Poezija..stihovi,biografije, knjige,video...

[silence]

Dragocjeno trajanje

Voljena moja, našim otkucajima teče ljubav
kao što i njenim skladnim bićem tečemo mi.
Svaka pomisao na odustajanje ili popuštanje,
bila bi neprimjerena našim skromnim nadanjima.
Zato smo zasluženo dio njene nježne milosti.

Svaki puta kad se zagrlimo zanosnim osmjehom
naše obraze kupaju kapi njenih zrelih poljubaca
i povezani slatkom potrebom uzajamnog disanja
postajemo trenutak u njenom vječnom osjećaju.
Voljena moja, ušli smo u dragocjeno trajanje.

U nama su godine i tragovi bezbrojnih sjećanja,
Tvoj sam gde god da podjes, tvoj sam za uvek.
U obrisima čekanja zlatni su dodiri što dolaze
i s njima će naša strepnja za sva vremena nestati.
Ljubav je u nama, voljena moja, i mi smo u njoj.

Sa zadovoljstvom smo obukli njene tople boje
i tijela dostojanstveno prepuštamo početku jeseni,
jer nikada nismo ovako bezbrižno i mirno disali,
kao sada kada nas je zauvijek u sebe primila.
Naša ljubav, voljena moja, naša predivna ljubav.

Zal Kopp

[Jaca]

Da mi je da bar
jos jednom vidim te
bez reci znam da reci ce se sve
dovoljno je da se samo
gledamo i cutimo

Necu da te zovem, pisem
bolujem i jedva disem
vrati se, venem, vrati se
necu da te zovem, molim
kad ti znas da jos te volim
dodji sam, nepozvan

Ref.
Ja nisam takva kakvom si me video
nekad cudna pomalo
ti me nisi shvatio
ja nisam takva, a ti ne bi priznao
da si dao premalo
a volis vise nego ja

Da mi je da bar
jos jednom zagrlim
tebe kojeg volim najvise
dovoljno je da se samo
gledamo i cutimo

[TiGriCa]

Ako me sretnes ikada, i na
licu primjetis tugu samo se
nasmijesi kao da vidis bilo koju
drugu.
Ne pitaj jesam li u nepovrat
bacila snove, proslosti pripadas
duso novi me zivot zove

[Johny]

Kako si lepa i dok sanjaš! Jesam li ti to već rekao? Tvoje prelepo telo sklupčano je u znaku ljubavi. A izraz tvoga lica daje impuls mome srcu. Ja ću ove noći dok spavala budeš, biti čuvar tvojih snova. I pričaću tvojim snovima da ti budu lepi. Da ti prave osmeh na licu. Kad ne budem spavao... pored tebe, da znam da mirno spavaš. Bojim se pokazati ti koliko mi je do tebe stalo. Bojim se reći ti budnoj neke reči. Pa dok spavaš i sanjaš, ja šapućem te reči. Sakrivam misli od tebe i krijem u njima ljubav.Dok spavaš Dišem nečujno, zaustavljam dah da te ne probudim. Molim vetrove da ne ljuljaju grane, da te lišća šum ne razbudi.I okean molim da prestane sa talasima.Tako ga molim da bih mogao da ispustim sva mora kroz vrtlog zemlje.Samo da osetiš mir u svom snu.A blistavi mesec preklinjem, da ti obasja tvoje lepo lice, da ga mogu gledati i upamtiti.Kako si lepa dok spavaš. Ti koja si nastala iz mojih misli.....

[adacta]

Svjetski dan poezije engl. World Poetry Day UNESCO je proglasio 21. marta 1999 godine s ciljem promoviranja čitanja, pisanja, objavljivanja i poučavanja poezije širom svijeta. Na proglašenju praznika rečeno je da treba odavati priznanje i podsticaj nacionalnim, regionalnim i internacionalnim poetskim pokretima.

Prema podacima koje posjeduje Nacionalni komitet za proslavu Dana poezije koji je od 1990tih smješten na Floridi (USA), Svjetski dan poezije slavio se u drugom obliku još od 1505 godine. Uglavnom se slavio u oktobru, ponekad petog, ali krajem 20. vijeka slavlje se održavalo 15. oktobra. Međutim, praznik je zapravo do UNESCO-vog zvaničnog proglašenja, naizmjenično slavljen u oktobru i novembru. Tradicija obilježavanja održala se do danas u mnogim zemljama.

[silence]

Sjaj u travi

..sada, kada ništa na svijetu

ne može vratiti dane prohujalog ljeta
naš sjaj u travi i blještavost svijeta,

ne treba tugovati,
već tražiti snage u onom što je ostalo

i s tim živjeti..

zaboravimo, ne radi nas, ne radi zaborava
zaboravimo da smo se voljeli,

da smo se svadali i
da smo bili krivi..

..požurimo, s danima i danima sto će doći
požurimo sa shvaćanjima,

sa svim što me odvaja od tebe..

jednom, ćeš se vratiti i ubrati cvjetove
koje smo zajedno mirisali, gazili
ali, tvoje ruke bit će prekratke,

a noge premorene da se vratiš..bit će kasno

..možda ćemo se naći jedanput

na malom vrhu života i neizrečene tajne
htjeti jedno drugome da kažemo,

al' proći ćemo jedno kraj drugog kao stranci
jedan skrenuti pogled bit će sve

što ćemo jedno drugome moći dati...

.zaboravit ću oči
i neću promatrati zvijezde

koje me na tebe neobično podsjećaju..

..ne boj se, jednom ćes se zaljubiti
al' ljubit ćes zato što će te nešto

na toj ženi podsjećati na mene..

..ne otkrivaj svoje srce ljudima

jer u njima vlada kob i egoizam
život je borba - nastoj pobijediti
ali ako izgubiš-ne smiješ tugovati
cilj života je ljubav-a ona traži žrtve

..bio si moje veliko proljeće
uspomena koja će dugo živjeti u budućnosti
koje ću se sjećati...

..osjećat ću tugu jer sam tebe voljela
bit će to ironija tuge..

..nestat će sjaja u travi
nestat će veličanstvenosti svijeta
ostat će samo blijeda slika

onoga što je prošlo....

William Wordsworth (1770-1850)

[silence]

AKO... Ako možeš ostati miran kada na tvome putu svi izgube glavu i prstom pokazuju na tebe; Ako sačuvaš povjerenje kada svi ostali sumnjaju; Ako možeš čekati a da se ne umoriš čekajući; Ako ne lažeš kada čuješ laž, Ako ne mrziš kada tebe mrze, I ako se ne praviš suviše dobar, niti govoriš suviše mudro; Ako snivaš, ali ti snovi nisu sve; Ako misliš, i misli ti ostaju uvijek čiste; Ako znaš prihvatiti , i pobjedu i poraz; Ako možeš podnijeti da tvoju istinu varalice iskrivljuju da bi lakše prevarili budale; Ako vidiš kako u djeliće razbijaju tvoj cilj, I miran se sagneš da pokupiš ostatke; Ako možeš sakupiti sva svoja dobra I staviti ih na kocku, sve odjednom, I izgubiti, i početi ponovo ispočetka; Ako možeš prisliti svoje srce, živce i svoje mišiće da služe tvojim ciljevima, i kada su malaksali, I ako ustraješ kada sve zastane, Osim Volje koja ti govori: "Drži se dobro"; Ako možeš hodati s kraljevima i ne izgubiti ljudskost; Ako te ni prijatelj ni neprijatelj ne mogu povrijediti; Ako svaki čovjek znači nešto za tebe, ali ni jedan suviše; Ako znaš dobro ispuniti svaku minutu svog života, I svakog trenutka ideš pravim putem; Tvoja će biti zemlja i svo njeno blago, Jer Biti ćeš Čovjek, sine moj!

Rudyard Kipling

[niska grana]

Balada o svijetu smeća

Ovo je balada o smetljištu
o snovima previše kratkim
osjećajima raznim
kupljenim i bačenim zatim
o ljubavi i avanturi
o satima proteklim i vremenima davnim

S novinama starim odlaze i parole
koje su gordo i važno ispisivale istoriju
ili samo tračeve, hice iz pištolja
koji paraju mozak i uništavaju
memoriju

Ljubavna pisma, zgužvani papiri
uspomene na jedan život ili samo jednu večer
svršene ljubavi, ljubavi istrijebljene
ljubavi velike kao velika kanta za smeće

Gomila stvari za jednokratnu upotrebu, tehnike bijele
visoka tahnologija i ljudskost niska
igračke za odrasle koji ne razumiju
da je igra gotova i da više nema smisla

Markirana odijela koja su bila u modi
dva ili tri sata ranije tek, ali u ovom golom svijetu
pošteno je da se barem krojač sladi
odijevajući ništavilom svojim ništavilo moje
a ja se zavaravam i živim u nadi

Zavaravam se da nešto ipak možda nije za baciti
da ostane nešto, barem jedan krik maleni
krik ludila i nade u bolje sutra
jedne male ptice koja uspije iz gnijezda da odleti

Naravno da će još dugo ostati
kontinenti smeća nakon naše smrti
da posvjedoče kako smo ustvari mi bili ti koji su za baciti
a da to nismo na vrijeme znali
primijetiti

Ali zato iz ove rapsodije o smeću ako ništa drugo
onaj maleni krik bijega iz gnijezda čuvam
krilca još nesigurna pod strašnim nebom
""Ne znam ima li budućnosti
ali letom ja je izazivam"

(slobodni prevod, Tiziano Sclavi - Dylan Dog: "Nojev let")

[silence]

Možda je ovo - Alberto Caeiro


Možda je ovo posljednji dan mojeg života.
Pozdravih sunce podigavši desnu ruku,
ne pozdravih ga pak rekavši mu zbogom,
dadoh mu znak da sam uživao što sam ga gledao: ništa
više.

[Johny]

ja- njoj

Kako si lijepa i dok sanjaš! Jesam li ti to već rekao?Tvoje prelijepo tijelo sklupčano je u znaku ljubavi.A izraz tvoga lica daje impuls mome srcu.Ja ću ove noći dok spavala budeš, biti čuvar tvojih snova.I pričaću tvojim snovima da ti budu lijepi.Da ti prave osmeh na licu.Kad ne budem spavao... pored tebe, da znam da mirno spavaš.Bojim se pokazati ti koliko mi je do tebe stalo. Bojim se reći ti budnoj neke riječi.Pa dok spavaš i sanjaš, ja šapućem te riječi.Sakrivam misli od tebe i krijem u njima ljubav.Dok spavaš Dišem nečujno, zaustavljam dah da te ne probudim.Molim vjetrove da ne ljuljaju grane, da te lišća šum ne razbudi.I okean molim da prestane sa talasima.Tako ga molim da bih mogao da ispustim sva mora kroz vrtlog zemlje.Samo da osjetiš mir u svom snu.A blistavi mesec preklinjem, da ti obasja tvoje lijepo lice, da ga mogu gledati i upamtiti.Kako si lijepa dok spavaš. Ti koja si nastala iz mojih misli.
Ona - meni
Sama,nesretna i usamljena
Kao da sam zarobljena u svetu tame
Zauvek osudjena da lutam nepreglednim dinama
Sve dok odjednom ne ugledah tracak svetlosti u daljini
To svetlo si ti
Moj spas,moja nada i moj zivot
Ti si jedini cije ime je na mojim usnama
Jedini koji mi dolazi u snove
Ti si moje sve
Svaki put kada te vidim,cujem ili pomislim na tebe
Srce mi poskoci i ubrza
Ubrza da tebe stigne i pokaze da sam tvoja
Tvoja ljubav je moje gorivo
A tvoje usne moja snaga...
Moja ljubav prema tebi je jedan...ne,jedini razlog
Zbog kojeg sam sada srecna i ushicena
Ostani moj zauvek i ucini me potpunom
Kao sto cu i ja tebi darivati svoju ljubav
Kako bih ostala tvoja zauvek

[Johny]

ŽENA

Ja snevam o ženi, većoj no sve žene,
Čija će lepota biti tajna svima,
Što je kao Božji dah u prostorima,
Koji ne dotače nikog osim mene.

Njen čar da je moje veliko otkriće;
Da mirno prisustvo te čudesne žene
Ne razume više niko osim mene,
Osim moje večno očarano biće.

I pre čijom gordom lepotom od sviju
Samo ja otvorih oči očarane,
I srce ko crni cvet iz gluhe strane,
Nevidljive kapi dok na njega liju.

I njena lepota, tako nedogledna,
Neobeščašćena hvalama glupaka,
Da obiđe tiho, kao snoplje zraka,
Sve tamne puteve duše, samo jedne.

I ja ključar čudne lepote, da s tajnom
Srećom vidim jasno da je ova žena
Od istoga svetlog tkiva načinjena
Od koga i bolni moj san o beskrajnom.

[silence]

Najzad si moja.
Uđi sa svojim snom u moj.
Ljubav,tuga,bol
sada je vrijeme da zaspu.
Noć dolazi nevidljivim koracima
A ti si pored mene,čista i nevina.
Nijedna ,ljubavi moja
ne spava više u mom snu,
sa mnom u sjeni
nijedna neće putovati više.
Samo ti nevenu,
mjesečino,
sunce,
tvoji nježni dlanovi su širom otvoreni,
tvoje oči su sklopljene kao krila ptice.
Dok te slijedim,
noć,
vjetar,
svijet,
zamrsili su moju sudbu.
Bez tebe ne postojim i samo sam tvoj...

[Johny]

Ako ti jave: umro sam,
ne veruj
to ne umem.

Na ovu zemlju sam svratio
da ti namignem malo.
Da za mnom ostane nešto
kao lepršav trag.
I zato: ne budi tužna.
Toliko mi je stalo
da ostanem u tebi
budalast i čudno drag.

Noću,
kad gledaš u nebo,
i ti namigni meni.
Neka to bude tajna.
Uprkos danima sivim
kad vidiš neku kometu
da nebo zarumeni,
upamti: to ja još uvek
šašav letim, i živim.

[silence]

-------


Odakle meni

Odakle meni u dzepu vetar
Koji je mrsio tvoju kosu
Nekoliko kamencica
Koje si bacala iza sebe
Govoreci da ces tako lakse naci
U povratku put do kuce
A vrapci ih nece pojesti

Odakle meni mali komad papira
Na kome si napisala
Volim te
I tvoja slika
Iz vremena kada si volela da gledas
Kako opada lisce
Kada si volela da gazis po njemu

Odakle meni u kutiji od sibica
Malo peska sa zamka
Koji si sama sagradila
I u kome sam te Princezo
Poljupcem probudio iz sna

Odakle meni snovi puni tvojih reci
I gomile recenica
Koje ti pricas samo meni

Odakle meni to da nikada ne kasnim
Na sastanke sa tobom
Jer ti uvek dolazis ranije
Odakle meni glupa navika
Da ti nikada ne kazem
Ja te volim
Samo zbog toga sto znam da znas
A meni je tesko da te reci izgovorim

Odakle meni devojka
Koja se osmehne uvek kada me vidi
I kaze mi samo jedno cao
Koje znaci i volim te
I drago mi je sto si tu
I poljubi me
I budi blizu mene
I lepo je sto si bas ti moj
Odakle meni sanjalica
Odakle meni neko ko ne ume da svira
Ali ciji je svaki pokret
Cija je svaka rec pesma
Odakle meni ti?


M. Martinović


---------------------------------------------

[silence]

Uvijek kad ostanem sam,mila,
kroz nesanicu doleti plava ptica
i tvoj osmjeh na postelju spusti.
Uvijek kad sam sam, ljubavi moja,
kad noć neizdrživo boli,
tvoj stidljivi obris
čudesno procvjeta u noći,
i krv tako glasno u meni provri
da s okusom mjesečine
tvoja moćna prisutnost
zavede moje puste ruke
i moji uzdasi u njima zaječe.

Toliko tvoga u njoj postoji,
toliko tvoga mome biću daje
da je uzaludna odsutnost tvoja.
Uzalud je i usamljenost moja,
uzalud je mrak što sjenama hara,
jer kad se srce razmaše tamom,
uzalud je prisutnost njena.
I kad noću zaplaču zidovi,
kad zavjese navuku tugu,
ponašam se kao da si kraj mene,
jer tvoja topla prozirnost
kroz polusan miri moju dušu.

Volim kad se svlačiš u škrtoj tišini
i kroz nebo ljubim tvoje nježno lice.
Uzalud je tada ranjivost moja,
nestaje pustoš mojih sjetnih usana.
Uzaludna je, jer tvoja je milost
kao kriška mlade mjesečine zanosna.
Uvijek kad sam sam, ljubavi moja,
u vremenu si moga sanjanja,
i s njim čekam miris plave ptice,
jer kad tvoj osmjeh
pažljivo na moje grudi spusti,
uzalud je odsutnost tvoja.

[silence]

Volim te - Iskra Tanodi

Sjedni.
Ne tu.
Preko puta.
Moram te vidjeti.

Ne, ne prekidaj me.

Suti.

Pusti me da ti kazem
ono sto sam vec trebala reci.

Kad trebas doci, bojim se tvog dolaska.
Zbog nedolaska.
Jer,
ako kasnis samo pet minuta
srce mi je u dlanu
i moja me ljubav ili mozda strah
boli.

I zato ne smijem kasniti.
Vec sutra moze biti kasno.
A nisam ti jos rekla
kako i koliko te volim.

Volim te tijelom, pokretima, pogledom, dodirima, rijecima.
Volim te smijehom i suzama.
Volim te tugom i brigama.

Ne. Ne gledaj me zastraseno.
Ljubav, ma kakva bila:
neispunjena, sretna, lakomislena i povrsna
prava i zauvijek...

Boli.

Kad dolazim, pitam se cekas li me.

Bojim se da jednog dana vise ne otvoris vrata.

Bojim se praznog stubista bez mirisa, bez zvuka,
svjetla.

A nisam ti rekla:
najvise se bojim vremena koje ne ceka.
A ja kasnim.

Volim te.
I volim sve sto si ti.

Tvoje oci pitajuce.
Tvoj smjesak oprastajuci.
Tvoj korak ohrabrujuci.

Volim tvoju nesigurnost.
I moja je najcesca.

Bore na tvom licu i moje su.

I u tom trajanju ne znam da li sam ucinila sve za tebe
ljubavi moja.

[Heidi]

Svakidašnja jadikovka

Kako je teško biti slab,
Kako je teško biti sam,
I biti star, a biti mlad!

I biti slab, i nemoćan,
I sam bez igdje ikoga,
I nemiran, i očajan.

I gaziti po cestama,
I biti gažen u blatu,
Bez sjaja zvijezde na nebu.

Bez sjaja zvijezde udesa,
Što sijaše nad kolijevkom,
Sa dugama i varkama.

O Bože, Bože, sjeti se
Svih obećanja blistavih,
Što si ih meni zadao.

O Bože, Bože, sjeti se
I ljubavi, i pobjede,
i lovora, i darova.

I znaj da Sin tvoj putuje
Dolinom svijeta turobnom
Po trnju i po kamenju,

od nemila do nedraga,
i noge su mu krvave,
i srce mu je ranjeno.

I kosti su mu umorne,
i duša mu je žalosna,
i on je sam i zapušten.

I nema sestre ni brata,
i nema oca ni majke,
i nema drage ni druga.

I nema nigdje nikoga
Do igle drača u srcu
I plamena na rukama.

I sam i samcat putuje
Pod zatvorenom plaveti,
pred zamračenom pučinom,

i komu da se potuži?
Ta njega niko ne sluša,
ni braća koja lutaju.

O, Bože, žeže tvoja riječ
I tijesno joj je u grlu,
i željna je da zavapi.

Ta besjeda je lomača
I dužan sam je viknuti,
ili ću glavnjom planuti.

Pa nek sam krijes na brdima,
pa nek sam dah u plamenu,
kad nisam krik sa krovova!

O Bože, tek da dovrši
Pečalno ovo lutanje
Pod svodom koji ne čuje.

Jer meni treba moćna riječ,
jer meni treba odgovor,
i ljubav, ili sveta smrt.

Gorak je vijenac pelina,
mračan je kalež otrova,
ja vapim žarki ilinštak.

Jer mi je mučno biti slab,
jer mi je mučno biti sam
(kada bih mogo biti jak,

kada bih mogo biti drag)
no mučno je, najmučnije
biti već star, a tako mlad!

Tin Ujevic

[Dust]

Nas smo dvoje tiho, zaboravljeno groblje,
U nama mrtva ljubav spava.
Tišinu, gdje vječnost među trošnim križevima drijema,
katkada samo samotna ptica narušava.

Zacvrkuće, strese se otprhne . . .
k'o da od nas neka strava bije.
I ponovo na davne uspomene težak mir se slegne
i na dva smo groba nalik, k'o i prije.

Ah, nekad bijasmo nemirne proljetne grane:
u zagrljaj drhtav svoje lišće slagasmo.
Nekad sebe u nama smo strasno tražili,
sad odavno već jedno za drugim ne tragamo.

Svaki za se hodamo ovim neveselim svijetom
i ni teški ni laki nisu nam sni.
Tako će mo koračat' do kraja puta,
ti ne više ja, ja ne više ti.

Ivan Minatti

[Johny]

Nadam se da si to ti, iako znam da postojiš.
Svejedno.
Ja nemam svoje trenutke kome da dam
i zato te zovem.
Dani se lako ispunjavaju satima i minutima,
u mesecu je broj dana tačno određen
i svaka godina ima dvanaest izbrojanih meseci.
Godine, meseci, nedelje, dani, sati,
horizontalne i vertikalne linije na tačnoj tabeli,
ispunjeni kvadrati sa crvenim, crnim i plavim
sadržajem.

Dođi.
Da pokušamo.
Možda se s tobom neću osećati kao uvek u tuđem
oku,
kao tužna, nespokojna avet među mirnim
mrtvacima.
Stajaću.
Gledaću na žalost i opet i izdaleka.
Ko zna,
možda smo jedno drugom tečnost, koja ispunjava
vrč do vrha.
Da li da te blagoslovim,
da li da te proklinjem, što postojiš?

[Johny]

izvadjeno iz "jedan izgubljeni randevu" Miroslav Antic

Da sam sreo neku ženu kojoj je sada trideset osam godina, a liči na vas, pozvao bih je u „Angleter“ gde je umro moj brat po pesmi Sergej Jesenjin,
obešen o jednom kaminu, poručio bih dve votke od po sto grama i dve kafe.
Vi biste popili kafu, ja obe votke, i ja bih vas voleo. Ljubio bih vam dlanove,
mila moja, jer ste me tako rasplakali da nikad neću zaboraviti Lenjingrad.

...............

Vi ste umrli, kako mi ovde kažu, na Putu života, na ledu Ladoškog jezera, i ja vas uzalud čekam ove noći po ulicama Lenjingrada, tražim vaše oči u očima žena koje prolaze, vaš osmeh
u osmehu devojke koja u metrou čita Ljermontova, u gužvi onih što traže kartu više za teatar imena Kirova, gde ne gledam Žizelu nego vas kako se dižete iz groba... Tanja.

...............................
Osećam da bih vas voleo, pio votku, skakao u Nevu,
imao s vama decu, a od svega samo mi u ušima zvone stihovi Olge Bergolc
„Niko nije zaboravljen i ništa nije zaboravljeno“.

............................

Tanja, ne mogu da vam opišem kako Lenjingrad izgleda danas.
Ja sam nekad govorio da je Pariz najlepši na svetu, a sad se stidim.
Svaki put kad dođem u Rusiju doneću vam cveće.
I kako je naš jedini randevu izgubljen, propao, nema ga,
dajem vam reč da ću svoju decu naučiti da mrze rat i da budu dobri ljudi.
Drugo, sem votke, sem suza, stvarno ne umem.