KNJIŽEVNI CAFFE BAR

[Koraci_u_noci]

Posudi, čitaj i vrati
Male ulične biblioteke u Mostaru
Male ulične biblioteke u Mostaru, za sada funkcioniraju jako dobro i svaki dan imaju sve više korisnika te bi njihov broj u tom gradu uskoro mogao biti povećan.
Biblioteke na otvorenom iz kojih građani mogu besplatno pozajmiti knjigu, ali i donirati svoje primjerke knjiga, postavio je Proni Omladinski klub Mostar kroz projekt "Kreiraj sve(mir)", a smještene su na pet lokacija u gradu i do sada je u njima razmijenjeno više stotina knjiga.
"To je bila ideja naših mladih volontera koji dolaze u klub, koji su imali želju da u Mostaru urade nešto inovativno, nešto što do sada niko nije uradio i na kraju smo uspjeli napraviti pet uličnih biblioteka. One funkcioniraju na način da svako može doći da uzme ili ostavi knjigu i da se posluži nekim štivom koje mu odgovora. Ulične biblioteke za sada super funkcioniraju, a zapažena je i posebno velika zainteresovanost mladih ljudi", istakao je PR projekta Harun Šetka.
Dodao je kako ljudima na početku nije bilo jasno kako će se sve to odvijati, ali da se mnogo njih za kratko vrijeme uključilo u ovu aktivnost tako da se postavljanje uličnih biblioteka pokazalo kao "prava stvar". U njima se može naći razna literatura, poznati svjetski naslovi, ali i slikovnice i udžbenici.
Mostarske biblioteke na otvorenom do sada su postavljene ispred Centra za djecu i mlade SPES, Narodnog pozorišta, Hrvatskog narodnog kazališta, u novoobnovljenom parku u Ulici Maršala Tita i ispred Centra za kulturu.

[immuno]

U Becu takodje ima tih ulicnih biblioteka za odrasle i za djecu ...moze se naci zanimljivih knjiga za procitati

[Firlefanz]

Ja sam na poslu prošle godine dva regala postavila i super funkcioniše, i uspjeli smo dobiti dozvolu za staru telefonsku govornicu pa i nju pretvorili u biblioteku

[ina]

Dobra ideja
Da tako ljudima bude želju za čitanje.. i knjige..
Onako usput..

[Zanki]

HAPPY BLOOMSDAY
Mnogi fanovi danas slave Bloomsday – datum u koji je smještena radnja romana (16.6.1904.). Bloomsday se slavi diljem svijeta, međutim glavna proslava je u Dublinu u kojem se posjećuju lokacije kojima se kretao Leopold Bloom. Obožavatelji nastoje rekreirati scene iz romana, doručkuju iznutrice poput Leopolda, posjećuju gostionice, oblače se kao likovi, organiziraju javna čitanja. Stoga je ovo dobra prilika da se podsjetimo što ovog autora i ovaj roman čini toliko važnim i posebnim.

[Zanki]

Sto godina od objavljivanja Uliksa

Ijace


Već je više od sto godina prošlo otkad je, na Joyceov četrdeseti rođendan, 2. 2. 1922. u Parizu prvi puta u cijelosti objavljen Uliks. Budući da je poznat po svojoj kompleksnosti, Joyceov roman često prati pomalo neslavna reputacija – mnogi ga uzmu u ruke, ali ga ne uspiju dovršiti, što zbog manjka koncentracije koja je potrebna za nošenje s mnoštvom intertekstualnih elemenata i eksperimentalnim stilom dovedenim do krajnjih granica, što zbog osjećaja vlastite intelektualne inferiornosti. Sam Joyce svoj je roman napisao i s ciljem da radikalno izazove čitatelja te da profesorima u budućnosti ostavi prostor za beskonačno polje interpretacija, čime si je na neki način osigurao besmrtnost.
Mnogi fanovi danas slave Bloomsday – datum u koji je smještena radnja romana (16.6.1904.). Bloomsday se slavi diljem svijeta, međutim glavna proslava je u Dublinu u kojem se posjećuju lokacije kojima se kretao Leopold Bloom. Obožavatelji nastoje rekreirati scene iz romana, doručkuju iznutrice poput Leopolda, posjećuju gostionice, oblače se kao likovi, organiziraju javna čitanja. Stoga je ovo dobra prilika da se podsjetimo što ovog autora i ovaj roman čini toliko važnim i posebnim.


Patrick Kavanagh i Anthony Cronin obilježavaju prvi Bloomsday 50 godina nakon što je Leopold Bloom lutao Dublinom, 16. 6. 1954.


Joyce osobno i stilski

James Joyce rođen je u Dublinu 1882. Cijelo svoje obrazovanje proveo je pod nadzorom isusovaca – već je sa šest godina poslan u koledž Clongowes, a kasnije je pohađao koledž Belvedere te je diplomirao na Sveučilištu u Dublinu. Iako je isusovcima dugovao to što su mu pomogli razviti osjećaj za red, disciplinu i analitičko razmišljanje, Joyce je ipak odbacio religiju te se umjesto svećeničkom pozivu posvetio onom umjetničkom. 1904. napustio je Irsku te se u nju vratio samo par puta; glavni dio njegova opusa nastajao je u inozemstvu, u Trstu, Zürichu (u kojem je umro 1941.) te u Parizu. Jedno je vrijeme boravio u Puli, par mjeseci između 1904. i 1905., podučavajući engleski jezik u sklopu Berlitzove škole. 1904. upoznao je Noru Barnacle, svoju životnu odabranicu, a upravo ga je njihov prvi sastanak 16. 6. 1904. inspirirao da se toga datuma odvija radnja Uliksa.

Iako je cijeli svoj stvaralački život proveo u egzilu, cjelokupni mu je opus u potpunosti vezan uz Irsku, točnije uz Dublin. Sam je sebe smatrao autsajderom u sredini u kojoj je odrastao te je, nastojeći opisati duhovnu klimu onodobne Irske, koristio metaforu paralize – nemogućnost bilo kakve individualne inicijative u okolini u kojoj dominira opresivni katolicizam.

Iako su mu za života objavljene tri zbirke poezije i jedna drama pisana po uzoru na Ibsena, Joyceovi prozni tekstovi etablirali su ga kao jednog od najvažnijih autora 20. stoljeća. Joyce je svoj prepoznatljivi stil razvijao postupno – tako mu je prva objavljena zbirka kratkih priča Dublinci (1914) ponajprije naturalistička. Međutim, njegov Portret umjetnika u mladosti (1916) već je primjer modernističkog romana jer se u njemu koriste nove pripovjedne tehnike koje nastoje raskrstiti s onima tradicionalnima, a koje uglavnom (naratološkim rječnikom) podrazumijevaju sveznajućeg/objektivnog/heterodijegetičkog/ekstradijegetičkog pripovjedača.

Općenito, modernistički se roman od realističkog razlikuje po tome što mu je glavna svrha prodiranje u svijest. On više ne teži isključivo „izvanjskosti“ lika, njegovu smještanju u širi društveni kontekst te kreiranju određenih “tipova”, već svijet romana proizlazi iz zapažanja i osjećaja, podjednako likovih svjesnih i nesvjesnih mentalnih procesa. Iako djela i dalje zadržavaju fabulu, ona prestaje biti prioritet jer je u središtu likov subjektivni doživljaj svijeta. Joyceova ostvarenja smješta se u romane struje svijesti (stream of consciousness), zajedno s npr. Virginijom Woolf, koja je u Gospođi Dalloway nastojala prikazati jednu običnu svijest u jednom običnom danu.

[Zanki]

Izazovnost Uliksa

Radnja Uliksa odvija se jednog običnog četvrtka u Dublinu, od otprilike osam sati ujutro do tri sata ujutro sljedećeg dana. U prvim trima epizodama pažnja je na Stephenu Dedalusu, protagonistu Portreta umjetnika u mladosti i svojevrsnom autorovu alter-egu, dok u četvrtom poglavlju počinje prikaz svijesti Leopolda Blooma, 38-godišnjeg akvizitera oglasa. Dvojica glavnih likova susreću se tijekom dana, da bi u pretposljednjoj epizodi Dedalus završio u Bloomovoj kući ispijajući kakao. U glavne likove još se ubraja Leopoldova žena Molly Bloom koja toga dana prima svoga ljubavnika i čiju struju svijesti (u formi autonomnog unutarnjeg monologa) pratimo u posljednjem (Penelopa) poglavlju romana.

Razlog zašto je Uliks čitateljima toliko izazovan je što je svako poglavlje napisano na drugačiji način. Dok je prva dva poglavlja (Telemah i Nestor) lakše pratiti, već treće poglavlje Protej, u kome pratimo Stephenovu struju svijesti, predstavlja izazov zbog različitih asocijacija i njegova kompleksnog načina razmišljanja o svijetu. Tu se odmah nameće i razlika između njega i Leopolda, kome je posvećena glavnina romana. Da bi se u potpunosti shvatio Stephen, potrebno je imati uvid i u njegov razvoj koji je tema Portreta, a govoreći o Bloomu, možemo primijetiti da su njegova osobnost i svijest ipak običnije, bez bezbrojnih referenci na književnost i kulturu. Tijekom dana Bloom se kreće Dublinom, zalazi u gostionice, prisustvuje poslovnom razgovoru, ide na sprovod, ima seksualne fantazije, čita novine u toaletu. Baš je i zbog pojavljivanja eksplicitnih sadržaja Uliks dobio poprilično suprotne ocjene; kritičari su se žestoko okomili baš na njih. Takvi motivi posebno dolaze do izražaja u 15. poglavlju Kirka koje je teško pratiti jer je pisano u formi drame koja se događa u podsvijesti likova.

Simbolika koja proizlazi iz samog naslova, odnosno Uliks=Odisej, upućuje na to da je Joyceov roman svojevrsna parodija antičkog mita. Također, iako poglavlja nemaju formalne nazive, Joyce je naknadno svih osamnaest nazvao po motivima iz Odiseje. Joyceov pothvat može se tumačiti i kao izvrtanje drevnog herojskog svijeta kojem se suprotstavljaju banalne scene iz suvremenog života. Međutim, kritičari često ističu da je snaga Uliksa upravo ta da nastoji slaviti činjenicu kako se iza svakodnevnih, čak i onih naizgled najobičnijih stvari, mogu kriti ljepota i univerzalnost.

Iako užasno intelektualno izazovan, Uliks je zbog svoje eksperimentalnosti i sveobuhvatnosti smatran možda i najboljim ostvarenjem te oglednim primjerom modernističkog romana. To je sigurno dobar poticaj na čitanje, a pogotovo danas, kada se dijelovi čitaju naglas, pa je moguće lakše osjetiti zvučnost i muzikalnost u jeziku kojom se običavao poigravati Joyce i koja ponekad, nažalost, jednostavno nije prevediva na druge jezike.

Marko Zidarić -
16/06/2022

[Koraci_u_noci]

„Skrupula“ je jedna od najfascinantnijih reči u rečniku. Njena osnovna definicija glasi: „Sumnja ili oklevanje koje bocka savest u vezi s tim da li je nešto ispravno ili pogrešno.“

Ali da li ste znali? „Skrupula“ potiče od latinskog scrupulus – doslovno, „mali, oštar kamenčić“. U starom Rimu, legionari su se često susretali s tim sitnim kamenjem u svojim sandalama (caligae) tokom dugih marševa. Kamenčići bi se zaglavili između đona i stopala, izazivajući stalnu nelagodnost.

Tada su se vojnici suočavali s teškim izborom: trpeti bol i nastaviti hodanje ili stati da bi izvadili kamenčić – rizikujući bes svojih nadređenih zbog usporavanja marša.

U međuvremenu, tribuni, senatori i ostali autoriteti, koji su putovali udobno – na konjima ili u nosiljkama – nisu morali da se suočavaju s takvim problemima. Za njih „scrupulus“ nije postojao. Odatle potiče ideja da „ljudi na vlasti nemaju skrupula“.

Vremenom, izraz „imati skrupule“ izašao je iz vojnog konteksta i počeo da označava svako oklevanje u vezi s tim šta je ispravno, a šta pogrešno – moralni kamenčić u cipeli. I tako, osoba „bez skrupula“ je neko ko ne oseća ubod savesti koji bi je zaustavio

[ironman]

Hmm..il ono kad mislis da sve ide dobro pa kazu ubaci kamencic u cipelu da zazulja..
Sad kad vidim ovo gore..
Mozda to znaci stani i razmisli malo..jel stvarno to tako kako mislis..

[Julia-Klara]

„Skrupula“ je jedna od najfascinantnijih reči u rečniku. Njena osnovna definicija glasi: „Sumnja ili oklevanje koje bocka savest u vezi s tim da li je nešto ispravno ili pogrešno.“

Ali da li ste znali? „Skrupula“ potiče od latinskog scrupulus – doslovno, „mali, oštar kamenčić“. U starom Rimu, legionari su se često susretali s tim sitnim kamenjem u svojim sandalama (caligae) tokom dugih marševa. Kamenčići bi se zaglavili između đona i stopala, izazivajući stalnu nelagodnost.

Tada su se vojnici suočavali s teškim izborom: trpeti bol i nastaviti hodanje ili stati da bi izvadili kamenčić – rizikujući bes svojih nadređenih zbog usporavanja marša.

U međuvremenu, tribuni, senatori i ostali autoriteti, koji su putovali udobno – na konjima ili u nosiljkama – nisu morali da se suočavaju s takvim problemima. Za njih „scrupulus“ nije postojao. Odatle potiče ideja da „ljudi na vlasti nemaju skrupula“.

Vremenom, izraz „imati skrupule“ izašao je iz vojnog konteksta i počeo da označava svako oklevanje u vezi s tim šta je ispravno, a šta pogrešno – moralni kamenčić u cipeli. I tako, osoba „bez skrupula“ je neko ko ne oseća ubod savesti koji bi je zaustavio

Cekaj da se sjetim gdje sam ovo gledala neki dan

[Koraci_u_noci]

UMRO RENATO BARETIĆ
(1963 - 2025)

U 63. godini umro je Renato Baretić, poznati hrvatski novinar, književnik, scenarista i glumac.
Baretić je studirao fonetiku i komparativnu književnost. Godine 1983. zaposlio se kao novinar i pisao za brojne hrvatske novine i časopise. Sarađivao je i na televizijskim projektima. Bio je koscenarista TV serije Novo doba i sastavljač pitanja za televizijske kvizove.
Za roman Osmi povjerenik, koji je kasnije ekranizovan u istoimenom filmu, dobio je brojne književne nagrade.

[Koraci_u_noci]

Od čega je umro Edgar Allan Poe?
"Ne marim što moja zemaljska sudbina ima - malo Zemlje u sebi -
što su godine ljubavi zaboravljene
u mržnji jednog trenutka.
Ne žalim što su pustoši
sretnije i slađe od mene,
već što tugujete za mojom sudbinom,
vi, koji ste prolaznik.“

- Edgar Allan Poe

Prema pisanju The New York Times-a, Edgar Allan Poe nije umro pijan u jarku u Baltimoreu, već je imao bjesnilo.

Istraživač, dr. R. Michael Benitez, kardiolog, kaže da je istina da je pisac viđen u baru u ulici Lombard u oktobru 1849. godine, u bunilu i moguće u tuđoj prljavoj odjeći.

"Ali Poe nije bio pijan", rekao je dr. Benitez, docent na Medicinskom centru Univerziteta Maryland.

"Mislim da je Poe u tom pogledu mnogo oklevetan", dodao je.

"Umro je od klasičnog slučaja bjesnila", rekao je doktor. Njegova studija objavljena je u septembarskom izdanju časopisa The Maryland Medical Journal.

Poe je odbijao alkohol i mogao je piti vodu samo s velikim poteškoćama. Žrtve bjesnila često pokazuju hidrofobiju, odnosno strah od vode, jer im je bolno gutati.

Kustos Kuće i muzeja Edgara Allana Poea u Baltimoreu, Jeff Jerome, rekao je da je čuo desetine priča, ali da „gotovo svako ko je iznio neku teoriju nije ponudio i dokaz“.

U nastavku još nekoliko prekrasnih misli ovog nesretnog pjesnika:

"Postao sam lud, s dugim intervalima užasnog razuma.“

"Nikada nisam bio zaista lud, osim u prilikama kada bi mi nešto dirnulo srce.“

"Ne postoji izuzetna ljepota... bez neke neobičnosti u proporciji.“

[Nice]

"Ne postoji izuzetna ljepota... bez neke neobičnosti u proporciji.“... kako tačno

Žao mi je da je umro na takav način, ako je istina za bjesnilo, sam i neshvaćen u svom bolu

[Sioux]

"Ne postoji izuzetna ljepota... bez neke neobičnosti u proporciji.“... kako tačno

Žao mi je da je umro na takav način, ako je istina za bjesnilo, sam i neshvaćen u svom bolu

Jel tebi omiljena grupa novi fosili

[Nice]

Nije

[Sioux]

Onda je prljavo klizalište..

[Koraci_u_noci]

John Steinbeck

Žanr: Realizam, društveni roman, američka književnost 20. stoljeća

Biografija:
John Steinbeck (1902–1968) bio je jedan od najvažnijih američkih pisaca 20. stoljeća, poznat po duboko humanim romanima koji su prikazivali borbu običnog čovjeka. Rođen je u Salinasu, u Kaliforniji, a njegovo djelo je snažno oblikovano iskustvima iz djetinjstva u ruralnoj Americi. Studirao je na Sveučilištu Stanford, ali nikada nije diplomirao. Tijekom Velike depresije bilježio je sudbine seljaka, radnika i izbjeglica s velikom empatijom. Dobitnik je Pulitzerove nagrade (1940.) i Nobelove nagrade za književnost (1962.).

Knjige:
Najpoznatija djela uključuju:
• Plodovi gnjeva (The Grapes of Wrath) – roman o obitelji Joad tijekom Velike depresije
• O miševima i ljudima (Of Mice and Men) – potresna priča o dvojici radnika u Kaliforniji
• Istočno od raja (East of Eden) – obiteljska saga inspirirana biblijskom pričom o Kajinu i Abelu
• Tortilla Flat
• Mjesec je zašao (The Moon is Down)
• Zima našeg nezadovoljstva (The Winter of Our Discontent)
• Putovanja s Charleyem (Travels with Charley) – putopisno djelo o autorovom putovanju Amerikom

Zanimljivosti:
• Njegovi likovi su često marginalci, radnici, imigranti i siromašni – ljudi na rubu društva.
• Plodovi gnjeva su bili zabranjivani zbog kritike društva, ali danas su klasik.
• Bio je i ratni dopisnik tijekom Drugog svjetskog rata.
• Njegova djela su višestruko adaptirana za film, uključujući kultne verzije Of Mice and Men i The Grapes of Wrath.

Plodovi gnjeva (The Grapes of Wrath)
Sinopsis:
Tijekom Velike depresije, obitelj Joad ostaje bez svoje farme u Oklahomi i prisiljena je krenuti na put prema Kaliforniji u potrazi za poslom i boljim životom. Vozeći se starim kamionom s tisućama drugih izbjeglih farmera, suočavaju se s glađu, siromaštvom, iskorištavanjem i gubitkom. Roman prikazuje brutalnu stvarnost radničke klase u Americi 1930-ih, ali i njihovu upornost, snagu zajedništva i neuništivu ljudsku dostojanstvenost.
Kroz lik Toma Joada, koji postaje simbol borbe za pravdu, Steinbeck šalje snažnu poruku o društvenoj nepravdi i potrebi za solidarnosti.

Dobitnik Pulitzerove nagrade 1940.

⸻

O miševima i ljudima (Of Mice and Men)
Sinopsis:
Radnja prati dvojicu sezonskih radnika – Georgea, pametnog ali siromašnog muškarca, i Lennieja, krupnog, mentalno zaostalog čovjeka s dobrom dušom, ali razornom snagom. Sanjaju o vlastitoj farmi na kojoj će biti slobodni i samostalni. Zaposle se na ranču u Kaliforniji, gdje se nadaju skupiti dovoljno novca da ostvare san. No Lenniejeva nesvjesna snaga i nerazumijevanje svijeta oko sebe vode prema tragičnom događaju.
Roman je intiman, dirljiv i nemilosrdan prikaz snova, prijateljstva i društvenih barijera, posebno prema ljudima s invaliditetom i manjinama.

Često izvođena drama i adaptirana u nekoliko filmova.

Istočno od raja (East of Eden)
Sinopsis:
Smješten u plodnu dolinu Salinas u Kaliforniji, roman prati dvije generacije dviju obitelji – Trask i Hamilton – u epskoj priči nadahnutoj biblijskim mitom o Kajinu i Abelu.
U središtu priče je Adam Trask, idealist koji se zaljubljuje u zagonetnu i mračnu Cathy, ženu koja mu rađa blizance i potom ga napušta kako bi vodila bordel. Njihovi sinovi, Cal i Aron, odrastaju u sjeni neizrečenih istina, a među njima se razvija složen odnos ispunjen ljubomorom, čežnjom za očevim priznanjem i borbom između dobra i zla.

Roman istražuje vječne teme slobodne volje, naslijeđa, moralne odgovornosti i mogućnosti izbora.
Središnji simbol je hebrejska riječ „Timshel” – „ti možeš” – koja ukazuje da svaki čovjek ima moć birati svoj put.

Smatra se Steinbeckovim najambicioznijim i najosobnijim djelom. Pisac ga je posvetio svojim sinovima kao svojevrsnu životnu lekciju.

[numka]

Istočno od raja me je resetirao na difoltne postavke. Mislim da sam, kad sam je završila, odmah počela čitati opet.

[Koraci_u_noci]

Nevjerovatna erudicija, bogat rjecnik, o povrh svega odlicna prica. Citao sam jos O misevima i ljudima i jos jednu, ne mogu se sjetit naslova, a planiram i Plodove gnjeva

[Koraci_u_noci]

Aldous Huxley

Žanr: distopijski roman, znanstvena fantastika, filozofska proza, esejistika, psihologija

Biografija:
Aldous Huxley (1894. – 1963.) bio je britanski književnik, filozof i kritičar, poznat po duboko promišljenim djelima koja spajaju znanost, društvenu kritiku i duhovnost. Potjecao je iz ugledne obitelji intelektualaca – njegov djed bio je biolog Thomas Huxley, poznat kao “Darwinov buldog”. Zbog bolesti oka u mladosti gotovo je oslijepio, ali je unatoč tome završio školovanje na Oxfordu. U kasnijim godinama zainteresirao se za mistiku i halucinogene supstance, što je opisivao u djelima poput “Vrata percepcije”.

Najpoznatije knjige:
• „Vrli novi svijet” (Brave New World) – distopijski klasik o budućem društvu u kojem su ljudi kontrolirani genetikom, lijekovima i manipulacijom emocijama.
• „Vrata percepcije” (The Doors of Perception) – esej o njegovom iskustvu s meskalinom, koji je inspirirao ime rock benda „The Doors”.
• „Povratak u vrli novi svijet” (Brave New World Revisited) – refleksija o tome kako se njegova distopija počela ostvarivati.
• „Otok” (Island) – utopijska protuteža „Vrlom novom svijetu”.

Zanimljivosti:
• Umro je istoga dana kad i John F. Kennedy i C. S. Lewis (22. 11. 1963.).
• Bio je nominiran za Nobelovu nagradu čak sedam puta.
• Njegova djela često istražuju ravnotežu između znanosti, tehnologije i ljudske slobode.
• Aktivan je bio i kao esejist, pacifist i predavač o duhovnosti i svijesti.

Sinopsis:

„Vrli novi svijet”
U budućem društvu ljudi se stvaraju u laboratorijima, odgajaju bez obitelji i drogiraju kako bi ostali sretni. U toj „savršenoj” civilizaciji, individualnost i sloboda gotovo su iskorijenjeni. Kad se jedan “divljak” suprotstavi sustavu, postavlja se pitanje: Je li sloboda važnija od sreće? Roman brutalno, ali briljantno ogoljuje opasnosti tehnokracije i gubitka ljudskosti.