Danakil pustinja leži u sjeveroistočnoj Etiopiji, na 100 metara ispod morske razine. Pustinja Danakil išarana mnogim vulkanima i potocima lave, proglašena je od National Geografic najokrutnijim mjestom na planeti.
Pustinja Danakil najnegostoljubivija je i najvruća regija na planetu s temperaturama često iznad 60 C. Ovaj presušeni rukavac Crvenoga mora, jedno je od vulkanski najaktivnijih krajeva svijeta.
Voda koja je bila ovdje je isparila zbog pomicanja zemljine kore koje je dovelo do podizanja gorja Danakil na sjever, čime je ovo područje odječeno od mora a za sobom je na bivšem morskom dnu ostavila debeli sloj soli.
Sumpor i alge pretvaraju vruće izvore u mlake živih boja. Kada voda ispari, soli i minerali oblikuju živopisnu koru.
Između ostalih ovo je dom i vulkana Erta Ale. Erta Ale je aktivni štitasti vulkan.
Na lokalnom jeziku njegovo ime znači “planina koja se dimi”, a njegovu južnu rupu, sa koje se obično cijedi lava, stanovnici zovu “ulaz u pakao”. Erta Ale visok je 613 metara i nalazi se u depresiji, tj. području ispod razine mora.
Na vrhu ima lavino jezero, jedno od najduže postojećih na svijetu.
Ipak i u tako skromnim uvjetima u Danakilskoj pustinji živi čak 130.000 stanovnika, – nomada stočara. Većinom su to pripadnici naroda Afari (Adaemara) i Tigranje koji se uz nomadsko stočarstvo bave i kopanjem i vađenjem bijelog zlata – soli koje se zatim karavanama odvozi na prodaju.
Afarska šatorska kuća poznata kao “ari” sastoji se od štapova pokrivenih s krevetskim prostirkama. “Burra” ili logor se sastoji do dva ili više arija, te su za njega odgovorne žene. Afari svoju prehranu temeljenu na mesu i mlijeku upotpunjuju tako što sol koje otkopaju u pustinji, isto kao i višak mlijeka i životinjske kože, prodaju na tržnicama u Senbeteu i Batiju.
Kako nastanjuju neke od najsurovijih dijelova svijeta, pleme afara poznato je po svojoj prilagodljivosti, divljaštvu, ali i neustrašivosti i ponosu. pa ipak, u suhim i vrućim dijelovima sjeveroistočne etiopije danas ih prati reputacija najzanemarenije i najmarginaliziranije etničke skupine u zemlji.
Iako su, kao kod većine naroda, neki njihovi pripadnici migrirali u gradove i prihvatili “zapadni” ili kozmopolitski način života, većina Afara su još uvijek nomadski stočari koji uzgajaju koze, ovce i krave u pustinji. Tokom sušnih sezona većina ih migrira i logoruje na obalama rijeke Avaš. Deve su glavno prijevozno sredstvo dok putuju od pojilišta do pojilišta. Većina migrira u visoravni s dolaskom kišne sezone kako bi izbjegla poplave i komarce.
Afari su snažno povezani s okolišem i divljim životinjama, te dijele zemlju i njene resurse sa životinjama bez da im čine štetu. Zahvaljujući tome Afari se smatraju zaslužnim za očuvanje endemskog afričkog divljeg magarca (Equus Africanus), koji je izumro u drugim okolišima.
Zbog siromaštva zemlje na kojoj žive i pustinjskog kraja (godišnje padne manje od 300 mm kiše, a temperature se vrlo rijetko spuštaju ispod 40°C), nemaju prirodne izvore vode pa im se ona dovozi cisternama iz drugih područja.
Struju ima samo glavno afarsko naselje, Asayita, ali u isto vrijeme ima je samo polovice naselja, nikada cijelo.
[media]tgh8z5ikNII[/media]
