Maja wrote: 04 Nov 2019, 10:13
Ne bi me cudilo
na nekakvoj stazici na Prenju iz čista mira mi nekako čudno zape noga i uđe u onaj kružni pokret kada ili iskreneš/uganeš zglob ili potrgaš sve živo što ima na njemu.
sreća pa jedina stvar kojom se mogu pohvaliti na ovom tijelu jeste taj neki refleksni procesing podataka i samo reagovanje na predviđene posljedice u djeliću sekunde, prije no što se išta desi, te sam se uspio jednostavno složiti na lijevu stranu da ne bi stradala ta desna noga.
jes', da me klepio stativ sve sa aparatom po glavi koji sam nosio kao kolac na desnom ramenu, al' to se ne pika. taj dan su me štapovi spasili barem jedno 10 padova.
slično mi se desilo i prije par mjeseci na Dolomitima kada sam u mraku vidio na nekom zavoju staze kako svjetluca nešto zlatne boje pod svjetlošću lampe
pa kad sam došao do tog mjesta i neoprezno spustio nogu nizbrdo sa staze, ista odletila i uspio se opet prostrijeti čisto iz razloga da ostanem na tom mjestu a ne u vjerovatno kilometar ili barem x stotina metara nižem ambisu

sličnost je to da sam i tada nosio onaj stativ preko ramena ali bez štapa u drugoj ruci i da me to klepilo kada je palo nakon mene. doduše, tada je objektiv uspio da se dočeka na neki kamen
ali nekada ni ti refleksi ne pomognu, prije par sedmica kad sam silazio s Lelije, na savršeno ravnom i blago nagetom kamenu noga samo odleti kao na najuglačanijem komadu leda, i padnem na bok i u onoj inerciji kako glava krenu bočno prema zemlji nije uspjela da završi to do kraja nego se vratila nazad
i onda krajem oka vidim da je sljepoočnica išla drito na nekakav kamen. i prvo što sam pomislio je bilo, uh dobro je, malo je falilo da ono dvoje što su otišli ispred pomisle da sam šupak pa ih izradio, ne znajući da sam samo glupo poginuo.

a sreo nekakav par na vrhu i obećao ih bio odvesti svojim autom do njihovog auta kada se spustimo uz dogovor da ako ih ne nađem kod svog auta da ih stignem putem jer imaju klaparati nekoliko sati tim putem.