INTERVJUI

[bubica]

Zabranjena u Sarajevu

Neda kaže da je zbog preseljenja u srpsku prestonicu postala „neprijatelj“ Radio televizije Sarajevo:

- Zabranjena sam na Radio-televiziji Sarajevo, jer su oni moj boravak u Beogradu shvatili kao neprijateljstvo prema Bosni i Hercegovini, iako sam u toj zemlji živela 40 godina. Tamo sam ostvarila mnoge uspehe, udala se, rodila dete, i to mi niko ne može oduzeti.







Pa naravno da ce se tako protumaciti, Da si iole to u sta se pretvaras ostala bi tamo gdje si IJEKAVSKI pricala a ne bi uhvatila sturu za Srbiju.

[silence]

Pa neka je, neka dođe i napravi koncert, tada će da vidi koliko je omiljena i slušana.

[Voljena]

I neka je, babetine nam takve i ne trebaju. Nece baba u penziju

[Dust]

Mira Furlan bila je jedna od najuspješnijih kazališnih i filmskih glumica u bivšoj Jugoslaviji, članica Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu. Razbuktavanjem rata emigrira iz Hrvatske, a u matičnom teatru dobija otkaz. Slijedi žestoki medijski linč, neobuzdano prokazivanje i difamacije, koji će potrajati godinama, sve uz gromoglasnu šutnju većine njenih kazališnih kolega. Grad Zagreb potom joj oduzima stan, shodno jednoj diskriminatorskoj, fašističkoj odredbi tadašnjeg predsjednika države Franje Tuđmana. Dolaskom u Ameriku snima popularnu naučno fantastičnu seriju Babylon 5, a zatim i seriju Lost. U hrvatskom će kazalištu zaigrati prvi i zadnji put tek nakon 2000. godine, u ulozi Medeje, teatra Ulyssis na Brijunima. Danas, sa sinom i suprugom Goranom Gajićem, režiserom, živi u Los Angelesu, u Californiji. I rijetko daje intervjue za ovdašnje medije.

Nema tome davno da je Amerika za istočne Evropljane bila poput sna, pa smo i mi u bivšoj Jugoslaviji za svaku dobru stvar imali izreku: „To je Amerika“. Što je ostalo od takve Amerike?

Da, postojala je ideja o Americi, ideja koja se, kao i mnoge druge stvari u životu, pokazala kao iluzija. Mitska snaga Amerike je ogromna, čak i sada, u vrijeme ozbiljne krize, u vrijeme kad se broj pristižućih emigranata svakodnevno smanjuje, pa je tako „South Park“ nedavno emitirao epizodu u kojoj pogranična policija na granici s Mexicom moli Meksikance da dođu u Ameriku, umjesto da ih iz nje tjera. Svatko od nas koji smo se zatekli u ovoj zemlji imao je vjerojatno svoju viziju Amerike, pa tako i svoju iluziju o njoj. Ono što je mene u mladosti fasciniralo u ideji o Americi nisu bile uobičajene priče o obilju i bogatstvu. Nije me posebno uzbuđivao mit o „zemlji mogućnosti“ u kojoj je „nebo granica“, kao ni priče o tome da „ako radiš, onda i zaradiš“. Cijela priča o „američkom snu“, koji uključuje da svaki građanin posjeduje vlastitu kuću, nije bilo to što me fasciniralo u ideji Amerike. Uostalom sad se svi ti mitovi ruše kao kula od karata.

Ne, ono što je mene fasciniralo, bila je ideja slobode, ideja o snazi individue, ideja rasne i etničke izmiješanosti, taj „melting pot“, ideja prava na izbor, slobodu govora, štampe. Lijep je tekst Deklaracije o nezavisnosti i svaka njena riječ i dalje stoji i ima ogromnu snagu. Ali se koncept ruši. Jer se ideja demokracije ljulja, ukoliko već nije sasvim uginula od bespoštedne ruke bezočnog, gramzivog kapitalizma. O tome mnogo pametniji ljudi od mene znaju mnogo više, kao na primjer gospodin Slavoj Žižek čije smo nastupe, u okviru pokreta „Occupy Wall Street“, s ponosom pratili. Viktor Ivančić o tome također briljantno piše u knjizi svojih eseja „Zašto ne pišem“.

Čini se stoga kao da bi kapitalizam, ako ga se ne zauzda, rado skliznuo u robovlasnički sistem. Uostalom, nije li se to već i dogodilo u Kini, gdje se komunistički totalitarizam tako savršeno spojio s bespoštednim kapitalizmom?

Pitate me što je ostalo od onoga što je Amerika bila ili što nam se činilo da je bila. Evo, recimo, danas u novinama čitam da je Vrhovni sud presudio u korist Cheney-jeve tajne službe, a protiv čovjeka koji je na ulici prišao gospodinu Cheney-u i rekao mu da je „njegova politika u Iraku odvratna“, zbog čega je bio uhapšen i stavljen u zatvor. Taj čovjek danas izjavljuje: „Ovako nešto se ne bi smjelo dogoditi ni u Iranu ili u Kini, a događa se ovdje, u Americi“. Toliku, dakle, snagu ima onaj slavljeni prvi amandman američkog Ustava kojim se svim građanima garantira sloboda govora i mišljenja. Toliku snagu danas također ima i američki mit u koji smo svi povjerovali, mit koji je prisutan, na ovaj ili onaj način, u 99 posto svih američkih filmova, mit o pobjedi sistema od strane takozvanog malog čovjeka. Taj mit, a to se vidi na svakom koraku, u svakom segmentu društva, pa tako i u mojoj profesiji, je nažalost mrtav. Pokopao ga je beskrupulozni, bezlični, arogantni korporativni duh koji u ovom trenutku vlada ne samo Amerikom, nego i cijelim svijetom.

Sve američke administracije svoj su kult uspješnosti gradile mahom na takozvanim malim, lokalnim ratovima, od Vijetnama do Iraka. Sadašnji američki predsjednik bio je velika nada, no čini se da i njegova administracija nema velikih skrupula kad su ratovi u pitanju. Arbitrira se u tuđim državama, uvijek pod izlikom borbe za demokraciju i ljudska prava, a zapravo su razlozi vrlo prozaični: nafta, profit…?

Da, to je strahovito razočaravajuće. Obamu su mnogi dočekali kao spasitelja, što je dakako uvijek pogreška i neminovno vodi u razočaranje, čovjeka koji će znati i biti voljan štititi obične građane, budući da je i sam pristigao „izvana“, sa strane, pripadajući povijesno ugnjetavanoj manjini koja je, po Malcolmu X-u, uvijek nosilac istine, kao i svaka obespravljena manjina. Nekako se činilo da bi taj obrazovani, artikulirani, kulturni i pametni čovjek mogao donijeti bitnu promjenu. Ali i to se, naravno, pokazalo kao iluzija. Jer, kao što smo uvijek znali ili smo barem to do sada morali naučiti, nije stvar u čovjeku, nego u sistemu. A sistem koji je baziran na snazi korporativnog kapitala je tako jak i tako otporan na sve udarce da ga jedan čovjek ne može pomaknuti ni za milimetar, ma koliko se trudio. Obama to stalno pokušava, mora se priznati.

Ratovi su, ne samo američki, uvijek bili izazivani i vođeni zbog novca i profita jednih na uštrb onih drugih. Nije li tako bilo i u ratu na našim područjima? Taj rat je izgradio potpuno novu klasu ultra bogatih, uglavnom ratnih i poratnih profitera koji su spretno unovčili resurse bivše države i potrpali ih u vlastite džepove, dok su većinu stanovništva ostavili u stanju bijede. Sve velike priče o naciji bile su i ostale tek priče za malu djecu. Ili, bolje, za glupu djecu. Barem se tako meni čini.

Kako se vi osobno, kao imigrant iz posve drukčijeg društvenog okruženja, nosite s korporativnim kapitalizmom Amerike u kojoj živite već godinama?

Nije lako podnijeti taj stalni žestoki pritisak na čovjeka da zarađuje, po mogućnosti što više i još više, niti je lako živjeti u sistemu u kojem se ljudska vrijednost mjeri isključivo novcem. Nikad me taj aspekt života nije previše uzbuđivao. Često mislim kako se, da sam kojim slučajem odrastala u Americi, najvjerojatnije nikada ne bih poželjela baviti ovom profesijom u kojoj je sve bespoštedna utakmica i gdje su ljudi spremni na apsolutno sve da dođu do cilja. Kako starim, tako sve više prema cijelom tom cirkusu osjećam blago gađenje. Korporativni aspekt ove profesije sam najintenzivnije osjetila snimajući ultra popularnu seriju „Lost“ u kojoj je tretman glumaca bio u potpunosti određen lovom koju su dotični zarađivali. Naravno, budući da se radi o kapitalizmu, oni koji su zarađivali najviše bili su i najbolje tretirani. I obratno. Mi, djeca socijalizma, očekivali bismo da će tretman biti bolji što je lova manja, da se, kao, nadoknadi financijski manjak. To, naravno, nije tako. Opći stav ovdje je da ako ne zarađuješ veliki novac, onda valjda i ne vrijediš.

Glumci ovdje rade poslove ne bi li zaradili za zdravstveno osiguranje, i to me uvijek iznova šokira, to da u najbogatijoj zemlji svijeta nije moguće – a nije da Obama nije pokušao – omogućiti besplatno zdravstveno osiguranje svim građanima. Momentalno se računa da u Americi ima čak oko 50 milijuna neosiguranih građana i isto toliko legalno siromašnih. To je sramota. Ali je zato profit farmaceutskih kompanija i organizacija koje pružaju zdravstveno osiguranje naprosto ogroman. To su najjače industrije Amerike, s najvećom stopom profita. Ipak, kao i u svim drugim segmentima društva, tako ni u ovoj industriji ne postoji nikakva šansa da se bogati odreknu i najmanjeg djelića onoga što imaju.

Nemam iskustva rintanja u korporaciji kao što to ima jedna moja ovdašnja prijateljica, također emigrantica. Ona ima stabilnost, ali ja imam slobodu. Obje stvari su potrebne ljudskom biću ali čini se da ih je gotovo nemoguće spojiti.

Uz nekoliko jako uspješnih serija, snimljenih u vašoj „drugoj domovini“, svoje filmove uglavnom snimate u Evropi i na području bivše Jugoslavije. Zašto je to tako, budući da vam je engleski jezik kao materinji, dakle, nije prepreka, i kada se to s poslom glumice zapravo treba oprostiti u Americi?

Došavši u Ameriku „desila“ mi se naučno–fantastična serija „Babylon 5“. Tako sam se nekako, na vlastito čuđenje, zatekla u svijetu TV-a. Tko zna zašto se stvari dešavaju i ne dešavaju. Žene su, naravno, u sasvim drukčijoj poziciji od muškaraca jer su seksizam i egoizam svakodnevna pojava pa više nitko i ne trepne okom ni kad ih iskusi na svojoj koži. Nedavno sam snimila jedan lijep film u Turskoj gdje sam igrala glavnu ulogu žene koja je u vezi s mlađim muškarcem. Tu bi ulogu u Americi igrala glumica od 35 godina, to je, naime, njihova ideja o „starijoj“ ženi. A ja sam u Ameriku pristigla u dobi od 36 godina. Naravno da uvijek ima iznimaka, ali one su tu samo da potvrde pravilo i da dalje nastavljaju iluziju kako je prostor otvoren, igra pravedna i da svatko ima jednaku šansu.

Već sam rekla da ste brojne filmove snimili u Evropi, potom u Bosni, Srbiji… svugdje, dakle, osim u Hrvatskoj. Ne želite ili vas ne zovu?

Nedavno smo Goran i ja ponudili svoju adaptaciju romana Dubravke Ugrešić „Ministarstvo boli“ hrvatskom filmskom fondu ali je projekt odbijen. Ponuda nije bilo ili su bile poluponude. Prošlo je točno 25 godina, tj. četvrt stoljeća, kako u Hrvatskoj nisam snimila film. Zanimljivo. Ali sam ipak u Hrvatskoj radila, jednom kazalište, drugi put televiziju. Što je, eto, dva puta u dvadeset godina. Tako se da zaključiti kako tamo radim „dekadno“. Dakle, slijedećem poslu se mogu nadati 2020. A do tada ko živ, ko mrtav.

Vaš odlazak, prije dvadeset godina, imao je sve oznake tipičnog izgona, dobili ste etikete nacionalnog izdajnika i neprijatelja domovine, u Zagrebu vam je oduzet stan, pa potom vraćen, ali tek nakon 17 godina. Kako danas gledate na to razdoblje? Sigurno je komotnije u određenom trenutku pragmatično prihvatiti kolektivni nacionalistički zanos, umjesto otpora koji nam onda dugoročno određuje ne baš ugodnu sudbinu. Mislite li, iz današnje perspektive, da ste platili previsoku cijenu? Danas biste postupili jednako?

Proces oko tog stana u Zagrebu, dug 17 godina, vjerojatno spada u svojevrsne rekorde. A možda je hrvatsko sudstvo naprosto sporo zato jer je tako temeljito. Što se tiče vremena devedesetih, čini mi se, iz ove perspektive, da i nisam imala izbora nego da živim svoj život onako kako sam ga živjela. Da sam postupila nekako drukčije, to bi onda bila neka druga osoba. Ja sam bila od onih koji su zaista vjerovali u takozvano bratstvo i jedinstvo, ali ne samo naših naroda, nego svih ljudi na svijetu. I još uvijek vjerujem da je to jedina opcija za opstanak ljudske rase. Sve drugo vodi u nasilje, patnju i uništenje. Ne razumijem nacionalizam, ne vibriram na toj žici. Možda je to proizvod moga odgoja u obitelji koja je bila ateistička i antinacionalistička, možda je to proizvod moga etničkog sustava gdje je svaki moj djed i svaka baka bio druge nacionalnosti. Kad sam jednom kao dijete pitala tatu: „Jesmo li mi Talijani?“, on mi je mudro odgovorio: „Ovisi iz kojeg ugla gledamo“. A onda mi u Istri jedan Istrijan kaže: „Furlani nisu Talijani. Oni su Furlani“. Moj djed Janez Furlan je, međutim, cijeli svoj život bio pretplaćen na časopis „Slovenac“, a živio je u Ogulinu, u Hrvatskoj. Moja baka je bila rođena s druge strane Kupe, što ju je svrstalo u Hrvate, iako je govorila istim goranskim jezikom kao djed koji je živio na slovenskoj strani. Oduvijek mi se činilo da su nacionalne etikete slučajne i, više manje, proizvoljne. Moj drugi djed Fritz Weil je imao mogućnost da ode u Izrael i da se tako spasi za vrijeme Drugog svjetskog rata, ali je odbio otići jer nije vjerovao ni u koji, pa tako ni cionisticki, nacionalizam. To ga je vjerovanje stajalo glave, mučki je, naime, ubijen u ustaškom logoru Jasenovac.

Odrasla sam, dakle, na tim užasnim pričama i na strahu od svakog nacionalizma i fašizma. To je naprosto dio mog bića.

Često se u gadnim vremenima devedestih, a i kasnije, od naših prijatelja koji su otišli s ovih područja, moglo čuti kako je mnogo teže biti emigrant u nekoj stranoj državi, nego odabrati i živjeti „unutrašnju emigraciju“, odnosno život u zemlji poharanoj ratom i vulgarnim nacionalizmom. Ispadalo je to nekako kao pokušaj vlastitog, naravno nepotrebnog, opravdavanja zbog odlaska, zbog, recimo tako, napuštanja terena dok traje grmljavina. Kakvo je vaše mišljenje?

To je teško pitanje. O tome sam jednom pokušala napisati tekst za Feral. Radi se o stalnoj potrebi uspoređivanja patnje kroz koju smo prošli, ma kakav izbor učinili, ili ma kakav izbor su drugi učinili za nas. Nema, naravno, usporedbe jer su sva iskustva teška i različita. Drukčije su patnje, drukčije boli. To su ona pitanja iz djetinjstva koja smo postavljali sebi, je li bolje biti slijep ili gluh.

Ja se pak nikada nisam bavila „opravdavanjem“ svojih postupaka, niti ću. Sve što sam činila, činila sam jedino onako kako sam mogla. Da sam mogla drukčije, tako bih i učinila. Ali nisam. Zato što sam to što jesam. Nažalost. Ili na sreću. Ovisi o kutu gledanja, rekao bi moj tata.

Bili ste poznata i priznata kazališna glumica dok početkom devedestih u zagrebačkom, matičnom teatru niste dobili otkaz. Onda ste ovdje na Brijunima zaigrali glavnu ulogu u „Medeji“ i – potom opet muk. Je li stanje u hrvatskom teatru samo odraz turobne političke situacije, dakle svojevrsni „umiveni“ nastavak njegovanja vrijednosti iz devedesetih, pa se ni vama ne prašta svojedobni odlazak?

Mislim da ste to odlično primijetili. Da me slučajno netko iz kazališta u kojem sam provela 13 godina, „noseći repertoar“ – kažem to s ironičnim odmakom – pozove da tamo nešto radim, ili da pokuša uspostaviti bilo kakav kontakt nakon ovih 20 godina, bilo bi to iz njihove perspektive, pretpostavljam, priznanje vlastite pogreške. A to se nikako ne smije dopustiti jer bi to narušilo priču koju su oni izabrali pričati, priču o opravdanosti rata, o nacionalnom zajedništvu u koju se ja, eto, nisam uklopila, priču o svom herojstvu i mojoj krivnji. Iako su to kazalište ovih godina vodili neki od mojih vrlo bliskih kolega, nitko, ali baš nitko nije ni pokušao sa mnom uspostaviti kontakt. Meni je to, naravno, tužno, ali zapravo razumijem. Priča, naime, mora ostati neokrnjena. Svaki kontakt samnom bi je narušio. Bila bi to subverzija koja se ne može progutati.

Što se tiče mojeg gostovanja na Brijonima, ni to nije dugo trajalo. Previše je bilo pritisaka, strahova i političkih kalkulacija. Šteta. Jer sam doista uživala i u ulozi „Medeje“ i u ljepoti otoka, kao i u radu sa svojim kolegama nakon tolikih godina.

Meni su moji roditelji često govorili: „Nemoj se nikada baviti politikom“. To su govorili na osnovu svojih užasnih iskustava. I ja se zaista nikada i nisam bavila politikom, niti me ona zanimala. Ali se život našalio i politika se itekako pozabavila samnom.

Znam da ste svoj poziv uvijek doživljavali vrlo angažirano. Što to danas u praksi znači? Smije li, po vašem sudu, umjetnik pristajati na komfor uglavnom bijednih repertoara, odricati se dakle vlastite slobode, nužnog umjetničkog otpora svakoj vlasti? I koliko je, u postojećim okolnostima, teško naći prostor za takvo djelovanje, a istovremeno egzistencijalno preživjeti?

Naše mladenačke ideje o angažiranom umjetniku su definitivno mrtve. Nema više alternative, nema bunta, rock’n'roll je davno umro. Sve je kooptirano od onoga što smo u mladosti zvali establishment. Danas se traže poslušni robovi, a ne ljudi koji misle. Ti su opasni i nepotrebni. Oni su tretirani kao luđaci, neprilagođeni, teški, „negativni“, oni zaustavljaju „napredak“. Ne bih voljela danas počinjati.

Postoji li danas i u kojoj mjeri takav otpor u američkom kazalištu?

Američko kazalište? Ne znam točno što je to. Postoji komercijalno kazalište i postoje valjda neke trupe koje po podrumima New Yorka i LA-a pokušavaju praviti predstave na koje rijetko tko dolazi. U LA-u glumci plaćaju da bi glumili po malim predstavama kojima je glavni razlog postojanja želja glumaca da ih tamo vide casting direktori i režiseri pa da im udjele koji dan snimanja u TV–serijama.

Kazalište ovdje nema težinu koju ima u Evropi. Naprosto zato što to ne donosi profit. A, kao što smo već rekli, jedina prava vrijednost u današnjem svijetu je što veća količina novca.

Prije nekoliko godina, prilikom snimanja filmova Danisa Tanovića i Gorana Markovića, duže ste vrijeme boravili u Bosni. Ja recimo jako volim tu zemlju, nesretnu i nesređenu, ali s ljudima koji su na svoj način drukčiji od ostalih na ovim prostorima, toplijim i prisnijim, pa se stječe dojam da je upravo u Bosni danas najmanje mržnje i poratnih frustracija, mada je baš ona platila najveći danak srpskom i hrvatskom nacionalizmu. Razmišljate li na sličan način ili su vaša iskustva drukčija?

U Sarajevu se osjećam kao kod kuće. To je grad koji mi je pružio toliko ljubavi i topline i tamo sam u ovim poratnim godinama najviše i najčesće boravila i radila. Zašto? Zašto ne osjećam mržnju i gorčinu kod ljudi u gradu koji je najviše propatio? To je zanimljiv fenomen. Ja se razumijem s tim ljudima. Ono što nas spaja je naša zajednička pozicija, negdje „između“.

Iz perspektive današnjih država na ovim prostorima, koje uživaju u svojim samodostatnostima i usitnjenim „suverenitetima“, kakvom vidite nekadašnju Jugoslaviju? Ili drugačije: Da li ove krajeve, bez obzira na granice i carinske prijelaze, doživljavate kao jedinstveni kulturni prostor?

Prezret će me svi nacionalisti, mada su to već ionako učinili, ali odgovor na ovo pitanje je: da. Mi koji smo otišli, negdje smo zapeli u sjećanju i za nas je to još uvijek jedinstven prostor. Neki dan sam se srela s kolegama, losangeleskim emigrantima, i netko je pitao: „Ideš li u ex-YU ovo ljeto?“ Kako su avionske karte skupe i kako se ne može putovati baš često, tako svi nastojimo pokriti što više teritorija i vidjeti sve svoje razbacane prijatelje posvuda.

Siromaštvo je svuda isto, nacionalizam također, nouveaux riches također, svi u džipovima iste marke. Sve je vrlo slično. I u bivšoj Jugoslaviji, ali i svuda na svijetu. Što je tužno, pa uskoro više neće ni biti potrebe za putovanjem.

Nedavno ste također prilično dugo boravili u Turskoj zbog snimanja jednog „malog“, niskobudžetnog, skoro ženskog filma, budući da su scenaristica, režiserka i glavna glumica žene. Kakvi su vaši dojmovi? Imaju li žene i kolike šanse u suvremenoj Turskoj?

Teško je biti žena bilo gdje. A u Turskoj se to osjeća na svakom koraku. Vraćala sam se taksijem s jedne večere i taksist me ispustio usred nepoznatog kvarta. Nije znao naći moju adresu. Ja sam protestirala, sve na friško naučenom, a sada već pomalo zaboravljenom, turskom, a on je, ljut, izišao iz auta i digao ruku na mene, prijeteći. Tu je pristigao jedan stariji gospodin koji mu se suprotstavio, pa onda još jedan taksist koji me na kraju odvezao na moju adresu. Odjednom sam se našla usred uspaljenih brkatih muškaraca koji su lamatali rukama i čije su vratne žile pucale od napetosti i bijesa. Prepala sam se. Mudra scenaristica filma kojoj sam se požalila rekla mi je: „Što očekuješ? Zašto si se bunila? Morala si šutjeti i platiti. Prilagoditi se. Vozila si se po stranom gradu, u taksiju, usred noći, sama. To je sumnjivo i loše se na to gleda. I onda se jos buniš.“

U Hrvatskoj je konzervativizam i dalje vrlo jak, pa su žene tek deklarativno ravnopravne, a zapravo su drugorazredna bića, sve kao posljedica snažnog utjecaja crkve i decenijske vladavine iste, konzervativne, u svakom smislu zagrižene partije. Kako objašnjavate tu regresiju, pogotovo s obzirom da je svojevremena hajka na vas imala snažnu „antižensku“ notu?

U užasnom svijetu živimo. Sve ide nazad. Čisti regres. Religija, nacija, žene kao drugorazredna bića. Bilo bi divno da se radi samo o Hrvatskoj. Ali radi se o cijelom svijetu. Kako to objašnjavam? Voljela bih da znam. Možda Žižek zna. Ili Viktor. Ja ne znam. Samo me užasava. Kako mora da se tek osjećaju stari borci za civilna prava, stare feministkinje, svi ti hrabri bivši borci čije su ideje pokopane a da za njima nitko, ali baš nitko, nije pustio ni jednu suzu?

Vaše veze s nekadašnjom domovinom prilično su oskudne i tanke, a ni američke se nikada nisu bas učvrstile. Pa kako je živjeti usamljenost u Los Angelosu, negdje na brdu, ispod čuvenog natpisa „Hollywood“? Već smo davno zaključile da je to vrlo slično kao i osamiti se u nekom selu na nekom dalmatinskom otoku, no – je li baš tako? I kako uopće izmiriti ogorčenost zbog udaraca i modrica, a koja rađa potrebu za izolacijom, s prirodnom ljudskom željom da se pripada nekom društvu, kolektivitetu, da se bude dio zajednice?

To su pitanja koje postavljam sebi svaki dan. Čudan je to život. Ne sasvim normalan. Srećom, takav se usamljenički život savršeno uklapa u ovaj grad. Neki dan sam se američkom poznaniku požalila na osjećaj izoliranosti i nepovezanosti sa sredinom u Los Angelesu, a on je na to rekao: „Upravo tu rečenicu bi moglo izgovoriti 80 posto stanovnika ovoga grada“. Ako je čovjeku bliska ideja takozvane egzistencijalne praznine – što je bila ideja koja me potpuno zaokupljala dok sam rasla i bjesomučno brstila Camusa i Sartrea – onda je Los Angeles njegov grad.

Neki put je jako teško. Srećom, živimo na predivnom mjestu, čarobnom. Danas kad sam se probudila u blistavo californijsko jutro, pomislila sam: da, ovo je raj. Zalijevala sam vrt i mali zeleno-crveni kolibri se poželio istuširati u mom vodenom mlazu. Gledali smo se, on i ja. To je bio dobar trenutak. Trenutak prave sreće. Barem na kratko. Kako da kažem, nešto dobiješ, nešto izgubiš. To je život. Valjda.

Ovih je dana naporno živjeti svugdje, Amerika se guši pod pritiskom beskrupuloznog, korporativnog kapitalizma, Evropa tek glumi zajedništvo, a pri tome, nekada moćne države, članice Evropske Unije, jedna za drugom krahiraju, građani gube svaku sigurnost, mirovine, radna mjesta, budućnost… Ne ukazuje li to sve na kraj liberalnog kapitalizma u sadašnjem izdanju? Postoji li po vašem mišljenju alternativa? Da li joj se nadate?

Ne znam dovoljno o svemu tome, nemam tu vrstu političko-povijesnog znanja i obrazovanja. Koja bi to alternativa bila? Neka vrsta socijalizma? Društvo u kojem bi takozvana privatna inicijativa bila moguća, ali bi istovremeno postojala i briga za slabije? Veličanje snage i moći je po mom mišljenju oblik fašizma. Nije ni čudo da se američki filmovi u zastrašujućoj mjeri bave super-herojima. Ja sam uvijek imala mnogo više simpatije za slabe, neprilagođene, „neuspješne“.

Ipak, kao da na ukupni društveni krah nema valjanog odgovora, nema kvalitetne pobune u umjetnosti, književnosti, na filmu. Kao da je kastracija slobodnog mišljenja sveobuhvatna, makar je ljudski rod povezaniji nego ikada, raznim virtualnim sredstvima. Ne pridonosi li takva intelektualna šutnja širokom otvaranju prostora fašizmu koji, vidimo to, ionako već nesmetano diže glavu u brojnim evropskim državama?

Da li je to, između ostalog, upravo proizvod te manijakalne tehnološke povezanosti, svih tih Facebooka i Twittera koji operiraju nekim novim, meni stranim jezikom? Gledam svog trinaestogodišnjeg sina. On mi stalno govori da sam „prepolitična“ i „preradikalna“. Mlade generacije se „pale“ na nove modele telefona i tenisica, ne na revoluciju. To im se čini glupo i „dosadno“, ovo potonje im je glavna riječ. Postoji kod mladih generalna apatija, potpuno pristajanje na postojeće vrijednosti. Ne znam, možda su stvari ciklične i možda je sad tako, a onda će se neka nova generacija opet buniti. Ali to je svakako i pitanje obrazovanja jer da bi se mogao buniti protiv onoga što vidiš oko sebe, moraš moći prepoznati što je to. A za to ti treba obrazovanje, pravo obrazovanje, ono koje uči misliti i prepoznavati. Današnje obrazovanje međutim nastoji mlade ljude samo postrojiti u postojeći sistem u kojem će funkcionirati na način koji će njima ili, točnije, njihovom poslodavcu donijeti najviše novca. I to je sve.

Tako prazno, „dosadno“, da upotrijebim omiljenu riječ svoga sina, tako nezanimljivo. Ne želim svom djetetu takav život. Mi smo barem nešto mislili, nešto sanjali, nečemu se nadali. Novi iPhone se iscrpi u roku od 3 dana. Nove ideje ipak traju nešto duže. Ali ja shvaćam da sam manjina. I da je s takvim stavovima gotovo. Za sada. Neka daleka budućnost će možda donijeti neke potpuno druge mogućnosti, nešto što mi iz svoje sadašnje perspektive ne možemo ni zamisliti. Evo sad zvučim kao Dr. Astrov u „Ujaku Vanji“. A možda nas tada više neće biti, nas ljudi. Možda ćemo vrlo uskoro sami sebe ukinuti. Možda se približavamo kraju pa nema potrebe da se toliko brinemo.

Nedavno ste u Beogradu objavili knjigu eseja i tekstova što ste ih svojedobno pisali za Feral Tribune. Znam da i sada radite na novom rukopisu. Što za vas znači iskustvo pisanja?

Pisanje je najteži posao na svijetu i užasno se mučim. Ali me ono skuplja i radim to kao svoju vlastitu psihoterapiju. Tko zna hoću li ovaj projekt kojim se sad bavim ikada dovršiti. Voljela bih doći do „produkta“ koji bi se onda mogao prodati, unovčiti itd, itd., tako kako se to već radi, ali pokušavam pristati na to da je bit u nečemu drugome, to jest u samom procesu. Trudim se usvojiti budistički pristup životu: proces, ne rezultat. Put, ne cilj. Pokušavam tako misliti o životu. Inače se gomilaju frustracije. Unedogled.

Što se tiče knjige, zahvalna sam Feralu što me natjerao da se saberem i nesto artikuliram, formuliram, dovršim. Kao i većina običnih smrtnika, i ja mnogo toga počnem a malo toga dovršim. Samodisciplina, bez koje se ne može pisati, i meni je – baš kao i većini ljudi – najteži zadatak. I zato valjda najizazovniji.

I na kraju, osim sunca i „najljepše obale na svijetu“, ima li nešto u Hrvatskoj što bi vas moglo navesti na povratak? Ili je to pitanje na koje odgovor još tražite?

Vi – prijatelji, ljudi istog kova, ljudi s kojima mogu podijeliti svoj svijet. To je odgovor.

[Konsultant]

Carica

[Maja]

Jako dobra glumica koja je zbog skidanja u svakom filmu na početku karijere bila uskraćena za ozbiljne (glavne) uloge.

[IM_ex]

Fra Petar Jeleč
Ukinuti i Federaciju i Republiku Srpsku

Hrvati su u Bosni i Hercegovini ugroženi kao i svi njezini narodi ovisno o tomu na kojem teritoriju žive. Tamo gdje su u manjini doživljavaju diskriminaciju, a tamo gdje su u većini oni diskriminiraju Bošnjake i Srbe. Da bi se to prekinulo, potrebno je sasvim novo državno uređenje i ukidanje i Federacije i Republike Srpske, a ne samo reforma Federacije kako to neki najavljuju. Hrvate pak najviše ugrožavaju njihovi politički predstavnici koji ih nemilice pljačkaju i iskorištavaju, kao što to rade i bošnjački i srpski političari s pripadnicima vlastitog naroda, sve pod navodnom zaštitom nacionalnih interesa. Pogledajte samo tu silnu imovinu, kuće, stanove i vikendice koje po BiH i Hrvatskoj imaju Dragan Čović i Božo Ljubić, a slična je stvar i sa bošnjačkom i srpskom političkom elitom. A što se tiče činjenice da netko nekomu u BiH zabranjuje da se zove Hrvatom i katolikom, to spada u red jeftinih demagoških floskula i širenja defetizma među običnim svijetom što zacijelo nikome ne treba



Nakon kraćeg izbivanja iz javnog života, fra Petar Jeleč, jedan od vodećih intelektualaca u regiji, teolog i povjesničar te profesor na franjevačkom Filozofsko-teološkom fakultetu u Sarajevu, u razgovoru za naš portal osvrnuo se na aktualnu situaciju u BiH, obrate na političkoj sceni, Lagumdžiji, Dodiku, trećem entitetu, napadima pojedinih medija...

*Fra Petre, nije Vas dugo bilo u medijima, pa da Vas upitamo što se dešava i gdje ste „nestali“?

Nije baš da me dugo nije bilo u medijima: možda se radi o neka tri-četiri mjeseca odsustva iz javnoga života. Morao sam dovršiti puno zaostalih poslova i obveza koje su se nakupile i koje sam predugo odgađao. Između ostalog, trebalo je završiti i rukopis za knjigu koja bi se sljedeće godine trebala pojaviti u knjižarama u izdanju zagrebačke izdavačke kuće Profil. Uostalom, nije dobro ni previše biti u medijima, jer je danas inflacija raznoraznih „analitičara“ koji se „razumiju“ u sve moguće teme i probleme koji muče današnji svijet, od atomske energije do globalnog zatopljenja, a ja sigurno ne spadam u takve „sveznalice“.

*Pratite li našu političku scenu i kako komentarišete ove konstantne obrate u koalicijama?

Pratio sam sve što se događalo zadnjih mjeseci, iako, u nešto manjoj mjeri nego prije. Ovakvi obrati na političkoj sceni su svakako destimulirajući i zbunjujući za ljude koji danas teško spajaju kraj s krajem i od kojih su se naše političke elite potpuno otuđile.



Photo: LA*SDP je raskinuo koaliciju sa strankama Platforme, dugo je vremena odbijao da u vlast uđu HDZ-i, a sada želi zajedno s njima praviti novu vlast u Federaciji? Što stoji u pozadini ovakvih obrata?

Bio sam jedan od onih koji su pozdravili osnivanje „platformaške vlasti“ i nepristajanje na logiku Dragana Čovića da su HDZ-i nekakvi „legalni i legitimni“ predstavnici hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini. Žao mi je što je taj sporazum krahirao, jer bi Hrvatima bilo znatno bolje da su HDZ-i barem četiri godine proveli u opoziciji. Nadam se da g. Živko Budimir, koji se zaista hrabro drži u svim ovim previranjima, neće popustiti pritiscima i da će spriječiti ulazak HDZ-a u federalnu vladu.

*Kako gledate na ove poteze predsjednika SDP-a Zlatka Lagumdžije i na njegov sporazum s Miloradom Dodikom?

Neprincipijelno ponašanje Zlatka Lagumdžije oko raspodjele vlasti u Federaciji dovelo je do loših izbornih rezultata SDP-a na prošlim lokalnim izborima, kao i gubitka nekih vrlo važnih načelničkih mjesta. Ovaj sporazum s Miloradom Dodikom će zacijelo dovesti do daljnjeg osipanja članstva SDP-a i rezignacije njegovih simpatizera. Među samim članovima SDP-a, pa čak i u samome vodstvu stranke, postoji stanovito nezadovoljstvo zbog ovakvog ponašanja Zlatka Lagumdžije, ali se očito nitko ne usuđuje poduzeti neke konkretne akcije da se nešto promijeni. Smatram da bi Zlatko Lagumdžija učinio puno dobra za svoju stranku kada bi je predao nekom drugom čovjeku od integriteta koji bi vodio odgovorniju politiku u BiH, jer je stranka poput SDP-a potrebna u našem bosansko-hercegovačkom političkom spektru. Zanimljivo je u svim ovim događajima zamijetiti i jednu upadnu činjenicu: dok su pri formiranju „platformaške“ vlasti prije dvije godine pojedini „ugledni analitičari“ ispisali mnoštvo tekstova o Zlatku Lagumdžiji i o njegovom sklapanju „neprirodnih koalicija“ s „ustašama i mesarima“, kako su pogrdno častili članove i simpatizere HSP-a i NSRB-a, sada u potpunosti šute kada je Lagumdžija sklopio ovaj valjda „principijelni“ sporazum s Miloradom Dodikom. To samo govori i u kakvoj se mi „intelektualnoj“ baruštini danas nalazimo.

*Što je štetno u tom sporazumu?

Ja nisam neki pravni stručnjak da bih mogao znati koje sve implikacije proizlaze iz ovakvog jednog sporazuma, no stavljanje sudstva pod političku kontrolu i stvaranje zatvorenih izbornih lista zacijelo ne donose ništa dobra našoj državi i idu na ruku njezinu daljnjem rastakanju. Uostalom, iskustvo nas uči da ono što pohvali Milorad Dodik sigurno nije u interesu države Bosne i Hercegovine.

*Neki analitičari i danas ponavljaju kako su od rušenja aprilskog paketa stvari krenule nizbrdo i da ga je trebalo prihvatiti?

Čuo sam za takva razmišljanja s kojima se uopće ne slažem. Osobno u tzv. aprilskom paketu nisam vidio ništa dobro za našu zemlju, kao što uostalom ne vidim ni u ovakvom nakaradnom državnom uređenju u kojem sada živimo. Aprilski paket je išao na ruku Miloradu Dodiku, kao što mu ide i današnja politička situacija, pasivnost međunarodne zajednice, razjedinjenost bošnjačke političke scene i revno sekundiranje Dragana Čovića i Bože Ljubića njegovoj politici.

*Postoji li mogućnost da Zlatko Lagumdžija pristane na ustupke Draganu Čoviću i Boži Ljubiću oko formiranja tzv. Trećeg entiteta?

Zlatko Lagumdžija je demantirao takve spekulacije i nadam se da se takav jedan sporazum neće realizirati. Ako do njega i dođe, treba na sve moguće načine i legalnim sredstvima spriječiti njegovu implementaciju u državnim institucijama. Treći entitet, to je valjda svima već odavno jasno, je želja Draga Čovića i Bože Ljubića da hrvatstvo u BiH svedu na teritorij Hercegovine i tamo naprave nahiju u kojoj će moći raditi sve što zažele, od smjena teta u vrtićima, do postavljanja rektora na sveučilištu i liječnika u bolnicama i u domovima zdravlja. I Katolička crkva u Bosni treba konačno jasno dići svoj glas protiv ovakvih Čovićevih planova dok ne bude kasno. Zbivanja u srednjoj Bosni tijekom posljednjih izbora konačno potvrđuju tezu da je Čoviću stalo jedino do Hercegovine - davno su on i HDZ otpisali Hrvate u tzv. RS-u, a uskoro će ista sudbina zadesiti i srednjobosanske Hrvate.

*Neki dan u medijima je osvanula informacija kako su tokom sastanka između Čovića i Dodika u Mostaru pojedini HDZ-ovci u šali radosno zaključili kako bi i Dodik trebao voditi HDZ?

Oni očito i ne znaju da im se ta želja već ostvarila, jer Čović odavno vodi Dodikovu politiku i vjerno služi ostvarenju velikosrpskog projekta u Bosni i Hercegovini. Jadna je ona stranka i onaj narod koji u Miloradu Dodiku vidi pozitivnu političku ličnost. Mislim da mu opet ne gine Večernjakov pečat, ta „prestižna“ nagrada, još „prestižnijih“ novina.

*Jesu li Hrvati u Bosni i Hercegovini ugroženi, na što često upozoravaju i pojedini crkveni predstavnici koji upozoravaju kako ovdje nitko nema pravo zabraniti nekome da se zove Hrvatom i katolikom?

Hrvati su u Bosni i Hercegovini ugroženi kao i svi njezini narodi ovisno o tomu na kojem teritoriju žive. Tamo gdje su u manjini doživljavaju diskriminaciju, a tamo gdje su u većini oni diskriminiraju Bošnjake i Srbe. Da bi se to prekinulo, potrebno je sasvim novo državno uređenje i ukidanje i Federacije i Republike Srpske, a ne samo reforma Federacije kako to neki najavljuju. Hrvate pak najviše ugrožavaju njihovi politički predstavnici koji ih nemilice pljačkaju i iskorištavaju, kao što to rade i bošnjački i srpski političari s pripadnicima vlastitog naroda, sve pod navodnom zaštitom nacionalnih interesa. Pogledajte samo tu silnu imovinu, kuće, stanove i vikendice koje po BiH i Hrvatskoj imaju Dragan Čović i Božo Ljubić, a slična je stvar i sa bošnjačkom i srpskom političkom elitom. A što se tiče činjenice da netko nekomu u BiH zabranjuje da se zove Hrvatom i katolikom, to spada u red jeftinih demagoških floskula i širenja defetizma među običnim svijetom što zacijelo nikome ne treba.

*Fra Petre, zbog ovakvih vaših stavova često ste na meti brutalnih napada pojedinih medija, bilo pisanih bilo nekih internetskih portala iz Hercegovine, koji vas nazivaju izdajicom hrvatskog naroda, crvenim fratrom, dajidžom... Neki su čak zazivali u pomoć kardinala Puljića i nuncija D'Errica da spriječe Vaš javni angažman?

Što se tiče takvih napada, nikad im nisam pridavao apsolutno nikakvu pažnju. Kao prvo, ne čitam uopće takve tekstove: od portala na našem području redovno pratim samo dva odlična beogradska portala (e-novine, peščanik) i još jedan u Posavini, te nekoliko lokalnih portala, s vremena na vrijeme. Inače, u životu čitam samo relevantne medije i autore od kojih imam nešto pametno naučiti, a mediji i portali koje spominjete jednostavno ne spadaju u domenu moga zanimanja. Kao što čovjek mora paziti na tjelesnu hranu koju uzima, tako mora voditi računa i o onome čime se hrani njegov duh. Neka takvi portali i dalje nastave pisati o meni štogod zažele, jer mi je do njihovih stavova i mišljenja stalo kao do lanjskoga snijega. Što se, pak, tiče naziva dajidža, pozivam autore te riječi da je i dalje primjenjuju na mene, jer mi je vrlo draga, još od ranoga djetinjstva.

Da, jedan je „ugledni“ hercegovački franjevac u polemici sa mnom zazivao u pomoć kardinala i nuncija, što je bilo više nego smiješno. S kardinalom su stvari odavno riješene na zadovoljavajući način: ja njemu, kao svom nadređenom biskupu, dugujem poslušnost u pitanjima vjere i morala, a što se tiče mojih društveno-političkih i povijesnih stavova i mišljenja, za njih nikome ne moram polagati račune, jer oni spadaju u domenu neotuđivog prava svakog građanina ove zemlje i predmet su mojeg zanimanja kao povjesničara i profesora. Svoje stavove uvijek izričem u svoje osobno ime, ne u ime Provincije kojoj pripadam niti Katoličke crkve, a s njima se svatko ima pravo slagati ili ne slagati – ja s tim nemam nikakvih problema. Što se, pak, tiče papinskog nuncija Alessandra D'Errica, u razgovoru s njim sam nedavno naišao na iskreno razumijevanje za svoj angažman u našoj javnosti, zbog čega mu ovim putem iskreno zahvaljujem i želim mu puno zdravlja i svako dobro na novoj dužnosti nuncija u Hrvatskoj.

* Tekst prenesen sa portala Tačno

[Krokodil Behko]

"Najviše mi je žao velikog koncerta koji se trebao održati u Sarajevu"



Nedavno je Tajči izdala novi singl „Sve je moguće“, kojim se prvi put predstavila publici u regiji i kao kantautorica. Tajči je početkom devedesetih, na vrhuncu slave, otišla u Ameriku, gdje je uspješno izgradila karijeru. U intervjuu za Radio Slobodna Evropa, Tajči govori o uspomenama na karijeru iz devedesetih godina, životu u SAD-u, novim pjesmama i projektima



Nedavno ste objavili pjesmu „Sve je moguće“ na hrvatskom i engleskom jeziku, čime ste se predstavili i kao kantautorica. Koliko se dugo bavite kantautorskim radom i kako je nastala ova pjesma?

Riječ je o nečemu potpuno drugačijem od onoga što sam radila devedesetih godina. Ali to vrijeme je iza nas, prošla su dva desetljeća, i u tom razdoblju sam istraživala neke druge muzičke stilove, radila sam na sebi i na svojoj umjetnosti. Svoje pjesme počela sam pisati još 1997. godine, ali na engleskom jeziku. Nisam imala hrabrosti da taj rad predstavim i doma, svojoj staroj publici, baš zbog toga što je taj stil drugačiji od onoga što sam radila u vremenu iz kojega me ljudi pamte kao devetnaestgodišnjakinju u narandžastoj haljinici. U dvadeset godina otkako sam otišla razvila sam se kao osoba, duhovno i emotivno, imam obitelj. Išla sam u školu za mjuzikl, gdje sam jako puno naučila. Surađivala sam sa velikim muzičarima u Americi. Nije mi bio cilj da ostvarim neku komercijalno uspješnu karijeru, nego da napravim pjesme kroz koje ću ja nešto reći i podijeliti neka svoja iskustva. Pjesma „Sve je moguće“ nastala kao jedna u nizu od pjesama koje planiramo u sljedećoj godini predstaviti publici u regiji.



Kada možemo očekivati vaš novi album na hrvatskom jeziku?

Moram priznati da nisam mislila da će biti toliko teško imati paralelnu verziju i na hrvatskom i na egleskom jeziku. Globalizacija nas je približila jedne drugima, ali fizička daljina još uvijek radi svoje. Turneja koju smo najavili prije dvije godine u regiji nije se dogodila, tako da ne mogu reći sto posto da li će biti album ove godine. Možda će biti i sljedeće godine jer je daljina još uvijek veliki faktor.

Zašto je otkazana turneja koju ste najavili u zemljama bivše Jugoslavije? Kada će vas publika moći ponovo čuti na ovim prostorima?

Ja sam te koncerte počela planirati još 2010. godine. Niko nije nestrpljiviji od mene da se ti koncerti dogode. Nije se sve poklopilo glede financiranja tih koncerata. Ja sam spremna sutra doći pjevati, ali ima puno stavki koje se moraju poklopiti da bi se jedan koncert organizirao.

S obzirom da ste danas promijenili muzički stil, koliko će vam na budućim koncertima biti zahtjevno izvoditi pjesme koje ste pjevali u devedestima, poput „Hajde da ludujemo“ i „Smokvica“?

​​Ne pjevam ništa što meni nešto ne znači. Ja ću na tom koncertu ispričati jednu priču. I ta „Smokvica“ će biti prilagođena toj priči i bit će onakva kakvu je pamtimo. Sting pjeva svoje pjesme od prije 20 godina, i puno drugih umjetnika pjeva stare pjesme, koje su, istina, malo obrađene, ali moraju biti onakve kakve ih ljudi pamte. Možda će mi biti jedino teško emotivno.




Koliko danas pratite muzičku scenu na ovim prostorima i možete li izdvojiti neko ime?

Ne pratim previše. Mislim da ima jako puno mladih, talentiranih ljudi čiji mi se rad sviđa i koji se trude. Znam da je jako teško, jer je svaka od zemalja regije jedno malo tržište. Prije je bilo lakše jer je cijela bivša Jugoslavija bila jedno tržište i bilo je lakše doći do publike. Što se tiče umjetnika koje poštujem i volim, spomenila bih Harija Varešanovića i Željka Joksimovića. U Hrvatskoj još uvijek naginjem mojoj generaciji, poput Tonija Cetinskog, Gibonnija, pa čak i malo starijih poput Josipe Lisac. Ona je osoba koja me uvijek inspirira.

Možete li izdvojiti neke koncerte u bivšoj državi koji su vam ostali u sjećanju?

Tajči snima novi albumNajviše mi je žao velikog koncerta koji je trebao biti održan u Sarajevu, ali je zbog izbijanja nemira morao biti otkazan. To je bio jedan intenzivan period. Prije nego što sam pobijedila u Zadru sa pjesmom „Hajde da ludujemo“, nastupala sam puno po Bosni, recimo u Tuzli, Zenici, Mostaru, Tomislavgradu. Sjećam se jedog izuzetno lijepog koncerta u Podgorici, tadašnjem Titogradu.




Da li možemo uskoro očekivati popularni hit „Hajde da ludujemo“ u nekom novom aranžmanu?

Što se tiče pjesme „Hajde da ludujemo“, tu imam puno novih ideja i verzija. Nedavno sam je pjevala na jednom svom koncertu u SAD-u. Vesele me nove prilike, novi izazovi i kreativni načini da se vratimo u neke uspomene i kreiramo nove.

Koji su planovi za budućnost?

Imam puno pjesma u pripremi. Veselim se koncertima, svakom dolasku doma u Hrvatsku. U SAD-u imam i do 80 koncerata godišnje. Ljudi voli ono što radim. Želja mi je da to podijelim sa našim ljudima. Vjerujem da nam svima treba nade, inspiracije, optimizma, poruka da se ne damo šta god da nam se dogodi u životu. Dok imamo jedni druge i dok imamo malo ljubavi u srcu, ne trebamo se bojati. To želim podijeliti sa svojim ljudima doma.

[ytube][/ytube]

[Dust]

Gledala sam je prije par godina ovdje, kada je nastupala u jednoj od crkava (crkvi... nemam pojma kako se kaze) sa svojim duhovnim pjesmama. Ista je, a i nije. Cudan osjecaj...


[ytube][/ytube]

[Krokodil Behko]

Gledala sam je prije par godina ovdje, kada je nastupala u jednoj od crkava (crkvi... nemam pojma kako se kaze) sa svojim duhovnim pjesmama. Ista je, a i nije. Cudan osjecaj...

Misliš na gospel? Crnačka duhovna muzika?

[Maja]

Često bude na HR televizijama. Lijepa je još uvijek, ali nekako previše mirna i ozbiljna. Nema u njoj nimalo vatre i energije kao prije. Dobro, starija je 20 godina, ali svejedno.

[Krokodil Behko]

Kada se pomene njegovo ime, malo ko ne pomisli na sevdah i sevdalinke. Malo je onih koji ne znaju novinara Vehida Gunića i njegovu nepatvorenu ljubav prema tradicionalnoj bosanskoj pjesmi. Od brojnih radio i televizijskih emisija, pa do čuvenog tv serijala 'Meraklije' i književnog štiva, gomilu svoga znanja i energije utrošio je izučavanju sevdalinke.



Njegova posljednja knjiga na tu temu - "Sevdalinke, autori, tumači...", čija će zvanična prezentacija biti u novoj emisiji Hayat TV, svojevrsna je tačka na višedecenijski istraživački rad, od 900 stranica, 700 obrađenih sevdalinki i 200 notnih zapisa. Djelo vrijedno pažnje i neposredan povod za razgovor sa svojevrsnom legendom bh. novinarstva, za kojeg kolege vole da kažu da je 'hodajuća enciklopedija' ili 'bh. putujući leksikon'.

Gospodine Guniću, Vaša nova knjiga sevdalinki stigla je konačno pred čitalačku publiku. Koliko dugo ste radili na njoj?

Moglo bi se reći, iako će zazvučati vrlo pretenciozno, da sam na ovoj knjizi radio cijeloga života. Pravi dobri pisci kažu da cijeloga života pišu samo jednu knjigu. Ovu moju knjigu nekoliko stoljeća, pa sve do današnjih dana ispisuju narodi BiH, a ja sam samo neki, kako bi se reklo, proputnik tih plamsaja narodnih duša do moje i kroz moju knjigu. Zapravo, knjiga „SEVDALINKE, autori, tumači...“ predstavlja sublimiranja u jednu veliku knjigu onoga najboljega iz osam mojih dosadašnjih knjiga i oko stotinu jednočasovnih televizijskih emisija u kojima sam se bavio stanjem radosnih, sretnih i napaćenih duša koje u sebi ukriva ova naša veličanstvena lirska pjesma...

I šta je sve ova knjiga obuhvatila?

Knjiga se bavi sevdalinkom od njenog dolaska u naše krajeve, od prve zabilježene sevdalinke do danas; bavi se okolnostima u kojima je sevdalinka nastajala i opstajala, pa sve do mojih pokušaja portretiranja nekih znamenitih stvaralaca čije su pjesme, pokatkad i za njihovoga života, ulazile u narod i postajale narodne. Naravno, opet u krokiju, portretišem velike i znamenite tumače sevdalinki; od velikoga jasenovačkog stradalnika Rešada Bešlagića, preko neprolaznih Zaima Imamovića, Himze Polovine, Emine Zečaj, Zehre, Bebe i Hanke i najvećeg pjevačkog genija i pjesnika i velemajstora pjesme Safeta Isovića, pa sve do čudesne Bahrije Hadžialić, Arifa Alajbegovića, Zekije Suman, Ibre Selmanovića, Ibrahima Jukana, Merse Miljković i pravih pjevačkih čuda kakva su Aldijana Tuzlak, Alma Subašić, Amira Medunjanin ili Ibro Bublin, recimo.

Do sada ste objavili veliki broj knjiga o sevdalinci i sevdalinkama... Po čemu se ova razlikuje, odnosno šta je izdvaja u odnosu na ostale?

Najprije, ova se moja knjiga od tolikih drugih mojih knjiga izdvaja svojom „monumentalnošću“. Cijeloga života želio sam na svojoj polici imati vlastitu knjiga debelu barem toliko koliko je debeo prvi tom POVIJESTI CIVILIZACIJE. Sada imam takvu svoju knjigu od oko 900 strana i ne prestajem joj se diviti. Uz to, ova moja knjiga, za razliku od predhodnih, od oko 700 zastupljenih i obrađenih sevdalinki, ima i 200 sevdalinki sa notnim zapisima. Za neke moje dosadašnje knjige neki su muzičari govorili kako je to, govoreći njihovim jezikom, „sve lijepo i krasno, samo je šteta što knjiga nema note“. Ova knjiga ima i note. Nisam baš posve siguran da oni koji su ukazivali na nesumnjivu manjkavost mojih dosadašnjih knjiga, znaju note. Ono, pak, u šta sam ja poprilično duboko uvjeren, jeste da sevdalinka izmiče „notnom sviranju i pjevanju“.

Kaže se da sevdalinku treba imati dušu; u čemu je tajna izvođenja ove tradicionalne bosanske pjesme?

Tumačenje; sviranje i pjevanje sevdalinki je posve individualan čin. To je najbolje uočio sjajni Antun Hangi koji je službovao u našim krajevima početkom prošloga stoljeća, pa je, uz ostalo, skupljao i bilježio naše narodne pjesme. Zapisao je kako Bosanci „dok pjevaju tremoliraju i moduliraju, te im je pjesmu tešku na kajdu staviti“. Za izvođenje sevdalinke treba imati ono nešto posebno u glasu, a za svirku neke posebne nervne završetke u prstima. Nikada jedan genijalni pijanista poput Ive Pogorelića, recimo, čak i kad mu date notni zapis, neće tako odsvirati našu sevdalinku poput one „Svadili se orli i sokoli“, kako je to mogao odsvirati naš samouki genijalni autodidakt kakav je bio Ismet Alajbegović Šerbo, naprimjer. Pogorelić će čisto poput kristala i srče sve odsvirati, prepoznat ćete melodiju i sve, ali dušu u tome nećete naći. Ja sam, dakle, u stalnoj potrazi za tom našom BH dušom i najviše je pronalazim u našem dragulju, u našoj pjesmi sevdalinci.

Kao osoba koja je tolike godine posvetila izučavanju sevdalinke i sevdaha, kako biste najkraće prezentovali šta je to sevdah?

Ja pravim veliku distinkciju izemđu sevdaha i sevdalinke. Sevdah je, zapravo, sintagma i u staroperzijskom jeziku znači CRNA ŽUČ, a u starogrčkom, u svome osnovnome začenju taj pojam preveden je u melan holos, iz čega je izvedena imenica melanholija. To je jedna od mogućih ravni u sevdalijskoj neravni, jer naša pjesma sevdalinka, zapravo, mahom i opjevava takvo sjetno melanholično stanje duše. Oni koji su, poput mene, u mladosti voljeli Jesenjina dosjetit će se i jednoga divnoga stiha kojim se veliki pjesnik obraća majci: GOSPOĐO MAJKO, VAŠ SIN JE TAKO DIVNO TUŽAN. Eto, tu bi mogla pomalo biti i suština sevdalinke: to je pjesma o divnoj i plemenitoj tuzi naših duša. U svojoj osnovi, zapravo, sevdalinka, prije svega, pa gotovo isključivo, pjeva o ljubavi. To je i pjesma srca ali i pjesma duše koja pati, koja tuguje i koja se raduje u isto vrijeme.



Svi znamo da je sevdalinka tradicija naše zemlje, no po Vašem mišljenju, koliko smo svjesni tog bogatstva? Da li se na pravi način odnosimo prema ovom nasljedstvu?

Prema toj veličanstvenoj stečevini, kao, uostalom, i prema mnogih drugim stečevinama u našoj zemlji, uglavnom se odnosimo nemarno, trapavo, pa nije prertjerano kazati počesto i zločinački. Posrijedi je vjerovatno neki upliv sa strane. Energično tvrdim, ako nam zatru sevdalinku, zatrat će i nas kao narod. Takve pokušaje čine svakodnevno, jer vide da vlastodršci ni na kakav način, a pogotovo ne instituicionalno, ništa ne čine da se to divno blago svih naroda koji u BiH žive na valjan način zaštiti i sačuva. Sama činjenice da, recimo, najveći i najboljih tumač sevdalinki svih vremena, Safet Isović, ni na kakav način još u ovome gradu nije zabilježen. Neki marginalci dobili su ulice, dobit će i spomenike, a najveći među najvećima još nije dobio ni čikmu. Pred tom činjenicom ostajem zbunjen. ožalošćen i ozlojeđen.

Amira Medunjanin i Damir Imamović su samo neki od mladih interpretatora sevdaha, koji na neki drugačiji, 'moderniji' način prikazuju sevdah svijetu. Kako Vi komentarišete njihov rad?

To dvoje mladih ljudi nisu mi baš slični. Amira Medunjanin je gotovo postala svjetsko čudo. Ona je za kratko vrijeme postala ono što je tridesetih godina prošloga stoljeća u svijetu bila Žosefina Beker i na našim prostorima Sofka Nikolić. Amira Medunjanin kao da je na ove nesretne balkanske kaljuge stigla iz druge galaksije. Takav smisao za doživljaj sevdalinke i njene poetske suštine rijetko sam susretao kod drugih interpretatorki, osim nekoliko izuzetaka u koje svakako spada veličanstvena Hanka Paldum i jedinstvena Emina Zečaj. Damir Imamović je opet nešto drugo. On vam se može dopadati ili ne dopadati, ali ga osporiti ne možete. Gdje će kruška već pod krušku, što bi rekli Hercegovci.

Ipak, mnogi smatraju da su oni uspjeli sevdah približiti savremenim trendovima... Šta Vi mislite, na koji način se to može činiti?

Mislim da se savremeni život (naš bosanskohercegovački život) treba ponovo okrenuti i približiti sevdalinci. Ima se čemu približiti. Malo je lirskih pjesama u svjetskom pjesmništvu sa toliko začuđujuće ljepote kao što je ona koja se ukriva u našoj sevdalinci. Slavni književnik Ivo Andrić zabilježio je u svojim 'Sveskama' i četiri stiha poznate sevdalinke “Akšam mrače, moj po Bogu brate”:

Akšam mrače, moj po Bogu brate,
A jacijo, moja posestrimo,
Pola noći, pola dobra moga,
Eto zore dušmanina moga.

Uz te strihove dodao je komentar: "Naši kompozitori koji stalno traže tzv. narodne motive mogli bi u ova četiri slika naći dostojan predmet za obradu i stvoriti od njega čitavu simfoniju jedne ljubavne noći."

Za mene, pak, svaka sevdalinka je čitava simfonija najčudesnijih zamršenih, dragih i bolnih uzlova naših duša. I to ne samo noćima, nego i beskrajno dugim i surovo kratkim danima.


depo

[Mister No]

Ma svaka mu čast, al je brate dosadan do bola

Od njega su mi dosadniji samo onaj Sead Hadžijahić i kreveljko Batko.

[Dust]

Jest'... meni je covjek drag i volim slusati njegov glas, koji je uspavljujuci i nikada ne odslusam do kraja ono o cemu prica

[Krokodil Behko]

Što se tiče te sevdalinke koju hvali "Svadili se orli i sokoli" nisam ni znao
za nju dok nisam tu pročitao. Evo sad je nadjoh ali nema tog Šerbe a ne znam ni ko je

Nije loša pjesma

[ytube][/ytube]

[Mister No]

Evo sad je nadjoh ali nema tog Šerbe a ne znam ni ko je

Nije loša pjesma

Čuveni harmonikaš...

http://bs.wikipedia.org/wiki/Ismet_Alaj ... %C5%A0erbo

[Ruana]

Udav ospice dobijem od njega.
Ali ovo sto radi svaka mu cast.

[Krokodil Behko]

Al Pacino je pun kompleksa, Bregović uzima sve što želi, Schwarzenegger voli flert, Mick Jagger...



Dijana Bećirević, jedna od najljepših Jugoslovenki i zvijezda nekadašnjeg "Starta", a potom i američkog "Plejboja", plavokosa bomba "Made in Tuzla" sa stalnim prebivalištem u Los Angelesu, žena koja je srušila vladu Silvija Berlusconija, koju je papa Benedikt XVI vozio na "vespi", kojoj je Mick Jagger vjerovao više nego bilo kojoj drugoj, koja je odoljela Kevinu Costneru, po prvi put bez ustezanja priča o svom ljubavnom životu u novom broju srbijanskog Nedeljnika



Dijanu Bećirević sam prvi put "sreo" početkom osamdesetih godina na jednom dedinjskom kiosku. Sećam se duplerice "Starta" na kojoj se "izležavala" plavokosa lepotica iz Tuzle. Kasnije je došao i američki "Plejboj", ali i karijera manekenke u Italiji tokom koje je "okupirala" naslovnice poznatih magazina. Ali Dijana Bećirević nije nikakva "mama" današnjih starleta koje od lektire imaju samo pročitane tomove "Sana", "Skandala", "Daily sporta"... Učilo se kod Dijane u životu, pa su se nizali semestri i diplome na čak tri fakulteta. Jedan je bio i žurnalistika i ubrzo je stigla na čuvenu televiziju RAI, ali ne kao oskudno obučena voditeljka izvlačenja lotoa, već novinarka emisije religioznog tipa. Postala je jedina novinarka koju je papa Jovan Pavle II ugostio nekoliko puta. Današnji papa Bendikt XVI ju je vozio na "vespi", što je brzinom većom od ovog lakog motora prouzrokovalo trač da je Dijana ljubavnica tadašnjeg kardinala Racingera.

Napravila je i poslednji intervju zvezde Formule 1 Ajrtona Sene, koji je dvadeset četiri sata nakon što je Dijana isključila crveno dugme za snimanje stradao na stazi. I to nije bila njena jedina veza sa kraljevstvom brzih bolida, pošto je brzinom većom od vozila iz "Meklarenove" ergele otela srce čuvenom Nikiju Laudi, koji se zbog nje i tukao, odbacujući imidž hladnog Austrijanca.



Dobila je i preporuku za ulazak u svet filma i to lično od čuvenog Federika Felinija, ali je to nije zanimalo već posle druge uloge. Priznaje da nije nikada umela da peva, a da jeste, imala bi deset svetskih "number one" hitova jer je njen "otac", "kum" i "mecena" bio niko drugi do slavni Ahmet Ertegun, neprikosnoveni vlasnik "Atlantik rekordsa", iz čijih pogona su izašle mnoge zvezde od Reja Čarlsa, preko Rolingstonsa, Led cepelina pa do Kid Roka.

Trebalo je vremena da mi Dijana Bećirević sve ispriča do početka ovogodišnjeg Superboula, u nedelju 4. februara. A pre nego što će teren stadiona Mercedes benz Superdoma u Nju Orleansu zaparati đonovi gladijatora Baltimora i San Franciska, Dijana mi je približila displej svog mobilnog telefona i pokazala fotografije koji su krasili duplericu magazina "Start" preko koje smo se i "upoznali" osamdesetih.

I kako je na džinovskom plazma ekranu igra postajala sve muškija, meni nije padalo na pamet ništa drugo nego da je propitam o raznim muškarcima koji su se prošunjali kroz njen život, ali u ono kalifornijsko parče biografije plavokose bombe "Made in Tuzla". A najbitniji čovek njenog života je naravno...

Ahmet Ertegun

Osnivač "Atlantic Recordsa" i čovek koji je bio zadužen za karijere najvećih muzičkih zvezda poput Rolingstonsa, Led cepelina, Reja Čarlsa, Arete Frenklin, jedna je od najznačajnijih osoba u mom životu. Kao drugi otac. I to tokom dvadeset godina života koje sam provela radeći s njim. On me je doveo iz Rima u Los Anđeles. Došao je po mene u društvu Ala Gora, bivšeg američkog potpredsednika. Sedeli smo u hotelu na rimskom Španskom trgu i dogovorili se da se preselim u Kaliforniju i počnem da radim za "Atlantic Records".

Ahmet je jedan od najznačajnijih ličnosti u muzičkoj industriji. Bio je i vlasnik fudbalskog kluba Kosmos iz Njujorka u kome su sedamdesetih igrali Pele, Bekenbauer, Krojf... Tokom petnaest godina, koliko sam radila za Erteguna, odlučivala sam ko će da sedne za njegov sto, ko se i kada prima u audijenciju. Koliki je značaj Erteguna govori i podatak da je njegova smrt okupila bend Led cepelin. Održali koncert u pomen čoveku koji ih je uzdigao. Samo tad i nikad više. Sakupljeno je dvadeset i šest miliona funti za stipendiranje studenata na Oksfordu.

Al Paćino

Svi su padali pred "Majklom Korleoneom", ali ne i ja. Nije bio moj tip. Al Paćina sam upoznala kada je sa Frensisom Fordom Kopolom snimao "Kuma". Izlazili smo, ali je on bio večno napet i uvek u paranoji od paparaca. Redovno u strahu da će ga uhvatiti. Moj zadatak je da muškarca napravim muškarcem, a njegov da mene napravi ženom. To nisam osećala kod Paćina, već samo njegov ključali ego.

Počeo je da mi daje naredbe kada smo bili u noćnim provodima. Kao, "idemo odmah kući". Odgovorim mu: "idi ti slobodno". Dogovarali smo naše druženje i na Siciliji. Rekla sam mu "Staviću ti košuljicu". Mislila sam na ludačku košulju. I neverovatno, samo dva dana posle ovog mog zezanja Al Paćino je završio na psihijatrijskoj klinici. I to od posledica konstantnog stresa. Al je divan tip, ali iako ga mnogi vide kao "Kuma" ili "Skarfejsa", ja sam ga doživela kao neopuštenu osobu. Možda čak i sa nataloženim kompleksima.

Arnold Švarceneger

Velikog "Terminatora" i "mog" bivšeg guvernera upoznala sam na jednoj žurci Luja Vitona. A pre samog partija bila sam sa Nastasjom Kinski. Mislila sam da ćemo nas dve zajedno otići na žurku, ali je ona odustala. Rekla je "Idi bez mene" i dala mi ružu. I otišla sam obučena dominatno u bordo pliš. U jednom trenutku na parti stiže Arnold Švarceneger sa suprugom Marijom Šriver i "bum"... Pravo na mene. I tu je počeo flert. Rekao mi je "I like your rose". Uzvratila sam sa "Mogu se kladiti da ti se samo moja ruža sviđa". I tekao je flert, ali u jednom trenutku me je uhvatio Ahmet za ruku i procedio "Pazi da te ne udari ljubomorna Marija Švimer". Mislim se, pa ne radim ništa, ali moj "tata" me je ubedio rečima "Rekli su mi da je bolje da rastavim. I ja rastavljam".

Goran Bregović

Pored toga što sam optužena za pad italijanske vlade, "krivili" su me i da sam zamalo rasturila "Bijelo dugme". Živela sam u Milanu i družila se sa Vladom Pravdićem, klavijaturistom "Bijelog dugmeta". Bio je zaljubljen u mene, ali odjedanput se pojavio Goran Bregović. A kada Goran nešto hoće, onda i dobije. I tu je krenuo sukob dvojice članova "Dugmeta".

A da li me je Goran "ukrao" od Vlade? Pa jeste. Gledala sam Bregovića pre nekoliko godina u LA. On je jedini muzičar sa ovih prostora koji nastupa u elitnim američkim dvoranama. Ostale naše zvezde se moraju zadovoljiti prostorima na periferiji.

depo

[Crazy_VipeR]

upropastila se iduci pod noz, na slici bez grudnjaka i onoj prvo lice potpuno drugacije.

3 fakulteta, svaka cast.

[STrendzer]

[ytube][/ytube]