Meša Selimović

[KOMESAR]

"Ljudsku zatvorenost može razbiti samo ljubav."

(KRUG)

[KOMESAR]

"Vidiš, još mislim dobro o tebi, i želim da se ponekad probudiš usred noći, i da dugo sjediš prekrštenih nogu na postelji, mučeći se kajanjem i stidom zbog mene.
Ali, neka ti je prosto, nisi ti birao svoju sitnu dušu, dali su ti je, ne pitajući, došao si na red kad drugih, boljih, više nije bilo. Alahemanet, čovječe kao i svi ostali, koji čine zlo ali ga ne smišljaju. Od onih drugih, koji zlo smišljaju i određuju, neka bog sačuva i tebe i mene."

Meša Selimovic

[KOMESAR]

Bože, kako su ljudi nesrećni.

Prvi put sam sve ovo ispričao jednoj djevojci, i prvi put ovako, u nekoj
vezi, od početka do kraja.
Tako sam i sam sebi složio razložnu priču, koja se dotle gubila u
komešanju
odvojenih dijelova, u magli zebnje, u nekom zbivanju van vremena,
možda i izvan nekog određenog smisla, kao težak san koji ne mogu ni da
prihvatim
ni da odbacim. A zašto baš njoj, i zašto o ovome, nisam mogao ni sam
sebi objasniti.
Učinilo mi se da zna slušati, razumjeti svakako neće, a slušanje je
važnije od razumijevanja.
Iskustvo me naučilo da ono što se ne može objasniti samome sebi, treba
govoriti drugome.
Sebe možeš obmanuti nekim dijelom slike koji se nametne, teško izrecivim
osjećanjem, jer se skriva pred mukom saznavanja i bježi u omaglicu, u
opijenost koja ne traži smisao. Drugome je neophodna tačna riječ, zato
je i traziš, osjećaš da je negdje u tebi, i loviš je, nju ili njenu
sjenku, prepoznaješ je na tuđem licu, u tuđem pogledu, kad počne da
shvata.
Slušalac je babica u teškom porođaju riječi. Ili nešto još važnije. Ako
taj drugi želi da razumije.
A ona je željela, i više nego sto sam se nadao.
Dok sam pričao, s njenog lica je nestalo vedrog izraza, koji me možda i
naveo na neočekivani razgovor, a zamijenilo ga nešto nenadno zrelo, i
tužno.
Rekla je samo:
- Bože, kako su ljudi nesrećni.

( Tvrđava )

[KOMESAR]

Ukočila mi se ruka kojom držim pero, svijeća tiho kašljuca i prska sitnim varnicama braneći se od smrti, a ja gledam u duge redove slova, u nišane misli, i ne znam jesam li ih ubio ili oživio.

(Derviš i smrt)

[KOMESAR]

"Ne znam kako i zašto tako uporno dozivam djetinjstvo, sigurno je to bježanje."

(Derviš i smrt)

[Jaca]

"Vidiš, još mislim dobro o tebi, i želim da se ponekad probudiš usred noći, i da dugo sjediš prekrštenih nogu na postelji, mučeći se kajanjem i stidom zbog mene.
Ali, neka ti je prosto, nisi ti birao svoju sitnu dušu, dali su ti je, ne pitajući, došao si na red kad drugih, boljih, više nije bilo. Alahemanet, čovječe kao i svi ostali, koji čine zlo ali ga ne smišljaju. Od onih drugih, koji zlo smišljaju i određuju, neka bog sačuva i tebe i mene."

Meša Selimovic

[Jaca]

I onda te nešto promeni. Shvatiš da ne možeš biti onaј čovek od juče, a ne znaš koji ćeš biti sutra. ...Naposletku, uvidiš da je vreme da počneš da misliš na sebe jer si negde, davno, zaboravio na to..

M.Selimović

[KOMESAR]

"Ne vrijedi se, vala, ni bojati. Nije lako ne bojati se, ali ne vrijedi. Prođe čovjeku život u strahu, pa kao da nije ni živio. Šta će mu onda i život?"

Meša Selimović

[KOMESAR]

I onda te nešto promeni. Shvatiš da ne možeš biti onaј čovek od juče, a ne znaš koji ćeš biti sutra. ...Naposletku, uvidiš da je vreme da počneš da misliš na sebe jer si negde, davno, zaboravio na to..

M.Selimović

Meša nije nikad pisao ekavicom!

[Krokodil Behko]

I onda te nešto promeni. Shvatiš da ne možeš biti onaј čovek od juče, a ne znaš koji ćeš biti sutra. ...Naposletku, uvidiš da je vreme da počneš da misliš na sebe jer si negde, davno, zaboravio na to..

M.Selimović

Meša nije nikad pisao ekavicom!

Čini mi se da jeste, do pola, u Krugu.

[KOMESAR]

''Dan se umorio, a noć polako prilazi, i u toj pukotini vremena bez svjetlosti i bez tame, svijet se povlači, gubi se njegovo prisustvo u nama, a ostajemo mi, sami.Tad počinju da se okreću nečujni projektori sjećanja, odvijajući najčešće jedan te isti film...Moje sjećanje je neobično, prividno, nevezano za ono što je najjače u meni...ali sam ga se držao uporno, nalazeći u njemu poseban smisao i ljepotu..Oživio sam ponovno nju koju nisam vidio a postojala je, znam to sigurno."

Meša Selimović

[KOMESAR]

I onda te nešto promeni. Shvatiš da ne možeš biti onaј čovek od juče, a ne znaš koji ćeš biti sutra. ...Naposletku, uvidiš da je vreme da počneš da misliš na sebe jer si negde, davno, zaboravio na to..

M.Selimović

Meša nije nikad pisao ekavicom!

Čini mi se da jeste, do pola, u Krugu.

Istina, u romanu Krug, je pokušao (nasilu) da piše ekavicom, pa u sred romana se dvoumi oko e -je/ije... pa gdje će radnju u Sarajevo ili Beograd, pa onda se odlučuje za radnju u Beogradu, ali mjenja u ijekavicu jer je to zaista njegovo.
(Uostalom, taj roman nije završen)

[KOMESAR]

Živio sam svakojako, ali većinom pošteno, a to me ispunjava zadovoljstvom.
Kažem većinom jer se dešavalo da načinim i nepoštenu stvar, kao i većina ljudi, mada nikada nisam nanio zlo, bar ne ozbiljno.
Patrijarhalno vaspitanje, a docnije komunistički moral (ili ono što sam ja pod tim zamišljao), tjerali su me da mislim o drugim ljudima, a rađe sam pristajao na svoju štetu nego na tuđu.
To me je često stajalo spokojstva i sigurnosti, ali sam uvijek volio da budem prevaren, nego pokvaren, više sam volio da ispadnem naivan nego surov.

(Iz testamenta)

[navika]

Proljece, sunce. vedrina, misao bez tezine. Vedra misao srce obasja,
vedra ni zbog cega,
misao niocemu...
Sapucem besmislene stihove, cujem mazenje gugutke u granju visoke topole, ispunjava me radoscu djecji smijeh, zao mi je ptice sto je izbezumljeno sunula preko krova, uplasena. Dio sam svega sto vidiim, i znam to, i srecan sairn, i lako mi je, kao da sam od vazduha.
Lakomisleno, ili lukavo, moje srce se branilo od trpljenja.
Smijeseci se, usao sam u bezistan, razmetljiv kao mlad bogatas, i zatrazio da mu pokazu zensku maramu.
Za kakvu zenu, mladu ili staru? - pitaju me.
Mladu i lijepu, najljepsu zenu u gradu.
Da li asikujemo?
Da, jos asikujemo, iako je udata za mene.
Sredovjecni bazrdjan me gleda sazaljivo, kaze:
- Dodji mi kroz godinu-dvije, da te upiitam za asikovanje.
- Doci cu - velim i smijem se veselo.
I on se smije, bogzna zasto, zbog moje naivnosti, ili zbog svoga iskustva.

[navika]

Izasao sam s mucnim okusom Osmanove price o mrznji. Kakav je zivot tih ljudi, kakvo prezanje bez predaha, izracunavanje svakog koraka i svake rijeci, naporno razmisljanje o mogucim potezima protivnika, kakva muka, kakva danguba! Kako malo vremena i mogucnosti za obicnu ljudsku misao i osjecanje, za brigu i o cemu izvan sebe i svoje ugrozenosti. Vidimo ih u snazi, u sili, u moci, a ne znamo za njihovu tjeskobu, za strah od svega, od sebe, od drugog, od veceg, od manjeg, od pametnijeg, od pakosnijeg, od vjestijeg, od tajne, od sjene, od mraka, od svjetla, od krivog koraka, od iskrene rijeci, od svega, svega, svega!
Zar je onda cudo sto su zli!
Da li bih se i ja upleo u te djavolje kucine da sam kojim cudom posao njihovim putem? Sigurno! A ne bih ni znao kakva me nevolja snasla, jer ni oni ne znaju da se moze zivjeti drukcije.
A moze! Bez hljeba ponekad, ali bez mrznje, bez stalne strepnje, bez straha. Ja sebi mogu da dopustim luksuz lude misli, bezrazlozne radosti, jakog osjecanja, neodgovorne rijeci. Uvijek imam vremena za sebe obicnog. I pripremam se, dugo, istina, za ljudski zivot u miru.
Njima je stalno u mislima onaj drugi, koga ne vole i koji njih mrzi, i onaj moguci, poznati i nepoznati, koji im sprema zamku. I stalno su u ratu, spasce ih muka samo smrt.
A meni je u mislima zena koju volim (zasto je bila ljuta?), i u srcu djetinja radost zbog prvog snijega. Gledam odusevljeno, kao da nikad nisam vidio, kako pada u gustim pahuljama, bjelinom pokrivajuci grad.
Beznacajne misli, beznacajna osjecanja, a koliko sam od njih bogatiji! I javile su se zato, izgleda, da me svojom bezazlenoscu odvoje od njihova mraka.

[KOMESAR]

"Pun je svijet nesreća. Znam, tiču nas se samo naše, ali zar i tuđe nisu naše?"

Meša Selimović

[KOMESAR]

Prof. dr. Sanjin Kodrić

Na pitanje ”Ko je bio Meša Selimović?”, prof. dr. Kodrić ima nedvosmislen odgovor:

”Meša Selimović je jedan od najvećih pisaca bošnjačke i bosanskohercegovačke književnosti, jedna od njenih temeljnih vrijednosti, jedan od onih autora koji nas je u književnom i kulturnom smislu legitimirao svojim djelom tokom šezdesetih i sedamdesetih godina. Kada je 1966. godine izašao roman ”Derviš i smrt”, bilo je to vrlo važno upozorenje da postoji književnost koja nije hrvatska ni srpska, koja je muslimanska, kako se tada govorilo. Ta književnost nije zasebna po svom imenu ili želji za imenom, već po svom karakteru, a taj karakter najbolje je pokazao roman ”Derviš i smrt”, zajedno s pjesničkom zbirkom ”Kameni spavač” Maka Dizdara, koja je također objavljena te 1966., ili pripovjedačkom zbirkom ”Pobune” Derviša Sušića.

Ta važna djela među kojima prednjači djelo Meše Selimovića su djela koja su odigrala ključnu ulogu u razbijanju stereotipa o Bosni kao tamnom vilajetu, gdje kultura uopće ne postoji, pa tako ni književnost”

Knjiga ‘Ko je bio Meša Selimović”, autora Seada Zubanovića neutemeljen pokušaj instrumentalizacije

Knjigu ”Ko je bio Meša Selimović”, autora Seada Zubanovića, koja je nedavno promovisana u prostoru Gazi Husrev-begove biblioteke, u kojoj autor tvrdi da je Ivo Andrić, ustvari, stvarni pisac romana ”Derviš i smrt” i ”Tvrđava”, prof. dr. Sanjin Kodrić odbacuje kao neutemeljen pokušaj instrumentalizacije biografije i književog djela Meše Selimovića:

Knjiga ”Ko je bio Meša Selimović” ne samo da nije naučno djelo, književno-historijska studija ili kulturno-historijska studija, već je to knjiga koja nema nikakvo realno činjenično utemeljenje u smislu osude i odbacivanja. U strašnoj sam dilemi šta se time htjelo postići. Ako bismo danas odbacili Mešu Selimovića, sami bismo dovršili projekat velikonacionalnog svojatanja i uvlačenja Meše Selimovića isključivo u okvire srpske historije i književnosti. Odbaciti Mešu Selimovića na način kako to traži ova knjiga, zapravo znači prepustiti ga onima koji su ga sve vrijeme i htjeli kao vezira srpske književnosti i kao njenu izrazitu vrijednost. Nisam protiv ideje višepripadnosti pisaca, ideja interliteralnosti i interkulturalnosti važna mi je i bliska, ali u slučaju Meše Selimovića radi se o bezočnoj instrumentalizaciji njegove biografije i književnog djela. Ovo što pokušava ta knjiga, oblik je instrumentalizacije biografije i književnog djela Meše Selimovića iz meni nepoznatih i neobjašnjivih razloga.

[KOMESAR]

Nije mogao da zaplače, onemogućen nekom mukom koja nije osjećanje već misao o odvajanju, daleka i bliska, davnašnja i sadašnja, vječna i povremena: svejedno je koliko se jako vezuješ, sudbina će razdvojiti sve veze. To nije čak ni tužno, toliko je neminovno, jače od svega što čovjek hoće i želi. Gubitak kao smisao postojanja. Nestajanje kao završetak životnog procesa. Razdvajanje kao kraj svake ljubavi.

(Krug)

[KOMESAR]

Misli na nju, mjesecima razdvojen, susreće je kad se vrati, uljepšanu željama s dalekih puteva, upija žednim očima da je zapamti i ponese na nova putovanja. Gdje će se zatvoriti taj krug u kome se strast hrani a ne troši?

Meša Selimović

[KOMESAR]

Stao je u mrtvu vodu.
Lijeno je mislio: more - staza bez prepreka, put bez granica, majka širine, otac slobodnog lutanja.
Otići će morem u nepoznato.
Jednom.
Ostaviće ovu vrelu kamenu liticu na kojoj i gušter izdiše, i ovu sprženu tvrdu travu bez sokova, oko koje se samo guje uvijaju, i ovu ružnu kuću u kojoj radost zamire, i ovaj mrtvi kraj u kojem plemenitosti nema, ni ljubavi, ni želje čak.
Neću da se pretvorim u suri kamen.
Zagazio je u plićak, i zastao, obuhvaćen morem do članaka.
Otići ću jednom.
Kuda?
Ma kuda.
Kada?
Nikada.
Čim đavo preciznosti došapne vrlo određena pitanja, maštanje prestaje.
Ostaje tuga. Ostaje život oko nas.

(Ostrvo)