Na bosanski forum svi unose radost. Neko svojim dolaskom, a neko odlaskom. Vraćamo kredite, priređujemo šokiranja i ibrete. Sve znamo, sve umijemo, pomoći hocemo, a možda i nećemo. Spoznajte istinsku draž opcije "quote".
ina wrote: 03 Jul 2023, 11:52
Ponekad (kao primjer jutros) mi kaže: ako me ne trebaš, idem.
Dok se ne zna većinom ko tu koga, u nekim stvarima i trenutcima, manje treba.
A u tom cjelokupnom našem vremenu, a neprisustvu jedne ili druge (iz bilo kakvih povoda) stvori se opet neka osjetljiva praznina koju niko treći ili deseti nije u stanju dopuniti. Niti će kad.
Kad se prvi put susretneš s odraslim osobama koje imaju poteškoća u govoru (ili bilo čemu sličnom) velike su mogućnosti prisutnosti obostrane neugodnosti.
Za njih, jer na neki način misle da su krivi, iako uopšte nisu... a za tebe zbog nesvakodnevne pojave.
Ako se ne osjete prijatno, njihove poteškoće se još više naglase. U suprotnom minimiziraju.
S njima, između ostalog, relevantno je imati uho u stanju dokučiti vješto sadržaj umjesto formu.
Lice, oči, govor i pristup čovječji, a ne robotsko serviranje.
Svaki sljedeći put bude toliko uhodan da se može da ne percipira, ko i da li uopšte muca.
I nosi u sebi fonetski nedostatak. Ili bilo kakav općenito.
Kad osjećaš i kad osjećanja iskazuješ to nikad nije loše. Ne trebaš biti otuđen od osjećanja niti te biti strah istih. Samo onda kad ih prigrliš, kad se povežeš sa istima tad počinje proces duševnog liječenja.
Naročito ne krij suze radosti. Za drugu stranu nema ništa ljepše od osobe koja pušta suze radosti, koja se ponovo poveže sa svojim osjećanjima i postupi onako kako joj govore da treba postupiti dok si i ti ujedno dio istih.
U neko doba bila mi se natovarila navika da pijem (ponekad i drugo na redu) kapučino na istom mjestu. On, ni pretjerano ljubazan a ni štetno odvratan, osoba proživljenog vremena između mirisa kafe i susreta raznih lica... svaki put bi pitao: cacao? Ja konstantno odgovarala: no, grazie. I tako svaki uBogi put.
Poslije mjesec dana, ako ne i više.. činilo mi se gotov pa nemoguće da nije zapamtio. Inače kad te vide već s vrata znaju i pripremaju šta ćeš naručiti. Što je puno gore.
Ovaj čiko je bio zasebna sorta.
Valjda je startno uzimao u obzir na svoj način da ljudi mogu promijeniti (ili i zadržati) ideju ili ukuse.. u bilo čemu.
A da to ni njemu a ni njegovim finalno opet ništa značajno ne promijeni. Ili zaškodi.
Inače pozdravlja sa: Buongiorno ina. Ako i kad se ne desi (Buongiorno ipak uvijek da) moguće su brige u toku ili uglavnom prisutnost nekog neštimanja. Što bi, iz njenih šećernih usta isplivalo odmah, u toku dana, ili u ozbiljnijim situacijama (da ne zadaje instantno glavobolje još nekome) nekoliko poslije.
A on. Eeee Nije ni on uopšte loš kao osoba. I pjeva pogotovo kad je kiša, ljeti. Tad mu se najčešće može i prići, ali samo s pjesmom. Zimi mu je ipak potrebno sunce. I ona je tu (između ostalog) da mu namiri i svaku vremensku hir.
Soba se osjetila na lijekove. Zidovi kao da su bili ispunjeni tom bjelinom.
Po čitav dan neko je bio prisutan (najčešće poplavljenim šapatom usta) a samo pojedini s njom, uz i pored nje.
Onom preostalom vremenu bilo je otprilike sigurno pitanje otkucaja.
U trenutcima dobrih valova igrale su zamršenih riječi iliti parole crociate, karti ili se smijale. Ne iz zora, suosjećanja itd nego onog što ih je vezalo, i prije svega.
Jedne prilike rekla je: Hvala, što ne pitaš kako sam.
Činilo se da je doživjela i preživjela svaku ljubavnu širinu, dubinu, blizinu, visinu, brzinu, daljinu... A i sve obrnute strane medalje.
Kao da je bila u stanju (a jeste) osjetiti i prepoznati šta god da joj nosiš.. konstantno ili u trenutku serviraš, daruješ, zamućkaš.. Iznutra ili eksterno. Ili sve ujedno.
K'o neka čarobnica, spaljena 'pak u prošlosti poput vještice, bez ikakve nadzemne magije.
S njom odbrambeni mehanizam, ne funkcionira.
![Forum [Bot]](./images/ranks/s.png "Forum [Bot]")
