Post
by niska grana » 21 Jul 2013, 23:05
Okušah se u mnogim disciplinama, ali su to pretežno bile epizode kratkog daha. I poprilično nesuvisle, poput recimo karatea kojieg sam uspio izgurati nekoliko mjeseci, sve dok nam na jednoj seansi trener nije rekao da ćemo tog dana vježbati padove.
"Kako ćemo vježbati padove?" - začuo se zabrinut dječiji glasić iz mase. "Lijepo. Padat ćete na leđa, sve dok dobro ne uvježbate kako da se na tlu dočekate što bezbolnije." - odgovorio je naš guru i na ličnom primjeru demonstrirao kako bi to otprilike trebalo izgledati.
I dok se većina mojih drugova s entuzijazmom bacila na posao, tj. na leđa bolno se pritom valjajući po parketu, stajao sam kao ukopan na mjestu čvrsto ubijeđen da ne postoji niti najmanja mogućnost da se sam od sebe strovalim na leđa....rečeno mi je da imam psihološku blokadu, uz preporuku da je bolje da odustanem od narednih časova i plemenitih vještina.
Pa ipak, najveća želja bila mi je da treniram fudbal, što mi roditelji nisu dopuštali, uz obrazloženje da je to krkanski i grub sport te da mu svojom (tadašnjom) konstitucijom jednostavno nisam bio prilagođen. Čvrsto riješen da sebi ipak ispunim želju, ukazao sam se na fudbalskom igralištu lokalnog kluba koji, usprkos brojnim igračima koji su tu ponikli i napravili uspješne karijere, nikada nije sletio na zelenu granu i uglavnom je služio jačim timovima kao regrutni centar ili vreća za napucavanje i liječenje kompleksa.
Prvih desetak dana trening nas mladih nada sastojao se samo u tome da bjesomučno trčimo po stazi oko igrališta dok drugi, tj. stariji igraju fudbal i po potrebi im dohvaćamo lopte, da bi na kraju - valjda u sklopu završnog ispita čeličenja na balkanski način - bila organizovana i utakmica Mlađi vs Iskusniji za koje je tom prilikom iz neznanih razloga nastupio i naš trener i to u ulozi glavnog mesara. U toj utakmici ili bolje rečeno masakru sam (uz parolu "nije ti ovo balet") dobio takve batine, da mi nije više palo na kraj pameti da se bavim fudbalom ili bilo kakvim timskim sportovima.
Trenutno uživam jedino u stolnom tenisu, gdje sam imao i dosta uspjeha. Tu sam zaista fanatik i mislim da mi nikada neće dosaditi.
Gratias ago Tibi, Domine, quia fui in hoc mundo.