Requiem for a Dream

[media]lgo3Hb5vWLE[/media]

Tesko da ce ijedan gledatelj izaci iz kina nakon sto je odgledao REKVIJEM ZA SNOVE, a da nije o njemu stekao snazan dojam. Razlog za to je prije svega u krajnje depresivnom ugodjaju, koji s vremenom postaje sve neugodniji da bi na kraju onim osjetljivijim gledateljima mogle zatrebati i kesice za povracanje. Iako je Hollywood znao praviti filmove koji odgovaraju definiciji "crnjaka", malo koji od njihovih tvoraca je bio tako radikalan kao Aronofsky koji je svoje protagoniste, koji su na pocetku samo marginalno disfunkcionalni, usmjerio na stazu na cijem kraju ih ceka bol, ponizenje, odnosno sve moguce fizicke i dusevne patnje od kojih nema spasa ni izlaza. Lisen bilo kakve naznake "hepienda", REKVIJEM ZA SNOVE bi s tog aspekta predstavljao prilicno osvjezenje u odnosu na ostatak holivudske produkcije koja je u stanju i najdepresivnije teme i najokrutnije zivotne istine staviti u optimisticki celofan. Aronofsky je isto tako beskompromisno pristupio i glumcima, od kojih je zahtijevao velika odricanja ne bi li sto uvjerljivije docarali agoniju likova koje tumace. Tako je Ellen Burstyn bila prisiljena svaki dan na snimanju nositi dvadeset i vise kilograma teske proteze, sto je bio dobar potez, jer nas je nagradila uistinu dojmljivom i "Oscara" vrijednom ulogom. Jared Leto i Marlon Wayans su se, s druge strane, morali odreci slatkisa i seksa da bi sto bolje sebi docarali apstinentsku krizu, a sirota Jeniffer Conelly se morala skidati pred kamerama (a samo se mozemo nadati da je za scenu orgije pred kraj filma koristila dublerke, jer bi onakvi prizori izgledalo malo predrasticno cak i za filmove u kojima nastupa Nikky Anderson). Od svih tih uloga ipak je mozda najzanimljivija ona Marlona Wayansa, crnog komicara koji se ovdje vise nego nametnuo kao ozbiljni dramski talent, i ciji je potencijal u cijelom filmu najmanje iskoristen.
Ne vjeruj čovjeku koji ti govori o sreći a njegovo lice ispisuje tužne redove nezadovoljstva i nesreće.