Bosanska sofra samo čeka da postane apsolutni HIT!
Univerzitetski profesor Enes Kujundžić ove godine je objavio knjigu pod nazivom 'Sofra: Starinsko bosansko kulinarstvo iz kulturološke perspektive'. Pored brojnih recepata, publikacija sadrži tekstove o društvenom značaju sofre, odnosno stola za ručavanje, u svakodnevnom životu bh. naroda. Povod autoru da napiše knjigu je činjenica da, iako je potpisala UNESCO-vu Konvenciju o zaštiti nematerijalne kulturne baštine, Bosna i Hercegovina još nije počela sa primjenom ovog dokumenta. Drugim riječima, stara bosanska kuhinja još nije međunarodno priznata kao brend bh. tradicije.
„Ja ne vidim puno nastojanja u tom pravcu, jer prvi bi korak bio snimanje stanja te vrste baštine u Bosni i Hercegovini. Za sada je uspjelo da zmijanjski vez bude uvršten na respektabilnu listu svjetske nematerijalne kulturne baštine. Mislim da se nešto radi i po pitanju konjičkog drvorezbarstva, zatim ramske nošnje, a moje stajalište je da bi u tu listu trebali da budu uvršteni i sevdalinka, kao i starinsko bosansko kulinarstvo“, objašnjava Kujundžić.
Međutim, prema riječima Kujundžića, kulinarstvo treba posmatrati u širem kontekstu Balkana i različitih uticaja Istoka i Zapada, ali, postoje odlike karakteristične samo za bh. kulinarstvo. Prvi tragovi datiraju iz perioda srednjeg vijeka.
„Recimo, kada se jedna bosanska princeza udavala za jednog njemačkog princa, ona je u svom čeizu, a čeiz je ruho, nosila različite vrste posuđa. To u stvari pokazuje da je to posuđe korišteno na dvorovima domaćih plemića, kraljeva, kraljica itd.“
S druge strane, podaci iz osmanskog perioda donose pregršt informacija, pa i o tome čime su se hranili ondašnji bh. narodi.
„O tome piše, recimo, Evlija Čelebija, zatim Bašeskija, u svom Ljetopisu. Malo je poznato da je na sarajevskoj čaršiji bilo korišteno tri vrste pirinča za spremanje različitih jela. Spominje se i neka vrsta crvenog pirinča, što mi danas, praktično, nemamo. Naravno, austrougarski period je donio svoje specifičnosti u kulinarsku tradiciju Bosne i Hercegovine. Kasnije, dvadeseto stoljeće svjedoči pojavu niza kuhara-vodiča u tu vrstu tradicije. Posebno trebamo biti zahvalni gospodinu Lakišiću, koji je napravio knjigu koja se zove 'Bosanski kuhar', i ta knjiga je, zajedno sa knjigom 'Kako nastaje naučno djelo' profesora Šamića, jedna od najizdavanijih knjiga u našoj zemlji. Naravno, tu je i knjiga dr. Sadikovića, 'Narodno zdravlje'. Ta vrsta literature je, znači, jako popularna u narodu.“
Međutim, knjiga Enesa Kujundžića, kako i sam autor kaže, nije klasična kuharica. Ona je, zapravo, pokušaj autora da to pitanje smjesti u široki kulturni kontekst. Uključiti obrazovni proces u istraživanje ove tematike od ključnog je značaja.
„Zato ova knjiga i nosi taj dodatak – 'iz kulturološke perspektive'. Tu, naravno, nije u pitanju samo opis starinskog bosanskog kulinarstva na jednoj elementarnoj razini, nego je tu u pitanju i ambijent u kojem se sve to odvijalo.
Recimo, ima ovdje jedan tekst iz Bosanske Krajine, u kome Fejzbeg Kulinović govori o tome šta je to pilav, kako se to dešava itd.
On je ovaj svoj tekst objavio u Zborniku za narodni život i običaje Južnih Slavena. Mislim da prelaz iz XIX u XX stoljeće predstavlja doba u kome se dešavaju brojne kulturne promjene i naravno, dolazi do izražaja interes ljudi za snimanje na terenu – šta se to u tradicijskoj kulturi dešavalo.
Mi smo tek na početku da ovu temu razmatramo na jednoj razini koja bi omogućila da i šira javnost stekne uvid u to.
Ja smatram da bismo mi mogli malo da revitaliziramo i naše stare bosanske čaršije kroz to, da ljudi imaju osjećaj da to starinsko bosansko kulinarstvo i starinska kultura – da to nije ništa prevaziđeno, čega se treba stidjeti.
Treba ustvari vidjeti šta je tu relevantno za savremeno doba i za budućnost", kaže Kujundžić.
Bosna i Hercegovina, kao članica Savjeta Evrope i UNESCO-a, poznaje načine kako da odredi šta je njena materijalna i nematerijalna baština.
Raznolikosti krase ovu zemlji, ali tog značaja još uvijek nije svjesna ni aktuelna vlast, zaključuje Enes Kujundžić.
(DEPO PORTAL)
Mislim da si me nešto krivo razumio... dakle pričam o tome da sortu terano koriste sva tri naroda.
Možda su trsove donijeli nekad davno iz Istre...
Svaki kraj je poznat po necemu. Sve to treba objediniti,brendirati.
