Srbija - politika

[Konsultant]

eto radikala na vlast.

[Heidi]

eto jelene karleuse da se kandiduje boo!

[Krokodil Behko]

Radikali. Mirise tako. neko mora krenuti sa erojskom borbom
za povrat Kosova. Ali kvaka je u tome, sto i u White house i
u foreign ofice, sjede radikali, sa suprotnim misljenjem.

[Dust]

Tadić je obavijestio članove stranke da misli da da je najbolje za građane da glasaju ove godine samo u maju, a ne dva puta, jer će se tako uštedjeti i i državni novac, navodi B92.


.

Dusa od covjeka....

[Mister No]

eto radikala na vlast.

Ne budi naivan, tebe bar smatram pametnim ovdje.

Otac od Tadica je istaknuti clan SANU-a, koja je i projektovala svo zlo na ovim nasim prostorima.
On ga je uz pomoc Dobrice Ć. i postavio na mjesto predsjednika, nakon sto su uklonili ono sve pozitivno sto Srbija uspije iznjedriti svakih nekoliko decenija (citaj Djindjica a ranije i reformistu Ivana Djurica).

Dakle ili Boris ili Seselj ili Dacic ili...trenutno je , na zalost, svejedno.

[Konsultant]

Ne budi naivan, tebe bar smatram pametnim ovdje.

Otac od Tadica je istaknuti clan SANU-a, koja je i projektovala svo zlo na ovim nasim prostorima.
On ga je uz pomoc Dobrice Ć. i postavio na mjesto predsjednika, nakon sto su uklonili ono sve pozitivno sto Srbija uspije iznjedriti svakih nekoliko decenija (citaj Djindjica a ranije i reformistu Ivana Javnog).

Dakle ili Boris ili Seselj ili Dacic ili...trenutno je , na zalost, svejedno.

Ako nista Tadic je razblazena verzija jer na vlast dolaze podobni ili revolucionari koji sve pomnoze sa nulom. Kad bi postavili Dalai Lamu ili Gandija opet se ne bi nista znacajnije promjenilo u Srbiji jer moras preprogramirati milione ljudi. Uninstall podstojeceg i install novog softwarea ce ici tesko jer radikali imaju vecinu.

[Obrisan profil]

idi s bogom ali IDI

[Konsultant]

sjasi kurta da uzjasi murta.
najgore sto ne vidim neku njegovu alternativnu. cedo je jos uvijek sitna buranija.
predsjednik je samo marioneta puno je vazniji sistem organizacije vlasti tj ljudi koji su u hijerarhiji ispod njega.

[Obrisan profil]

u svakoj zemlji, moj konsultante, u svakoj,,,,

[Konsultant]

u svakoj zemlji, moj konsultante, u svakoj,,,,

Mi se sekiramo ko je sa one strane Drine posto nam se moze raditi o glavama, ali nesto se nismo puno nasekirali oko Iraka gdje je ofalilo 6 cifara ljudi i ima 7 cifara raseljnih.

[bubica]

Sta li Tadija muti.

[Konsultant]

ovo je bilo jucer
Predsjednik Srbije Boris Tadić poručio je da je prirodno da Srbija bude centar za proizvodnju automobila i automobilskih komponenti.

“Ta uloga nam je pripadala u prošlosti i pripadaće nam u budućosti. Prirodno je da Srbija postane takva zemlja”, rekao je Tadić na otvaranju fabrike za proizvodnju plastičnih komponenti za automobile francuske kompanije Mekaplast u Zrenjaninu.
Prema Tadićevim riječima ljudi u Zrenjaninu i u Vojvodini žele vrijedno da rade, a Srbija je sada stabilna zemlja sa jasnim putem ka EU. “Zato smo i osvojili status kandidata za članstvo u Uniji”, naveo je Tadić.
Ističući da u posljednjim danima ima puno dobrih vijesti, jer dolaze novi investitori i otvaraju se radna mjesta, on je skrenuo pažnju da su se neke stvari ipak promijenile u odnosu na prošlost, prije svega u tehnološkom smislu.

“Mekaplast je najbolji primjer za to. Njene fabrike predstavljaju umjetnički iskorak u industriji. Svi proizvodi koji se ovdje budu proizvodili za Fiat 500 i proći će kroz proces visoke tehnologizacije. Zahvaljujemo vam što ste odabrali, upravo Srbiju”, rekao je Tadić.

On je dodao da se, iako je svejstan da u ovom trenutku građani Srbije nisu zadovoljni primanjima, “uz ovakvu viziju idustrijalizacije Srbije i putem ka EU mogu očekivati bolji standard”. On je ponovio da je danas suštinska borba ona za radna mjesta i u Srbiji i u EU.

“Svi smo na tom zadatku. Ne treba insistirati na ustavnim nadležnostima, jer nam je svima to obaveza. Nezaposlenost je požar koji prijeti svakome. Svaki investitor je dobrodošao”, istakao je Tadić.

Fabrika u Zrenjaninu, u koju je do sada uloženo više od 10 miliona evra, predstavlja najveću francusku investiciju u Srbiji u posljednje dvije godine. Proizvodni pogon kompanije u dvije proizvodne hale zauzima površinu od 5.900 kvadratnih metara.

U prvoj fazi rada fabrika će zaposliti 120 radnika, do kraja 2013. godine. Najveći dio proizvodnje ove fabrike u Srbiji namijenjen je za ugradnju u nova vozila koja se proizvode u fabrici “Fijat” u Kragujevcu.
Kompanija Mekaplast osnovana je 1955. godine u Monaku i tada je zapošljavala samo pet radnika. Danas ima 5.500 zaposlenih u 15 zemalja svijeta, a godišnji obrt dostiže 643 miliona evra. U centralnoj Evropi već ima tri fabrike – dvije u Češkoj i jednu u Poljskoj.

Pored Evrope kompanija posluje i u Indiji i Kini, Turskoj, SAD, Brazilu. Mekaplast i kompanija “Drekslmajer” su 30. novembra prošle godine dobili ugovore o podršci Ministarstva ekonomije i SIEPA za otvaranje novih radnih mjesta.

Obje kompanije su dobile 5.000 evra podsticaja po novootvorenom radnom mjestu.

Ideja je da ova kompanija uloži ukupno 15 miliona evra, i ostvari obrt od 24 miliona evra.

Glavni partner, po riječima vlasnika Tijerija Manija, je Fijat, a ideja je da se uspostavi saradnja sa kompanijama kao što su Mercedes, Ford i Dačija.
Tadić se na kraju gostima iz Francuske, kao i ambasadoru Francuske u Srbiji, obratio i na francuskom jeziku, podsjetivši da ovo nije prvi put da se susreću. “Nedavno smo se sastali u Pirotu sa “Mišlenom”, danas u Zrenjaninu, a sutra ko zna gdje ćemo se sresti. Nastavićemo ovakav razvoj”, zaključio je Tadić ističući da je za njega posebno važna poruka predsjednika UO Francuske kompanije Tijeri Manija, koji je rekao “da je Srbija ključna za ovu kompaniju u ovom dijelu Evrope”.

[nezaboravna]

eto radikala na vlast.

Ne budi naivan, tebe bar smatram pametnim ovdje.

Otac od Tadica je istaknuti clan SANU-a, koja je i projektovala svo zlo na ovim nasim prostorima.
On ga je uz pomoc Dobrice Ć. i postavio na mjesto predsjednika, nakon sto su uklonili ono sve pozitivno sto Srbija uspije iznjedriti svakih nekoliko decenija (citaj Djindjica a ranije i reformistu Ivana Djurica).

Dakle ili Boris ili Seselj ili Dacic ili...trenutno je , na zalost, svejedno.

Tacno i bas je svejedno ko ce i koliko Srbijom vladati,politika i apetit prema komsijama ostaje ista

[Konsultant]

Nisam bas upratio zadnjih dana sto je njemu duhnulo za podnosenje ostavke i sto bas sada. Je li mozda zato sto radikali i vecina smatraju kako je previse popustljiv prema Kosovu?

[Krokodil Behko]

Vec sam to i napisao.
Neko treba potpisati racun na kojem je cijena - kosovo.
A platiti se mora. Sad svi to tiskaju od sebe, kao vruc krompir.

[Maja]

Mislim da mu je ona crna mrlja na glavi/kosi naredila da da ostavku.
Ja još uvijek mislim da ona upravlja i njime i Srbijom

[Konsultant]

Boris Tadić je bio jedan od više manje anonimnih članova Demokratske stranke i mnogi su bili iznenađeni njegovim iznenadnim političkim usponom nakon smrti Zorana Đinđića sa kojim i nije bio preterano blizak.

Profesorsko beogradsko dete za energičnog tadašnjeg vođu demokrata nije bio mnogo zanimljiv, svedoče Đinđićevi bliski saradnici.

Boris Tadić je rođen 1958. godine u Sarajevu. Osnovnu školu i gimnaziju završio je u Beogradu, gde je i diplomirao na Filozofskom fakultetu, odsek psihologije. U roditeljskoj kući upoznao je bivše disidente šezdesetosmaše, prijatelje svoga oca, praksisovca, akademika Ljube Tadića. Upoznaje i akademske krugove na čelu sa Dobricom Ćosićem sa kojima njegov otac postaje sredinom 80-ih ideološki blizak. Akademik Tadić je jedan od osnivača DS.

Zagorka Golubović, profesorka koja je zajedno sa drugim 68-ašima isterana sa fakulteta, odavno poznaje sadašnjeg predsednika Srbije.

“Ja Borisa Tadića znam od njegovog dečaštva, od ranih godina, kao vrlo pametno dete, inteligentnog mladića, dobrog studenta, odličnog profesora psihologije i vrlo poštenog čoveka. Međutim, na žalost, ja danas ne prepoznajem dovoljno tog svog prijatelja”, kaže Golubović.

Posle petooktobarskih promena Boris Tadić, član DS od njenog osnivanja, postao je ministar za telekomunikacije u tadašnjoj saveznoj Vladi i savezni poslanik, da bi nakon Đinđićevog ubistva vršio funkciju ministra odbrane Srbije i Crne Gore. Previranje u demokratskoj stranci nakon ubistva Zorana Đinđića okončavaju se za mnoge iznenađujućim izborom Borisa Tadića za novog stranačkog šefa početkom 2004. godine.Tada počinje njegov munjevit politički uspon koji koincidira sa, kako kažu kritičari postđinđićevske ere, postepenim gubitkom jasnog partijskog identiteta DS. Na mesto predsednika Republike Srbije izabran je ponovo februara 2008. godine.

Profesorka Zagorka Golubović nedavno je iznanedila javnost otvorenim pismom predsedniku Srbije u kome ga upozorava da je nezadovoljstvo građana kulminiralo i da je situacija u Srbiji posle 2010. godine "naročito katastrofalna".

„Zato sam pokušala sa njim da razgovoram oči u oči i da mu kažem sve to. Na žalost, nije me primio pa sam ja to morala javno da kažem“, objašnjava Zagorka Golubović odbijajući da kaže sve ono što je htela u razgovoru sa predsednikom i svojim prijateljem.

„Bilo bi, verujte, mnogo oštrije nego ono što sam napisala, jer ja znam mnogo više nego što sam rekla javnosti i mnogo konkretnije. Ne znam zašto se tako promenio. MOja jedina pretpostavka je njegova nesigurnost a ne tolika opsesija vlašću. Meni je najproblemtaičnije njegovo okruženje koje je on sam sastavio. I ja sam mu to više puta usmeno rekla. Konkretno, kad je reč o premijeru Mirku Cvetkoviću i ministru Vuku Jeremiću, Vlahoviću i još nekima. Vlahović i Cvetković su upropastili privredu privatizacijom. To mogu da potpišem i da garantujem. Ja sam zbog toga htela lično sa njim da razgovaram, da mu kažem kud ga to njegovo okruženje vodi. Zato sam ga upitala javno da li on nije svestan da će ga građanstvo zapamtiti, ako ovako nastavi, kao nekog ko je glavni krivac za propast demokratije u Srbiji", završava profesorka Golubović svoju skicu političkog profila dosadašnjeg predsednika Srbije.

Boris Tadić je dobitnik mnogih međunarodnih priznanja za vizionarstvo i političku kulturu. Na važnim međunarodnim političkim adresama Tadić se smatra kooperativnim srpskim političarem koji vodi Srbiju u Evropu, doduše mnogo sporije nego što bi to činio užurbani Zoran Đinđić.

Boris Tadić se kandiduje ove godine za treći mandat predsednika Srbije koji mu omogućava takozvani Koštuničin ustav.

[Konsultant]

U Srbiji 6. maja i predsednička trka. Najavljeno je više kandidata ali je jasno da će biti ponovljen, sportskim rečnikom rečeno, treći derbi između demokrate Borisa Tadića i bivšeg radikala, sada naprednjaka Tomislava Nikolića.

Da su se u 90-im godinama pojavila ova dva kandidata, bilo bi jasno za kakvu Srbiju se glasa u jednom ili drugom slučaju. Demokrate su bile Miloševićeva opozicija, Šešeljevi radikali kojima je pripadao Nikolić, delili su sve vrednosti ratničke, nacionalističke, ksenofobične Srbije. U međuvremenu, prošlo je više od jedne decenije.

Stvari su se u odnosu na 90-te promenile. Ne samo odvajanjem Nikolića od radikala već i dugim predsednikovanjem Borisa Tadića ali i preuzimanjem partijskog kormila nakon ubistva njegovog prethodnika Zorana Đinđića. Zato su odgovori naših sagovornika danas drugačiji od očekivanih, za neke možda i iznenađujući.

„Ako se glasa za Borisa Tadića, glasa se za Srbiju koja je orkenuta EU, ako se glasa za Tomu Nikolića, takođe se glasa za Srbiju koja je okrenuta EU. Što se ideologije tiče, Srbija Borisa Tadića je liberalnija, prema svetu otvorenija, manje nacionalistička, ali mislim da da bi i Srbija Tomislava Nikolića bila manje ksenofobična nego ona u vreme kad je Nikolić bio radikal. Korupcija bi bila ista“, kaže politički analitičar iz Beograda Jovo Bakić.

U vezi sa Kosovom, Bakić veruje da bi i jedni i drugi vodili razumnu politiku koja je ne bi odvajala od EU. Što se odnosa u regionu tiče, Bakić misli da Tadić ima prednost ali kaže da bi Nikolić, ako pobedi, mogao da bude kooperativniji i da "nas sve prijatno iznenadi“.

Književnik Vidosav Stevanović, koji živi u nekoj vrsti samoizolacije u selu u centralnoj Srbiji, na naše pitanje o dve ponuđene opcije, bez dvoumljenja je odgovorio:

„Ja ne vidim neku veliku i značajnu razliku političku i svaku drugu između Borisa Tadića i Tomislava Nikolića. Međutim, ima jedan novi element koji se pojavljuje u njihovom, toliko puta ponovljenom dvoboju. Jasno je da je Boris Tadić vrlo loš predsednik. Previše lične vlasti, previše predsednik jedne stranke, umesto predsednik svih građana. Na kraju krajeva, ja mislim, kandidovati se za treći mandat na osnovu jednog administrativnog trika, krajnje nečasno“, kaže Stevanović.

„Suštinu demokratije ja vidim u promeni, to ne znači da će uvek pobediti bolji, ali će biti promena, pa barem nećemo imati jednog diktatora“, zaključuje Stevanović.

Region: Tadić u prednosti

Kako se na budućnost Srbije nakon predsedničkih izbora gleda iz vizure regiona?

„Izbor Tadića bi značilo nastavak sadašnjeg polaganog puta sa puno spoticanja, ali ipak jasnog puta Srbije u pravcu evrointegracije, dok bi izbor Nikolića značio da taj put ne prestaje, jer on ne može prestati, ali da traje puno duže i cena bi bila puno viša“, ocjenjuje Žarko Puhovski, profesor Fakulteta političkih nauka u Zagrebu koji pažljivo prati šta se događa na političkoj sceni Srbije.

Puhovski smatra da u odnosu na Kosovo bitnije razlike nema, ali je uveren da su kapaciteti Tadića za pregovaranje, pronalaženje kompromisnih rešenja, znatno veći nego Nikolićevi.

„Što se odnosa u regionu tiče, takođe je Tadić u prednosti jer ima dobre odnose i sa hrvatskim vođstvom i sa BiH i sa Makednijom i Crnom Gorom. Nikolić bi morao počinjati ispočetka, što daje neke prednosti ali se opet gubi vrijeme“, kaže Žarko Puhovski.

Uprkos sličnosti dvojice rivala, Jovi Bakiću kao građaninu Srbije nije svejedno ko će mu biti predsednik.

"Za mene je bitan i minuli rad. Ko je šta radio u prošlosti. I u tom pogledu je Tadić svakako u prednosti. On je sve vreme pokazivao svetu jedno relativno pristojno lice, što se za njegovog protivkandidata ne bi moglo reći. I to je velika prednost Borisa Tadića", kaže Bakić.

Vidosav Stevanović objašnjava da su pomeranja na političkoj sceni dovela do toga da se ne vidi razlike između kandidata koga je iznedrila Demokratsku stranku i kandidata koji je do juče bio ispod šinjela radikala Vojislava Šešelja.

„Demokratska stranka koja je toliko otišla udesno sa Tadićem da može bezmalo da bude Koštuničina i SNS koja se pomerila prema centru sada se nalaze toliko blizu na političkoj sceni da dele bezmalo iste vrednosti“, ocenjuje Stevanović.

Kako se dogodilo da su razlike između dva predsednička kandidata sa tako različitim političkim begraundima svedene na nijanse, barem kako ih vide naši sagovornici objašnjava i Žarko Puhovski:

„Radi se o tome da je u velikoj mjeri mapa napredovanja zadana izvana i u tom pogledu se doista može reći da nema velike razlike. Ali razlika u brzini od pet godina (u varijanti pobede Nikolića za toliko bi se usporio evropski put Srbije) može biti strašno važna. A to bi značilo da Srbija čeka toliko dugo na neke stvari da ih propusti ili da izgube svaku vrijednost.“

[carobnjak N]

Srbija se nalazi pred izborima te kao i u mnogim drugim zemljama političari su i u toj zemlji usmjereni ka mobilizaciji pristaša. Pred izbore retorika se zaoštrava, napadi na političke protivnike postaju žešći, a čak nerijetko dolazi do namjernih provokacija ili namjernih izvrtanja činjenica o aktualnim političkim događajima ili onima iz prošlosti. Tako je djelovao i Boris Tadić u subotu kada je u Aleksincu prisustvovao ceremoniji odavanja počasti poginulima u bombardiranjima NATO-a koji su započeli prije trinaest godina – 24. marta 1999. “Taj je rat”, kazao je Tadić, “bio zločin protiv naše zemlje i našeg naroda”. Tokom bombardiranja NATO-a svakako da je među Srbima bilo civilnih žrtava kojima treba odavati počasti. Ali, onoliko koliko su žrtve NATO-a srpski su civili i žrtve režima Slobodana Miloševića.

Zašto su najdemokratskije zemlje svijeta objavile rat Srbiji

Taj je režim gurnuo Srbiju u rat protiv čitavog zapadnog svijeta tako što je započeo kampanju etničkog čišćenja Kosova. U subotu je Tadić preuzeo ulogu lošeg historičara. S retorikom koja se ne razlikuje puno od Miloševićevog vremena on je vidio samo i jedino srpske žrtve. Niti jednom jedinom riječju nije spomenuo srpsku represiju na Kosovu naročito od 1989. do 1997. godine; nije spomenuo uništavajuću kampanju srpskih snaga (milicije, vojske i paravojnih formacija koje je kontrolirala država) protiv civilnog stanovništva na Kosovu tokom 1998-99.; nije spomenuo pljačku privatne imovine Albanaca; nije spomenuo razaranje više od sto hiljada kuća na Kosovu; nije spomenuo masovne grobnice po Srbiji s tijelima ubijenih kosovskih Albanaca koja su tamo dopremljena s Kosova; nije spomenuo dugoročnu traumatizaciju koju je kosovskom narodu uzrokovala srpska politika aparthejda i državnog zločina.

Spominjući samo srpske žrtve, čak uzdižući ih do pijedestala kao branitelje domovine, Tadić se ponaša poput kakvog zlonamjernog učitelja historije. Takvi učitelji historije kada se nalaze u ulozi političara kao što je Tadić, tada su opasniji jer onemogućavaju svako suočavanje s prošlošću. Pretpostavlja se da u Srbiji još uvijek ima albanskih žrtava koje su tamo pokopane/sakrivene po državnom naređenju. Međunarodna izvješća te istrage organizacija poput OESS-a kao i skupina za zaštitu ljudskih prava došle su do zaključka da je na Kosovu, kao posljedica Miloševićeve politike, ubijeno više od deset hiljada ljudi.

Te su zemlje bombardirale Srbiju zbog pokušaja genocida na Kosovu.

Tadić treba govoriti svojim sunarodnjacima o tim zločinima, na način kako bi oni mogli shvatiti zašto su najdemokratskije zemlje svijeta objavile rat Srbiji. Te zemlje nisu bombardirale Srbiju stoga što su bile žedne za ratom, niti stoga što su bile protusrpski nastrojene ili stoga što su bile proalbanske. Te su zemlje bombardirale Srbiju zbog pokušaja genocida na Kosovu. Tako je bio nazvao politiku Beograda prema Kosovu sam tadašnji glavni tajnik UN-a Kofi Annan, koji je netom prije početka bombardiranja apelirao da međunarodna zajednica hitno zaustavi zločine Srbije na Kosovu. Bez namjere da ovdje vučemo kakve historijske paralele, s recimo Drugim svjetskim ratom i s proganjanjem Židova, ali ako bi Tadić kojim slučajem bio dobar učenik povijesti spomenuo bi ovu činjenicu: nakon protjerivanja gotovo jednog milijuna Albanaca u Albaniju, Makedoniju i Crnu Goru srpske su vlasti započele opremati preostale Albance sa zelenim kartonima kako bi ih razlikovale od Srba – to je bila miloševićevska verzija židovske zvijezde (“Judenstern”), kojom su se u vremenu nacizma obilježavali Židovi.

Netaknuta mreža pomagača ratnih zločinaca

Boris Tadić je u proteklim godinama isticao važnost suočavanja s prošlošću. On je dvaput bio u Srebrenici kako bi odao počast žrtvama genocida. Također, srbijanski je predsjednik učinio više od bilo kojeg drugog političara za uhićenje Radovana Karadžića, Ratka Mladića i Gorana Hadžića. Ali to nije dovoljno. Tadić je obećao da će biti izvršena istraga kako bi se otkrilo tko je sve štitio i tko je pružao utočište trio infernale-u: Karadžiću, Mladiću i Hadžiću. Gledano iz sadašnje perspektive posve je jasno da je Tadićevo obećanje bilo politički marketing kako bi dobio političke poene u Bruxellesu. Mreža pomagača ratnih zločinaca ostaje uglavnom netaknuta do danas.

Umjesto da se Diković nađe pred licem pravde, on je od Tadića upravo imenovan na čelo vojske.

Na ceremoniji spomena u Aleksincu u Tadićevoj se pratnji nalazio i novi šef Vojske Srbije, general Diković, kojeg Fond za humanitarno pravo optužuje za zločine i pljačku na Kosovu. Umjesto da se Diković nađe pred licem pravde, on je od Tadića upravo imenovan na čelo vojske. Tadić bi zbog povijesne istine trebao reći srpskoj javnosti da, izuzev Miloševića i Milana Milutinovića, bivšeg predsjednika Srbije, takoreći čitav srpski politički, vojni i policijski vrh iz 1990-ih ili je kažnjen za ratne zločine ili se nalazi još uvijek u procesu suđenja pred Haškim sudom.
Pomirenje je na Balkanu moguća jedino ukoliko se svaki od naroda bavi prije svega zločinima koje su počinili njegovi pripadnici. To vrijedi naročito za Srbiju koja i snosi najveći dio krivice za balkansku klaonicu iz 1990-ih. Pomirenje se ne može postići samo površnim izjavama koje bi dobro zvučale u ušima birokrata u Bruxellesu. Pomirenje se također ne postiže niti time što Tadić s jedne strane izjavljuje podršku cjelovitosti BiH, a s druge strane sudjeluje na proslavama godišnjice osnivanja tzv. Republike Srpske koja je nastala na zločinu te koja je legalizirana tek krajem 1995. s Daytonskim sporazumom. Pomirenje se ne postiže niti kada lokalni matador Milorad Dodik minimizira genocid u Srebrenici te kada kaže da je glavni grad bosanskih Srba Beograd.

Rusija i Kina ponovo zloupotrebljavaju Vijeće sigurnosti

U pogledu intervencije NATO-a 1999. godine Beograd uvijek napominje kako nije bilo odgovarajuće odluke Vijeća sigurnosti UN-a za takvu akciju. To je točno, ali kao i 1999. tako i danas, 2012. godine, ostaju iste države, Rusija i Kina, koje zloupotrebljavaju Vijeće sigurnosti kako bi nametnule svoje politike podupiranja nedemokratskih režima. Tokom 1999. godine bio je Milošević, danas je Bashar al-Asad, sirijski diktator, koji uživa rusko-kinesku podršku. Rusija i Kina su države s jakim gospodarstvom, ali niti jedna od njih nije uspjela postati demokratskim uzorom za druge zemlje. Stoga je Vijeće sigurnosti UN-a kao relikt Hladnog rata ostala jedina arena gdje Moskva i Peking igraju ulogu na svjetskoj političkoj pozornici, i to uglavnom koristeći nedemokratski instrument veta.

Godine prolaze, ali istina ne može biti zataškana.

Intervencija NATO-a protiv etničkog čišćenja na Kosovu bila je isprovocirana od strane Miloševićevog režima. Stoga je ta intervencija naišla na odobravanje i kod brojnih intelektualaca. U njihovo ime ovdje citiramo pisca Salmana Rushdieja koji je 1999. oštro kritizirao protivnike intervencije na Kosovu. “Najznačajniji je argumenat onih koji su se protivili intervenciji na Kosovu bio taj da je akcijom NATO-a bilo pokrenuto potpuno nasilje ono koje se tom akcijom upravo pokušavalo izbjeći, tako da krivicu za pokolje, ako tako gledamo, navodno treba snositi Madeleine Albright. Takvu tezu ja je nazivam moralno pokvarenom, jer ona prave ubojice oslobađa od krivnje te je ona, osim toga, potpuno neistinita. Ukoliko ostavimo po strani sve emocije i pogledamo pravu logistiku Miloševićevih pokolja, ubrzo postaje jasno kako su užasi bili pomno isplanirani. (...) Ukoliko prosuđujemo prema izvješćima dopisnika s međunarodnim iskustvom, a koji su posjetili Kosovo, stvarnost tamo izgleda takvom da je ostalo samo nekolicina Srba te vjerojatno teško im se može pružiti zaštita. Staro multikulturalno Sarajevo je uništeno u ratu u Bosni. I staro je Kosovo izgubljeno, možda zauvijek”. Godine prolaze, ali istina ne može biti zataškana.

[Konsultant]

Ne kontam sto je Boris T dao ostavku pa se opet hoce kandirati. Da li ima tu neki clan zakona koji ce mu na osnovu ovoga omoguciti produzenje mandata?