Nije sinoc nego noc, dvije prije.... ali sam zapamtila.
Sanjala sam rozu ruzu.
Na bijelom papiru u nekom cetvrtastom crnom okviru.
Okacenu kao na zid a zida nije bilo.
Stajala sam ni previse bluzu a ni previse daleko... dovoljo da me sve vise mamila zelja priblizavanja. Izgledala je blijedo bez nekog sjaja... ali je opet imala ono nesto posebno u samoj cinjenici sto je bila ruza.Onda sam se priblizila jos vise provjeriti da nije slucajno mojih ruku djelo. Bila je ostampana.
Tad me obuzela neka vrsta olaksanja (kao da bih ja fol

znala nacrtati bolje) a i odluka da je nekome ipak poklonim.
Ovaj sam san sebi i protumacila... naravno onako kako mi odgovara...

Svijest ima sidrište.