićevog HSS-a i nekoliko odbora nekadašnjeg NHI) Zubak je pokušao još jednom reanimirati staru ideju o regionalnoj stranci bosanskih Hrvata. Bez suvislih argumenata zašto je to potrebno, zubakov HSS-NHI promovira ideju kako su oni „Stranka bosanskih Hrvata“. Koliko je regionalizacija Zubaku uspjela pokazuju i posljedice Sabora – napuštanje četiri odbora, među kojima i onaj najjači – distrikta Brčko na čelu s bivšim predsjednikom HSS-NHI-a Ivanom Krndeljom i prelazak u HSS Ljiljane Lovrić.

Politička regionalizacija Hrvata koju je pokušao Komšić Ivo (danas u predsjedništvu SDU-a koji ima jednok županijskog zastupnika), a nastavio Zubak Krešimir (danas njegov stranka ima dva nekontrolirana zastupnika u županijama) doživjela je potpuni fijasko.

Još jedna stranka se uplela u priču oko regionalizacije: HSP. Iako to za sebe neće reći, HSP je posljednjih godinu i pol gotovo sve svoje aktivnosti preusmjerio na bosanske Hrvate. Zaveden pričicama sarajevske medijsko-političke kotline kako su bosanski Hrvati ugroženi hercegovačkim, i kako oni cijene i bogato nagrađuju predstavnike bosanskih Hrvata, HSP-ovci su se naivno upecali i počeli otvarati podružnice širom Bosne.

Razultati su do sada jako skromni. Nekoliko odbora su preoteli HDZ90tki, te osnovali nekoliko podružnica gdje Hrvati mogu imati maksimalno po jednog vijećnika. Nakon godine i pol otvaranja podružnica po Bosni pokazalo se da neoustaštvo među bosasnkim Hrvatima nema korijena. Bosnizacija HSP-a tako je neslavno propala i mnogo prije lokalnih izbora.

Tek sada dolazimo do HNV-a i njihove spektakularne najave osnivanje stranke za bosanske Hrvate (BHSH).



Za one koji ne znaju, HNV je nekad davno bio politička stranka. Koliko su bili uspješni pokazuje činjenica da su već nakon dva sramotna izborna rezultata prešli u nevladin sektor skupljajući naivne intelektualce i političke otpatke koje narod na izborima „nije prepoznao“. Iako je jasno samo po sebi, nije loše spomenuti da su članovi i spomenuti Ivo Komšić i Krešimir Zubak.

Taj i takav HNV, nakon toliko propalih regionalizacija Hrvata, ovih dana ponovo plasira ideju o stranci bosanskih Hrvata.



Ustvari, predlažu je fra Luka Markešić, Ivo Komšić i Dubravko Lovrenović, koji zajedno iza sebe imaju sedam stranačkih iskaznica (koliko je poznato mladom autoru ovog teksta)!

Ideja za novom strankom ustvari je obična patka. Osnovati stranku u nadležnom sudu je jedno, ali napraviti stranačku infrastrukturu nešto je sasvim drugo. Da ne govorimo o potpunom odsustvu ideologije kod predlagača. Naravno, ako pretpostavimo da mržnja prema HDZ-u nije ideologija nego jednostavno – mržnja.
Od ove ideje neće biti ništa. Ona služi isključivo za spektakularni naslov u Dnevnom listu, i omogućuje fra Luki Markešiću nekoliko nastupa na Federalnoj televiziji te intervju u Danima.

[carobnjak N]

Britanski javni servis (BBC) je povodom 20. godišnjice opsade Sarajeva emitovao dokumentarni film "For the Love of Books: A Sarajevo Story" o spašavanju knjiga iz zapaljene Vijećnice i o ljudima koji su rizikovali vlastite živote da bi iz plamena spasili knjige smatrajući da je bolje umrijeti nego živjeti bez najvrednijeg kulturnog i historijskog blaga.
[media]K00ERnQVWz4#![/media]

"For the Love of Books: A Sarajevo Story" je dokumentarni film britanskog režisera i scenariste Sama Hobkinsona.

Sarajlije i svi oni koji su tog 25. augusta 1992. godine boravili u glavnom gradu BiH nikada neće zaboraviti plamen koji je progutao skoro 80 posto knjižnog fonda i dokumenata koji svjedoče o historiji BiH.

Fotografije stravičnog prizora, kulturocida na kraju 20. stoljeća, su obišle cijeli svijet, a o izgubljenom bogatstvu se i danas snimaju dokumentarni filmovi.

U Hobkinsonovom dokumentarcu je istaknuto spašavanje nekoliko hiljada iznimno vrijednih islamskih rukopisa koji svjedoče o historiji BiH. Naime, režiser je najprije želio uraditi priču o Gazi Husrev-begovoj biblioteci, ali je uvidio da je zapravo priča o spašavanju knjiga ona koja je mnogo veća i snažnija.

"Spašavanje historijskih dokumenata je jednako spašavanju ljudskih života. Knjige su naša prošlost, naši korijeni. A, bez prošlosti nemamo budućnosti", jaka je poruka Mustafe Jahića, direktora Gazi Husrev-begove biblioteke, koja se provlači kroz cijeli film.

Film je na posljednjem SFF-u dobio nagradu publike za najbolji dokumentarni film i isto tako na posljednjem Aljazeera Documentary Films Festivalu dobio "Special Award fo Investigative Journalism". Idejni producent i koproducent filma je Nidal Megrabi, država Katar je financirala ovaj fim, a Oxford Film & TV je tehnički producirala film.

Film ce biti prikazan i u sklopu Festivala "Sarajevska Zima" i to 15. marta u 18 sati u Turskom kulturnom centru u Sarajevu.

Lutumba Hussein je tad radio kao noćni čuvar u biblioteci i rizikovao je vlastiti život u spašavanju knjiga

[Ideja]

plamen koji je progutao skoro 80 posto knjižnog fonda i dokumenata koji svjedoče o historiji BiH.

e ovo stvarno nisam znala, mislila sam da je puno manje uništeno

[carobnjak N]

plamen koji je progutao skoro 80 posto knjižnog fonda i dokumenata koji svjedoče o historiji BiH.

e ovo stvarno nisam znala, mislila sam da je puno manje uništeno

Pa jeste na žalost ...tu se može vidjeti koja je to količina mržnje prema nekom narodu kad mu želiš uništiti knjige,zapise iz prošlosti ,o porijeklu i svemu.
Koliko je tad samo našeg blaga uništeno mi nismo ni svijesni ,a izgleda da nas baš previše ni ne zanima . Drago mi je da je makar neko posvetio komentar ovakvoj temi koja to itekako zaslužuje

[Krokodil Behko]

Carobnjak, ne pise, da li se odnosi na Univerzitetsku ili gazi Husref begovu biblioteku.
Koliko sam razumio, trebalo bi da je rijec o ovoj drugoj?
Mislim da sam citao naslove, zauvijek izgubljenih raritetnih djela ali poodavno je bilo.

[mrki62]

Slučaj "Sejdić i Finci": BiH prijeti isključenje iz Vijeća Evrope





BiH zbog zastoja u implementaciji presude u slučaju "Sejdić i Finci" prijeti isključenje iz Vijeća Evrope.

[24 sata info]

Zaključeno je to danas, tokom prvog ovogodišnjeg nacionalnog seminara, koji se u organizaciji Škole političkih studija Vijeća Evrope, na osnovnu temu "Kultura dijaloga u BiH", održava na Vlašiću.

Igor Gaon, direktor Škole, ističe da je ovo deseta godina postojanja iste, a da su ove godine prvi put, i zahvaljujući uključivanju USAID-a, koji Školu finansira sa dvije trećine sredstava, okupili 64 polaznika iz svih važnijih političkih partija u BiH, medija, nevladinih organizacija i pripadnika nacionalnih manjina.

"Svi tvrde da je ovo jedan od najboljih modela u BiH, gdje se mladi ljudi mogu educirati. Od njih nećemo napraviti bolje političare, ali hoćemo da im približimo politiku kao takvu i zato koristimo najbolje predavače koji dolaze iz različitih partija, regija, i tako dalje prenose svoja iskustva mladima", rekao je Gaon.

Esad Mavrić, koordinator Škole, rekao je da je u okviru osnovne teme najvažnija sesija razgovor o implementaciji presude u slučaju "Sejdić i Finci".

"Dio predavača su članovi Ustavno-pravne komisije parlamenta BiH jer se ova komisija bavi amandmanima na Ustav koji se tiču kredibilnog napora na implementaciji te presude, što je uslov za sticanje pozicije za aplikaciju za članstvo u EU. Iz tog razloga smo na ovu sesiju pozvali upravo njih da s polaznicima podijele informacije, razmišljanja i da ih na neki način upoznaju dokle se stiglo s tim", rekao je Mavrić.

Šefik Džaferović, predsjedavajući Ustavno-pravne komisije iz SDA, rekao je da je Komisija uključila predsjednike najvećih političkih stranaka u rješavanje implementacije presude.

"Iskreno, volio bih da se sve završi bez predsjednika stranaka, u institucijama BiH. Ali, uključili smo ih jer želimo da iscrpimo sve mogućnosti kako bismo što prije došli do rješenja", rekao je Džaferović.

Istakao je da se na poziv da učestvuje kao predavač u Školi odazvao jer smatra da je kultura dijaloga veoma važna za politički život BiH.

"Dijalog doprinosi konstruktivnoj atmosferi, u kojoj je moguće praviti iskorake naprijed, pa zato cijenim da je ova škola vrlo važna i spreman sam uvijek da se odazovem", rekao je on.

Lazar Prodanović, član Komisije iz SNSD-a, je rekao da je ta stranka predložila amandman kojim bi se krenulo u implementaciju presude, a koji se odnosi na Dom naroda BiH, po kojem bi iz FBiH bilo 12 delegata, po pet Bošnjaka i Hrvata i dva predstavnika nacionalnih manjina, a iz RS šest, od kojih bi pet bili Srbi, a jedan iz reda nacionalnih manjina.

"To bi bio kredibilan napredak u kontekstu implementacije presude i smatramo da je taj amandman prihvatljiv za ostale stranke", rekao je on.

Osim na temu implementacije presude u slučaju "Sejdić i Finci", razgovarano je i o stanju u medijima, evroatlantskim integracijama, popravljanju ekonomske situacije u BiH, o čemu su govorili Mladen Ivanković Lijanović iz NSRzB i Azra Hadžiahmetović iz SBiH. Patrik Mun, američki ambasador u BiH, govorio je o načinima pomoći SAD BiH u evroatlantskim integracijama.

Seminar je počeo u petak, a završava sutra. U planu su još dva nacionalna seminara i jedan seminar u sjedištu Vijeća Evrope u Strazburu, gdje će učesnici iz BiH boraviti zajedno s pripadnicima ostalih nacionalnih škola iz drugih zemalja članica Vijeća Evrope.

[mrki62]

Milorad Dodik (SNSD, odn. RS), Dragan Čović (HDZ, odn. ‘Herceg-Bosna’), Sulejman Tihić (SDA, odn. uništenje države BiH) i ostali grobari države Bosne i Hercegovine, rade samo svoj posao - ono što im se nelegalnim Dejtonskim sporazumom od strane bošnjačkih političara kolaborantski dopušta - a to je razaranje Republike Bosne i Hercegovine. Dopušta im se sistematska legalizacija Republike srpske kao samostalne državne jedinice koja, već počevši od samog državotvornog prefiksa u nazivu, "republika", zatim vlastitog parlamenta, zakonodavne i izvršne vlasti, pa i posjedovanja internacionalnog poštanskog koda, zacrtanih državnih granica i mnogo drugih državotvnih atributa skrivenih pod maskom termina "entitet" - već ima sve oblike jedne države u privremenoj dejtonskoj uniji država. Za konačan cilj samostalnosti im nedostaje internacionalno priznanje i oficijelno knjiženje državne imovine u vlasništvo Republike srpske.

Dejtonski političari - konkretno, bošnjačke vođe - kao i OHR, kriju neke istine, a to je da RS ima sve oblike jedne države, koja je stvorena putem nacistički metoda: Ratnih zločina i genocida. Tu istinu je iskazao i Internacionalni sud pravde u svojoj Presudi od 26.2.2007. - ali je "naši" političari na vlasti ne žele niti spomenuti, a kamo li zapitati Ujedinjene nacije šta su učinile da IZVRŠE tu svoju Presudu po kojoj Republika srpska ne bi mogla niti postojati. Izvršenjem te Presude bi se vratili na zadnje legalno državno uređenje, Ustav Republike Bosne i Hercegovine. Ali Dodik i njemu slični rade ono što su mu predstavnici bošnjačkog naroda omogućili i u čemu ih pomažu. Dakle, apsolutno je pogubno što tu matricu slijede stranke sa centralom u Sarajevu. Sve, naravno, ¨u ime vjere, naroda¨, a na štetu državnosti građanske Republike Bosne i Hercegovine. Te stranke sebi očito od takve pogubne politike obećavaju komadić Bosne.

Pristankom na podjelu državne imovine, SDA i SDP u suštini mijenjaju i internacionalno priznati dogovor o sukcesiji bivše Jugoslavije, te ignoriraju činjenicu da je država Bosna i Hercegovina jedini legitimni vlasnik imovine evidentirane kao vlasništvo bivše SFRJ, SRBiH i RBiH.

Podjela državne i vojne imovine je otvorena i očigledna izdaja, tj. razaranje Republike Bosne i Hercegovine kao države i pokušaj da tzv. RS I FBiH dobiju sve potrebne papire za otpuštanje u samostalnost. Knjiženjem državne imovine na dejtonske tvorevine, RS i FBiH bi ispunili sve internacionalne preduvjete za “mirno razdruživanje” kao samostalne države, pa bi time definitivno uništili Republiku BiH suverenu i svjetski priznatu državu. Još ako tome dodamo i popis stanovništva koji je već dogovoren, bili bi legalizirani rezultati postignuti genocidnom agresijom na Republiku Bosnu i Hercegovinu.

Izvršenje Presude Internacionalnog suda pravde od 26.2.2007., kao i primjena presuda Tribunala ka jedinom pravno utemeljenom i logičnom cilju – povratku iz suspenzije Republike Bosne i Hercegovine i obnavljanje njenog građanskog društva. To je obaveza Internacionalne zajednice, konkretno, njenog najvišeg organa, Ujedinjenih nacija, prema državi i građanima te članice UN, a posebno prema preživjelim žrtvama vojne agresije i genocida koji je proveden, a i dalje se ustvari već 16 godina provodi.

Može se zaključiti da ako patrioti i odani građani RBiH dopuste knjiženje državne imovine RBiH na entitete i popis stanovništva - da su automatski odobrili “mirno” vađenje konačne smrtovnice za Republiku Bosnu i Hercegovinu. Pasivnost šutnjom je ujedno aktivnost odobravanjem – a to je kolaboracija u uništenju Republike Bosne i Hercegovine.

[carobnjak N]

Jedno pitanje ...šta je sa distriktom Brčko ,zar on ne pola rs-a na dvoje ? Opet si se malo više zjbo Niko više ne priča o raspadu BiH pa čak ni Karadžić ,jedini ti stalno gudiš isto

[mrki62]

Molim te pročitaj, razmišljaj jedan tjedan o tome šta si pročitao pa onda opet pročitaj pa tek onda javi.
Distrikt Brčko,.. a da ja tebe pitam jel znaš kako je nastalo, razlog , zbog čega. Ja ću reči da je nastao na način jer se nacionalisti nisu mogli dogovoriti čije će to područje biti a za sve ostalo su se dogovorili.
Dalje, ko je istinski vladar u Brčkom i da li to tvoje polanje RS na pola smeta u bilo čemu Srbima primjerice u Banjaluci, jel smeta Dodiku , jel smeta u bilo čemu u jačanju RS ?
Haj malo razmisli i argumentuj

[Zagorka]

Ja glupe ti teme,haj' j_bi nesto majke ti