Kolumne

[Lebowski]

Boris Dežulović: Karamarku opasnost dolazi uzvodno

Subota je, 17. svibnja 2014., Balkan pliva u blatu i mulju. Najveće poplave u pisanoj povijesti potopile su Srbiju i Bosnu i Hercegovinu, klizišta raznose sela po geografskim kartama, cijeli su gradovi pod vodom, među neboderima plutaju leševi, broje se nestali. Najzad, od ranog jutra podivljala je i Sava, skuplja stara rijeka svu vodu srednje Europe i nosi je Dunavu: na redu je Hrvatska. Do jedanaest sati vodostaj Save već je pola metra iznad najvišeg ikad izmjerenog. I raste.

Do podne i pol, cijela je Posavina na nogama, na nogama su građani Slavonskog Šamca i Slavonskog Broda, kojima prijeti kataklizma. Na nogama su sve službe, policija, vatrogasci, vojska i medicinske ekipe, na nogama su i Civilna zaštita i Crveni križ, na nogama su novinari i snimatelji, cijela je Hrvatska na nogama i bez daha prati dramatične vijesti. Na nogama je, konačno, i šest hiljada ljudi u zagrebačkoj dvorani Dražen Petrović, koji na početku Sabora HDZ-a skandiranjem pozdravljaju predsjednika stranke Tomislava Karamarka.

Pretpostavljam stoga da se samo zbog teške financijske situacije u bankrotiranoj stranci odustalo od zamisli da kroz rastvoreni krov Draženove dvorane na pozornicu sleti golemi leteći tanjur, pa da se u podne i pol, nakon što se raziđe dim, iz njega tiho spusti hidraulična rampa, a Karamarko skine skafander i prijeteći pozdravi Zemljane, i naročito među njima Hrvatice i Hrvate.

Kiborzi u Draženovu domu

Pretpostavljam to, jer Tomislav Karamarko je na Saboru HDZ-a izgledao upravo tako: kao da je letećim tanjurom sletio iz drugog sazviježđa i treće vremenske dimenzije. Nema, naime, drugog objašnjenja. Na cijeloj planeti Zemlji, a kamoli u ovom njenom korneru, nema baš nijednog toliko neupućenog ignoranta koji bi se u subotu, 17. svibnja 2014., usred Hrvatske – kojoj je malo što je u Europskoj uniji jedina još uvijek u recesiji, nego je još pogodila i biblijska poplava – obračunavao s dvadeset pet godina mrtvom Jugoslavijom.

„Zemlju koju smo skupo platili danas u rukama drže oni koji je nikada nisu željeli i htjeli“, govorio je tako Tomislav Karamarko prekidan ovacijama šest hiljada kiborga na tribinama. „Naša je obaveza i zakletva prema petnaest tisuća poginulih za Hrvatsku, prema više od trideset tisuća mladih koji su u zadnje dvije godine iselili iz zemlje, prema našoj djeci, doktoru Franji Tuđmanu, da moramo pobijediti i da se ova lažna socijaldemokracija, koja nije ništa drugo nego jugofilija i jugonostalgija, više nikada ne oporavi i vrati na političku scenu!“

Ne pada snijeg da prekrije brijeg, kaže stara narodna, pa ne pada ni kiša da prekrije Posavinu, već da Karamarko pokaže trag. Nanosi tako pobješnjela Sava deset hiljada kubika vode u sekundi, a iz smeđe vode vire samo križevi na zvonicima i kažiprst Tomislava Karamarka, koji sveudilj prijeti „onima koji Hrvatsku nikada nisu željeli i htjeli“.

Ostatak nacije, onaj izvan Draženovog doma, za to vrijeme na internetu prati vodostaj Save i strepi: konačno, točno u četiri sata i dvadeset tri minute poslijepodne, Sava je kod Rajeva Sela kraj Županje probila nasip, vojska je započela evakuaciju, dvjesto ljudi je odsječeno, dvoje ih je nestalo. U isto vrijeme – ne kolokvijalno, ne otprilike, nego baš točno u isto vrijeme, na kraju četverosatnog sabora zombija iz Hidrometeorološke demokratske zajednice, dakle u četiri sata i dvadeset tri minute poslijepodne - Tomislav Karamarko svečano se zaklinje Franji Tuđmanu da se „jugofilija i jugonostalgija više nikada neće vratiti na političku scenu“.

Plivajte, mašite ručicama

Uistinu je rijedak tako savršen osjećaj za vrijeme, savršeno usklađen sa savršenim osjećajem za prioritete. Nije se Karamarko dao smesti najgorom poplavom od Šimićeve arke do danas, nije upao čak ni u upadljivo namještenu zamku, pa da iskoristi zao čas i optuži SDP za propuste u prevenciji od prirodnih katastrofa i organizaciji spašavanja golih života i gole zemlje.

Ne nasjedajte, Hrvatice i Hrvati, ne upadajte u zamku, braćo Posavljaci i Slavonci, ne dajte se zajebati, dragi Rajevčani, plivajte, mašite ručicama, držite glave nad vodom i gledajte prema istoku - poručuje Karamarko nesretnicima što se na krovovima kuća drže za dimnjake: nije vodeni armagedon u ovom trenutku najveća opasnost što prijeti jedinoj nam i vječnoj Hrvatskoj, prava opasnost Savom dolazi uzvodno i zove se Jugoslavija!

Ništa, kako vidite, ne može smesti Tomislava Karamarka. Da sutra NASA objavi kako se Zemlji približava asteroid veličine Australije i kako je sudar neizbježan, da se zagrljeni Barack Obama i Vladimir Putin u zajedničkoj video-poruci pozdrave sa svijetom, a papa Frane ga u potresnom urbi et orbiju pred Sudnji dan pozove na molitvu i susret s Gospodinom, Tomislav Karamarko bi na Dnevniku HTV-a i dalje ustrajno upozoravao na „žute, zelene, crne i crvene vragove, smutljivce, mutikaše i jalnuške diletante koji se prodaju za Judine škude i...“

- Ja se ispričavam, gospodine Karamarko, ali upravo imamo izravnu sliku s međunarodnog televizijskog satelita iznad Azije – oprezno bi ga prekinula Sanja Mikleušević Pavić, namještajući malenu slušalicu u ušima.

– Kako vidimo, asteroid DD-1109X upravo je ušao u Zemljinu atmosferu i raspao se na tri, čekajte... četiri divovska tijela. Glavni udar očekuje se za točno osam minuta, pa ja sad...

- Molim lijepo, ja vas nisam prekidao – lecnuo bi se na to premijer Karamarko.

– Vi ovdje govorite o svemiru i astronomiji, ali podsjećam da ovdje dolje još uvijek imamo onih koji Hrvatsku nikada nisu željeli i htjeli.

- Da, naravno, oprostite... – HTV-ova bi se urednica na rubu suza okrenula onda prema kameri.

- Poštovani gledatelji, ako nas još uvijek pratite, ovo je kraj. Od ovog trenutka imate otprilike sat vremena da okupite svoje najbliže i kažete im da ih volite, da zagrljeni dočekate završetak. Bog vas blagoslovio, vidimo se u nekom drugom svijetu, neka nam se nebo smiluje, i neka bude brzo. Gospodine Karamarko, želite li vi nešto poručiti za kraj?

- Naravno – namjestit će se predsjednik Vlade i popraviti svijetloplavu kravatu.

– Naša je zakletva u ovom času, i obaveza prema petnaest tisuća poginulih za Hrvatsku, prema našoj djeci i doktoru Franji Tuđmanu, da se Jugoslavija više nikada ne vrati na političku scenu.

[Krokodil Behko]

Boris Dežulović: Top je bio hladan

Zvao me nekidan u dva iza ponoći Senad iz Göteborga. Dođi, veli, na Skansen Kronan da vidiš nešto.

Odmah sam, naravno, sjeo u automobil i otišao u Zadar, ujutro uhvatio Ryanairov let za Švedsku, sletio na mali aerodrom u Säveu, požurio do Göteborga, pa od gradske luke kroz staru Hagu uzbrdo, uz hiljadu stepenica, na vrh brda: na vrhu brda vojna utvrda sa slavnom kulom Skansen Kronan, na obodu utvrde vidikovac s pogledom na Göteborg, na vidikovcu drvena klupa, pored klupe brončana maketa kule s pločom za turiste, a kraj ploče Senad maše rukama i požuruje me.

Vidi ovo, pokazuje mi onda na ploču, pa prevodi sa švedskog historiju čuvene kule pet metara debelih zidova od granita, sagrađene u drugoj polovici sedamnaestog vijeka za obranu grada: cijelo stoljeće i pol otada slavna utvrda Skansen Kronan stražarila je nad Göteborgom, sve dok početkom devetnaestog stoljeća nije raspuštena i napuštena - nikad iskorištena. Shvataš, veli Senad, u svih stotinu pedeset godina s ove utvrde nije ispaljen nijedan jedini puščani, a kamoli topovski hitac!

Stotinu pedeset klasa švedske kraljevske vojske odslužilo je svoju časnu dužnost izmjenjujući se na Skansen Kronanu, djedovi, očevi i sinovi predavali su stražu jedni drugima, cijele živote proveli gledajući kroz dvoglede prema moru, svako jutro uljili puške i četkama čistili topove, jednom u mjesec-dva folirali vježbe da mrskog neprijatelja dočekaju spremni, pa ostatak stoljeća umirali od nepojamne dosade, uzgajali ruže, rješavali križaljke i ispraćali starije kolege u penziju.

Generacije švedskih muškaraca istrunule su tako na Skansen Kronanu čeznutljivo čitajući u stockholmskom Tidningaru kako je savojski vojvoda objavio rat Genovi, kako se Austrija i Venecija tamo dolje brane od Turaka, Španjolci s Englezima ratuju za Gibraltar, Prusi i Habsburzi za Šleziju, Mađari protiv Austrije, Kozaci protiv carske Rusije, Amerikanci protiv Engleza, Francuzi među sobom, Napoleon naposljetku krenuo na Europu, cijela kugla zemaljska odjekuje od pucnjave i topovske grmljavine - a oni jadnici cijelo su to vrijeme rješavali križaljke i pili topli čaj od bazge.

Da bi nakon stotinu pedeset godina dokonog ljenčarenja posadu Skansen Kronana kralj konačno rasformirao kao tehnološki višak, a teško topništvo sa slavne utvrde otpisao kao "odlično očuvano i nikad korišteno, prvi vlasnik, samo ozbiljne ponude na broj taj i taj, tražiti Karla XIII".

Nije u to vrijeme, kako vidite, bilo mnogo mirnijih i manje stresnih poslova od vojne službe pod švedskom krunom. I nije jedna göteborška žena, sve umirući od straha dok joj se čovjek vrati sa sjevernih mora, tražila vezu da ga nekako zaposli kao čuvara dječjeg internata, vrtlara u ženskom samostanu ili artiljerca na Skansen Kronanu. Mi na Balkanu nismo dotle jedan čestiti olimpijski ciklus sastavili bez rata, više je prosječni muškarac na Balkanu do četrdesete ratovao nego što je jebo, a slavna švedska artiljerija na straži kraljevstva ispratila deset kraljeva da nije metka ispalila.

Podsjetila me slavna tvrđava Skansen Kronan ponad Göteborga na glasovitu "šargansku osmicu", uskotračnu željezničku prugu od Užica do Višegrada, i na njoj, usred šume na prijevoju Mokre Gore, malenu stanicu Jatare, u kojoj nikad - sve od 1924., kad je pruga sagrađena, pa do njenog zatvaranja 1974. - nije prodana nijedna jedina vozna karta. Punih pedeset godina nitko na stanici Jatare nije ušao u legendarnog Ćiru, niti je itko ikad na njoj s Ćire sišao!

Pola stoljeća nesretni je službenik na šalteru stanice Jatare proživio čeznutljivo čitajući u Politici koliko su milijuna putnika prevezle jugoslavenske i sovjetske željeznice, koliko britanske, a koliko indijske: pozlaćeni sat za pedeset godina staža i punu starosnu penziju siromah je na kraju doživio sve čekajući da se pojavi barem jedan od njih, jedan jedini neki, bilo koji, pa da oliže plajvaz i svečano načme onaj požutjeli blok karata Državnih železnica Kraljevine Jugoslavije s voznom kartom broj 0001.

U te, eto, dvije priče - o vojnoj posadi na brdu iznad Göteborga i željezničkom službeniku na planini iznad Višegrada – stala je cijela naša kolosalna historijska nesreća.

Dok je švedska kruna gradila utvrde s kojih stotinu i pedeset godina neće biti ispaljen nijedan metak, mi smo ovdje udarnički gradili željezničke stanice na kojima za to vrijeme neće biti prodana nijedna karta. Takvih je naših "željezničkih stanica Skansen Kronan" sagrađeno na hiljade: nadaleko je, recimo, poznata tvornica glinice sagrađena 1979. u Obrovcu, usred puste dalmatinske Bukovice. Stotine milijuna dolara uloženo je u divovski kompleks, da bi bio zatvoren nakon samo godinu-dvije, kad su opsežna terenska istraživanja oko tvornice pokazala da je najbliži rudnik boksita u Gvineji.

I u Göteborgu su, ne kažem, gradili tvornice: stotinu pedeset godina već - točno onoliko koliko je trajala uzaludna straža na Skansen Kronanu - Ericsson, recimo, tamo proizvodi komunikacijsku tehnologiju, a prije devedeset godina na Hisingenu, podno slavne tvrđave, sagradili su i tvornicu automobila. Eno je i danas tamo, još uvijek fercera. Možda ste i čuli za nju, Volvo se zove.

Mi smo pak takvom pameću gradili kule na brdima. Nije nama nijedna ostala neiskorištena, u cjelokupnoj povijesti Balkana nitko još nije umro od starosti proživjevši svoj vijek bez rata. Kad je ono raspuštena tvrđava Skansen Kronan, Šveđani su poveli još jedan mali ratić - posvađali se nešto s norveškim secesionistima, reda radi, da ne ispadnu baš najveće pičke u Europi, pa i jedni i drugi mjesec-dva kasnije jedva dočekali da završi, zamalo na kraju ponovo zarativši oko toga tko se kome prvi predao - i to je do dana današnjeg bilo sve.

Pune dvije stotine godina otada nisu Šveđani metka ispalili. Sa Norvežanima su se kasnije razišli kao da je zatvorilo kafanu, a ne državnu personalnu uniju, Skansen Kronan dali su beskućnicima, a otkako je nestalo beskućnika, u glasovitoj kuli organiziraju - vjenčanja.

Mi smo pak, hvala na pitanju, u tih dvjesto godina pucali i na vjenčanjima. Baš onih dana kad je posada Skansen Kronana razdužila neiskorištene puške, Srbi su ustali protiv Osmanlijskog carstva, bosanski kapetani zaratili protiv turskih vezira, a Hrvati za Austriju protiv Napoleona.

I sve otada nismo stali: ratovali smo onda protiv Mađara u Vojvodini, pa protiv Mađara i za Austriju, pa za Austriju protiv Talijana i Prusa, pa protiv same Austrije, pa za Austriju protiv Turske, pa za Tursku protiv Austrije, pa u dva balkanska rata protiv Osmanlija i Bugara, pa smo započeli jedan svjetski rat i pregrmjeli drugi, i na kraju zaratili jedni protiv drugih, svi protiv svih. I još nam nije dosta. Što bi rekao moj prijatelj Nenad Veličković: "Izdržite još malo, nećete još dugo."

Zvao me tako nekidan u dva iza ponoći Kožo. Dođi, veli, na Vrace da vidiš nešto.

Odmah sam, naravno, sjeo u automobil, i ravno sa Skansen Kronana na aerodrom u Säveu, uhvatio tamo let Göteborg - Zadar, pa iz Zadra u Sarajevo, kroz staru Grbavicu uzbrdo na Vraca, slavno brdo s kojega je onomad tri i pol godine topovima gađan grad: na brdu granica Federacije i Srpske, duž granice cesta, uz cestu zid, na zidu ploča, a kraj ploče Kožo maše rukama i požuruje me.

Vidi ovo, pokazuje mi onda na ploču, pa prevodi s ćirilice: "Na ovom mjestu 19. 5. 1992. godine komandant glavnog štaba Vojske Republike Srpske general Ratko Mladić izvršio je smotru dva bataljona samoorganizovanog naroda Opštine Novo Sarajevo." Shvataš, veli Kožo, u istočnom Sarajevu već pomalo nervozni, brzo će dvadeset godina da s ovog brda nije ispaljen nijedan jedini puščani, a kamoli topovski hitac!

Nismo mi, kako vidite, rastrošni i bahati Šveđani. Nama su topovi još dobri, šteta ih baciti. Neiskorištene, kao nove, raspustili smo tvornice, škole, muzeje i željezničke stanice, a kasarne, rovovi, bunkeri, utvrde i kule još nam valjaju. Istog tog dana, recimo, ubojicu i zločinca Darija Kordića u Zagrebu dočekali kao papu, pa požurili valjda odmah na smotru dva bataljona samoorganiziranog naroda Općine Busovača.

Naraštaj rođen poslije rata taman je dočekao punoljetnost: neće se valjda u utvrdama po brdima - vjenčavati?


Izvor: Oslobođenje.ba

[Bla]

Podsjeti me ovo iznad na neki davni natpis, da li iz kakvog magazina, novina da je svaki put, čini mi se, kad je građena pruga prema Zvorniku, da se zaratilo. Mrsko mi sada tražiti info.

[dacina_curica]

Podsjeti me ovo iznad na neki davni natpis, da li iz kakvog magazina, novina da je svaki put, čini mi se, kad je građena pruga prema Zvorniku, da se zaratilo. Mrsko mi sada tražiti info.

Opet mi Zvornicani krivi

[Spanac_113]

BORIS DEŽULOVIĆ

Dobro nam došli, ubice

Čestiti hrvatski patriotski mediji, novinari i političari, već godinama zarobljeni u svome nemoćnom gnjevu, ne propuštaju priliku požaliti se kako je njihova Raspeta Domovina sama tamnica hrvatskog naroda – mračni srbokomunistički gulag pod terorom ateističko-homoseksualne udbaško-boljševičke vlasti što brutalno proganja poštene katolike i nacionaliste.

Neupućen netko sa strane pomislio bi, čitajući našu domoljubnu štampu i internetske portale, da živ Hrvat i vjernik riskira glavu na ramenima već kad nedjeljom izađe na misu ili potiho zapjeva koju Thompsonovu budnicu, a kamoli ako stavi crnu ustašku kapu na glavu ili ponosno digne desnicu u sieg-heil.

Bezbroj je primjera za to. Jedan od zabavnijih, recimo, jest nedavni slučaj grupe splitskih intelektualaca, velikih vjernika i Hrvata – moguće da ste i čuli za taj veseli domoljubno-katolički kružok – kojima je sud nedavno dodijelio četvrt milijuna kuna odštete, jer su zbog jednog mog teksta u ovim novinama neki od njih, citiram sudsko rješenje, “izgubili prijatelje”, a neki “imali probleme na poslu”, naročito “zbog činjenice da su u članku istaknuti imenom i prezimenom, jer isti nisu mogli u tom smislu ostati neprepoznatljivi u sredinama u kojima žive, kao i na radnim mjestima, zbog čega su i doživljavali velike neugodnosti”.

Ukratko, nije lako u ovoj zemlji danas biti Hrvat. Na svakom kantunu Raspete Hrvatske vrebaju na njega krvožedni protuhrvatski kolumnisti, nezavisni intelektualci, militantni ateisti, građanski aktivisti, ćirilični kaligrafi, nastavnici zdravstvenog odgoja, borci za ljudska prava, Srbi, Romi, azilanti, homoseksualci, lezbijke i ostala moćna vojska Velike Svjetske Antihrvatske Alijanse.


Progonjeni u svojoj državi

Pa ipak, za jednu tamnicu hrvatskog naroda – za jedan dakle mračni srbokomunistički gulag pod terorom ateističko-homoseksualne udbaško-boljševičke vlasti što brutalno proganja poštene katoličke nacionaliste – rečeni se pošteni katolički nacionalist u današnjoj Hrvatskoj osjeća iznenađujuće slobodnim.

Nekoliko puta već, kako vam je poznato, pišući o tom zanimljivom paranormalnom fenomenu, u raznim sam prigodama – od nogometnih utakmica do Thompsonovih koncerata, od misa zadušnica za Poglavnika do svečanih dočeka naših haških uznika – predlagao čitateljima zgodan sociološki eksperiment: da na takva događanja ponesu transparent ili uzviknu parolu razvidno antihrvatskog sadržaja, poput recimo “Smrt fašizmu!”, “Ubice u zatvore!” ili, štajaznam, benigno “Dolje NDH!”, pa pažljivo prate što će se dogoditi.

Ukoliko je, naime, Hrvatska zaista tamnica hrvatskog naroda i mračni srbokomunistički gulag za domoljube i vjernike, eksperiment će pokazati njihov strah i nelagodu: većina bi se, ako ste sve uradili kako treba, trebala razbježati u bezglavoj panici, spašavajući živu glavu od vas i srbokomunističke žandarmerije.

Iz nekog nejasnog, ali svakako neobično zanimljivog razloga, nikad pak nisam našao nijednog dobrovoljca koji bi teoriju hrvatskih patriotskih medija, novinara i političara potvrdio u praksi. Progonjeni u vlastitoj domovini, hrvatski su se domoljubi sve te godine ilegalno okupljali na nogometnim stadionima, Thompsonovim koncertima, misama zadušnicama i seoskim ustaškim dernecima, pa tamo u najvećoj tajnosti pjevali budnice, dizali desnice i prkosili antihrvatskom okruženju.


Ko spominje ubice?

Konačno, u petak se na zagrebačkom aerodromu Pleso prijavio dobrovoljac za eksperiment. Moj prijatelj Zoran Ivančić Scout, Zagrepčanin iz Sarajeva, s kolegicom Sabinom stigao je iz Sarajeva na doček osuđenog ratnog zločinca Darija Kordića – čovjeka izravno, neupitno i dokazano odgovornog za svirepo masovno ubojstvo stotinu i šesnaest civila, žena i djece u bosanskohercegovačkom selu Ahmići – koji je nakon odslužene dvije trećine od dvadeset pet godina pušten iz zatvora.

Kada je zločinac, dirnut oduševljenjem nekoliko stotina prisutnih domoljuba, suboraca, bivših političara, svećenika i časnih sestara, zamolio malo tišine da im se obrati kakvom zgodnom evanđeoskom porukom, Ivančić je iz prvih redova, sve dakle po detaljnom protokolu mog eksperimenta, uzviknuo “Ubojico!”.

Na opće iznenađenje – nije li divno kako je znanost ponekad nepredvidljiva? – dogodilo se nešto posve neočekivano: tek što je uzviknuo uskličnik na kraju, okupljeni progonjeni Hrvati skočili su na Ivančića poput hijena, udarajući ga čime su stigli.

Ovaj se jedva otrgao brutalnom linču nasred aerodroma i uspio doći do policije, a oni – umjesto da, kako biste očekivali od srbokomunističkih žandara, pohapse njegove napadače, pola strijeljaju iza aerodromske zgrade, a pola pošalju na Goli otok – zbog remećenja javnog reda i mira priveli na kraju samo mog zlosretnog prijatelja.

Nešto je, dakle, duboko pogrešno u slici Raspete Hrvatske. Dva su moguća objašnjenja: ili je Hrvatska retardirala u mračni koncentracijski logor pod terorom klerofašista, osuđenih ratnih zločinaca i njihovih kažnjeničkih bojni i civilnih patrola, ustaša i pristaša, što brutalno proganjaju sve koji drugačije misle – ili je njihov talac.

Prvo objašnjenje čak je i meni malo klimavo: u pravu su, naravno, oni što upozoravaju da ratnog zločinca Darija Kordića na aerodromu Pleso nije “dočekao Zagreb” – kako su sugerirali neki izvještaji i novinski naslovi – već samo šačica od nekoliko stotina zapjenjenih humanoida, Kordićeve časne braće i časnih sestara.

To je, rekoh, bez ikakve sumnje točno, ali točno je i to da se od preostalih osamsto hiljada Zagrepčana i svih četiri milijuna Hrvata našao tek jedan jedini koji se usudio Kordiću u lice reći – “ubico”. A i taj na kraju ispao Zagrepčanin i Hrvat s adresom u Sarajevu.

Rezultati eksperimenta nisu se tako pokazali očekivani, ali jesu neobično korisni: ako mislite da klanje predškolske djece i spaljivanje živih njihovih roditelja nije niti društveno poželjni obrazac ponašanja, a kamoli sveti vjerski i domoljubni sakrament, Hrvatska nije zemlja za vas.

Gospodo zločinci i fašisti, lagali su vas: hrvatske domoljube ovdje ne proganjaju niti duhovi pobijenih i spaljenih Ahmićana, a kamoli policija.

Dobro nam došli, ubice.


Boris Dežulović
(Slobodna Dalmacija)

[evergreen]

evo da i ja prikačim današnju borinu kolumnu

Nino protiv Raspudića

10.07.2014. | PIŠE: Boris DEŽULOVIĆ

Zvao me nekidan u dva iza ponoći Kožo da ispriča vic. Ima on taj običaj, zovne u gluho doba noći iz kafane da ispriča vic. Elem, obreo se Mujo u Danskoj, gleda u nekom baru svjetsko nogometno prvenstvo, kad ga barmen upita odakle je. "Iz Bosne i Hercegovine", odgovorio on malo kao i ponosno. "A gdje je ta, kako ste rekli, Bosna?", pogleda ga ovaj malo kao i s visoka, na što Mujo otpije, pogleda ga u oči pa odgovori: "U Brazilu."
Jedina razlika između profesora Nina Raspudića i danskog barmena iz vica, ili švedskog, norveškog, svejedno, jest u tome što je i njegova Hrvatska - za razliku od Danske, ili Švedske, Norveške, svejedno - u Brazilu. Zato za Nina Raspudića s iste visine - visine šanka u nekom baru u boljoj četvrti Kopenhagena, ili visine novinskog stupca u tiražnijim zagrebačkim novinama – u reprezentaciji Bosne i Hercegovine "ima jako dobrih igrača i uglavnom su sve dobri i simpatični momci, ali kada promatram simboliku koja se tovari toj reprezentaciji, ja za nju nisam mogao navijati na isti način na koji sam navijao za Hrvatsku."

"Nemam emocija prema državnom sklopu koji trenutačno simbolizira ta reprezentacija, a unutar kojeg mi najbliža rodbina živi bez političkih prava, kao građani drugog reda", kaže tako Raspudić u intervjuu Večernjem listu, pa objašnjava: "Da je to eksplicitno bošnjačka reprezentacija, imao bih simpatije prema njima kao prema susjedima. To je nešto što moji prijatelji Bošnjaci vole i naravno da ću je podržavati. Puno više poznajem i imam prijatelja Bošnjaka nego Nigerijaca. Međutim, u ovoj situaciji u kojoj se prodaje priča da je BiH jedinstvena država i da oni predstavljaju sve ljude u njoj, tu fikciju ne mogu emotivno podržavati. U Hercegovini je kružio štos koji je istinit: kako ćemo navijati za BiH reprezentaciju kada više Brazilaca igra za Hrvatsku nego Hrvata za BiH? Pozvan je jedan jedini."

Odložimo na stranu kurvinsko podmetanje – kojega Raspudić, kako vidimo, radosno prihvaća – kako je reprezentacija BiH "bošnjačka" jer za nju igraju samo Bošnjaci, odnosno "pozvani su" tek po jedan Hrvat i Srbin. Kako se Raspudić sam potpisao, mogla bi i njemu dva-tri pitanja.

Prvo, recimo, koji to još Hrvat u reprezentaciju nije pozvan, a bolji je od svih onih Bošnjaka u njoj? Drugo: koji to Hrvat bolji od Bošnjaka nije pozvan, a radije bi igrao za BiH nego za Hrvatsku? Ili, da preformuliram u treće: koji to selektor, a naročito Pape, u reprezentaciji BiH ne bi volio vidjeti Ćorluku rođenog u Derventi, Jelavića rođenog u Gabeli kraj Čapljine ili, štajaznam, Lovrena rođenog u Zenici? Koji to ne bi pozvao Mandžukića rodom iz Odžaka, Rakitića iz Žepča i Kovačića iz Kotor- Varoši, Srnu porijeklom iz čajničkog sela Gornji Stopići ili samog Joea Šimunića, porijeklom iz Otigošća kraj Fojnice? Možda Niko Kovač, i sam rodom iz Livna?

Šestorica-sedmorica prvotimaca hrvatske reprezentacije na čelu sa selektorom mogli su, eto, braniti boje BiH, jednako kako su izabrali braniti boje Hrvatske, ali iz nekog razloga – a svaki je samo njihov - nisu. Kao što bi, jebiga, i teniska selekcija BiH sa Čilićem i Dodigom igrala u Svjetskoj skupini Davis kupa, a o rukometnoj da i ne pričamo. I kao što nijednom talentiranom mladom bosanskohercegovačkom Hrvatu – ili barem dovoljno talentiranom da stane u najširi Kovačev izbor – neće pasti na pamet da pored žive Hrvatske igra za BiH. Njihovo je to, dakako, ljudsko i svako drugo pravo, i nepristojno bi ih bilo uopće spominjati, da nisu u podmukloj zamjeni teza iskorišteni kao argument za "etničku čistoću" nacionalnog tima BiH kao „ekskluzivno bošnjačke reprezentacije".

Na stranu, rekoh, čak i to podlo podmetanje. Raspudić, uostalom, s visine šanka u zagrebačkom Večernjaku nema ništa protiv Papetovih "dobrih i simpatičnih momaka", i "da je to eksplicitno bošnjačka reprezentacija", imao bi čak i "simpatije prema njima", jer "to je nešto što njegovi prijatelji Bošnjaci vole", a on ima "puno više prijatelja Bošnjaka nego Nigerijaca." Čim, naime, čujem da netko ima puno prijatelja Bošnjaka – ili Srba, Hercegovaca, Cigana, Šiptara, Židova, crnaca, pedera, svejedno – ja ga hvatam za revolver. Čuvajte se ljudi koji u neprijateljskim redovima poznaju mnogo čestitih ljudi, i imaju tamo brojne prijatelje. Najbjedniji je to argument balkanskih šovena, kojega ćete u svakoj polemici čuti najkasnije do treće rakije ili trećeg pasusa: "Poznajem mnogo poštenih Srba", "imam dobre prijatelje među homoseksualcima", "najbolji prijatelj u vojsci bio mi je Albanac", ili, štajaznam, "pa meni je kum Hrvat!".

Upravo je nevjerojatno koliko u svojim polemičkim kvalifikacijama šoveni i nacionalisti imaju potpisanih i ovjerenih preporuka prijatelja, kumova i rodbine s druge strane. Tako i Nino Raspudić, kako vidimo, ima mnogo prijatelja među Bošnjacima. Štoviše, mnogo više nego među Nigerijcima. Znači li to onda da je između Bosne i Hercegovine i Nigerije jedina razlika to što Raspudić nekim nevjerojatnim spletom okolnosti ima više prijatelja među bosanskim muslimanima nego među nigerijskim?

Čak ni to, jer Bosna je mnogo gora. Raspudićeva rodbina u BiH "živi bez političkih prava, kao građani drugog reda": "Državni sklop koji trenutačno simbolizira BH-reprezentacija uskraćuje prava mojim roditeljima, sestrama i bratu." Za razliku, shvatili ste, od Nigerije, koja nijednom članu njegove rodbine nije uskratila nijedno političko pravo. Zato Nino Raspudić ne može navijati za BiH: "Kada promatram simboliku koja se tovari toj reprezentaciji, ja za nju nisam mogao navijati na isti način na koji sam navijao za Hrvatsku."

Tu sam se, priznajem, malo zbunio. Stotine tekstova – vjerojatno i više nego o odnosu Sarajeva prema Hrvatima - ispisao je, naime, Nino Raspudić prokazujući izdajnički odnos Perecije, pardon Republike Hrvatske, prema Hrvatima u BiH, odnosno Raspudićevim "roditeljima, sestrama, bratu" i ostaloj mnogobrojnoj "rodbini bez političkih prava". "Odnos službene Hrvatske prema Hrvatima u BiH iznimno je problematičan, do danas postoje Hrvati prvoga reda i Hrvati drugoga reda", ponovio je tako na jednom nedavnom okruglom stolu, da bi u intervjuu Novom listu pojasnio: "Ne znam ni za jedan primjer države osim Hrvatske, koja je mirno promatrala majoriziranje vlastitog naroda u drugoj državi."

Mogao bih izvući bezbroj sličnih citata Raspudićeva pravednog – i opravdanog - gnjeva zbog maćehinskog i rasističkog odnosa Zagreba prema bosanskohercegovačkim Hrvatima, napose "Hercegofcima", ali iz nekog razloga, da parafraziramo samog Raspudića, on Hrvatsku ne može gledati na isti način na koji gleda Bosnu i Hercegovinu. Čak ni onda kad ih demontira na upadljivo "isti način": unutar "državnog sklopa koji simbolizira reprezentacija BiH" Raspudićevi najbliži "žive kao građani drugog reda", a unutar državnog sklopa koji simbolizira hrvatska reprezentacija "do danas postoje Hrvati prvoga reda i Hrvati drugoga reda".

Pa ipak, nismo čuli Raspudića gdje objašnjava kako bi, "da je to eksplicitno reprezentacija Republike Hrvatske, imao simpatije prema njima kao prema susjedima", zato što je "to nešto što moji prijatelji iz Hrvatske vole i naravno da ću je podržavati", i zato što ima "puno više prijatelja u Hrvatskoj nego u Meksiku". Nismo čuli Raspudića ni da traži Srbe i Bošnjake u hrvatskoj reprezentaciji, ni da se pita "kako navijati za hrvatsku reprezentaciju kada za Hrvatsku igra više Bosanaca nego Brazilaca", a naročito da "nema emocija prema državnom sklopu koji hrvatska reprezentacija trenutačno simbolizira", a koji "mirno promatra majoriziranje vlastitog naroda u drugoj državi". Nije se, ukratko, čulo da Raspudić ne navija za Hrvatsku "na isti način" na koji ne navija ni za Bosnu i Hercegovinu.

Zašto onda Nino Raspudić navija za Hrvatsku? Naravno, samo zato što je etnički, dakle slučajno, Hrvat. Svakako, iracionalne emocije u nogometu su posve legitimne, ali njih je upravo Raspudić diskvalificirao svojim racionalnim, principijelnim razlozima, jer reprezentacija države u kojoj je rođen i koju vole njegovi prijatelji ipak simbolizira diskriminacijski "državni sklop". Problem je, međutim, što ni principi kod njega ne stoje najbolje, jer – kako vidimo - ne simboliziraju sve nacionalne reprezentacije svoje diskriminacijske državne sklopove "na isti način".

Pravo je dakle pitanje, i tu smo sad već na dobrom tragu, što zapravo za Raspudića simbolizira hrvatska reprezentacija? Ili - preciznije, a njegovim riječima - koja se to "simbolika tovari" hrvatskoj selekciji, pa da je za nju mogao navijati na način na koji nikad nije mogao za simbolički natovarenu BiH?

Za dobronamjernu je pretpostavku da nije riječ o simbolici koju joj "tovare" najžešći navijači, jer bi Raspudića prokazala kao još bjednijeg šovena nego kad ne navija za simbolički natovarenu BiH, obzirom da je odgovarajući simbolički tovar hrvatske reprezentacije cijeli nacišovenski. Ako je pak riječ o vjerojatnijem, dodikovskom simboličkom tovaru nacionalnog jedinstva - ako se dakle "prodaje priča" da hrvatska reprezentacija predstavlja sve Hrvate, i ako takvu "fikciju može emotivno podržati" - u čemu je onda točno problem kad selektor BiH u Raspudićevoj projekciji svijeta ne poziva Hrvate? Koji će kurac etnički jedinstveni Hrvati u reprezentaciji BiH?

Elem, obreo se Nino u Danskoj i gleda u nekom baru svjetsko nogometno prvenstvo, kad ga barmen upita odakle je. A Nino otpije, pogleda ga u oči pa odgovori: "E jebiga."

[Lebowski]

I samim Nijemcima je neugodno kad njihovi navijači sa juga Evrope dižu desnice
Autor: Boris Dežulović




Iako su odigrali najviše utakmica na svjetskim nogometnim prvenstvima, prvi put u povijesti Mundijala Nijemci i Brazilci sastali su se tek 2002., u onom finalu kojega je s dva gola riješio originalni Ronaldo.


Cijeli jedan život, gotovo sedamdeset godina, volja ždrijeba nam je tako uskraćivala realno najveći derbi svjetskih prvenstava, tri puta veći od svih onih silnih klasika između njih i Argentinaca, Talijana, Nizozemaca ili Engleza.

Više nego ijedna druga, naime, utakmica Njemačke i Brazila je sudar dviju nogometnih, kulturnih, civilizacijskih, tradicijskih, mentalitetskih i svih drugih paradigmi. Ozbiljni sjevernjački germansko-protestantski red-rad-i-disciplina bogatog bijelog industrijskog kolektiva protiv opuštene južnjačke latino-katoličke improvizacije siromašnog crnog proletera individualca: svi antagonizmi ondašnjega svijeta stali bi u brazilsko-njemački rivalitet, i ne bi na svijetu bilo nikoga kome bi bilo svejedno tko će pobijediti.

Njemački industrijski nogomet

Lako je stoga zamisliti kako bi izgledala fibra pred njihov susret prije trideset ili četrdeset godina. Mi s ove strane svijeta u to smo vrijeme svi do posljednjega bili, jasno, Brazilci: Pelé, Garrincha, Jairzinho, Rivelinho ili Zico. Bili su tako slični nama - samo igra, vic i zajebancija, bez plana i bez obrane – samo što su, za razliku od nas, bili najbolji, i bili su prvaci.

I da je bilo Boga u doba komunizma, pa da je recimo onaj Socratesov Brazil - najbolji Brazil bez Pelea ikad – 1982. prošao Rossijevu Italiju i igrao finale protiv Rummeniggeove Njemačke, navijače „elfa" te bi se nedjelje na ovim prostorima moglo nabrojati na prste dvije ruke, uglavnom među onima koji su s tih deset prstiju svoj kruh zarađivali kao gastarbajteri, šireći po gostionicama dalmatinske Zagore legende o Švabama kod kojih nema zajebancije, već se zna red i cijeni rad.

Ostala, golema većina ne samo da je tada slavila brazilski jogo bonito i sama sebe uvjeravala kako je „europski Brazil" - više tugujući zbog poraza Socratesove momčadi od mrske Italije nego zbog poraza Jugoslavije od Španjolske – nego je, gotovo i više nego što je voljela Brazil, mrzila njemački odljuđeni, industrijski nogomet od nehrđajućeg čelika, koji je uvijek pobijeđivao u 89. minuti, i koji nikad nije onako pošteno, ljudski izgubio glavu kod 0:2 ili odlučujućeg jedanaesterca.

Tridesetak godina kasnije, međutim, Brazilci više ne stanuju ovdje. Sportski novinari i kolumnisti, treneri i igrači, nogometni komentatori, stručni analitičari i gosti u studiju, navijači, političari, pisci, domaćice, javne osobe i slučajni prolaznici iz televizijskih anketa, svi u Hrvatskoj navijaju za Njemačku. Tolika je u Hrvata ta nekritička fascinacija da su u anketi prije utakmice Njemačka-Brazil čak trojica gledatelja Hrvatske televizije pogodila konačni i još uvijek nevjerojatni rezultat od 7:1 za Nijemce!

I ne samo da su pobjedu „elfa" protiv one jeftine kineske kopije Brazila Hrvati po kafićima, fan-zonama, društvenim mrežama i internetskim forumima slavili kao svoju – gotovo i više Hrvati su slavili katastrofu brazilske i uopće južnoameričke improvizacije i neozbiljnosti: sve je to samo vic i zajebancija, bez plana i bez obrane.

Zanimljiva je to stvar za ozbiljnu sociološku studiju, jer – kao i mnoge stvari u nogometu – sa samim nogometom, naravno, nikakve veze nema.

Fascinacija njemačkom nogometnom filozofijom proizvod je grandioznog projekta nacionalne emancipacije iz ranih devedesetih, kojim je predviđeno da se cijela hrvatska povijest, kultura, tradicija i mentalitet izmjeste s Balkana – kojemu po novome nikad nismo pripadali, kao što nikad nismo navijali za Brazil – i smjesti nešto sjeverozapadnije, između Austrije i Bavarske. Sve od „Danke Deutschland" i lanca kafića Genscher, kojega je imalo svako hrvatsko selo, ispisuju se tako panegirici i himne njemačkom narodu, našim osvjedočenim prijateljima, i navija za njemačku nogometnu reprezentaciju.

Čak i kad nam ta sila 1996. sudačkom krađom otme polufinale prvog Eura, neće to u Hrvata ostati osobitom traumom: upravo tih dana, uostalom, Ćiro Blažević će izjavom kako Nijemce „najviše voli vidjeti na tenku i u Štuki" - diveći se njihovoj pobjedi nad Rusijom i „osveti za Staljingrad" - osloboditi Hrvate i posljednje rezerve, te „primalnim krikom" s psihijatrijskog kauča razotkriti prave korijene iznenadne hrvatske ljubavi prema njemačkom nogometu.

I samima je neugodno

Tako lijepo složenu priču jebu, međutim, samo Nijemci, kojima je i samima vidno neugodno kad njihovi navijači s europskog juga dižu desnice i slave osvetu za Staljingrad, a sportski komentatori otamo pjevaju „Deutschland über alles", tri riječi koje pristojni Nijemci ne izgovaraju.

U zabavnom obratu hrvatski jugend u penziji dodvorava se tako svojim historijskim sponzorima navijajući za reprezentaciju u kojoj igraju Turci, Tunižani, Ganci, Albanci, Španjolci i Poljaci, pa slave arijevsku superiornost neuništivog Miroslava Klosea, stasitog Teutonca sa samog postera Wehrmachta, iako je taj veliki igrač budalama sa tribina Lazija – što svoga heroja običavaju pozdravljati uzdignutom desnicom – već objasnio da je on i Nijemac i Poljak, i da su njihovi idoli na tenkovima i u Štukama „jednu od njegove dvije domovine osramotili, a drugu ubijali".

Guraju se Hrvati u svoju novu paradigmu, iako s njom baš nikakve veze nemaju. Sve što njemačka reprezentacija predstavlja u civiliziranom svijetu, u onome dakle u kojemu ne predstavlja osvetnike Staljingrada, Hrvatima je daleko, strano i nerazumljivo poput ćirilice: i germanska radna etika, i red, i rad i disciplina, i njihova opjevana upornost, čvrstoća, karakter i mentalna snaga, i veličanstveni njemački duh, i možda najvažnije - protestantska skromnost, iz koje će, dok raspamećeni Hrvati budu cipelarili potučene Brazilce, selektor Joachim Löw podsjetiti kako „u pobjedi treba ostati ponizan".

Tužna je stoga i za Hrvate teško prihvatljiva istina da je ona brazilska katastrofa zapravo i njihov poraz – neizbježan povijesni rezultat koji kultura talenta, improvizacije, zajebancije i radosti doživi kad ostane bez – talenta. Pa nema više što improvizirati, čime se zajebavati i čemu na kraju radovati. Brazil je, naime, bez talenta ostao - tužna je to i za nas Brazilce pod njemačkom zastavom opominjuća istina - upravo zato što je htio biti ono što nije.

U pobjedi se ne uzvisi, u porazu ne unizi - podsjeća nas herr Löw. Zato nam nakon 1:7 valja reći: danke, Deutschland.

[laganini]

..daj malo i tomić:pusa...i stavi yu zastavu majku nam fašističku...

[Lebowski]

Kako je Nino Raspudić otkrio da je Hrvat

24.07.2014. | PIŠE: Boris DEŽULOVIĆ



Nazvao me nekidan u dva iza ponoći Nino Raspudić. Ima on taj običaj, piše nekakvu kolumnu za zagrebački Večernji list, pa naziva ljude. Čitao ja tako u gluho doba noći Večernjak, kad me Raspudić iznenada nazvao punkerom higijeničarom i idolom bošnjačkih nacionalista.

Elem, prije dva tjedna na ovom sam se mjestu pozabavio Raspudićevim licemjernim objašnjenjem zašto ne može navijati za nogometnu reprezentaciju Bosne i Hercegovine. Na njegov argument kako je to ekskluzivno bošnjačka reprezentacija, u kojoj Hrvat nema mjesta, odgovorio sam protupitanjem: koji to Hrvat nije pozvan u reprezentaciju, a bolji je od Bošnjaka? Odnosno: koji to Hrvat bolji od Bošnjaka nije pozvan, a radije bi igrao za BiH nego za Hrvatsku? Na argument pak kako ne može imati "emocija prema državnom sklopu koji trenutačno simbolizira ta reprezentacija", zbog čega "ne može za nju navijati na isti način na koji navija za Hrvatsku" - usudio sam se primijetiti kako o istoj toj Hrvatskoj kao "državnom sklopu" ima jednako, ako ne i gore, a svakako stotinjak puta ponovljeno mišljenje kao diskriminatorskom i rasističkom prema bosanskohercegovačkim Hrvatima, napose Hercegovcima.

Kako dakle na to odgovara Nino Raspudić? Tako što iz teme bezglavo bježi u ad hominem sklonište, omiljeno okupljalište ljudi bez argumenta. I što je tamo našao? Otkrio je kako sam jedan od "prijatelja Bosne", štetočina kakvi su otpravnik poslova američke ambasade, visoki predstavnik EU ili Stipe Mesić. I što je još otkrio? Otkrio je da sam još i "punker higijeničar" što je i nakon cenzure nastavio pisati i u Oslobođenju i u Slobodnoj Dalmaciji. U Oslobođenju Muje Selimovića "malo" sam, naime, "dokačio tada trijumfirajući Lagumdžijin SDP", pa "shvatio poruku zašto sam angažiran i s kim se treba sprdati, i ostao kod Muje kao da se ništa nije dogodilo", a u Slobodnoj Dalmaciji "nisu mi objavili tekst u kojem sam negativno pisao o Miroslavu Kutli", i "opet nisam shvatio: super je kad pljuješ Hercegovce, kamenjare, lopove, hadezeovce, ali ne i Kutlinu EPH ruku koja te hrani", pa sam se "od tada držao sigurnijih sportova, kao što je iživljavanje nad Hrvatima u BiH".

Raspudić, primijetit ćete to, dosta teško razumije kako se to može "malo" kačiti jednu, drugu i treću stranu, pa i četvrtu i petu. Malo dokačim Lagumdžiju, malo negativno o Kutli, "malo banalne kritike nacionalista, crkvenjaka i nešto blaže džamijaša, malo sprdanja s dežurnim desničarskim redikulima i eto tjedne doze opijuma 'poštenog Hrvata' iz RH za bosansku/bošnjačku publiku" - tako Nino Raspudić ispisuje moj profil iz svog sigurnog skloništa, imputirajući mi tako dosljednost kao najteži zamisliv novinarski grijeh. Netko poput njega, naime, ne šara uokolo: malo ubojite kritike odnosa prema Hrvatima iz BiH, Hrvatima iz Hercegovine i nešto blaže Hrvatima iz Bosne, malo sprdanja s odnosom prema bosanskohercegovačkim Hrvatima, i eto tjedne doze opijuma velikog Hrvata iz BiH za hrvatsko/hrvatsku publiku.

Takav gigant, naravno, nikad u Večernjaku nije doživio cenzuru, jer on neće "pljunuti ruku koja ga hrani". Čak i da sam zaista, kako tvrdi Raspudić, nakon oba slučaja "shvatio poruku zašto sam angažiran", naučio "s kim se treba sprdati" i "držao se sigurnijih sportova", semafor bi i dalje bio neumoljiv: ja sam, jebiga – za razliku od Raspudića – barem po jednom "pljunuo ruku koja me hrani".

Vrlome bih pitcu nekom, istina, u obranu mogao reći kako "danas možemo lupati po predsjedniku, premijeru, ali ćemo dvaput razmisliti prije nego što ćemo nešto reći i o poslodavcu", mogao bih kao primjer istaknuti Todorića, oglašivačku majku, i šupački reći kako "ne znam što bih rekao o Todoriću", štoviše, kad razmislim, dodati kako "postoji onaj resantiman da je svatko tko je uspješan i bogat automatski kriv", pa umjesto stava o Todorićevoj ruci hraniteljici reći vrlome pitcu kako je "najbolje da s Todorićem obavi sljedeći intervju". Mogao bih, ali to je već rekao – sam Raspudić. Dapače, rekao je to u istom intervjuu na koji sam reagirao, da bi mi onda u odgovoru spočitnuo kako kukavički "ne pljujem u ruku koja me hrani".

Za potrebe te svoje bijedne teze Raspudić će, naravno, zaboraviti kako sam u ovim istim novinama nakon cenzure nastavio pisati upravo tekstom kojim sam još jednom, za svaki slučaj, "pljunuo ruku koja me hrani", a kamoli da su moji tekstovi – i u Oslobođenju i u Slobodnoj Dalmaciji i drugdje – i dalje isti, samim tim njemu jednako nerazumljivo dosljedni. I o Amerikancima u BiH, i o Stipi Mesiću, i o Zlatku Lagumdžiji, i o nacionalistima, i o crkvenjacima, i o džamijašima, i o rukama koje me hrane, uključujući Ivicu Todorića, pa čak - zna to Nino - i o diskriminacijskom i rasističkom odnosu prema bosanskohercegovačkim Hrvatima.

O tome pak kako je to "super" dok "pljujem Hercegovce, kamenjare, lopove i hadezeovce, ali ne i Kutlinu ruku koja me hrani", nakon čega se, eto, "držim sigurnijih sportova, kao što je iživljavanje nad Hrvatima u BiH", trebat će ipak i poneki dokaz: sveučilišni profesor morao bi znati da se teza mora potkrijepiti argumentima i citatima. Čak i ja, s tri razreda srednje građevinske škole, pišući o tome kako licemjerni Raspudić i Hrvatsku smatra "državnim sklopom" diskriminatorskim prema bosanskohercegovačkim Hrvatima, potkrijepio sam to njegovim citatima. Očekujem dakle od Raspudića da – nakon što objasni što je točno sporno u pljuvanju "lopova" - navede i moje citate o "Hercegovcima kamenjarima", te da točno navede kako sam se to i kad "iživljavao nad Hrvatima u BiH". Osim, jasno, ukoliko pod "Hrvate u BiH" ne računa Darija Kordića ili, štajaznam, Miroslava Kutlu.

Da Raspudić, siromah, ne razumije najbolje što je to dosljednost, vidi se i po tome što nedosljednost u mom tekstu dokazuje izostankom pohvale Draganu Čoviću, koji je u Brazilu navijao za BiH. Što je otprilike jednako glupo kao kad bih ja njegovu nedosljednost dokazivao time što u svom odgovoru nijednom nije pohvalio Milorada Dodika zato što ne navija za BiH. Ne bi to, naime, bilo glupo zato što Raspudićevi argumenti nisu jednaki Dodikovim, već zato što Raspudić svoju nedosljednost sam dokazuje: kad se tako naposljetku ipak bojažljivo dotakao teza iz mog teksta, krenuo ih je obarati slučajem mostarskog stopera Borisa Pandže, Hrvata koji, eto, nije pozvan u reprezentaciju BiH.

Volio bih i ja, priznajem, da je bivši hajdukovac zaigrao sa Sušićem i Vršajevićem, ali čak i nogometni znalac poput Raspudića teško bi dokazao kako je Pandža bolji od njegove zamjene Seada Kolašinca, koji je – osim što je musliman – nakon onog nesretnog autogola protiv Argentine bio jedan od najboljih u reprezentaciji BiH. Dosljedni Raspudić, međutim – valja ga razumjeti, to bi mu pokvarilo tezu – ne kaže što o "izdajici i poturici" Borisu Pandži zbog njegovih nastupa za BiH misle mostarski, odnosno bosanskohercegovački Hrvati, ili barem oni iz ešalona Raspudićevih internetskih bojovnika.

Raspudić, naime, ne samo da izvrće tezu, nego to čini tako da za izvrtanje teze optužuje mene: "prvo", kaže on, "plješćeš stvaranju i održavanju takvih odnosa u BiH, da je Hrvati više ne osjećaju svojom(...), a onda posljedicu, da im ne pada na pamet igrati za takvu zemlju, uzimaš kao uzrok problematičnog stanja". Teško razmrsiva dilema - što je bilo prije, kokoš ili jaje – i inače je dušu dala za izvrtanje teza, ali ovdje se Raspudić malo zajebao. Blaž Slišković, i sam mostarski Hrvat, bio je recimo selektor reprezentacije BiH, u kojoj je igralo šest Hrvata, punih petnaest godina nakon što su "u BiH stvoreni takvi odnosi" da je Raspudić ne osjeća svojom.

Pardon, ipak malo manje: još prije deset godina, u vrijeme dok je još bio "mlad i urban", dosljedni je Nino Raspudić u Feral Tribuneu tvrdio kako mu je "dozlogrdilo da ga, pošto kaže da je iz Mostara, stalno pitaju dolazi li iz istočnog ili iz zapadnog Mostara, kao da je to životno presudna odrednica". Što se dogodilo u međuvremenu, kad je i kako Raspudiću to postala upravo "životno presudna odrednica", ne zna jadnik ni sam. To da je Hrvat, saznao je iz mog teksta, i nemalo se iznenadio: "Dežulović", kaže on, "razotkriva da sam zapravo navijao za Hrvatsku iz pukog razloga što sam etnički Hrvat; ne znam otkud mu informacije o mom etničkom backgroundu i zašto je sad to odjednom važno".

Zašto je to sad odjednom važno?!? U Raspudićevom slučaju taj "puki razlog" ne samo da je važan nego je jedini važan. Morao bi se on baš jebeno potruditi da nađe neku svoju tezu za koju taj "puki razlog" nije "životno presudna odrednica", i koja bi bila ista da je njegov "etnički background" kojim slučajem drugačiji. Lako je meni: ja sam odnarođeni Hrvat kojemu slučajni "etnički background" u promišljanju svijeta nije važan, pa mogu, kako ono, malo o jednima, malo o drugima, malo o trećima, malo o svima ostalima. Ne postoji baš nijedna moja teza koja bi bila drugačija da sam iz nekog "pukog razloga" rođen kao Bošnjak iz Goražda, Židov iz Sarajeva ili Srbin iz Prijedora. Može li i smije li to reći Nino Raspudić? Najdalje dokle on može rastegnuti svoj etički integritet jest tvrdnja da bi mu neke teze, to čak i ja priznajem, bile iste da je rođen kao Srbin iz Prijedora.

U njegovom svijetu, naime, postoje samo nacionalisti, naši i njihovi. Ako je on, na primjer, hrvatski nacionalist - a ja nisam, već upravo dijametralno suprotno - po kretenskoj matematici profesora Nina Raspudića suprotno od hrvatskog nacionalista je bošnjački nacionalist. To što sam od bošnjačkih nacionalista zbog svojih tekstova o "džamijašima" i njihovom tumačenju islama dobio certifikat islamofoba, njemu ne fercera: on bi jadan dupe dao da može otvoreno reći i napisati što stvarno misli o muslimanima i islamu, i istovremeno zadržati katedru modernog zagrebačkog katoličkog domobrana, koji o tim stvarima ne govori javno.

Iz te šupačke pozicije - jer na svijetu, kako smo vidjeli, postoje samo nacionalisti - on čak neće zamjeriti navijačima bosanskohercegovačke reprezentacije što nose ratnu zastavu Armije BiH, već će u ključnoj rečenici svog pamfletuljka, najkretenskijoj ikad izgovorenoj o Bosni i Hercegovini – što su, jasna stvar, nepogrešivo prepoznali u Večernjaku, pa je odmah istakli u podnaslovu – napisati kako će bosanskohercegovački nacionalni tim "smatrati reprezentacijom cijele BiH tek kad na stadionima Bilino polje i Koševo, uz sveprisutne ratne zastave Armije BiH, vidi i one HVO-a i Vojske RS-a".

To je, eto, Raspudićev ideal, utopija trojedne Bosne i Hercegovine: zajedno na tribinama mudžahedini, četnici i ustaše, mašu svatko svojom zastavom i navijaju za Bosnu i Hercegovinu, ubojice iz Ahmića, Križančeva Sela i Srebrenice zagrljeni pjevaju "ajmo Bosno", a Raspudiću iz oka teče suza radosnica.

To je zemlja u kojoj bi on volio živjeti, zemlja bez "dežulnih prijatelja" – ustanite i poklonite se tom raskošnom duhu, koji se prvi od svih majstora pisane riječi dosjetio tako poigrati mojim prezimenom - anacionalnih dakle partibrejkera koji bi remetili bosanskohercegovačko ratstvo i jedinstvo.

[Lebowski]

Raspudić odgovara Dežuloviću: Dežulni prijatelj 
i čuvar "Bosne"



Zvao me neki dan u dva iza ponoći otpravnik američkog veleposlanstva u Sarajevu Nicholas Hill da ispriča vic. Ima on taj običaj, zovne u gluho doba noći iz ambasade da ispriča vic. Elem, kaže kako je BiH na Svjetskom prvenstvu u Brazilu nastupila s „multietničkim timom koji predstavlja bolju stranu ove zemlje".


Naravno da me Hill nije zvao jer se on druži s finijim svijetom poput Lijanovića, Komšića i halal-pravaša, ali je to što zvuči kao vic stvarno izrekao, i to na primanju u američkom veleposlanstvu u Sarajevu u povodu 4. srpnja. Tko li mu je samo rekao da je to multietnički tim koji predstavlja cijelu BiH? Je li od 23 igrača i selektora trojica nebošnjaka dovoljno za multietničnost? Je li im to vizija BiH? I je li veći neprijatelj multietničnosti onaj koji je simulira tamo gdje je nema ili onaj tko upozorava na tu obmanu?

Prepričavanjem kasnog noćnog vica inače započinju kolumne Borisa Dežulovića koje već godinama objavljuje u Oslobođenju, sarajevskom listu u vlasništvu tajkuna Muje Selimovića, lanjskog uzvanika na Molitvenom doručku u Washingtonu. Stalni uvod s vicem koji mu navodno priča jaran Kožo Dežuloviću je komotno sredstvo za odvaliti trećinu kolumne – prepriča vic koji je i u Sarajevu bajat, a u Mostaru toliko star da bi možda nekoga i nasmijao jer ga je već zaboravio. Onda uslijedi malo banalne kritike nacionalista, crkvenjaka i nešto blaže džamijaša, malo sprdanja s dežurnim desničarskim redikulima i eto tjedne doze opijuma „poštenog Hrvata" iz RH za bosansku/bošnjačku publiku.


Dežulni „prijatelj Bosne" u zadnjoj kolumni obrušio se na moju prošlotjednu izjavu, danu u sklopu dugačkog intervjua Večernjem listu. Na pitanje novinara jesam li navijao za reprezentaciju BiH, odgovorio sam – ne. I dodao kako nemam emocija prema državnom sklopu koji trenutačno simbolizira ta reprezentacija, a unutar kojeg mi najbliža rodbina živi bez političkih prava, kao građani drugog reda kojima drugi biraju političke predstavnike. Rekao sam i da razumijem da nekome u Zagrebu koga posebno ne dira stanje u BiH to može simbolizirati raju, šegu i ćevape, i pobuđivati pozitivne emocije i to je legitimno. Ali što meni simbolizira žuto-plava zastava koju je skrojila međunarodna zajednica, kao što je i skladala himnu bez teksta?


Ali izgleda da ne možeš navijati za koga hoćeš, već za koga ti kažu. Ovog tjedna dežurni dušobrižnik bio je Dežulović u Oslobođenju.

Dežulovićeva pozicija je paradoksalna, poput nekog pankera higijeničara. U listovima u kojima objavljuje imao je problema s cenzurom. Za razliku od većine kolega, u takvim slučajevima on bi se pobunio, ali bi brzo podvio rep i vrati o se poslu pametniji. U Oslobođenju mu je prije nekoliko godina cenzuriran tekst o dolasku tobožnjeg iscjelitelja Torabija u Sarajevo zato što je u njemu malo dokačio i tada trijumfirajući Lagumdžijin SDP, bošnjačku šovinističku stranku pod građanskom maskom. Shvatio je poruku zašto je angažiran i s kim se treba sprdati, i ostao kod Muje kao da se ništa nije dogodilo. U drugom listu slobodarskog imena, Slobodnoj Dalmaciji, nisu mu objavili tekst u kojem je negativno pisao o Miroslavu Kutli. Opet nije shvatio: super je kad pljuješ Hercegovce, kamenjare, lopove, HDZ-ovce, ali ne i Kutlinu EPH ruku koja te hrani. Držao se od tada sigurnijih sportova, kao što je iživljavanje nad Hrvatima u BiH.


Istina, u još jednoj nebošnjačkoj kući, osim američke ambasade, strasno se navijalo za „BiH" –- onoj visokog predstavnika Valentina Inzka, koji je u BiH promijenio zakone matematike i nametnuo da je 5 trećina od 17, čime je unatoč po ustavu nedovoljnom broju hrvatskih zastupnika prije četiri godine izabrana federalna vlast bez legitimnih predstavnika Hrvata. U čestitki zmajevima nakon povratka iz Brazila, Inzko, kolonijalni upravitelj kojim se upravlja iz Hillove ambasade, osvrnuo se na Džekin poništeni gol protiv Nigerije i istaknuo: „Moja je supruga poslije ovog nepriznatog gola plakala tijekom cijele utakmice."


U BiH postoji cijeli jedan ideološki poklopac, sastavljen od državnih i izvana financiranih privatnih medija, NVO-svite vezane uz američku ambasadu, i dežurnih „prijatelja Bosne" iz Hrvatske i Srbije, koji gura unitarističku politiku i održava pritisak u loncu koji samo što nije eksplodirao.


Dežulović secira i krivo interpretira racionalne argumente koje sam dao u kratkom odgovoru ne bi li me prikazao kao šovena i nacionalistu. Postavlja cinično pitanje – koji je to Hrvat koji bi kvalitetom trebao igrati za BiH, a da nije pozvan te zašto za nju ne igraju Ćorluka, Lovren i drugi? Dakle, prvo plješćeš stvaranju i održavanju takvih odnosa u BiH, da je Hrvati više ne osjećaju svojom, jer u njoj kao konstitutivan narod imaju manje prava od manjina u europskim zemljama, a onda posljedicu, da im ne pada na pamet igrati za takvu zemlju, uzimaš kao uzrok problematičnog stanja. Ali čak i unutar tog sklopa ne bi bilo loše da prouči slučaj stopera Borisa Pandže, jednog od onih koji je pristao igrati i kad drugi nisu, a opet je „izvisio".


„Prijatelji Bosne" su BiH nanijeli nakon rata više štete od neprijatelja. Mesić i slični podgrijavali su iluziju bošnjačko/bosanskih unitarista da imaju ekskluzivno pravo na BiH, čemu su pridonosili i „pošteni Hrvati" i „pošteni Srbi", s druge strane granice, poput Dežulovića, koje bošnjački nacionalisti ističu kao primjer pravog stava i prave raje, za razliku od ljudi s kojima dijele zemlju i s kojima moraju naći kompromis oko njenog uređenja.


Dežulović me pita budući da sam izražavao nezadovoljstvo politikom Hrvatske prema BiH Hrvatima, zašto onda dosljedno ne prestanem navijati i za hrvatsku reprezentaciju. Vatreni su bili i jesu reprezentacija Hrvatske i svih Hrvata, a usto i ljudi koji su se doseljavali u nju poput naših Brazilaca. Nije ih Stipe Mesić postrojavao niti je reprezentacija i sve oko nje bila na fonu dežulanja, dapače, bila je uvijek suprotnost tome, a Bogu hvala, i politika RH prema BiH se promijenila. No da on primjenjuje dosljednost, kao što je, logički neispravno, traži kod mene, trebao je pohvaliti Dragana Čovića koji je u Brazilu, uz hrvatsku, odijevao i navijačku majicu BiH koju ja, poznati šoven, u ovakvom stanju kakvo je danas, nikada ne bih navukao.


Kao završni udarac, razotkriva da sam zapravo navijao za Hrvatsku iz pukog razloga što sam etnički Hrvat. Ne znam otkud mu informacije o mom etničkom backgroundu i zašto je sad to odjednom važno, ali zar je u takvoj „nacionalističkoj manifestaciji" kao što je Mundijal šokantno da „etnički Hrvat" navija za re-prezentaciju koja predstavlja nacionalnu državu hrvatskog naroda, a ne za Australiju ili Grčku? Valjda bih se trebao i čuditi zašto Bugarin navija za Bugarsku, a ne za Rumunjsku. Može se prigovoriti kako je i BiH, uz druga dva, formalno i država hrvatskog naroda. Istina, ali ta ekipa nije re-prezentacija BiH, ona ne predstavlja sva tri naroda, već jedan. Narod, u koji me etnički fiksirao Dežulović, u njoj nema političkih prava. A taj sklop na kraju dovodi do toga da je bilo više „etničkih" Brazilaca u hrvatskoj nego Hrvata u bosanskohercegovačkoj reprezentaciji.


Tek kada na stadionima Bilino polje i Koševo na tribinama navijača BiH uz sveprisutne ratne zastave Armije BiH, vidim i one HVO-a i vojske RS, smatrat ću da je to reprezentacija cijele BiH. Ili kad bude odigravala utakmice i pred publikom u Mostaru, Širokom, Banjoj Luci, Trebinju. Do tada je govor o zmajevima kao reprezentaciji svih naroda u BiH simbolička politička podvala na liniji unitarističke politike. Otpravnik poslova Hill, uplakana Inzkova supruga i budni Dežulović ne mogu nadomjestiti polovicu stanovništva BiH. Jesam li šoven zato što govorim istinu?


Ono što je njemu raja, ćevapi i honorar za prepričan vic s komentarom, u praksi je dolijevanje goriva na većinski nacionalizam. Dakle, ako sam u ovoj priči oko reprezentacija ja nacionalist, onda je i on. Razlika je samo u tome što sam, u takvoj konstelaciji, na poziciji hrvatskog nacionalizma, a on bošnjačkog. Hrvatski danas traži ravnopravnost, a ovaj koji on podržava, ne samo dominaciju nad drugima nego i perverznu potrebu da simbolički ljubimo ruku koja nas lupa po glavi. Njegov je izbor da dežula nad pravovjerjem uvjeren valjda da biti kozmopolit znači podržavati tuđi nacionalizam, a moje je pravo, još uvijek, da navijam za koga hoću, pa čak i za svoje.

[laganini]

samo naprid...može i dujmović..ivkušić...ima li ko u bosni da piše kolumne...

[Julia-Klara]

Vedrana Rudan: O seksu

Šezdesetogodišnji francuski predsjednik Hollande već tjednima jaše sve televizije, portale i pisane medije. Njegov se “slučaj” razvlačio i u Dnevniku Hrvatske teve. Urednica se znakovito smijuljila dok je najavljivala prilog o francuskom jebaču godine. Tko će biti prva dama s kojom će Jebollande krenuti u posjet Americi? Trudna ljubavnica ili nevjenčana žena? Hrvati su na nogama jer nam nacionalna teve nije dala jasan odgovor.

Ovih nas dana uznemiruju i vijesti o seksualnom životu pokojne Jackie i ubijenog Johna. John Kennedy ušao je u povijest kao Rz Brzotrz. Njegova ljubavnica, glumica Angie Dickinson izrekla je nikad zaboravljenu rečenicu, pedeset sekundi seksa sa Johnom ostat će mojih najuzbudljivijih pedeset sekundi u životu.

Pokojna Jackie se, dok joj je muž štrcao u svaku dvonožnu metu, valjala sa pokojnim baletanom Nurejevim koji je paralelno tucao nju, njenog šogora, pokojnoga Roberta Kennedya i njenog muža, pokojnoga Johna. Jackie je otkantala Nurejeva tek kad je bacio oko na njenog sina, pokojnoga Johna Jr.

O Clintonu koga je kurac gotovo došao političke glave baš se sve zna. Plava haljina Monice Lewinski blagoslovljena mrljama sperme zauvijek je ukucala Clintona u američku povijest. Tko još pamti njegovu vanjsku ili unutarnju politiku?

Napoleon. Koje je sve zemlje osvojio a koje izgubio? Znamo samo da je jednoj od svojih jozefina sa ratišta poručio: “Stižem. Ne peri se!”

Zašto nam prodaju tezu da su najvažnije stranice ljudske povijesti ispisane spermom? Tko to nama manipulira?

Jedino seks sve nas diže iz mrtvih? Tu laž nad lažima najbolje koriste autori reklama. Imate problema sa prostatom? Progutaj tabletu prostač, stajat će ti kao mač. Ako vam beba bude jela Bibolino svršit ćete fino jer će zaspat mali Vitolino.

Poznato je i tko su najbolji jebači… To su muškarci stari između šezdeset i devedeset i sedam godina koji imaju lovu, nekretnine, pokretnine a još su ministri, mafijaši, predsjednici vlada, država i Evropske unije. Kamo vodi moje nabrajanje općepoznatih istina? Vi već znate da čovjek može i bez hrane i bez vode i bez interneta. Bez seksa ne može. Seks, seks, seks, jebeš život bez jebanja.

Svakoga dana razgovaram sa ljudima. Seks? Mladi muškarci vole kokain, marihuanu, pivo, nogomet, rukomet, košarku i mlade muškarce. Pitajte ih, kad bi mogli birati između odlaska na otvaranje Svjetskog prvenstva u nogometu ili kresanja susjedove sedamnaestogodišnje kćeri za što bi se odlučili? A cure? Luda, ljubičasta torba ili lizanje vrata prijateljičinom dečku?

Ne zanima me seks. Ne može mi odvratiti misli od kredita, upale očnog živca, alergije, visokog tlaka, kupnje plave hortenzije od svile, odlaska u Kino Croatia… Volim i telefonski razgovarati sa Majdom.

Previše sam iskrena? Danas svakoga tko kaže da je seks precijenjen odmah vode u ludnicu. Zato ljudi o toj temi šute. Ja, eto, ne šutim. Baš sam hrabra ženska. Napisala sam što mislim o seksu iako riskiram da mi neki od mojih mnogobrojnih čitatelja poruče kako pišem ovako jer mi fali dobar kurac.

Blaženi doktori. Mene do orgazma dovodi belgijska čokolada, nakit od pleksiglasa, torbe Jadranke Šegote i nizak tlak. Moga muža kupovanje belgijske čokolade, nakita od pleksiglasa, torbi Jadranke Šegote i Prexanila. Ja sam Eva, ja sam Eva, ja sam Eva!

Oh, kako je lijepo živjeti sa Adamom a jabuke nigdje.

[Lebowski]

[Spanac_113]

Putina proglašavaju Hitlerom, a Cigani se protjeruju iz Italije i Francuske, poljski radnici muče se u Britaniji...

Teroristi, zločinci, Zlo, to su ljudi koji nevinima režu glave. Slažem se. Tko su oni koji su spaljivali Vijetnamce, trovali im sve što je raslo, ubijali djecu, silovali žene? Tko su oni koji bespilotnim letjelicama masakriraju petogodišnje “teroriste” u Pakistanu? Tko su oni koji su razorili Irak, Libiju, Tunis, Siriju, Jugoslaviju… Tko su oni kojima nikad nije bio problem ući u bilo koju zemlju i pretvoriti je u pakao a zatim u prah i pepeo? Tko su “zapadnjaci” koji Putina proglašavaju “Hitlerom”?

Tko je Putin? Putin je moćnik koji želi od Ukrajine, silom, naravno, odrezati komad i pripojiti ga “majčici zemlji”. Možda želi pripojiti i čitavu Ukrajinu? Pa? Samo zato ga Zapad drži “Hitlerom”? Bilo bi smiješno da nije zastrašujuće. Čak je i Berlusconi zgrožen Putinovim likom i djelom. Pokušao ga je privesti pameti. Uzalud. Putin je u Berlusconijevo uho dreknuo, ja sam car. Ne mogu zamisliti da bi se Putin javio na telefon ofucanoj lutki u rukama mafije, jebaču djevojčica, lopini kojoj ni jedan talijanski sud ništa ne može jer talijanski mafijaši nemaju milosti prema talijanskim sucima. Pa ipak, razgovor Putin Berlusconi je brejking njuz.

Tko su svjetski mediji? To su američke i evropske televizije, “ugledni” američki i evropski tjednici. Oni nam svakodnevno javljaju što je kome rekao Putin, terorist veći od onih rezača glava. Čini se ipak da se sve manje ljudi pali na američke, engleske, francuske, talijanske i njemačke pizdeke i pizdače koji nam, što uživo što umrtvo, crtaju istinu.

I dok se svi ko jedan moramo zgražati kad odleti američka glava burno moramo pljeskati uhićenju silovatelja Assangea koji na smrt bolestan čuči u onoj ambasadi u Londonu. Kad izađe na svjetlo Britanci će ga izručiti zbog silovanja dviju Šveđanki. Jednu je pojebao dok je pokraj njega spavala, drugu bez kondoma. Kad ga Šveđani zgrabe izručit će ga Amerima koji ga traže zato jer je objavio…Što? Istinu. Zahvaljujući njemu saznali smo kako funcioniraju “borci protiv terorizma” koji će, ne uživo, Assangeu odrezati glavu.

Što nam je sve otkrio “silovatelj”? CIA u poljskim zatvorima ljudske glave uvaljuje u zahodske školjke, dok ne priznaju. Ameri “teroriste”, često dječjeg uzrasta, godinama drže zatočene na otocima. Ljudi su u kavezima obučeni u narančaste tute. Nemaju pravo na odvjetnika, čak ni na suđenje, ne znaju zašto su optuženi ni kad će biti ubijeni. Američki vojnici opušteno, svi smo vidjeli fotke, u zemlji u kojoj ne bi smjeli biti, pišaju po leševima nevinih građana kojima je jedini grijeh bio što su živjeli u blizini naftnih izvora. Tko može nabrojiti sve demokratske zločine:

živi mrtvaci gmižu Gazom u potrazi za opstankom, crnci nevini trunu u američkim zatvorima ili na njima policija vježba gađanje jer su njihova tijela jeftinija od glinenih golubova. Cigani se protjeruju iz Italije i Francuske, poljski radnici muče se u Britaniji, ubijaju se nesretnici koji bježe na Zapad iz ratom opustošenih zemalja koje ne bi bile ratom opustošene da nema Zapada… Zapadnjačka demokracija ima tisuću lica.

Putin je Hitler, trenutno je to jedina istina. Sigurna sam da će se za mjesec, dva ili deset sastati “na vrhu” “demokrat” i “terorist”. Ukrajina više nikad neće biti cijela ali će “demokracija” pobijediti. Dok se dvojac bude kesio u kamere sirotinja će bježati na sve strane, mrtvi trunuti a ja ću se tješiti da je rata uvijek bilo i da je internet problem. Uznemireni smo jer se neka rezanja glava direktno prenose. Zato nam se čini da su ljudi danas odvratnija bića nego su to bila ikad.

Ima li nade za nas? Ima. Kiše padaju sve češće. Poplave su sve žešće. U svim zemljama svijeta, bez obzira na stupanj demokracije koja njome hara, vulkani se bude. Ledenjaci tope. Zime su ljeta, ljeta su zime. Ima nade. Ima nade.

Vedrana Rudan

[laganini]

sreća da više ne tijeraju vištice ...njena mislim

[Spanac_113]

pa dobro lagani i ti znas nekad nesto pametno napisat
a isto bi te trebalo spalit

[laganini]

rizik pisanja uvik postoji

[Spanac_113]

Dodik je bio u pravu - poslije Škotske, na redu je Srpska!

Na historijskom referendum održanom jučer, građani Škotske odlučili su da i nakon nešto više od 300 godina i dalje žele ostati u političkoj zajednici sa Englezima, Velšanima i Sjevernim Ircima.

Prosječnom žitelju balkanskih zemalja koji je tokom svog životnog vijeka imao već ličnih iskustava sa referendumima i prekrajanjima granica, čitava priča oko škotskog referenduma morala je djelovati odveć patetično i zamorno. Ni na trenutak se nisu spominjali prolivena škotska krv i sveta engleska zemlja, Englezi nisu otkopavali kosti Henrika VIII i nosali ih diljem britanskog ostrva, ostali smo uskraćeni i za kičenje cvijećem tenkova koji su na putu da separatističke škotske falange spriječe od njihovog zločinačkog nauma, a Davidu Cameronu nije padalo na pamet poručiti Škotima nešto tipa: „Nemojte misliti da Škotsku nećete odvesti u pakao, a škotski narod možda i u nestanak...“.

Umjesto toga, dobili smo tek nekolicinu tolerantnih i argumentovanih debata ZA i PROTIV, pozive i vapaje premijera i unionistički opredijeljenih britanskih političara i javnih ličnosti Škotima da ne razaraju uspješnu porodicu, te s druge strane poruke sececionista da je konačno stiglo vrijeme da Škotlanđani prestanu zavisiti od Westminstera i počnu sami odlučivati o svojoj sudbini. Prije svega finansijskoj.

I to je sve. Kao da sve te britanske narode historija nije ničemu naučila. Kao da se tako krucijalna i sudbonosna pitanja poput stvaranja novih država i mijenjanja odnosa u Evropi mogu tek tako rješavati običnim glasanjem naroda ZA ili PROTIV, bez tenkova, haubica, masovnih grobnica i silovanja, bez masovnih skupova na kojima će nacionalisitčke vođe prijetećim i umilnim glasovima pozivati desetine hiljada tona deliričnog i zapjenjenog topovskog mesa u nove ratove.., bez čak i ozbiljnijih prijetnji suprotnom taboru o strašnim mukama koje će ih dočekati ako se odluče na put koji će se kositi s njihovimm interesom.

Davidu Cameronu nije padalo na pamet poručiti Škotima nešto tipa: „Nemojte misliti da Škotsku nećete odvesti u pakao, a škotski narod možda i u nestanak...“

I tako, u toj iritantno mirnoj, toleratnoj i dosadnoj atmosferi građani Škotske su jučer izašli na referendum i, na žalost mnogobrojnih sanjara novih granica u Evropi ili naprosto hejtera Engleske, tijesnom većinom odlučili da i dalje žele ostati dio Ujedinjenog Kraljevstva. Odluka Škotlanđana posve je racionalna. Sa godišnjim GDP-om per capita od preko 37.000 dolara, grandioznom demokratskom tradicijom, visokim stepenom sloboda u svakom aspektu društva, od ekonomije preko medija do ulice, odličnim humorom, sjajnom muzikom, još boljim škotskim viskijem i nešto lošijim vremenom i hranom, Velika Britanija je sjajna zemlja u kojoj svaki pojedinac i grupa mogu u punoj mjeri ostvariti kako individualna tako i kolektivna prava, i iz takve, planetarno uspješne, bogate i slobodne zemlje očito nema razloga da se ide.

Od 1707. godine, kada je postignut sporazum o stvaranju unije između Engleske i Škotske, Škotlanđani su dali enorman doprinos kako britanskom carstvu, tako i čitavom svijetu – od Adama Smitha koji je prvi teoretski objasnio ekonomski sistem koji je Britaniji omogućio da sve do Drugog svjetskog rata bude najbogatije i najveće carstvo svijeta, u kome sunce nikad ne zalazi; Aleksandra Fleminga koji nam je podario pencilin; Grahama Bella kojem dugujemo telefon i desetina drugih naučnika, pronalazača, političara i pisaca pa do planetarno prepoznatljivih škotskih simbola poput gajdi, kilta ili pak njihovog nenadmašnog viskija.

Danas, godine 2014., iako ih na otoku ima oko osam puta manje od Engleza, većina Škota ne smatra da su ugjetavani i da bi u njihovoj obnovljenoj nezavisnoj državici živjeli sretnije i bolje upravljali svojom sudbinom nego u što je to sada slučaj u Velikoj Britaniji.

Škotska kao primjer za RS

I tu dolazimo do pitanja Bosne i Hercegovine i njenog dijela čiji predsjednik već godinama najavljuje referendum o otcjepljenju...

Koristeći svaku priliku da nam, u potpunom nedostatku bilo kakvih konkretnih politika i ideja, već ko zna koju godinu zaredom, daje do znanja kako čim prije želi bježati iz BiH, Milorad Dodik se osvrnuo i na referendum u Škotskoj, najavljujući nam, uz konstaraciju da je ovo početak rekonstrukcije evropskih granica, da sljedeća na red dolazi Srpska. Na njegovu žalost, od rekonstrukcije granica, barem kada je u pitanju britanski otok, očigledno nema ništa.

Za razliku od Škotske koja se kao država pojavljuje još u 9. stoljeću, Republika Srpska nastala je kao rezultat mirovnog sporazuma kojim je okončan krvavi rat, a u njene same temelje ugrađeno je stotine masovnih grobnica i džamijskih ruševina


No ne treba zatvarati oči na činjenicu da, kada bi se kojim slučajem sutra u Republici Srpskoj raspisao referendum o izdvajanju iz BiH, za razliku od Škotske, velika većina građana bi glasala ZA. Na njihovu (ne)sreću tu mogućnost još uvijek nemaju, a i RS teško da je i u kom pogledu usporediva sa Škotskom.

Za razliku od Škotske koja se kao država pojavljuje još u 9. stoljeću, Republika Srpska nastala je kao rezultat mirovnog sporazuma kojim je okončan krvavi rat, a u njene same temelje ugrađeno je stotine masovnih grobnica i džamijskih ruševina.

Za razliku od Škotske, politički lideri, generali i intelektualci sa ostalih 51% teritorije BiH ostanak RS u državi sigurno ne bi nastojali ostvariti dobronamjernim uvjeravanjem i apelima, niti bi uopšte pomišljali na mogućnost priznavanja referenduma.

Za razliku od Škotske, u vascijelom svijetu, izuzev možda Rusije i eventualno nekih bantustana, RS niko živ ne bi priznao kao nezavisnu državu; i u konačnici, što je možda i najvažnije, za razliku od Škotske, u društvu permanentne spremnosti na dovršavanje nikad završenih ratova, pokušaj otcjepljenja Republike Srspke ne bi prošao bez spominjanja svete bosanske zemlje i srpske krvi, bez masovnih skupova na kojima će nacionalisitčke vođe prijetećim i umilnim glasovima pozivati desetine hiljada tona deliričnog i zapjenjenog topovskog mesa u nove ratove, bez tenkova koji će biti kićeni cvijećem, i bez krvavih i stravičnih prijetnji koje će najaviti nove masovne grobnice, silovanja, haubice i granate...

Stoga, mogućnost referenduma o otcjepljenju u Republici Srpskoj, jednako kao i njenog ukidanja, ostaje mokri san neodgovornih i nepromišljenih pojedinaca, te političkih i medijskih nitkova koji će na širenju strahova i rasplamsavanju najosjetljivih emocija kod ljudi, graditi svoja politička i materijalna carstva.

Škotski primjer u konačnici ipak ostaje svjetionik za sve nas pojedince koji vjerujemo u ideju cjelovite, slobodne i uspješne BiH u kojoj će svaki pojedinac i grupa osjećati da na najbolji način mogu upravljati svojom sudbinom

No škotski primjer u konačnici ipak ostaje svjetionik za sve nas pojedince koji vjerujemo u ideju cjelovite, slobodne i uspješne BiH u kojoj će svaki pojedinac i grupa osjećati da na najbolji način mogu upravljati svojom sudbinom.

San ostaje da se jednog dana probudimo u zemlji u kojoj će, čak i ako se raspiše referendum o izdvajanju Republike Srpske iz Bosne i Hercegovine, u demokratskoj i tolerantnoj atmosferi, većina njenih građana, pa makar ona bila i tijesna, zaokružiti protiv.

Za sada ovo djeluje kao pusta utopija, no dug je put pretvaranja Bosne i Hercegovine u Veliku Britaniju, odnosno uspješnu državu u kojoj će Republika Srpska i sve njene sastavne jedinice biti integralni dijelovi koji će doprinositi napretku i uspješnosti zemlje, a velika većna građana u BiH vidjeti najbolji okvir za ostvarivanje svojih interesa.

(Vijesti.ba/Depo)

[Spanac_113]

Čuvaj se Mevludina kad malter miješa


Tajna ovdašnjih, a slutim i kineskih smeće-proizvoda leži u nepoštovanju pravila
Piše: Andrej Nikolaidis

Sjećate se kada je, onomad, Slobodan Milošević poručio: "Ako ne umemo da radimo, barem umemo da se bijemo"? Vožd je pod "mi" mislio "Srbi". Ja pod "mi" mislim "svi mi", pa kažem: "Ne umemo mi ni da radimo, a ni da se bijemo."

Najbolji dokaz da "ne umemo da se bijemo" je to što naši ratovi nikad ne okončavaju: svaki naš rat je kao turske serije, na kraju svakog piše: "nastaviće se". Zato što je to tako, svakih nekoliko decenija mi počinjemo novi rat, koji je nastavak prethodnog, koji je, opet, bio nastavak onog tamo, a taj produžetak onog onamo...

A tek sto radimo...

Na betonskoj balkonskoj ogradi kuće u kojoj živim moler je, kada je završio posao, silno ponosan na svoje (remek) djelo, urezao: "Mevludin, 13. 08. 2003".

Mevludine, ruke ti se osušile.

Malter je popucao već sutradan. Mevludin je, očito, smatrao da se genije vrhunskom umjetničkom djelu koje je stvorio ne treba vraćati, jer ga dodatnim intervencijama može samo pokvariti, pa se izgubio iz grada, nošen vjetrom inspiracije, otišao da nekom drugom nesretniku uništi kuću, biće. Površina na koju se zadovoljni majstor potpisao već deceniju izgleda kao koža stogodišnjaka, prošarana borama dubine kanjona Kolorada.

Ni soli iz morske vode…

A onda su počeli da se rune komadi maltera, pa da iz otvorenih rana na zidu izbija so, jer je Mevludin, umjesto da pijesak kupi, riješio da uštedi, pa natovario kamion pijeska sa plaže, onog punog soli, koja kao rak izgriza svaki zid u koji je ugradite. Elem, balkon koji mi je potpisao Mevludin danas izgleda kao Pojas Gaze pet minuta nakon izraelskog bombardovanja.

Kad smo već kod soli... Ima u Ulcinju solana. Njeni vlasnici kažu da solana na obali mora ne može profitabilno raditi. Dakle: pustite slanu vodu iz mora u kanale, so se nataloži, voda ispari, pokupite tu so, ubacite je u kutije i vreće pa prodate. Imaju besplatnu sirovinu, morsku vodu, i ne isplati se praviti so? I to, što nije u stanju zaraditi na soli iz mora, zove sebe biznismenima i menadžerima...

Ima i gore: čitam nedavno u novinama da je fabrika vode Rada iz Bijelog Polja izašla iz stečaja. Ajde? Bravo! A kako je u stečaj upala: nije im se isplatilo vodu, koja je praktično besplatna, točiti u boce i prodavati svaku po pola eura?

Ovdje se otaljava i ono što se proglašava super-važnim. Emir Imamović je odlično pimijetio da je krst koji je podignut na Zlatištu, da prostite - sklepan. Majstori se, recimo to tako, oko toga krsta nisu namučili. A iz opsežne elaboracije na temu "zašto baš krst, zašto baš tamo?", reklo bi se da je onima koji su ga podigli ništa na ovom svijetu od tog krsta nije važnije bilo. Međutim: taj krst i nije napravljen da bi bio posmatran sa Zlatišta, nego da bi se vidio iz Sarajeva. A odozdo se fušeraj ne primijeti.

Doduše, ima i onih koji rade još gore od nas. Kinezi, na primjer. I onda se mudraci pitaju zašto je svjetska ekonomija pošla k vragu - pa zato što se sve proizvodi u Kini. A kineski su proizvodi antiteza njemačkim proizvodima.

Nekada je, a biće da je tako i danas, u kineskim buticima bilo moguće kupiti cipele sa kartonskim đonom. To su "naši ljudi" kupovali za mrtvace - da ih u njima sahrane. "Cipele za mrce" su, kažu, izgledale kao normalna obuća. Ali, uskrsne li mrtvac, bolje da gleda da to ne bude po kišnom danu.

Te su cipele, doduše, za ljetnjih mjeseci nosili i živi. Napokon, nije li se ispostavilo da su svi kineski proizvodi kao cipele sa kartonskim đonom - praktično za jednokratnu upotrebu. Kinezi kao da proizvode isključivo za mrtve. I one koji se tako osjećaju.

Kinezi rade vrijedno i rade pogrešno. Oni prave nekvalitetne stvari i prave mnogo takvih stvari. Na Balkanu se radi pogrešno, ali se radi malo. Prave se očajne stvari. Ali se pravi malo stvari. Zato na Balkanu nema Nike ili Apple pogona. Nike fabrika u Andrijevici, ako možemo zamisliti takvu, glavu dajem, proizvodila bi patike koje bi se po nekvalitetu mogle nositi sa najnekvalitetnijim patikama skrpljenim u Kini.

Na Balkanu se radi pogrešno, ali se radi malo; prave se očajne stvari; ali se pravi malo stvari.

Ako bi proradio nacionalni ponos, napravili bi u Andrijevici patike koje bi se raspale brže čak i od kineskih. Problem je u tome što bi fabrika u Andrijevici uspjela proizvesti svega deset pari patika dnevno. A toliko tih patika čovjek bi mogao poderati ako odigra pet-šest basketa. Pa bi jedna fabrika, praktično, proizvodila za jednog čovjeka. A to se, biće, ne isplati.

Tajna ovdašnjih, a slutim i kineskih smeće-proizvoda leži u nepoštovanju pravila. Crnogorci, recimo, sve potencijale uma uprežu isključivo u promišljanje kako da se najefikasnije izbjegne zakon i sva pisana i nepisana pravila. Zato ovdje stasavaju lopovi svjetskog kalibra, koji pljačkaju najluksuznije draguljarnice po Azurnoj obali i presreću avione na pistama evropskih prijestonica, ali i ljudi koji nisu u stanju zaraditi na punjenju vode u boce.

A i to nam je - jest', časti mi! - od Njegoša. Koji je lijepo rekao: "Ove gore ne trpe regule." Znači: ako je propisano da se đon patika pravi od gume koju bi kompanija Nike uredno isporučivala u zamišljeni pogon u Andrijevici, možete biti sigurni da bi neko, neki vasojevićki Mevludin, došao na ideju da u smješu od koje se pravi đon ubaci malo pijeska sa obale najbliže rijeke. A ostatak gume iskoristi za ishranu krava. Jer bi krave koje jedu malo gume trebale davati - jogurt. Da se čovjek ne muči i kiseli mlijeko. Onda se đonovi raspadnu, krave uginu, Nike zatvori fabriku, a radnici ostanu bez posla. I svi po čitav dan sjede u kafani, piju zidarska piva i kroz dim švercovanih cigareta jedan drugome objašnjavaju kako na Balkanu nema sreće: "Treba, slušaj ti mene, odavde ić'..."

Ima vic koji kaže: otišao predsjednik Crne Gore u zvaničnu posjetu Kini. Poveo brojnu delegaciju, sve kojih se sjetio, jer je Kina, kako se kaže, važan spoljno-trgovinski partner Crne Gore. Primili Kinezi crnogorsku delegaciju, pa ih gledaju u čudu. Došaptavaju se, a onda visoki kineski funkcioner pita crnogorskog predsjednika: "A koliko, predsjedniče, ima vas u Crnoj Gori?" "Nešto preko 600.000", kaže predsjednik. A Kinezi uglas: "Pa što, čovječe, niste svi došli?"

Da sam Kinez, ovaj mi vic ne bi bio smiješan. Tako su Crnogorci nakon 1945. godine, pod parolom "što ne dođete svi", išli u Beograd, pa se Srbija do danas od toga nije oporavila. Velika je i moćna Kina, ali sumnjam da bi preživjela masovno useljenje Crnogoraca. Jer, puno je to genija, generala, direktora, akademika... puno čak i za Kinu.

[Spanac_113]

U ime istorijskog neprijateljstva

Te je noći na stadionu Partizana bilo nemoguće ne uvidjeti smisao istorije za ironiju.

Svi ćemo se lako sjetiti stotina, hiljada viceva o Albancima, koji su ih, svi do jednoga, prikazivali kao neobrazovane, glupe, primitivne, one koji šegaju drva, mijese kifle i prodaju košpice dok ostali naši narodi i narodnosti ostvaruju podvige na kojima im zavidi čitava planeta. Brižljivo stvarani stereotip o Albancima na kraju je lapidarno izrekao "nobelovac" Dobrica Ćosić, kada je poručio kako su "Albanci talog Balkana".

Te noći zastavu Velike Albanije na stadion Partizana nije unio Albanac-pekar, jedan od onih čije će radnje sutradan spaliti u Vojvodini, niti fizički radnik, niti tihi prodavac boze i košpica koji je, kao, smiješan jer umjesto "L" govori "Lj". Zastavu je unijela nimalo primitivna, štaviše visokotehnološka spravica, takozvani dron, koja je bez poteškoća zaobišla svu silu obezbjeđenja koje je država Srbija postavila na i oko stadiona.

Ta je činjenica bacila sjenu i na beogradsku dugo pripremanu vojnu paradu u čast ruskog tiranina. Teško je biti impresioniran svom silom pokazanog oružja, kada ono noć prije nije moglo spriječiti najomraženijeg neprijatelja da nad Beogradom razvije svoju zastavu.

Srpski je igrač zgrabio zastavu Velike Albanije, albanski su se igrači bacili na njega da mu je oduzmu, baš kao da im je ukrao novčanik, onda je na teren uletjela bijesna publika koja je ionako samo čekala povod da udari po Albancima, sad kad su im pri ruci. Poslije se sve pretvorilo u priču po tome ko je kriv i ko je prvi počeo.

Sljedeći put Srbi će prefintati Albance

Drugo je ovdje poenta. Ako su neki Albanci radosni jer misle da su prefintali Srbe, nema razloga za slavlje: radost će im prisjesti, sljedeći će put Srbi prefintati njih. Pa onda opet sve ukrug, u ime istorijskog neprijateljstva, do kraja vremena... U sukobu nacionalizama nema pobjednika. Nacionalizam je kao ebola: na koncu, potpuno je svejedno ko je prvi počeo, stvar se nezaustavljivo širi. Zaraženi će i sam zaraziti. Na koncu, sve se svede na to da je kod nacionalizma, kao i kod ebole, smrtnost visoka.

Albanski premijer Edi Rama nakon utakmice izjavio je kako je "ponosan što su crveno-crni [albanski tim] pobijedili u fudbalskom ratu". Istovremeno, "žao mu je što su susjedi [Srbi] poslali ružnu sliku u svijet". Ni njegovi građani nisu poslali osobito lijepu "sliku u svijet" onda kada su, nakon utakmice u Beogradu, napali grčku manjinu kod Gjirokastre. No, to je neka druga priča.

Pomenuti "fudbalski rat" završio je kao svi ratovi na Balkanu. Bez golova, neriješeno. Ovdje ionako nikada nema jasnog pobjednika. I uvijek su u opticaju više od jedne istorijske istine o tome ko je prvi počeo. A sigurno je samo jedno, da na kraju svakog rata stoji: nastaviće se.

Ne dođe li zbog "fudbalskog rata" do dugo pripremanog susreta Vučića i Rame, sve će se nastaviti odmah, i čitav će region biti na gubitku.

Projekti koji mogu jedino propasti

Nije pitanje postoji li albanski nacionalizam. Naravno da postoji. I nije pitanje postoji li ideja Velike Albanije – da, očito. Velika Albanija je manje-više isti koncept kao zloglasni projekt Velike Srbije – "svi Srbi/Albanci u jednoj etničkoj državi" – zbog kojeg je Balkan gorio prije dvije decenije. Kao što je propao projekat Velike Srbije, i projekat Velike Albanije može jedino propasti.

Postoji, međutim, i razlika. Država Albanija je više puta istakla kako Velika Albanija nije politika te zemlje. Država Albanija za sada ne čini ništa što je prijetnja teritorijalnom integritetu susjeda. Država Srbija je, naprotiv, učinila sve što je mogla ne bi li otcijepila i sebi pripojila dijelove Hrvatske i Bosne i Hercegovine.

Prema Wikipediji, koja navodi Gallup Balkan Monitor 2010 Report, "ideju Velike Albanije podržava 63 posto Albanaca u Albaniji, 81 posto na Kosovu i 53 posto u Makedoniji, iako isti izvještaj navodi da većina Albanaca misli da do stvaranja te države nikada neće doći".

Jedan od lidera crnogorske opozicije, Nebojša Medojević, međutim, bolje od Gallupa zna šta Albanci misle i osjećaju. On je zavirio u njihove umove i srca pa srezao ovako: "Albanci su ujedinjeni oko projekta Velike Albanije. Imaju ozbiljnu podršku dijaspore, sjajne odnose sa SAD i napreduju ka EU. Rad na duge staze".

Medojević ne kaže "neki Albanci" ili "dio albanske političke i intelektualne elite" želi Veliku Albaniju. On kaže kako su svi Albanci "ujedinjeni" oko tog projekta. Time je taj čovjek, praktično, rekao kako čitava albanska manjina u Crnoj Gori na duge staze radi protiv države u kojoj živi, sa namjerom da djelove te države pripoji Albaniji.

To su opasne, zapaljive teze. I svakako nisu nove. Albance za iredentizam sumnjiče od 1945. naovamo, a ni u prvoj Jugoslaviji nije bilo drugačije. I evo još nisu učinili ono za što ih se neprekidno sumnjiči, evo je Ulcinj još u Crnoj Gori.

Budući da su nam to prijatelji, kumovi i susjedi, ne bi li bilo elementarno fer prestati Albance sumnjičiti da su prikriveni neprijatelji? Šta misliš, većinska Crna Goro? Da se nikada više ne desi da neko, kao što je učinio toaletoid Informer, uvrijedi čitav jedan narod sa naslovnicom na kojoj piše "Šiptarska svinjarija".

Neraskidiva veza nacionalizma i paranoje

Ali nacionalizam je uvijek neraskidivo povezan sa paranojom. Nacionalista ovako misli: neprijatelj uvijek sanja podmukle snove. Čak i kada se čini da je pitom kao jagnje, neprijatelj drži nož iza leđa. Zato neprijatelja treba preventivno zaklati. Da on ne bi nas.

Paranoja je jedno od tajnih imena svakog nacionalizma. Sad dolazi dio koji se nacionalistima neće svidjeti. Još od Freuda, od njegove analize slučaja Šreber, znamo da postoji bliska veza između paranoje i potisnute pasivne homoseksualnosti. Mislite o tome, dragi nacionalisti. Ili još bolje, čitajte o tome.

Za kraj, nešto što bi moralo biti očigledno svima koji su podigli nacionalističke tenzije zbog utakmice u Beogradu.

Ako se nisi pobunio protiv parola "Nož, žica, Srebrenica", "Oj Sjenice, nova Srebrenice, oj Pazaru, novi Vukovaru" i "Ubij, zakolji, da Šiptar ne postoji", nemaš nikakvo moralno pravo da se buniš protiv drona sa zastavom Velike Albanije.

Ako podržavaš ideju Velike Albanije, nemaš nikakvo moralno pravo da se buniš protiv Velike Srbije.

Da bi uvjerljivo kritkovao tuđi nacionalizam, moraš najprije iskreno kritikovati nacionalizam vlastite zajednice.

Sve drugo, svaka druga uvrijeđenost zbog tuđeg nacionalizma, nacionalizam je sâm.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Andrej Nikolaidis

(Al Jazeera)