Price, odlomci, citati, slobodne forme....

[sann]

Ne trazi ispod svoga srca odlomke srece sto se u krvi tvojoj stvorise zbog moje hladnoce...



Autor:String

[Terasa svjesti]

Sunce me probudilo. Baš ko da me pomilovalo. Došlo i nježno mi šapnulo da je tu, da kiše više nema.
Čudno sam se osjećao. Ne znam objasniti kako. Mislio sam na nekoga ali nisam znao na koga.
Prepala me je. Sjedila je na stepenicama pred kućom. Ona od neki dan. Ona koja me po kiši poslala po džoint.
- Došla sam da mi pustiš neku ploču. Ono me raznijelo. Moraš me skrpit sad. Imaš li danas za srolat?
- Dođi.
Promakla je pokraj mene. Nemam ništa za srolat. Stajao sam ispred ploča i gledao. Nisam znao šta sam tražio. Ne znam ni jesam li tražio. Ona je izvadila.
- Šta je ovo?
- Leonard Cohen. Nemam pojma. Nisam to nikad pustio. Da ga pustimo? - Ne znam. - Pustiću ga. - Pusti.
Sjeo sam na sećiju i gledao je kako okreće ploču. Bila je lijepa. Imala je sve. Ne znam koji mi je kurac. Uvijek mi je nešto falilo. S bilo kojom. Koji mi je kurac?
If you wanna boxer I will step into the ring for you. Jebo mater ko je ovaj. Pjeva ko da šapće na uho ženi koja umire. Leonard Cohen. Sjela je kraj mene.
- Za koga bi ti ušao u ring? - Za koga? Ne znam. - Bil za mene?
Lijepa je. Jebali smo se pravo. Lijepa je. Ima sve što čovjeku treba.
- Bil? - Ušao bih.
- Ušao bi za mene ko za bilo koju. - Ušao bih za tebe ko za bilo koju. - Onda nemoj ulazit.
Lijepa je. Nisam znao i da konta.
- Ja bih ušla u ring za tebe. Al ne bih za druge. Imaš li ti nekoga takvog? - Zašto bi ušla u ring za mene? - Ne znam. Samo znam da bih.
Ne zna, samo zna da bi. To je najviše što se može znati. Hoćul ja to ikad znati?
- Koga ti voliš? - Nikoga. - Ne voliš kurac. - Nemam nikoga. - Ne moraš imati da bi volio.
Gledao sam je ko da sam je prvi puta vidio. Mala je bila savršena.
- Koliko ti je godina? - Devetnaest.
I'm your man.
- Čiji si ti muškarac? - Ničiji. Sam sam. - Koji ti je? Možda si sam al si nečiji.
I'm your man.
- Voljela bi da si moj tako. - Kako? - Tako. Izgubljeno. Totalno. Samo moj. Ali nisi i nećeš biti.
Gledala me. Znao sam joj pogled. Vidio sam ga kod sebe. Davno. Kad sam imao petnaest.
I'm your man. Od petnaeste. Mala mi je rekla. Svojim bolom. Nisam znao. Ni za nju ni za sebe. Šta ću s njom? Šta ću sa sobom?
- Jel znaš sad? - Znam. - Gdje je ona? - Tu je. Udata je. Ima djecu. Gotovo je. Hoćel završit ova pjesma više? - Neka svira. Baš je lijepa. Otkud ti ove ploče? - Od braće. - Gdje su ti braća? - Jedan je mrtav, drugi je tu. - Jel ovo ploča od mrtvog?
- Kad si narasla, djevojčice? Neki dan si bila dijete. - Imam devetnaest. - Jebo te devetnaest. To je ništa. To je početak. - Odrasla sam neki dan. Ovdje. S ovim pločama. Bez rolanja. S tobom u sebi. Na sebi. Podamnom.
- Šta ćemo sad? - Poslušaćemo ploču i ja odoh. - Gdje ćeš? - Ne brini. Ja sam u redu. Ti nisi. Meni je lakše. Ti mene nisi povrijedio.
Curica. Bila je prava curica. Ne bih joj dao ni devetnaest. Evo je žena. Zna više od mene. Uči me.
- Nisam te povrijedio? - Nisi. - Hoću li te sad povrijediti? - Nećeš. - Iako slušam pjesmu a ne ljubim tebe. - Iako slušaš pjesmu a ne ljubiš mene. Ljubiš.
Ploča je svirala. Slušali smo. Gledali se. Uzela me za ruku i nasmijala se.
- Nađi je. - Koga? - Nju. - I? - I ništa. Gledaj je.
Poljubio sam je. U obraz. Zagrlila me.
- Ti si super. Mislila sam da si frajer. Da si šupak. Iznenadio si me.
- Mislila si da sam frajer i šupak? - Da si frajer. Šupak. To je jedno te isto. Vi mislite da nije ali jeste. Ti nisi frajer.
- Zar nije frajer ono što se traži? - Jeste. Zato se nikad i ne nađe. - Zašto? - Zato što se nađe šupak.
Prvi puta sam sjedio zagrljen sa djevojkom a da ništa nisam htio osim da sjedim tako zagrljen.
Gledala me izbliza.
- Stvarno si super.
Nisam je više pratio.
- Zašto sam ti odjednom tako super?
- Zato što si zaljubljen. - Ne znam da sam zaljubljen.
Smijala se.
- Baš si zaljubljen.
- A šta ćeš ti? - Ništa. Baš mi je lijepo. Sjedim zagrljena sa zaljubljenim muškarcem.
- Ti me zajebaješ. - Ne. Zašto bih te zajebavala. Volim te. I imam sreću da nisi šupak. Postaćeš mi drag. I bićemo prijatelji.
Leonard Cohen. Bio je tako diskretan. Ko da je sjedio pored nas a pravio se da ne sluša.
- Jesi li bila zaljubljena? - Jesam. U šupka. Prekinuli smo prije sedmicu dana. I onda sam rekla sad ću pokupit onog slatkog DJ-a i prošetat ga gradom. Ali nisam znala da si zaljubljen. I da ćeš me tako brzo ozdraviti.
- Ja sam te ozdravio? - Da. Ti. - Kako? - Ne znam. Bio si drugačiji. I drugačije su ploče.
Smijala se.
- Kako sam bio drugačiji? - Ne znam. Možda zato što si zaljubljen a bojiš se da to sebi kažeš. Svi o tebi misle da si zajeban frajer. I jesi. A onda si mi zaspao na stomaku. A pazio si da me ne pritisneš. I dok si spavao.
Gledao sam je. Nađi je. Ne boj se. Otkud znaš šta ona misli. Opet sam je poljubio. I opet u obraz. I opet se nasmijala.
- Kako si super.
Ništa mi nije bilo jasno. njoj je izgleda sve bilo jasno.
- Mogu li ovdje ostati još malo? - Ostani koliko hoćeš. Dođi kad god hoćeš.
Onda mi je palo na pamet. Sunce je. Dan je lijep. Idemo u šetnju gradom. Ti i ja. Prijatelji.
Skočila je.
- Super. Idemo. Ostavi Leonarda da svira. Baš lijepo pjeva. Hoćeš li? - Hoću.
Izašli smo. Sunce nas je dočekalo s osmijehom. Bio sam sretan, a još nisam znao zbog čega.
Svuda nas je bilo. Od kolača do parka. I svi su nas vidjeli. Gledali. Kako se smijemo. Bili smo im čudni. Bili smo sami sebi čudni. Došla je zaljubljena i evo je sa prijateljem u šetnji.
Došla je zaljubljena i rekla mi da sam zaljubljen. Može li se to tako? Izgleda da može.
Šta ću sad? Nemam pojma. Bilo mi je lijepo. Miksao sam osmijeh sa srećom. Miksao sam ljubav sa prijateljstvom.
Odveo sam je kod Hajdara u kafić. Sjedio je sam. Sjeli smo s njim. Rekao sam. Ovo je moja prijateljica. Rekao je. Trebala ti je prijateljica da te vidim sretnog.
Ustao je i napravio nam kafu. Ne znam kad je to nekome uradio. I pustio Stonese. I pitali smo ga za Leonarda Cohena. I rekao je aha.
I opet je ustao i uradio nešto što vjerovatno dugo nije ni za koga. Pustio nešto drugo. Pustio nam Cohena. I pričao kao da ga je poznavao. Kao da je s njim sjedio. Kao da je s njim odrastao.
Pričao je tako da bi i Cohen volio da čuje. Pričao je o ljubavima. Govorio o pjesmama ali oboje smo znali da su te pjesme postojale.
Bili smo čitav dan kod njega. Za osunčanim stolom. I kad je zalazilo sunce je ostalo za stolom. S nama. S Hajdarom. S pjesmama. S ljubavlju.
Hajdar nam je objasnio I'm your man. On je bio nekad nečiji man. Znali smo to dok smo slušali. Na koga je mislio? Na kasetu iz Hyde parka? Bio je nasmijan. Bio je bokser u ringu. Plesao je ko leptirić.
Cohen je pjevao svoj najbolji koncert. Imao je partnera ko nikad u životu.
Frajera koji nije šupak.
Ostali smo čitavu noć. Sunce nas je grijalo.


D.A. GRAHA

[navika]

Jessica Dimas, poznata spisateljica napisala je svome sinu vrlo dirljivo pismo koje će gotovo svakoj mami zasuziti oči.

Ti se nećeš sjećati one noći kada sam sama ležala u bolnici, u najstrašnijim i ujedno najdivnijim bolovima, gledala u mjesec i tiho šaputala, tebi i sebi: “Možemo mi ovo!”

Ti se nećeš sjećati kako si me pogledao samo nekoliko sekundi nakon što si došao na ovaj svijet, kao ni mene koja te privlačim na svoje grudi i šapućem ti na uho “Hej, dušo.”

Nećeš se sjećati kako si u trenu, kao čarobnim štapićem, izliječio moj slomljeni duh, zacijelio moje srce i u potpunosti ispunio moj život. Bila sam potpuno slomljena prije nego si se rodio, a ti si me ponovno sastavio.

Nećeš se sjećati kako sam te uvijek gledala s ponosom, gdje god išli. Uvijek si bio najljepši dječak u prostoriji. Uvijek i svuda.

Nećeš se sjećati kako su me tvoje gluposti uvijek nasmijavale, ali samo još kad si bio beba shvatila da imaš divno srce.

Nećeš se sjećati kako sam te češljala i micala ti kosu s čela i tvog pogleda tada. Bez ijedne riječi, naše duše su se dodirivale i govorile ono što sve riječi ovoga svijeta ne bi mogle izreći.

Nećeš se sjećati ni beskrajnih igri škakljanja koje smo najviše voljeli, ni toga kako sam uvijek varala samo kako bih te držala što bliže sebi i tvoje lice prekrivala poljupcima.

Nećeš se sjećati svih onih noći kada sam odlazila na spavanje u strahu. Strah od majčinstva. Jesam li dovoljno dobra? Jesam li već bezbroj puta zabrljala? Mogu li uopće biti majka kakvu zaslužuješ?

Nećeš se sjećati kako se moje srce svaki puta raspalo i sastavilo još veće sa svakom tvojom važnom prekretnicom u razvoju. Gledajući kako pijesak prolazi kroz pješčani sat, bila sam sretna kada sam vidjela da rasteš i razvijaš se.

Nećeš se sjećati kako sam tvoja sićušna stopala držala u rukama i zamišljala kako će jednog dana narasti, postati veća od mojih i kako ću ih morati pustiti da odu.

Ti se nećeš sjećati, ali ja hoću. Čuvat ću te uspomene u srcu dovoljno čvrsto za oboje!

[sann]

’'Odgovoran sam za ono sto kazem…
ne i za to kako ce drugi protumaciti….’’
Vesto umem eskivirati…cesto postavljena pitanja…kome su moji stihovi posveceni ..?
ko se to izmedju redova sakriva…?
da li neko od tagovanih…? da li je sve samo stvar fikcije …
i ove moje trsave glave…prepune kojekakvih informacija…recenica koje kao putnici na aerodromu …cekaju da se ukrcaju u neku novu pricu…
nemam bas nameru pojedinim osobama objasnjavati…
kako se dusa rasclanjava….
kad se sa njom u trenucima samoce spletkari..
ali otprilike tako nastaju moji stihovi…
ponese me neka rec…neka pesma… neki trenutak zauvek u vecnost preseljen…secanjem ponovo prozivljen…
nekad me necija tuga povuce za rukav u prolazu…
uz reci…’’opisi me…ti me bar dobro poznajes..’’…
samo malo zagrebem ispod nacrtanog osmeha (moj stit odbrane) …I tu je…
skrivena ceka….cuti…i opominje…na nekoga.. na nesto…
prstima istipkam one osecaje na koje prvo naletim…
pa koga ‘’dokacim’’…sebe najcesce…
ali i poneko od vas se pronadje… …
pisem za sve… sve one, kojima tuga povremeno u goste navrati…onako nenajavljena…
za one, sto svoju pricu nose poput grumena soli u grudima…i cute…a so ume itekako da zapece…
pisem za sve one, koji su poverenje papreno platili…
pa sad ni sebi vise ne veruju…drugima jos manje….
ume bol da promeni coveka…znam ja to najbolje…
umem i ja da ‘’nagazim’’ kad mi se na zulj stane…
a tek na dusu….
zato…previse radoznali…zaobidjite me…u sirokom luku…

[Biba]

„Ne želim biti izložen milosti i nemilosti svojih emocija. Želim da ih koristim, uživam u njima, dominiram nad njima“, napisao je 1890. slavni pisac Oskar Vajld u romanu „Slika Dorijana Greja“.

[sann]

I svaki put kad se probudim onako zmureci,opipavam krevet.. Sa blagim osmehom na licu prelazim rukom preko jastuka,preko izguzvane posteljine. I dugo tako pravim te pokrete ne otvarajuci oci. Nosicem pokusavam da osetim taj dobro poznati miris u vazduhu... Rukama hvatam senke i oblikujem ih po svojoj meri.Smeskam se i prevrcem,trazeci ono sto mi je u mislima. Eto,samo da se sklupcam,ugrejem prstice na nogama i odmorim dusu. Samo malo,samo na trenutak. Zato,valjda,svesno i ne otvaram okice,vec budna sanjam. Mastam. Stvaram te. Od reci. Od zelja. Od praznine oko sebe. I uspeva mi to,znas!? Odlicno mi polazi za rukom. Ekspert sam ti ja za te iluzije. Za stvaranje necega ni od cega. A to ne moze svako,veruj mi. Ne. Da ono sto u mislima trazi pronadje na javi. I da se,slatko,isprica sa istim. Da mu se nasmeje. Da zajedno popiju,vec prohladnu kafu i da se gledaju dugo,onako zmureci. Pa ko koga prvi nadje-ugleda,sakrije ga duboko u sebi. Zasije ga za dusu. I tako zapocne novi dan. Sa istim onim iskricama u oku. Sa isprepletanim likom u kosi. I sa osmehom-onim najvecim.....

[Palma*]

Kad strast prvi put dođe u poznijim godinama, odricanje od nje je teže. I onima koji u poznijim godinama tu zver sretnu, nude se samo đavolski izbori. Da li će reći zbogom svemu što poznaju i zaploviti nepoznatim morem bez izvesnosti da će ponovo videti kopno? Hoće li odbaciti svakodnevne stvari koje su činile život podnošljivim i zanemariti osećanja starih prijatelja, možda pokojeg ljubavnika? Ukratko, hoće li se poneti kao da su dvadesetak godina mlađi, iako je zemlja hanaanska iza prvog grebena?
Obicno neće.
A ako to i učine, moraćeš da ih svežeš za katarku dok lađa isplovljava, jer je zov sirena jezivo slušati i mogli bi poludeti kad pomisle šta su izgubili.
To je jedan izbor.
Drugi je da naučiš da žongliraš; da činis ono što smo mi činili devet noći.
To brzo izmori ruke, ako ne i srce.
Dva izbora.
Treći je da odbiješ strast. Onako kako bi razuman čovek odbio leoparda u kući, koliko god mu isprva pitomo izgledao. Mogao bi računati da ćes lako prehraniti leoparda i da je vrt dovoljno prostran, ali znaćeš makar u snovima da se nijedan leopard ne zadovoljava onim što mu se daje.
Posle devet noći mora stići deseta i nakon svakog očajničkog sastanka, očajavaćeš za još jednim. Nikad dosta hrane, nikad dosta vrta za tvoju ljubav.
I tako odbiješ, a onda otkriješ da ti kuću pohodi duh nekog leoparda.

Kad strast dođe u poznijim godinama, teško se podnosi.
/JANET VINTERSON: Strast/

[sann]

Priznajem da mi nedostajes. Ti. Tvoje reci. Sve ono sto nas je nekada vezivalo. Nemam na koga da se naljutim,nemam kome da teram inat. Nemam koga da cekam. Kome da se nadam. Da pronadjem spas. Da pobegnem od stvarnosti koja me gusi i da odmorim dusu. Nema ko da me nasmeje,da mi kaze da mu nedostajem. I to me sve nocu stigne. Svako secanje,svaka rec,svaki dan u kom sam te 'imala',a da te nikada nisam imala. Svaki sat u kom sam te grlila,a da te nisam dotakla. Svaka sekunda u kojoj sam te zelela,a da te nikada nisam dobila. Boli me sve ono sto sam imala a nemala. Sto sam sanjala,a nedosanjala. Sto sam ljubila i eto izgubila. I boli tako u kasne sate,oduzme mi moc,pa ni da se odbranim ne umem. Nego pustam da boli,jer jedino te kroz bol idalje osetim. Jedino mi je tuga dokaz da sam bila necija,a nicija. Tako do jutra. Pa tako svoja-a tvoja sakupim ostatke sebe,sastavim se. Sa jastuka pokupim suze,jer znam da ce mi ponovo trebati. I kao preguram dan. Kao. Pa sve u krug....

[Slučajni prolaznik]

Relativna fantazija


Albert mi reče,
taj veliki mozak i toplo srce:
Sve što je neljudski jadno
Ide mi na živce.

Brakove, države, politiku,
Izmisliše ljudi bez duha,
Čovjek im zvecka biserjem,
Nudi logiku, maštu,
Ljubav i djetinjstvo vječno,
A oni bez sluha.

Smješi se i veli:
Ne misli na budućnost
Ona će doći,
Ne misli na stvarnost
Ona će proći.

Pa, u čemu je onda fora, Ale?
E, to je ono divno
Vječito maštanje,
Svijet djetinjstva,
Sve je relativno.

Misao je brža od munje,
Pusti je da ide u beskraj,
Konačan i bez granica,
Kada se mlađa vrati izvoru,
Naći će stvarnost i jad,
Sina u penziji, na umoru.

Kroz vrijeme hodi brže od sjene
I na put mladosti samo ljubav nosi,
Pazi da poneseš i ljubav žene,
Ne boj se ljubavi što se normama kosi,
One su vječne i iskrene.


I ne brini ako ti kažu
Da si lud,
To su samo zablude i
Ljudska ćud.

Lako je razbiti atom,
Lako uništiti Hirošimu,
Lako je ubiti pametne i lude.
Teško je živjeti sa ratom,
Teško je rastjerati tminu,
Teško je zatrijet neljude.

Ne trči za srećom
Nećeš je stići, svijete
Probaj biti Božji Čovjek,
Ili još bolje, dijete.

Ne igraj se rata,
Skači s kišobranom
Bar sa prvog sprata.

Uzgajaj maštu,
Ona je vječna.
Radoznala djeca,
Ona su srećna.

Hvala ti,
Veseli dječače,
Nasmijana brka
I neka ti je srećna,
Relativnost vječna.

[sann]

„U životu čovjek navikne na svašta.Očvrsne ma mnoge stvari, velike i male..Što je stariji sve ga se teže može razočarati,navikne vremenom na sve i svašta. Jedino što će ti s godinama postati važno, je sačuvati svoj mir i moliti za svoje zdravlje i zdravlje onih koji ti znače..Neće te zanimati kakav si za koga, već kakav si sebi i onima koji te uistinu vole..Mnogi će te vjerovatno suditi zbog tog, ali ne treba te doticat.. Život ja taj koji će te ili ubiti ili te ojačati..I ne voli ništa manje..Voli jednako jako, ali oprezno..“

[Terasa svjesti]

"...Jedna od najčudnijih stvari u vezi sa životom jest to što će se on nastaviti,slijep i nesvjestan svega, čak i ako se vaš svijet, vaša malena, poznata sfera, promijeni, pa čak i raspadne.Jedan dan znaš gdje ti je mjesto i kojim putem trebaš ići.Slijedeći dan izgubljena si u divljini.A sunce i dalje izlazi,oblaci plove nebom,ljudi kupuju namirnice,u zahodima se pušta voda,rolete se podižu i spuštaju.Tada shvatiš da život-taj nepopustljivi mehanizam postojanja-nema veze s tobom.Uopće te ne uključuje.Nastaviot će se i nakon što ti skočiš s ruba.I nakon tvoje smrti..."



Lauren Oliver

[KOMESAR]

Grešio sam mnogo

Grešio sam mnogo, i sad mi je žao
i što nisam više, i što nisam luđe
jer, samo će gresi, kada budem pao
biti samo moji - sve je drugo tuđe.

Grešio sam mnogo, učio da stradam
leteo sam iznad vaše mere stroge
grešio sam, jesam, i još ću, bar se nadam
svojim divnim grehom da usrećim mnoge.

Grešio sam, priznajem, nisam bio cveće
grešio i za vas, koji niste smeli,
pa sad deo moga greha niko neće
a ne bih ga dao - ni kad biste hteli.

[Veca]

...bravo,Dusko!

[Bla]

http://www.bosanski-forum.com/viewtopic ... 60#p700060

Uvijek Linex uzimajte kao što je preporučeno u uputstvu. Posavjetujte se sa svojim ljekarom ili farmaceutom ako niste sigurni.

Upute za pravilnu upotrebu:

• Linex treba koristiti oralno (kroz usta).
• Trebali biste uzeti Linex nakon obroka kako bi se izbjeglo štetno djelovanje želudačne kiseline na mliječnokiselinske bakterije.
• Ne bi trebali uzimati Linex istovremeno s alkoholom ili vrućim pićima.
• Za dijete koje nije u stanju ili ne zna kako da proguta kapsulu otvorite kapsulu, ispraznite sadržaj na kašiku i pomiješajte s nekom tekućinom.

[sann]

Knjižara bajki.....

I sam svijet, do tada siv, običan i neprivlačan, kao rezultat igre božanskog stvaranja koje ljudi jednostavno više ne vide, u bezumnoj utrci za sigurnošću za koju misle da će im uvijek dati netko drugi i u bolesnoj želji za uvijek više i više materijalnoga; postajao je pjesma ispunjena vedrinom kada ga začaraju čarobni kristali tvojih očiju. Jednom davno i u mom svijetu izblijedjelo je sivilo, kada ga je prvi put obojala duga tvog osmijeha, za tebe običnog, svakodnevnog, a za mene izvora same esencije ženstvenosti koja me ostavila potpuno izgubljenog u prostorima knjižare što se iznenada, nekim čudnim plesom života, pretvorila u mjesto koje čuva uspomenu na taj vanzemaljski osmjeh čak i sada, kada uvijek iznenada usporenim korakom, prođem kraj nje. Tada, u tih nekoliko sekundi prolaska, i moje lice ozari osmijeh koji bezglasno uputim u tvom smjeru iako možeš biti i svemire daleko, zaboravljajući koliko naši zajednički osmjesi mjenjaju ne samo nas, već i svakoga onog tko je tada tu i nesvjesno osjeća koliko su moćni zajedno. Prođem tada i nastavim, obogaćen potvrđenim sjećanjem na vilinsku ljepotu tvoga lica koje me još dugo prati do samog kraja puta. I još dugo, onaj osjećaj duboke svrhe i neprolaznosti, lebdi negdje u nedorečenoj blizini, ispunjen tobom kao da vrijeme uopće ne postoji, kao da si i ti u našoj knjižari ostavila samu esenciju sebe. Iako si daleko i tada toga nisi svjesna, okrenuta putevima vlastitog života sa svim svojim čudnim skretanjima i stranputicama, svjetlost tvojih očiju čini i moje ljepšima jer odražavaju sjećanje na trenutke kada su se ogledale jedne u drugima. I ja sam bogatiji za taj odraz jer sam vidio ono što je najljepše i utkao to u vlastitu ljepotu. Zauvijek. Ženu čiji unutarnji sjaj ne mogu pomutiti nikakve prolazne gadosti ljudskog neznanja i neprepoznavanja onoga što je jedino vrijedno.Taj tren kada duše prepoznaju jedna drugu i traju zajedno, iako vremena i prostore daleko. Sjaj i dalje, sjaj uvijek kada to budeš mogla, jer tada svijet postaje mjesto beskrajne čarolije. A knjižara... ona je bajka u kojoj stanuje moja duša tražeći te u pričama na stranicama knjiga....

[Heidi]

Covjek koji se izolira od okoline, obicno ima nerijesenih problema. (Yasmina Khadra)

[Slučajni prolaznik]

Ispovijest jedne antimoderne devojke


Moderna devojka ljubi kroz zube.
Ne nosi gacice ispod mini suknje.
Moderna devojka ne misli o njemu.
Ona poklanja grudi i kosu vetru.

Moderna devojka lenjo stoji na prozoru.
Gleda nehajno niz ulicu, pljucka na noc.
Moderna devojka nikada
Ne telefonira njemu.

Moderna devojka ne vidi nikog.
Ona nokautira pogledom.
Ona mrvi na dlanovima neznost.

Moderna devojka sedi cvrsto na zemlji
Na cvrstom i zategnutom dupetu.
Moderna devojka ne prepoznaje mirise suparnica.
Ona ne strahuje od prevare i druge zene.

Moderna devojka ume da ne vidi.
Ume da ne misli, ume da ne cuje.
Modernu devojku poklanjam njemu.

On je takodje moderan muskarac.
A ja sam neka starovremena,
Arhivski uzorak.


Sa usnama sto se smeju veri i nadi,
Sa telom koje bi samo neznost da mami.
Ja sam devojka koja ne ume da ceka
Ulizujuci se mudro obmani, lazi.

Ja sam devojka koja bi da se ljubi,
Koja bi da misli, da se smeje,
Devojka koja trazi nekog sebi slicnog
Koji ce umeti da je oseti i vidi,
Bez zelje da je od glave do pete promeni.
Ukratko ja sam antimoderna.


Volim da pisem ljubavna pisma.
Jos vise da ih citam.
Ali nikad ih ne dobijam.
Zato ih sama sebi saljem i izmisljam.
Pa se topim od milja
Kao sladoled na suncu, dok ih citam.
Mozda sam ja caknuta.

Ali ja umem da glumim modernu devojku.
I uglavnom svi i misle da sam moderna.
I mogu iz dana u dan da menjam tip, kostim za mimikriju,
i da nateram sebe da budem srecna.

Ja sam devojka za muskarca uramljenog
U sredinu stare retusirane slike,
Za belosvetsku muskarcinu koji je jak
Kao grom i lekovit kao melem.
I koji nikad ne odasilje otrovne strele,
Vec igra pikado sa vremenom i
Koji se smije, smije, smije.

Ponoc je odavno prosla.
Osecam hladan miris zore.
A ja jos cekam da pojavi se
ovaj moj moderni muskarac.
Da pogleda me blago moderno,
Blago podatno.
I da mu se siroko osmehnem.

Pored njega, znam, bicu usamljena
Bas kao i ove noci
Dok slusam o njegovim podvizima,
O uspehu, o neprijateljima, i preprekama,
Uz veliku sansu da i sama postanem moderna
I za ljubav blago, koketno nezainteresovana."

[sann]

Neka sam bila i najgora. Ponekad bezobrazna i jako naporna. Durila sam se zbog stvari koje su me zabolele,mozda nekada i previse. Ali sa mnom si znao uvek na cemu si. Bez skrivenih misli,laznog osmeha i dvolicnosti. Nisam umela nista da sakrijem,karte pobacam na sto pa nek i izgubim. Posteno. Bez lazi i blefiranja. Nek izgubim i bez borbe,jer tebi protivnik nisam znala biti. Mozda se nekada setis da je postojao neko ko te je cekao satima,a cesto te ni docekao nije. Neko ko te je trazio u svima,a nikada te nasao nije. Neko ko te je sanjao,a ciji si nedosanjani san idalje. Neko ko te je ostao zeljan zauvek. I znaces da sam to ja,budala koja nije umela da shvati da,ako srce pokloni coveku koji luta,nikada se vise smiriti nece...

[KOMESAR]

Pitao jedan komšija Nasrudin hodžu:
-Je li hodža,treba li slušati ženu?
-Nikako!
-Ona moja mi rekla da ponesem hodži kg meda i kg masla?
-Takvu ženu treba poslušati.

[sann]

Nije bio daleko. Cak ni u drugom gradu nije bio daleko. Ni u drugoj drzavi nije bio daleko. Ma,gde god da se nalazio nije bio daleko. Znate li zasto? Takvi poput njega se cuvaju u grudima i kada odu. I kada nisu tu. Takvi su vecni. Takvi su za zivota. Takvi te ubijaju. A ti se ne protivis...