![Forum [Bot]](./images/ranks/s.png "Forum [Bot]")
Čitava tragikomedija oko bivstvovanja ovog pokaznog teleta na državnim jaslama kulminirala je početkom ove godine, kada su pripadnici OS BiH, 3. januara, prilikom vršenja redovnih zadataka fizičkog obezbjeđenja na vojnoj lokaciji "Krčmarice" pokraj Banjaluke, primijetili da su nepoznata lica neovlašteno i nasilno ušla u objekte OS.
Odmah po saznanju, obaviješteni su Ministarstvo unutrašnjih poslova Republike Srpske i Agencija za istrage i zaštitu BiH, čiji su pripadnici izašli na lice mjesta i izvršili uviđajno-istražne radnje iz svojih nadležnosti.
A te uviđajno-istražne radnje su pokazale da fali dosta toga u narečenoj kasarni. Samo na osnovu preliminarnih rezultata istrage, utvrđen je nedostatak: 599 komada detonatorskih kapisli DK-8, 25 električnih kapisli EDK, jedan upaljač SU 24 sata M 70, 16 komada upaljača GPB-2, tri komada upaljača PDM 51 A5 i 12 komada upaljača UMNP-1.
Zbog nestanka oružja, sa dužnosti su privremeno udaljena dva pripadnika OS BiH?!
Samo dva čovjeka?! Da li je moguće da su za ovakvu krađu kriva samo dva čovjeka? Ili će prije biti da je riječ o dva stražara koja su „zaspala“ na straži, a da je čitavu „akciju“ odradio neko treći.
U svakom slučaju, riječ je o kriminalnom aktu koji, zbog nedostatka pravih informacija, može da se promatra isključivo spekulativno. Da li su lopovi ukrali prvo što im je palo šaka ili su išli ciljano na krađu baš ovih minsko-eksplozivnih komponenti? I na kraju krajeva, kome su potrebite ove stvari, preciznije, postoji li namjenski uređeno crno tržište oružja u BiH? Jer, svi znamo da je naša draga zemlja prva u svijetu po broju mina na jednog čovjeka, svi znamo da svaka druga kuća ima oružje, a svaka peta arsenalčić. Nije teško povjerovati onda da pored takvih količina naoružanja mora postojati i tržište.
Nije vrag da su kradljivci došli spolja sebi za ćeif?
Zapravo, postavlja se pitanje - Da li su uopšte došli spolja?
Kako navode „Nezavisne novine“, krađa inicijalnih kapisli, upaljača i eksplozivnih sredstava iz skladišta Oružanih snaga BiH na Krčmaricama, kod Banjaluke, smišljena je i organizovana iznutra, a postoji velika vjerovatnoća i da je prijavljena samo da bi bio prikriven nedostatak naoružanja, koje je ranije nestalo. Njihov izvor tvrdi da je inicijalne kapisle, upaljače i eksplozivna sredstva koji su ukradeni, nije bilo moguće odnijeti iz skladišta bez pomoći "nekoga iznutra".
"Objekti na Krčmaricama su sigurni i potpuno obezbijeđeni, tako da bi krađa bez pomoći iznutra bila nemoguća misija", rekao je izvor Nezavisnih novina.
Isti izvor naveo je da postoji velika vjerovatnoća da je krađa prijavljena samo fiktivno, kako bi se zaštitili oni koji su mine i minsko-eksplozivna sredstva ranije iznijeli iz magacina i prodali.
I sve ovo nije daleko od istine i zdrave pameti. Jer, ako se vratimo na početak priče, ali i ako samo formalno-logički zaključujemo, lako je pojmiti da su oružane snage zapravo jedna državna socijalna ustanova, koja zbog svoje specifične zatvorenosti i kakve-takve homogenosti vrlo lako i komotno omogućava pripadnicima OS-a da kradu, otimaju i prepodaju vojna sredstva.
E, sad, ovdje je jako važno NE PARANOISATI. Istina, sa oružjem nikad nije časno niti pošteno raditi, niti se išta lijepo i milo očekuje od tog istog oružja, ali sve ukazuje da su krađe i preprodaje izazvane tek pukom bijedom, a ne nikako nekom višom, ideološkom pozadinom.
Svakako da nikoga ne treba amnestirati od krivice. Krađa je krađa. Ali, treba hladne glave sagledati čitavu istuaciju. U protivnom, u izbornoj godini, prljavoj, kakva će sigurno biti, i ovo pitanje se može očas posla ispolitizirati.
A to nas vodi na traumatično tle početka devedesetih, kada su nestajale velike količine oružja iz kasarni, koje će kasnije služiti kao primarni alat ovdašnjeg pokolja.
Baš zato se ovaj i ovakvi slučajevi odmah moraju rasvijetliti, država mora biti efikasna i ljudi koji su to uradili moraju biti privedeni pravdi. Gađanskoj pravdi, gdje sudska vlast obavlja svoj posao.
U protivnom, imaćemo retoričku kanonadu, gdje će se političke vođe sva tri nacionalna korpusa zapitati - Ko to tamo krade municiju i oružje da bi, možda, ubijao svoje komšije druge nacionalnosti?
Zapravo, nerješavanje slučaja „Krčmarice“, i ne samo njega, direktno ide na ruku političkim liderima uoči vrelog proljeća i još toplijeg ljeta.
A, stvarno, šta će nama vojska?!
Svaka država ima svoju vojsku. Ili barem paravojsku. Eto, napriliku, i Vatikan ima švicarsku Gardu. Čitav afrički kontinent je, recimo, premrežen paravojskama, koje već pedesetak godina ratuju. Tu i tamo, za želje i interese nalogodavaca. Sve u svemu. ništa novo.
Tako i Bosna i Hercegovina, koja već dvadeset godina pretenduje da bude normalna država, ima svoje Oružane snage. Posve sigurno se ne zna šta one rade, osim povremenih mirovnih ekskurzija u narečene afričke zemlje i, naravno, gašenja požara.
Ono što se pouzdano zna jeste da su te i takve OS na dnu administrativnog hranidbenog lanca u BiH. A, kad ste u BiH na dnu bilo koje hijerarhijske ljestvice, baš ste donji. Tako, recimo, državne institucije, entitetski i lokalni izvršni stubovi vlasti, te javna preduzeća žive podgojeno na BiH jaslama koje svi finansiramo. Više-manje, svima je dobro, ali ima otužnih izuzetaka. Eto, jedan od izuzetaka koji garvitira ka bijedi jesu narečene Oružane snage BiH.
Sastavljene iz neka tri puka, obitavaju one, gotovo nevidljive same sebi, a kamo li puku iza debelih žica nekadašnjih JNA kasarni. Ljudi u maskirnim uniformama, koje nose gotovo jedino u tim kasarnama, postali su toliko endemična vrsta u javnosti da se taj isti puk sablažnjivo okreće kad ugleda vojno lice u čudesnom kaki maskirnom dezenu kako hodi po ulici. Ta kaki mustra, ko li je izabra, najbolje opisuje poziciju u kojoj se nalaze OS BiH.
Oružane snage u ratu protiv brojeva
A što se tiče Oružanih snaga BiH, one i njihovi jadi su sami sebi dovoljni. Kao lijevo smetalo, 13. prase, ne baštineći ništa ni od koga, ništa ni za koga, ljudi u uniformama su tek sablasni duhovi koji čekaju penzionisanje ili prekid radnog staža.
BiH vlast drži na životu ovu protokolarnu, a ekstremno nerentabilnu formaciju iz samo dva razloga. Prvi je taj što ne mogu otpustiti tek tako, odjednom, oko 10.000 profesionalnih vojnih lica, 5.000 lica u rezervnom stanju kao i oko 1.000 civilnih radnika i dovesti sebe u nezavidnu situaciju u izbornoj godini. Bilo kakvi dodatni štrajkovi, protesti i neslaganje sa režimom, uz one koje su ukalkulisali, nikako im ne idu u prilog.
Treba napomenuti da je od početka 2010. godine do kraja 2012. godine iz OSBiH otpušteno 1.949 vojnika koji su zbrinuti penzionisanjem pod povoljnijim uslovima, preuzimanjem u entitetska tijela ili otpustom i zbrinjavanjem putem NATO Trust fonda. Ali samo u prošloj godini je otpušteno bezmalo 1000 ljudi bez bilo kakvih naknada i prava na penzije. Prilikom usvajanja Budžeta za 2014. godinu, jasno i glasno su se čuli povici da se i ovaj broj pripadnika OS smanji. Pored toga, tu su bili i konkretni prijedlozi člana Predsedništva BiH iz RS Nebojše Radmanovića da se, u cilju racionalizacije Oružanih snaga BiH, nacrt budžeta Ministarstva odbrane BiH umanji za troškove bruto plata, naknade pratećih materijalnih troškova za 1.000 vojnika, te da se nacrt budžeta Tužilaštva BiH svede na ovogodišnji okvir i umanji za 2,1 milion KM, koji ipak nisu prihvaćeni. Na kraju je za Ministarstvo odbrane BiH predviđeno 282.854.000 KM, što je za 8.214.000 KM manje u odnosu na 2013. godinu. Dakle, OS BiH su na štapu i kanapu.
Tako u ovoj šumi brojeva dolazimo do očekivanog pitanja - Kako je moguće da Oružane snage sa preko 280 miliona KM godišnje budu na prosjačkom štapu? I koji je, uopšte, razlog postojanja OS BiH?
Pa, postoji jedan, možda najbitniji razlog za egzistenciju Oružanih snaga. Naime, OS mogu biti jako dobar okidač u, na sreću, verbalnoj političkoj kanonadi. Jednom riječju, jako lako ih je zloupotrijebiti.
Tako se vraćamo na početak priče. Dok druge svjetske vojne i paravojne formacije služe zastrašivanju ili bogme i konkretnom djelovanju, OS BiH su u stanju vječne rezerve, jedući same sebe i sve rjeđi državni kruh. Te i takve OS se ponašaju kao, uostalom, bilo koji predstečajni soc-realistički kolektiv. Malo se kobiva dolazi na posao, malo se štrajkuje, malo se bogme i ukrade. U međuvremenu se pogleda na državne jasle. Samo što se ovdje umjesto balvana, gvožđa, mesinga, furnira i starih kompjutera, kraducne nešto municije i oružja.
A priča o jednoj ukradenoj puški ili mini, u čitavom regionu ima daleko veću težinu od one o milionskim krađama gađana od strane države u svim mogućim i nemogućim nesrećnim privatizacijama. Bolje zvoni vojna priča. Brže se lijepi za uši glasača i dalje se u medijima čuje.
E, zato vlastima trebaju Oružane Snage BiH
:
za ministarstvo odbrane. Gdje je logika da se uništavaju novije puške dok nam vojska nosa nešto što je korišteno u Vijetnamskom ratu 
