Četnici - Draža Mihailović

[laganini]

e moj druže...

[fruit]

Na današnji dan pre 70 godina - 25. decembra 1944. - izvršio je samoubistvo poznati izdajnik srpskog naroda i četnički ratni zločinac: Predrag Raković, komandant 2. ravnogorskog korpusa, odnosno glavni četnički zapovednik u čačanskom kraju. Ovaj zlikovac se ubio kako bi izbegao suđenje za zločine za koje je bio komandno odgovoran.

Raković je najodgovorniji za sve četničke zločine na području Čačka, Gornjeg Milanovca i Dragačeva. Na ovom području četnici su tokom Drugog svetskog rata skrivili smrt najmanje 1.199 ljudi koje su direktno ubili ili su ih predali Nemcima nakon čega su ih Nemci likvidirali. Od ovog broja neposredno su ubili 702 osobe, među kojima 99 žena, od čega su streljali 457 osoba, zaklali 209 (među kojima i 61 žensku osobu). Od 702 osobe koje su usmrtili četnici u čačanskom kraju, 103 su ubijene od strane četničkih odmetnika nakon oslobođenja, pri čemu je reč o najvećem broju ubijenih lica od strane četničkih odmetnika u nekom regionu u Srbiji. Četnici su tokom okupacije u čačanskom kraju uhvatili 497 pripadnika partizanskog pokreta i njihovih simpatizera i predali ih Nemcima koji su ih tokom rata lišili života.

Navodimo samo jedan Rakovićev zločin: U depeši Draži Mihailoviću, 29. marta 1943, Raković navodi: „U vezi zaplenjene arhive inž. Poštića, kao njegovi saradnici u srezu ljubićkom streljano je 63 osobe. Još ima da se pohvata 84 u srezu trnavskom i ljubićkom, ali rešio sam da ove pohvata žandarmerija i sprovede u Beograd u lager, te da se tamo streljaju kada se desi da neki okupatorski vojnik pogine kao što je bio slučaj u Dragačevu nedavno.“ Pojašnjenje: četnici 2. ravnogorskog korpusa su 5. marta 1943. izvršili opkoljavanje i napad na grupu boraca Čačanskog NOP odreda u selu Ostra, kada je izginulo 14 partizana, među kojima i Radiša Poštić, zamenik komandira odreda, pri čemu je zaplenjena arhiva odreda koja se kod njega nalazila. Mihailović nije pozvao Rakovića na odgovornost, ni nakon ove depeše i priznanja zločina, niti bilo kad tokom rata.

Gadovi su i svoj narod ubijali..nije ni čudo za ostale...

[Krokodil Behko]

Potraga za mjestom gdje je sahranjen general Dragoljub - Draža Mihailović, komandant Jugoslovenske vojske u otadžbini, biće nastavljena na proljeće pod pokroviteljstvom srpske emigracije, pišu "Večernje novosti".

Potpredsjednik Udruženja političkih zatvorenika i žrtava komunističkog režima Blažo Đurović izjavio je za ovaj list da je za početak obezbijeđeno 70.000 dolara, ali da je budžet za istragu praktično neograničen, a potraga će trajati dok grobno mjesto ne bude pronađeno.

"Cijelu akciju finansiraju i organizuju potomci srpskih emigranata u Argentni i na Bliskom istoku, a novac će biti odvojen ne samo za pronalaženje mjesta gdje je sahranjen general Mihailović, već i za podizanje spomenika žrtvama komunističkog režima u Beogradu i za obilježavanje masovnih grobnica širom zemlje", kaže Đurović.

On je već pružio logističku pomoć prilikom pretrage terena na Adi Ciganliji prije tri godine, koju je vršila državna komisija.

Ovog puta logistiku će pružiti potomci žrtava komunističkog režima i emigranata, koji rade u stranim obavještajnim službama.

Đurović kaže da su za sada u opciji dvije lokacije u Beogradu, kojima je zajedničko to što su obje čuvane, odnosno pod stražom, a to nisu ni Veliko ratno ostrvo, kao što se pričalo, ni Lisičji potok.

"Za potragu koristimo privatnu arhivu koja je ostala iza obavještajnih oficira Kraljeve vojske, koji su spremali oslobađanje Draže Mihailovića iz zatvora", kaže Đurović.

On ističe da Državna komisija za otkrivanje istine o smrti generala Mihailovića nije imala uvid u ove spise.

"Potragu pokrećemo krajem aprila ili početkom maja. Nećemo tražiti od države nikakve dozvole, jer niko za to i nije nadležan. Tužilaštvo bi bilo nadležno da potragu organizuje i finansira država, a ovo je na neki način detektivsko traganje za istinom", kaže Đurović.

[Pasaga]

Ova dvojica ce da se prikljuce istrazivackom timu.
Vec su na putu.

[Rum]

[Zagorka]

Potraga za mjestom gdje je sahranjen general Dragoljub - Draža Mihailović, komandant Jugoslovenske vojske u otadžbini, biće nastavljena na proljeće pod pokroviteljstvom srpske emigracije, pišu "Večernje novosti".

Potpredsjednik Udruženja političkih zatvorenika i žrtava komunističkog režima Blažo Đurović izjavio je za ovaj list da je za početak obezbijeđeno 70.000 dolara, ali da je budžet za istragu praktično neograničen, a potraga će trajati dok grobno mjesto ne bude pronađeno.

"Cijelu akciju finansiraju i organizuju potomci srpskih emigranata u Argentni i na Bliskom istoku, a novac će biti odvojen ne samo za pronalaženje mjesta gdje je sahranjen general Mihailović, već i za podizanje spomenika žrtvama komunističkog režima u Beogradu i za obilježavanje masovnih grobnica širom zemlje", kaže Đurović.

On je već pružio logističku pomoć prilikom pretrage terena na Adi Ciganliji prije tri godine, koju je vršila državna komisija.

Ovog puta logistiku će pružiti potomci žrtava komunističkog režima i emigranata, koji rade u stranim obavještajnim službama.

Đurović kaže da su za sada u opciji dvije lokacije u Beogradu, kojima je zajedničko to što su obje čuvane, odnosno pod stražom, a to nisu ni Veliko ratno ostrvo, kao što se pričalo, ni Lisičji potok.

"Za potragu koristimo privatnu arhivu koja je ostala iza obavještajnih oficira Kraljeve vojske, koji su spremali oslobađanje Draže Mihailovića iz zatvora", kaže Đurović.

On ističe da Državna komisija za otkrivanje istine o smrti generala Mihailovića nije imala uvid u ove spise.

"Potragu pokrećemo krajem aprila ili početkom maja. Nećemo tražiti od države nikakve dozvole, jer niko za to i nije nadležan. Tužilaštvo bi bilo nadležno da potragu organizuje i finansira država, a ovo je na neki način detektivsko traganje za istinom", kaže Đurović.

Puno pametnije nego ga dati recimo domovima za nezbrinutu djecu.........

[Melek]

Ja sam iz prve ruke cuo da mu je tijelo, nakon sto je ucmekan, samljeveno u obliznjoj kafileriji pa zatim pomijesano u koncentrat za tov krmadi. Svasta moze da se desi..

[JCR]

Šta li drug kaže na ovaj antifašizam

[drugrankovic]

da smo htjeli odavno bi se rekla istina, drugovi srpski komunisti je nijesu odali... ma za koga? pa da mu na grob idu ko svetitelju ovi danashnji kad se povampire i postanu novopeceni cetnici?

a kome? onome ciji su vojnici sa svabom pobili djecu u kragujevcu? onome koji je gledo kako svaba pali srpske crkve?
onome koji je ubio mnogo srbe u srbiji, bosni... djedovog brata , ubishe cetnici jer je djedo u partizanima bio...
mamu mu izdajnicku... u pitanju je ada ciganlija... a da mu se trag zna, ne zna se vise

[drugrankovic]

cetnici su procentualno gledajuci najvise srba pobili, mnogo vise nego muslimana i hrvata... i pred kraj zivota su dobili penzije ko da su oni gazili hladne rijeke salno i imali tifuse... dok su se gostili gibanicom i ubijali komuniste i njihove najblize...

[Maja]

Ja sam iz prve ruke cuo da mu je tijelo, nakon sto je ucmekan, samljeveno u obliznjoj kafileriji pa zatim pomijesano u koncentrat za tov krmadi. Svasta moze da se desi..

I ja sam cuo da tijelo nije ostalo citavo. Upravo zbog ovakvih razloga iz ovog clanka. Nisam cuo iz prve ruke ali od nekog ko je znao mnogo sta u bivsoj Jugi.

A čije su ono tijelo raskomadali i odnijeli na različite strane svijeta. Nešto mi to ko kroz maglu...

[Krokodil Behko]

Ja sam iz prve ruke cuo da mu je tijelo, nakon sto je ucmekan, samljeveno u obliznjoj kafileriji pa zatim pomijesano u koncentrat za tov krmadi. Svasta moze da se desi..

I ja sam cuo da tijelo nije ostalo citavo. Upravo zbog ovakvih razloga iz ovog clanka. Nisam cuo iz prve ruke ali od nekog ko je znao mnogo sta u bivsoj Jugi.

A čije su ono tijelo raskomadali i odnijeli na različite strane svijeta. Nešto mi to ko kroz maglu...

Mel Gibsona

[Maja]

[Pasaga]

Nesekirati se...
Onaj moj dvojac ima da ga pronadje....is prve.....

[laganini]

cetnici su procentualno gledajuci najvise srba pobili, mnogo vise nego muslimana i hrvata... i pred kraj zivota su dobili penzije ko da su oni gazili hladne rijeke salno i imali tifuse... dok su se gostili gibanicom i ubijali komuniste i njihove najblize...

..već me vaćala paranoja da su hrvati sve pobili čak i ove što su umrli i prirodnom smrću...

[drugrankovic]

gadovisu ubili najviše srba, tamanili komuniste, ovi ostali su ubijali samo srbe, kod njih je bilo jasno ko je za klanje, medjusobno se nijesu djelili toliko, a partizanskasvjest im je bila daleko manja...

najebo je srbin kako god, partizanska svjest mu 1991 nanovo došla takodje glave, od tih ostalih...

[drugrankovic]

e moj druže...

e moj ti... ispadosmo mi komunisti bas idioti a? svi nas tamanili, (vi ste tamanili srbe, ne opredeljenje, vec naciju) a posle mi postali fol neki zlikovci, okupatori ...


vidji i za draškovića kažu bio pićkica, i poltron, kad se upozno s danicom, koja je sjeme bradatog zlikovca, klica zla prema komunisti i on se promjenio, posto četnik... ona je podojena time, št drugo i očekivati... tako i od vas endehazijskih potomaka... i šta bi na kraju s draškovićem? kurčio se ko četnik pravio garde, a potom za šaku dolara, prodo se ameriki... pizda četnička, vazda izdajnik eto šta...


i sad vi menjate istoriju, menjaju i ovi bradati po svome... ma sve bi ja to

[drugrankovic]

O VRANIĆU

Zločini Četnika nad Srbima: silovanje, a potom zaklane devojke.


Na 35 kilometara jugozapadno od Beograda, sa desne strane Ibarske magistrale, nalazi se partizansko selo Vranić, u kome živi više od tri hiljade stanovnika.

Vranić se ubraja u veća sela Srbije. Prostire se na trideset kvadratnih kilometetara, a njegovi žitelji poseduju oko 2.900 hektara zemlje.

Selo Vranić spada u najstarija naselja beogradskog područja. Tragovi sežu do bronzanog doba. Još za vreme Ilira, Rimljana, Varvara i Slovena u ovim krajevima nalazila su se veća naselja.

Atar sela Vranića pripada severnom delu šumadijske Kolubare. Graniči se selima: Meljakom, Baćevcem, Šiljakovcem, Baljevcem, Draževcem, Jasenkom i Malom Moštanicom. Vranić se nalazi u opštini Barajevo, koja je u sastavu grada Beograda.

Selo Vranić se sastoji od četiri zaseoka: Crkveni kraj, Piperija, Rašić kraj i Taraiš.

Vranić je izuzetno bezvodno područje; površinske vode skoro da i nema. Postoje, doduše, dve reke – Marica i Vrbovica – koje paralelno teku kroz Vranić, od istoka prema zapadu, ali u njima ima vode samo kada padaju jake kiše ili kada se tope snegovi, što znači da su dobar deo godine njihova korita suva.

Pre rata, Vranić nije bio povezan nikakvim saobraćajem. Za Beograd se odlazilo pešice ili zapregom. Nešto kasnije, od Umke se za Beograd putovalo lađom, a uoči rata od Male Moštanice vozom. Kako nije bilo ni električne struje, slobodno se može reći da su tada u Vraniću ljudi živeli u blatu i mraku, odsečeni od ostalog sveta.

U tom i takvom selu živeli su izuzetno vredni i napredni ljudi, koji su bili svesni položaja u kojem se nalaze. Zato su vrlo jasno izražaval spremnost da se bore protiv zaostalosti, za bolji i brži ekonomski, kulturni, politički i svaki drugi napredak.

Tako se već na prvim izborima posle Prvog svetskog rata, 1920. godine, ogromna većina ljudi iz Vranića izjasnila za komunističkog kandidata. A kada je Komunistička partija zabranjena, ljudi su svoju aktivnost nastavil kroz Seljačku stranku, koja je tada bila najbliža KPJ. U tom periodu osnovan su zemljoradnička i potrošačka zadruga, kao i zdravstvena zadruga, pri kojoj je naročito bio aktivan odeljak zdravstvene omladine, koji je obuhvatao najnaprednije omladince u selu. Oni su 1941. godine, skoro svi, bez kolebanja, stupili u partizane.

I pored izuzetno teških uslova, u tom periodu je povremeno radilo i Kulturno-umetničko društvo Vranić.

Kroz zadruge i društva, KPJ je ostvarivala svoj uticaj, povezivala s sa širokim slojevima naroda i borila za ostvarivanje opšteg napretka kulture.

Ta povezanost naroda i Partije najsnažnije je došla do izražaj 1941. godine, kada je, na poziv KPJ, iz Vranića stupilo u narodnooslobodilačku vojsku 280 boraca, od kojih su 62 dali svoje živote za oslobođenje zemlje.

Opšte je mišljenje da ovo ustaničko selo, zbog svoje slavne prošlosti, treba da ima posebno mesto u srpskoj istoriji. Tome u prilog govore mnogi argumenti:

Slobodarsko selo Vranić je u Prvom srpskom ustanku dalo ogroman doprinos razvoju ustanka i konsolidovanju srpske vlasti, preko svog zemljaka Pavla Popovića, koji je bio jedan od najbližih Karađorđevih saradnika.

Iz oslobodilačkih ratova, od 1912. do 1918. godine, 327 ratnika iz Vranića nisu se vratili svojim kućama, junački su pali na bojnom polju, braneći čast i ponos svoje otadžbine.

U Drugom svetskom ratu, od 1941. do 1945. godine, partizansko selo Vranić ponovo piše zavet slobodi sa 177 položenih života.

Dana 15. oktobra 1941. godine, nemačka kaznena ekspedicija opkolila je selo Vranić, pohvatala i u selu streljala 38 rodoljuba i popalila više od 50 kuća.

Najveći broj žrtava pao je prilikom četničkog pokolja, koji je izvršen 20. decembra 1943. godine. Taj užasni zločin ne može i ne sme da se zaboravi, prikriva ili pravda gnusnim lažima.

Jer istina je sledeća:

U noći između 20. i 21. decembra 1943. godine, četnici Draže Mihailovića okupili su se u susednom selu Jasenku i, podeljeni u tri grupe, mučki su upali u selo Vranić i zverski, na spavanju, poklali čitave porodice parti-zanskih saradnika. U četrnaest porodica, ko god se te noći zatekao u kući – nije preživeo.

Te stravične noći, zločinci su zaklali sedamdeset dva rodoljuba, među kojima trideset pet žena i devojaka i desetoro nedužne dece, od kojih dvoje u kolevkama. Četiri devojke, bolje reći devojčice, bile su pred roditeljima silovane pa zaklane, a jedan mladić je bio kastriran pa zaklan.

Pored toga, četnici su zarobili sedam boraca NOR-a iz Vranića. Četvoricu su, posle strahovitih mučenja, zaklali u selu, a tri borca su ustupili nemačkom Gestapou. Posle mučenja u logoru na Banjici, obešeni su u selu Čumiću kod Kragujevca.

Međutim, ovo nije kraj četničkog divljanja. Oni su doveli još jedanaest građana, koji nisu bili iz Vranića i nad njima izvršili pokolj.

Iz ovih podataka se vidi da je u selu Vraniću, od četničke kame, zaklano ukupno devedeset građana, što je najveći četnički zločin učinjen prema stanovnicima jednog sela u Srbiji, i po broju i po strukturi žrtava i po svireposti.

Nekoliko dana je trajala sahrana. Poklane žrtve nisu imale u šta da se obuku i po narodnom običaju sahrane, jer su četnici, prilikom pokolja, opljačkali sve vredne stvari, odela, nameštaj i novac, čak su iz mnogih domaćinstava oterali i stoku, koju su kasnije klali i pekli za proslave, koje su organizovali u čast uspešno izvršenog pokolja nad nedužnim stanovnici Vranića.

Kolevke u kojima su deca zaklana, nošene su kao dokazni materijal suđenje ratnom zločincu Draži Mihailoviću, koji je tada, za izvršene rat zločine prema svom narodu, osuđen na smrt, a sada mu neki, bez stida, podižu spomenike i traže da bude rehabilitovan.,

Narod smatra da najveći zločin prema poklanim žrtvama i preživelim članovima porodica, kao i prema svom narodu, čine oni koji traže rehabilitaciju ratnih zločinaca i koji koljaše i saradnike okupatora hoće silu da proglase borcima za slobodu.

U kući Stevana Pantića, četnici su poklali najviše – deset članova porodice. Takva strašna sudbina, znamo iz istorije, zadesila je samo porodicu deset Jugovića. S tom razlikom, što su oni svi bili za borbu sposobni ljudi i što su pali na bojnom polju. Narod ih je, zbog velikog broja žrtava jedne porodice, u pesmi opevao i do naših dana sačuvao trajnu uspomenu.

Iz porodice Pantić je i najstarija žrtva pokolja – deda Joksim imao je 87 godina. Pored njega, zaklane su tri žene i četvoro dece. Najmlađe – jednogodišnji Ljuba zaklan je u kolevci i na osam mesta izboden nožem. Od deset članova porodice, samo su Stevan, nosilac Albanske spomenice i njegov sin Dragomir bili za vojsku sposobni ljudi i verovatno su mogli biti opasni četnički pokret i nemačkog okupatora.

Oni koji su preživeli taj strašni pokolj, kakav istorija ne pamti je jedna nacija izvršila nad sopstvenom nacijom, najbolje znaju ko se za vre rata borio protiv okupatora i domaćih izdajnika, a ko je sve vreme rata sarađivao sa okupatorom u borbi protiv svog naroda. Sve to narod zna i pamti. O tome postoje i brojni dokumenti.

U selu Vraniću postoje Spomen dom i dve spomen sobe, gde se čuvaju dokumenti i spiskovi imena svih ratnika i boraca iz oba svetska rata i spis žrtava četničkog pokolja. Takođe, spisak žrtava četničkog pokolja nalazi se u Spomen sobi porodice Pantić kao i u seoskoj crkvi, čijeg su sveštenika popa Boru Gavrilovića četnici zaklali u aprilu 1944. godine, kao zarobljenog partizana.

Kao nemi svedoci, na tri groblja u selu Vraniću, rasuti su grobo masovnog pokolja iz 1943. godine, koji i danas stravično podsećaju i ukazuju četnički zločin.



U tome nisu uspeli. Vranić je jedinstveno osudio počinjena zverst i još se odlučnije svrstao pod zastavu slobode, koju je tako gordo nosio još početka ustanka

ima i slike male djece...

[fruit]

Ša reći..uzasno.

[storm]

Dosta je bilo tih strahota četnika nad svojim narodom.... upravo zato mi je uvijek bila nejasna ta rehabilitacija četničkog pokreta i Draže Mihajlovića u današnjoj srbiji