"Branili smo Vukovar, a ne Bykobap"

[Mohr]

..tako je hrvati ce ga zvat hrvatski a mozes i ti eto ti zgode

mogu, ako 'oću no šta ako neću

[laganini]

..samo ti budala to moze osporit..

[Krokodil Behko]

Nakon vijesti o ukidanju bosanskog jezika, možemo apsolvirati da Srbi svugdje gdje su većina, svima sve ukidaju, a gdje su manjina plaču i traže više nego bi trebali dobiti.

Zar to nije mudra politika :imex

Nego, u/po čemu se bosanski i srpski razlikuju

Mi tu ne govorimo o razlikama, koje su možda neznatne, ali ne znam zašto ne bismo u sve to involvirali i hrvatski jezik, jer jezik je mnogo više od nekih osmišljenih izraza iz domaćeg izgovora.

Govorimo o porijeklu, kao i o pravu koje svaki od ova tri naroda polaže na taj jezik, pa nekako mi logično ili svako da ga zove svojim imenom ili da to bude sve isti jezik, a nazivi "jugo" u tom jeziku, naravno ne dolaze u obzir.
Znamo da su Srbi obje Jugoslavije iskoristili kao platformu, za posrbljavanje ostatka regije i ne bi im opet trebalo nabacivati loptu, niti su zaslužili.

pre tog porsbljavanja su 1918 te izvukli iz ocito odobravane robije i slugovanja tudjooj suknji...

a 1945 te anestirali ili ti vas, za skoro stopostotno pripadanje fasisticki formacijama - govorim za muslimane

eh ti zlocinci srbi

ok zovimo ga onda nash jezik

Šteta što AU propade, pa ti to nazovi kako god želiš.
Sve je bolje od vas

[Mohr]

vrlo dobro 'nači morem ga zvat bosanski

[laganini]

..brkamo teme

[Mohr]

[Krokodil Behko]

PATRIJARH IRINEJ RAZBJESNIO HRVATE: "Zlo su činili susedi i mi - ali mi u mnogo manjoj meri"!

Patrijarh Irinej predvodio je u srijedu pred nekoliko stotina vjernika u Manastiru Krka pored Kistanja liturgijsko slavlje povodom 400. godišnice srpske Bogoslovije.

Za medije je pak patrijarh Irinej komentirao suživot Hrvata i srpske nacionalne manjine, istaknuvši kako se "u odnosima dogodilo veliko zlo koje je tim veće kada je poznato da su ranije bili jedan kršćanski narod s istim crkvama".

Braća su se, rekao je patrijarh, podijelila i jedni drugima nanijeli veliko zlo koje se, istaknuo je, više ne smije ponoviti.

"Zlo su činili nama susjedi i mi njima, ali mi u mnogo manjoj mjeri no oni", rekao je patrijarh Irinej koji smatra kako je bitno oprostiti, ali i dobiti oprost za nedjela koja su, kako je dodao, poneki među Srbima činili.

Istaknuo je kako je "srpski narod, bježeći od smrti doživio tragične stvari, a hrvatski teritorij napustio je pod pritiskom".

Patrijarh Irinej komentirao je i skidanje ćiriličnih ploča u Vukovaru, navodeći kako ga to čudi te je podsjetio kako su, iako je ćirilica dio srpskog identiteta, u Beogradu i danas izvješene latinične ploče.

Poglavar Srpske pravoslavne crkve patrijarh Irinej rekao je kako je "iz Hrvatske htio poslati poruku svim Srbima koji su nekad obitavali na području Hrvatske da se tu i vrate.


(slobodna.bosna)

[laganini]

..nepopravljivi srbi

[storm]

Ajde da je Irinej priglup i nije tragedija..... ali njegov utjecaj je
Još kad nadodaš vaginoustog i grobara, trijumvirat kao iz burleske .....loše burleske

[Pasaga]

Ajde da je Irinej priglup i nije tragedija..... ali njegov utjecaj je
Još kad nadodaš vaginoustog i grobara, trijumvirat kao iz burleske .....loše burleske

...picousti....

[Mala_Mu]

18.11

[Biba]

Tko ne poznaje povijest bit ce prisiljen ponoviti je...evo upravo je misa na tv za stradale.
Sjetim se kako Terselicka izjavila da ne zna sta se dogodilo u Vukovaru.
Meni ne smeta cirilica, ali ako netko kma pravo iskrivljavati povijest, ima li pravo zahtijevati nesto...jos uvijek u Vukovaru setaju silovatelji neosudjeni, a ne zna se na za grob nekima..jos ubijek nece ni to da kazu...

Ova fotka Male mu me podsjetila na susjeda koji ni nasu macku nije mogao gledati da zivi. Najprije je svoga kera napuxkavo da ju rastrga a onda je nastavio sve gore i gore....macka me bila skoro ista na fotki...pametna i dobra
Posvojila sami mace koje je dugo bilo u njihovoj avliji a nisu ga htjeli.....

[Nole]

Zar to nije mudra politika :imex

Nego, u/po čemu se bosanski i srpski razlikuju

Mi tu ne govorimo o razlikama, koje su možda neznatne, ali ne znam zašto ne bismo u sve to involvirali i hrvatski jezik, jer jezik je mnogo više od nekih osmišljenih izraza iz domaćeg izgovora.

Govorimo o porijeklu, kao i o pravu koje svaki od ova tri naroda polaže na taj jezik, pa nekako mi logično ili svako da ga zove svojim imenom ili da to bude sve isti jezik, a nazivi "jugo" u tom jeziku, naravno ne dolaze u obzir.
Znamo da su Srbi obje Jugoslavije iskoristili kao platformu, za posrbljavanje ostatka regije i ne bi im opet trebalo nabacivati loptu, niti su zaslužili.

pre tog porsbljavanja su 1918 te izvukli iz ocito odobravane robije i slugovanja tudjooj suknji...

a 1945 te anestirali ili ti vas, za skoro stopostotno pripadanje fasisticki formacijama - govorim za muslimane

eh ti zlocinci srbi

ok zovimo ga onda nash jezik

Šteta što AU propade, pa ti to nazovi kako god želiš.
Sve je bolje od vas

ne laži SFRJ je bila divna država al povampireni četnici ustaše i balije, uz novopečene lopove su je razjebali....niste u stanju ni okrečiti šta je SFRJ napravila...koga je onda boleo q.. ko je odakle, voleli smo se svi...

[Biba]

Zmaje. da su se voleli ne bi se tukli..dakle, sve je bila varka....a njet ljubav zarka

[laganini]

..bol i tuga ali i ponos se mijesaju na danasnji dan...Vukovar je i uvik ce ostat simbol hrvatski patnji i hrabrosti..

[drugrankovic]

jes jes patnji hrvatskih...

a komsinica ova sto je primili josipovic i tadic, jos pati ... muz joj ne dodje s posla... i ne samo njen jedan od stotiak primera...

al ovaj u julu 1991 poso kuci vidjeli ga parkiro i to... prisli neki maslinasti s sahovnice...
posle nasli les u dunavu uz dnk ga utvrdili


jes jes patnja jadna hrvatska...

[Krokodil Behko]

ne laži SFRJ je bila divna država

A ja tvrdim da ti lažeš, jer SFRJ nikad nije bila država, nego samo savez država.
Izvoli, pobij to ako možeš.


OT, protiv sam tih misa za sve žrtve, jer zna se ko je šta počinio, i kao što to reče Biba iznad, ko ne zna historiju, osuđen je na ponavljanje.
Može ali jednog dana, kad svi zajedno definiramo sva dešavanja od 1991 do 1995 i prihvatimo to kao istinu, tad može.

[drugrankovic]

nikad mi vise necemo zajedno vasu pricu pricati


jer vi drugo ne prihvatate , osim epilog koji skrojite kako ti pashe...

prichaj ti to u dunjaluku ...

[drugrankovic]

Jovan Jakovljević, 51-godišnji poslovođa trgovine “Sport”, koja je bila dio trgovačkog poduzeća Velepromet, pitao je jednog vojnika što se događa. “Jovo, čut ćeš”, odgovorio mu je ovaj. Bilo je blizu 23 sata kada su Jakovljevići shvatili na što je mislio. Jovan, kojeg su svi zvali Rakijica, supruga mu i sin Zoran čuli su neko vrzmanje ispred kuće. Zoran i majka pobjegli su u podrum, a što se dalje zbivalo ispričao nam je drugi Jovanov sin, Slobodan Jakovljević, koji je živio u njihovoj drugoj kući.

– Naša je kuća bila u potpunom okruženju, blokirana je i obližnja cesta kako bi bilo manje svjedoka. Tatu su pozvali da iziđe, rekli su da su policajci. Otac im je odgovorio kako mogu doći sutra, da je kasno i da ne želi izići. Tada su viknuli da će u protivnom dići kuću u zrak. Vidio je da nema kud i krenuo je van. Upalio je svjetlo u hodniku i prišao vratima. Imali smo hrastova vrata s duplim staklima. Oni koji su bili vani vidjeli su siluetu mog oca i zapucali. Pao je glavom prema podrumu, na mjestu je ubijen – priča Slobodan.

Jovan Jakovljević prvi je čovjek ubijen u Vukovaru. Bio je ugledan građanin iz ugledne srpske porodice koja je u tom kraju živjela 400 godina.

– Upravo je zato i ubijen. Tatu su svi znali i to je bila poruka Srbima da njima tu više života nema – smatra Slobodan, koji jako dobro zna tko mu je ubio oca i više je puta o tome davao iskaze policiji i Državnom odvjetništvu. I cijeli je grad odmah znao tko su krivci, jer se dobro znalo tko je u tom području držao straže i tko je bio pod oružjem, no oni nisu odgovarali.

– Danas imaju penzije, voze se u džipovima, jedan je turistički vodič. Viđam ih u gradu i ne mogu ništa. Otac je bio osiguran u “Kroacija osiguranju”, ali su majci rekli da nemaju njegove podatke. Sramota – kaže Zoran Jakovljević, prepričavajući dalje kako su ih merčepovci jedva pustili na sprovod:

– Oca smo pokopali u Negoslavcima, gdje se naši pokapaju stoljećima. Zaustavili su nas na izlasku iz grada, na njihovoj kontrolnoj točki, i htjeli da otvore sanduk. Bilo je vrlo napeto, došlo mi je da iziđem i da goloruk krenem na njih, da ubiju i mene. Sve ljude koji su išli na sprovod, a bilo je puno i Hrvata, popisivali su i maltretirali i nikome ništa.

Radojka Mrkić, supruga pokojnog Mladena Mrkića, koji se u Vukovar doselio nakon fakulteta završenog u Sarajevu. Mladen Mrkić rođen je u Domanovićima kraj Čapljine. Bio je inženjer agronomije i direktor kooperacije u lokalnom poljoprivrednom gigantu, Vupiku. Iako je vidio što se događa u gradu, nije pomišljao da ga napusti, premda ga je supruga, bojeći se najgorega, stalno na to nagovarala.

– Govorio je da se ne brinem, da rata ne može biti, da smo mi civilizovani ljudi, govorio je da vjeruje u Ustav Republike Hrvatske, u zagarantovanu slobodu – priča Radojka Mrkić.

– Uostalom, moj se Mladen bojao i za svoje zdravlje koje je bilo narušeno, ali najvažniji mu je bio njegov kombinat. Bio je jako vezan uz radnike Vupika, mislio je da će sve propasti ako ode. A bilo je vrijeme žetve, znate… Počela je 15. srpnja, a moj je Mladen na kraju žetve podnosio referat Radničkom savjetu. Bio je jako zabrinut jer srpska sela, koja su bila okupirana, nisu dovezla žito, pa je u silosu bio manjak prinosa…

Sjednica na kojoj je inženjer Mrkić podnio svoj posljednji referat Radničkom savjetu danas propale firme održana je 31. srpnja. Potom je požurio kući, u svoj i Radojkin stan u Gundulićevoj ulici.

– Nikada nije stigao. Saznala sam samo da je svratio u samoposlugu u zgradi. Preko puta su bila dva automobila bez registracija. U njima je bilo šestero vojnika, imali su crne majice i maskirne hlače. Primorali su Mladena da pođe s njima. Odveli su ga u Teritorijalnu odbranu, a onda valjda na Dunav, tko zna…

Izbezumljena od brige, zaboravivši na strah, Radojka ga je cijelu noć tražila. Otišla je i do Teritorijalne obrane.

– Kiša je tu noć padala kao iz kabla, bila sam potpuno mokra, mora da sam im izgledala kao neka luđakinja, ali nije me bilo briga, nisam se bojala… Jedan je zenga rekao, ovu ženu istjerajte van, a ja mu kažem, nisam ja za vas žena, ja sam za vas gospođa… Tada sam krenula na policiju. Hodala sam praznom ulicom, munja sijevne, a ja iza stabla vidim vojnike. Imali su kabanice koje su se sjajile. U policiji isto nisu htjeli ništa da kažu. Tako sam išla gore-dolje cijelu noć. Znate, ja 19 godina tražim odgovor na pitanje iz te noći. Svi te saslušaju i okrenu glavu, to je za njih jedan Srbin manje, jedan, dvadeset ili stodvadeset, njima je svejedno…


U grupi koju su primili predsjednici Josipović i Tadić bila je i rodbina Save Damnjanovića, koji je radio na Odjelu neuropsihijatrije vukovarske bolnice. Imao je 32 godine kada su u noći 25. na 26. srpnja po njega na posao došli uniformirani pripadnici ZNG-a i odveli ga “u nepoznatom pravcu”. Oni koji su ga odveli itekako su poznati, kao što je poznat i pravac kojim su se nekažnjeno kretali sve ove godine. Savo je imao suprugu i dvoje djece, baš kao i Željko Paić, rođen 1960. Kretao se putem od Sajmišta prema gradu kada su ga tog 10. kolovoza 1991. zaustavili pripadnici ZNG-a. Od tada mu se gubi svaki trag. Netko od njegovih to je ispričao predsjednicima i premijerki.

Na sastanku je bila i rodbina Milice Vračarić, koja je 16. studenoga 1991. odvedena iz skloništa u Borovo komercu. Iako je to bilo pred sam pad grada, priča nje i njenog supruga Dragoljuba zanimljiva je jer je poznato ime čovjeka koji ih je odveo. Milica je ubijena, a unatoč brojnim ranama na glavi, Dragoljub je preživio. Pronašao ih je njihov sin Živojin. Onaj tko ih je odveo i vjerojatno pucao u njih nikada nije odgovarao.

Ti su ljudi svoju muku ispričali hrvatskoj i srpskoj delegaciji, očekujući da će se saznati i za njihovu tragediju. Međutim, u službenoj izjavi Tadića i Josipovića taj je sastanak prešućen. Nismo htjeli dijeliti žrtve, rečeno je kasnije. To je ove ljude posebno ogorčilo, jer smatraju da su žrtve namjerno već podijeljene, iako to ne bi trebalo tako biti.

– Hrvatske žrtve – kaže Slobodan Jakovljević – žrtve ovog grada heroja, protiv čije tragedije nemam ništa jer to je i moj grad, uživaju sav pijetet. One su priznate, imaju počasti, mirovine, medijsku pažnju, a mi nemamo ništa. Za naše se niti ne zna da su pali, a moj otac je ubijen i to samo zato što je bio Srbin.

U Vukovaru je u proljeće i ljeto 1991. godine ubijeno dvadesetak Srba. Premda su počinitelji većinom poznati, za taj zločin nikada nisu odgovarali, očito zato jer su obavljali prljav posao za nekoga tko je konce vukao iz Zagreba, iz samog vrha vlasti.


ovo je samo deo folklora jadnog vukovara hrvatskog...

ima ih mnogo koji nestase u junu julu 1991 , jedan konobar iz kafane na uatobuskoj stanici po povratku s posla u po bjela dana...

potom 120 ak pobijenih nocu odvedenih, podignute kuce u vazduh, dok su paravojske ustaske uz paralelnu nelegalnu vlast mercepa arcile... i dok je kasarna i vukovar bio pod okruzenjem i njihovom kontrolom...

samo njih zabole kurac za ove sto su hladnokrvno ubijali jos prije rata sa jna...

tako da je ovcara stratiste zlikovaca a sta drugo...

[laganini]

..u bosni svadba a u vukovaru rakijica povod najvecem zlocinu na ovim prostorima..srami se djukelo..