Sve mora bit na vrijeme, eventuelno prije vremena. Obavezno ranije na poslu, da vidim kakva je situacija i da se spremim na sve sto slijedi. Nema odustajanja, kukanja. Ne volim ni kad se posao uradi "na pola" iliti povrsno i nikad ne biram precice vec regularnim putem do cilja. Ako ne sredim zacrtano, nema ni pauze ni ici kuci.

Uzasni sam perfekcionista, sto uvijek i nije dobro i svakom cu pomoc kome je pomoc zaista potrebna, a ljencuge ne podnosim. Od mene samo ocekivati samo najbolje jer samo tako i znam. Svasta sam radila, i znano i neznano i uvijek sam se snasla. Naucila, grizla i bila najbolja. Zao mi je samo sto nemam tu sansu u svojoj profesiji pa stalno radim nesto sasvim trece gdje me uvijek hvale u superlativima, a meni, iskreno, u ovim godinama to ne znaci vise puno jer znam sebe i znam cega sam sposobna i zao mi eto, sto nemam sansu da se dokazem i tamo gdje bi zaista voljela.
Sad sam vec neko vrijeme kuci i gubim nadu malo pomalo al valjda se izvucem i nadjem opet sebi nesto interesantno. Dobro je samo sto je meni svaki posao izazov, nevezano za moje obrazovanje pa nemam taj neki odpor da radim bilo sta. No, drugi je problem to sto me zbog mog obrazovanja odbiju i prije razgovora jer ako imas diplomu i master nitko te ne zeli placat po tome, iako ja i ne trazim to.
Vjerujem da sam dobar radnik i zadnji posao koji sam radila, molili su me da ostanem. Jedina sam osoba koja je dobila poklon i "zurku" iznenadjenja na dan mog odlazka. I jedina sam sto se nikom nije zamjerila dok sam radila tu jer dosla sam da radim, a ne slusam sta je ko rekao, kome i kada. Ne zanima me to i ne volim to.
Samo rad i disciplina.
