Price, odlomci, citati, slobodne forme....

[KOMESAR]

Logika

Putujem autobusom.

Krcat je i baš mi se ne gura do aparata da poništim kartu.

Zamolit ću ženu ispred da je poništi.

Kako da joj se obratim, sa ti ili Vi?

… Na pretposljednjoj stanici nije sišla. Znači, putuje do kraja.

Malo je bolje osmotrim i vidim da nosi bocu vina. Sigurno ide kod nekog muškarca, rekla bih.

Vino spada u skuplju kategoriju.

Muškarac je, dakle, zgodan.

U mom naselju su dva zgodna muškarca – moj muž i moj ljubavnik.

Mom ljubavniku sigurno ne ide, jer ja sada idem kod njega. Dakle, ide kod mog muža.

Moj muž ima dvije ljubavnice – Tamaru i Marinu.

Tamara je trenutno na godišnjem.

Na to ću : “Marina, možeš li molim te, da mi poništiš kartu?”

Marina : “Mi se poznajemo?”

[kuplung]

[Biba]

Kad sam bila štene, zabavljala sam te svojim trikovima i nasmijavale te. Nazivao si me svojim djetetom i unatoč beskrajnim parima ižvakanih cipela i nekoliko uništenih jastuka, postala sam tvoj najbolji prijatelj.
Kad god sam bila ‘zločesta’, prijetio si mi prstom i pitao si me ‘Kako si mogla?’ – ali onda si odustao od svoje strogosti i svalio me na leđa te češkao moj trbuh. Moje razaranje kuće trajalo je nešto duže nego što se očekivalo, jer si ti bio strašno zaposlen, ali na tome smo radili skupa.
Sjećam se noći kad smo se mazili u krevetu kad sam slušao sve tvoje ispovijesti i tajne snove, a ja sam vjerovala da život ne može biti savršeniji nego što jest. Išli smo u dugačke šetnje i trčali po parku, vozili se autom, išli na sladoled (ja sam dobivala samo kornet jer je ‘sladoled štetan za pse’, kako si ti to rekao), lješkarila beskrajno dugo na suncu, čekajući kraj dana i trenutak kad ćeš doći kući.
Polako, počeo si sve više vremena posvećivati svome poslu i karijeri, a više vremena si provodio tražeći svog ljudskog partnera. Ja sam strpljivo čekala, tješila te svaki put kada ti je srce bilo slomljeno i kada si se razočarao, nikada nisam prigovarala tvojim lošim odlukama, skakala sam od radosti kad si dolazio kući ili kada si se zaljubio.
Ona, sada tvoja žena, nije bila ‘ljubitelj pasa’ – ipak sam je srdačno primila u naš dom, pokušala joj pokazati da je volim i slušala sam je. Bila sam sretna jer si i ti bio sretan. Onda su došle ljudske bebe i ja sam s tobom dijelila tvoje ushićenje. Bila sam očarana njihovom roza bojom, njihovim mirisom i željela sam se brinuti za njih poput majke. Jedino ste se ti i ona bojali da ću ih povrijediti, tako da sam većinu vremena provodila protjerana u drugoj sobi ili u kućici za pse.
Oh, kako sam ih željela voljeti, postala sam ‘zatočenik ljubavi’. Kako su odrastali, ja sam postajala njihov prijatelj. Držali su se za moje krzno i podizali se na klimavim nogama, gurali svoje prste u moje oko, istraživali moje uši i ljubili me u nos. Voljela sam sve na njima kao i njihov dodir – jer je tvoj dodir postao tako rijedak – i bila bih dala svoj život da ih obranim, ako treba. Ušuljala bih se u njihove krevete i slušala njihove brige i tajne snove, a zajedno bismo iščekivali zvuk tvog auta kako se parkira u dvorištu. Nekada, kada bi te ljudi pitali imaš li psa, vadio bi moju sliku iz novčanika i pričao priče o meni. Ovih zadnjih par godina, tvoj odgovor bi bio potvrdan, nakon čega bi nastojao promijenili temu.
Od ‘tvog psa’ postala sam ‘samo pas’, a ti si mi zamjerao sav novac koji se trošio na mene. Sada imaš priliku za novi posao u drugome gradu i ti i oni ćete se preseliti u stan u kojemu nije dozvoljeno držanje kućnih ljubimaca. Donio si pravu odluku za sebe i svoju ‘obitelj’, ali nekada sam i ja bila ta tvoja obitelj. Bila sam uzbuđena kad smo krenuli autom, ali uzbuđenje je splasnulo kad smo došli do azila za životinje. Zaudaralo je na pse i mačke, na strah i beznađe. Ispunio si sve obrasce i rekao ‘znam da ćete joj pronaći krasan dom’. Napravili su grimasu i uputili ti bolan pogled. Oni razumiju kakve su šanse za sredovječnog psa, čak i onoga s papirima.
Morao si otrgnuti ogrlicu iz ruku svog sina, dok je on viknuo ‘Nemoj tata! Molim te nemoj im dati da odvedu mog psa!’ A ja sam bila zabrinuta za njega, mislila sam kakvu je pouku od tebe izvukao o prijateljstvu i vjernosti, o ljubavi i odgovornosti i o poštovanju prema svemu što je živo. Potapšao si me po glavi za rastanak, izbjegavajući mi pogledati u oči, te pristojno odbio ponijeti sa sobom ogrlicu i povodac. Imao si rok koji si morao ispoštovati na poslu, a sada sam ja dobila rok. Nakon što si otišao, dvije ljubazne gospođe rekle su da si vjerojatno mjesecima znao da ćeš se preseliti, ali nisi učinio ništa da mi pronađeš drugi dom.
Kimale su glavom u nevjerici i pitale se ‘Kako je mogao?’ U azilu nam pružaju onoliko nježnosti i pažnje koliko im dopuštaju njihove obveze. Naravno, hrane nas redovito, ali ja sam već odavno izgubila apetit. Isprva, kad god je neko prošao pored mog kaveza, ja sam potrčala naprijed, u nadi da si to ti – da si se predomislio – da je ovo sve samo ružan san… ili sam se nadala da će netko doći, netko komu je stalo, netko tko će me spasili. Kada sam shvatila da se ne mogu natjecati sa živahnošću štenaca koji su, nesvjesni svoje sudbine, plijenili svačiju pažnju, povukla sam se u dno kaveza i čekala. Čula sam njezine korake dok je dolazila po mene na kraju dana i kaskala sam duž hodnika za njom do izdvojene sobe. Zadivljujuće tihe sobe.
Stavila me na stol, počeškala po ušima i rekla da se ne brinem. Srce mi je snažno tuklo u iščekivanju onoga što će doći, ali obuzeo me i osjećaj olakšanja. Zatočeniku ljubavi istekli su dani. Kako je to u mojoj prirodi, više sam se brinula za nju. Teret koji nosi pretežak je za nju, to sam znala jednako kao što sam znala svaku tvoju promjenu raspoloženja. Nježno je stavila podvez oko moje prednje noge dok joj je suza klizila niz obraz. Polizala sam joj ruku onako kako sam tebe običavala tješiti prije nekoliko godina. Stručno je stavila iglu u moju venu. Kad sam osjetila ubod i hladnu tekućinu koja je kolala kroz moje tijelo, pospano sam legla, pogledala u njezine nježne oči i prošaptala ‘Kako možeš?’ Možda zato što razumije moj pseći govor, rekla mi je ‘Oprosti’.
Zagrlila me i žustro objasnila da je njezin posao pobrinuti se da odem na bolje mjesto, gdje me nitko neće ignorirati, zlostavljati ili napustiti i gdje neću biti prepuštena samoj sebi – mjesto ljubavi i svjetla, toliko različito od ovog zemaljskog. I sa posljednjom snagom, pokušala sam joj objasniti da moje ‘Kako možeš?’ nije bilo upućeno njoj. Mislila sam na tebe, svog Voljenog Gazdu.
Na tebe ću misliti i čekati te zauvijek. Želim da ti i drugi u tvom životu nastave pokazivati ovoliko odanosti

“Kad bi psi naučili da govore,izgubili bismo i posljednjeg prijatelja”

[vila]

PRIČA O MARIJI
Dok sam s prijateljima trčao po parkovima svojega djetinjstva, ljutio sam se što neki vrijeđaju
stabla ispisujući imena po njima. Imena sam zatjecao i po đačkim klupama, nalazio ih
skrivena u izgužvanim papirima, na zidovima. Što tjera ljude da šaraju, pitao sam se. To je bio
najdraži dio trenutka koji je trebalo ukrasti zaboravu. I u pjesmama je tako svatko nosio neko
ime. Mariju ili nešto drugo. I, ako ti ime ne upiše već na drvo, upiše ga negdje na neko
skrovitije mjesto i kada mu je najteže u životu, pa makar to bilo i za dvadeset i za pedeset
godina, sjeti ga se i olakša brigu ili bol. Ili strah.
A Marija je možda tek želja, nestvaran lik, mašta. Marija je skriveni put u san. Ona je pojam
nade da će sutra biti kao jučer. I premda smo svi svjesni da se to neće dogoditi, opet nam je
Marija potrebna, ako ne za ljepši život, onda za bolju, i ljepšu i mirniju smrt.
Marija je jedina koja će zaustaviti vrijeme kada se umorite, ona će jedina smoći snage da
shvati vašu grešku, jedina će razumjeti ono što nitko ne razumije, vratit će vašem dostojanstvu
sigurnost. Marija je potrebna i, ako još niste stigli, potražite je.
Lako ćete je prepoznati. Ona je najljepša i najbolja, ona je sve što niste, a htjeli biste, i sve što
jeste, i drago vam je zbog toga.
Od svega što vam treba, Marija je svakako najvažnija.
Siniša Glavašević

[sann]

I ne znaš koliko, kao ti, takvih večeras ponovo nekog nemaju. I ne znaš koliko, kao ti, istih za susret sa tobom baš sad se spremaju. I ne znaš ko su to, kao ti, divni i što su jastuke suzama vlažili. A lepo ste se mogli sresti, samo da ste se malo potražili. I krećeš u život s pogrešnim nekim. S drukčijim nekim. Nekim dalekim...

[Heidi]

Jedna slobodna forma: Ajooj!

[Biba]

Jedne večeri dosta kasno primijeti neki siromašni seljak, na putu kući sa tržnice, da nema kod sebe svog molitvenika.
Tada, usred šume, raspukne mu se kotač kola na dva dijela. I bio je vrlo žalostan da taj dan završava a da nije izrekao svoje omiljene molitve. Molio je: "Gospodine, učinio sam nešto šašavo, jutros rano sam izašao iz kuće a da nisam uzeo svoj molitvenik, a pamćenje mi je tako loše, da ne znam ni jednu molitvu napamet. I zato ću ovo učiniti: Sasvim polagano ću izrecitirati cijelu abecedu pet puta, i ti, koji poznaš sve molitve, možeš slova tako složiti da možeš napraviti molitve kojih se ja ne mogu sjetiti." I Gospodin reče anđelu: "Od svih molitava koje sam danas čuo, ova je najljepša jer dolazi iz jednostavnog i iskrenog srca."

[sann]

"Neke šanse dobiješ samo jednom u životu, i nikad više. I obično to ide ovim redosledom: dobiješ, ne iskoristiš na vreme, propustiš, kaješ se... Da, kaješ se. To je najteži deo. I onda, kad shvatiš da je kajanje samo gubljenje vremena, pokušaš krenuti dalje. A znaš koji je onda najteži deo? Najteže je naterati se da ne gledaš nazad, za onim što si propustio... Ne čekaj bolje prilike, jer ćeš tražeći bolje, shvatiti da si najbolje već propustio!"

[KOMESAR]

Ulazi čovek u trgovinu i unutra situacija:
Prodavačica plače, izvinjava se svim silama, a čovek stoji pored pulta i viče:
- “Sramota, u životu neću kročiti ovamo.
Ima da se žalim gazdi ima da letiš sa posla jesi li me čula…”, i izleti van.
Ovaj koji je upravo ušao priđe devojci, a ova čim ga primeti počne
brisati suze i uz veštački osmeh kaže:
- “Izvolite…”
Čovek je pita jel treba neka pomoć, a ona sa osmehom odgovara:
- “Neka hvala sve je u redu izvolite…”
- “Mogu li dobiti jednu kovertu?”
- “Svakako koja veličina imamo standardne, veće, manje…”
- “Običnu molim vas.”
- “A koju boju imamo plave, zute, crvene, bele, zelene, narandžaste…”
- “Molim vas dajte plavu ali brze posto autobus samo sto nije krenuo, zakasniću…”
- “A koju plavu, imamo parisko plave, bledo, tamno, morsko plavu…”
- “Molim te običnu plavu ali brže…”
- “A koji oblik, imamo u obliku srca, trougla, kruga…”
- “Molim vas običnu pravougaonu kovertu ali brže autobus već kreće…”
Donese plavu kovertu i kaže:
- “A da vam ne treba možda markica?”
- “Treba, daj jednu,” i gleda autobus kako odlazi…
- “A gde šaljete unutar ili van zemlje?”
- “daćete mi za unutar zemlje, molim vas.”
- “A koju ćete: imamo sa likom ljudi, životinje, razne prirodne lepote, znakove…”
- “Molim vas – brže – dajte životinju.”
- “A koju cete, imamo: sisare, ptice, gmizavce…”
- “Molim vas ptice…”
- “Imamo grabljivice, selice, letace…”
- “Molim vas – grabljivicu – ali brzo!!!”
- “A imamo orla, sokola, lesinara, …”
- “Molim vas orla…”
- “A imamo surog, američkog…”
- “Molim vas surog orla…”
- “A imamo ga kako hrani mlade, kako leti, kako sedi u gnezdu…”
- “Dajte kako leti molim vas….”
- “A imam kako leti iznad kanjona, iznad mora, …”
- “Dajte bilo koji sto pre…”
U tome trenutku ulazi unutra čovek sa početka ove priče i nosi – gov*o u ruci!
Prilazi pultu, pogleda prodavačicu i baci gov*o na pult i kaže:
- “EVO, ZA OVAKVO GOV*O MI TREBA WC PAPIRA!”

[KOMESAR]

Jedan je seljak predvečer sjeo na prag svoga doma i uživao u svježem povjetarcu. ...

Pored njegove kuće zavojiti je put vodio u grad. Slučajni je prolaznik opazio seljaka i pomislio: “Ovo mora da je neka lijenčina. Ništa ne radi i cijeli dan sjedi na pragu.”

Malo kasnije prolazio je drugi čovjek i pomislio: “Seljak je pravi don Juan. Po cijele dane sjedi, gleda djevojke u prolazu i zadirkuje ih.”

Najzad je prošao šumski radnik te pomislio: “Ovaj je čovjek zacijelo marljiv radnik. Trudio se cijeli dan i sad se s pravom odmara.”

O seljaku koji je sjedio na pragu svoga doma doista nemamo podrobnijih saznanja. Možemo, međutim, mnogo toga zaključiti o trojici ljudi koji su prolazili: prvi je bio lijen, drugi ne baš dobar čovjek, a treći je bio marljiv radnik.

Bruno Ferrero

[KOMESAR]

Ko sam ja?” – upita mladić Starca.
“Ti si ono što ti misliš.” – odgovori Starac. – “Objasniću ti jednom pričom.”
“Jednog dana, pored gradskih zidina, u sumrak su se mogle vidjeti dvije osobe koje se grle.”
“To su tama i mama.” – misli nevino dijete.
“To su ljubavnici.” – misli čovjek pokvarene mašte.
“To su dvoje prijatelja koji se nisu vidjeli dugi niz godina.” – misli čovjek koji živi sam.
“To su dva trgovca koji su sklopili dobar posao.” – misli čovjek pohlepan za novcem.
“To je otac koji grli sina koji se vratio iz rata.” – misli žena nježne duše.
“To je kći koja grli svoga oca koji se vratio s puta.” – misli čovjek ožalošćen zbog smrti svoje kćeri.
“To su zaljubljeni.” – misli djevojka koja sanja o ljubavi.
“To su dvojica koji se bore na smrt.” – mislli ubica.
“Ko zna zašto se grle?” – misli uskogrudi čovjek.
“Kako je lijepo vidjeti dvije osobe koje se grle.” – misli čovjek Božji.
“Svako misli,” – zaključi Starac – “zavisno o sebi šta je. Pronikni u svoje misli: ti možeš reći puno više o tome ko si nego tvoj učitelj.”

[greeneyes]

Uživajte u životu, dovoljno dugo ćete biti mrtvi.

[Heidi]

Dok zivis, budi ziv!

[Biba]

...Liječnik je ušao u bolnicu u žurbi, nakon što je pozvan na hitnu operaciju.
U žurbi, presvukao se i otišao izravno na kirurgiju. Tamo je naišao na muškarca koji je nestrpljivo hodao gore dolje hodnikom čekajući liječnika.
Kad je ugledao liječnika, muškarac je viknuo:
"Zašto ste tek sada došli? Trebala Vam je cijela vječnost! život mojeg sina je u opasnosti! Zar nemate nikakav osjećaj odgovornosti? "
Liječnik se nasmijao i rekao:
"Žao mi je, nisam bilo u bolnici, a došao sam najbrže što sam mogao nakon primitka poziva. I sada, želim da se smirite, tako da ja mogu raditi svoj posao"
"Smiriti se?????????? Što da je Vaš sin u ovoj sobi sada, biste li se Vi smirili? Da Vaš sin umire,što biste Vi učinili? "-ispitivao je otac bijesno.
Liječnik ponovno se nasmiješio i odgovorio:
"Ja ću reći samo ono što piše Svetoj knjizi: Iz praha smo nastali i u prah ćemo se vratiti, Blagoslovljeno je ime Božje. Liječnici ne mogu produžiti život. Ja sad odgovaram za Vašeg sina,i učinit ću sve što je u mojoj moći"
"Odlični savjeti. Osobito kad nismo zabrinuti, kad se ne radi o vlastitom djetetu lako je pametovati" promrmljao je otac.
Operacija je trajala nekoliko sati nakon što je liječnik iz operacijeske sale izašao sretan.
"Hvala bogu!, Vaš sin je spašen!" I ne čekajući odgovor oca liječnik produži, i u prolazu kaže: "Ako imate bilo kakvih pitanja, pitajte sestru!"
"Zašto je tako arogantan? On nije mogao pričekati nekoliko minuta, da ga pitam par pitanja. Da sam predsjednik države ne bi se sigurno tako ponašao, al..ja sam samo običan čovjek" - komentirao je otac kad je susreo sestra minutu nakon što je liječnik otišao.
Sestra mu je odgovorila sa suzama u očima:
"Liječnikov sin je umro jučer u prometnoj nesreći. Došao je na operaciju Vašeg sina sa sahrane. I sad kad je spasio život Vašeg sina, otišao je natrag da se dostojanstveno oprosti od svojeg sina posljednji put"
Premda bi svi mi reagirali kao i ovaj čovjek, osobito kad nam je život djeteta u pitanju, NIKADA nemojte suditi nikoga, jer nikad ne znate kakav je njihov život i što taj netko prolazi, za sve postoji neki razlog

[Bla]

Ovo sam pročitao nekad '93. u nekakvim tuzlanskim novinama, dal' su se zvale Front Slobode ili tako nešto
i ne znam što mi se urezalo u sjećanje

(napomena, "ao" se čita kao produženo "O" u "Kisla mi je glOva")

"Oda souncu"

Raodim, vaodim
mećem, saodim

jera nuto
jerbo hin

goram, dolam
hajdi hin

goram, dolam
vou i olan

nuto sounca
ko traktorska gouma

[KOMESAR]

Nut pogledaj sada tko si!
Fani da si, ti čuo si
Posao je to što se čini
Kako kudret kosac kosi
Ne ostavljaj nigdi nikog

Idu čeljad goli, bosi
Heman dobar poso rodi
Što ko čini sobom nosi

Što će biti od tih trica
Čelo uzmi dobro prosi
Zlo na misto, dobro čini
Žečes dobro, dobro posij

Mali grijeh, hele grijeh
Nemoj hodit ni po rosi
Biž od ognja i od dima
da te i dim ne zakusi

Dobra posla vrlo puno
Svako dobro hakden prosi
Nemoj rijet mali sevab
Po baklavi šećer trusi

Nek je nur-ala nur
Belći kadgod šećer jo si


Be haj Šefki, amel lazum
neće rijet, to znao si

[KOMESAR]

CVRČAK

I cvrči, cvrči cvrčak na čvoru crne smrče
Svoj trohej zaglušljivi, svoj zvučni, teški jamb...
Podne je. - Kao voda tišinom razl'jeva se.
Sunčani ditiramb.

I pjeva: "Ja sam danas ispio sunce plamno.
I žilice su moje nabrekle ko potoci.
U utrobi se mojoj ljuljuška more tamno.
Na leđima mi šuma, što nagli trgnu srh.
Dv'je st'jene, dva obronka postaše moji boci,
A glava - gorski vrh."

I cvrči, cvrči cvrčak na čvoru crne smrče,
Dok sunce s neba lije na zemlju žar i plam:
"Zemniče, ja sam himna što bruji za oltarom,
Dok šuti gordi hram.
... Izađi! - Što se kriješ pod krošnjom, u rupama?
Na kamu puž se sunča, na travi grije crv!
Rominja s vedra neba ko kiša od iskara
Sunčana sveta krv.

... Izađi - ti, koj' niknu iz zuba ljuta zmaja,
Da budeš grm što gori, luk napet, plamen mač,
Al raznježi ti dušu milinje cvjetnog maja,
Al omekša ti srce jesenjih voda plač.
... Zaprznio te mrak,
Po zemlji sipaš žuč.
A tebe zemlja rodi da budeš čil i jak,
Da nosiš u njedrima radosti zlatni ključ.
... Ja gutam žar sunčani.
I osjećam u sebi, gdje struje šumne r'jeke,
Šumore zelen-luzi svjetlošću obasjani,
Klokoće vrelo, more pjeni se i krkoči,
Modri se grožđe, i zri bobulja sure smreke,
Niz bor se smola toči.
... Zemniče, ja sam pjan.
Oh, sunca, sunca, sunca.
Još led mi noge trni,
Pred očma još se crni
Odurni zimski san."

I cvrči bez prekida, šiba teškim ritmom
Goleti ugrijane, lug mrtvi, sparni zrak.
Trepeće oštra pjesma ko vjetra na krilima
Dugačak svilen trak.
I pjeva: "Slava zemlji i suncu i talasu!
Dajte mi kaplju rose na kori jasenovoj,
I kaplju žuta soka na bobi na smrekovoj.
Al velju snagu novu podajte mome glasu.
... Sunčeve žice idu od neba pa do zemlje,
Napete kao strune. Golema harfa sja.
Mnogo je ruku dira. - Nebesa zabrujaše,
I sluša zemlja sva.
Mir je na vodi, muk je u docu i luzima,
Al čujem velje srce, gdje kuca sred dubine:
Bojiš se, zemljo majko, da onim pod prstima
Ne zamre pjev sunčani, žica se ne prekine.
... Zemniče, čuješ poj?
Šumi ko srebrn-more,
Zuji ko pčelâ roj.
I pjeva: "Sv'jet je lijep, a život dar je s neba,
Al žeđa nek ti bude velika, ljuta glad.
Pa gutaj vatru moju i siši ml'jeko moje,
I bit ćeš sveđer mlad.
... Oh, sunca, sunca, sunca!
I vonja sa doline
I vjetra sa vrhunca!
... Zemniče, ja sam pjan.
Gle, iza žbuna viri,
Pomamnu pjesmu sviri
Na fruli nagi Pan."

I cvrči, cvrči cvrčak na čvoru crne smrče
Svoj trohej zaglušljivi, svoj zvučni, teški jamb.
Podne je. - Kao voda tišinom razl'jeva se
Sunčani ditiramb.

[KOMESAR]

LEDENA GORA

– U toj gori dalekoj, u toj gori tamnoj pade snijeg. Pade i osta. A sa snijegom se zacari i led. Uvuče se svuda. U srce drveta, u kamen, u zemlju, u vodu. I tako posta planina vječnog leda i snijega.

Sunce se nije ugasilo, ali njegovi topli zraci nisu stizali do te planine. Nanjihovom putu stajali su oblaci, mrki i neprobojni. Sunce nije darivalo život ni zemlji, ni travki, ni živom stvoru. Sve je bilo sleđeno, sve snijegom zameteno.Ispod debelog bijelog pokrivača ležale su sleđene srne i vukovi, medvjedi i lisice, a na granama drveća ptice, one iste što su nekad budile šumu i dočekivale zoru pjesmom. Led je okovao leptira na šarenom cvijetu, i bubamaru u travi, i vrijednu pčelicu. Led nije ništa ostavio, ništa poštedio. Njegovi vječni zarobljenici postajali su i svi stvorovi koji bi zalutali u ovu šumu, a njih je bivalo sve više i više jer je šuma čuvala svoju tajnu.

Jednom u šumu zaluta pas. Zaluta i osta.

Ne zna se da li je to bio jedini pas koji je ostao negdje u dubokom snijegu okovan ledom, ali je sigurno da nijednog drugog psa nisu toliko tražili, nisu toliko žalili, jer je taj pas imao velikog prijatelja – dječaka. I taj dječak niti je prestao da tuguje niti je prestao da traži svog vjernog pratioca. Uzalud su gatješili, uzalud su mu savjetovali:

– Uzmi drugog psa. Imaćeš opet dobrog i vjernog prijatelja.

– Ne – odmahivao je glavom dječak.

– Zašto? – pitali su ga.

– Zato što postoji samo jedan pas kome dugujem sve, koji mi je spasao život.I to je bila istina.Jednom su se igrali pored rijeke. On, dječak, i njegov pas. I najednom, odronila se obala i dječak je pao u vodu. Brza voda ga je ponijela u virove i odvukla bi ga sigurno da nije u vodu skočio pas, zaplivao snažno i izvukao prijatelja. I tada je presrećni dječak, grleći svog spasioca, rekao:

– Ovo ti neću zaboraviti nikad... nikad!

Ahmet Hromadžić

[KOMESAR]

Kažu:
Kad se umre, tad se ćuti.
Biće to za mene divota,
Jer ću moći da podnesem
Ono zbog čega sam ćutao
Cijelog života.

[sann]

I jos uvek se pitam, kuda je nestalo sve? Na jednostavna pitanja uvek je najteze dati odgovor, znam to... Ali vise nisam sigurna jesmo li se prestali voleti zbog karata koje nam je zivot podelio ili zbog nacina na koji smo ih odigrali? Ti si uvek izvlacio keca iz rukava, a ja sam dobila Dzokera sa kojim nisam znala igrati...