Semir Osmanagić ime je koje najvjerojatnije znate, a zapravo ga ne bi ni trebali zapamtiti.
S druge strane, navodno otkriće drevnih piramida u Bosni i Hercegovini bila je vijest kojoj su pažnju posvetili svi svjetski mediji. Isprva se cijela priča o bosanskom Indiani Jonesu, odnosno već spomenutom Semiru Osmanagiću, koji je u gradiću Visoko pored Sarajeva pogledao prema brdu Visočica i samo njemu smislenim metodama zaključio kako se ispod njega krije Piramida sunca, medijski promatrala u vjerovali-ili-ne stilu. Danas, dvije godine nakon prvih iskopavanja, mnogi svjetski i bosanski znanstvenici, koji su se oglasili u novinama od londonskog Guardiana do sarajevskih Dana, još uvijek ne mogu vjerovati kako su neki, a među njima i dio bošnjačke političke elite, prihvatili Osmanagićevu vudu-arheologiju. Treba i napomenuti kako Osmanagić nema apsolutno nikakvog formalnog arheološkog ili povijesnog obrazovanja, ali se zato može pohvaliti pisanjem višetomne «Alternativne povijesti» u kojoj se, između ostaloga, razmatra utjecaj vanzemaljaca na razvoj civilizacije.
Osmanagić je i vrlo spretan poslovni čovjek, te je u dvije godine 'lopatanja' oko Visokog uspio stvoriti istaživačku fondaciju koja se financira i državnim novcem. Njegove teorije o piramidama starim dvadeset tisuća godina u srcu Bosne i Hercegovine detaljno su prezentirane i na internetu, preko višejezične stranice
www.piramidasunca.ba. Da je sve spomenuto, ali i još mnogo toga, savršen materijal za satiru prvi je shvatio bosanski novinar i pisac Emir Imamović, kojemu je Algoritam objavio drugi roman, naslovljen «Tajna doline piramida». U svojem prvijencu «Jel neko vidio djevojčice, kurve, ratne zločince», koji se prometnuo u bestseler užih razmjera, Imamović je bio inspiriran bosanskom ponekad previše nestvarnom stvarnošću. I ovaj put je zadržao isti ironično-benevolentni stil pisanja, prezentirajući se kao uobičajeni stereotip dobroćudnog veseljaka iz Bosne i Hercegovine, koji, kako to već ide, pričaju najbolje viceve o sebi samima.
Imamović je, baveći se viskočkim pseudopiramidama, postao i predmet medijskih špekulacija: «U novinama je već izašao naslov «Bosanac protiv piramida». Naravno, to je potpuno pogrešno, jer biti protiv bosanskih piramida jednako je kao biti protiv ljepote slovenskog nogometa ili hrvatskog svemirskog programa. Ne može se biti protiv nečega čega nema. Problem je da je to čega nema mobiliziralo najmanje devet od četrnaest nivoa vlasti u BiH, a i koštalo je božju kišu para. Trenutno su «nađene» četiri piramide, a zovu se Sunce, Mjesec, Zmaj i Ljubav.» Važna Imamovićeva spisateljska karakteristika, koju on pripisuje činjenici da primarno radi kao novinar, jest bavljenje svježim temama, bez pretjeranog vremenskog odmaka, koji je pak iznimno popularan u hrvatskoj književnosti. Imamović naglašava kako u Bosni drukčije i ne može, jer tamo sve traje i nikada se ne razriješava, te predviđa i negativne reakcija zbog ismijavanja jedne od novokomponiranih bosanskih svetinja.
«Tajna doline piramida» može se čitati i na jedan drugi način, naglasio je Davor Sučić, frontman «Zabranjenog pušenja», koji je sudjelovao u predstavljanju Imamovićeve knjige. Zanimljivo je napomenuti kako Sučić, za razliku od Semira Osmanagića, ima diplomu iz povijesti, i njemu je priča o piramidama bolno tužna: «Nemojte ovu knjigu čitati po onoj poznatoj matrici «Hej, Bosanac, ispričaj nam nešto smiješno!», jer ona govori o presudnim vremenima za jedna prostor koji je svijetu dao puno ljepote. Imamovićeva priča nije humoristički skeč, jer tragedija je kad jedna država svoju budućnost daje u ruke Indiani Jonesu.»
Drukčiji pristup tumačenju Imamovićeva romana imao je publicist Denis Kuljiš, koji je iscrpno analizirao početke romana nekoliko manje ili više slavnih suvremenih autora. Spomenuti su, dakle, John Le Carre, Boris Akunin, Elmore Leonard i Dževad Karahasan, a najbolje od svih je prošao Leonard. Najgore od svih je prošao pak roman «Sara i Serafina», čiji je početak toliko odbio Kuljiša da nije smogao snage dovršiti čitanje ovog štiva. «Tajna doline piramida» je, dakle, uspoređena s Leonardovim romanom «Rum Punch», prema kojem je Quentin Tarantino snimio «Jackie Brown» koju Kuljiš smatra nenadmašnom i zbog svojeg akutnog početka. Isti takav je, po Kuljiševim riječima, i Emir Imamović, kod kojeg se odmah vidi mjesto radnje, stanje u društvu, pripovjedačka strategija, te se pojavljuju neki od ključnih likova.
«Tajna doline piramida», s podnaslovom «U potrazi za dokazima da su u Bosni i Hercegovini živjela inteligentna bića», prvenstveno je humoristično-satirični roman. No ipak se teško oteti utisku da je Davor Sučić najbliži biti, a ta je kako se visočkim izmišljenim piramidama mora smijati kako bi se izbjeglo plakanje nad sudbinom jedne zemlje u kojoj nadu u bolje sutra može pružiti serijski sakupljač prefiksa «kvazi» i «pseudo» iliti Semir Osmanagić.
POSJETA POGLAVARA ISLAMSKE ZAJEDICE BIH BOSANSKOJ DOLINI PIRAMIDA 
![Forum [Bot]](./images/ranks/s.png "Forum [Bot]")
