Kolumne

[Lebowski]

Emir Imamović: Počasni (malo)građani

Bio je to još jedan od brzogorećih skandala: Milan Bandić, gradonačelnik Zagreba je, prvo, imenovan počasnim građaninom Sarajeva, a onda mu je, koji dan, dobro sedmicu, kasnije – ta titula oduzeta. Pametan svijet se, naravno, upitao: zašto je, za čije babe zdravlje i čiji krasni ud, uopće Bandić proglašen počasnim građaninom? Budalama je, kao i obično, sve svejedno.

Zaista, prema kriterijima prema kojima je zagrebački gradonačelnik dobio priznanje bosanskohercegovačke prijestolnice, moguće je počasnim građanima Sarajeva proglasiti, brat bratu, još sto, ma dvjesto hiljada stanovnika hrvatskog glavnog grada. Osim, naravno, ako se ne traži da laureati budu poznati. E onda broj potencijalnih počasnih građana radikalno pada, ali ne znači da ih nema za ozbiljnu raspravu i posljedičnu listu čekanja. Teško je odrediti je li za Sarajevo značajnija Ivana Banfić zbog dueta s Dinom Merlinom ili Josipa Lisac zbog nastupa na Večerima sevdaha u Lisinskom.

Suvislo objašnjenje razloga zbog kojih je Milan Bandić nagrađen, nije ponuđeno iz prostog razloga što ga nema. On je tek nekome pao na pamet, ime mu je dovoljno zvučno i ima kao neke simbolike u tome što jedna prijestolnica gradonačelniku druge daje nekakvo priznanje.

Dobrodošli

Razlog zbog kojeg je Milan Bandić bio počasni Sarajlija tek nekoliko dana je jasan i tu, htjeli mi to priznati ili ne, Nino Raspudić ima pravo: „direktor“ Zagreba je kažnjen zbog verbalnog delikta. U prijevodu, rekao je kako se nada da će u Bosni i Hercegovini uskoro postojati tri umjesto dva entiteta, a to se, znamo, ne oprašta. Niti se može oprostiti. Jer, kako ono reče nekakav delegat iz gradske vlasti: mi, neki mi, smo jako osjetljivi kada se drugi miješaju u unutarnje stvari BiH i njeno uređenje. I jesmo, što jest – jest, iskustvo nam govori da poslije prijedloga sa strane prođemo, i to u boljoj varijanti, grozno.

No, šta bi bilo da je Milan Bandić u televizijsku kameru kazao kako se nada Bosni i Hercegovini bez entiteta? Da li bi se i tada miješao u unutarnja pitanja i ustrojstvo BiH? Naravno da bi. Da li bi i poslije takvog sna ostao bez titule počasnog građanina? Ma kakvi – dobio bi još jednu. Bošnjaci i Gradimir Gojer su izuzetno osjetljivi na unutarnja pitanja na pedeset jedan posto teritorija. Miješanje u preostalih četrdeset i devet je poželjno, naročito ako podrazumijeva, na kraju balade, skidanje onih tabli na kojima piše: „Dobrodošli u Republiku Srpsku“. Principijelnost kod nas, očito, nije isto kao trudnoća, iako bi trebala biti. Ne može se, znamo, biti malo trudan, ali se, očito, može biti malo principijelan.

Kakvo god bilo i šta god o njemu neko mislio, ovo današnje Sarajevo je, još uvijek, najozbiljniji grad u Bosni i Hercegovini. Većina od najboljeg što imamo živi u njemu ili je čvrsto konektovana na prijestolnicu. Sa svih svojih milion mana, Sarajevo je, opet, grad u kojem se – i kada nije SFF – može sresti respektabilan broj ozbiljnih, realiziranih, priznatih ljudi. To što na jednog takvog dođe nekoliko hiljada ljutih provincijalaca je posljedica, uz ostalo, onoga što je Sarajevo predeveralo. Baš kao i to što je, možda, nekada omjer bio drukčiji u korist onih koje vrijedi poznavati.

Beograd i Zagreb su, bez možda, danas mnogo više gradovi od Sarajeva i puno su ozbiljniji. No, između njih, izuzev istog tog Sarajeva, sve su same karaule, s koje god se strane pogleda i krene i bez obzira na to što se i drugdje može sresti vrijednog svijeta i s njime uživati.

Sarajevo je, međutim, kao jedinica lokalne samouprave, potpuno obesmišljeno. Nakon što je smanjeno teritorijalno, oduzete su mu, manje-više, sve ingerencije i danas njegova vlast služi da se s vremena na vrijeme blamira. Razapeto između kantonalne i općinskih vlasti, Grad Sarajevo postoji reda radi: u administrativnom smislu ono je kao nešto veća mjesna zajednica, samo s većim budžetom i brojnijom administracijom.

Ovakva vrsta provincijalizacije je, naravno, dobrodošla raznim bezveznim pojavama čije su ambicije daleko veće od izuzetno skromnih mogućnosti. E, takvima zaista svašta može pasti na skromnu pamet: od toga da predlože nazivanje Doma mladih po pokojnom Toši Proeskom, do cirkusanja s dijeljenjem titule počasnog građanina.

Proizvodnja besmisla

Kakvi se diletanti bave Sarajevom za plaću, možda i više od navedenoga, govori program obilježavanja Dana Grada, koji će biti održan pod nazivom: „Na vjetrometini i raskrsnicama epoha“. Ovu budalaštinu je, garant, smislio dopredsjednik Gradskog vijeća, Gradimir Gojer, izuzetno talentiran za proizvodnju besmisla i spajanje riječi u konstrukcije koje ne znače ništa.

Vijeće u kojem je on dopredsjednik i grad čiji gradonačelnik umalo glavu ne izgubi na otvaranju arapskog velegranapa, ne mogu ništa drugo, nego biti neozbiljni u kontinuitetu. Tako je, eto, nakon blamaže s Bandićem, započela višednevna manifestacija u kojoj turnire u borilačkim sportovima smjenjuju čuveni časovi historije na otvorenom, plivački mitinzi kuglaška nadmetanja, izložbe svečanu sjednicu...

Upravljati Sarajevom nekada je bila i čast. Dovoljno je pogledati listu bivših gradonačelnika, među kojima ima ljudi koji su zaboravili više nego što kompletna današnja izvršna i zakonodavna vlast zna. Bila je to, međutim, i golema obaveza. A danas... Ma ništa, osim što se sarajevske vlasti smjenjuju kako bi se potvrdilo da uvijek možemo gore.

[Spanac_113]

ČOVJEK - GRUDA ZEMLJE NA ZEMLJI

Bosna, Bosnia ili Bosnae kao prostor


Ovaj Prostor ( smješten između 42 33 30 i 45 16 30 sjeverne dužine, skoro tačno u sredini između vrelog Ekvatora i ledenog Sjevernog pola, te između 15 43 30 i 19 37 20, istočne širine, a na prosječnoj nadmorskoj visini od oko 420 m, sa istoka, juga i zapada zaštičen vijencima visokih planina) je jedinstven sklop topografskih (reljefnih) hidrografskih, geoloških, geomorfoloških, metereoloških, biogeografskih, pedoloških i inih drugih faktora i predstavlja skoro idealno mjesto nastanjivanja, možda jedinstveno na planeti Zemlji.

Bar iz ovog razloga bi i njegovi današnji (pod)stanari trebali to poštivati idetificiranjem sa IMENOM ZEMLJE (Bog je Adama/Adema od zemlje stvorio, a ova zemlja se odvajkada zvala Bosna...) i tek tada će ova Zemlja i baš svime bogati Prostor, otvoriti svoje neiscrpne riznice svojim stanarima.
Govoriti o bilo kojoj državi nameće aksiom da je svaka država prije svega Prostor, dakle teritorij, potom uređen prostor (posebno komunikacijski) što je prvi uvjet uređenosti odnosa među vlasnicima (odnosno stanarima ili bolje rećeno privremenim zakupcima) i što je osnov stabilnosti svake države.
Prostor je u svakom smislu, i kao ime (toponim) i kao pojam znatno stariji od stanara Prostora. Prostor sa aspekta historijskih procesa veoma ćesto mijenja stanare, ali u ogromnoj večini nikada nije promijenio ime, naime skoro da je pravilo da se novi stanari identificiraju sa imenom Prostora uzimajući to ime kao ime svoje Nacije, bez obzira na religijsku ili čak rasnu pripadnost.
Dakle: Prostor koji se i danas zove Fracuska, nekada su naseljavali Franci, a danas ga nastanjuju Gali, Germani, Loreali te masa afro-naroda, Francima nema ni traga, i svi pobrojani, ali i oni koji nisu a nastanjuju Prostor zvani Francuska, su Francuzi.
Italiju naseljavaju uglavnom Romani, Italima nema ni traga, ali Italova njiva (prostor), i njeno ime je osnova jedinstva Italijanske nacije.
Rusija (Rosija, Prostor koji je naseljavao finski narod zvan Rusi i koji nosi finsko ime Rusija: Zemlja u magli) sada naseljavaju Slaveni, koji sebe nazvaše Rusi, a po imenu Prostora. Stanari Egipta su bili Egipčani, pa su ih zamijenili Semiti, Arapi uglavnom, te su se i oni idetificirali sa imenom Prostora. Makedonci, Spanci, Portugalci, Malajci, a tek Amerikanci, Argentinci, Brazilci, Australci, Kanađani, Kinezi...
Nitko ni približno ne zna koliko je staro ime ovog Prostora, što upučuje na činjenicu da je ovaj Prostor naseljavalo puno (privremenih) stanara, a oduvijek su se zvali Bošnjanima, Bosancima ili Bošnjacima , dodavane su i religijske odrednice: ristajani-pravoslavci, krstjani-katolici ili muslimani, a u novije vrijeme i etno: Hrvat, Srbin itd, ali ono BOSNA i ski je uvijek bio NACIONALNI IDENTITET.
Poznato je međutim, da se ovaj Prostor u Srednjovjekovnoj Državi Bosni dijelio na 5 regija, podprostora, ili prostora u Prostoru i to: Bosnu, Soli, Donj kraj, Hum i Zahumlje, a stotinjak godina pred okupaciju od strane Otomanskog carstva pridodat je i Rudnik (Danas poznat kao Sandžak).
Sa aspekta uprave nad Prostorom, a najviše iz komunikacijskih razloga, uz pomenutih 5 upravnih područja postojala su još dva, Podrinje i Zapadne strane, tako da je upravu nad Prostorom činilo 7 upravnih jedinica, ranga vojvodstva.
Poznato je također, da su glavne međe ovog Prostora sa sjevera i sa istoka nepromjenjive od kako postoji ime Bosna (u svim svojim vremenom i naseljavanjem uvjetovanim varijacijama). Nepromjenjivost ovih granica su Priroda i njene sile, a iskazuje se imenima rijeka: Une, Save i Drine.
Današnje, još uvijek djelomično neverificirane granice Prostora su utvrđene Berlinskim kongresom, a potvrđene na ZAVNOBiH-u i AVNOJ-u 1943. godine. Granice su djelomično prepravljene u dijelu Šćepan polja u korist Prostora, a u dijelu Sutorine (Jadransko more) na štetu Prostora.
Tvorac ovog teksta nije našao nikakav validan dokument za ove prepravke granica, pa se sa pravom postavlja pitanje nije li obaveza sadašnjih upravitelja Prostorom, uz imperativ okončanja verificiranja granica Prostora kojim upravljaju, da pokrenu postupak rješavanja i ovog pitanja.
Sve do današnjih dana stanari nisu ni pokušavali da svom Prostoru promijene ime, jer im je ono bila osnova za ugodan život u Prostoru zvanom Država Bosna (i Hercegovina).
Težnja da ovaj Prostor promijeni ime po etno pripadnosti stanara je OSNOVA SVIH JADA I NESREĆA SVIH SADAŠNJIH STANARA.
Riznica ovog prostora se akumulirala od paleozoika, preko mezozoika do kvartala i recentnog doba, a izražena je u geološkim produktima gdje dominiraju karbonati, klasične stiojene te vulkanogeni sedimenti. Ovako formiran prostor je neizmjerno bogat raznim resursima kao što su metalne i nemetalne sirovine, razne vrste uglja, nafta , ali i onim od ćega je sve živo postalo VODOM, kako pitkom, tako i mineralnom, termalnom, termomineralnom ali i industrijskom i energetskom, te se bez imalo uveličavanja može reči da je ovaj Prostor sa ovog aspekta pravo čudo.
U vode uglavnom spadaju rijeke, rječice i potoci, jezera i more. Bosna je podijeljena na 8 osnovnih slivnih područja:
1. Neposredni sliv rijeke Save,
2. Sliv rijeke Une (Una= Jedna i jedina) sa Koranom i Glinom,
3. Sliv Vrbasa,
4. Sliv Bosne,
5. Sliv Drine
6. Sliv Neretve (Neretva= Boginja koja teće),
7. Sliv Trebišnjice i
8. Sliv Cetine.
Osnovna karakteristika ove hidrografske mreže je da pripada kategoriji međunarodnih vodotoka, bilo da se radi o graničnim ili vodotocima presječenim granicama.
Pored blagodati koje voda kao element donosi, blagodati komunikacije vodom (90% svjetskog transporta se obavlja vodom), prema današnjoj dokumentaciji (različite aktuelnosti) cijeni se da je hidroenergetski potencijal 6126,33 MW, odnosno 22050,59 GWh. Iskorišteno je svega 38,75% snage i 40,36% proizvodnje, što predstavlja nisku vrijednost u odnosu na ostale evropske zemlje.
Korištenje vodotoka, jezera i mora u svrhe saobračaja i trensporta u ovom Prostoru je više nego katastrofalno, sem nešto saobračaja nizvodno Savom od Brčkog, upće se ne koristi, a pomorski saobraćaj se obavlja isključivo preko luka u susjednim Prostorima.
Kada je u pitanju 90% svjetskog transporta, koji se obavlja vodenim putevima, prvenstveno morem, onda se mora istači da ovaj Prostor, zahvaljujući sadašnjim stanarima ovu blagodat uopće ne koristi. Naime, na jugozapadu, a uz grad Neum uz sjeveroistočnu obalu poluotoka Neum Klek, vlasnici smo preko 14 km. obale Jadrana više nego idealne za izgradnju mega luke.
Izgradnja ove luke i njeno povezivanje željeznicom i autocestom u prostoru Koridora 5-c sa centrom i sjeverom Evrope bi ovom Prostoru otvorio nesagledive prije svega ekonomske mogučnosti, ali isto tako i bi geopolitička važnost ovog Protora dobila sasma drugaćiju i puno veću važnost.

Reljef i njegov uticaj na stanare

Današnji stanari čine ogromnu grešku kada sebe stavljaju ispred Prostora, a posebno njegovog reljefa.
Tačno je da stanari utiču na Prostor, ali je isto tako puno tačnije da Prostor, koji je praktično konstanta, puno više utiče na stanare.
Reljef prisiljava stanare da gradi naselja, saobračajnice i opsrbne objekte tamo gdje za to ima uvjeta, što znači da promjene mogu biti samo tamo gdje Prostor to dozvoljava.
Prostor utiće i na mentalni sklop stanara, a vrsta rada, visina Prostora, vremenski uvjeti itd. formiraju pored ostalog i muskulaturu, nakane, običaje, dakle sve ono sto je karakteristika svakog naroda pojedinačno, te na taj način utiće na formiranje Nacije znatno više nego etničko porijeklo.
Reljef Prostora zvanog Država Bosna i Hercegovina (a radi se, uglavnom o brdsko-planinskom reljefu, ispresicanom predivnim rijekama, rječicama i potocima) dozvolio je da se kroz milenije mijenjanja stanara i upravljača formira masa naselja raznih veličina, skoro identičnih ambijentima u kojima su sagrađena. Ova naselja izmiješana po etno porijeklu stanara su formirala specifične formacije, koju neki prozvaše tigrovom, iako je puno ispravnije leopardovom kožom.
Vremenom je leopardova koža, a posebno u (uglavnom kratkim) periodima mira i progresa, iz potreba komunikacije, razmjene dobara itd. formirala centre koji su sa aspekta etno izmiješanosti preslikavali sliku pojedinih podprostora, tako da su se u Bosni formirali centri: Sarajevo i Zenica, u Soli: Tuzla, Donji kraj: Banja Luka i Bihać, a Hum i Zahumlje su formirali Mostar i Trebinje.
Bez obzira ko je naseljavao ovaj Prostor, i bez obzira ko je, kako i odakle njime upravljao, ovaj Prostor se oduvijek povezivao za ostatkom svijeta, sa drugim Prostorima, uglavnom preko svojih zapadnih strana - preko mora.
Bosna je oduvijek bila pomorska zemlja, ćak je kao i sve pomorske zemlje, imala i svoje gusare. Ovaj Prostor i sada ima karakter POMORSKOG PROSTORA čije blagodeti, nažalost, još uvijek nećemo ili ne znamo koristiti, ćak niti u planovima.

Zaključak

Bosna (i Hercegovina) i kao Prostor, dakle puno stariji i skoro nepromjenjiv pojam nego što je to etnos, je apsolutno nedjeljiva. Ovaj Prostor je formirao i sebe i svoje stanare, njihov mentalitet i tradicije, zato je stabilnost ovog Prostora u regionalizaciji koja je stvarana milenijumima, i koja je preživjela i opstala do današnjih dana, kako u navikama stanara, tako i kao ekonomsko -razvojne cjeline.
Društveno-politički prosperitet ovog Prostora treba tražiti u poštivanju i identifikaciji stanara sa Prostorom, njegovim imenom a na način kako su to radili predhodni stanari, kako to rade i dan danas novi stanari u nekim drugim Prostorima (Rusi, Francuzi i ini drugi, kada nasele Ameriku ili Austaliju itd. postaju Amerikanci, Australci...i to im ne smeta da istovremeno budu i ono što im je korijen).
Ekonomska stabilnost i prosperitet ovog Prostora i njegovih regija (ma koliko ih bilo) je već isplanirana (nažalost, te planove koje je uradila Evropa mi danas pokušavamo svim silama pokvariti) i oslanja se na komunikacijsku kičmu Prostora; široku zonu teritorija od sjeverne granice na rijeci Savi do Jadranskog mora koja nosi ime: KORIDOR 5 - krak C.
Na kraju – početku ove kičme, u zalivu Malog Stona, a u teritorijalnim vodama ovog Prostora, kao prioritet prioriteta treba sagraditi Luku NEUM, te istu povezati željeznicom i autocestom. U sektoru Vranjeva sela, desetak kilometara od luke, potrebno je izgraditi prateče terminale, koji će ponovo povezati ovaj Prostor sa ostatkom svijeta, odnosno morem one Prostore koji se oslanjaju na more, a kopnom one koji se račvaju od Koridora lijevo i desno do Sjevernog mora, pa onda opet sve one Prostore što ih ta druga mora dodiruju.



Piše: Enver Buza

[Lebowski]

Slavoj Žižek: Alternativa kapitalizmu



Već dugo, kad god se nađem u društvu radikalnih levičara, uvek im postavljam jedno jednostavno, glupo pitanje: šta vi hoćete? I moram da kažem da dobijam izuzetno konfuzne odgovore. Pitam ih, da li želite komunizam? Da li hoćete novu nacionalizaciju privatnog vlasništva? Oni kažu, ne, ni slučajno, to je bio totalitarizam. Onda ih pitam, da li jednostavno hoćete staru, socijaldemokratsku socijalnu državu? Oni postanu skeptični – kažu, ne, možda to više ne funkcioniše.

Počeo bih od primera španskih indignadosa. U njihovom „Manifestu“ šokirale su me dve stvari. Pre svega, detaljno sam proučio njihove zahteve. I kakvi su ti zahtevi? Novac bi trebalo da služi ljudima, a ne ljudi novcu. Država ili društvo trebalo bi da obezbede dostojanstven život. Ekološka politika itd. Dostojanstvo ljudskog života. Znam da sam maliciozan, ali pokušao sam da se stavim u poziciju običnog Nemca koji je glasao za naciste. Prvi zahtev – novac bi trebalo da služi ljudima, a ne obrnuto. Rekao bih: „Naravno, Jevreji su to izvrnuli, u potpunosti se slažem“. „Ljudi“ su nemački narod, „novac“ koji se služi narodom predstavlja jevrejske bankare. Šta je sa ekologijom? Znate li da su sve mere koje danas preduzimamo predlagali nacisti? Znate li da je jedna od prvih mera Hitlerove vlade bila zabrana mučenja životinja?

Ne kažem da su indignadosi blaža vezija nacista. Ali hoću da kažem koliko je teško zaista zamisliti alternativu. Već dugo, kad god se nađem u društvu radikalnih levičara, uvek im postavljam jedno jednostavno, glupo pitanje: šta vi hoćete? I moram da kažem da dobijam izuzetno konfuzne odgovore. Pitam ih, da li želite komunizam? Da li hoćete novu nacionalizaciju privatnog vlasništva? Oni kažu, ne, ni slučajno, to je bio totalitarizam. Onda ih pitam, da li jednostavno hoćete staru, socijaldemokratsku socijalnu državu? Oni postanu skeptični – kažu, ne, možda to više ne funkcioniše.

Dobio sam samo dva pozitivna odgovora. Jedan je mitologija o lokalnim zajednicama. Znate ono, radnici preuzmu fabriku, farmu, organizuju tamo život… I ovde ću opet biti krajnje maliciozan. Imam mnogo prijatelja u Venecueli. Znate, kad su tamo radnici preuzeli fabrike, u svim medijima je to preneto kao veliki uspeh. Pitao sam prijatelja u Venecueli šta se dogodilo sa tim fabrikama godinu dana kasnije. Devedeset posto ih je bankrotiralo, pet procenata je jednostavno privatizovano, a pet procenata je opstalo uz državnu pomoć. Što prosto znači pomoću američkih dolara.

Ne govorim ovo da bih se rugao. Samo kažem koliko je teško ovaj protest pretočiti u minimalnu konkretnu viziju. Kad sam ovo ispričao u Atini, optužili su me da sam saboter. Pitali su me zar ne vidim da je ovo otvoreni, kreativni proces i da će se odgovori pojaviti spontano iz naroda. Ne verujem. Mislim da je ovo ključni problem danas. Postoji rastući raskorak između liberalno-demokratskih institucija parlamentarne demokratije i logike globalnog finansijskog kapitala, koji sve više i više izmiče svakom obliku demokratske kontrole. I daleko od toga da nastupam kao jeftini kritičar liberalne demokratije. Kažem da je najveći problem to da li nekako možemo da povratimo kontrolu nad finansijskim kapitalom, a da ponovo ne upadnemo u totalitarnu zamku.

Citiraću vam autorku koju obožavaju ekstremni desničarski kapitalisti. Znate onu američku spisateljicu ruskog porekla, Ajn Rend? Ona je bila ultra-kapitalista, ali iznela je jednu ispravnu opasku. Primetila je kako novac ipak znači minimalnu formalnu slobodu, čak iako se radi samo o formalnoj buržoaskoj slobodi. I ako zaista hoćete da eliminišete novac ili tržište, problem je u tome što ćemo bez nekakve – ne znamo tačno kakve – demokratske procedure morati da se vratimo na predmoderne oblike neposredne dominacije. I nije li to pouka, na primer, Sovjetskog Saveza? Da na nekom nivou mora da se ponovo uvede odnos između dominacije i sluganstva.

Neki od vas pitaju zar se u ovim pokretima ne nalaze klice nečeg novog. Možda, ali sam skeptičan do koje se mere ove klice zaista mogu univerzalizovati. Na primer, moj lični prijatelj i teoretski neprijatelj Toni Negri veruje da će lokalne samoorganizovane mase u nekom trenutku preuzeti čitavo društvo. Moj protivargument je da to što on veliča kao kreativnu masu može da funkcioniše samo u vrlo efikasnoj liberalnoj državi, sa vladavinom prava itd.

Ovde bih se vratio na onu divnu dijalektičku formulu, kako se u okviru istinske dijalektičke vremenitosti jedini put ka komunizmu krije u doslovnom shvatanju liberalne demokratije. Mislim da je Marksova kritika formalne buržoaske slobode potpuno pogrešno shvaćena. Za Marksa, ova sloboda nije formalna u smislu da je to puka forma, da ne znači ništa. To je univerzalna forma slobode. I formalna sloboda je jedini način da se stvori prostor za konkretniju slobodu. Znamo šta se događalo u staljinizmu – želeli su da ukinu formalnu slobodu zarad prave slobode, i tako se naravno gubi sloboda kao takva, formalna ili neformalna.

U skladu sa sopstvenom tradicijom, biću vrlo prost i ispričaću vam jedan strašno bezobrazan vic. To je američki vic o lekarima, oni imaju odlične viceve o lekarima. Žena nekog čoveka otišla je na tešku operaciju. Posle operacije, čovek prilazi hirurgu i pita ga kako je prošla operacija. Doktor odgovara: „Sve je u redu, žena vam je preživela, nadživeće čak i vas. Ali biće nekih manjih problema. Na primer, neće moći da kontroliše rektum, pa će joj izmet stalno curiti. Iz vagine će joj curiti neka grozna tečnost, tako da nema ništa od seksa. Usta će joj se grčiti, pa će joj stalno ispadati hrana“. Naravno, muž prebledi i prestravi se. Doktor ga onda zagrli i kaže mu: „Šalim se, sve je u redu, nije preživela operaciju“. To se događa sa pravom slobodom bez liberalne demokratije. Koristimo sve slabosti, ali sloboda umire.

Međutim, s druge strane, slično kao sa Švejkom koji shvatajući doslovno propise dovodi sistem do samouništenja, to isto važi i za liberalnu demokratiju. Ako je doslovno shvatite, promenićete je iz korena. Hoću da kažem da u ovom smislu za mene liberalna demokratija nije neprijatelj nego prepreka.

Uzmimo na primer današnji kapitalizam. Problem sa liberalno-demokratskom perspektivom jeste što ona pretpostavlja da su liberalno-demokratski institucionalni mehanizmi dovoljni za vraćanje kontrole nad kapitalom. Ja mislim da nisu. Mislim da je danas još uvek aktuelno ono što je tvrdio Marks: da mesto u društvu gde se određuje sloboda nije politička sfera kao takva – da imamo slobodne izbore, slobodnu štampu itd. Naravno, sve je ovo izuzetno važno. Ali ovde ostajem marksista i tvrdim da prava sloboda mora da bude utemeljena u onome što je na prvi pogled nepolitička sfera. Na primer, u ekonomskim odnosima, ili kao što svaka feministkinja zna, u privatnim porodičnim odnosima. U toj sferi takođe treba da budemo slobodni.

Čak i ako imamo kritične misli, koliko su one efikasne? Mislim da je ovo danas vrlo ozbiljan problem, jer koliko god da je staljinizam bio užasan, ipak su u njemu reči ostale vrlo efikasne. Mislim da je to rekao Josif Brodski – zar činjenica da su pesnici bili streljani nije pokazatelj koliko je poezija bila cenjena? Shvatana je vrlo ozbiljno. Na zapadu niko ne bi streljao pesnika, jer ih nije briga šta neko govori.

Mislim da je danas dominantno funkcionisanje ideologije cinično. Tvrdim da ne samo što je važno da li zaista verujete u ideologiju ili ne, nego je čak i opasno ako zaista u nju verujete. Da bi sistem glatko funkcionisao ljudi ne smeju ozbiljno da shvataju zvaničnu ideologiju. To je bilo moje iskustvo iz mladosti u bivšoj Jugoslaviji. Imao sam bukvalno dva prijatelja u Centralnom komitetu koji su naivno verovali u samoupravni sistem. Ostali su bez posla. Nomenklatura ih je shvatala kao opasne. Bili su na korak od Švejka. Ali ipak treba izbegavati ideju da, pošto je ideologija cinična, nije važno šta govorimo. Da treba samo da delujemo, da bacamo bombe ili šta god, da reči nisu važne. Mislim da je takav stav pogrešan.

Mislim da o tome govorim u svojoj knjizi „Prvo kao tragedija, zatim kao farsa“, da je radikalni cinizam nemoguć stav. Svaki cinik ima privatnu tajnu u kojoj nije ciničan. Pogledajte zapadne biznismene. Oni su na prvi pogled cinični. Privatno, negde sam pročitao, 80 posto njih su zen budisti. Kažu – znam da je moj poslovni život samo maskarada, a da je ono što je zaista važno moja duhovna prosvećenost. Bez ove privatne tajne oni ne bi mogli da prežive.

Druga ideja koju sam dobio od levice je ona o osnovnom dohotku. Znate, to je ono što imaju u Brazilu – na papiru, ne u stvarnosti. Ali za mene je to krajnje paradoksalno rešenje. Znate tu ideju – bilo da ste zaposleni ili nezaposleni, svakom državljaninu trebalo bi da bude zagarantovan minimalni prihod. Ali kao što je pokretač ove ideje belgijski sociolog Van Parejs obrazložio, njegova zamisao je da spase kapitalizam. Zamisao je da je današnji kapitalizam toliko produktivan da može da priušti nekakav univerzalni osnovni prihod. Da skratim, ne verujem da se to može uraditi na svetskom nivou, to je utopija.

Slažem se da ne bi trebalo da apsolutizujemo suprotstavljenost između umerene i radikalne aktivnosti. Slažem se sa idejom da bi liberalnu demokratiju trebalo da shvatimo ozbiljnije nego što ona samu sebe shvata. Slažem se da bi trebalo da se borimo do kraja za socijalnu državu. Samo tvrdim da, na kraju, to neće uspeti. Ali takođe se slažem da ovo možemo ustanoviti jedino tako što ćemo kroz proći kroz taj proces. Ne postoji prečica, pa da možemo da kažemo da znamo da ovo ne funkcioniše i šta onda… meditiramo i čekamo veliku revoluciju?

Ove konkretne borbe su danas čak sasvim očigledne. I to se može izraziti u vrlo razumnim ekonomskim pokazateljima. Uzmimo na primer tekuću reformu visokog obrazovanja u Evropi, takozvanu bolonjsku reformu. Mislim da je to neka vrsta kolektivnog intelektualnog samoubistva Evrope. Jer, znate koja je tu osnovna ideja? Da se od univerziteta naprave fabrike za proizvodnju eksperata. Učestvovao sam u jednoj debati u Francuskoj, gde mi je jedan visoki francuski političar to objasnio, bilo je to u vreme onih nereda kada su u pariskim pregrađima spaljivani automobili. Rekao mi je: „Gledajte, sada u Parizu gore kola. Sada su nam potrebni psiholozi da nam objasne kako da kontrolišemo rulju. Potrebni su nam urbanisti da nam kažu kako da uredimo grad tako da masa ne može da napravi veliku štetu“. Ali ja mislim da ovakvo ekspertsko znanje nije naš zadatak. Naš zadatak je nešto mnogo jednostavnije i mnogo radikalnije – ne da odgovaramo na pitanja koja postavljaju drugi, nego da postavljamo prava pitanja. Mistifikacija je već u samim pitanjima.

Mislim da nam je zato danas više nego ikada potreban pravi intelektualni život. Da li smo svesni šta se događalo ovih poslednjih decenija? Navešću vam na prvi pogled potpuno marginalan primer. Da li ste primetili čudnu tendenciju u novijim holivudskim filmovima, da ima sve manje seksa? Da li ste gledali neke od onih groznih filmova kao što su oni po romanima Dena Brauna, Da Vinčijev kod i Anđeli i demoni? Imate ljubavni par, ali nema seksa. Isto je i u poslednjem filmu o Džemsu Bondu Zrno utehe. Sećate se, na kraju nema seksa? Zašto se ovo dešava?

Da li ste primetili da se sve više vraćamo predmodernoj tradiciji ugovorenih brakova? Samo danas se time ne bave rođaci, nego agencije za upoznavanje i sklapanje brakova. Od svojih prijatelja sam saznao da je tako u Francuskoj i Americi. Ne funkcioniše na češkom ili na mom jeziku, ali na engleskom i francuskom se kaže „to fall in love“, „tomber amoureux“ – doslovno „pasti u ljubav“. Mnoge agencije tamo ponavljaju slogan – omogućićemo vam da budete zaljubljeni bez pada. Zamisao je da, ako jednostavno upoznajete ljude, previše se otkrivate. Ljubav je pad, to je rizik. Dakle, zamisao je da im date svoje lične podatke, a oni će se potruditi da ne padnete. Zar to nije ideja „seksa bez kofeina“? Isto kao što danas imamo kafu bez kofeina, pivo bez alkohola, kobasice bez masti, ovde dobijate ljubav bez ljubavi.

Imam čak jednu ideju koja se možda čini konzervativnom, ali nije. Da se približavamo periodu kada će se ljubav smatrati opasnom, a ne seks. Već postoje neki radikalni krugovi na američkim univerzitetima koji tvrde da je neobavezni seks u redu. Zadržavate svoju slobodu, ne vezujete se previše, ali da je strastvena zaljubljenost nekakva metafizička fiksacija koja je katastrofalna. Možda se sada pitate kakve to ima veze sa kapitalizmom? Mislim da je to upravo struktura subjektivnosti koja se savršeno uklapa u današnji globalni kapitalizam. Ako želite da konstruišete idealni tip današnje subjektivnosti u razvijenim zemljama – to je to.

Da rezimiram, mislim da u današnjem globalnom kapitalizmu demokratija postaje sve nesposobnija ili se pretvara u isprazni ritual. Sviđaju mi se vaši primeri o tome šta se nedavno dogodilo u Grčkoj i Italiji – ideja neutralne ili tehnokratske vlade. Tu naš rad treba da počne. Početak treba da glasi – ne postoji nekakvo neutralno, tehnokratsko znanje. Potpuno se slažem da treba da nastavimo da vodimo borbe za socijalnu državu, jer sva objašnjenja mera koje se sada nameću – znate, u krizi smo, moramo da režemo troškove itd – nisu tačna čak ni u ekonomskom smislu. To je ideologija. Na primer, nedavno sam bio u Holandiji gde takođe prave krupne rezove u budžetu za kulturu. Mnogo manje izdvajaju za kulturu i nauku. Ali Holandija nije ni u kakvoj krizi, i dalje im dobro ide. Radi se samo o određenoj ideološkoj percepciji.

Dakle, moja poenta je da današnja globalna kriza nije čak ni ekonomska. Reč je, da se poslužim tradicionalnom terminologijom, o ideološkoj krizi. U istoriji čovečanstva ideologija verovatno nikad nije bila snažnija nego danas. Ideologija je na delu u našoj svakodnevnoj percepciji kad ne možemo čak ni da zamislimo promenu. I mislim da naš prvi zadatak nije da predložimo obrasce šta treba da se radi, već samo da otvorimo prostor za alternativno razmišljanje. Znate, to nije tako lako kao što se čini. Često kada mislimo da imamo alternativu, i dalje ostajemo u okviru hegemonijske ideologije. Razmišljati o pravoj alternativi je vrlo teško. Ali, istovremeno je i moguće.

Nedavno sam boravio u Norveškoj. Rekli su mi da tamo ljudi nekako prihvataju izvesnu egalitarističku logiku. U prosečnoj kompaniji, maksimalni odnos između najniže plaćenog radnika i vrhunskog menadžera je 1:4 ili maksimalno 1:5. Ljudi ovo prosto prihvataju kao normalno. Sad ćete vi reći, ali šta je sa tržišnom konkurentnošću? Norveška je među najkonkurentnijim zemljama. Odmah iza – ko je na vrhu – Hong Konga i Singapura, čini mi se. Odmah iza njih je Norveška. Dakle, vidite kako može da postoji socijalna država, egalitarizam, a da i pored toga – čak i u kapitalističkom smislu – budete vrlo konkurentni.

Dakle, ono što je danas „moguće“ ili „nemoguće“ je čista ideologija. Ne volim levičare šezdesetosmaše. Ali jedan od glavnih iz tog vremena, Herbert Markuze, rekao je nešto zgodno. Rekao je: „Sloboda je preduslov osobođenja“. Što znači, sloboda u smislu bega iz ideoloških okova je preduslov za pravo oslobođenje. I mislim da nam je ovo danas potrebno više nego ikad. Imanuel Kant je to zvao javnom upotrebom uma. Kao što možda znate, Kant ovo suprotstavlja privatnoj upotrebi uma. Ali njegova distinkcija između javne i privatne upotrebe uma vrlo je paradoksalna. Za Kanta, kada služite svojoj zajednici – državi, naciji – to je privatna upotreba uma. Jer vaše razmišljanje je već podređeno ciljevima koje je postavila zajednica. Ali za Kanta je javna upotreba uma ovo što radimo ovde, kada se sastajemo izvan zvaničnih državnih institucija, onda možemo da razmišljamo zaista univerzalno. Mislim da je danas ovo potrebnije nego ikad.

[Lebowski]

Boris Dežulović: Kako se ubio Nikola Tesla
/Globus.hr/



Dvadeset dvije godine prošle su od 16. veljače ratne 1992, kad je nepoznati hrvatski vitez u Gospiću izvukao osigurač iz eksplozivne naprave i raznio onoga starog čudaka što je svakoga dana, punih jedanaest godina, okružen pitomim golubovima mirno sjedio i čitao novine na svom uobičajenom mjestu, nasred glavnoga gradskog trga. Tako je ubijen Nikola Tesla, sin prote Milutina iz nedalekog Smiljana, valjda posljednji Srbin što je ostao u Gospiću.

Dvadeset dvije godine prošle su od tada, Nikola Tesla je u međuvremenu rehabilitiran, obnovljena mu je rodna kuća, Veleučilište u Gospiću nazvano je njegovim imenom, i samo se još njega čeka da zauzme svoje mjesto na trgu. Punih osam godina tako brončani Nikola Tesla, završen, odliven i rehabilitiran, čeka u skladištu Ljevaonice umjetnina na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti: već su zapravo i zaboravili na njega, kad je na dnevni red Sabora stigla točka o proglašenju njegova rođendana 10. srpnja Danom Nikole Tesle, odnosno nacionalnim Danom znanosti, tehnologije i inovacija.

Rasprava se, jasno, vodila oko same suštine stvari: je li Nikola Tesla hrvatski znanstvenik ili Srbin. Uz poneki disonantni ton, dopušten povijesnom distancom, nije tako diskusija u hrvatskom parlamentu bila bitno drugačija od one u nekoj gospićkoj gostionici noć prije nego je Gospić potresla eksplozija, pa je valjda samo zbog činjenice da Teslin spomenik u Gospić još nije vraćen izostala odluka časnoga Sabora da se imenuje Odbor koji će 10. srpnja sa deset kilograma eksploziva u Gospiću obilježiti nacionalni Dan znanosti i tehnologije.

Ako, naime, Teslu brane tipovi poput Davora Bernardića iz SDP-a, jednog od inicijatora Dana Nikole Tesle, koji je upozorio kako “ne smijemo stati samo na tome danu, jer Tesla je hrvatski brend, hrvatski proizvod” – ako dakle Teslu brane kao hrvatski brend, smještajući ga uz Vegetu, Bajaderu, kravatu i pršut – onda je možda i bolje da se ne sramotimo pred svijetom spomenikom s pečatom “hrvatski proizvod”.

Prevrtao bi se stari Tesla u grobu da ima gdje: kretenska rasprava u hrvatskom Saboru zgodno se, naime, poklopila s kretenskom raspravom u Beogradu, oko toga treba li na Teslin rođendan 10. srpnja – što se u Srbiji, jasno, slavi kao Dan nauke – urnu s njegovim pepelom izmjestiti iz muzeja na Vračaru, i usprkos posljednjoj volji samoga Tesle, i volji njegovih nasljednika, sahraniti u porti obližnjeg hrama Svetoga Save, sa sve pravoslavnim opelom, episkopima, sveštenicima i tamjanom. Oni koji brane velikog znanstvenika u raspravi koriste pri tom potpuno isti rječnik kao hrvatski mediokriteti, pa i liberalna štampa i Vladini stručnjaci ne propuštaju podsjetiti kako je Tesla “najveći srpski brend”.

Raspravljaju tako Hrvati i Srbi o tome je li jedan od deset najvećih genija u cjelokupnoj povijesti čovječanstva hrvatski ili srpski brend, treba li ga sahraniti po pravoslavnom obredu ili minirati po katoličkom, i ako je nesretni Ličanin zaista 1936. zapisao svoj “ponos srpskim rodom i hrvatskom domovinom”, moguće ga je objasniti samo njegovim dugim izbivanjem s rodne grude. U to doba, naime, već je više od pedeset godina bio u Americi, a znate već kako ljudi u tuđini, kad ih obori fibra nostalgije, idealiziraju i rod i domovinu.

Ni sam Tesla, sa svom svojom nepojamnom pameću, ne bi mogao objasniti kako su takva hrvatska domovina i takav srpski rod uspjeli izroditi takvu jednu pamet. I lijepo bi se stari genij iznenadio da je dvadesetak godine kasnije banuo natrag, u svoju domovinu i među svoj rod. Da je tako na vlastiti rođendan – na nesuđeni Dan znanosti, tehnologije i inovacija – banuo recimo lani, na trodnevnu proslavu u organizaciji udruge “Tesla, genij za budućnost” i pod visokim pokroviteljstvom predsjednika Republike Hrvatske Ive Josipovića. Slušao bi genij za budućnost kako mu “Happy Birthday” pjevaju hrvatski akademik Vladimir Paar, koji tvrdi kako je obračun Crkve s Galileom povijesni falsifikat francuskog prosvjetiteljstva, i glasoviti Davor Pavuna, koji dodaje kako je postkvantna fizika dokazala da postoji Bog i kako po njenim zakonima velečasni Zlatko Sudac ne samo da može lebdjeti iznad zemlje, već i da će “uskoro, poput Isusa, prolaziti kroz zidove”.

A onda bi genij za budućnost – da uz hrvatsku domovinu ne bude zapostavljen i srpski rod – čuo i kako mu “Srećan rođendan” pevaju i Goran Marjanović iz Beograda, neovisni istraživač bosanskih piramida i Teslinih skalarnih talasa – odnosno mitske Tesline “Zrake smrti” čiju su tehnologiju, kako ceo Beograd odavno zna, kupili Rusi da Amerikancima jebu majku – i organizatorica rođendanskog partyja Dragica Mihajlović, predsjednica društva “Tesla, genij za budućnost”, inače modna dizajnerica što je lansirala modni brend “Tesla” i ne krije “želju da taj brend postane protokolarni brend UN u Njujorku”.

Saznao bi na kraju Nikola Tesla kako su članovi tog veselog društva i inicijatori saborske rasprave o proglašenju njegova rođendana Danom znanosti, ista ona Mirela Holy što je godinama tražila dokaze kako Novi Svjetski Poredak chemtrailsima truje čovječanstvo, i isti onaj Davor Bernardić što je Teslu registrirao kao “hrvatski proizvod”.

Tiho bi se onda stari čudak povukao s rođendanske proslave i otišao u Gospić, sjeo bi tamo na ono svoje mjesto, nasred glavnog gradskog trga, tiho uzdahnuo “O j.... te, srpski rode i hrvatska domovino”, pa zatvorio oči i izvukao osigurač.

/Globus.hr/

[Lebowski]

Noam Chomsky: Nuklearno oružje i bezbjednost



Da navedemo jedan primer iz poznog hladnoratovskog perioda: u novembru 1983, Severnoatlantski savez pod vođstvom SAD pokrenuo je vojnu vežbu kako bi testirao sposobnost ruske protivvazdušne odbrane, simulirajući vazdušne i pomorske napade, pa čak i nuklearnu uzbunu.

Ove radnje su izvedene u vrlo napetom trenutku. Strateški projektili Pershing II raspoređivani su po Evropi. Predsednik Regan je odmah posle svog govora o „imperiji zla“ najavio inicijativu za stratešku odbranu pod nazivom „Ratovi zvezda“, što su Rusi protumačili kao oružje prvog udara – a to je standardna interpretacija protivraketnih štitova svake strane.

Naravno, ovi postupci su izazvali veliku pometnju u Rusiji, koja je za razliku od SAD bila prilično ranjiva i čija je teritorija bila često napadana.

Novootvoreni arhivi otkrivaju da je opasnost bila još ozbiljnija nego što su istoričari pretpostavljali. NATO vežba je „umalo postala uvod u preventivni (ruski) nuklearni napad“, kako se navodi u prošlogodišnjem članku Dmitrija Adamskog u časopisu Journal of Strategic Studies.

Niti je ovo bio jedini za dlaku izbegnut slučaj. U septembru 1983, ruski sistemi za rano upozorenje registrovali su napad projektila iz Sjedinjenih Američkih Država i poslali upozorenje najvišeg stepena. Sovjetski vojni protokol nalagao je uzvraćanje nuklearnim raketama.

Dežurni sovjetski oficir, Stanislav Petrov, smatrajući da je u pitanju lažna uzbuna, odlučio je da ne prijavi upozorenje svojim pretpostavljenima. Zahvaljujući ovom zapostavljanju dužnosti, danas smo živi i možemo da govorimo o tom incidentu.

Bezbednost stanovništva nije bila nimalo značajnija Reganovim planerima nego njihovim prethodnicima. Takav nehaj traje do danas, čak i ukoliko ostavimo po strani brojne jedva izbegnute katastrofe opisane u zastrašujućoj novoj knjizi „Command and Control: Nuclear Weapons, the Damascus Accident, and the Illusion of Safety” Erika Šlosera.

Teško je osporiti zaključak poslednjeg zapovednika Strateške vazduhoplovne komande, generala Lija Batlera, kako je čovečanstvo do sada preživelo nuklearno doba „nekom mešavinom snalažljivosti, sreće i božje promisli, iako pretpostavljam da je ovo poslednje igralo neizmerno veću ulogu“.

Država toliko često i lako prihvata pretnje po opstanak da je to suviše neverovatno da bi se opisalo rečima.

Godine 1995, dugo nakon raspada Sovjetskog Saveza, Strateška komanda SAD, ili Stratkom, zadužena za nuklearno oružje, objavila je studiju pod nazivom „Osnove post-hladnoratovskog odvraćanja”.

Ključni zaključak je da SAD moraju zadržati pravo na prvi nuklearni udar, čak i protiv nuklearno nenaoružanih država. Osim toga, nuklearno oružje mora uvek biti na raspolaganju jer „baca senku na svaku krizu ili sukob“.

Tako se nuklearno oružje uvek koristi, baš kao što se i pištolj koristi ako nekog držite na nišanu dok pljačkate prodavnicu, iako ne pucate – što je više puta istakao Danijel Elsberg, čovek koji je objavio Pentagonske dokumente.

Stratkom nadalje savetuje da „planeri ne bi trebalo da suviše racionalno procenjuju… šta je protivniku važno“, jer sve mora biti na meti. „Šteti nam kad se prikazujemo kao previše racionalni i previše trezveni… Činjenica kako se SAD mogu poneti iracionalno i osvetoljubivo ako su njihovi vitalni interesi napadnuti treba da bude deo našeg nacionalnog karaktera koji prikazujemo svim svojim protivnicima.“

„Korisno je za našu stratešku poziciju da neki elementi izgledaju potencijalno ‘van kontrole’“ – i samim tim predstavljaju konstantnu opasnost od nuklearnog napada.

Nema mnogo toga u ovom dokumentu o obavezi, po Sporazumu o neširenju nuklearnog naoružanja, da se učini „dobronamerni“ napor za eliminisanje pošasti nuklearnog oružja sa lica zemlje. Umesto toga, odjekuje adaptacija čuvene strofe Hilera Beloka iz 1898. o mitraljezu Maksim:

Šta god se desi mi imamo,
Atomsku bombu a oni nemaju.

Planovi za budućnost nisu tako svetli. U decembru je Kongresna kancelarija za budžet objavila da će nuklearni arsenal SAD koštati 355 milijardi dolara u narednih deset godina. U januaru je Centar za proučavanje nenaoružavanja Džejms Martin procenio da će SAD potrošiti bilion dolara na nuklearni arsenal tokom narednih 30 godina.

Naravno, Amerika nije sama u trci u naoružavanju. Kao što je Batler primetio, pravo je čudo da smo dosad izbegli uništenje. Što duže budemo iskušavali sudbinu, utoliko je manja verovatnoća da se možemo nadati božjoj promisli koja će produžiti ovo čudo.

U slučaju nuklearnog oružja, makar teorijski znamo kako da izbegnemo opasnost apokalipse: treba ga eliminisati.

Ali još jedna strašna opasnost baca senku na bilo kakvo razmišljanje o budućnosti – ekološka katastrofa. Nije izvesno da uopšte postoji izlaz, iako što duže čekamo, pretnja će postajati utoliko ozbiljnija – ne samo u dalekoj budućnosti. Briga država za bezbednost svojih stanovnika jasno se ogleda u tome kako pristupaju ovom problemu.

Danas se Amerika busa u grudi zbog svojih „100 godina energetske nezavisnosti“ dok država postaje „Saudijska Arabija narednog veka“ – što će verovatno biti poslednji vek ljudske civilizacije ukoliko današnja politika potraje.

Govor koji je predsednik Obama pre dve godine održao u naftnom gradu Kušing u Oklahomi mogao bi se shvatiti kao elokventno posmrtno zvono za ljudski rod.

On je s ponosom objavio, uz salve aplauza, kako „Sada, pod mojom administracijom, Amerika proizvodi više nafte nego u bilo kom trenutku u poslednjih osam godina. Važno je to znati. U poslednje tri godine naložio sam svojoj administraciji da otvori milione hektara za istraživanje gasa i nafte u 23 države. Otvaramo preko 75 odsto naših potencijalnih izvora nafte pod morskim dnom. Učetvorostručili smo aktivne bušotine do rekordno visokog broja. Dodali smo dovoljno novih naftovoda i gasovoda čija dužina bi mogla da opkoli čitavu zemaljsku kuglu i da još preostane.“

Aplauz koji je dobio otkriva nešto i o državnoj brizi za bezbednost. Industrijski profiti će sigurno biti garantovani sve dok „proizvodnja dodatne nafte i gasa ovde u zemlji“ bude bila „presudni deo“ energetske strategije, kao što je predsednik obećao.

Korporativni sektor vodi veliku propagandnu kampanju da ubedi javnost kako klimatske promene, ako ih uopšte ima, nisu rezultat ljudskog delovanja. Ovaj trud je usmeren na prevazilaženje preterano racionalne javnosti, i dalje zabrinute zbog pretnje koju naučnici u ogromnoj većini smatraju skoro izvesnom i kobnom.

Prosto rečeno, u moralnoj računici današnjeg kapitalizma, sutrašnji veći bonus važniji je od sudbine nečijih dalekih unuka.

Kakvi su onda izgledi za opstanak? Nisu baš sjajni. Ali dostignuća onih koji su se vekovima borili za veću slobodu i pravdu ostavljaju nasleđe koje se može preuzeti i preneti dalje – ne samo da može već i mora, i to brzo, ukoliko mislimo da održimo nadu za pristojno preživljavanje. To će nam najelokventnije reći kakva smo stvorenja.

[dacina_curica]

Tanja Miletić Oručević: Bajka o čudesnoj ptici

Ove sedmice obilježili smo Svjetski dan Roma. Traje Dekada Roma. Jubilarno se navodno podsjetimo na najdiskrimiranije ljude, ljude koji žive najtežim životom od svih Evropljana.

Ne mogu tim povodom ponavljati činjenice koje svi znamo; muka mi je što ih godinama kao papagaj ponavljam u barem tri zemlje svojoj okolini. I ništa se nije promijenilo; Romima nije nimalo bolje.

No, pošto danas želim misliti na njih, napisat ću samo nešto lijepo. Prvo: srdačne čestitke Indiri Bajramović, romskoj aktivistkinji i naprosto fantastičnoj ženi iz Tuzle za veliku nagradu Care International koju je primila ovih dana u Njemačkoj. Drugo: znate li išta o romskoj kulturi? Uz izuzetak nekoliko melodija, malo šta, zar ne? Pošto smo pred nepoznatom kulturom svojih vjekovnih susjeda svi djeca, hajde da počnemo od bajki. Prevela sam romsku bajku koju je zapisao čuveni poljski etnolog Jerzy Ficowski u knjizi romskih priča Grančica s drveta sunca još 1961. I zaista mislim da je predivna.

Bio jednom jedan Cigan koji je jako volio ptice. Pravio je za njih divne kućice, da bi imale zimi ugodno sklonište. Okačio je mnogo takvih kućica na kraju šume, a ostatak je uprtio na leđa da ih proda velikoj gospodi. Ali niko nije htio kupovati kućice za ptice. Sluge nekog gospodina rekoše Ciganu:

- Nikome ne trebaju tvoje kućice. Možeš ih slobodno naložiti u peći. Ili je prodaj samim pticama. Druga bi stvar bila kad bi pravio kaveze…I naš gospodin i druga gospoda rado bi ih od tebe kupovali.

Vratio se Cigan u šumu gladan i bez prebijene pare.

- Vele mi da pravim kaveze – reče pticama – A ja neću kovati zatvore za vas. Šta da radim kad niko neće da kupuje kućice!

- Pravi ti kaveze – reče mu lasta – iz kojih je lako šmugnuti na slobodu. Sa strane svakog kaveza napravi takve šipkice da ih se lako može otškrinuti kljunom.

- Hvala ti na savjetu! – reče Cigan i baci se na pravljenje kaveza. Kad ih je napravio deset, krenuo je u grad da ih proda.

Kako bi dobro bilo…

Odmah u prvoj kući gdje je Cigan zakucao na vrata gospoda i dame su kupili sve kaveze. Obradovan Cigan kupi za zarađeni novac hranu za sebe i za šumske ptice i napravi opet istih takvih deset kaveza.

Kad je došao s njima u grad, nije prodao ni jedan kavez, a ljudi su ga tjerali sa vrata.

- Zašto nećete moje lijepe kaveze – upita Cigan slugu jednog velikog gospodina.

- Jer tvoji kavezi puštaju svaku pticu: i malenog štiglića i velikog goluba. – odgovori mu sluga.

I šta sad da radi jadni Cigan? Krenuo je natrag u svoju šumu s punim naramkom neprodatih kaveza. Išao je dvije milje, a onda sjeo pored puta i uzdahnuo, govoreći ove riječi:

- Kako bi to dobro bilo da imam nešto za jelo. Tako sam gladan!

Uto naiđe neki starac sa sivom bradom. Cigan ustade sa zemlje i poče prositi:

- Poštovani gospodine, dajte molim vas gladnome neku paru za komad kruha!

Starac se zaustavi i reče:

- Mlad si ti. Mogao bi zasukati rukave!

Cigan zaplaka i reče:

- Napravio sam divne kaveze, ali niko ih nije htio kupiti, jer su to kavezi iz kojih se ptica bez truda može izbaviti na slobodu. Pa nisam mogao praviti zatvore za ptice, kaveze čvrsto zatvorene!

- Vidi! – reče stari čovjek. – U jednom od tvojih kaveza sjedi ptica, koja će ti dati sve što poželiš.

Cigan pogleda i ugleda u kavezu prelijepu ptičicu sa crvenom glavicom, bijelim nožicama i crnim krilima. Cigan se jako obradova i reče:

- Draga ptičice! Daj mi jesti i piti!

I u tom trenu stvori se jelo i piće, mnogo pečena mesa, ražena kruha, kolača, slanine i vina. Cigan je bio tako gladan da se odmah bacio na hranu i tek kad je zadovoljio prvu glad, sjetio se da treba zahvaliti starcu. Ali on je već bio otišao.

Skitnja

Cigan bi rado pošao kući, ali nakon dugog puta bio je umoran, a po obilnom ručku osjetio se malo pospan i nije mu se dalo lutati do kuće pješke.

- Znaš šta, ptičice moja draga! – reče. – Valjao bi mi dobar konj, jer sam strašno, baš strašno umoran.

U trenu se niotkud stvori lijep konj, a Cigan ga uzjaha i reče:

- Draga ptičice! Poderan hodam, nemam nikakve pristojne odjeće….

U hipu se pojavi odjeća, u koju se Cigan odmah preobukao. I pomisli: „Krenuću u svijet. Šta da radim kući, što bih se vraćao u svoju šumu! Sve ptice su već od mene dobile kućice, a ja sam imam već sve što mi treba.“

I krenu u svijet. Jahao je na brzom konju, dok nije dojahao do divne palače, u kojoj je stanovao princ nad prinčevima. Skoči Cigan s konja, sjede pod zidinama zamka i pusti čudesnu pticu da malo leti i protegne krila. Ptica mu se obrati:

- Šta hoćeš, šta želiš, samo reci, a ja ću sve ispuniti.

- Ništa mi ne treba – reče Cigan – dobro mi je, toplo i sit sam, imam cijeli svijet za lutanje. Ne treba mi ništa više. Možda bih malo htio odspavati, ali san ne moraš, ptičice, donositi meni, sam će on doći.

Rekavši te riječi Cigan leže na travu i zaspa. Tad iza zida izviri prinčev sluga, koji je kradom sve vidio i čuo. Oprezno, na prstima, da ne probudi Cigana, priđe bliže i šapnu čudesnoj ptici, pružajući pred sebe kapu:

- Daj mi dvije šake zlata i šaku brilijanata.

Samo što je izrekao te riječi, kapa se napuni zlatom i brilijantima.

Sluga pobježe bržebolje s tim blagom da ga sakrije u svom sjeniku. Ipak, brilijanti su svijetlili takvim bljeskom da su ih princ i princeza ugledali izdaleka i iako se sluga trudio prenijeti ih krišom i neprimijetno, zaustaviše ga i kazaše mu predati blago. Onda su naredili da se Cigan uhvati i oduzme mu se čudesna ptica.

- Valjat će nam ta ptica – reče princeza. – Zatražit ćemo da nam začara malo čistog zlata i pokrije njime krov naše palače, jer svrake su nam pokrale skoro sve zlatne crijepove i kiša pada u tvoje odaje, mužu moj.

– Da, baš će nam valjati ta čudesna ptica! – potvrdi princ – Vrlo je nalik našoj Ciganki, koju sam zatvorio prije godinu dana. Sigurno će mu Ciganka povjerovati i odat će mu tajnu ciganskih blaga. Naći ćemo ih i bit ćemo još bogatiji.

Sluge dovedoše Cigana pred lice princa, ali kad su mu pokušali oteti kavez, čudesna ptičica se u trenu smanji, posivje, boje njene iščezoše i postade neuglednija od običnog vrapca. Uzalud su princ i princeza zahtijevali od nje razna blaga i čudesa:ptica im ne dade ništa, kao da uopće nije bila čarobna ptica.

Razljuti se princ i naloži baciti Cigana zajedno s pticom u tamnicu u podzemnoj pećini. Kad su tresnula za njim željezom okovana vrata, Cigan ugleda lijepu djevojku kako sjedi u kutu kraljevskog zatvora. Kosa joj je bila crna kao krila čudesne ptice, zubi bijeli kao njene nožice a usta crvena kao njena glavica.

Ispričala je Ciganu svoju priču. Prije godinu dana zli princ je čuo kako je pjevala u šumi pjesmu o ciganskom blagu. Naredio je da mu oda kakvo je to blago i gdje je sakriveno. Ali ona mu nije rekla ni riječi. Uostalom, i kad bi mu odala tu tajnu, ne bi imao ništa od toga. To cigansko blago – to je skitnja. Zli princ, ne znajući za to, oduzeo joj je najveće blago, bacajući je u tamnicu. A skitnja prinčevima nizašta nije potrebna!

Zaštitnik

Cigan je zavolio djevojku od prvog trena i hranio ju je hranom koju je čarala čudesna ptica.

Svakog dana je u tamnicu dolazio princ i hvatao kavez. I svaki put je ptica posivjela i gubila svoju čarobnu moć, tako da ju je princ morao ostavljati u tamnici sa Ciganom.

Jedne noći otvoriše se vrata i u tamnicu uđe starac, onaj isti koji je nekad poklonio Ciganu čudesnu pticu.

- Ja sam zaštitnik lutanja – reče starac – ja sam zaštitnik ptičjih letova i ciganskih skitnji. Pomažem pticama i Ciganima. Bio sam daleko i tek danas sam saznao da si u zatvoru. Zbog toga što si podario slobodu mnogim mojim krilatim štićenicima, sad si slobodan! Hajde sa mnom…

Ali Cigan se nije makao s mjesta, pogledao je u djevojku koja je sjedjela u kutu i rekao:

- Ostat ću s njom. Neću da bude ovdje sama. Moja ptica joj je davala jesti i piti, a bez nje i bez mene će umrijeti od tuge i gladi!

- Hodite zajedno – reče starac.

Kad su izašli i osvrnuli se oko sebe, starca više nije bilo. Krenuli su u zajedničku skitnju, jer su se jako voljeli i nizašta na svijetu se ne bi rastali.

Došla je jesen. Pustili su čudesnu pticu da može odletjeti prije zime u toplije krajeve. Možda će im se na proljeće vratiti! Ali čak i da se ne vrati, ništa im se loše više neće desiti. Uvijek su zajedno i ne prestaju sa šumskim lutanjima, a ptice im pokazuju najbolje staze i najsigurnije bogaze.

12. april 2014. u 07:42 Radiosarajevo.ba

[Dzagoda]

Ne znam gdje bih ovo turila, pa evo:) Zanimljivo, smijesno:)


SKIDAJ ČARAPE KAD JEB**'
Pročitajte pismo jedne majke koje je oduševilo i rasplakalo cijeli Balkan

Pismo jedne majke, blogerice Sandre Todorović, u kojem svojoj djeci daje detaljna uputstva i savjete u slučaju da je, ''ne daj bože, drmne'' neka nepredviđena okolnost, obišlo je cijeli Balkan.

Pismo koje je blogerica Sandra Todorović napisala svojoj djeci objavilo je Radio Sarajevo, a mi ga prenosimo u cijelosti.

''Pišem vam ove redove za slučaj da me ne daj bože drmne neki skup auto dok prelazim ulicu na zeleno, ili me posjeti onaj Nijemac Alzheimer, pa zaboravim tko ste i čiji ste.

Htjela bih, prije svega, da vam se od srca ispričam što sam vas rodila ovdje, a ne na nekom boljem mjestu. Nažalost, vjerovala sam da će bolja vremena doći, ali nisu. Ta kolektivna nadanja su užasna stvar, al opet te nekako održavaju u životu i daju ti energije da preživiš do sutra.


Ma i nije tako strašno, ima se za kruh i gorivo

Uvijek pomislim: Ma i nije toliko strašno, ima se za kruh i gorivo, račune ću platiti kad budem imala, mogu mi samo zaplijeniti ovog usvojenog psa i ugasiti internet. Učila sam vas da budete čestiti ljudi, da poštujete sebe i druge.

Da pomognete kad treba i budete plemeniti. Novce ne pozajmljujte nikom i ni od koga. ''Dug nije drug''. Prijatelji će jednostavno ostati, prosijati se iz gomile ljudi koji će se oko vas motati u životu. Ti što ostanu, oni će vam biti kao svjesno odabrana obitelj, nemate tu mogućnost s najbližima.

Rodbinu poštujte koliko oni vas

A ako ste imalo na mene, ljudi će vas voljeti, nađite im se i u dobru i u zlu. Rodbinu poštujte koliko oni vas. Ne kupujte im za svadbe besmislene poklone, nedajbože neku deku. Uvijek dajte novce u finoj kuverti i potpišite se. Po tome će vas pamtiti i neće vas ogovarati.

Ljubav - mislila sam da ću se ispovraćati od divote

O ljubavi bih mogla napisati esej, ali neću. Prepoznat ćete je kada za to dođe vrijeme, a kad se kome dogodi, to je već diskutabilno.

Kada se meni dogodila, mislila sam da ću srce ispovraćati od divote. Tvrdim da će vam se mnogo puta učiniti da je nešto ljubav, a neće biti, već je to samo opijenost koja vremenom prođe kao težak mamurluk. Birajte sebi slične i nećete pogriješiti.

U ovoj zemlji u kojoj sam vas teškom mukom othranila nema nikakvog reda ni poretka. Na to se navikneš s vremenom i postane ti normalno. Budite uspješni u tome što odaberete, možda se neki avion bude zvao po vama, ili brzi vlak kada ga kod nas izmisle.

Doživjela sam bombardiranje Beograda, pamtim rat u Bosni, izbjeglice, hiper inflaciju, sankcije, neimaštinu…

Djeca umiru naočigled

Ovdje djeca umiru naočigled onih im mogu pomoći, a neće. Hranu smo kupovali na ulici, gorivo iz flaša od Coca Cole isto na ulici. Cigare smo kupovali iz njedara Romkinja oko pijace. Strašna su to vremena bila, al opet bolja nego ova sada. Za tu hranu s ulice smo imali para, za ovu sada po prodavnicama jedva. Narod nam je gladan i bijesan.

Ne čekajte ništa! Bježite odavde prvom prilikom

Diskretan po pitanju svoje bespomoćnosti, šuti po svojim jazbinama i čeka… Što taj narod čeka, to nitko nije još utvrdio. Ne čekajte ništa! Bježite odavde prvom prilikom! Nema ovdje ničega. Ni piva poslije deset navečer. Ni planova dužih od prekosutra. Kultura je sad već na izdisaju, kad vi budete odrasli, vjerojatno će umjesto Narodnog muzeja biti super market ili parking.

Budite tolerantni prema drugačijima od vas. Ako je netko druge boje kože ili seksualne orijentacije, ne znači da je loš, samo je drugačiji od vas. Ne možemo svi biti štancani. Svijest o ekologiji sam vam razvijala od malih nogu.

Počistite za sobom

Čuvajte svoju okolinu, posadite nešto, počistite za sobom. Vjerujem da će i vas kao i mene nervirati svi oni koji to ne rade. Naučite ih. Volite i poštujte svakog živog stvora u prirodi. Krzno nikada nisam nosila, ali ne zato što nisam mogla da priuštim već mi nekako nije bilo fer. Tu me poštujte. Slušajte isključivo dobru muziku… zna se što je dobra muzika.

Sine, budi pažljiv prema ženama, poštuj ih, nemoj nikada biti nasilnik, sve se to vrati instant karmom i strefi te kad se najmanje nadaš. Plati večeru, kupi cvijeće, dobit ćeš što si htio već na prvom dejtu.

Kondom obavezan, skidaj čarape kad je**š

Uvijek koristi kondom i ne moraš se brinuti. Sviraj neki instrument, žene to vole. Putuj. Budi samostalan, skuhaj vlastiti obrok, ispeglaj košulju, popravi nešto po kući. Ako budeš sjeo na motor, u grobu ću se prevrtati kao prase na ražnju. Zaradi sebi Mercedes, budi gospodin čovjek. Restauriraj onaj babin kredenc, grijeh je da propadne.

Hlače nosi malo preko cipela i skidaj čarape kad je**š. Ne pravi budalu od sebe. Kad piješ, ne miješaj pića nikada! Znam o čemu ti pričam. Ne tuci se, um caruje, učila sam te to. Droga je zlo. Kockanje isto. Marihuana nije droga. Najveća ljudska vrlina je umjerenost u svemu, ako to postigneš, znači da si uspio.

Nauči makar dva svjetska jezika. Završi fakultet. Uzdam se u tebe da ćeš smisliti nešto što će promijeniti svijet, ili makar mali dio njega. Kad te žensko pita jesam li debela, reci joj istinu. Ako kaže sve je u redu, nije ništa u redu, vjeruj mi.

Ne stavljajte silikonske sise

Kćerkama želim reći nekoliko važnih stvari za jednu ženu. Pokušajte učiti iz tuđih iskustava. Znam da me nećete poslušati i da ćete ići glavom kroz zid kao i ja, al moja je dužnost da vas na to upozorim. Prije nego što se udate, završite fakultet.

Ako vas netko od njegove familije pita što sve znate i možete, kažite: ništa! Sve što uradite nakon te izjave bit će propraćeno aplauzom. Ja sam tu pogriješila. Ne brijte noge u petom razredu! Ne farbajte te plave kose u crno, preklinjem vas! Budite ženstvene u mjeri u kojoj vama to prija. Ne stavljajte silikonske sise. Hulahopke se ne oblače kao hlače, potrgat ćete ih.

Na čarape ćete potrošiti bogatstvo. Ljepota boli. Kovrčava kosa je lijepa, ne ravnajte je. Obrve su uvijek različite koliko god se trudile da ih počupate isto. Stavljanje tuša za oči je vještina. Savladajte je. Ako mislite da ćete plesati cijelu noć u cipelama na štiklu, nema od toga ništa. Imajte uvijek ravne cipele u gepeku automobila. Vikleri se namotavaju na vrha.

Mrdni guzicu

U dijete i tablete za mršavljenje ne vjerujte, to je glupost. Mrdni guzicu, smršavit ćeš. Muškarci su jednostavni. Ne gnjavi, ne proganjaj, budi misteriozna i zanosna , i bit ćeš najvoljenija. Ne uzimaj u ruke njegov telefon, ne kopaj mu po džepovima.

Ne plači za muškarcima, nije vrijedno. Ne budi kučka, to nitko ne voli, PMS nije izgovor. Nauči kuhati. Ljubav dolazi preko želuca. Nikada, nikada nemojte prestati baviti se umjetnošću. Neka vam ona bude zvijezda vodilja. Mene je odvela tamo gdje je trebalo.

U pekmez uvijek stavite malo vanilije. Ajvar je ljepši u malim teglama i ne kvari se. Ako presolite juhu, stavite dva pampura unutra da se kuhaju pet minuta, i riješen problem.

Na tavanu imate jednu škrinju koju sam namijenila vama. U njoj se nalaze ploče, kazete, CD-ovi, VHS-ovi, floppy diskovi, video rekorder i CD plejer. Nađite na netu što je što. U jednoj vrećici ima preslica i vreteno od moje babe, i to nađite na netu.
Nemojte mi napraviti kretenski spomenik kad umrem

One smiješne cipele sam ostavila da vidite koliko je moda osamdesetih bila kretenska. Srebrna balska haljina je od vaše babe. Obucite je makar jednom u životu. Ja jesam. Ima tamo i jedan blokić s autogramima koje sam skupljala, klikeri iz mog djetinjstva i neke kristalne čaše. Grafike i slike podijelite ravnopravno, kome se što svidi.

Bez kretenskog spomenika kad umrem

Ako sam nešto zaboravila, ne zamjerite. Teško je sve mudrosti sažeti u par tisuća riječi. Molim vas, nemojte mi napraviti neki kretenski spomenik kad umrem u obliku mercedesa, za to sam se šalila. Nešto diskretno, može i neka kamenčuga s Dunava, opušteno.

I da. Onaj ventil za vodu na placu se zavrće na suprotnu stranu.

Beskrajno vas volim, mama.''

[Spanac_113]

[dacina_curica]

Ovo sam vec citala, odlicno je!!!

Hvala Jagoda.

[Lebowski]

Boris Dežulović: Isus i Fata
/Oslobođenje/



Zvao me nekidan u dva iza ponoći Kožo da ispriča vic. Ima on taj običaj, zovne u gluho doba noći iz kafane da ispriča vic. Elem, sastali se apostoli i krenuli navečer u grad, pa zastali pod Isusovom kućom. "Isuse!", dozove ga Šimun, "hajmo u grad!" "Đe ćemo?", upita ih Isus sa balkona. "Na utakmicu, pa u kafanu", odgovori mu Matej. "Eto me silazim, samo sekundu da se javim ženi", reče Krist, pa zamakne u kuću. Minutu kasnije, eto njega opet na balkonu: "Ma hajte vi, ko nju jebe!"

Zaista, u čemu je problem zamisliti Bogočovjeka u takvim, vrlo nemetaforičnim i prilično ljudskim mukama, onima u kakvima je i obični Mujo? Rekao bi moj prijatelj Alem Ćurin: "Lako je po vodi, hajde ti po zemlji!"

"Zaista, u čemu je problem?", upitala se istu stvar i Karen King, profesorica kršćanske povijesti sa Harvarda, koja je prije dvije godine u Rimu predstavila maleni fragment na papirusu u kojemu se spominje Isusova - žena Marija. U koptskom prijevodu do sad nepoznatog evanđelja, klasičnom Isusovu dijalogu s učenicima, Krist ne samo da u jednom trenutku spominje suprugu - "Isus im reče: 'Moja žena...'" - već i mogućnost da mu je bila učenica. Raspravu apostola o tome je li ga Marija zaista vrijedna, Isus zaključuje riječima: "Ona može biti moja učenica".

Nakon što su vodeći svjetski eksperti za rano kršćanstvo, koptski jezik i papiruse potvrdili kako je riječ o autentičnom antičkom tekstu, najvjerojatnije prijevodu s grčkog, sve vatikanske sumnje u krivotvorinu otklonila su ovih dana i precizna testiranja papirusa i tinte, koja su fragment čvrsto smjestila u osmo stoljeće nove ere. "Nadam se da sada možemo prijeći preko pitanja falsifikata i razmotriti važnost ovog fragmenta za povijest kršćanstva. Važno je zapitati zašto je to uopće bitno? Zašto se neki ljudi zgražaju nad tim?", kaže profesorica King u intervjuu za Boston Globe: "Zaista, u čemu je problem?"

Svakako, to da bi Krist imao zakonitu suprugu - da bi bio dakle malo manje Bogočovjek, a malo više čovjekobog - nije nova stvar. Teoretičari zavjera odavno špekuliraju Isusovim zemaljskim brakom, snimani su o tome kontroverzni filmovi i napisane kontroverzne knjige, ali gospođa King sada, eto, ima dokaz, nešto poput antičkog vjenčanog lista.

Kristov je izvod iz matične knjige vjenčanih općine Nazaret, doduše, podignut tek u osmom stoljeću, a znamo li da ni danas u općini ne prihvaćaju izvode starije od mjesec dana, posve je legitimna skepsa službenog Vatikana u pravnu valjanost izvoda starog osam stotina godina. Koptski je neki činovnik prepisao Isusov vjenčani list s grčkog, a i taj je bio prijepis sa hebrejskog ili aramejskog, i advokati gospodina Krista imaju puno pravo na sumnju u njegovu vjerodostojnost.

Mali je problem, doduše, što se i cijela službena Biblija, zajedno s novozavjetnim svjedočenjima o Isusovom čednom zemaljskom životu, sastoji od jednako vjerodostojnih, naknadno prepisanih prijepisa. Sad, međutim, pored pergamenata sa četiri pravomoćna evanđelja imamo barem jedan - i barem jednake pravne snage - koji svjedoči da je Isus bio oženjen.

Razumljiv je stoga užas Vatikana: punih hiljadu godina koncept celibata i strogi patrijarhalni poredak temeljio je na činjenici kako se Krist nikad nije ženio, a kamoli pripuštao žene za apostolski stol, a sad odjednom ispada kako ne samo da je imao suprugu, već mu je "mogla biti i učenica"! Iz temelja to mijenja cjelokupni nauk katoličke crkve, koja nam je do sad Isusa prikazivala bez ijedne ljudske slabosti, kao zakletog neženju koji po cijele dane hoda u bijelim haljinama i s ljudima razgovara u metaforama i mudrim izrekama. Odjednom, naime, eto Spasitelja u kauču kako gleda Ligu prvaka, dok Marija hoće "Sulejmana Veličanstvenog": eto koptskog papirusa kao karike koja nedostaje, posljednje puzzle da popuni onu glasovitu rupu u Kristovoj biografiji - između njegove pojave u hramu kao dvanaestogodišnjeg dječaka, i krštenja u tridesetoj - punih dakle osamnaest godina Kristova života o kojima nam Sveto Pismo ne govori ni riječi.

Na razne su načine teolozi i alternativni historičari do sad popunjavali tu rupu - po prvima je živio u roditeljskom domu i radio u očevoj drvodjelskoj radionici, po drugima je u Indiji učio tehnike meditacije - a on je zapravo cijelo to vrijeme najnormalnije odrastao, najnormalnije se zaljubio, najnormalnije oženio i najnormalnije svađao sa ženom. Naravno da o tome u Bibliji nema ni riječi: da evanđelisti pišu o vaših deset godina braka, o čemu bi, zaboga, pisali?

I zaista, u čemu je problem zamisliti da je i Krist, kao i milijuni muškaraca prije i poslije njega, trpio ženinu jutarnju mrzovolju i večernju glavobolju? I drvodjelja iz Nazareta jednako je uvjeravao ženu da mora ići kod majstora Jošama dogovoriti popravak krova, a onda s društvom išao na ribolov na Galilejsko jezero, ili u Jeruzalem, na utakmicu, pa u kafanu. I on je, poput vas, s prijateljima za stolom zbijao šale na račun žene Marije, i smanjivao se na veličinu makova zrna kad bi ona iznenada u deset navečer banula u kafanu. Živio je za te srijede u krčmi starog Šarona, gdje bi sa dvanaestoricom prijatelja nakon utakmice održavao nekakav teološki kružok, barem jednom tjedno da malo pobjegnu od žena.

Ne treba meni stoga ni znanje koptskog ni ostatak famoznog papirusa da bih rekonstruirao evanđelje o palestinskom papučaru i njegovoj ženi, jedinoj u povijesti kojoj bi se na uzvik "Isuse Kriste!" iz dnevne sobe javio glas: "Da, draga?".

- Isuse Kriste! - uzviknula bi tako Marija iz kuhinje.

- Da, draga? - skočio bi Isus iz naslonjača i hitro sakrio spise što ih je u dokolici čitao. Kad god bi ga Marija nazvala punim imenom i prezimenom, znao bi da ne sluti na dobro.

- Opet prokišnjava u kuhinji! - dreknula bi ona. - Jesi li ti jučer uopće pogledao krov s Jošamom???

- Zaista, kažem ti: prije će kamila kroz ušicu igle nego taj prevarant u kraljevsko nebesko!

- Prestani govoriti u metaforama i parabolama! - izgubila bi živce Marija. Izluđivalo ju je to Isusovo "zaista, kažem ti". - Zaista kažem ti, zaista kažem ti... zaista mi jedanput u životu odgovori na pitanje sa "da" ili "ne"!

Ne treba mi, rekoh, više od tog malog fragmenta papirusa da bih rekonstruirao tako i onaj razgovor s učenicima, u kojemu "...Isus reče: 'Moja žena...'", i zaključi kako "ona može biti moja učenica". Pitate li mene, te večeri na balkonu "Isus reče: 'Moja žena... i ja ostat ćemo večeras kod kuće da je malo uputim u otajstvo vjere. Ona, hm...', tu se učitelj malo zacrveni, pa nastavi: 'Ona može biti moja učenica.' Nasta u taj čas žamor među učenicima, a Isus podignu ruke i reče im ovako: 'Zaista, kažem vam: hajte vi, ko nju jebe!'"

I to je, braćo i sestre, cijela istina. Zaista, kažem vam: cijela veličanstvena katolička crkva zajedno s konceptom celibata nastali su samo zato da bi biskupi u miru srijedom gledali Ligu prvaka.

[Maja]

Meni je jako dosadno čitati kolumne i ništa mi na svijetu nema dosadnije.
Samo pročitam od Danijala Hadžovića kad naletim na neku.
Sad se prijavih na fb kad kod njega status

Da pisci katkad ne moraju i umrijeti čovjek nikad ne bi saznao da ima toliko načitane i učene prijatelje na facebooku... Bezbeli išle Marquezove knjige u Bosni bolje nego Panini sličice.

Koja legenda u pm

[dacina_curica]

Okaci nam sta njegovo Majo (ova dijasporska sirotinja nije do evo sad cula za njega )

[Lebowski]

Meni je jako dosadno čitati kolumne i ništa mi na svijetu nema dosadnije.
Samo pročitam od Danijala Hadžovića kad naletim na neku.
Sad se prijavih na fb kad kod njega status

Da pisci katkad ne moraju i umrijeti čovjek nikad ne bi saznao da ima toliko načitane i učene prijatelje na facebooku... Bezbeli išle Marquezove knjige u Bosni bolje nego Panini sličice.

Koja legenda u pm

Ukrao status.

[Maja]

Od tebe jel

[Lebowski]

Ma jok, svi ga stavljaju kad neki pisac umre.

[Maja]

Ne vjerujem. A i ako je tako D. ima dovoljno smisla za humor da smisli nešto još smješnije.

[Lebowski]

A niko drugi nema.

Neko je tražio pa evo i od njega nešto.

DEPO ISTRAŽIVANJE/ EVROPSKE INTEGRACIJE I BUDUĆNOST BIH: Tajna ekonomskog procvata u Istočnoj Evropi: Od diktature i bijede do boljeg dijela Evropske unije

Piše: Danijal HADŽOVIĆ

Brojni građani Bosne i Hercegovini danas se sa nostalgijom prisjećaju vremena kada smo za zemlje iz tzv. Istočnog lagera bili zapad, prepričavajući dogodovštine o siromašnim češkim i poljskim turistima koji su nam zavidjeli na standardu i divili se širokoj ponudi proizvoda koje su mogli naći u jugoslovenskim prodavnicama. Bez obzira da li su ovakve priče preuveličane ili su vjerodstojan opis jednog vremena u kome je za razliku od država pod sovjetskom kontrolom, Jugoslavija bila bolji dio socijalizma na razmeđu istoka i zapada, danas su stvari prilično obrnute.

Dok su većina zemalja bivšeg istočnog bloka već odavno članice Evropske unije s brzo rastućim ekonomijama i solidnim standardom, Bosna i Hercegovina, ali i ostale republike bivše Jugoslavije (s izuzetkom Slovenije), danas su prema svim relevantnim ekonomskim pokazateljima prikovane za samo evropsko dno.

Kako se postiže ekonomski rast...

Filozof i ekonomista Ivan Janković, koji je za parlamentarne izbore 2008. godine bio autor ekonomskog programa Liberalno demokratske stranke Čedomira Jovanića, tvrdi da uzrok ovakvog stanja danas leži u činjenici da je za razliku od država bivše Jugoslavije, većina istočnoevropskih zemalja provela snažne i sveobuhvatne tržišne reforme koje su im omogućile dugoročan ekonomski rast:

- Kako nam rezultati jasno pokazuju, najbolje rezultate ostvarile su one države koje su najradikalnije i najbrže ušle u ekonomske reforme. Estonija je najbolji primjer među njima, ali su i Litvanija i Letonija odlične. Brza privatizacija i liberalizaovanje spoljne trgovine su bili najvažniji potezi. Najgore su prošle zemlje u kojima nikakvih reformi nije bilo poput Ukrajine i Bjelorusije, pojašnjava Janković za DEPO Portal.

I mladi ekonomista i autor prvog bh. filma koji se bavi ekonomskom tematikom „Ekonomija“, Admir Čavalić, dijeli Jankovićevo mišljenje da su pravovremena privatizacija i liberalizacija ekonomije bili ključ za ekonomski napredak istočnoevropskih država:

- Vezano za uspješne tranzicijske priče, morao bih izdvojiti Poljsku i Slovačku, ali i Estoniju. Riječ je o ekonomijama koje su, koristeći se liberalnim ekonomskim rješenjima, uspjele ostvariti značajan napredak, prije svega kroz razvoj, a zatim i nevjerovatan rast u vrijeme krize u ostalim državama regiona i Evropske unije. Poljska je pri procesu liberalizacije iskoristila prednost velikog tržišta, uz oslanjanje na SME, dok je Slovačka uspješno sprovela proces privatizacije, što je pogodovalo razvoju ključnih industrija, poput automobilske, pa je tako Slovačka danas broj jedan, ili među prvih nekoliko u svijetu po proizvodnji automobila per capita, mišljenje je Čavalića.

Estonija, baltički tigar...

Baltičke države (Litvanija, Latvija i Estonija) često se navode kao primjeri uspješnijih tranzicijskih priča, među kojima posebno impresivno djeluje uspjeh Estonije, s čime se slažu i naši sagovornici.

Od 2000. godine do danas, Estonija je bilježila značajan ekonomski rast koji ju je svrstao među tri vodeće zemlje EU po rastu realnog GDP-a, a sve se to odrazilo i na standard građana Estonije koji je u ovom periodu naglo povećan. Po indeksu ekonomskih sloboda od 177 zemalja svijeta Estonija zauzima visoko 13. mjesto, po indeksu konkurentnosti ekonomije nalazi se na 32 mjestu, dok je po lakoći poslovanja smještena na 22. mjesto u svijetu. Niske poreske stope, mali socijalni izdaci i veoma povoljna poslovna klima, učinili su ovu zemlju omiljenom među investitorima.

Naš sagovornik Admir Čavalić smatra da je odluka da slijede liberalni tržišni model ključ estonskog uspjeha u proteklom periodu:

- Estonija, baltički tigar, je prva u istočnoj Evropi po stepenu ekonomskih sloboda, što se ujedno smatra ključem prosperitetne ekonomije, sa balansiranim budžetom, malim ravnim porezima i minimalnim javnim dugom. Najbolj potez ove, ali i drugih država koje su nastale padom Berlinskog zida, jeste uspješna privatizacija, uz kreiranje pravne sigurnosti za investitore što će se pokazati kao dugoročno isplativa stvar, što potvrđuju i raznorazni parametri za ocjenu najboljih klima za SDI.

Ipak, raspadom Sovjetskoj saveza u čijem sastavu je bila ova baltička zemlja, budućnost Estonije nije izgledala ni najmanje ružičasto. Smrt SSSR-a za ovu baltičku zemlju je ujedno značio i potpuni kolaps. Inflacija je bila 1000%, cijene goriva su skočile 10000% za samo godinu dana, radnje i budžet su bili prazni, a ljudi su satima stajali u redu za hranu.

Prvi postkomunistički premijer Estonije i čovjek koji je vjerovatno najzaslužniji za ovakav napredak, Mart Laar, navodi tri ključne lekcije koje je trebalo naučiti na iskustvima drugih tranzicionih zemalja: vladavina prava i donošenje novih i modernih ustava kao ključni preduslov provođenja ekonomskih reformi; spremnost da se u bolnom procesu tranzicije istraje u provođenju reformi bez obzira na sve poteškoće; te kao treću i najvažniju lekciju - nužnost postojanja spremnosti ljudi da se promijene u svojim pogledima na svijet, te da nakon socijalističke ere, kada im je država pronalazila posao i rješavala probleme, preuzmu odgovornost za svoje odluke i počnu djelovati u svoje ime.

Radi, ne čekaj pomoć...

Imajući u vidu ove lekcije, pod vodstvom Laara podstaknuta je konkurencija ukidanjem carina i pretvaranjem zemlje u slobodnu trgovinsku zonu, dok su istovremeno obustavljene sve subvencije, podrške i ekonomski neopravdani i netržišni krediti domaćim preduzećima. Preduzećima su ostavljene dvije mogućnosti, ili da počnu da posluju rentabilno ili da se ugase. Istovremeno je urađena radikalna reforma poreskog sistema, koja je smanjila poreze i uvela ravnu poresku stopu (tzv. flat-rate poresku stopu).

Shvatajući da se dugoročni uspjeh ne može obezbijediti samo rješavanjem aktuelnih problema, već i razmišljanjima o budućnosti, smišljen je slogan “Radi, ne čekaj pomoć” (Trade, not aid). Jednoj nerazvijenoj zemlji, kakva je Estonija bila, pošiljke zastarjelih tehnologija u vidu pomoći bi obezbijedile sigurno mjesto među zemljama trećeg svijeta. Kao rezultat tog shvatanja da nije dobro previše se oslanjati na stranu pomoć, Estonija je napravila skok ka savremenim tehnologijama, i danas je zemlja sa prosječno najviše korisnika interneta u Evropi, zemlja u kojoj je elektronska vlada (e-government) realnost, zemlja čijih 44% izvoza čini elektronika. Zahvaljujući golemim ulaganjima u napredne tehnologije 90-ih godina, bilo je moguće da dvijehiljaditih u Estoniji nastane komunikacijski program Skype koji je prije četiri godine prodan Microsoftu za nevjerovatnih 8,5 milijardi dolara.

Temelji, koje je postavila vlada Marta Lara, bili su tako čvrsti i dobro postavljeni da ih njegovi nasljednici, koji možda i nisu bili tako tržišno orijentisani, nisu mogli poremetiti i za to nisu imali razloga. Tržišne reforme su imale svoju cijenu, bilo je nezadovoljnih, posebno iz redova radnika i seljaka, ali su se višestruko isplatile, jer su zemlji obezbjedile odličnu perspektivu u pogledu uklapanja u svjetsku podjelu rada i visoke stope rasta, te je enorman ekonomski rast koji je ova zemlja imala tokom devedesetih nastavljen i u dvijehiljaditim.

Istočna Evropa kao zdravi dio Evropske unije...

Za razliku od pojedinih starijih članica EU poput Italije, Španije i najdrastičnijeg primjera Grčke, koje se posljednjih godina suočavaju s enormnim problemima, ekonomije bivših komunističkih država djeluju prilično stabilno, te se čini da su zemlje koje su nekoć karakterisali masovno siromaštvo i totalitarizam, danas u svojim politikama daleko zrelije i racionalnije od mnogih zemalja koje su nekoć bile zapadno od željezne zavjese.

Tako je primjerice Poljska tokom velike ekonomske krize uspjela potpuno izbjeći recesiju, a čak i države koje su imale strahovit ekonomski pad poput baltičkih zemalja su uskoro ponovo počele ubrzano rasti. Ivan Janković smatra da upravo iskustvo življenja u socijalističkom sistemu istočnoevropskim državama omogućava da budu svjesnije štetnosti onih politika koje su pojedine evropske zemlje dovele u nezavidan položaj:

- Ne bih rekao da u istočnoj Evropi postoji veća stabilnost nego u zapadnoj, već mnogo prije da postoji spremnost da se prihvati logika tržista zato što je njima još uvijek u živom sjećanju socijalizam, i oni osjećaju instinktivnu odbojnnost prema socijalističkim idejama u bilo kom obliku, pa i "evrokratskom".

Ovo mišljenje dijeli i Čavalić:

- Tajna uspjeha zemalja istočnog bloka u vrijeme brize jeste balansirani budžet, bez većih deficita i vanjskog duga. Sa druge strane, ovo je ugrozilo države poput Španije, Italije i Grčke, ali i ekonomske šampione poput Irske. Uz to, dio odgovornosti leži i na regulativama finansijskog sektora koje su pogrešno stimulirale zaduživanje dugoročno nezdravih ekonomija, poput Grčke koja je u svojoj modernoj historiji od nezavisnosti više vremena provela u bankrotstvu nego kao solventna država.

O zaslugama Evropske unije za ekonomski uspjeh i napredak bivših socijalističkih država koje su danas njene članice, naši sagovornici kažu da iako on svakako jeste značajan, ponekad je taj utjecaj znao biti i negativan:

- EU je nekim zemljama pomogla, a nekim odmogla. One koje su išle brže u reforme morale su da uvode dodatnu regulativu da bi se harmonizovale sa EU, one koje su išle sporije u cjelini su se liberalizovale prihvatanjem EU pravila. Estonija je recimo izgubila pošto su oni imali unilateralnu spoljnotrgovinsku liberalizaciju, i morali su da uvedu 13.000 različitih carinskih pozicija kao dio paketa pristupanja EU, ističe Janković.

Admir Čavalić s druge strane smatra da EU često zna pozitivno djelovati kao regulirajući mehanizam koji spriječava određene lokalne lidere da povlače poteze koji bi bili suprotstavljeni temeljnim evropskim vrijednostima i time nanesu veću štetu svojim građanima:

- Ono što smatram manom navedenih država jeste prevelika centraliziranost njihovih sistema, što omogućava i suviše velike ovlasti lokalnim političkim moćnicima koji na osnovu jeftinog populiuzma mogu narušiti ostvarenu pravnu sigurnost, odnosno ekonomsku stabilnost. Stoga, najveći doprinos EU je u kreiranju garancije za implementiranje potrebnih reformi koje su osigurale prosperite zemalja bivšeg istočnog bloka. Bez EU političari tipa mađarskog premijera Victora Orbana bi prekinuli potrebne reforme, ili ugrozili ulazak navedenh zemalja u EU, što je relaksiralo situaciju u regionu, smatra Čavalić.

Istočni Evropljani i dalje siromašniji od zapada...

Ipak, i pored svih ekonomskih uspjeha, stanovnici istočnoevropskih država i dalje imaju niži standarda od zapadnih Evropljana, pa čak i jedna Grčka čija je ekonomija posljednjih godina doživljava kolaps i dalje ima veći GDP per capita od većine istočnoevropskih zemalja. Razlog za ovakvo stanje prije svega treba tražiti u neuporedivno lošijoj početnoj poziciji koje su socijalističke države nakon pola vijeka socijalizma imale u odnosu na zapadne zemlje:

- Što se tiče standarda u istočnoj Evropi on je u cjelini niži, ali je tendencija dramatičog smanjenja razlike. Razlika postoji samo zato sto je polazna osnova bila dramatično niska: Estonija je imala GDP per capita 3 000 dolara u trenutku početka reformi da bi danas on bio 17 000 dolara“, navodi Janković.

Čavalić ističe da će istočnoevropske zemlje kad je riječ o standardu građana i dalje biti u podređenom položaju u odnosu na zapad kontinenta, jer je nemoguće očekivati da zemlje koje su pola vijeka karakterisali siromaštvo, besperspektivnost i nepostojanje privatnog poduzetništva, u tako kratkom vremenskom roku sustignu države koje su decenijama imale stabilan ekonomski razvoj:

„Povećavanje životnog standarda građana jedne države u odnosu na drugu je dugoročan proces i zahitjeva vremena. Zbog toga npr. građani Estonije i danas sele u Finsku kako bi tražili bolje uvjete života, veći standard i slično. Štete od 50 godina komunizma su veće nego što na prvu procjenjujemo, jer je potrebno više decenija kako bi se ekonomije u potpunosti oporavile i počele sa unapređivanjem životnog standarda njenih građana. Također, jedna Grčka veliki dio svog blagostanja bazira na dugu, kojeg nema namjeru vratiti, niti koji teorijski, za razliku od Japana npr. koji je i više zadužen od Grčke, može vratiti“.




2013. godina

Ima li nade za zemlje bivše Jugoslavije...

Također, mnogi ekonomski poput nobelovca Josepha Stiglitza dovode u pitanju stvarne razmjere uspjeha istočnoevropskih zemalja, smatrajući da su provedene ekonomske reforme dovele do enormnih socijalnih razlika i pogodovale primarno vodećoj klasi koja se u procesu tranzicije enormno obogatila, dok je većina stanovništva primorana strahovati za svoju egzistenciju, bez značajnije zaštite svojih radničkih prava raditi za male nadnice. Ivan Janković međutim odbacuje ovakve tvrdnje, navodeći da su reforme provedene u istočnoevropskim zemljama i ostvareni ekonomski rast donijeli dobrobit svim stanovnicima:

„Socijalne razlike su mnogo veće u zemljama koje nisu primenjivale radikalne trzišne reforme. Visok ekonomski rast nikada ne ide samo u korist najbogatijih, osim u specifičnim slučajevima poput Rusije, gdje je ekonomski rast nastao kao posljedica rasta cijena energeneta koje oni izvoze, a ne ekonomske liberalizacije. Ali čak i tamo je većina stanovništva profitirala od rasta, iako su socijalne razlike mnogo veće nego u recimo u Estoniji li Litvaniji.

Zaključak koji možemo izvući na osnovu primjera istočnoevropskih zemalja je da su brze i sveobuhvatne tržišne reforne, liberalizacija ekonomije i stvaranje povoljnog poslovnog ambijenta ključni preduslovi za ostvarivanje ekonomskog rasta, i čini se da su države koje su u tom procesu najdalje odmakle na kraju ostvarile i najbolje rezultate. A koliko je takve reforme i danas, 22 godine nakon raspada Jugoslavije, realno očekivati u državi ustrojenoj tako da i pored silnih pritisaka Evropske unije već godinama nije moguće pronaći zajednički jezik glede uklanjanja ustavne diskriminacije prema pripadnicima nekonstitutivnih naroda, procijenite sami.

[laganini]

to je to..hrvatska jedno tri puta naprid...ali kad se usporedimo s poljskom,češkom i slovačkom suze mi idu na oči..

[Spanac_113]

Prvomajska bajka

Kako djeci da objasnim da je radnička zemlja ona gdje je radnik gospodin, a ne fukara? Ona u kojoj pošten i budala nisu bili isto? U kojoj je bilo lopova u politici, a politika nije bila samo pljačka?

Priča razrednik kolegi u tramvaju:

To sam ja na svoju ruku. Ne idu četiri dana u školu, red je da im objasnim. Šta da radiš kad te dijete pita zašto se Prvi maj zove praznik rada ako se ne radi? Ali odakle da počneš. Neki dan, kad sam objašnjavao Uskrs, nikakav problem. Imaš za šta da se uhvatiš. Kako neko umre pa oživi, to je djeci jasno. Snjeguljica je bila mrtva, pa oživjela, Crvenkapica je bila pojedena, pa oživjela, Voldemor je bio mrtav pa oživio, Isus umro pa oživio. Bajka ovo, bajka ono.

A kakva je bajka Prvi maj?

Počnem ja njima od početka. Bili jednom jedni radnici u Americi. I tražili oni da rade osam sati... Od koga, prekidoše me u pola rečenice. A baš sam to mislio da preskočim. Od koga? Od dobre vile, od zlatne ribice, od koga junaci u bajkama traže da im ispune želje? Vide djeca odmah da to nije bajka ko za Uskrs. A vidim i ja da nisam dobro počeo.

Kako sad da djeci objasnim ko su kapitalisti? Ako kažem od jednog zlog cara koji je bio okrutan zaskočiće me odmah neki pametnjaković da kaže kako je u Americi demokratija i kako tamo nema cara. S ovom današnjom djecom nikad ne znaš na čemu si. Loptu ne znaju da uhvate, a na internetu deset ruku imaju.

Od jednog zlog čarobnjaka, odgovorim na kraju. I vidim da im to nije dosta. Čekaju da ga opišem. Ovako: bogat, prebogat, nema šta nema, osim mirnog sna, ali ne zato što ga savjest grize i ne da mu da spava, nego što se boji da će ga ako sklopi oči pokrasti i da će i on postati radnik.

A zašto ga je strah da postane radnik? Ovo sam pitanje ja postavio, samo da me ne zaskaču oni svojim. Zato što ako si radnik nisi srećan. Siromašan si, i da bi preživio, moraš da radiš, ali ne radiš ono što voliš nego ono što moraš.

Vidim, gledaju me, a upitnici im iznad glava. Gdje piše da čovjek mora biti sretan na svom poslu? Više od pola njihovih roditelja je nezaposleno, ona druga polovica je ili na minimalcu, ili nije platu dobila tri mjeseca, valjda je čovjek sretan ako uopšte ima posao. Razumiješ. Zašto bi čovjek uopšte bio sretan u ovom životu, kad ima drugi koji ga čeka, ako bude dobar i poslušan. Imam u razredu dvije mame, rade za kasom, imaju jednu subotu slobodnu, radni dan im traje deset sati, pola plate primaju u bonovima za topli obrok, koji ne vrijede nigdje osim u marketu u kojem rade. Imam jednog oca, taksira za gazdu, radi 12 sati, imam jednog s više radnih dana pred fabrikom nego za mašinom, normalno, kad su mašine prodate a ljudi ostali, nusprodukt privatizacije, imam jednog koji je bio žirant, ostao je bez posla ali nije bez banke. I sad bih njima trebalo nekako da objasnim šta je Marks mislio pod otuđenjem. Za njih je Marks umro kad su ih marksisti prodali, kad su ih trampili za vlast, ovi što su kaobajagi ljevica, a krste se desnom. Normalno da se u krug vrtimo, kad samo desnim veslom veslamo.

Vratim se ja na bajku. Bili jednom ti neki radnici, i tražili da ne rade deset sati dnevno za pedeset maraka. Skupilo se njih 80.000 hiljada na ulici i vikalo Za osam sati isto plati. Dođe do nemira, jer zli čarobnjak pozove policiju da ga brani. Poginu neki policajci i neki radnici, i sve se završi tako da neke radnike uhapse i osude na smrt ili na doživotnu robiju. U znak sjećanja na njih, nekoliko godina kasnije na jednom sastanku u Parizu radnici u cijelom svijetu odluče da prvi maj slave kao dan borbe za radnička prava. U nekim zemljama to postane državni praznik, u nekim je isto praznik ali proljeća, nema veze s radnicima, a u nekim je običan dan. A kod nas ovdje, zato što smo mi nekad bili radnička zemlja, praznuje se dva dana. Osim u Bratuncu. Tamo se praznuje sedam dana. Ali Đurđevdan.

Vidim ja djeci dosadna ta bajka, ali opet im draže da pričam o tome nego da im pregledam zadaću. I javi se onaj dežurni pametnjaković i pita šta je to radnička zemlja.

Kako to da im objasnim? Kako djeci koja znaju sve o vampirima i vješticama da objasnim razliku između stanarskog prava i stambenog kredita? Da im kažem da je radnička zemlja ona gdje je radnik gospodin a ne fukara koju niko ne zarezuje ni pet posto? Ona u kojoj pošten i budala nisu bili isto? U kojoj je bilo lopova u politici, ali se politika nije svodila na pljačku? To i meni sad izgleda ko bajka.

Krenem ja izokola. Jedan dan traje 24 sata, i isto traje i bogatom i siromašnom. I sunce sija i jednom i drugom isto. I jednom i drugom treba isto hrane, i isto odjeće kad je hladno, i isto vode kad je vruće. Ali eto, jedni u palačama žive, i vile na moru imaju, i zlatnim kašikama jedu, i u svili spavaju, i u džakuzijima se kupaju... A drugi čitav život krompir gule i margarin mažu. I pitam ja njih je li to uredu, je li tako pravedno.

A oni me gledaju, ne razumiju šta pitam. Kako bi drugačije bilo nego tako.

Jesu li siromašni krivi što su siromašni? Jesu li radnici krivi što su radnici, pitam ja njih.

Gledaju, nije im jasno na kakvu krivicu mislim.

Jesu li ovi koji imaju pametni, sposobni, vrijedni, a ovi koji nemaju glupi, lijeni, nesposobni, preformulišem ja pitanje.

Zamisle se. Logično im je da za uspjeh moraš biti sposoban. Ali im nije logično da su im roditelji nesposobni. Ne znaju šta da kažu. Stvarnost im je komplikovana, i zato im je dosadna. Prvi maj je u vezi s jagnjetinom, a ne s radnicima. Ne razumiju tu priču o radničkim pravima. Kakva ti prava trebaju kad dobijaš pedeset maraka dnevno? To je 250 sličica fudbalera. Da su ti radnici u Čikagu imali World Fifa Kup, ne bi završili na vješalima. Ispunjavali bi album, a ne snove.

Fudbaleri svih zemalja, ujednite se.

Autor: Nenad Veličković

[dacina_curica]

Kijametu nikad kraja.
Piše: Aleksandar Hemon za Radiosarajevo.ba

U toku su nezapamćene poplave, a dok ovo pišem kiša i dalje pada. Rijeke se izlijevaju i spajaju; ljudi se na krovovima nadaju čamcima; mostovi plivaju; klizišta mijenjaju pejzaže i premještaju minska polja; kuće nestaju kao rukom odnesene; bujice se ukazuju nenadano, kao špijuni, i odnose kola, namještaj i nespremne životinje; gradovi i naselja su pod vodom, a Maglaj je praktično usred rijeke; do sada ima dvoje mrtvih; nedostaje hrane, lijekova i pitke vode; helikopteri evakuišu čitave porodice, reporteri opremljeni gumenim čizmama izvještavaju iz vode do koljena (neki od njih tako delikatni da ne mogu bez kišobrana da govore o svijetu koji bi se rađe utopio nego da ostavi kuću); kruže priče o špekulantima koji unesrećenima prodaju namirnice po dvjesto puta većim cijenama; komšije pomažu jedni drugima, građani grade nasipe, dok vojska, policija i dobrovoljci čine šta mogu; ne izgleda da postoji operativni plan za koji bi omogućio efikasnost i koordinaciju, kao što ne izgleda da je formiranikakav krizni štab. Kao i uvijek, primarna strategija preživljavanja je lično snalaženje, a u ovom trenutku nisam vidio ni jedan snimak niti sliku koji pokazuju prisustvo na terenu bilo koga iz vladajućih struktura — voda nosi i raznosi sve osim ministara i partijskih rukovodilaca. Čini se da im je ofirno da se slikaju u gumenim čizmama, a mogli bi i pokisnuti.

Sa ove daljine, iz Chicaga, potop izgleda kao ozbiljna kataklizma. Niko se ne usuđuje da procjenjuje štete, pošto je očigledno da će biti neprocjenljive. Ali kiše će prestati, rijeke će se vratiti u svoje korita, voda će se povući iz prizemlja i podruma, ljudi će se vratiti ostacima svojih prethodnih života, kao što su to činili poslije rata, i život će se nekako nastaviti. I šta onda?

U zemlji u kojoj se infrastruktura nikad nije oporavila od rata, a onda je još dodatno i opljačkana, u kojoj vlast vlada samo utoliko što omogućava redistribuciju javnih dobara po partijskim linijama, u kojoj građani ne vjeruju i ne cijene državu dovoljno da bi joj platili porez, u kojoj se članovi parlamenta ne mogu dogovoriti oko veličine slova na pasošu--obnova poslije potopa će biti teška i puna iskušenja. Trebaće, prvo, obezbijediti normalizaciju života, moraće se smjestiti beskućnici, moraće se dostaviti hrana i voda za piće, moraće se do udaljenijih naselja probijati kroz mulj, a onda se popravljati putevi, vodovod i kanalizacija, ponovo se graditi mostovi, krečiti škole i čistiti blatne ulice, a i sprečavati epidemične boleštine. Stanovništvo traumatizirano ratom i tranzicijom poklopljeno je još jednom traumom, koja, ponovo, izgleda kao kazna za nešto što se ne zna šta je.

U zemlji koja je ne samo najsiromašnija u Evropi, nego i stenje pod vladavinom najnesposobnijih i najbezobraznijih političkih elita, moraće se onda boriti sa dugoročnijim posljedicama. Sa opštim padom životnog standarda, recimo, koji je ionako nizak, pošto su izgledne nestašice, porast cijena namirnica i drugih poljoprivrednih proizvoda, neredovno snabdijevanje strujom itd. Ono malo produktivnosti u zemlji već je usporeno, a izvjesno je da su neke fabrike i postrojenja oštećena, pa će nove investicije zavisiti od brzine oporavka. Građani Bosne i Hercegovine će prije izbora ove jeseni morati postaviti svojim vladaocima urgentne zahtjeve, ne samo za bolji život, nego za bilo kakav život. Volio bih da mogu da vjerujem da će se dokazano nesposobni i oholi BiH političari nekako preobratiti u kontekstu katastrofe, ali njihova prethodna dostignuća, blago rečeno, obeshrabruju. Jedno je jasno: niko od njih neće ni pomisliti da je bila njihova odgovornost da se pripremi za deveranje sa kijametom, niti će iko pomisliti na ostavku.

Kažu da su ovo najgore poplave u posljednjih sto dvadeset godina, ali samo zato što se vremenske prilike počele pratiti tek za švapskog vakta. Sigurno je, međutim, da će ovakve razmjere elementarne nepogode biti uobičajene, u boljem slučaju, u sljedećih sto dvadeset godina. Globalni klimatski preobražaj dovodi do ekstremnih lokalnih nepogoda, što je već uveliko vidljivo diljem svijeta. Čak i najjače države, sa odgovornim, ozbiljnim vladama, osjećaju iznenadni pritisak klimatske katastrofe, pri čemo je lako vidjeti kako neizbježni porast tog pritiska u narednom periodu dovodi do pucanja po šavovima. Zamisliva mi je, recimo, situacija, u kojoj američke države oko Velikih jezera u nekoj budućnosti odbijaju da dijele — isprva bez naplate, a poslije pod bilo kojim uslovima—tu dragocjenu pitku vodu sa zapadnim američkim državama koje ove godine prže nezapamćene suše u saradnji sa šumskim požarima.

Ali kad su u pitanju infrastrukturalno i politički krhke države, elementarne nepogode će neizbježno prije ili kasnije dovesti do pucanja po šavovima. U današnjoj Bosni i Hercegovini ti šavovi nisu nužno oni između entitetskih ili kantonalnih zakrpa, nego su u samoj srži društvene zajednice, kako god da je oblikovana. Od rata na ovamo osiromašeno stanovništvo je propagadno-marketinškim zahvatima obrađeno da vjeruje da im imućne političke elite brane od drevnih neprijatelja njihove nejasno definisane i druge interese — klasni šavovi su na svakim izborima uredno zašivani etničkim koncima. Ali, baš kao što se voda nije zaustavljala na entitetskim ili kantonanalnim granicama, doći će vrijeme — ako ne prije, a onda na izborima — kada će građanstvo morati od svojih izabranika zahtijevati i dobiti nešto drugo osim uobičajenih etno-laži i obećanja, koji već odavno nisu dovoljni za normalan život. Vlast koja građanstvu nije u stanju obezbijediti hljeb, vodu, lijekove i krov nad glavom--što nije minimum za normalan život, nego za bilo kakav život — ne može imati nikakav legitimitet.

Naši ljudi su u kijametu obično dobri i velikodušni. Skupiće se odjeća i lijekovi, dijaspora će sakupiti para, stranci će dostaviti donacije. To će nešto pomoći, ali vjerovatno neće biti dovoljno. Naš će se svijet, međutim, snalaziti u novim, gorim uslovima, a možda će se i snaći. Sad se, međutim, treba početi pripremati za sljedeću katastrofu, koja će možda biti i teža. Da bi Bosna i Hercegovina kao država opstala, prvo treba da opstane njeno stanovništvo.

Radiosarajevo.ba