Na bosanski forum svi unose radost. Neko svojim dolaskom, a neko odlaskom. Vraćamo kredite, priređujemo šokiranja i ibrete. Sve znamo, sve umijemo, pomoći hocemo, a možda i nećemo. Spoznajte istinsku draž opcije "quote".
Niko drugi nije kao ti.
Ti si svojevrsna, jednostavna,
posve orginalna i neponovljiva.
Ne veruješ to,
ali niko drugi nije kao ti -
odvijeka dovijeka.
I svaki čovjek koga voliš
nije nikakav običan čovjek.
Iz njega zrači
neobična privlačna snaga.
I ti po njemu postaješ
na neki način drugačija.
Možeš mu čak reći :
Što se mene tiče,
ne moraš biti nepogrješiva,
bez grešaka i savršena, jer :
ja te jednostavno volim.
Ružičasta izmaglica
Hladnog jutra
Razblaženo sunce
Šulja se uspavanim ulicama.
Peron pun mladih
Mjesečara
Zrak miriše na svježa peciva
Slutnja ranog proljeća.
Među obrisima
Jedno tijelo koje odudara
Provocira oči da ga pogleda
Okrutno oteto od sna.
Iskra sudbine,dva pogleda
Boja dosad neviđena
Trenutak vječnosti koji smo...
Oteli od vremena.
Rastanak prije upoznavanja
Sekunda ili dvije prije polaska
Voz dolazi,prolazi...
Odnosi sasobom...dio mog nemira.
Kako si nježan i krhak
I kako si lijep i čist
Kao svako dijete kad se rodi
Kosa ti je tek zasvilila i orosila
Kao lišće mlade stabljike u aprilu
Usne su tvoje pupoljak ruže još nerazvijen
Ruke kao plavi nagovještaj zore
Noge o jadniče kao da i nemaš
To su dva ljiljana samo za tetošenje
Pa kako ćeš u svijet poći tako sitan
Kako nezaštićen tako
Nikad se zbog toga nećemo rastati mili
Nikad se nećemo rastati
Nikad tijelu moga tijela
Dušo moje duše
Nikada
Znam
Ti ćeš me nositi u srcu
Jer sam ti srce i sve oko srca dala
Ti ćeš me nositi dokle god budeš pozdravljao rađanje dana
i javljanje zvijezda
Dokle god budeš pozdravljao pupanje krošanja
I žalio padanje lišća
Ti ćeš živjeti i kad ti se oči sklope
Živjećeš u tvojoj djeci
U tvojoj djeci i djeci njihove djece
Živjećeš
Živjeti
Znaće se da smo bili trenuci trajanja
Zrnce u pijesku na sprudu
Varnica u ognju
Vlat u travi
Vječnosti
Kako si nježan i krhak
A treba da živiš
Treba da živiš međ ljudima a riječi nemaš
Treba da živiš međ vucima a zuba nemaš
A kako ćeš tek razlikovati čovjeka i vuka
Vuka i čovjeka
Ruke su tvoje plavi dozivi zore
A njima valja da se hvataš u koštac
Da dijeliš bojeve na razmirjima
Sa zmajskim ćudima u kojima živi aždaha
Zato nek rastu brzo
Nek rastu i jačaju brže
Noge su tvoje dva nježna ljiljana za tetošenje
Al ja ću ti pričati najljepšu priču ovog i onog svijeta
Da budeš spreman za snove
Za pletisanke i nesanice
U srcu tijesnih krugova
U trnju dugih drumova
Usta su tvoja mladi pupoljci
Hraniću te vodicom iz kljuna laste
Da ozubatiš za kletvu na zlotvora
Da progučeš za dobrodušna namjernika
U životu treba mudro da šutiš
Al riječ ako rekneš
Neka bude teška kao svaka istina
Neka bude rečena za čovjeka
Došao si ovdje
Gdje je najnezahvalnije bilo doći
Ovdje gdje je najluđe bilo stići
Ovdje gdje je ipak najjunačkije bilo nići
Jer ovdje se ne živi samo da bi se umrlo
Ovdje se i umire
Da bi se živjelo
Sada je kraj pjesme
Sada je moje slovo
Cijelo i gotovo
Paji
Baji
Nikad se nećemo rastati mili
Nikada tijelu moga tijela
Nikada dušo moje duše
Nikada
Jer treba da život produžiš
Život na zemlji valja da produžiš
Zadrhtacu bez sumnje... ako se ikad budemo sreli
u drugome zivotu,
u svijetlosti udaljenog sveta...
Zaustavljajuci se, prepoznacu tvoje oci,
tamne kao jutarnje zvijezde,
i znacu da su pripadale
zaboravljenom sumraku predjashnjeg zivota...
Reci cu:
car tvog lica nije samo u njemu,
u nju se utkala zarka svijetlost
moga pogleda pri susretu
koji se ne pamti,
i moja ljubav joj je dala
tajnu koja se izgubila...
Uvecala si me svojom ljubavlju,
mene koji sam samo...
jedan covjek između drugih,
koji plovi obicnim tokom,
pokretan voljom promenljive milosti svijeta...
Dala si mi mjesto
tamo gde pjesnici svih vremena
donose svoje darove,
gdje ljubavnici u ime vjecnog
pozdravljaju jedan drugoga kroz stoljeca...
Potrebno mi je, s vremena na vrijeme, da vjerujem
kako nekog volim, na cesti, neku blagu ženu po
hodu prepoznajem, i trpim, kao zbog nje.
Pa kad legne noć u moju sobu, na sto i postelju -
-zamišljam: ona će ujutru stići, mehko
ključ u tužnoj bravi okrenuti, nad postelju mi se
nadnijeti, kao majka - čist oprez u
brižnom kretu, čednost u živoj ruci, pod kojom
oči otvaram, i dodirujem je, govoreći: "Potrebno
mi je, dušo, s vremena na vrijeme, da vjerujem kako nekog volim, i ljubim, u jutrima ovim, punim strave, a pustim..."
Abdulah Sidran
"Jer, bez imalo sumnje, drvo za moj tabut raste. I platno posmrtno, moje, neko negdje tka... "
Htjelo bi mi se proci, daleko nekud, ma kuda,
Tamo, gdje nije ceznja ni ljubav sanjarska luda.
Od moga srca daleko, od pustosi i od gorcine,
Tamo, gdje zivot se zivi, a ne bez svrhe tek gine.
Gdje nema sjete, u borbi gdje kamen i grudi se lome
Za srecu, makar i dnevnu, a ne za te smijesne fantome.
Cemu je ugasla mladost i zvijezda mnoga mi zlatna?
Zar samo zato, da rulje sve pogazi noga blatna?
Sto su za plamenu ljubav ko uzdarje ljudi mi dali?
Samo su najblizi moji sav zivot mi otrovali!
Vec mi dotuzilo stradat u camu i prijegoru nijemu,
Dok se nauzili drugi, a ja sam tek cezno, a cemu?!
Ne trebam niciju sklonost i milosti prositi necu;
Zahtijevam svoje pravo na mladost, na zivot i srecu.
Htio bih nekuda proci iz mocvare te, iz tih lazi,
K suncu i k mladosti strasnoj, to dusa i tijelo mi trazi.
Pa da i oslabljen klonem i sav da se slomim i starem,
Znati cu makar jedno, za zivot sam umr'o barem.
5. Crni mag nisam! Poput bijele knjige,
Donske daljine vid mi izoštriše. A ti,
Ma gdje se obreo, ima da te stignem,
Da te istradam – i da te natrag vratim.
Jer sa svoje gordosti – kao sa kedra –
Osmatram svijet – plove lađe, pratim
Lutanje odbljesaka... Morska ću njedra
Da izvratim – i sa dna da te vratim.
Pa prepati me. Nema gdje me nije:
Zore i rude – ja sam, hljeb i uzdah, stog
Ja jesam, i ja biću, i ja ću da dobijem
Usne – ko što će dušu dobiti Bog.
Kroz disanje – u času hropca tvoga –
I kroz ogradu arhangelskoga
Suda – o bodljike ću usta modra
Sva da iskrvavim i vratim te s odra!
Predaj se! – Ovo uopšte nije skaska!
Predaj se! – Strijela, iza opisivanja kruga... Predaj se! Još niko ne nađe spasa
Od onog koji uhvati i bez ruka.
Kroz disanje... Prsa su uzletjela,
Kapci ne vide, liskun oko usana...
Ja ću te, kao vidovnjakinja – Samuela
Prevarom izvući – i vratiti se sama:
Jer druga je s tobom, a boriti nam se nije
Na Sudnji Dan... Lelujam se i trajem, usto.
Ja jesam, i ja biću, i ja ću dobijem
Dušu – ko usne što će dobiti usta
Srećna ti Nova - nov svet - i kraj - pod novim krovom!
I prvo pismo tebi na novom
- Nesporazum je da je na rodnom -
(Rodnom-plodnom) mestu zvučnom, mestu zvonkom,
Kao Eolova kula prazna i strašna.
Prvo pismo tebi iz jučerašnje,
Gde ću bez tebe da zgasnem,
Domovine, sad već nejasne
Zvezde ... Zakon odlaska i odbijanja,
Po kojem za srce više prianja
Nebila i neviđena, neznana.
Da pričam kako sam za tvoju saznala?
Ne zemljotres, ne lavina snežna.
Čovek je ušao - bilo koji - (nežno
Voljeni - Ti). Najbolnije od zbitija svih.
- U Novosti i Danu. - Članak il' stih?
- Gde? - U planini. (Prozor u granju jele.
Čaršav). - Zar ne vidite novine, je l' te?
Članak, dakle? - Ne. - Al' ... Poštedite me truda.
Glasno: Teško je. Unutra: Nisam Juda.
- U sanatorijumu. (Raj iznajmljen.)
- Dan? - Juče, prekjuče. - Pamćenje izdaje.
Bićete u Alkazaru? - Ne prolazim tuda.
Glasno: Porodica. Unutra: Sve sam, al' ne Juda.
Srećna ti Nova! (Rodilo se Sutra!) -
Da kažem šta rekoh saznavši jutros da ...
Pssst ... Po navici, eto - omaklo mi se.
Život i smrt davno već stavljam u navodnice,
Zna se da su to fraze sročene vešto.
Nisam ništa učinila, ali se nešto
Učinilo, bez senke i odjeka, lako -
Delotvorno!
A sad: - Kako si putovao? Kako
Se kidalo srce i kako to da
Nije se iskidalo? Ko što na kasačima iz Orla,
Koji i orlovima, rekao si, prednjače,
Ponestao ti je dah - ili jače?
Slađe? Nigde visine, nigde spusta.
Leteo je na orlovima Rusa -
Ko. Krvnu vezu imao s drugim svetom:
U Rusiji si bio - onaj svet na ovom, prokletom,
Video si. Bekstvo udešeno vešto!
Život i smrt izgovaram sa smeškom
Skrivenim - svojim ćeš ga dotaći potom!
Život i smrt izgovaram sa fusnotom,
Zvezdicom (noć kojoj se nadam uopšte:
Mesto moždane polulopte -
Zvezdana!)
Da ne zaboravim, prijatelju, ovo
Što sledi: ako je slovo
Rusko zamenjeno nemačkim - to se može -
To nije zato što će danas, tobože,
Sve biti primljeno, što će mrtav (nišči) pojesti sve -
Ne trepnuvši! - već zato što onaj svet,
Naš - trinaesti, u Novodevičjem, nagonski
Sam shvatila: nije bez, već - sve jezički.
Tako i pitam, ne bez tuge snažne:
Ne pitaš više kako se ruski kaže
Nest? Ta jedina što sva gnezda
Pokriva rima: zvezda.
Najdraža moja, jutros sam gledao treptaj svjetlosti
između crvenog i žutog lista.
Gledao sam između i iznad njih,
tražeći prostor u koji bih mogao pobjeći
i zaboraviti Tebe.
Gledao sam njih, crveni list i žuti list;
svaki je pripadao svom drvetu,
a našli su se tako blizu,
okruženi komadićima neba i
bljeskovima svjetlosti.
Kad bi ih pokrenuo vjetar,
zamahnuli bi snažno jedan prema drugom.
Vidio sam jasno - bili su previše blizu
a da ne bi osjetili čežnju.
Najdraža moja, gledao sam ih jutros,
žuti list i crveni list.
Kako je čudna njihova sudbina!
Toliko su snažno željeli taj dodir
da su sustali i divlje mahali nošeni vjetrom.
Širili su svoje nevidljive ruke i tražili zagrljaj.
Zatim bi se umirili i predahnuli.
U tim se trenutcima nad njima sažalilo sunce -
bljesnulo bi neobično, a njihovi bi vrhovi nestali,
stapajući se u bijelom plamenu.
Najdraža moja, jutros sam vidio dvije čežnje.
Usprotivilo im se prostranstvo
kojeg nisu mogli prijeći.
Gledao sam crveni list i gledao sam žuti list,
a vidio sam more beskraja izmedju njih
- ne veće od širine mojega palca.
A ipak, to je more koje ce ih
zauvijek razdvajati.
Već naglas su te brezama recitovala moja predvečerja.
Već ništa u mom životu nije bilo tako važno kao ti.
Već sve oko mene je bilo samo dio mog opšteg mita o tebi.
Već nijedan drvored kojim si prošla nije se zvao prosto drvored.
Već sve je znalo da ćeš doći; s nebom
pločnici već su se u život kladili da si negdje tu.
Budućnost je imala hiljadu imena i tek posljednje bilo je usamljenost.
Budućnost je već oponašala tvoje pokrete i tvoj hod.
Posvećujem ti svoje oči, svoje usne, svoje zube.
Pjesme? Šta ćeš od mojih pjesama pisanih jer nisam znao ćutati?
Šta ćeš od mojih pjesama koje ne mogu da te ljube?
Tako je dobro što nismo ni ptice ni bogomojci u predvečerje
i što nemamo krila već ruke.
Posljednje što nas čeka ne može biti naša smrt., jer želje naše krvi negdje se moraju nastaviti.
Ti si žena, mala,
ti si mala žena,
i jedan besmrtni avgust donio te u moje balade.
Ostani s mojim Volim koje će nadživjeti sve moje tužaljke, sve moje promjene.
Kraj mojih očiju ostani.
Nadživjećemo sebe, ne samo u humci svojih grobova,
jer znali smo, znali smo, nježni i oholi,
bježeći od noževa i granata ubiti u sebi anđele
i opet ostati anđeli.
Budući, potražite nas nekad u nekom crvenom traganju,
samo tijela naša ležaće pod nijemom zemljom,
ali gazite tiho,
da ne ranite naše usne,
i naše mrtve poglede da ne zgazite.
Kad jednog dana prisjetim se svega
i svome srcu tiho kažem "spavaj, uzalud je bilo"
pod svjetiljkom i pahuljama snijega
ja bit ću sama, sve će biti mirno
I neću znati što se samnom zbiva
prolazit će neki ljudi kraj mene kao da me nema
I neću znati što se samnom zbiva
prolazit će neki ljudi kraj mene kao da me nema
I čitav život bit će mi na dlanu
svi susreti, sva obećanja, tako mnogo mi smo htjeli
i samo pjesmu čujem dobro znanu
mi djetinjstvo smo naše u snu sreli
Bar da mi kaže gdje da pomoć tražim
u kasnoj noći ovaj stranac koji odlazi bez riječi
Bar da mi kaže gdje da pomoć tražim
u kasnoj noći ovaj stranac koji odlazi bez riječi
A ide svome kraju ova zima
i blijeda zora već je blizu, u daljini grad se budi,
ja moram dalje - uvijek nade ima,
dok pokraj nas su prijatelji, ljudi
Jer tako malo zapravo nam treba
cvijet na stolu, topla soba i predah poslije duga puta
Jer tako malo zapravo nam treba
cvijet na stolu, topla soba i predah poslije duga puta
Kad jednog dana prisjetim se svega
i začudim se svome licu što promijenilo se nije,
kad pomislim na ono što nas čeka
i što se negdje u daljini krije
Tko će mi u tom času snage dati,
sam je čovjek kao slamka što oluje nose
Tko će mi u tom času snage dati,
sam je čovjek kao slamka što oluje nose
Mađioničarski šešir, je li?
Igra za fine ljude?
Misliš, tu ti pomaže
ako si vješt sa kartama
ili sa kockicama?
Misliš, pomaže i to
što umiješ da sipaš pošalice,
da budeš drugarčina,
da ostavljaš utisak?
Uopšte, kada se sreću
mladić i djevojka –
šta tu pomaže?
Sve to pomaže.
Budi opušten, ali ne pretjerano;
budi uzdržan i tajanstven, ali samo donekle;
a onda zaboravi sve što si ikada čuo o ljubavi,
jer to je samo preplanulost od ljetnjeg sunca
ili rumenilo od zimskog vjetra,
a to dolazi kao promjena vremena,
i ti tu ne možeš ništa,
dolazi kao što ti je došlo to tvoje lice,
kao što su ti došle noge,
ili to kako hodaš, kako govoriš, kako držiš glavu i ruke –
tu se ništa ne može učiniti – samo se moliš, i čekaš.
Ima li načina da se izmjeri ljubav?
Ima, ali tek mnogo kasnije,
kad otkucaji tvog srca odu
miljama daleko, čak u velike brojke.
Da li je ključ za ljubav – strast, mudrost,
ili tananost?
Sve troje – uz mjesečinu, ruže, i sitne kupovine,
uz ono što se daje i ono što se prašta, uz ono što
se dobija i što se zaboravlja,
uz uspomene i račune za sobu,
uz biserje sjećanja i uz jaja sa šunkom.
Može li ljubav da se zaključa i čuva sakrivena?
Može, a onda skuplja prašinu i plijesan,
pa se smežurava u polumraku,
osim ako shvati da joj mogu pomoći
sunce i kiša i oluje,
ptice u svojim jednosobnim porodičnim gnijezdima
šibanim surovim, mahnitim vjetrovima.
Sve to pomaže, i zato
ne zaključavaj svoju ljubav, ne skrivaj je.
Kako se javlja prvi znak ljubavi?
U drhtaju, u grašci znoja,
u onom ti-i-ja, mi, nas dvoje,
u paru odgovora,
u ljubičastoj sumaglici na vidiku,
u nizu rezervisanih plesova,
u isprepletenim urezanim inicijalima,
u pet svježih ljubičica izgubljenih u morskoj soli,
u pticama što u velikim, jedinstvenim trenucima
ulijeću u hiljade prozora i izlijeću iz njih,
u srebrnom prstenu, u bronzanom odjeku,
u zlatnom gongu gonnngu onngggu,
u ružičastim dverima što se zatvaraju
jedna po jedna
pred sumračnim pjesmama duž zapada,
u rakunicama i ručkama zvijezda,
u prijevojima zavjesa mjesečine,
u klupčanju i raspetljavanju magle.
Koliko ljubav traje?
Koliko i stakleni mjehuri ako se na njih pazi,
ili dvije orhideje iz staklene bašte na mećavi,
ili jedan čvrsti i nepokretni čelični nakovanj
neumoljivo zavaren –
a opet, ljubav može da traje
kao šest pahuljica, šest šestougaonih pahulja,
šest šestouganih ljuspi snijega što lebde,
ili kao zakletve kiseonika i vodonika u čaši
izvorske vode,
ili kao pogled jelena ili srne,
ili kao dvije želje što jašu na leđima jutarnjeg
zimskog vjetra,
ili kao kutak drevnog oltara
što se kao svetinja čuva za prisne molitve,
ili kao prah, da, kao dostojanstvena hrpa prašine
kojom se poigrava nepostojani lahor.
Ima tih svetohranilišta
gdje se čuvaju med i so.
A ima i onih koji sve to
prosipaju i traće.
Ima i onih koji to traže i štede.
Ljubav može da bude i potraga
šutnjom i smirenošću.
Možeš li kupovati ljubav?
Naravno. Svakog dana – novcem, odjećom,
šećerlemom,
obećanjima, cvijećem, krupnim riječima,
smijehom, tepanjem, i lažima
svakoga dana ljudi i žene kupuju ljubav
i odnose je, pa se nešto dešava,
o njoj se razmišlja,
ali što se više u nju gleda,
to je sve manje ona ljubav koja je bila kupljena:
takva je ljubav samo krivotvorina pod garancijom.
Možeš li prodavati ljubav?
Da, možeš je prodati po svakoj cijeni,
pa ćeš da porazmisliš,
da opet zaviriš u cijenu,
pa da zaplačeš, da zaplačeš u sebi,
i da se upitaš ko je i šta je to prodavao, i zašto.
Odsjaji vešernjih popjevki što lebde nad tamnim vodama,
plitak morski rukavac gdje se zvijezde brčkaju u
kadifenim prisjencima,
veliki olujni rzaj bijelih vodenih konja –
za te trenutke nema cijene.
Nezvana ili zvana? Kako dolazi ljubav?
I zvana i nezvana, kao uljez i sjena,
zora što zasjenjuje prag,
kao traka svjetlosti u plavičastoj magli,
polagano žmirkanje dviju crvenih svjetiljki
u riječnoj izmaglici,
ili kao gusti dim što se vije nad grbom neke planine,
a onda se taj dim uvlači u nabore tvoje odjeće,
pa ti se upliće i u hod, u tvoje šake,
u tvoje lice i oči.
Na nebesima će suza zasjati
Tvoja duša svijetli
sa dna mene
Ukazuje se more - tvoja duša šuti
Sviraju glazbe - tvoja duša govori
Tvoja duša šuti i govori:
treperi buduće lišće
u krošnjama
II
Zbog tebe sam obolio u sebi
gdje si ti
I ne smijem te više vidjeti
A gledao bih te
do dna vremena
koje ti činiš trenutkom
trenutkom što je vječnost po tebi
Tvoje prisustvo briše staze moje tišine
po kojima lutam u tvome odsustvu
Nemoj da te vidim
Hoću da te naselim živim sobom
i da prestanem izvan sebe ići tvojim životom
III
Slijedim svoj san
I u morskim dubinama zazivam svjetlo:
Uđi u njezino tijelo
da ga ne izgubim
IV
Prije nego iz mene moju svijest izvedeš
daj da te spoznam kao istinu
Prije nego neznano odšumi moj sluh
da te čujem
kao glas koji me na svijet dozvao
I prije nego utopim te u svoj vid
da te vidim
kao svjetlo koje ostaje u sebi
V
Tražiti te ne znači živjeti
već slijep moliti gluhe ove predjele
da se tobom napune
Vidjeti te ne znači umirati
već hrvati se sa sjenama mutnoga sna
u kome ti iščezavaš
Imati te ne znači hraniti se
već gladnim grlom tamaniti voće
i žednim grudima presušivati izvore
Izgubiti te ne znači osiromašiti
već bojati se pustoši
i naslućivati bijedu
koju za sobom ostavljaš
VI
Okrećem se prema odlasku
i prema siromaštvu
na granicama Stvaranja i Umiranja
Pristup tebi
značio bi približavanje veličanstvu hrama
koji obasjava u sebi samo mrtve
Nestvarna
ali stvorena od mene
gdje je sunce zaronilo u more
kad je čovjek ostao sam
i gdje je bog od imena postao stvarnost
što bih mogao učiniti da te spasim
(ali da ne priznam smrt)
osim da te u sebi ubijem.
VII
Kao da si mrtva
I to je pojmljivo samo meni
Ja se vraćam sa sprovoda
Okolo mene i tebe nema svjetla
u kome se prepoznajemo
Kao da si mrtva
Tvoj život prolazi na sve strane
Samo u smrti za mene
Ali - tvoj ljepši život živi
Nestane li tog sunca
koje me grije
ti ćeš se kretati između kuća i ljudi
kao doseljen stanovnik
jer će svijet izgubiti tebe koji si napustila
Jedini biljeg tvoga života na zemlji
bit će
ovaj moj jecaj za tobom
Otpadnik sam sviju crkava
Jer tebe pretpostavljam svemu za što vredi živeti i mreti
Tebi prinosim tamjan svetih mesta i pesmu foruma
Pogledaj moja krvava kolena od molitvanja pred tobom
I moje iskapane oci za sve jedikovke koje nisu sa tvojih usana
Ne razumem milione mrtvih kad tebe cujem da jeciš
Na tvojim nogama osecam tlo od šljunka sa puteva
Na tvojim izgrebanim rukama vrzinu trnja
Svi nošeni tereti muce tvoja ramena
Sva nesreca sveta stala je u jodnoj tvojoj suzi
Nikada nisam patio pre tebe
Životinja koja je ranom vapila
Pa kako možete da uporedujete sa životinjskim bolom
Tu vitrinu u hiljadu stakala
Na kojoj se svakoga dana dogada
Po jedno razapinjanje na krst
Ti si me naucila azbuci bola
Sad znam da citam jecaje Svi su oni sacinjeni od tvog imena
Samo od tvog imena tvog slomljnog imena tvog imena od ruže obezlišene
Tvog imena vrta svih Strasnih nedelja
Tvog imena zbog koga bih išao u pakao da ga napišem pred licem sveta
Kao ona tajanstvena slova na tablici iznad Hrista
Tvog imena krika moga mesa i nezarasle rane moje duše
Tvog imena za koje bih spalio sve knjige
Tvog imena svekolike nauke na ivici ljudske pustinje
Tvog imena koje je za mene istorija vekova
Pesma nad pesmama
Caša vode robijaša u okovima
I sve su reci samo bodljikava žica pred vratima nekog prokletog grada
Kad tvoje ime peva na mojim ispucanim usnama
Samo tvoje ime i neka mi odseku jezik
Ali tvoje je ime
Sva muzika u trenutku smrti
Ja sam jedini covek na Zemlji, a mozda
ne postoje ni Zemlja, ni ljudi.
Mozda me neki bog obmanjuje.
Mozda me neki bog osudio na vreme,
na taj dugi privid.
Sanjam mesec i svoje oci
kako ga gledaju.
Sanjao sam vece i jutro prvoga dana.
Sanjao sam Kartaginu i legije
kako je razaraju.
Sanjao sam Lukana.
Sanjao sam brdo Golgotu
i rimske krstove.
Sanjao sam geometriju.
Sanjao sam tacku, pravu, ravan
i zapreminu.
Sanjao sam zuto, crveno i plavo.
Sanjao sam kartu sveta, i crstva
i crninu u osvit dana.
Sanjao sam neizmerne boli.
Sanjao sam sumnju i sigurnost.
Sanjao sam jucerasnji dan.
Ali mozda za mene juce ne postoji,
Mozda nisam ni rodjen.
Ko zna, mozda sanjam da sam sanjao.
Ispostavlja se da je to bio nesporazum.
A doslovno to je bila samo proba.
Reke će se odmah vratiti na svoje izvore,
Vetar će se zaustaviti u svom kruženju.
Drveće umesto da pupi rašće prema svom korenju.
Starci će potrčati za loptom,
Pogledaće se u ogledalu i ponovo će biti deca.
Mrtvi će se probuditi, ne shvatajući to.
Dok se sve, što se dogodilo, ne vrati u pređašnji položaj.
Kakvo olakšanje! Odahnite, vi koji ste dugo patili.
Jednom ćemo se u obilju vremena i mirisu pogleda naći,
grliti pučinom u sjajnom zanosu sna i svemirom rasti,
ali prije toga, velikim maštanjima moramo tiho proći,
zaustaviti treptaje i zakoračiti obzirom u otkucaje srca.
Kada u mislima svih naših uzdaha osjetimo milost mira,
kad se na tihim proplancima modrih vjetrova odmorimo,
i slike čekanja iskustvom stoljetnih hrastova prihvatimo,
tada ćemo smjeti vještinu nježnih latica na usne staviti.
Sve dok u drhtanju vrelih kapi mjesečine sami postojimo
i zlatni ples suncokreta beskrajnom posteljom snivamo,
ne smijemo plavetnilo duše glasno iznad duge razbacivati,
već sa palete ljubavi na platno vječnosti sebe slagati.
