Imao sam sreću u nesreći da tokom čitave obuke vozim po snijegom i ledom zakrčenim ulicama (tada se baš i nisu čistile). A i instruktor je imao neke metode tipa, prvi čas smo odmah išli na vožnju otvorenim putem i vremenom se primicali centru grada i gušćem saobraćaju a na kraju balade odradili poligon samo pro forme da pokaže šta se sve traži tokom polaganja. (Već u tim vožnjama se stekne nekakav osjećaj s autom za razliku kada se u startu prvo radi poligon pa previše vremena izdangubi na njemu).
U to vrijeme su centar i stari grad imali istu rutu za polaganje (ne znam kako to sada funkioniše), dio oko parkinga na Vrbanji pa uličicama oko skupštine i onda je bila nekava ružna strma i uska ulica iznad OHR-a (Trnovska) koju su koristili za obaranje kandidata. Bilo je nešto specifično oko skretanja u istu jer je kofol dvosmjerna a čitavom desnom stranom su bili parkirani auti u traci kojom bi se kao trebalo proći. Međutim, kad je došao dan za polaganje istopio se sav snijeg pa sam imao osjećaj da vozim po aerodromskoj pisti a ne po uličicama, tako da sam nekako uspio iz prve da položim. Moj problem je bio da sam nekoliko godina pauzirao od polaganja do kupovine auta pa mi je trebalo jedno desetak dana da se opustim sam za volanom u zagušenom saobraćaju gdje malo ko poštuje pravila. Zbog toga sam i planirao rute da se ne moram baš puno prestrojavati.
Samo moram priznati da sam kao početnik puno bolje vozio, znao sam u svakom momentu položaj svakog od automobila oko mene, a sada slabo obraćam pažnju na iste. Tj. u početku sam vozio mozgom, a sada navikom, kao vjerovatno i većina ostalih.
Što se tiče Mejtaša, nisam baš imao potrebu da se gore vozikam u to vrijeme a pogotovo ne da se parkiram tamo. Ostali parkinzi, skoro svako ima neku svoju logu gdje zna da uvijek može naći normalno mjesto za parkiranje ako ne ide na neki pravi parking.