Kako se osjećate trenutno?

[Matan]

Izgleda da su mi vakcinom ubrizgali germanske gene...
rad, rad i samo rad..jebo odmor..

[Morgen]

Izgubila sam jednu rukavicu. Toliko mi krivo.. i bolje da sam obe izgubila da ih moje oci ne gledaju vise, a ne sad ova jedna ko siroce osta tu. A zao mi da bačim.
Ah da, tuzna sam

[insomnia]

E cuj ko siroce

[Morgen]

E cuj ko siroce

Pa je
Koliko mi krivo ne mogu da opisem. Jer sam ko seljak stavila rukavice u dzepove a ne u tasnju ko sto cine gospodje i najverovatnije dok sam imala ruke u dzepovima i izvadila, ta jedna mi ispala.

[insomnia]

Mores nju iz sela al nikad selo iz nje

[insomnia]

E cuj ko siroce

Pa je
Koliko mi krivo ne mogu da opisem. Jer sam ko seljak stavila rukavice u dzepove a ne u tasnju ko sto cine gospodje i najverovatnije dok sam imala ruke u dzepovima i izvadila, ta jedna mi ispala.

[Morgen]

Joj kako je ostario

[Matan]

Osjecam se ko ona jedna preostala rukavica..

[Morgen]

Osjecam se ko ona jedna preostala rukavica..

Sto me nasmija. Bolje mi.


Ali naravno mi zao zbog tebe

[Matan]

Osjecam se ko ona jedna preostala rukavica..

Sto me nasmija. Bolje mi.


Ali naravno mi zao zbog tebe

Fali mi akcije..
samo me zene dizu iz mrtvi..

[Mon]

Lijepo, bas volim nekome uljepsati dan i danas sam u restoranu serveru ostavila veliki tip..on se jadan izgubio...mislim da se zahvalio 11-12X
Dragi me ovako gledao kada je vidio jer je on platio racun u restoranu a ja ostavila tip.

[Tokmak]

Izgubila sam jednu rukavicu. Toliko mi krivo.. i bolje da sam obe izgubila da ih moje oci ne gledaju vise, a ne sad ova jedna ko siroce osta tu. A zao mi da bačim.
Ah da, tuzna sam

pa baci i tu preostalu...

[Kai]

Ludo.

[Rum]

Zdrav sucur Alahu i lud

IMG-1b27224d044bc02b208b7e4bfc728d4e-V.jpg

[Shadow]

Oj Boze

[Shadow]

Zdravo

[Kai]

Bleso..

[uvijek_kontra]

Numb.
Kakav bi bio prijevod?

Od brige do straha, suza i nevjerice, losih vijesti i poziva koji se, hvala bogu dragom, nije desio. Nervoza, bolnica, pozivi. Trazis doktora, nema ga. Zvace nazad. Zasto ce zvati nazad? Jel se nesto desilo pa nam ne zele reci? Prodje sat, dva. Tata zahtjeva bilo kakav vid informacije, nesto. Nista. Sestra ne moze reci. Stanje isto. Zovite sutradan. Ko ce docekat? Nema posjete u citavoj bolnici, a obecala sam da cu doci. Da je necu ostaviti tamo. Samo jedan dan, danas je cetvrti. Ne spavam, ne jedem, ne idem na posao. U strahu za ono najvrednije u zivotu sto imam.

Mislis da imas problem, da je nerijesiv, jako bitan i od vaznosti pa te satre kruta realnost da je sve to nista napram onog sto ti se desava sad, u ovom trenu. Ne pitas se zasto mi, zasto ona jer.. zasto ne? Sta smo mi drugaciji i bolji od ostalih, nitko to ne zasluzuje. Ne mozes smirit sebe, kako da tjesis bracu. Ne smijes javit starijem, vani je negdje, mora jos doci kuci zdrav i citav, ako... Napokon doktori, stanje se ne mjenja, steta je vec ucinjena, upozorenja, bla bla... daj nam nesto za sta se mozemo uhvatiti i drzati, dok ne vratimo nadu. Rehabilitacija, ok. Prihvatam. Mlada je, kaze.

I prodju dani, zaboravis da si jeo tamo negdje u nedjelju, a to je prije ohoho dana. Da je ostalo neopranog vesa od dvije sedmice, da imas godina dovoljno da ne gubis kontrolu pa se ipak divis najmladjem, najjacem i najbistrijem u najgoroj situaciji. On zove, on organizuje, on ulazi sa njom na urgencu.. za sad je proslo, a sta ako se ponovi? Tata place krisom, vidim ga. Nama prica kako ne treba sad unaprijed razmisljati kriticno jer nitko od nas nema uticaj na to. Kako treba uciniti sve sto je u nasoj moci i nadati se najboljem.

Malim koracima, da ona bude dobro. Da bude bolje. Da dodje kuci. Da se ne ponovi..

I onda ne osjecas nista. Ni strah, ni tugu, a u istu ruku ne mozes se radovat i veselit, a trebao bi jer je ipak jos uvijek sa nama, pa kako god i kakva god. I traje taj osjecaj. I umoran si i nisi. I mrzis decembar, kao da to ima neke veze. I dodju praznici i prodju. A ti nista. Razmisljas. Spremas "potratno potico", mojima za Ljubav, a moglo se spremati nesto mnogo gore.

I tako se osjecam. I tako osjecam. Sve i nista. Ne placem pred njom, al placem uvijek i svuda gdje je nema. I sad dok ovo kucam i dok razmisljam, dok setam s Ajom po sumi jer nemam snage da razgovaram sa ljudima i objasnjavam. Na pitanje kako smo, odgovaram dobro, znajuci da nemaju pojma sta se desilo. I mozda je tako i bolje.

I prodje sedmica. Jedna, druga, treca.. Polako dolazimo sebi. Kuhamo, pricamo, ispitujemo. Sto put isto pitanje, jesi li dobro? Boli li te nesto? Ne odvajamo se od nje. Na smjene. Da ne bude sama. Da vidimo jel dobro, posto tesko prica, ne izgovara rijeci. Brinemo za svaku sitnicu. Za saku tableta. Ove ujutro, ova upodne pa na vecer jos dvije. Dizemo raspolozenje na 101 nacin, suze polako nestaju. I kod nas i kod nje i mama me napokon opet pozdravlja sa " dobro jutro, sine".

[Veca]

uffff, Kontrice moja ...puno srece i snage vam zelim

[Veca]

...k'o da mi je najrodjenija