Neki dan sam usput nešto malo dumao na tu temu. Neka sitnica ti nešto znači, ali nikom drugom apsolutno ništa i sa tvojim sjećanjima nestaje i njena bitnost, jer niko neće uzeti tu stvarčicu i biti u stanju i približno da zamisli to što je bilo u tvojoj glavi. Jer to su isključivo tvoji doživljaji, i možeš ih i ispričati nekom i objasniti do najsitnijih detalja pa opet to neće moći da znači ni približno isto.
I kada prođu, vaši, ili naši, životi postaju apsolutno nebitni, zajedno sa svim tim sjećanjima. Već sa sljedećom generacijom velika većina toga se izgubi. A pogotovo nakon druge generacije.
O roditeljima znamo kao nešto više, samo i isključivo zbog našeg vlastitog iskustva, o dedama i nanama manje, a pradjedovi i nane ili njihovi očevi i majke mogu biti sretni ako im uopšte znamo i ime. A i oni su imali svoje sitnice i sentimentale gluposti o kojima više niko ništa ne zna niti će ikada saznati. Tako neće ni o našim ili vašim.
Pa onda dođem do toga da sentimentalna bitnost nečijeg dosadašnjeg života u ovom trenutku se može isključivo mjeriti mogućnošću da se neko sjeti nečega ili ne. Jer ako zaboraviš ili zaborave, isto je kao da nisi ni postojao. A zaboravit ćeš, prije ili kasnije.
Poslije mi pade na pamet ideja, šta kad bi u realnom vremenu snimali nečiji život i postavili nekoga da ga istovremeno gleda. Taj gledalac bi morao potrošiti kompletan svoj život da gleda tuđi, i opet bi na kraju i jedan i drugi postali nebitni, jer bi se s obojicom izgubila sjećanja prvog. A tu je to negdje.
I da zaključim, vaša sjećanja su unaprijed osuđena na propast.
