ISPOVEST “pokrivene” Srpkinje u SarajevuKolumne | 15.07.2012. - 16:40:07
--------------------------------------------------------------------------------
Po dolasku u Sarajevo, devet godina posle Dejtona, dobila sam “korisne“ savete „svojih“. Jedan od njih je naravno skrivanje identiteta budući da Srbi važe kao agresori (i agresorice, da dosledno koristim rodno senzitivan jezik ).
Piše: Zlatiborka Popov Momčinović
Usud sudbine je hteo da prva od knjiga koju sam videla u izlogu jedne od sarajevskih knjižara nosi naziv Smrt je majstor iz Srbije. Tad sam i sama sebi rekla da je zaista najbolje „pokriti se“, iako sam pre toga gore navedene savete smatrala pukim odrazom sprskog primitivnog nacionalizma. Ovo prikrivanje i svojevrsno „zamotavanje“ mi je delovalo utoliko više interesantno budući da se smatralo da su „oni“ to koji se pokrivaju i zamotavaju (pre svega „njihove žene“, ali uopšte, govorili su mi mimikrija je navodno neka ovdašnja osobina lokalnog, prevashodno muslimanskog stanovništva koje se vešto prilagođavalo različitim političkim tvorevinama, počev od Otomanske Imperije, Austrougarske monarhije, Kraljevine SHS, Pavelićeve NDH, Brozove Jugoslavije, te da bi se uklopio moraš se jednostavno mimikrirati).
542423_4135657039304_24847848_n.jpg
A, baveći se teorijom Džona Rolsa i njegovom teorijom pravde, da naime samo pod tzv. velom ignorancije pod kojim ne poznajemo vlastiti status i ono što bi nama bilo od lične koristi možemo utvrditi tzv. apstrakna načela pravednosti, smatrala sam da je najprobitačnije upravo upotrebiti takav jedan veo na terenu – s jedne strane, ne da bih „dokazala“ teoriju već iz puke probitačnosti i kakvog takvog utapanja u sredinu, a s druge, da bih sa pozicije ispod jednog takvog vela stekla pravi uvid u nekakve nepristrasne principe nezagađene etnonacionalizmom, na kojima možemo graditi zajedničku budućnost….
*
Ispod ili iznad Rolsovog vela, moja mimikričnost je prošla katastrofalno kad sam, u iskonskoj težnji da probam legendarni sarajevski burek, ušavši u buregdžinicu u svoj tvrdi ekavski naglasak unosila ijekavske elemente. „Pokrivanje“ identiteta sam shvatila kao prikrivanje ekavske varijante, iako mi je posle dobronamerni kolega rekao: Ma samo kaži da si iz Sandžaka… No, ni ubacivanje sandžačkog akcenta nije prošlo najsretnije…
A i zašto bi? U jednoj od sarajevskih lokala prišao mi je Sarajlija, Bošnjak, objašnjavajući mi kako kako voli ekavicu, kako mu se sviđa način na koji kažem „dve marke“ i kako je Novi Sad, grad u kojem sam studirala najlepši grad bivše YU a građani Novog Sada naprijatniji i najljubaznji. Onda sam shtavila da je moja ekavica nešto što ne treba skrivati, već da je to kapital koji mogu koristiti radi sticanja društvenog statuta u novoj, još uvek i uprkos svemu, jugonostalgičnoj sarajevskoj sredini.
Ovo oduševljenje sarajevskom neposrednošću i humorom naravno nije uvek išlo glatko, jer, bilo je i onih koji su se zakleli još ’92 da nikad neće više otići u Srbiju. No, posle obedovanja zajedničke meze tj. zvrkova različitih verzija pita, ubrzo su se zakleli da će što pre otići u Srbiju i izljubiti sve tamo… Našla sam se u čudu. Zašto se više mimikrirati kad se i „oni“ ne mimikriraju da mrze sve nas i da smo svi redom agresori (i agresorke, da opet upotrebim rodno senzitivan jezik)… A po povratku na tadašnju adresu prebivališta, taksista je usrdno slušao CD sa hitovima klasika srpskog Južnog vetra. Iako prekaljena rokerka, uživala sam u ovim zvucima iako mi paraju uši, kao i psovkama taksiste j… one koji nas zavadiše!
*
Moram još reći svoju subjektivnu impresiju da se svi mi „pokrivamo“ i „zamotavamo“. Krijemo ono što nas spaja, kao i ono što nas deli. A ono što nas deli može nas spajati na neki novi način, možda, da je dovoljno društvene imaginacije i senzibiliteta prema nečujnom glasu onog Drugog u sebi..
You do not have the required permissions to view the files attached to this post.