Bila je kasna večer 15. veljače 1995. godine u gradiću Raleigh, North Carolina. Manja skupina ljudi polako je prilazila apartmanu broj 202 unutar apartmanskog naselja „the Players Club“.
Ono što je kod njih odmah upadalo u oči su bile njihove jakne. Na poleđini svake jakne isticala su se žutom bojom otisnuta tri velika slova – FBI. Prišavši vratima apartmana 202 jedan je muškarac istupio iz grupe i zakucao na vrata. Na vratima se pojavio čovjek u ranim tridesetim godinama.
- Are you Kevin Mitnick? – upitao je čovjek koji je malo prije zakucao na vrata.
- No I’m not. You are in the wrong apartment. Check the mailbox. – odgovorio je čovjek koji je otvorio vrata.
Agent FBI-a nije bio zadovoljan tim odgovorom te je zatražio od osobe za koju je sumnjao da je Mitnick da im da svoje otiske prstiju tako da mu mogu utvrditi identitet.
-No problem, I will come to your station first thing in the morning. – predložila je osoba iz apartmana.
No agent nije prihvatio taj prijedlog već je zahtijevao da odmah obave identifikaciju. Posljednji pokušaj socijalnog inženjeringa je propao i Kevin je još istu tu noć sproveden u zatvor. Ovo je bio kraj kriminalne karijere zloglasnog Kevina Davida Mitnicka, čovjeka koji je krajem osamdesetih i početkom devedesetih bio na glasu kao najopasniji haker na svijetu.
Neke od najvećih kompanija koje su „pale“ kao Mitnickove žrtve su Motorola, Sun Microsystems, Nec i Novell. Sveukupna šteta koju su te kompanije prijavile dosiže nevjerojatnih 300 milijuna dolara. S obzirom na činjenicu da Kevin ukradene dokumente nije prodavao konkurenciji (niti ikome drugome kako on tvrdi) nije jasno kako su te kompanije došle do tog ogromnog iznosa.
Mitnick se tijekom svoje kriminalne karijere, osim tehničkom znanjem, uvelike koristio i metodama socijalnog inženjeringa. Pojednostavljeno rečeno, socijalni inženjering je metoda obmanjivanja ljudi da bi se od njih saznale neke stvari ili da bi ih se natjeralo na određenu akciju, a sve u svrhu počinjenja kriminalnog djela. Jedan od svojih najvećih „podviga“, krađu izvornog koda za firmware određenog Motorolinog mobilnog telefona, Mitnick je izveo koristeći se gotovo isključivo socijalnim inženjeringom (kasnije će tvrditi da je taj napad izveo impulzivno tj. bez prethodnog planiranja i za samo 15 minuta). Dakle, zvao je određene osobe unutar Motorole, predstavljao se kao netko drugi te je na taj način uspio uvjeriti te osobe da „source code“ pošalju na određeni server kojem je on imao pristup.
Upravo je ogromno korištenje socijalnog inženjeringa razlog zbog kojeg Mitnicku mnogi (možda s pravom) osporavaju titulu velikog među hakerima.
Kevin je odrastao u predgrađu Los Angeles-a, a kasnih sedamdesetih, kada računala prestaju biti skupe naprave veličine osobnog automobila, počinje se zanimati za njih. Kao što je i sam rekao, ono što ga je privuklo računalima je bio osjećaj moći koji je imao nad drugima dok bi se nalazio za tipkovnicom računala. U početku je sve izgledalo kao dobra zabava, a sebe je vidio kao zločesto dijete koje se jednostavno zabavlja. Međutim ono što je njemu bila zabava federalnim vlastima se baš i nije naročito sviđalo tako da je 1981. godine nakon provale u COSMOS (Computer System for Mainframe Operations) zaradio i svoju prvu kaznu. Tada maloljetni Kevin (17 g.) bio je osuđen na tri mjeseca u centru za maloljetnike uz godinu dana uvjetno. Kako će se pokazati to je bio tek početak Kevinove kriminalne karijere.
Tijekom osamdesetih i početkom devedesetih Kevin je bio više puta privođen, osuđivan i zatvaran zbog raznih zlodjela iz područja informatičkog kriminala. Neki od njegovih najupečatljivijih pothvata (za koje se zna) su provala u ARPAnet mrežu, provala u računalni sustav Pentagona preko ARPAnet mreže i manipuliranje sa računalom jedne kreditne kuće (nalog koji je FBI izdao za njegovo uhićenje zbog ovog napada je neobjašnjivo nestao iz policijske arhive). Točan broj svih njegovih napada tijekom tih godina je nepoznat, a često mu se pokušavaju inputirati i neki napadi za koje sam Mitnick tvrdi da ih nikad nije počinio. Među najpoznatijim, navodnim, napadima su hakiranje NORAD-ove mreže (North American Aerospace Defense Command) i prisluškivanje nekih FBI agenata.
Veliku ulogu u lovu na Mitnicka je odigrao i Tsutomu Shimomura, stručnjak za računalnu sigurnost koga je Mitnick krajem osamdesetih pokušao prevariti uz pomoć socijalnog inženjeringa.
Upravo je Shimomura, zajedno sa Johnom Markhamom, novinarom New York Times-a, napisao kontroverznu knjigu „Takedown“ po kojoj je kasnije snimljen i film. Oni koji nisu pogledali navedeni film nisu ništa propustili jer je film, blago rečeno, loš. Knjigu nisam pročitao, ali koliko mogu vidjeti po komentarima ni ona nije puno bolja, a mnoge stvari koje se u knjizi navode kao činjenice su puke špekulacije pribavljene iz neprovjerenih izvora.
Danas Mitnick ima svoju firmu koja se bavi (vjerovali ili ne) informatičkom sigurnošću, a sam Mitnick sebe naziva etičkim hakerom i tvrdi da sve svoje „hackove“ izvodi isključivo uz dopuštenje vlasnika sustava i u svrhu pronalaženja potencijalnih ranjivosti. Dvije knjige koje potpisuje Mitnick, „The Art of Intrusion“ i „The Art of Deception“ trebale bi biti obavezna lektira za sve „wannabe“ hakere. Sam Mitnick tvrdi da se uz većinu izmišljenih i hipotetskih priča, u tim knjigama nalaze opisane i mnoge situacije koje su se zbilja dogodile.
)
![Forum [Bot]](./images/ranks/s.png "Forum [Bot]")
Izradio Merkelovu 
lapo sata ga cekala 
