Kolumne

[Mohr]

Spomenička psovka

Piše: Viktor Ivančić, Novosti


Čini se da simboličko zagađenje Splita ne poznaje granice.

Šačica osvjedočenih gradskih izdajnika, među koje spada i potpisnik ovih redaka, vjerovala je da je razina društvene perverzije dosegnula najvišu moguću točku podizanjem spomenika IX. bojni HOS-a, nazvanoj po ustaškom koljaču Rafaelu Bobanu – kojeg je, podsjetimo, svečano otvorio gradonačelnik Ivo Baldasar, inače socijaldemokrat, i to na Dan borbe protiv fašizma, pa dogodine poslao vijenac 10. travnja, na dan osivanja NDH – a onda se dogodio novi stvaralački iskorak: gradska Komisija za imena ulica, trgova i spomenika ovih je dana donijela jednoglasnu odluku da se ispred ulaza u vojnu kasarnu u Lori izgradi monumentalni spomenik 72. bojni Vojne policije.

Novi splitski administrativno-memorijalni pothvat šalje poruku koja je u civiliziranom svijetu, nenaviklom na moralne sunovrate takve vrste, teško zamisliva: zanemarimo li broj stradalih, to je slično kao kad bi nekakva tijela regionalne uprave odlučila ispred ulaza u spomen komplekse u Auschwitzu ili Buchenwaldu podignuti spomenike logorskim čuvarima, uz uklesane poruke zahvalnosti za hrabrost i herojstvo što su ga iskazali u obrani domovine.

U Lori je, naime, za vrijeme prošloga rata djelovao živahni logor lokalnih razmjera, gdje su vojne zarobljenike i civile srpske nacionalnosti – mirne žitelje grada, hapšene bez ikakva povoda – upravo pripadnici 72. bojne Vojne policije sistematski premlaćivali, sadistički mučili, izlagali najgorim oblicima torture, a više njih i brutalno ubili. Detaljna svjedočenja o užasima u Lori objavljena su u više navrata – prvi put već 1992. u tada nezavisnoj Slobodnoj Dalmaciji – i svi koji se nisu htjeli praviti slijepi mogli su se s njima upoznati.

Suđenje skupini zatvorskih čuvara – nakon prve runde pravosudne farse, gdje je sudnica Slavka Lozine bila pretvorena u navijačko poprište razularenih šovinista, s ambijentom u kojemu se svjedocima ledila krv u žilama – još uvijek je u toku, četvrt stoljeća nakon počinjenih zločina. Neki od optuženih godinama su bili ‘u bijegu’, a jedan je nedavno ‘pronađen’ – u Splitu, u vlastitome stanu. Takozvana pravna država, čiji je tromi mehanizam ionako nevoljko pokrenut pod pritiskom međunarodnih institucija, pritom se zadovoljila namirivanjem pravde na najnižem pragu odgovornosti: nalogodavci i viši vojni zapovjednici unaprijed su, odlukom državnoga tužilaštva, ekskulpirani od krivnje.

U Lori nikada nije postavljeno obilježje koje bi upozoravalo na zločin i čuvalo sjećanje na logorske žrtve. Grad je svima poznata zlodjela predano i poslušno čuvao kao javnu tajnu. Umjesto toga, sada će se pred ulazom u vojni kompleks podignuti dominantna skulptura u čast jedinice koja je regrutirala mučitelje i ubojice. Jednoglasnom odlukom gradske uprave obavljene su tehničke predradnje za viši nivo poricanja, koji vrišti od cinizma: ne više ono karakteristično – ‘to se nije dogodilo’, nego – ‘to što se dogodilo predstavlja junačko djelo’.

Na što bi taj artefakt uopće trebao sličiti? Kako, naime, spomenički uobličiti psovku? Kako uz pomoć sirove mramorne građe dočarati prizor bešćutnoga pljuvanja po žrtvama?

Prema usvojenoj ideji, spomenik 72. bojni Vojne policije bit će visok preko tri metra, a sastojat će se, maštovito, ‘od tri monolitna stupa koji zajedno čine slovo H’. To slovo H, prema službenome objašnjenju, ‘predstavlja Hrvatsku, heroje i hrabrost’. Prema neslužbenom tumačenju, daroviti skulptor će svojim djelom, slijedeći kolektivni moralni angažman – reprezentiran do kraja kroz ‘Hrvatsku, heroje i hrabrost’ – ubijene i mučene u Lori poslati u tri hičke materine.

Moglo bi se reći da Split, grad u kojem ne manjka sportskih talenata, postiže šampionske rezultate u disciplini aktivnoga poricanja prošlosti: ne stvarnog zaboravljanja, dakako – jer ne može se zaboraviti ono što se ne želi znati – već očuvanja takve javne kulture, bogaćene novim i novim simboličkim ornamentima, koja odaje utisak da je ono što svi znaju svima nepoznato.

Lora je najupečatljivija slijepa mrlja kolektivne memorije grada, i upravo je fascinantno do koje mjere politička vlast ima povjerenje u kooperativnost žitelja, potpuno sigurna da će građani udruženim snagama voditi brigu o fasadi normalnosti i očuvanju javne tajne intaktnom. Zavjera šutnje tako je postojana, lanac dosluha tako je čvrst, da priziva onu Foucaultovu sliku strategije bez stratega: Ivo Baldasar je, u pogledu utaje zločina počinjenih u ekskluzivnom gradskom mučilištu, samo trenutni voditelj logistike odavno započetog procesa transformacije stanovnika u jatake.

Kako će se dalje razvijati spomenička ofenziva splitskog gradonačelnika, koji se deklarira kao antifašist i humanist, nije lako predvidjeti. Njegov desni prethodnik, Željko Kerum, imao je jasne ideološke prioritete – izgradio je desetak metara visoki kameni križ na vrhu Marjana i posadio depresivnoga brončanog Tuđmana na istočnome kraju rive – dok Baldasar, kao politički hermafrodit, kolekcijom novih javnih skulptura nastoji rješavati ozbiljne svjetonazorske i etičke nesporazume: spomenikom IX. bojni HOS-a htio je, prema vlastitom priznanju, ukazati na antifašističku prirodu ustaštva, a golemim mramornim H pred ulazom u Loru istaknut će herojski karakter ratnih zločina.

Izvjesno je da se na tome neće zaustaviti, jer ga zbog nekih razloga ne zadovoljava postojeći fond baštinskih rekvizita i uzoraka memorijalne plastike, niti mu je dovoljna standardna turistička vizura ‘cvijeta Mediterana’, gdje dominira – kako je primijetio stalni suradnik Peščanika iz Splita – ‘falusoidni zvonik Crkve svetog Duje koji na dostojan način simbolizira kurac od grada’.

Prijedlog ovoga potpisnika je da se, umjesto obnove slavne Bajamontijeve fontane na Trgu Franje Tuđmana, koju gradonačelnik Baldasar zdušno zagovara, na istome mjestu podigne višemetarska zahodska školjka, isklesana u bračkome kamenu, izravno priključena na kanalizacijski odvod. Natpis na postamentu se podrazumijeva:

‘Ovdje počiva savjest građana Splita.’


Tekst prenosimo s Peščanika

[Mohr]

Hrvatsku su stvorili Tito, partizani i UDBA, a ne hrvatski branitelji!

Piše: Ljupko Petrović


2 kilometra bez kojih ne bi bilo Hrvatske

Početak šestog mjeseca 1943. godine, Sutjeska, Tito i njegovi partizani potpuno su opkoljeni. Čak ni uz najveći moral i organizaciju partizani ne uspijevaju probiti obruč koji su oko njih stegli Njemci, Talijani, Bugari i ustaše. A onda je Koča Popović samoinicijativno, protivno Titovoj naredbi krenuo u bijeg kroz malu pukotinu od samo 2 kilometra koja se otvorila između dvije njemačke jedinice. Kočin kurir prenosi poruku Titu, ne krene li i on isti čas za Kočom, nema mu spasa. Uz ogromne gubitke i puno sreće Tito se sa djelom partizana izvukao. Sutjeska će ostati grobnica najboljih i najhrabrijih partizanskih boraca, ali i prekretnica u 2. svjetskom ratu. Nakon nje Titove snage konstantno jačaju, a svi ostali polako slabe i propadaju.

Što bi se desilo da Tito nije uspio probiti obruč? Partizanski pokret bio bi uništen. Izginuo bi čitav vrhovni štab. Amerikanci i Britanci mogli su ili podržati četnike Draže Mihailovića ili čitavu Jugoslaviju prepustiti Sovjetima. Ako bi se odlučili za Dražu, sigurno je da Hrvatska ako bi uopće postojala, ne bi imala ni pola teritorija koje ima danas, a možemo samo pretpostaviti kakve bi odmazde nad Hrvatima bile izvršene zbog pokolja stotina tisuća Srba u Jasenovcu i preko dvadeset drugih logora. Ako bi pak Staljin dobio Jugoslaviju, na Jadranu bi umjesto hotela nikle njegove vojne baze. Katolička crkva u takvoj državi ne bi imala najljepši dio Zagreba (Kaptol) i ne bi bili suđeni samo oni svećenici koji su okrvavili ruke. Onda danas ne bi raspravljali o nepostojećem trovanju Stepinca jer bi mu boljševici sprašili metak u čelo.


Što je Tito učino za Hrvatsku?

A kako je točno Tito stvorio Hrvatsku? Nizom akata, od kojih ćemo navesti samo neke.

Prije svega, Istru je priključio Hrvatskoj. Da nije bilo Tita i partizana, ta najbogatija županija nikad ne bi bila u sastavu Hrvatske. Tito je kao Slovenac po majci mirne duše Istru mogao pripojiti i Sloveniji, jer je Istra i tako bila u sastavu slovenske pokrajine Primorske. A u sastavu Hrvatske prije 1945. nije bila nikad niti jedan dan. Samo zahvaljujući Titovoj upornosti, bez podrške Staljina, Italija je ostala bez Istre.

Tito je Hrvatskoj pripojio i Baranju, po prvi puta u povijesti. Baranju je 1918. oslobodila srpska vojska i vijeće Baranje je izglasalo prisajedinjene Srbiji, ali ju je Tito ipak dao Hrvatskoj.

Iz Hrvatske je u Vojvodinu iselio oko 50 000 Srba, pa kad uračunamo i njihovo potomsto možemo reći da je broj Srba 1990. zahvaljujući tome u Hrvatskoj bio manji za 15-20 posto.

Tito je prešutno dozvolio i protjerivanje Talijana iz Dalmacije i Istre i time taj prostor zauvijek zabetonirao u Hrvatsku.

Za razliku od Srbije koju je podjelio u 5 djelova i napravio joj dvije pokrajine i dvije nove republike, u Hrvatskoj je odbio prijedloge istaknutih partizana Vicka Krstulovića i braće Žanko da od Dalmacije napravi autonomnu pokrajinu.

Iako su hrvatski Srbi činili udarnu snagu Titovih partizana svo vrijeme rata, nije im dao Krajinu kao autonomnu pokrajinu.

Na koncu, stvorio je AVNOJ-ske granice Hrvatske koje su kasnije bile temelj za međunardono priznavanje Hrvatske kao i ustav iz 1974. koji je Hrvatskoj pravno omogućio da napusti Jugoslaviju.

Bez svega ovdje navedenog nikad ne bi bilo Hrvatske države. No, da stvar bude još bolja 1990. Hrvatsku u osamostaljenje nisu vodile ustaše koje su 45 godina u emigracije bile nesposobne za bilo kakvu konstruktivnu politiku, a kamo li stvaranje Hrvatske države. Te ustaše su u terorističkim akcijamo pobile preko 1000 građana Jugoslavije i to treba imati na umu kada slušamo srcpearajuće priče o tome kako ih je UDBa likvidirala. Ti nesposobni zlikovci nisu stvorili ništa, a po svemu sudeći mnogi od njih su na početku rata dobili metak u leđa (Miro Barišić, Ludvig Pavlović) baš po Tuđmanovom nalogu. Hrvatsku su 1991. vodili Titovi partizani – Bobetko, Tuđman, Červenko, Špegelj, Manolić, Boljkovac, i drugi. Jedini među njima u partizanima nije bio Šušak, ali je on poput Tuđmana, Šeksa i drugih bio suradnik UDBE, a brat mu je bio oficir JNA.


1991. je nastalo još 20 država

Koliko je uputno govoriti da je Hrvatska “stvorena” bilo od Tuđmana bilo od branitelja dok u isto vrijeme nastaje dvadesetak država. Je li Alija stvorio Bosnu, Kučan Sloveniju, Gligorov Makedoniju, a Milošević Savzenu Republiku Jugoslaviju? Danas jedan ozbiljan, nepristran istraživač neće romantičarski pristupiti događajima iz 1991.-1995., kao nekoj herojskoj borbi male grupice golorukih branitelja (odakle onda 500 000 branitelja u registru) protiv bradatih srpskih demona. Danas je jasno da je Tuđmanov čovjek od povjerenja Šarinić za vrijeme rata putovao u Beograd češće nego u Zagreb, da su Hrvati bosanskim Srbima prodavali naftu, a da se Karadžić zbog tajnog dogovora sa Tuđmanom nije uključio u Oluju, a o sudbini Posavine, Vukovara, trgovine oružjem i narkoticima već se u medijima naširoko govorilo. Bio je to rat koji je ličio na sve, samo ne na ono što ga je tuđmanovska propaganda prikazivala devedesetih. Ta propaganda i danas živi, sjetimo se samo sudca Turudića koji bi zatvorom kažnjavao svakog tko propituje zločinački karakter onoga što se u Hrvatskoj naziva “domovinski rat” ili kvazi-povijesničara Nazora i ekipe iz raznih “memorijalnih centara” čiji je cilj da klero-fašističko ludilo devedesetih nikada ne prođe.

Kako bilo, da nije Tita bilo, a i svih njegovih odluka od kojih smo u ovom tekstu nabrojali samo neke, Hrvatske ne bi bilo, bar ne u ovim granicama. Bila bi to, bez sumnje, manja Hrvatska i od one Šešeljeve linije Virovitica – Karlovac – Karlobag, jer ova Šešeljeva bar ima Istru. Krleža je jednom rekao da će kad prođe svo to ludilo Hrvati uvidjeti značaj Tita. Ludilo očito još ne prolazi u ovoj ludnici zvanoj Hrvatska, jer ga podgrijavaju najopskurniji likovi, snimajući filmove pune krivotovorina o tome kako u Jasenovcu nije bilo genocida, a kako je Tito pobio preko 300 000 Hrvata.

Kada ministar Hasanbegović kaže da je domovinski rat jedina hrvatska pobjeda u 20. stoljeću bilo bi dobro razmisliti što je donjela ta pobjeda? Tranzicijsku pljačku, 56 milijardi duga, masovno iseljavanje mladih, prepuštanje tajkunima i strancima imovine, banaka, telekomunikacija koju su generacije stvarale. A što je donio “poraz” iz 1945.? Hrvatsku u avnojskim granicama, obnovljenju zemlju, desetine tisuća izgrađenih škola, bolnica, stanova, firmi, hotela, besplatno školostvo i zdravstvo. Kada se tako sagledaju stavri izgleda da je za Hrvatsku vrijedniji poraz iz 1945. nego pobjeda iz 1995. Ako je netko već stvorio Hrvatsku onda su to bili Tito i partizani, a ne branitelji. Je li trebalo stvoriti Hrvatsku kad je ovakva, to je već drugo pitanje…


Tačno.net

[Mohr]

Doba jednoumlja

Piše: Gradimir Gojer


Zemljopisni podeok kojeg su negda nazivali Balkanski poluotok, a danas, najčešće svi koristimo već izlizanu metaforu Jugoistočne Europe, ovih dana, tačnije je kazati mjeseci (!), ulazi u fazu potvrđivanja jedne opasne desničarske političke vratolomije…

Posljednji izbori u Republici Srbiji, uz nemalu pomoć reakcionarnog zapada, koji je bitno uticao Haškom presudom Vojislavu Šešelju na ishod i ukupni skor izbornog procesa, pokazali su da je tendencija zapadno-balkanske logike o bâbama, kao moćnom sredstvu, pa i nekoj vrsti kolektivnog sedativa za široke narodne mase, uskrsla, povampirila se?!

Mislili smo da je Miloševićev totalitarizam i naivne imitacije kulta ličnosti, u interpretaciji nešto uspješnijoj od strane Slobodana Miloševića u odnosu na onu karikaturalnu Tuđmanovu inačicu maršala u bijeloj uniformi definitivno otišao u prošlost…

Ali, ne lezi vraže bâbo se pojavio, i to van BiH, u liku moćnog, ali prilično politički neukog (za njegovu publiku sasvim dostatno egocentričnog!) novog srpskog vožda Vučića!

Rezultat izbora u Republici Srbiji, potpuno poražavajući za bilo kakvu vrstu demokratske kulture, pokazao je da desničarska upinjanja (i ulaganja zapada!!!) itekako uspijevaju na humusu balkanskog primitivizma. Tvrdnja moćne povjesničarke i još iskusnije političarke Latinke Perović kako Srbija nikada nije izišla iz devetnaestog vijeka, odnosno kako i danas živi u njemu, doživjela je potvrdu u apsolutnom trijumfu neuvjerljive demokratske aure Aleksandra Vučića, kome je paorski menatalitet i totalni primitivizam srpskih varošica dao legitimitet novog mandata…

Ništa drugačija niti demokraciji sklonija nije sudba Republike Hrvatske. Tamo je nesposobnu ljevičarsku vlast političkog gusana Milanovića naslijedila ustašoidna vlada u kojoj premijer ne zna čak niti sve riječi i padeže hrvatske lingve, a ministar kulture (ha, ha, ha???!) permanentno vježba (i to javno!) mladoustašku logiku, sa prozirnim velovima nekog novog europejstva?!

Ako cijeloj ovoj politički maksimalno neuvjerljivoj balkanoidnoj priči o načinima vladanja nad nesretnim i do kraja unesrećenim narodima pridodamo mirođiju nedobronamjernih zapadnjaka, koji su na naše rane evidentnog primitivizma (u svakom smislu!) dodali sol Haške sudnice, sa oslobađajućom presudom za Vojislava Šešelja, onda se tragični karusel fašistoidnih slika ovdašnjeg regiona kompletira u svojoj apsurdnosti. Ne može čovjek da se ne zapita: što je sve upotrebljeno da se godišta istinske demokracije jednog Ivice Račana i Zorana Đinđića zamijene u najmanju ruku karikaturalnim, a sve sam sigurniji i bolesnim političkim populizmom Aleksandra Vučića i Tihomira Oreškovića?!

Evidentno je da se kotač povijesti okreće u suprotnom smjeru od onoga koji bi bio logičnim, koji bi bio prosvjetiteljski nadahnut i politički legitiman u odnosu na epohu dvadeset prvog stoljeća.

Razornost retrogradnosti političkih, a nažalost i kulturnih procesa na ovim prostorima tek će se vidjeti u godinama koje dolaze, a nažalost, sve se više bojim da će krupan ceh evidentnih desničarskih skretanja, populizma koji skreće u fašizam, biti ponovo plaćen na teritoriji BiH. Jer, potpuno neuvjerljiva demokratska aura Oreškovićeve (čitaj Karamarkove!) vladavine u Hrvatskoj, te kombinacije primitivnog četništva Vojislava Šešelja i njegove urbane inačice Aleksandra Vučića ne mogu ostati, siguran sam u to, bez onoga što se zove bogati apetit kada je u pitanju širi regionalni obzor, odnosno želja za nacionalnom dominacijom nad dijelovima njihovih etnija u suverenoj (???) BiH.

Naravno, pojam oca nacije, odnosno bâbe nije promašio ni bh. narode. I ovdje su Bakir Izetbegović i Dragan Čović vođe koje su više izraz primitivne patrijahalne svijesti nego li široke demokratske kulture, a usiljeni, nimalo simpatičan (čak ni onima koji su ga birali!) ovdašnji trenutni (!?!) srpski vožd Ivanić, čini mi se krajnje prolaznim rješenjem, jer ni kod ovdašnje srpske pastve nije lako dugo opstati na vlasti bez do kraja izoštrenog nacionalističkog pozicioniranja i logiciranja stvari…

Dakle, cijeli region potonuo je u antidemokratske, totalitarističke procese klasičnog jednoumlja!

Čitajući naslove jučerašnjih tiskovina u Srbiji i prigodne natpise na portalima imao sam dojam da sam se probudio u devedesetim godinama prošlog stoljeća, osjećao sam miris tamjana, za koji je čestiti Nijaz Duraković svojedobno dao najtačniju ocjenu, kakav će razorni efekat imati to sunovratno nošenje moštiju i vezanje barjaka, u osvitu bosanskohercegovačkog krvoliptanja…

Sve je na Balkanu otišlo bezglavo unazad. Oni mentori ovdašnjih vođa, vračeva i poglavica, koji iz svojih zapadnoeuropskih, ruskih i američkih laboratorija sipaju otrov razdora na balkanski poluotok pokazali su se u ovom trenutku rijetko uspješnim.

Falsificiranje demokracije i europjestva u kvazi narodanjačkoj logici Aleksandra Vučića i ustašoidno europejstvo Oreškovića i Karamarka korespondentni su svakoj nakani koja radi na procesima fašizacije Balkana ili Jugoistočne Europe.

Retrogradnost političke pozicije država ovog regiona, krajnja primitivizacija društava u tim državama, izražena kroz nevjerojatnu dozu tabloidizacije medija i klasičnog drobljenja svijesti onog malog dijela još normalno mislećih građana ulazi u završnu fazu. Ostaje da se vidi da li će pojava novih bâba završiti u procesima klasične fašizacije ovdašnjih društava ili će, pak, ovakovo srljanje naroda u zagrljaj divljeg kapitalizma porađati dalju duhovnu bijedu, materijalnu neimaštinu i potpunu kulturnu inferiornost cijelog regiona??!!

Sad je već izvjesno da se u Srbiji rađa novi totalitarizam, da je u Hrvatskoj neoustaštvo postalo prevlađujućom ideologijom, a da BiH još krajnjim naporima uspjeva uzmaći pred nadirućim fašizacijama sa istoka i sa zapada, što ne može trajati dugo, pogotovo u situaciji fragmentiranja bošnjačkog populusa, kojeg sve više zaluđuju ovdašnji lideri (???) krajnje naivnim pričama o jedinstvu, o ekonomskim projektima, o budućem blagostanju??!!

Naravno, poseban problem se ovdje ukazuje sa jednom rječju, koja nije tek i samo riječ, nego je poguban pojam političkog vokabulara, kojeg su prigrlili bošnjački političari, a kreirao tim Tuđmanovog novogovora – suživot?! Između histeričnog Vučića i uglađenog Oreškovića, bošnjačkih neuvjerljivih političara i zapadnih manipulanata bh. unesrećenim narodima, traje jedna krajnje banalna trakavica o suživotu, kao nekoj svespasonosnoj viziji života na ovim prostorima?!

Dok je god Vučića u Srbiji i Oreškovića i Karamarka u Hrvatskoj ništa se dobro ne može desiti u BiH, a pojava novih bâba samo je svjedočanstvo kotača koji se okreće u mračnu prošlost.


Tačno.net

[Mohr]

Neretvanska deklaracija i rahitični, patuljasti nacionalizam

Enver Kazaz, Tačno.net


Neretvanska deklaracija o bosanskom jeziku je još jedna potvrda da nacionalizam sržno živi od banalnosti i gluposti, te da je zauzeo centralna mjesta u akademskim institucijama. Tu on gradi savez sa akademskom moći i pokušava ukinuti granicu između sebe i nauke. Pretvarajući nauku u skup ideoloških naracija pomoću kojih provode mentalnu dresuru podanika vlasti, akademski nacionalisti su obrazovni sistem pretočili u fukoovski shvaćenu discplinsku instituciju kojom kapilarno kontrolišu mentalne procese u društvenom polju. Takav savez akademske institucije i nacionalističke ideologije na južnoslavenskom prostoru utemeljen je u Srpskoj akademiji nauka i umjetnosti, a poslije krvavog raspada Jugoslavije prenio se u obrazovni sistem postjugoslovenskih zemalja. Na toj osnovi SANU je ustanovila paradigmatski model nacionalistički zasnovanih društvenih i humanističkih nauka, prije svega historiografije, lingvistike i povijesti književnosti, koji je u današnjem tranzicijskom nacionalizmu, pogotovu u BiH, prerastao u obrazovnu normu.

Najvećom pobjedom velikosrpske ideologije u ratu Pascal Bruckner smatrao je činjenicu da je ona mržnjom zarazila Hrvate i Bošnjake. Doda li se tome spoznaja da je ta ideologija proizvela modele društvenog i humanističkog znanja što su ih bošnjački i hrvatski akademski nacionalisti i ideološki moćnici prihvatili i nametnuli za normativni oblik obrazovanja, onda se može reći da Milošević i Karadžić trijumfuju poslije rata tamo gdje se to najmanje očekuje – u univerzitetskom prostoru. Neretvanska deklaracija dolazi upravo iz takvog tipa akademskog nacionalizma i do srži osvjetljava mediokritetstvo i banalnost današnje bosnistike. Nakon standardizacije jezika i kanonizacije bošnjačke književnosti, što ih je kao nedvojbene znanstvene fakte prihvatila međunarodna slavistička zajednica, pisati kojekakve deklaracije nije ništa drugo do lobotomni povratak unazad, u predmoderno stanje prije formiranja nacija, u primitivizam bošnjačkog begluka i njegove ideološke fantazme. Upravo to su učinili autori Neretvanske deklaracije Sanjin Kodrić, Dijana Hadžizukić i izvjesni Jasmin Hodžić. U ime Matičnog odbora Bošnjačke zajednice kulture Preporod, Odsjeka za bosanski jezik i književnost mostarskog Fakulteta humanističkih nauka, te nekakve Bosanske lingvističke akademije iz Stoca, njih troje su umislili da se javnosti obraćaju iz 19. stoljeća i da joj trebaju saopštiti nešto o kanonskim književnim vrijednostima u Bošnjaka, prije svega mjesta rođenja pojedinih pisaca.

Pri tom su Kodrić i Hadžizukićeva univerzitetski profesori, a Kodrić uz to i predsjednik nekakvog Matičnog odbora Preporoda, što podrazumijeva da njihovi javni istupi nose određenu akademsku težinu i da iza njih stoje i fakulteti na kojima predaju. Pogotovo takvu težinu nosi Sanjin Kodrić, šef Odsjeka za književnosti naroda BiH na sarajevskom Filozofskom fakultetu, voditelj Naučnoistraživačkog centra tog fakulteta, kako navodi u svojoj biografiji, te jedini profesor bošnjačke književnosti na svijetu, kako se taj lik voli predstavljati u akademskim krugovima. Pod Kodrićem je, baš kao nekada pod Maglajlićem, Preporod postao PROPOrod, a o Kodrićevoj pseudonauci svjedoči najbolje ono što on sam piše o bošnjačkoj književnosti svojim dozlaboga složenim rečenicama koje iznose po nekoliko stranica i više stotina riječi, a nemoguće ih logički iznutra povezati. Dijana Hadžizukić posebna je priča u bošnjačkoj akademskoj zajednici, jer je stalno u sjeni svojih šefova, pa radi ono što joj se naredi. Jednom joj naređuje Kodrić, drugi put neko drugi iz krugova SDA-ovih naučnika, a ona kao poslušna Bošnjakinja igra kako joj se kaže.

Elem, to dvoje univerzitetskih blena izjavljuju da postoji nekakvo južno podneblje u BiH. Pod tim oni podrazumijevaju Hercegovinu, a iz sadržaja njihove deklaracije ne može se znati da li isključivo bošnjačku, ili i hrvatsku i srpsku. E, tu, tvrde, posebno dobro uspijeva bosanski jezik, pogotovo bosanski istočnohercegovački dijalekt kao osnovica standardnog jezika i zato ga treba posebno njegovati i čuvati, a naročito njegov akcenatsko-prozodijski sistem kao jezičko blago i prepoznatljivost. Izjavljuju još u Deklaraciji da je i Karahasan, iako rođen u Duvnu, iz južnog podneblja u širem smislu, a bez tog ne bi vala u Bošnjaka bilo ni književnosti, ni jezika, ni pismenosti, ni bosanskohercegovačkih stećaka koji stoje kao simbol i bosanska prepoznatljivost u svjetskim okvirima. Jednom riječju, u južnom podneblju rođeno je sve važno bošnjačko, Muhsin Rizvić, oba bega Kapetanovića, više begova Rizvanbegovića, jedan beg Bašagić, jedna begovica Rizvanbegovićka, a u južnom podneblju začeo je svoju Ponornicu Skender Kulenović. S kim je začeo, ne kaže se u Deklaraciji, ali da je začeo nema sumnje. Još je nekolicina begova začela bošnjačku književnost u južnom podneblju, tvrde dvoje univerzitetskih blena uz pomoć izvjesnog magistra Hodžića, pa nam ostaje da im bespogovorno vjerujemo, jer nisu to male, već dokazane blene.

A u južnom podneblju, gdje su na nekakvu ekskurziju vodili svoje studente, njih oko dvije stotine, tepajući im da su to sve sami bosnisti, rođeno je još mnogo pisaca, kako se navodi u njihovoj Deklaraciji: braća Dizdar, Alija Isaković, oba Nametka, a meščini da je začeta i Hasanaginica, valahi bilahi i Ćatić je začinjao u Mostaru. U južno podneblje metnulo je i Zuku Džumhura, rame uz rame sa lingvistom Šatorom, Elbisom Ustamujić i Bošnjacima što su pisali na orijentalnim jezicima. Ima toga još u Deklaraciji, čak i Hamza Humo, pa i poneki Srbin i Hrvat, doduše kao ukras bošnjakluku, i k tomu još da prostiš ima i poneka bošnjačka institucija.

A kad se pročita taj niz imena i mjesta njihova rođenja u Kodrićevoj, Hadžizukićkinoj i Hodžićevoj Neretvanskoj deklaraciji o bosanskom jeziku, očiglednim postaje njen polupismeni temelj. Jer, to što su njih dvoje naveli, zna svaki iole pismeniji srednjoškolac, a kamoli univerzitetski pregalac zaljubljen u naciju. Zato su se i zaputili sa svojim studentima na akademski hadžiluk po svetom južnom podneblju: malo obić’ stećke, uzet’ znanstveni abdest u tekiji na Buni, klanjat’ naučno u Makovoj Hiži, profesorski se rashladit’ u stolačkoj begovini i na kraju Deklarciju ezanit’ u Mostaru. Takva je otprilike bila ruta za bošnjačke bosniste sa bihaćkog, sarajevskog, mostarskog i zeničkog univerziteta na ekskurziji koja se tretira kao bošnjačka univerzitetska vjeronauka u prirodi.

Poveli su, dakle, profesori svoje studente da bi im pokazali identitetske mnemotope, seirili o književnom kanonu južnopodnebaljskom, a bošnjačkom sasvim, ukazali na važnost čuvanja nacije i identiteta i na kraju obznanili Deklaraciju, koja govori o bosanskom jeziku u dolini Neretve i za cilj ima to da afirmira bosanskohercegovački jug kroz bosanski jezik, i obratno – bosanski jezik kroz bosanskohercegovački jug, te kako ime jezika u Hercegovini jeste bosanski jezik.

A iz Deklaracije tukne jeftini trik patuljastog bošnjačkog nacionalizma začinjenog profesorskim mediokritetstvom. Na ekskurziji su prednjepomenuti i još neki profesori promovirali pred studentima svoje bosnističke knjige stare nekoliko godina i uvrštene u fakultetske silabuse, jer honorar se ne odbija, pogotovu ako daje federalna ministrica da se začne nešto novo, naravno bošnjačko skroz na skroz.

Nije prvi put u bosanskoj akademskoj praksi da profesori vode studente na kojekakve ekskurzije, ali je prvi put u povijesti svjetskog univerziteta ekskurzija praćena Deklaracijom, koja je marifetluk bez presedana čiji je stvarni cilj skrenuti pažnju javnosti na sopstvenu akademsku mizeriju i prikazati se kao stražar na granici nacionalnog identiteta. Naročito ako to dođe do nacionalnog vođe u centrali SDA i ako se Bakir-bej pohvalno izrazi o njihovom novom naučnom pregnuću.

Neretvanska deklaracija pokazuje u kojoj mjeri je rahitičan i patuljast bošnjački akademski nacionalizam tipa Sanjin Kodrić i društvo. Taj nacionalizam svoj formativni obrazac prepisuje od velikosrpskog i velikohrvatskog, a zbog svog mediokritetstva i poluobrazovanosti nesposoban je da proizvede autentičnu interpretaciju bošnjačke kulture. Nadalje, on čezne da bude ofanzivan, a stalno se poziva na ugroženost i viktimizacijske ideologeme, pa zato i cvjeta u obrazovnim institucijama i širi se isključivo unutar bošnjačkog akademskog prostora, bez šanse da bude zamijećen u regionalnim, a kamoli međunarodnim okvirima. On arhaizira, getoizira i fobizira bošnjački identitet kako bi prikrio vlastitu nesposobnost da se suoči sa iskušenjima budućnosti, zato što ga zastupaju poluostvareni i neostvareni akademski radnici koji se udružuju na osnovu lične koristi i grade kadrovsku bazu za Izetbegovićevu SDA. Taj rahitični i patuljasti nacionalizam suštinski je autodestruktivan u svojoj zakašnjeloj etnoromantičarskoj osnovi, te zbog toga stalno tvrdi da je na nekakvom svom početku, baš kao da prije njega nije bilo ni Bošnjaka, ni bošnjačke povijesti, nikakve bošnjačke nauke i politike. A iza njega ostaje akademsko smeće iz kojeg zaudara lešina nauke.

[Mohr]

Budnost

Ivo Anić, Tačno.net


“Novinarski posao je u stvari vrlo jednostavan: ili ćete pisati istinu, ili ćete lagati, a ako prešućujete – također lažete. Mislim da novinarska profesija nije previše komplicirana i da čovjek uvijek ima izbor: ako se nema snage time baviti, neka se time ne bavi. Najgori su oni koji se nastave baviti novinarstvom, a zapravo sudjeluju u propagandi.“ (Viktor Ivančić)


Svijest o bitnoj povezanosti istine i slobode vodi nas do temeljnog pitanja same biti čovjeka i njegova smislena postojanja jer sloboda je temelj unutarnje mogućnosti ispravnosti, a istina čisto i zbiljsko zadovoljstvo. Samo ljudi koji govore, koji žive istinu (pa bila ona i samo njihova istina) i ako osjećaju da je po moralnim i društvenim vrijednostima ta istina ispravna, mogu odgovarati na pitanja: „Gdje smo danas? Kako stoje stvari s nama danas?“

Obični ljudski razum ima svoju osobnu nužnost- on se opravdava jedino sebi primjerenim oružjem koje je dobio životnim iskustvima. To je pozivanje na preispitivanje svojih prava i dvojbi, svakodnevna budnost nad kršenjima istih.

I to je sloboda, čin moralnog djelovanja prema svojim čuvstvima kojima vjerujemo, istini u koju ne dvojimo. Sve drugo nazivamo tjeskobom. Tjeskoban je čovjek koji se bori sam sa sobom, čovjek koji se bori sa svojom istinom ili je zaglušuje strahom, tjeskoban je onaj koji postaje svjestan da svoju slobodu i svoju istinu prešućuje ili laže u zbog straha. Tjeskoban je onaj čovjek koji to radi iz nužde i osobna kukavičluka do stupnja u kojem potcjenjuje svoju tjeskobu i u njoj potpuno rasvijetljen odnos prema samome sebi. Tjeskoban je onaj čovjek koji je zatomio sebe.

Privrženost i pristupanje drugi su čin tjeskobe: lažna nada i uvjerenje da će nas gazda nagraditi, voljeti, cijeniti, mada prvi čin tjeskobe automatski anulira samopoštovanje. Dobro skriveni iza čvrstih zastora malograđanske tihe većine koja je na ovaj ili onaj način, šutnjom i izostankom otpora, odlučila pristati na status quo okupacije i vichyjevskog kolaboracionizma, oni koji pišu tako otvaraju treći čin tjeskobe, a taj je i konačan i najgnusniji, čin kojeg nazivamo – suučesništvom. Oni koji traže svoj put u prekoračivanju granica, oni koji teže gaženju zadanih granica i to na način da se udalje od partijskih direktiva, a da ih se istodobno ne približi malograđanskom mainstreamu, postaju tako jedino sredstvo intelektualnog i moralnog raskuživanja, kisik u zagušljivoj klerikalno – nacionalnoj atmosferi. Oni lišeni tjeskobe kopernikanski su izbačeni iz javnog života i ignorira se njih, njihov rad, njihovu angažiranost.

S druge strane, tjeskobni novinari ili pisci nisu izvor smisla onog što pišu ili izgovaraju, nisu autori svojih poruka i kolumni, već su puki emiteri kroz koje progovaraju strukture, sustavi, discipline, režimi, organizacije i ono što stoji iza svega navedenog – korporacije. Beckettovski tako strukture izbacuju Čovjeka iz centra filozofskog i moralnog svemira i uvode tjeskoban automat koji više nema samopoštovanja.

Funkcija novinara (koji je danas izjednačen s piscem srozavanjem književnosti) je dakle karakterističan način postojanja, funkcioniranja i istraživanja određenih diskursa u nekome društvu. Distanciranjem od strukturalizma novinar biva izbačen na vanjsku granicu, izvan zone kontakta društvene moći i pritom jasnije vidi strukturu same oligarhije, sve maligne tvorevine koje nastaju u toj kulturi zatvorenoj samoj u sebe. To „mišljenje izvana“ postaje krucijalno jer nije garnirano tjeskobom niti proizlazi iz nje, već se iz novinara kao središta znanja, informacija i morala polaže u kuvertu s početka priče, kuvertu u kojoj su ona dva bitna presavijena papira – istina i sloboda. Samo „folklor“ može biti anoniman – sve ostalo mora imati svog autora, govorio je Foucault no svaka emancipacija ima svoju cijenu.

Prava emancipacija, ona novinarska, u današnjoj Hrvatskoj podrazumijeva pisanje izvan nje, izvan njenih utvrđenih medija i izvan dosega velikog dijela javnosti. Samo oni koji traže mogu naći takve novinare i to po portalima ili tiskovinama koje nisu u dosegu vladajućeg ministarstva straha. Taj kopernikanski obrat stavlja čitatelja u poziciju da traži novinara umjesto da bude obratno, i samom tom činjenicom naglašava se istina o izvrnutim vrijednostima na kojima obitava jedno iščašeno društvo.

Svijest o bitnoj povezanosti istine i slobode vodi nas do temeljnog pitanja same biti čovjeka i njegova smislena postojanja jer sloboda je temelj unutarnje mogućnosti ispravnosti, a istina čisto i zbiljsko zadovoljstvo. Samo ljudi koji govore, koji žive istinu (pa bila ona i samo njihova istina) i ako osjećaju da je po moralnim i društvenim vrijednostima ta istina ispravna, mogu odgovarati na pitanja: „Gdje smo danas? Kako stoje stvari s nama danas?“

S tim saznanjima ušli smo u prostoriju Novinarskog društva u kojoj su zajedno sjedila dva svijeta. Prvi, onaj tjeskobni, krotko je slušao svoju predsjednicu koja se uobičajeno samodopadno smiješila novinarima majčinski im sugerirajući da budu u službi strukturalizma i korporacija. Drugi, onaj s margina, počeo je sa zvižducima. Kada ste toliko dugo na margini, kada ste toliko naviknuti na filigransko ignoranstvo pažljivije pratite izraze lica i mimikriju očiju onih koje promatrate.

Oči naše predsjednice navikle na posvemašnje ulizivanje, postrojavanje i lupanje petama, bile su oči samog sustava u kojem živimo. Te oči bile su pune mržnje i osvetničkog bijesa, mržnje prema onima koji se usuđuju jednu tako uzvišenu instituciju izviždati. Ta institucija, potpuno odlijepljena kao kvadratna naljepnica od stvarnosti jednostavno je, nenaviknuta na situaciju, popizdila.

Prestrašeni, tjeskobni, a bogami i oni lišeni odavno tih i takvih moralnih trica i kučina, pognuli su glave kako ih drže već godinama iskrivljene kičme, oni s margina dobili su po prvi put neznatnu ali bitnu satisfakciju. Naime, žrtvujući svoj život, živeći u samozatajnosti i odricanju od svog poziva koji ih je voljom establišmenta svrstao praktički u anonimce, ti su ljudi naplatili barem djelić svoje frustracije i razočaranosti ovom zemljom i kolegama baš tim činom gubljenja kontrole aktualne predsjednice.

S ekonomskog gledišta, razumljiv je prijezir prema tjeskobnima, ali je prokleto razumljiv i prijezir prema uzročnicima, prema onima koji vrše represiju i onima koji su doveli do marginalnih i do tjeskobnih. Mala satisfakcija, ali i prokleto dobar početak. Kada društvo koje kontrolira medije i čini tjeskobnim svoje novinare stavljajući ih u poziciju da prešućuju i time, također, lažu, postaje jedina stvarna sudbina, tada jedini moralni čin marginalaca i slobodnih novinara, zadnja utvrda obrane ostaje – budnost.

Budnost sa zviždaljkom u ustima. Budnost s perom u rukama. Budnost s istinom i slobodom u kuverti. Budnost nad njihovim prljavim rabotama.


Pa neka pizde! Imat će i zašto!

[Mohr]

Kolac balade

Viktor Ivančić, Novosti


Dvije vijesti, objavljene istoga dana koncem prošloga tjedna, tek u kombinaciji jedna s drugom zaokružuju punu istinu o nečemu što – uz rizik da nas zaskoče probavne teškoće – nazivamo hrvatskom kulturom. Zamislimo li, uz dodatni napor, tu hrvatsku kulturu kao prohladnu, sumračnu i malčice sablasnu prostoriju, atmosferom nalik špilji, kojom se širi miris pljesnive knjiške građe, domaćih krvavica i kiseloga vina, sa stropa dopiru zvuci sakralne glazbe i lepet krila šišmiša, a iz prikrajka žmirka odrješita policijska rasvjeta, te dvije vijesti mogle bi markirati ulazna i izlazna vrata.

Prva nam je donijela informaciju da Oliver Frljić, znatno prije isteka mandata, odlazi s mjesta intendanta Hrvatskoga narodnog kazališta ‘Ivan pl. Zajc’ u Rijeci. Druga je glasila da Društvo hrvatskih književnika, povodom Dana hrvatske knjige, nagradu ‘Slavić’ za najbolji knjiški prvijenac dodjeljuje Tanji Belobrajdić, spisateljskoj debitantici srednje dobi iz Vukovara. Prva je dakle izvještaj o demisiji, a druga o inicijaciji.

Odlazak Frljića dočekan je u vladajućim krugovima i institucijama koje zadaju poželjne parametre nacionalne kulture s trijumfalističkim olakšanjem. Ne bez dječačke iskrenosti, taj je zborni osjećaj najzdušnije izrazio Oleg Butković, do jučer anonimni politički retard delegiran na mjesto ministra prometa: ‘Primili smo jednu od najvažnijih informacija – Frljić konačno odlazi. Riječ je o čovjeku koji nije koristan za Hrvatsku.’

Sretnome raspletu prethodila je dugotrajna intenzivna hajka, raskošna u svojoj brutalnosti čak i za hrvatske prilike: od proglašavanja Olivera Frljića nacionalnim izdajnikom, preko izricanja najtvrđih kletvi s političkih, crkvenih i akademskih oltara, preko fizičkih napada i pljuvanja na ulici, pa do pomno isplanirane parapolicijske akcije u kojoj su ‘nepoznati počinitelji’ provalili u stanove redatelja i njegove djevojke, šaljući im time poruku da su u ovoj zemlji nepoželjni. U zadnjoj je rundi Ministarstvo kulture uskratilo sredstva za dramski program riječkoga HNK-a, s objašnjenjem koje je bilo vrlo slično pobjedničkom uskliku onoga retarda iz prethodnog pasusa: da taj dramski program, naime, kreira ‘čovjek koji nije koristan za Hrvatsku’.


Slučaj Tanje Belobrajdić posve je drugačiji. U obrazloženju nagrade koju joj je Društvo hrvatskih književnika dodijelilo za knjigu ‘Crni kaput’ – inače beznadnom, diletantski napisanom djelcu – stoji da je riječ o ‘izvrsnom romanu’, da je autoričina ‘moralna prosudba zločina daleko od mržnje’, a to potvrđuje pravilo da ‘umješnost i moral u književnosti ne idu jedno bez drugog’. Takvoj ocjeni zasigurno su pridonijeli eksplicitni opisi mučenja u romanu, izloženi u prvome licu, koje je fikcijski hrvatski branitelj Ante trpio u srpskome logoru, uz više nego bogati asortiman okrutnosti: batinanje, rezanje nožem, udaranje čizmom u lice, zastrašivanje odsijecanjem jezika… Na primjer: ‘Vidio je moj izbezumljeni pogled, pa je slikovito nekoliko puta stisnuo šaku u zamišljenom ritmu mog šupka. ‘Šta je, bre, šupak radi, a?!’ Prava je istina bila da uopće nije radio. Smrznuo se od straha.’

Kvaka s Tanjom Belobrajdić u tome je što je dvadeset i četiri godine ranije, tada pod prezimenom Duić, jer je u ta doba bila udana za Tomislava Duića, buduća spisateljica svakodnevno ordinirala u splitskome logoru Lora – gdje su, suprotno kasnijoj fikciji, Hrvati izlagali torturi uhapšene Srbe – a prema pisanim iskazima žrtava, njih dvadeset i četvero, upravo se današnja dobitnica književne nagrade posebno isticala surovošću, pokazujući užitak u ponižavanju i mučenju zatvorenika. Jedan od njih, Gavrilo Tripković, svjedočio je ovako: ‘Naredila je da sjednem na beton i raširim noge. Imala je taj put kratke pilotske čizme. Iznenada me par puta svom snagom udarila među noge. Izgubio sam svijest od snage udaraca i prevrnuo se.’

Književnica Belobrajdić imala je dakle iza sebe ozbiljan terenski rad prije nego se upustila u pisanje romana. Uopće nije isključeno da je već tada, dajući kreativan doprinos logorskoj torturi, vidjela svoje mjesto u hrvatskoj kulturi. To se u svakom slučaju dogodilo, jer je prema mjerodavnom sudu literarnih veličina krase ‘umješnost i moral’, pa njenu obrednu inicijaciju i uvođenje u elitne odaje nacionalne uljudbe – dirljiv prizor u kojemu hrvatska intelektualna i kulturna krema novači svoj sredovječni podmladak – vrijedi upamtiti kao opscenost najvišega ranga, a valjda i kao poučak o tome kako se čitava jedna biografija, s etičkoga stajališta, može rasplesti u žanru čiste pornografije.

No pod kulisama te scene leži i bogato nalazište istine. Dvije istodobno objavljene vijesti, naime, skalpelskom preciznošću upućuju na to tko je izbačen, a tko ubačen; tko otječe, a tko dotječe; kome su otvorena izlazna, a kome ulazna vrata; tko ‘nije koristan za Hrvatsku’, a tko za Hrvatsku koristan jest, jer ima ispravnu ‘moralnu prosudbu zločina’, tako da konačni saldo, upisan i u sadašnjost i u budućnost, ne ostavlja nikakve dvojbe: Oliver Frljić je out, Tanja Belobrajdić je in.

Društvo hrvatskih književnika adoptiralo je polupismenu spisateljicu iz Vukovara kao što se prigrli draga životinjica, toplo i pokroviteljski, i sva je prilika da su gospodu pisce naročito razgalili krvavi tragovi oko njuškice. ‘Evo, tu je zdjelica s nagradom’, poručili su prilikom uručivanja priznanja, ‘hrani se umjereno, a kada još malo porasteš i usavršiš hodanje uz nogu gospodara, ići ćemo zajedno u lov. Velike su nade koje polažemo u tvoje očnjake!’

Tko još može reći da hrvatska nacionalna kultura nije ogrezla u zločinu? Njezin autentični izraz – kao što potvrđuje primopredaja DHK-ova odlikovanja – reprezentiran je kroz figuru oplemenjenu zavidnim moralnim idiotizmom, očito spremnu na najveće podvige, čak i na to da u spektakularnom preokretu vlastitu sadističku izopačenost, dajući joj drugi etnički predznak, upregne u tragikomičan stvaralački čin, a odsustvo ljudskosti u kulturni kapital.

Kolektivna nevolja s Oliverom Frljićem ležala je pak u tome što je tu izopačenost drsko i bez milosti razotkrivao na kazališnim daskama, a pritom je – sudeći po ‘Trilogiji o hrvatskom fašizmu’ – bio potpuno svjestan činjenice da, prokazujući psihopolitičku motivaciju ‘naših’ zločina, pljuje po hrvatskome kulturnom blagu. Budući da je to činio unutar nacionalne institucije, a ne iz pozicije alternativca na zabačenoj umjetničkoj margini, bilo je samo pitanje vremena kada će ga elita i rulja uspjeti prognati, ne samo kao nekoga tko vrijeđa plemensku osjećajnost, već i kao skarednika koji se nedolično ponaša u hramu.

Špiljski prostor nacionalne kulture, naime, i nije ništa drugo nego poprište organiziranih zločinstava, ritualno započetih još onim uništavanjem više stotina tisuća nepoželjnih knjiga iz javnih biblioteka u vrijeme prvobitne akumulacije državnosti, a nastavljenih serijama rušilačkih juriša u ime duhovne obnove, pod geslom da je jedina prihvatljiva kreacija – likvidacija. Motor te rabote uvijek je rasistički intonirana samodovoljnost, s akterima u rasponu od sirovih egzekutora do sofisticiranih suflera: od one primitivne korčulanske knjižničarke koja puni kontejner ‘ćiriličnom’ literaturom, pa do akademski kultivirane mumije koja će nas, puna liberalnog zanosa, obavijestiti da nam srpska književnost nije bliža od one bugarske.

Da je kojim slučajem ta kultura – barem u međuvremenu – iole ozbiljnije inficirana virusima modernosti, slobodarstva i kritičkoga duha, umjesto što se i dalje smatra riznicom mitoloških narativa i strateškom kotom za obranu nacionalnog identiteta, lako bi dokučila kako je Oliver Frljić nešto ponajbolje što joj se zadnjih godina dogodilo. Ovako, ostaje kolac balade, zažareni ministar kulture Zlatko Hasanbegović, s dovoljno zelotske riješenosti da dovrši ono što je odavno započeto, dostojan nadzornik aktivnosti unutar bodljikave žice. U sklopu tih aktivnosti, kao što vidimo, odvija se prirodna transformacija logorskih čuvara u umjetničke stvaraoce.

Slučaj književne i društvene promocije Tanje Belobrajdić omogućuje nam da takav proces sagledamo izvan ograničenog obzora metafore, da ostanemo sleđeni pred njegovom doslovnošću: od one zatvorske rupe u kojoj je gospođa spisateljica vrijedno premlaćivala zatočenike, pa do svečanoga prijema na kojemu joj predsjednik Društva hrvatskih književnika za to uručuje zasluženo priznanje.

[Mohr]

Britva uz čelo

Piše: Viktor Ivančić - Novosti


Dođi, mili, stigli su majstori da nam pokvare bojler!’ uzviknula je građanka, što je njezina muža na moment izbacilo iz ravnoteže, jer je upravo boravio u kupatilu, posvetivši se brijanju.

‘Kakvi majstori? I zašto bi nam oni kvarili bojler?’ mrzovoljno je dobacio, ali onda ipak žurno napustio sanitarnu prostoriju i suočio se s novim iznenađenjem: suprugu je zatekao u dnevnome boravku, kako bulji u ekran kompjutera i prebire po informativnim portalima, a od majstora ni traga.

‘Što ti izvodiš, pobogu? O kakvim to majstorima pričaš?’ pitao je prijeteći mašući britvom u jednoj i ručnikom u drugoj ruci.

‘Pričam o hrvatskom antifašizmu, naravno’, čedno se kesila građanka. ‘Pričam o slučaju onoga prolupalog popa, Luke Prcele, i njegove ustaške mise na televiziji. To jest o tome kako nas vladajuće strukture, osudom toga Prcele, prcaju u zdrav mozak. To jest o tome da dolaze majstori da nam pokvare bojler.’

‘Oprosti, mila, ja te ništa ne razumijem.’

‘To je možda zato što ti je lice obloženo pjenom za brijanje’, sućutno je primijetila građanka. ‘Samo želim reći kako je vrijeme da se napokon progovori o službenim osudama fašizma kao načinu fašizacije hrvatskoga društva. Jer sve upućuje na to kako je Hrvatska postala toliko inovativna zemlja da se uvjerljivo najveće društvene štete postižu kroz postupke sanacije štete.’

‘Na primjer?’

‘Na primjer Hrvatska televizija, koja je je izravno prenosila Prcelino misno veličanje NDH, a kasnije tu propovijed osudila. Međutim, svi znaju da taj dominikanac s vlaškim akcentom već desetljećima za oltarom ne bulazni ni o čemu drugome nego o biblijskim vrijednostima ustaške države. U pokojnome Feralu su, recimo, iz godine u godinu, uz Blagdan nevine dječice, bilježili nove Prceline laude liku i djelu Ante Pavelića. Pa ipak su urednici HTV-a odlučili prenositi upravo njegovu misu. Uz naknadnu osudu, razumije se, koja mu dođe poput after shavea što ćeš ga ti fljasnuti na tu smrknutu facu poslije brijanja.’

‘Zašto HTV uopće prenosi katoličke mise?’

‘To je odlično pitanje, mili, ali ostavimo ga za neku drugu priliku. Zasad se zadržimo na primjeru koji pokazuje kako osuda ustaštva služi isključivo kao alibi za širenje ustaške propagande. Istu taktiku, uostalom, koristi i Vlada.’

‘Zašto sad Vlada?’

‘Zato jer je i Vlada, povodom rečenoga misnog slavlja, osudila ‘veličanje ustaškog režima’. No uz to je osudila i, citiram, ‘stalno nametanje lažnih teza o ustašizaciji društva’ jer je to, citiram, ‘dio šire kampanje s ciljem novih podjela u društvu i sprečavanja provođenja reformi i programa aktualne Vlade’.’

‘Pa to je imbecilno!’ živnuo je suprug. ‘Tu se u paketu s osudom fašizma nalazi i osuda osude fašizma. Netko bi zloban onda i samo saopćenje Vlade mogao shvatiti kao dio šire kampanje protiv Vlade.’

‘Naravno da je imbecilno, mili’, složila se građanka. ‘Ali ako je nešto logički nepodnošljivo, ne znači da je i fizički neostvarivo. Jer Vlada spominje ‘lažne teze o ustašizaciji’, dok unutar nje ordinira ministar koji baštini ne samo proustašku ideologiju, nego i ustašoidnu političku praksu, a čak se i slikao s ustaškom kapom. Imamo li u vidu samo tu fotografiju, očito je da Vlada drži kako odgovoran građanin ne smije pasti u iskušenje da vjeruje vlastitim očima.’

‘Priznajem da je to originalno’, dirigirao je britvom suprug, ‘osuđivati ustaštvo tako da za ministra postaviš ustašu.’

‘Zato jer je osnovni sastojak službenoga hrvatskog antifašizma gola hipokrizija, mili moj’, zažarila se građanka. ‘U cijeloj toj priči mi je onaj divlji pop još i najsimpatičniji, na svoj egzotičan način. Prcela je kamilica u odnosu na svoje ceremonijalne kritičare. Prcela je samo sitni, primitivni deklamator istoga oficijelnog revizionizma što ga distribuira vladajući pogon. Pogotovo ako ga usporedimo s predsjednicom države.’

‘Zašto sad s predsjednicom?’

‘Zato što je i predsjednica osudila veličanje NDH, i to obraćajući se općinstvu preko ekrana, uz impresivnu količinu fraza i grotesknu gestikulaciju. Na Prcelinu televizijsku misu reagirala je patetičnom misom s Pantovčaka.’

‘I što je rekla?’

‘Rekla je da osuđuje zločine NDH, a onda se, iz čista mira, da uspostavi simetriju, ostrvila na ‘zločinački jugoslavenski komunistički režim’. Iako nije poznato da je u zadnje doba taj režim itko veličao. Niti se s oltara slavilo Tita, niti se na stadionima orilo ‘Za Jugu spremni’.’

‘Možda je brinu implikacije tog režima na današnju slobodnu Hrvatsku.’

‘Kakve implikacije?’

‘Današnja slobodna Hrvatska, kako vidimo, nije sposobna niti rasprodati imovinu koju joj je ‘zločinački jugoslavenski komunistički režim’ priskrbio.’

‘Daj, mili, pazi kako mašeš tom britvom. Još ćeš nekoga priklati, bogati!’

‘Oprosti, mila. I što je još rekla?’

‘Citiram: ‘Moderna hrvatska država počiva na pomirbi djece ustaša i partizana. Da smo 1991. godine bili ovako razjedinjeni, zasigurno ne bismo pod vodstvom prvog hrvatskog predsjednika dr. Franje Tuđmana ostvarili san o slobodnoj hrvatskoj državi.’ Što kažeš na to?’

‘Kažem da mi to miriše na zloupotrebu roditelja.’

‘Upravo tako, mili. Zašto bi, primjerice, roditelji bili razlog bratskoga zagrljaja Kolinde Grabar Kitarović s Velimirom Bujancem? Je li predsjednica izabrala Bujanca za svoga medijskog promotora, je li ga smjestila u počasnu ložu na svojoj inauguraciji, zbog toga što su mu ćaća i mater bili ustaše, ili zato što je sam Bujanec ustaša, srbofob i neonacistički šljam?’

‘Možda ju je privukao njegov šarm…’, smješkao se suprug.

‘Gospođi Grabar Kitarović trebaju ‘djeca ustaša i partizana’ zbog toga da bi partizane izjednačila s ustašama, da bi postigla željeni balans, a upravo je u tom izjednačavanju sama bit hrvatskog revizionizma, mnogo muklija nego kod Prcelina misnog preseravanja’, rekla je građanka. ‘Odatle sva ta retroaktivna mistifikacija komunizma – iako njegovih sljedbenika, za razliku od ustaša, danas nema, barem ne onoliko koliko bi trebalo – odatle cinično operiranje floskulom o ‘dva totalitarizma’, odatle agresivno i neumorno forsiranje priče o partizanskim zločinima. Ona svećenička sirovina samo izvodi krajnje konzekvence iz zadane revizionističke matrice i svjedoči o disbalansu u polju sure hrvatske stvarnosti: partizani su odloženi na deponij kao ubojice, zločinci i totalitaristi zato da bi ustaše bili normalizirani, a potom proglašeni ‘herojima, mučenicima i šehidima’, odnosno zato da bi gospođa predsjednica bez nelagode mogla politički općiti s kreaturom koja je nosila svastiku na rukavu, odnosno zato da bi ministar s ustaškom kapom mogao biti predstavljen kao antifašist.’

‘Lijepo si to podvukla, mila’, blago se naklonio suprug. ‘Samo bih još dodao fusnotu da zamisao o ‘pomirbi’ ustaških i partizanskih potomaka, na kojoj, prema predsjednici, ‘počiva moderna hrvatska država’, izvorno pripada Maksu Luburiću, a taj je rukovodio sustavom logora u NDH. Tako je onda i ‘moderna hrvatska država’ mentalni dobačaj ordinarnog ustaškog krvopije, makar ga je kasnije prisvojio jedan liječeni komunist.’

‘A gospođa Grabar Kitarović je opčinjena Tuđmanom’, nadovezala se građanka, ‘do toga da svoj televizijski show naziva ‘obraćanjem naciji’, pa nas još poziva da se ‘okrenemo budućnosti’ s Tuđmanom na čelu. To znači da u uzroku problema vidi rješenje. Kao da je Tuđmanova ‘pomirba’ bila išta drugo do izgovor za rehabilitaciju ustaštva. Da nije tako, u hrvatskim bi gradovima barem jedna od ulica koje su nazvane po žrtvama fašizma preživjela njegovu eru, a bilo ih je na desetke.’

‘Oprosti, mila, ali od tvoje vehementne obrane patera Prcele mi se skorila pjena na bradi.’

‘Tog nesretnog klerika, koliko god bio odvratan, treba zaštititi od udaraca ispod pojasa koje mu zadaju projektanti službenoga hrvatskog antifašizma. On govori isto što i oni, ali bez dodatka licemjernih začina. Zato i kažem: vrijeme je da se progovori o zvaničnim osudama ustaštva kao najpodmuklijoj metodi ustašizacije hrvatskoga društva.’

‘Ako je to sve, mogu li sad dovršiti brijanje?’

‘Tko ti brani…’

‘Onda ću te pozdraviti i skoknuti u kupatilo.’

‘Samo pripazi kako ćeš to napraviti.’

‘Obrijati se?’

‘Pozdraviti me.’

Suprug se tad spremno isprsio, prislonio šaku s britvom uz čelo i viknuo:

‘Smrt antifašizmu!’

[Biba]

Cuj to..s oltara slaviti ateistu koji je dao ubiti sveca..e pa svasta..jasta..i to da ga slave svecenici a koliko ih je pobio
Neki su svevenici upravo slusajuci o tijem strahotma po prvi put posumnali fa Boga uopce ima....pisala sem vec to..
Da je Tito bio coek me bi Jobanka u bijedi vmrla..
...ne mogu dalje citati..ovo komda je Grbesic piso..nek me je odhebo..
Ma ja sam njega zapravo

[Socrates]

Ti bi, BiBo, trebala da se kandidujes na sljedećim predsjedničkim izborima u Hrvatskoj.

Vragbaba može da ti bude podpredsjednica.

Mi cemo ti ovdje nabrzinu napisati politicku platformu.

Prva tacka: Igrajte kaladont until your brains explode.

[Mohr]

Kraj Bliskog istoka kakvog smo poznavali

Zlatko Dizdarević, Novi list


Istorija se po ko zna koji put grubo poigrala s Bliskim istokom. Ovaj put i na više nego znakovit način: stogodišnjica tog prostora, od Mediterana do Persijskog zaljeva, onakvog kakvog smo poznavali, poklapa se skoro sasvim precizno s nestankom »geografije« Bliskog istoka u granicama koje su obilježile minulo stoljeće i početak ovog. I zbog kojih je, velikim dijelom, do tog raspada dolazilo od samog početka, evo do konačne sahrane.

Priča sa čerupanjem Otomanske imperije kao plijena prigrabljenog u Velikom ratu, usaglašena je 17. maja 1916. godine. U tajnom dogovaranju o podjeli interesnih sfera na Bliskom istoku, naravno između Britanaca i Francuza, operativci-diplomate bili su do tada ne baš previše poznati kao najveći specijalisti za Istok u njihovim ministarstvima vanjskih poslova, Britanac Sir Mark Sykes i Francuz Francois Georges-Picot. No, zadatak im je bio jednostavan, a finese nebitne. Ovo prvo se lako prepoznalo u činjenici da su Bliski istok poklopile samo te dvije imperije. Ono drugo, odsustvo finesa, jasno je bilo vidljivo i letimičnim pogledom na mapu podjele. Granice su ucrtane lenjirom, pravolinijski, skoro pa bez ikakve veze s istorijskom, geografskom, etničkom, civilizacijskom, vjerskom i ko zna kakvom drugom bitnom životnom realnošću. Naravno i bez znanja i pitanja onih koji su tako smješteni u »njihove« nove države. Da bi se do toga došlo, naravno, morala su biti pogažena prethodno data obećanja o »neovisnosti i suverenosti« onima koje je trebalo privući na svoju stranu uoči rata sa Turskom, koja je već bila ciljani neprijatelj što ga valja rušiti. Mnogi su »Lorensi od Arabije« u tim godinama obećavanja odigrali svoju ulogu, ponekad čak i vjerujući da London i Pariz doista žele istinske prijatelje na Bliskom istoku.

Tako je u povijest ušao čuveni Sykes-Picotov sporazum, temeljem kojeg ništa više tamo nije bilo kao nekad. Nacrtano je, međutim, ono što se evo opet raspada, što je posadilo sjeme zla, baš onako kako je bilo i potrebno na početku da bi se ogromna riznica resursa mogla pljačkati dok su »lokalna plemena« zabavljena sobom i uzajamnim trvenjima. Linija razdvajanja išla je donjim rubom Otomanske imperije, od Mediterana do Perzije.

Francuzima su pripali tzv. Velika Sirija uz Libanon i sjeverni dio Iraka do Perzije. Južno od te linije Britanci dobivaju od Sinaja i stare Palestine, preko današnjeg Jordana i Iraka do Perzijskog zaljeva. Igre se potom nastavljaju unutar tih prostora. Valjalo je podmiriti neke stare dugove, uz manipulacije koje odgovaraju interesima kolonizatora. U Arabiji se podižu Sauditi i Vahabiti koji stvaraju današnju Saudijsku Arabiju. Među Hashemitima, porodicom što nastavlja lozu Poslanika Muhameda, izdvajaju se braća Fejsal, kralj Velike Sirije i Abdulah, kralj »izmišljene« Transjordanije potom transformirane u Jordan. Okus prevare u odnosu na velika obećanja o stvaranju velike neovisne kraljevine na tim prostorima osjetio je i Šerif Mekke Husein Ibn Ali kao i mnogi drugi.

U vrijeme najvećih, a lažnih obećanja tamošnjim narodima i vladarima, naravno ne slučajno, kao dio dugoročnog plana vladanja prebogatim resursima, Britanci samo godinu dana nakon Sykes-Picotove »pravolinijske« podjele prostora i interesa, Balfourovom deklaracijom 1917. uvode Izrael na mapu Bliskog istoka. Time je stvoren još jedan vječiti upaljač nestabilnosti koji sjajno funkcionira do današnjeg dana. Za tu traumu rješenja su bila formalno davno ponuđena, samo što je već i vrapcima na krovu jasno da se ta rješenja – ne smiju realizirati. Bar ne u okviru postojećeg koncepta međunarodnih odnosa kojim je, de facto, dovršeno postojanje stare imperijalne geostrategije za Bliski istok. U ime nove koja je, opet, u velikom skladu s aktualnim interesima. A što se nove realnosti tiče, ona se stvara silom i terorizmom. Otud tako krvavo dovršavanje onoga što više ne funkcionira.

Više je razloga zašto na stoti rođendan Sykes – Picotovog sporazuma, ima mnogo razloga da se kaže kako taj sporazum, de facto, više ne egzistira. Da paradoks bude potpun, prvi koji su glasno i jasno to kazali u ljeto 2014. i podebljali konstataciju buldožerima što su nanijeli ogromne naslage pijeska tvoreći novu granicu između Iraka i Sirije, bili su ciljano stvoreni koljači ISIL-a. I o svemu su lijepo i profesionalno snimili film, pa ga prikazali gdje su god mogli u svijetu. »Kraj Sykes – Picota« bio je naziv uratka, jasan da jasniji ne može biti. Bradati komentator kazao je u kameru na odličnom engleskom jeziku: »Inshallah, ovo nije jedina granica koju ćemo stvoriti…«

Britansko- francuski sporazum od prije sto godina imao je u samoj osnovi više »konstruktivnih grešaka«. Prva je bila da su njegovi tvorci u startu »zaboravili« dva naroda kao dvije notorne postojeće istorijske realnosti tih prostora, Kurde i Palestince. Prve kao vjerovatno najveći narod bez države na svijetu, druge kao jedan od najstarijih. Podjednako kao što se nije uložilo ni minimum mudrosti da se shvati suština povijesnih odnosa između sunita i šiita na Bliskom istoku. Druga je greška, zapravo, kumovala i ovoj prvoj. Nije se vodilo računa čak i o notornim razlikama i specifičnostima naroda i prostora, pa ni onoliko koliko je to bilo važno za samu realizaciju njihovog, imperijalnog interesa. Osjećaj izgubljenog digniteta i poniženja tinjao je od početka da bi se tokom decenija pretvarao u nepremostiv problem za ono što se globalno naziva imperijalnim interesom Zapada na Istoku.

Treći faktor koji je determinirao veliku promjenu – pored one da su Amerikanci i Rusi (tada Sovjeti), nakon Sueskog rata 1956. zapravo preuzeli od Britanaca i Francuza kontrolu nad obalama Mediterana i dalje po dubini, jeste redefiniranje mnogih eksploatatorskih interesa i geostrategije u regionu. Nafta polako ustupa mjesto drugim gorivima, prije svega plinu, jeftinijem i lakšem za transport. Samim tim i ključni putevi energenata, ali i drugim strateških roba od Istoka na Zapad, prema Evropi kao glavnom potrošaču, znakovito se mijenjaju.

Megaprojektom novih transportnih koridora, morskih, cestovnih i željezničkih, poznatim kao »Sjever-Jug«, na pravcu od Rusije preko Irana, Azerbejdžana, kraj Perzijskog mora do Indije zaobilazeći Mediteran, Suez, Gibraltar i cijelu obalu Zapadne Evrope, smanjuje se putovanje sa 40 na 14 dana. Ogromna investicija koja je već dogovorena a projekt dijelom i realiziran može da se isplati već u petoj godini eksploatacije. Što je zanimljivo, ova trasa zaobilazi Tursku, a uz Rusiju, Iran, Azerbejdžan i mnoge druge zemlje i Kina pokazuje ogroman interes za trasu. Zaigrana je igra koja mijenja dosadašnju šemu globalnih savezništava na Istoku. Trag na aktuelnim zbivanjima na Bliskom istoku vidljiv je, i tek će dodatno biti. Rađaju se nova savezništva i nestaje interes za nekim starim. Geostrategija energije i prostora sve diktira. Humana priča o demokraciji i ljudskim pravima, kao osnovnim razlozima za intervencije unaokolo, priča je za naivne, nažalost. U vrijeme Sykes-Picota time se nisu obmanjivali.

U svemu ovome, očigledno sljepilo za dugoročna zbivanja i pomjeranje interesa, brutalna sebičnost velikih i zanemarivanje interesa »malih«, uz nedostatak mudrosti i fleksibilnosti u prilagođavanju stvarnosti, dovelo je do velikih lomova u kojima granice nacrtane prije sto godina zapravo više ne važe. Ma koliko ko na njima insistirao, politički i vojno. Međunarodni poredak koji je insistirao na suverenitetu, nepovredivosti granica i nemiješanju u unutrašnje stvari država, polako je, ali vidljivo odumro. Volja da se brani nije postojala jer su moćni zaključili da je bolje dopustiti raspadanja onih što su postajali jaki u svojoj autoritarnosti. I pomoći u tome gdje zatreba.

Tako se i navodno »Arapsko proljeće«, ma šta ko htio njime, ispostavilo kao jedan od posljednjih eksera u mrtvački sanduk Bliskog istoka skrojenog ekskluzivno po mjeri imperijalnog interesa. Ništa nije bilo slučajno. Zaboravilo se i na »Veliku šahovsku ploču« Zbigniewa Brzezinskog kao i na ne tako davni intervju Petera Galbraitha »Globusu« u kojem je sasvim jasno i hladno kazao kako ne vidi nikakav problem u tome što će se Irak raspasti na sunitsku, šiitsku i kurdsku državu… Evo rat u Siriji nije ni gotov, a već se potura rješenje kao u Daytonu za BiH. Takva interesna logika. Na sjeveru Sirije već postoji kurdska Rojava koja je prošlog mjeseca proglasila autonomiju. Mada im za sada ne pada na pamet da proglašavaju neovisnost jer znaju koliko su im Turci blizu a Erdogan se kune svom svojom silom da to »ni mrtav neće dozvoliti«. Znaju u Rojavi da ni Assadu to, tek tako, neće biti snošljivo. Kurdi Rojave zaziru čak i od Barzanija iz Iraka, koji je obećavao referendum za osamostaljenje i to ovih dana, na stotu godišnjicu Syks-Picotovog sporazuma. Sirijski Kurdi zato šuruju i s Amerikancima i s Rusima kao sa zaleđem znajući da ih hoće progutati sa mnogih strana. Sve može samo novi zaborav na njih kao prije sto godina, ne može.

Te granice ne važe ni za Hezbollah koji ima i teritoriju, i vojsku, i institucije iako su parlamentarna činjenica u zajedničkom Libanonu i ne zaskakuju se baš na državu u kojoj su – država. Nije li, u drugačijim okolnostima i Gaza država u državi s Hamasom koji tamo vlada. Podjednako i daleka i ovisna i od Palestine na Zapadnoj obali i od Izraela. Palestina, opet, ima zastavu ispred zgrade UN-a u New Yorku, ali joj se na teritorij ne može mimo Izraela. Ipak, svi oni na svoj način pozivat će se na Quebec, Scotland ili Cataloniju. Veliko je pitanje koliko danas i Egipat kontrolira Sinaj, poluotok što ga je Morsi, predsjednik pod skutima tzv. arapskog proljeća »prodavao« Izraelu za 8 milijardi dolara da ovi tamo »riješe palestinsko pitanje«. A i Hamas iz zabravljenog susjedstva bio je spreman na taj deal. Morsija, naravno, više nema, a sjeverni dio poluotoka pod kontrolom je ISIL-a, kojeg svi već rutinski nazivaju »Islamskom državom«. Baš onako kako oni sami sebe nazivaju, mimo bilo kakvog drugog osnova sem oružja dobačenog sa strane.

Ukratko, ni granice nisu što su nekad bile. Uz izuzetak istine da ove ovakve na Bliskom istoku uglavnom nisu ni bile ništa drugo, do rezultata sile, interesa i dogovora jačih. Uostalom, i mnoge evropske prije sto godina nisu bile ove današnje. Znam ozbiljnog ambasadora iz velike evropske zemlje koji mi je rekao – ni današnje, evropske granice nisu dovršene. I njih će uređivati »život«.

Temeljem svega što se na Bliskom istoku dešavalo i dešava, razlika je velika prvenstveno u tome što je ove granice na Bliskom istoku, od Sayks-Picota do danas, mnogo više uređivala smrt, nego život. Pa i kad ih više nikako ne bude ovako ravnih i bez veze s realnošću, ništa neće biti gotovo. Samo će se Amerika i Evropa i dalje čuditi, otkud opet to. Na Bliskom istoku odavno se čude sve manje. Vjerujte mi na riječ. O tome, odande, iduće subote.

[Mohr]

Bilježnica Robija K.: Gejm ouver

Viktor Ivančić


Ja sam ekipu pitao: „Ruljo, oćemol se igrat na kauboja i indijanaca il na ustaša i partizana?“ Onaj Kane Šteta je rekao: „Ako ćemo na kauboja i indijanaca, ja ću bit poglavica Rafael Vitez Boban!“ Onaj Rino Sajla je rekao: „A ja Poglavnik Koji Sjedi!“ Moj drug Dino je rekao: „Ja bi se igra na maćuhica i tratinčica!“ Tu smo svi pogledali u Dina i razvalili turbo kes.

Onda smo mi odlučili igrat se na ustaša i partizana. Ja sam ekipu pitao: „Ko oće bit partizan?“ Rino Sajla je rekao: „Ja neću!“ Kane Šteta je rekao: „Neću ni ja!“ Dino je rekao: „Neću ni ja!“ Ja sam rekao: „Pa ne možemo svi bit ustaše, jebaga led! Ovo je ipak igra, a ne aktualna situacija!“ Kane je mene pitao: „Šta ti je to aktualna situacija?“ Ja sam rekao: „Neam blage, al moj tata stalno o njoj sere!“

Onda smo mi izvlačili šibice za vidit ko će bit ko. Kane Šteta i Rino Sajla su izvukli dvi najkraće. To je značilo da oni će bit partizani. Rino je rekao: „A u kua!“ Kane je rekao: „A u kua!“ Ja i moj drug Dino smo dali si po gimi fajv. Onda je Dino dignijo ruku i viknijo je: „Za dom!“ Ja sam viknijo: „Spremni!“ Rino je pitao: „Jel to igra već počela?“ Kane je rekao: „Saće, čim završi aktualna situacija!“

Poslje smo ja i Dino sa plastičnim mašinkama ležali iza grmića u parkiću. Mi smo kroz grmić ćiribimbili u okoliš. Samo Kane i Rina nigdi nije bilo. Ja sam Dina pitao: „Krilniče, jel ti di vidiš crvenu bandu?“ Dino je meni rekao: „Ne vidin, bojniče! Sakrili su se u mišju rupu! Vuna in je od crne legije!“ Ja sam rekao: „E znan, al jebaće nan mater u glavnom stanu ako ih ne nađemo!“ Samo onda je neko iza nas rekao: „Alo vas dva! Šta to radite?“

To je bila ona tuljanica Niveska. Ja sam njoj rekao: „Ajde u kua, Niveska, živ san se usra! Skoro san ti sasuja rafal iz šmajsera u drob!“ Niveska je pitala: „A zašto ležite sa plastičnim mašinkama iza grmića?“ Dino je rekao: „Osmatramo okoliš! Tražimo one partizančine Rina i Kanu!“ Tuljanica Niveska je rekla: „Ha, pa eno van ih iza trafo stanice!“ Ja sam rekao: „Nemoj me jebat?“ Niveska je rekla: „Časna rič! Maloprije san ih vidila!“ Dino je rekao: „Ajme fala ti, Niveska! Čim završimo igru, za nagradu ću te podrpat po limunima!“

Onda smo ja i Dino utiho se šunjali prema trafo stanici. Kad smo dogibali skroz blizu onda smo čučnili iza zidića. Onda smo na moju zapovjed naperili mašinke i naglo iskočili. Samo iza trafo stanice nije bilo nikog živog. Ja sam Dina pitao: „Krilniče, vidiš li koga?“ Dino je rekao: „Ne vidin, bojniče!“ E ali onda je odiza nas Kane Šteta rekao: „Al mi vas vidimo, ustašinjosi!“ Rino Sajla je dreknijo: „Ruke uvis! Bacaj oružje!“

Ja i Dino smo bacili mašinke. Onda smo mi okrenili se sa rukama uvis. Kane Šteta je nas držao na nišanu i keserijo se: „He-he-he, dolijala je banda ustaška!“ Rino Sajla je nišanijo i keserijo se: „Ne znan oćemol ih odma pobekit ilišmo ih prvo malo vodat priko kvarta po križnom putu!“ Samo odiza njih je keserila se i tuljanica Niveska. Dino je rekao: „O Niveska, jebenliti sve živo! Kako moš bit takva štraca i dramfulja!“ Rino je dignijo šmajser i podviknijo je: „Slušaj ti, ustašo, nemoj vriđat drugaricu Nivesku, jerboš te ucmekat na licu mista!“ Kane je rekao: „Drugarica Niveska je naša ilegalka!“

Poslje su Kane Šteta i Rino Sajla vodili mene i Dina kroz kvart po križnom putu. Mi dva smo išli isprid sa rukama uvis. Oni dva su išli iza nas sa mašinkama i bacali su brume. Rino je govorijo: „Ajmo, ajmo, ustaške pičkice! Življe to malo, življe!“ Onda je iz Konzumove posluge taman izlazijo onaj Bezmalinović sa kesama od spize. Bezmalinović je pitao: „Alo, mladići, šta to radite?“ Kane je njemu rekao: „Evo taman smo zarobili ovu bandu ustašku!“ Rino je rekao: „Možete in slobodno zavidat po trisku ako van je gušt!“

Samo Bezmalinović je zaškarpunijo se po faci i dreknijo je: „O jebavan pas mater partizansku!“ Rino i Kane su iskobečili oči for gas. Samo već je njih Bezmalinović gađao sa kapulama i kukumarima iz spize. Plus je zalaufao se prema njima i mavao je sa kruvon francuzom. Rino i Kane su opalili bris. Bezmalinović je za njima arlaukao: „Razbojnici crveni! Nećete više srat po slobodnoj Hrvackoj, komunjare! Jebavas Tito u dupe, dabi vas jeba!“ Ja i Dino smo u roku munja opalili bris na drugu stranu.

Samo zajeb je bijo šta nam je kod Kane i Dina ostalo naoružanje. Zato smo mi bižali i sakrivali se oko zgrade. Dino je uzdahnijo i rekao je: „Ovo je teška koma, čoviče! Krilnik bez strojnice je ka sendvič bez majoneze!“ Onda smo mi šćućurili se kraj zida od balkona od one Plazibatke iz prizemlja. Ja sam Dinu rekao: „Nisan zna da je Bezmalinović onakvi ljuti ustaša!“ Dino je rekao: „Moja mama kaže da nije ni on zna do devedesprve!“ Samo onda je ona Plazibatka provirila kroz balkon i rekla je: „Alo vi dva! Šta tu radite?“

Ja i Dino smo dignili glavuše. Onda sam ja njoj rekao: „Sakrivamo se od partizana!“ Plazibatka je pitala: „Kojih partizana?“ Dino je rekao: „Od Kane i Rina! Oni su partizani i oće nas ucmekat!“ Plazibatka je rekla: „O materin jeben komunističku! Ne moš virovat da crvene škovace još harače okolo!“ Ja i Dino smo klimali sa glavama. Plazibatka je raširila ruke i rekla: „Pa šta je to sa ovon Hrvackom kad ne možemo očistit ti jugo smrad i ološ?! Jebaih Tito u dupe, dabi ih jeba!“ Ja i Dino smo opet klimali sa glavušama. Palzibatka je rekla: „Aj brzo uskočite u balkon! Neće vas tražit kod mene doma!“

Onda smo ja i Dino uskočili u Plazibatkin balkon. Plazibatka je otvorila vrata i rekla je: „Ajmo mi u kuću! Napraviću van po sendvič sa majonezom, a nek vas glupe partizančine traže okolo po kvartu! Još bi mogla nazvat i panduriju da ih skemba zbog širenja crvene propagamde!“ Dino je meni namignijo i rekao je: „Dobro je ispalo, bojniče! U igri ne stojimo najbolje, al aktualna situacija nan ide na ruku!“ Onda smo mi ugibali u primaću. Samo unutra su bili Kane Šteta i Rino Sajla sa naperenim mašinkama. Kane je rekao: „He-he-he, ko nan je to doša? Dolijali su nan ustašinjosi!“ Rino je rekao: „Ajmo, ajmo, ruke uvis, gubo crnokošuljaška!“

Ja i Dino smo zinili u teškom šoku. Onda sam ja viknijo: „Pa šta je ovo, jebate konj?! Imate cilu mrižu suradnika!“ Plazibatka je naslonila se na trosjed i blokavala je od smijade. Dino je njoj dreknijo: „Šta se ti ceriš, stara kravetino! Može te bit sram šta si nas ka sluga partizanskih zločinaca namamila u zasjedu!“ Rino Sajla je podviknijo: „Aj začepi gubicu, ustašo! Nemoj vriđat drugaricu Plazibatku!“ Kane Šteta je rekao: „Drugarica Plazibatka je prekaljena ilegalka!“ Plazibatka je naperila kažimprst prema Dinu i rekla je: „Saš dobit kurac, a ne sendvič od majoneze!“

Samo onda je sa Plazibatkine televizije začula se himna. Na ekranu je bijo mali miljon rulje sa zastavama. Plus je masu njih nosilo crne kape. Rino je pitao: „Šta je ovo na televiziji, jebate?“ Plazibatka je rekla: „Nisan sigurna, al sliči mi na prenos iz Blajburga!“ Kani je uletilo čudilo: „Otkud toliko rulje na Blajburgu?“ Rino je pitao: „I zašto su živi?“ Plazibatka je slegnila sa ramenima i rekla je: „Neam blage! Po mojoj računici, u Blajburgu bi svi tribali bit mrtvi!“ Onda je na ekranu pojavio se jedan barba sa štroloćavim očima. On je koljački pogledao prema Plazibatki i rekao je: „Ti, stara kravetino, pripazi šta govoriš!“

Tu je svima u primaćoj uletijo iznered na kvadrat. Onda je štroloćavi barba upra sa prstom i rekao je: „A vi dva partizanska majmuna da ste odma oslobodili našeg krilnika i bojnika!“ Onda je cili počasni vod iza njega dignijo puške i dreknijo je: „Ruke uvis!“ Kane i Rino su u teškoj vuni bacili mašinke i dignili su ruke uvis. Ja i Dino smo u roku odma skupili naoružanje. Dino je nanišanijo i podviknijo je: „Ha, šta sad kažete, bando komunjarska?!“ Ja sam nakeserijo se i rekao sam: „Šta je, partizančići? Jebe vas aktualna situacija, a?“

Barba sa štroloćavim očima je smjehuckao se na televiziji i rekao je: „Dobar posao, bojniče i krilniče!“ Dino je njega pitao: „Šta sad? Da ih vodimo u Jasenovac?“ Štroloćavi barba je rekao: „Odma likvidiraj!“ Ja sam rekao: „Na zapovjed!“ Onda smo ja i Dino nanišanili sa šmajserima i arlauknili smo: „Pa-pa-pa-pa-pa-pa-pa…“ Kane Šteta i Rino Sajla su skljokali se na pod ka vriće. Plazibatka je brisnila prema kužini. Dino je dignijo mašinku uzrak i viknijo je: „Pobjeda!“ Ja sam viknijo: „Gejm ouver!“

Naveče sam ja cili hepi dogibao doma kod kuće. Ja sam uletijo u kužinu i pitao sam: „Mamac, šta imamo za večeru?“ Tata je meni rekao: „Malo si zakasnija, bojniče!“ Mama je dignila bradu i rekla je: „Prema važećoj uredbi, imamo još tačno pet minuti da skupa izmolimo molitvu za domovinu, a onda gasimo sva svitla jerbo će počet policijski sat!“ Ja sam zinijo: „Koja molitva za domovinu, jebate? Koji policijski sat?“ Tata je rekao: „Aj šta se sad praviš blesav! Misliš da nan Plazibatka nije sve ispričala!“ Meni je uletila zbunjoza: „Čekaj malo! Jel to znači da ću ostat beze večere zato šta san se igra na ustaša i partizana?“ Mama je rekla: „Ne, klipsone, nego zato šta si pobjedija!“


Robi K. (IIIa)

[Mohr]

Neretvanska deklaracija i rahitični, patuljasti nacionalizam

Enver Kazaz, Tačno.net


Neretvanska deklaracija o bosanskom jeziku je još jedna potvrda da nacionalizam sržno živi od banalnosti i gluposti, te da je zauzeo centralna mjesta u akademskim institucijama. Tu on gradi savez sa akademskom moći i pokušava ukinuti granicu između sebe i nauke. Pretvarajući nauku u skup ideoloških naracija pomoću kojih provode mentalnu dresuru podanika vlasti, akademski nacionalisti su obrazovni sistem pretočili u fukoovski shvaćenu discplinsku instituciju kojom kapilarno kontrolišu mentalne procese u društvenom polju. Takav savez akademske institucije i nacionalističke ideologije na južnoslavenskom prostoru utemeljen je u Srpskoj akademiji nauka i umjetnosti, a poslije krvavog raspada Jugoslavije prenio se u obrazovni sistem postjugoslovenskih zemalja. Na toj osnovi SANU je ustanovila paradigmatski model nacionalistički zasnovanih društvenih i humanističkih nauka, prije svega historiografije, lingvistike i povijesti književnosti, koji je u današnjem tranzicijskom nacionalizmu, pogotovu u BiH, prerastao u obrazovnu normu.

Najvećom pobjedom velikosrpske ideologije u ratu Pascal Bruckner smatrao je činjenicu da je ona mržnjom zarazila Hrvate i Bošnjake. Doda li se tome spoznaja da je ta ideologija proizvela modele društvenog i humanističkog znanja što su ih bošnjački i hrvatski akademski nacionalisti i ideološki moćnici prihvatili i nametnuli za normativni oblik obrazovanja, onda se može reći da Milošević i Karadžić trijumfuju poslije rata tamo gdje se to najmanje očekuje – u univerzitetskom prostoru. Neretvanska deklaracija dolazi upravo iz takvog tipa akademskog nacionalizma i do srži osvjetljava mediokritetstvo i banalnost današnje bosnistike. Nakon standardizacije jezika i kanonizacije bošnjačke književnosti, što ih je kao nedvojbene znanstvene fakte prihvatila međunarodna slavistička zajednica, pisati kojekakve deklaracije nije ništa drugo do lobotomni povratak unazad, u predmoderno stanje prije formiranja nacija, u primitivizam bošnjačkog begluka i njegove ideološke fantazme. Upravo to su učinili autori Neretvanske deklaracije Sanjin Kodrić, Dijana Hadžizukić i izvjesni Jasmin Hodžić. U ime Matičnog odbora Bošnjačke zajednice kulture Preporod, Odsjeka za bosanski jezik i književnost mostarskog Fakulteta humanističkih nauka, te nekakve Bosanske lingvističke akademije iz Stoca, njih troje su umislili da se javnosti obraćaju iz 19. stoljeća i da joj trebaju saopštiti nešto o kanonskim književnim vrijednostima u Bošnjaka, prije svega mjesta rođenja pojedinih pisaca.

Pri tom su Kodrić i Hadžizukićeva univerzitetski profesori, a Kodrić uz to i predsjednik nekakvog Matičnog odbora Preporoda, što podrazumijeva da njihovi javni istupi nose određenu akademsku težinu i da iza njih stoje i fakulteti na kojima predaju. Pogotovo takvu težinu nosi Sanjin Kodrić, šef Odsjeka za književnosti naroda BiH na sarajevskom Filozofskom fakultetu, voditelj Naučnoistraživačkog centra tog fakulteta, kako navodi u svojoj biografiji, te jedini profesor bošnjačke književnosti na svijetu, kako se taj lik voli predstavljati u akademskim krugovima. Pod Kodrićem je, baš kao nekada pod Maglajlićem, Preporod postao PROPOrod, a o Kodrićevoj pseudonauci svjedoči najbolje ono što on sam piše o bošnjačkoj književnosti svojim dozlaboga složenim rečenicama koje iznose po nekoliko stranica i više stotina riječi, a nemoguće ih logički iznutra povezati. Dijana Hadžizukić posebna je priča u bošnjačkoj akademskoj zajednici, jer je stalno u sjeni svojih šefova, pa radi ono što joj se naredi. Jednom joj naređuje Kodrić, drugi put neko drugi iz krugova SDA-ovih naučnika, a ona kao poslušna Bošnjakinja igra kako joj se kaže.

Elem, to dvoje univerzitetskih blena izjavljuju da postoji nekakvo južno podneblje u BiH. Pod tim oni podrazumijevaju Hercegovinu, a iz sadržaja njihove deklaracije ne može se znati da li isključivo bošnjačku, ili i hrvatsku i srpsku. E, tu, tvrde, posebno dobro uspijeva bosanski jezik, pogotovo bosanski istočnohercegovački dijalekt kao osnovica standardnog jezika i zato ga treba posebno njegovati i čuvati, a naročito njegov akcenatsko-prozodijski sistem kao jezičko blago i prepoznatljivost. Izjavljuju još u Deklaraciji da je i Karahasan, iako rođen u Duvnu, iz južnog podneblja u širem smislu, a bez tog ne bi vala u Bošnjaka bilo ni književnosti, ni jezika, ni pismenosti, ni bosanskohercegovačkih stećaka koji stoje kao simbol i bosanska prepoznatljivost u svjetskim okvirima. Jednom riječju, u južnom podneblju rođeno je sve važno bošnjačko, Muhsin Rizvić, oba bega Kapetanovića, više begova Rizvanbegovića, jedan beg Bašagić, jedna begovica Rizvanbegovićka, a u južnom podneblju začeo je svoju Ponornicu Skender Kulenović. S kim je začeo, ne kaže se u Deklaraciji, ali da je začeo nema sumnje. Još je nekolicina begova začela bošnjačku književnost u južnom podneblju, tvrde dvoje univerzitetskih blena uz pomoć izvjesnog magistra Hodžića, pa nam ostaje da im bespogovorno vjerujemo, jer nisu to male, već dokazane blene.

A u južnom podneblju, gdje su na nekakvu ekskurziju vodili svoje studente, njih oko dvije stotine, tepajući im da su to sve sami bosnisti, rođeno je još mnogo pisaca, kako se navodi u njihovoj Deklaraciji: braća Dizdar, Alija Isaković, oba Nametka, a meščini da je začeta i Hasanaginica, valahi bilahi i Ćatić je začinjao u Mostaru. U južno podneblje metnulo je i Zuku Džumhura, rame uz rame sa lingvistom Šatorom, Elbisom Ustamujić i Bošnjacima što su pisali na orijentalnim jezicima. Ima toga još u Deklaraciji, čak i Hamza Humo, pa i poneki Srbin i Hrvat, doduše kao ukras bošnjakluku, i k tomu još da prostiš ima i poneka bošnjačka institucija.

A kad se pročita taj niz imena i mjesta njihova rođenja u Kodrićevoj, Hadžizukićkinoj i Hodžićevoj Neretvanskoj deklaraciji o bosanskom jeziku, očiglednim postaje njen polupismeni temelj. Jer, to što su njih dvoje naveli, zna svaki iole pismeniji srednjoškolac, a kamoli univerzitetski pregalac zaljubljen u naciju. Zato su se i zaputili sa svojim studentima na akademski hadžiluk po svetom južnom podneblju: malo obić’ stećke, uzet’ znanstveni abdest u tekiji na Buni, klanjat’ naučno u Makovoj Hiži, profesorski se rashladit’ u stolačkoj begovini i na kraju Deklarciju ezanit’ u Mostaru. Takva je otprilike bila ruta za bošnjačke bosniste sa bihaćkog, sarajevskog, mostarskog i zeničkog univerziteta na ekskurziji koja se tretira kao bošnjačka univerzitetska vjeronauka u prirodi.

Poveli su, dakle, profesori svoje studente da bi im pokazali identitetske mnemotope, seirili o književnom kanonu južnopodnebaljskom, a bošnjačkom sasvim, ukazali na važnost čuvanja nacije i identiteta i na kraju obznanili Deklaraciju, koja govori o bosanskom jeziku u dolini Neretve i za cilj ima to da afirmira bosanskohercegovački jug kroz bosanski jezik, i obratno – bosanski jezik kroz bosanskohercegovački jug, te kako ime jezika u Hercegovini jeste bosanski jezik.

A iz Deklaracije tukne jeftini trik patuljastog bošnjačkog nacionalizma začinjenog profesorskim mediokritetstvom. Na ekskurziji su prednjepomenuti i još neki profesori promovirali pred studentima svoje bosnističke knjige stare nekoliko godina i uvrštene u fakultetske silabuse, jer honorar se ne odbija, pogotovu ako daje federalna ministrica da se začne nešto novo, naravno bošnjačko skroz na skroz.

Nije prvi put u bosanskoj akademskoj praksi da profesori vode studente na kojekakve ekskurzije, ali je prvi put u povijesti svjetskog univerziteta ekskurzija praćena Deklaracijom, koja je marifetluk bez presedana čiji je stvarni cilj skrenuti pažnju javnosti na sopstvenu akademsku mizeriju i prikazati se kao stražar na granici nacionalnog identiteta. Naročito ako to dođe do nacionalnog vođe u centrali SDA i ako se Bakir-bej pohvalno izrazi o njihovom novom naučnom pregnuću.

Neretvanska deklaracija pokazuje u kojoj mjeri je rahitičan i patuljast bošnjački akademski nacionalizam tipa Sanjin Kodrić i društvo. Taj nacionalizam svoj formativni obrazac prepisuje od velikosrpskog i velikohrvatskog, a zbog svog mediokritetstva i poluobrazovanosti nesposoban je da proizvede autentičnu interpretaciju bošnjačke kulture. Nadalje, on čezne da bude ofanzivan, a stalno se poziva na ugroženost i viktimizacijske ideologeme, pa zato i cvjeta u obrazovnim institucijama i širi se isključivo unutar bošnjačkog akademskog prostora, bez šanse da bude zamijećen u regionalnim, a kamoli međunarodnim okvirima. On arhaizira, getoizira i fobizira bošnjački identitet kako bi prikrio vlastitu nesposobnost da se suoči sa iskušenjima budućnosti, zato što ga zastupaju poluostvareni i neostvareni akademski radnici koji se udružuju na osnovu lične koristi i grade kadrovsku bazu za Izetbegovićevu SDA. Taj rahitični i patuljasti nacionalizam suštinski je autodestruktivan u svojoj zakašnjeloj etnoromantičarskoj osnovi, te zbog toga stalno tvrdi da je na nekakvom svom početku, baš kao da prije njega nije bilo ni Bošnjaka, ni bošnjačke povijesti, nikakve bošnjačke nauke i politike. A iza njega ostaje akademsko smeće iz kojeg zaudara lešina nauke.

Odgovor Stavu i Faktoru: ISHAVIJEŠĆENI KMETOVI GOSPODINA BAKIRA IZETBEGOVIĆA

Enver Kazaz


Dugoročnost dokida ishaviještenost, tvrdi profesor Šemsović. Čiju, bolan, ishaviještenost, kakva dugoročnost, o čemu ti to bulazniš? Ili, bosanskim, hrvatskim, srpskim i crnogorskim jezikom rečeno: jesi li ti sav svoj? Da te nije ishaviještenost, nalet je bilo, čitavog ophrvala?




http://www.tacno.net/sarajevo/odgovor-s ... tbegovica/

[Mohr]

Predlog za novi praznik

Noć fantoma

Piše: Ljubomir Živkov


Imamo sad i mi Noć veštica, Dan zaljubljenih, zašto da nemamo i Noć fantoma? Kao što je na karnevalima i maškarama dopušteno vladati se slobodnije nego inače, tako bi u Noći fantoma, svakog dvadeset petog aprila posle ponoći, svi entuzijasti koji blagovremeno pripreme teške građevinske mašine i crne odore sa fantomkama mogli da do prvih petlova ili prvih tramvaja ruše šta im se ćefne i šta im se nađe pod kašikama bagera, a verovatno bi se, kad svečanost samo uhvati korena, fantomi opremili i pravim rušilačkim službenim mašinama, sa onim kuglama što razbijaju fasade i ruše zid po zid.

Fantomi bi te noći mogli da oduzimaju mobilne telefone prolaznicima, da im uzimaju dokumenta, ili da ih teraju sa svog noćnog igrališta.

U fantomskoj noći bila bi dozvoljena vožnja bez tablica, policiji bi bilo strogo naloženo da se kloni tih mesta, da nijedno njeno vozilo nigde ne patrolira, a da u centrali budu isključeni svi telefoni, kako im kojekakve kvariigre ne bi dodijavale prijavljujući svečare tj. oni koji u svečanoj noći daju oduška svojoj rušilačkoj navadi: ove se godine kad policiji obratio rekordan broj noćnih tužibaba, koje su dežurni policajci kraljevski doduše iskulirali - kad bude sledeće noćno rušenje neće niko moći ni da dobije vezu!

Ali ovo je tek početak, zato se i desilo da stanovništvo tužaka fantome, a da ga policija preljubazno upućuje na komunalnu policiju i na inspekciju rada (noćnog). Ljude u crnom koji su o svom trošku i po svom nahođenju rušili Savamalu niko nije pohvalio što su posao obavili tako čisto, tridesetak ljudi je vredno rušilo, dok je Srbija umorena izborima tonula u san, i niko nije skončao pod gredicama, delovima karatavana i krova, a vidno polje je fantomima ipak bilo suženo, što smo videli u filmu braće Koen, kad se članovi Kju Kluks Klana usred planirane paljevine vajkaju jednim drugima kako ne vide dobro kroz svoje slavne kukuljice, te ih jedan od njih mora ukoriti: „Moja je žena to šila, pokažite malo poštovanja...“ E, tako je i našim junacima vidik ipak bilo sužen, a posao su obavili čisto, umalo ne rekoh profesionalno: tko ste dakle vi, dobri ljudi, umotani od pete do temena u crno? Dio smo vječne sile što vječno želi zlo, a vječno stvara dobro!

Zaista, među zdanjima srušenim pod okriljem prolećne noći, prve u Cvetnoj nedelji, sa lica zemlje nestale su zgrade koje je i sama gradska vlast nameravala da neutrališe, izrazimo se besmrtnim jezikom armije, a nepoznati dobropočinioci su to za nju besplatno učinili; jesu potkačili i neka zdanja koja su ozakonjena, i neka oko kojih su još žive parnice u našim nezavisnim i nadasve pravičnim sudovima, ali ko radi, taj i greši, i zato svakog građanina zaboli kad o ljudima koji ruše besplatno, ne želeći nikakav publicitet, platu, pohvalu ili odlikovanje, premijer govori kao o idiotima: samo su idioti mogli to da ruše noću sa fantomkama!

Ali možda je predsednik Vlade i u pravu: ako imaš fantomku, ako velikim kamionom pregradiš polje svog rada, ako te policija neće ni sekundu dekoncentrisati, zašto to radiš noću?!

Ministar policije uvređen je što ovaj simpatični nestašluk nepoznatih lica i nakon toliko dana ostaje vest broj jedan u našoj vestima prebogatoj zemlji. Policiji zaista i ne treba ništa zameriti: ljubazno su svako tužakalo predusretljivo upućivali na komunalnu policiju, koja takođe nije imala srca da pošalje patrolu u Savamalu. Dežurni u policiji preporučivali su građanima da se obrate i građev. inspekciji. Od inspektora u mantilima i sa aktentašnama bagerašima bi se zaledila krv u žilama, a opet, ne bio ja taj inspektor, nenaoružan i nevičan borilačkim veštinama, kako bih naložio fantomima da smesta prekinu rušenje, da poskidaju te mračne krinke i da se kulturno legitimišu kako bi bili prijavljeni sudiji, ne samo za prekršaje nego i za impresivnija zlodela!

Verovatno će pasti i koje unapređenje, i nagrada zbog spasenih života policajaca, jer bi ih po mišljenju njihovog ministra bez sumnje poubijala struja koja je samo to i čekala: fantomi su ostavili golišave kablove da vire iz šuta! Da, na konferenciji za štampu koleginici iz Studija B bilo je neprijatno što premijeru dodijavaju neugodnim pitanjima pa joj je iz njenog novinarskog srca izletelo: „Dokle više sa tom Hercegovačkom ulicom!“ Štićeni ju je obasjao isusovskim osmehom: „Ne brinite. I na to ću da odgovorim!“ Ime dušebrižnice se ipak nigde nije pojavilo, iz čega zaključujem da je reč o maloletnici koja volontira u gradskoj televiziji, ali dovoljno će biti ako se štićenome urezala u sećanje, dobro čini i dobru se nadaj!


&

Po moemu, u Savamalskoj noći posredi je nešto od ovog dvoga:


1. Ljudi u crnom su službenici države i radili su za platu ono što im je bilo naređeno da rade, što je neprihvatljivo (preblago rečeno).


2. Ljudi u crnom su pojedinci koji na svoju ruku divljaju gradom, zaustavljaju i plaše stanovništvo, samovoljno ruše zgrade i odlaze, a da ih niko nije pardonirao ni zbog neregistrovanih vozila, ni zbog fantomki, ni zbog rušilaštva, ni zbog siledžijstva, što je još skandaloznije.


&

Ako je reč o grupi fanatika koja živi za lepši Beograd (a najlepši je kad je na vodi), zašto ih država nije u njihovoj prekomernoj dobrohotnosti i hiperaktivnosti sprečila? Imala je sijaset prijava, zašto im nije stala za vrat, zašto im nije poskidala sa lica te naprašene fantomke, i zašto kolektivnom hapšenju nisu prisustvovali kamermani i fotografi režimskih medija?

Ali i mi smo nezahvalni! Ako ovo i jeste poduhvat same države, ona za naše dobro i za naš što celovitiji estetski ugođaj čini i nešto što mi u svojoj priprostosti ili prevelikom čistunstvu i nazadnjaštvu ne možemo još da razumemo! Nadam se da ljude u crnom nisam nečim povredio, a isto bih tako voleo da ni oni mene ne povrede, jer bi im se moglo (s druge strane, zašto da me ruše noću, kad ću se uskoro i sam srušiti!)


&

U najdosadnijim novinama čitam koga je sve ambasada nagradila Izraela za dugogodišnje prijateljevanje sa državom Izraelom. Dobro, u drugom stupcu piše „Iran“ umesto „Izrael“; list koji je drzovito hteo da izvrda plaćanje poreza jerbo izlazi na ćirilici, na trenutak je pobrkao ove države, ali bih ipak rekao da se ne radi o zahvalnicama koje su združeni štampali i razdelili Izrael i Iran, nego samo Izrael, pa opet, nekako mi došlo žao Izraelićana, ispada da su sa njima prijateljevali samo oni koji su to morali po službenoj dužnosti i koji su to činili za državnu platu: nagrađena je Maja Gojković (biće da je zbog njenog modnog hidžab krika Iran i dospeo u „Politikinu“ vest), doktorelo Stefanović, pa ministar Vulin, gradonačelnik Mali, nagrađen je i direktor nacionalne aviokompanije „Er Serbia“... Ako pripravlja košer obroke, ako suzbija antisemitizam na međudržavnim letovima, to je od direktora lepo, ali rukovodilac to i mora da radi, kao što i ostali laureati moraju da prijateljuju sa svima osim sa lažnom državom Kosovom.

Ne vidim, kažem, da je iko izvan državne nomenklature primećen kako prijateljuje sa Izraelom, mora da je i neki civil pridoneo boljim odnosima dva drevna naroda, ali kako bi Ambasada to znala!


&

Ne bi mi bilo pravo da sam pacijent doktorice Sande, pa ona o nama koji imamo duševne tegobe (dobro, i poneki možda poremećaj) kao da ne misli dobro! U Skupštini, reče, ima poslanika kojima bi dobro legla njezina stručna pomoć! Rekla je to podrugljivo, što mi govori da ona podrugljivo gleda nevoljnike koji pred njom otvaraju svoju obolelu dušu, šta ste nam to rekli, kraljice dvodelnih kostima sa porubljenim reverima?! U svakoj zajednici ima ljudi kojima ustreba psihijatrijska pomoć, dakle, na dvesto pedeset naših kakvi su da su izabranika neka ima pet ili šest zrelih za šrinka, pa šta?!


Istinomer.rs

[Mohr]

U na šubari

Viktor Ivančić, portalnovosti.hr


Zašto izostaje opravdani bijes hrvatskih desničara i nacionalista? Gdje je nestala ta pravednička srdžba? Gdje su beretke i megafoni? Gdje su naoštrene kljove? Gdje su stisnute pesnice i zakrvavljene oči? Gdje su invalidska kolica? Gdje je šator okićen šahovnicama, zastavama i ratnim relikvijama u zagrebačkoj Runjaninovoj ulici? Gdje su transparenti koji optužuju za izdaju? Gdje su uvrede i psovke kojima ogorčeni prosvjednici zasipaju hrvatskoga ministra kulture?

Nikakvu sličnu reakciju nije uzrokovala vijest što bi, prema lakonskoj logici, trebala uznemiriti osjetljive domoljubne duše i natjerati im krv u lica. A vijest ima takav iritacijski potencijal da bi se (kada bi ta žanrovska varijanta postojala) mogla podvesti pod informativnu karikaturu: Zlatko Hasanbegović, ministar kulture u Vladi RH, izdvojio je iz državnoga budžeta značajnu sumu od 32.000 kuna da se u Hrvatskoj objave čak tri knjige koje – što kao autor, što kao koautor – potpisuje beogradski povjesničar Bojan Dimitrijević, poznat po svom angažmanu na rehabilitaciji Draže Mihailovića, vođe četničkoga pokreta, te Milana Nedića, šefa kvislinške srpske vlade u doba Drugog svjetskog rata.

U isto vrijeme hrvatski ministar kulture uskratio je proračunska sredstva brojnim civilnim udrugama, listovima nacionalnih manjina, neprofitnim medijima, Hrvatskoj drami Hrvatskoga narodnog kazališta ‘Ivan pl. Zajc’ u Rijeci… a bez državne potpore za svoje spisateljske projekte ostali su i deseci poznatih ovdašnjih autorica i autora, od Daše Drndić, Slavenke Drakulić ili Đurđe Knežević, pa do Zorana Ferića, Ivice Đikića ili Igora Mandića. Sve su te organizacije, institucije i ličnosti, prema ocjeni ministra Hasanbegovića, za hrvatsku državu i prateću duhovnu produkciju manje značajne od promotora vojvode Draže Mihailovića, čije su tri knjige zavrijedile dotacije.

Elem – gdje je sada patriotski revolt? Gdje su raspižđeni branitelji? Gdje su vlasnici ‘rana koje su još svježe’? Gdje je bunt onih koji su tradicionalno alergični na pojave ‘četništva’ u hrvatskoj javnoj sferi, pa ga registriraju i tamo gdje ga nitko sa zdravim razumom ne uočava? Gdje je spontani ustanak onih što su, štiteći hrvatsku nacionalnu kulturu i hrvatski nacionalni identitet od ‘srbočetničkog zagađenja’, još jučer čekićima jurišali na table ispisane ćirilicom?

Gdje je profesor doktor Josip Jurčević da nas mrko pogleda s televizijskog ekrana i upozori na prvorazredan kulturni i društveni skandal? Gdje je profesor doktor Zvonimir Šeparović da sastavi optužnicu za veleizdaju? Gdje je Željka Markić da digne na noge katoličke falange? Gdje je žablje lice profesora doktora Zdravka Tomca da prodorno zakrekeće i podsjeti nas na ponos i dostojanstvo hrvatskoga naroda? Gdje je gelom obloženi Velimir Bujanec da, s garniturom renomiranih moralnih ruševina u studiju, upriliči seriju emisija o tome kako se novac hrvatskih poreznih obveznika troši na odurnu četničku propagandu?

Nigdje uzbune, nigdje jeda, nigdje kapljica pljuvačke na mikrofonima, nigdje ni najskromnijega urlika… Izgleda da je razlog u dobroj mjeri banalan: simpatizer ustaša na dužnosti hrvatskoga ministra kulture materijalno ispomaže simpatizera četnika, a ne ‘simpatizera četnika’. Naime, on podupire konkretnu osobu koja otvoreno veliča četništvo, a ne nekoga kome je – radi potreba tekućih hajki – okačena takva etiketa. Priča dakle ima međunavodni karakter: vladajući hrvatski ustašofili idilično surađuju s četnicima, a nemilosrdno se obračunavaju s ‘četnicima’, pogotovo ako su prvi iz Srbije, a drugi iz Hrvatske.

Sve ima dodatni šarm utoliko što se ustaško-četničko bratstvo uspostavljeno između dvojice historičara – jednoga iz Zagreba, drugog iz Beograda – savršeno ogleda u produkciji izdavačke kuće koja će štampati Dimitrijevićeve knjige. Nakladničko poduzeće primjerena naziva ‘Despot Infinitus’ u svom asortimanu već ima naslove što ih potpisuju ustaški velikani Ante Pavelić i Vjekoslav Maks Luburić, pa adorant četnika Mihailovića i kvislinga Nedića dolazi kao poručen.

Kanta gustoga revizionističkog gliba, kanta radikalnog antikomunizma, kanta romantične naklonosti prema masovnim ubojicama, i eto vezivne mase koja tu knjišku građu čvrsto drži na okupu. Od potpuno je istog materijala načinjena i spona između hrvatskoga ministra i njegova intelektualnog druga iz Beograda: gospoda historici su se prepoznali po liniji svojih snažnih afiniteta prema fašizmu. Jedini koji u tom prizoru ustaško-četničkog zagrljaja tragično izostaju su, naravno, partizani.

Za Bojana Dimitrijevića je Draža Mihailović netko kome ‘treba odati svaku počast’ i ‘vratiti zasluženo mesto u srpskoj istoriji’, dok je Milan Nedić ‘kolaboracionist, a ne zločinac’. Za Zlatka Hasanbegovića su ustaše bili ‘heroji, mučenici i šehidi’, dok je antifašizam floskula. Za hrvatske porezne obveznike ovaj četničko-ustaški poljubac – vlažna razmjena u kojoj hrvatski i srpski jezik postaju jedan te isti, srpskohrvatski ili hrvatskosrpski – vrijedi 32.000 kuna, a uskoro bi mogao i mnogo više, jer nije nemoguće da uslijedi razodijevanje i strasna historičarska debata.

Za ratoborne hrvatske desničare, međutim, to nije povod nerviranju; potez ministra kulture, novaka u politici, ne tretiraju čak ni kao pročetničku grešku. Poštujući međunavodne konvencije, umjesto na četnike, oni su nabrušeni na ‘četnike’. Nije stoga Josipu Klemmu, Đuri Glogoškom i njihovoj uličnoj gardi koja čuva esencijalno hrvatstvo palo na pamet da pokušaju sabotirati nedavnu nesuđenu tribinu u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici, gdje je trebao nastupiti Bojan Dimitrijević, nego su to bili spremni učiniti pripadnici antinacionalističke Radničke fronte, pripremivši transparente ‘Zašto Hasanbegović financira četničke revizioniste?’ i ‘Ima novca za četnike, a nema za nezavisne medije’. I tribina i akcija su propale, jer je prostor za publiku zjapio prazan.

Stvari stoje tako da radikalna hrvatska desnica – dakle ona koja stanuje u političkome centru – ‘četničkim’ smatra angažman aktivista Radničke fronte, uključujući njihovu ambiciju da obožavatelja Draže Mihailovića inkomodiraju u javnome nastupu. Jednako kao što, upravo zbog njihove antinacionalističke vokacije, ‘četničkima’ proglašava Novosti – jer takva markacija olakšava strijeljanje – dok izravno uključivanje deklariranoga četničkog propagandista u hrvatsku kulturnu industriju, pa još i dodjelu honorara iz hrvatskoga državnog budžeta, dočekuje nečujnim aplauzom. Važeća međunavodna pravila, ponovimo, takva su da oni koji u Hrvatskoj proganjaju ‘četnike’, paktiraju s četnicima.

Uzajamna prehrana hrvatskoga i srpskog nacionalizma nije nikakva novost, štoviše, ona je jedan od temelja balkanske drame. Kvalitetno je opisana još onom drevnom naslovnicom Ferala s dva majmuna u postelji, a od skorijih inscenacija osobito je upečatljiva bila nesuzdržana radost Aleksandra Vučića koji je kao prvi od svjetskih državnika Tomislavu Karamarku čestitao izbornu pobjedu, i to prije nego su službeni rezultati bili objavljeni.

Kada ta solidarna ispomoć nije iskazana kroz direktnu suradnju i trgovačku razmjenu – kakva je bila, na primjer, preprodaja nafte za tenkove u zadnjem hrvatsko-srpskom krvoproliću – nastupa u formi lažnog antagonizma, pa će se, recimo, na film Jakova Sedlara o ustaškome rekreacijskom centru u Jasenovcu skladno nadovezati naricaljka Tomislava Nikolića o sedamsto hiljada ubijenih Srba, naime: svrha je Sedlarova vulgarnog revizionizma i Nikolićeve žrtvoslovne pornografije u tome da jedno drugom osiguravaju alibije.

Utoliko je riješenost ministra Hasanbegovića da na svoju ustašku kapu zatakne Dimitrijevićeva dvoglavog orla tek prikladno groteskni dovršetak stare priče. Interesantnija je kao još jedan prilog koji ukazuje na golu laž hrvatskoga nacionalističkog narativa i senzacionalni debakl svih domoljubni fantazija: od premijera koji ne zna hrvatski jezik, jer mu kao stranome plaćeniku i ne treba, preko ministra kulture koji financira četnike, pa do Vrhovnoga domoljuba koji prodaje vitalne interese svoje zemlje za sumu od pišljivih 60.000 eura, ZA JUDINE ŠKUDE, kao zadnji žicar…

A tu je i pouka koja je valjda rezultat onoga izostanka partizana iz ljubavnog kadra: kada imaš fašistička nagnuća, avaj, izbor između Pavelića i Mihailovića zaista je nemoguć. Zato Hasanbegovićev hrvatski odgovor glasi: ‘Ante mi je Draži.’

[Mohr]

Ima li ognja u avionu

Slobodan Dukić, Tačno.net


Avionu slomiću ti krila! urlao je Svevišnji, dok su se anđeli razbežali po vasioni čuvajući sopstvene vitalne letačke delove. Generalni direktor neba i zemlje izgubio je na svom božanskom radaru tzv. Blagodatni oganj. Tek jedno od navodnih čuda božijih kojim šibicari u mantijama zaluđuju pastvu pokopavajući je u živo blato besmisla. Desilo se da je, o bogo moj, sveti plamen preuzet sa groba Hristovog putovao u krilatici iz Jerusalima za Beograd, u mekom međunožju popa, a onda je žiška zgasnula kao da je oduvala nebeska oluja.

Stjuardesa J.M. na letu Air Serbia JU 817 od Jerusalima do Beograda bila je svedok tog blasfemičnog čina, povrede ugleda Srpske pravoslavne crkve, čuvara svete vatre. Ovog puta ta visoka čast pripala je gradjaninu N.N. obučenom u crne aljine, kome u SPC kliču episkop Jovan, ma šta to zvanje značilo. Elem, domaćica aviona nije mogla da veruje svojim očima. Blagodatni oganj to božje čudo ne gori. Trljala je oči u neverici, jer je, barem, dvadeset puta prolazila pored sedišta onog božjeg ugodnika. Nevernici, naravno, nije palo na pamet, da čiku sa bradom pita šta to bi sa žiškom. Prvo, nije to bilo u opisu njenog posla. Drugo, bilo ju je sramota da proveri svoje očinje sprave, kad je putnik predstavljao opunomoćenika božje sile. U bunilu, vraćala je film sa početka. Čim su se vrata aviona zatvorila, čuvar plamena se pretvorio u bogohulnika. Nagnuo se i dunuo u oganj. Fffffffff…. jasno se čulo kako funkcioniše njegov plućni kapacitet, dok se mantija nadimala kao da će uzleteti u nebo.

Za domaćicu metalne ptice tu nije bio kraj “čudesima”. Čuvar plamena, službenik prevarantske marketinške agencije SPC, pošto se prekrstio da okaje greh s početka leta, tek što je kapetan utulio signal za obavezno vezivanje, izvadio je iz mantije običan upaljač. Nagnuo se nad fenjerče i upalio plamen. Doduše, kresivo ga malo zajebavalo, pa nije moglo da upali iz prve. E sad kako je on prošvercovao upaljač mimo zajebanih izraelskih sigurnosnih provera, to zna samo bog otac. Ostalo su zabeležile TV kamere. Trik majstor izlazi iz krilatice, prate ga predstavnici vlade, saučesnici najvećih svetskih lažaca, a ispred njih sija tzv. božji oganj. Zemljani padaju ničice i ljube ruku prevarantu u crnom.

Ta igra sa vatrom, koja se fol pali sama od sebe, zemljom Srbijom, na dan pravoslavnog praznika Uskrsa, kad se po predanju Hristos, opet, fol digao iz mrtvih krenula je od prošle godine. Smišljena, pa da. Da iz džepa verujućeg naroda izvuče što više zvečećeg i šuštavog novca. Istorija laži o blagodatnoj vatri – nekakvom svetom duhu koji tako silazi na zemlju seže do Srednjeg veka. Čekali su tu vatru Krstaši, nečasni Latini, ali nebo je ostajalo gluvo na njihove molitve. Onda je čika sa belom bradom, sedeći na oblaku, rekao da su samo pravoslavni dostojni te cirkusijade.

Lane su iluzionisti u bogomolji zvanoj Sveti Sava, na dočeku trik vatre skupili lepu paricu. Šezdesetih hiljada evra podelili su između sebe. Neko nije bio zadovoljan podelom, pa je šapnuo Patrijaršiji. A bogu božije? grmeo je na lovatore, kao Sveti Ilija, Irinej, vrhovni vođa pravoslavnog plemena. Da li su lovu vratili ne zna se. Ali se zna da su raseljeni po seoskim crkvenim prčvarnicama, gde pare ne padaju sa neba. Zemaljska vlast okreće glavu od ovakvih lopova. Kao u vreme srednjovekovnih monarhija u Srbiji vlast duva u prkno mantijašima.

Bogougodni popovi-lopovi okićeni zlatom, krunisanih glava, na svom majskom savetovanju ćutali su o skandalu iz aviona na liniji Jerusalim – Beograd. Bolje, da je tako, jer bi da je stvar pošla po zlu, ona stjuardesa očevidac prevare, završila bi kao veštica spaljena na ognju lomače. Ćute i prosvetari. Umesto da đacima izvedu opit, u kom se korišćenjem rastvora belog fosfora lako pali sveća, oni dečicu zaogrću mrakom praznoverja i agituju da se poveća fond časova veronauke.

[Lebowski]

Svaka od Dežulovića mi je super za čitanje. Možda nije svaka najkvalitetnija li sigurno je najinteresantniji i najduhovitiji. Ne znam što ga ljudi ne vole

[Mohr]

General Nostradamus juriša na Moskvu

Marijan Vogrinec, Tačno.net


Kad RH digne nebu pod oblake ona dva i pol MIG-a 21 s još svježim atestom ukrajinske generalke, ako se u međuvremenu iz nepoznatih razloga ne sruše sami od sebe pet minuta nakon polijetanja ili im ne otpadne poklopac kokpita, pa se MIG-ovima pridruži helić MI 8 prepravljen iz leteće bolnice Oca Domovine (sic) Franje Tuđmana u jurišnog ubojicu tenkova, „agresivan i oportunistički nastrojen ruski predsjednik Vladimir Putin“ (dijagnoza Richarda Shirreffa, bivšeg zamjenika zapovjednika vojnih snaga NATO-a u Europi – DSACEUR) učas će izvjesiti bijelu zastavu. I predati Moskvu Jensu Stoltenbergu, da bi je Norvežanin aranžiranu u celofanu predao multinacionalno-korporativnim gazdama poslovođa u Bijeloj kući i Pentagonu. „Mea culpa, mea culpa, mea maxima culpa“, zavapit će „agresivan i oportunistički nastrojen“ vođa prvi put u povijesti pokorene prostrane i prirodnim resursima prebogate (66 posto svjetskih zaliha) velesile.

To što nisu mogle ni divlje horde iz azijskih stepa, Napoleon i Hitler, jer nisu imali imperijalnu Kissinger-Brzezinski doktrinu Euroazije, „šahovske ploče“, u tzv. će američkom stoljeću, jelte, moći SAD/NATO s udarnom/elitnom RH-šakom. Prava „sitnica“, zar ne? Samo treba ukloniti tog zakletog kagebeovca kojim se trenutno diči 86 posto Rusa i balkanizacijom deponija 66 posto svjetskog prirodnog blaga ostvariti „američki san“ one beskrupulozne skupine globalnih kapital-agresora rockefellersko-sachsovskih gena. Obrazac je preciziran u strategijskim spisima Zbigniewa Brzezinskog: tajno (CIA, itd.) instrumentalizirati protuvladin otpor u zemlji-meti protiv „nedemokratskog/totalitarnog režima“, izazvati kaos i unutarnje sukobe, psihološko-medijskim diverzijama specijalnog rata prodati međunarodnoj javnosti famu o opasnosti od agresije „nedemokratskog režima“ na susjedne zemlje da bi u trenutku najveće napetosti oružanom silom nastupili „spasitelji demokracije, zapadnih vrijednosti i ‘našeg’ načina života“.

A to su, pogađate – SAD/NATO i nabrkani saveznici, koji se računaju omastiti kad se agresorska koalicija samoproglašenih „čuvara/spasitelja demokracije“ dohvati plijena. Primjeri: Irak, Afganistan, Libija… Danas su to razorene, poluraseljene, opljačkane i duboko nesretne zemlje iz kojih milijuni ljudi bježi glavom bez obzira – „u Njemačku“. Ta agresivna, pljačkaška i otimačka politika Zapada rodno je mjesto globalnog terorizma zbog kojeg više ni Europljani niti Ameri i Australci ne mogu mirno spavati. Niti će moći dok naivno puštaju svoje obiteljske uzdanice ginuti u imperijalnim ratovima koji ih se uopće ne tiču i „mirovne misije“ koje nisu drugo doli ušminkana agresija i okupacija. Indoktrinirano topovsko meso drži da desecima tisuća kilometara od roditeljskog praga – BRANI svoju domovinu, dom i „svoj način života“.


Zločin bez kazne

Pazi, brani! Ubijajući ljude koje nikad nisu vidjeli, koji im ništa nažao nikad nisu učinili, u krajevima za koje nikad nisu čuli, a imaju samo tu nesreću da su im šatori i kolibe-blatnjare baš na tlu ispod kojega su prirodna blaga neprocjenjive vrijednosti. A preslabi su ga obraniti od istih otimača koji su na isti način, iz istih razloga prošlih stoljeća činili iste genocidne krimene nad starosjediocima obaju američkih kontinenata, Australije, Afrike, Azije, pa i Europe. Nitko s iračkog sela negdje bogu iza nogu, afganistanskih vrleti ili libijske pustinje, tko živi svoj život u svom svijetu, nije provaljivao u New York otimati pretilim Amerima one neukusne hambije s bljutavim umacima, u London silom prelakirati crvene double-deckere i crne taksije u zeleno niti u Canberru silom rušiti legitimnu parlamentarnu vlast zato što nije istrijebila klokane.

Malo usporedne ironije, koja samo naoko nema veze s imperijalnim zlom što ga nezajažljiv multinacionalno-korporativni kapitalizam dramatično tempira u samom krvotoku suvremenog svijeta. Nijedna od ključnih institucija međunarodne pravde i sigurnosti ne postavlja (zašto?) javno pitanje o tome tko je SAD/NATO-u dao pravo izigravati bahatog svjetskog šerifa koji brzopotezno reagira na bogatunski mig iz salonskog naslonjača i nekažnjeno sije smrt i nesreću oko sebe. Otkud i to pravo bilo kome na Zapadu poigravati se sa sudbinom svijeta jer se, vidi vraga, šačici dolarskih multimilijardera sviđaju imperijalne zamisli Henryja Kissingera, miljenika obitelji Rockefeller koja iz sjene vedri i oblači u američkoj politici, te Zbigniewa Kazimierza Brzezinskog.

Kissinger, savjetnik za nacionalnu sigurnost i državni tajnik u Nixonovoj i Fordovoj administraciji, te Brzezinski, savjetnik za nacionalnu sigurnost predsjednika SAD-a Jimmyja Cartera, dvojica su ključnih tvoraca SAD/NATO-ovog ugrožavanja svjetske sigurnosti i mira, divljezapadnog šerifovanja, osobito neprijateljskog prema ogromnom i bogatom ranču zvanom Ruska Federacija. Preoteti taj ranč za račun rečenog salonskog bogatuna iz sjene – a mirnim putem ili nekom vrsti balkanizacije to neće biti moguće – temeljni je cilj sve napetosti i suludog zveckanja (i nuklearnim) oružjem koje se danomice intenzivira i širi jezu. Iako nema dokaza da Rusija, unatoč političkom i u Siriji čak vojno-strategijskom pripetavanju sa SAD/NATO-om, prijeti napadom na SAD, susjedne ili druge europske države, pa ni pribaltičke, nekad republike u sastavu SSSR-a, Zapad intenzivno u posljednje vrijeme medijski širi upravo takvu propagandu.

Navodno, Putin sprema vojnu agresiju na zemlje u istočnoj Europi, bivše članice Varšavskog pakta, koje su poslije rušenja Berlinskog zida i raspada SSSR-a ušle u članstvo NATO-a i EU-a. Umjetno posijana i raspirivana „panika“ zbog „ruske opasnosti“ dignula je na noge tri pribaltičke državice, Poljsku, Češku, Slovačku, američki dio Ukrajine, Mađarsku, Rumunjsku, Bugarsku… Čak i, gle napasti, Finsku i Švedsku. „To što je Putin učinio Ukrajini, učinit će i vama“, drame uglas Bijela kuća, Pentagon i Bruxelles. „Morate podebljati svoje vojne proračune i biti spremni u bilo koje doba dana i noći.“ Glavni tajnik NATO-a Jens Stoltenberg je upravo objavio da je zato Sjevernoatlantski savez bio prisiljen znatno pojačati svoje vojne snage u istočnoj Europi, dopremiti nova oružja i povećati stupanj borbene gotovosti. Rusija je, dakako, odmah parirala istom ubojitom mjerom na svojim istočnim i južnim granicama, pa…

Stoltenberg je ovih dana otvorio 800 milijuna dolara vrijednu NATO-ovu raketnu bazu u Rumunjskoj (u krajnje siromašnom Deveselu) i uskoro bi mogao još jedne u Poljskoj, čime je stavljen u funkciju tzv. proturaketni štit koji će se protezati tisućama kilometara od Baltičkog mora do krajnjeg europskog juga. Navodno, koje li glupe/neuvjerljive izlike – zbog obrane Europe i SAD-a od balističkih raketa iz Irana i Sjeverne Koreje. Sic. Kinu ne spominju, ali… Dakako da Putin nije slijep i ne nasjeda na floskule: balistički projektili s nuklearnim glavama uz ruske međe, iz tzv. proturaketnog štita, izravna su ugroza/prijetnja sigurnosti građana Ruske Federacije i svjetskom miru. U štitu, doduše, ima projektila za obranu, za rušenje neprijateljskih, ali je znatno više ofenzivnih, napadačkih. I kako objasniti da će Iran, kad bi i pokušao/mogao napasti SAD preko Rusije, Europe i Atlantika, a ne znatno kraćom putanjom preko Azije i Pacifika? Glupost na ikstu.

Američke su rakete namijenjene Moskvi i velikim ruskim gradovima, industrijskim i vojnim središtima i to Vladimir Vladimirovič jako dobro zna. Koliko ga god Zapad pritišće gospodarskim i inim sankcijama, sabotira na sve načine u međunarodnoj politici i na drugim područjima, ima se čime učinkovito suprotstaviti. Nešto od tog arsenala novih oružja, kakva još nisu viđena, uspješno su testirana na ratištima u Siriji. S filigranskom su preciznošću s ruskih ratnih brodova u Kaspijskom moru uništavani ciljevi na tlu što su ga držali fanatici tzv. Islamske države i ini protivnici sirijskog predsjednika Bashara al-Assada. Ruski su pak borbeni zrakoplovi novije generacije u samo tjedan dana na tim područjima učinili više „posla“, nego što su kontinent u poligon za nuklearno nadjebavanje dvaju vlasnika strašnih arsenala sudnjeg dana, oni rockefelleri iz bogatunskog salona u sjeni ne samo da se neće imati čime omastiti na „velikoj šahovskoj ploči“, nego im ni Werner von Braun ne bi pomogao nezatrovanima pobjeći od smrti na Kepler-452b.

No, militantno nabrijan Stoltenberg ovih dana ne mari za pučku mudrost o batini s dva kraja. Kaže da je NATO sa saveznicima spreman obračunati se s Rusijom, ali da ostavlja „jedan kanal za pregovore“. Sic. Valjda želi iskušati vjerodostojnost čarobne kugle dijela pentagonskih jastrebova koji se na reljefu Euroazije, uz kubansku cigaru i žesticu on the rock’s igraju rata olovnim vojnicima. „Procjena gubitka u živoj sili toliko, operativni trošak toliko, nuklearno zagađenje toliko, na toj i toj površini, faktor iznenađenja toliki, kolateralna šteta tolika… Sve u svemu, uz prednosi uspješno izvedenog prvog udara, ukupan rezultat mora biti u našu korist.“ Samo što s druge strane bojišnice ne stoje – olovni vojnici. Stoji narod na pragu svog doma, kojeg je samo Hitlerova imperijalna megalomanija stajala 30 milijuna mrtvih ili polovicu ukupnih žrtava Drugog svjetskog rata.


Putinov šah-mat

Zemlja koja se u mukama obranila od svih povijesnih vojskovođa koji su izdaleka doveli iste takve narodne ljude ostaviti kosti i zdravlje na tuđem tlu, pregolemom za pokornost, i narod koji je naviknuo umirati za svoje, uvijek su u svakom smislu moćniji i od najjačeg oružja. Pa, ako Stoltenberg pristaje u moderno doba okušati nesreću Napoleona i Hitlera u pokoravanju Rusije i gurnuti globus na rulet novog svjetskog rata, povijest mu neće oprostiti. Kao ni nalogodavcima, a zna se koji su. Prema procjeni britanskog padobranca, generala Richarda Shirreffa u upravo objavljenoj knjizi „2017. Rat protiv Rusije“, Norvežanin sa SAD-ovom šerifskom zvijezdom na NATO-ovom mustangu neće se dozvati pameti i armagedon je neizbježan. Zapadni gospodari rata i mira više ne mogu trpjeti kremaljskog big bossa Vladimira Vladimiroviča, koji se bez pardona pokazao barem korak-dva inteligentnijim od njih u Gruziji, Ukrajini, Siriji…, gdje su grabežni „zaštitnici demokracije“, štono Dalmatinci kažu – šporkali gaće.

Putin je brzopoteznim šah-matom grubo uskratio Uncle Samu balistički se isprsiti na poluotoku Krimu, takorekuć na puškomet od Moskve, te mijenjati u legitimnu vlast suverene Sirije, države članice UN-a, bez i jednog centa duga lihvarima s Wall Streeta i i londonskog Cityja. Prema Forbesovoj rang-listi za 2015., koju ovih dana komentiraju mediji, ruski je predsjednik već treću godinu najmoćniji svjetski državnik, koji si „može dopustiti sve što poželi“ i kojem dolaze u Moskvu, a ne u Washington, po mišljenje i vodeći europski političari. Na drugom mjestu te liste je njemačka kancelarka Angela Merkel, na trećem američki predsjednik Barack Obama, papa Franjo na četvrtom, kineski predsjednik Xi Jinping na petom… Indikativno, Forbes je možebitnom republikanskom predsjedniku SAD-a Donaldu Trumpu udijelio 72. mjesto na rang-listi svjetske moći.

Putin si je, recimo, početkom travnja dopustio ignorirati nuklearni summit u Washingtonu, gdje se Obama „založio za smanjenje nuklearnog arsenala SAD-a“ i uklanjanje opasnosti od svjetske nuklearne kataklizme. Smatrao je licemjernim raspirivati međunarodnu histeriju/strah od „ruske agresije“ na Europu, graditi proturaketni štit u istočnoj Europi, raspoređivati mobilne divizije američke vojske uz istočnoeuropske ruske granice i postavljati ultimatume Moskvi, a istodobno se pozivati na nuklearni detant. Budući da devet država u svijetu (Rusija, SAD, Kina, Francuska, Velika Britanija, Indija, Pakistan, Izrael i Sjeverna Koreja) raspolaže oružjem sudnjeg dana, tim se arsenalima nije igrati. Po pisanju londonskog lista The Telegrapha, prenosi zagrebački Jutarnji list, Rusija raspolaže s najmanje 7300 bojnih glava s nuklearnim punjenjem, SAD sa 6970, Velika Britanija sa 215, Kina sa 260, Francuska sa 300, Izrael sa 80, Sjeverna Koreja sa 20… Solidan arsenal smrti, kadar učas prepraviti Zemlju u radioaktivan oblačić svemirske prašine.

Rečeni general Richard Skirreff, prenosi portal Dnevnik.hr pisanje britanskog The Independenta, tvrdi da će Putin u svibnju 2017. prvi povući ratni obarač invazijom na Latviju i nuklearnom prijetnjom Zapadu u slučaju SAD/NATO-ovog vojnog odgovora radi obrane suvereniteta i teritorijalnog integriteta te sićušne pribaltičke državice. Time će navodno početi nuklearni rat Zapada i Rusije. Treći svjetski rat za koji papa Franjo već neko vrijeme tvrdi da je – počeo. Ne treba se zavaravati time da se Moskva šali – u tim se pitanjima nikad nije šalila – kad tvrdi da će na SAD/NATO-ovo aktiviranje proturaketnog štita odgovoriti dopremom svog novog napadačkog oružja sposobnog probiti i razbiti štit. To je Putin rekao nedavno u Sočiju na sastanku s vojnim dužnosnicima, jer procjenjuje da SAD/NATO želi razvojem obrane od balističkih projektila neutralizirati rusku strategiju nuklearnog odvraćanja i ostvariti vojnu superiornost.

Nova ruska oružja sudnjeg dana velikim su dijelom već uvedena u operativnu vojsku te in vivo testirana na sirijskoj bojišnici od kojih su neka dala misliti vojnim analitičarima u Pentagonu, a svjetsku javnost ostavila bez daha. Iscrpljujući ritam ratnih bubnjeva sa Zapada uozbiljio je Moskvu do te mjere da je intenzivirala rad na novim tipovima oružja i ubrzanoj modernizaciji nekih već poznatih desetak i više godina, pohranjenih u skladišta. Putin ne vjeruje dobrim namjerama SAD-a. Srbijanski vojni analitičar Miroslav Lazanski, 1980-ih godina komentator Vjesnika iz Zagreba, podsjeća da je Barack Obama 2009. izjavio da SAD/NATO-ov proturaketni štit u istočnoj Europi neće biti potreban „riješi li se problem iranskog atomskog programa“. Nedavno je u Beču riješen. Teheran je pristao na 24-satni međunarodni nadzor svojih vojnih postrojenja i baza te rastavio centrifuge za obogaćivanje urana, ali Washington je svejedno aktivirao proturaketni štit. Zašto?

„Zapovjednici zapadnih snaga“, citira The Independent generala Shirreffa, „često se rugaju ruskim snagama i njihovoj modernizaciji te borbenoj spremi. Među njima vlada opće mišljenje da je ruska oprema ‘zastarjela’, da su im bombe i rakete ‘više glupe nego pametne’ te da im je mornarica ‘više zahrđala nego spremna’. Onda se dogodio Krim i nastupio je šok. Zatim je uslijedila intervencija u Siriji, u kojoj su ruski zrakoplovi izveli više napada u jednom danu, nego što SAD i saveznici izvedu u mjesec dana. Isto tako, Rusi su pokazali koliko su im ‘glupe’ balističke rakete ispaljene s brodova u Kaspijskom moru, s udaljenosti od 1500 kilometara. Na kraju, postavljanjem zračne obrane na istoku Ukrajine i pogotovo u Siriji, gdje je nakon rušenja njihovog zrakoplova od strane Turske, postavljen protuzračni sustav S-400, bilo bi iznimno riskantno zapadnim zračnim snagama djelovati na tim područjima, s neprijateljskim namjerama prema Rusiji ili, konkretno, Basharu al-Assadu u Siriji ili pobunjenicima na istoku Ukrajine.

Protuzračna obrana postavljena na Krimu i u Kalinjingradu, ruskoj enklavi između Litve i Poljske, iznimno otežava slobodno djelovanje NATO-ovih zrakoplova po istočnoj Europi, pogotovo Ukrajini i Poljskoj. Ostaje vidjeti kako će se sve to odigrati do svibnja 2017. godine.“ Lazanski ispravno primjećuje da je proturaketni štit SAD/NATO-a uperen izravno protiv Rusije i da ta prijetnja može detonirati užas nuklearnog armagedona. „To Moskvu dovodi u strašnu situaciju kada nema dovoljno vremena za odluku, jer rakete iz Poljske i Rumunjske lete do ciljeva u europskom dijelu Rusije manje od sedam minuta“, tvrdi Lazanski. „Rusi su najavili odgovor, njihova raketa ‘iskander’ leti od Kalinjingrada do Varšave točno dvije minute i 27 sekundi. Amerikanci su testirali novu atomsku bombu B-61-12, naravno, bez punjenja. Prvi put je bačena iz aviona F-15, što znači da ima i taktičku europsku uporabu.“


Željeznica smrti

U nizu izvrsnih raščlambi uzroka/razloga i ciljeva geopolitičkog, geostrateškog i vojnog SAD/NATO-ovog trvenja s Rusijom, N. Babić na internetskoj adresi www.altermainstreaminfo.com.hr donosi i podatak da je Moskva u sklopu svog obrambenog odgovora na proturaketni štit postavlja na oko 400.000 kilometara željezničkih pruga širom Ruske Federacije specijalne, mobilne balističke sustave koje je gotovo nemoguće locirati i satelitima iz zemaljske orbite. Riječ je, piše N. Babić, o tzv. Vojno-željezničkom raketnom kompleksu (БЖРК/VŽRK) „Barguzin“, koji bi trebao biti operativan najkasnije do 2018. godine. Ako već nije i sada, zbog dramatičnog kompliciranja odnosa Zapada i Moskve.

Babić navodi, pozivajući se na razne izvore, da su prethodne verzije tog novog oružja navodno povučene i uskladištene još 2005. iako ga sporazum Start-3 ne zabranjuje. „Jedna ovakva kompozicija može nositi šest balističkih projektila razvijenih na temelju projektila ‘Jars’“, tvrdi analitičar, „a ranije se nagađalo da će ruskoj vojnoj industriji za izgradnju pet pukovnija trebati vremena do 2019. ili 2020. godine. (…) Ovaj sustav naoružanja je iznova aktualiziran krajem 2013. i tada se u Rusiji raspravljalo o željezničkim kompozicijama kao nosačima interkontinentalnih balističkih projektila, što je bila jedna od najava ruskog odgovora na tada novi Pentagonov program ‘Brzog globalnog udara’.

VŽRK je osmišljen kao vlak sa dvije ili tri lokomotive s posebnim izgledom, koji u stvari prevozi kontejnere s interkontinentalnim balističkim projektilima. U vagonima su, osim projektila, razmješteni lansirni i nadzorni centar, tehnološki i obrambeni sustavi, osoblje i sve ostalo što je potrebno za život posade na duži period. Prilikom uzbune VŽRK bi dobivao lokaciju i koordinate, odakle i prema kojem cilju treba ispaliti svoj ubojiti teret…“ Od standardnih se lansirnih centara razlikuje velikom pokretljivošću. Omogućuje učinkovitu uporabu i nuklearnog i konvencionalnog oružja. Pomoćnik američkog državnog tajnika za kontrolu naoružanja Frank Rose priznao je ovih dana u Bukureštu, u povodu aktiviranja proturaketnog štita, da Rusija odavno ima „sličan sustav zaštite koji je veoma dobar i da NATO nema kapacitete koji bi se mogli nositi s ruskim sustavima“. Očito nije mislio samo na sustav „Barguzin“.

Babić će u kirurški preciznoj vojnostrateško-geostrateškoj raščlambi „Blitzkrieg NATO pakta protiv Rusije i bitka za zračnu nadmoć“ pogoditi u srž problema: radi se o prodavanju magle javnosti – prijetnje, subverzivnu destabilizaciju Rusije svim sredstvima i čak vojnu agresiju, SAD/NATO želi prikazati kao bezuvjetnu, prijeko potrebnu obranu demokracije, zapadnih vrijednosti i ljudskih prava. Sic. Koje uistinu ničim ne ugrožavaju ni Rusija niti napadnute/okupirane zemlje Srednjeg i Bliskog istoka, sjeverne Afrike… Nije Moskva došla s glupavim izlikama podizati proturaketni štit na granice SAD-a, od Aljaske do Meksika i Kube, nego je to Washington, nepozvan, došao činiti u istočnoj Europi, na Dalekom, Srednjem i Bliskom istoku. Sva SAD/NATO-ova oružja raspoređena u gotovo svakom kutku svijeta – na kopnu, moru, u zraku i u zemaljskoj orbiti – pretežno su napadačka, a ne obrambena oružja. To nešto znači.

To je poruka sasvim suprotna mirotvorno-slobodoljubivoj promidžbenoj farsi za dnevnu uporabu, što ju šalju prvaci zapadnih središta vojno-političke moći. Pa i farsična izlika za aktiviranje proturaketnog štita. „Posljedica ove politike je bila i ruska aneksija Krima, koja se nikada ne bi dogodila da NATO nije odlučio apsorbirati Ukrajinu i s njezina teritorija, prije svega s Krima i iz područja Harkova, bio u stanju učinkovito i na vrijeme neutralizirati ruske obrambene sustave raspoređene iza Urala“, tvrdi Babić. „Jedan od umirovljenih ruskih generala je krajem 2014. potvrdio da se u Ukrajini moralo reagirati kako NATO ne bi prešao rijeku Dnjepar, što je na kraju i učinjeno, svidjelo se to zapadnim Ukrajincima i Washingtonu ili ne.

Dakle, strateški cilj Rusije je ostvaren, a prevratnička vlada u Kijevu je donijela lošu procjenu kada je vjerovala da se Putin neće usuditi na takav korak. Ulog je bio prevelik za bilo kakvo oklijevanje, a na pitanje je li odluka Kremlja bila ispravna i jesu li imali razloga strahovati, svatko ima svoj odgovor. Trenutno je u tijeku antiruska histerija u Sjedinjenim Državama, koja traži još veća ulaganja u obranu i jačanje vojnih kapaciteta, koja često poprima oblik groteske.“

SAD to traži od svih zemalja članica NATO-a i ostalih „partnera“, pa i male zemlje za veliku prepotenciju (bez pokrića) povremeno psihički trknutih vladara, kakva je Hrvatska. Izrazito zauzeta domaća veleposlanica SAD/NATO-ovih interesa u RH i na europskom Jugoistoku Kolinda Grabar-Kitarović već je predizborno, glasno trbuhozborila mantru o znatnom podebljanju vojnog proračuna i opremanju HV-a modernijim oružjem. Čak balističkim raketama srednjeg dometa i njemačkim teškim samohodnim haubicama, na što su susjedi, osobito u Srbiji, podignuli i obrve i glas. Koga se Hrvatska boji da će ju napasti? Groteskno je i to kako prvi ljudi RH svršavaju od sreće kad im makar kurtoazno, usput, u prolazu, na rubu većeg međunarodnog skupa, pruži ruku kakav John Kerry, neki njegov posilni ili neki Jensu Stoltenbergu podređen operativac.


Rupa u globusu

Za Rusiju, spremni“, dreknut će društvo iz unaprijed propalog proameričkog RH-projekta „uspravnice“ (sic), ako ih tko priupita iz Bruxellesa i Washingtona. Mrvice „partnerske“ (po)časti vrijedne su, jelte, onog namigivanja tv-kamerama i lisičje rastegnutih diplomatskih usana. Jer – bude li zagrmjelo u svibnju 2017. ili i prije – „agresivan i oportunistički nastrojen ruski predsjednik Vladimir Putin“ neće izvjesiti bijelu zastavu i predati Moskvu Jensu Stoltenbergu dok RH ne digne nebu pod oblake sva dva i pol MIG-a 21 s još svježim atestom ukrajinske generalke i helić MI 8, prepravljen iz leteće bolnice Oca Domovine (sic) Franje Tuđmana u jurišnog ubojicu tenkova. Nema šanse. Crni humor.

Obistini li se ipak katastrofičan nostradamusizam sir Alexandera Richarda Davida Shirreffa (1955., Kenija), gotovo je nemoguće zamisliti tu rupu u globusu u koju će se za nuklearnog armagedona biti u prilici sakriti Kolinda Grabar-Kitarović sa suodgovornima i gledati kako Hrvatska nestaje u plamenu i otrovu smaka svijeta. Zajedno sa zemljama i narodima koji su dopustili SAD/NATO-u igrati se „štitom“ za „obranu Europe“ (sic) od „mogućeg napada iz Irana“ (sic). Predsjednica RH je s ministrom obrane Josipom Buljevićem upravo boravila u Iranu i, s obzirom na svoju „lidersku“ poziciji i veliko „uvažavanje“ u svjetskoj politici, uspjela odgovoriti tamošnje ajatolahe od već samo što nije balističkog ataka na SAD i Europu. I to baš zaobilaznom putanjom, preko Ruske Federacije.

Sada napokon mogu odahnuti Barack Obama i Jens Stoltenberg, pa im sine, ako dopuste rockefelleri iz sjene, „suluda“ ideja razmontirati proturaketni štit, vratiti elitne divizije u vojarne preko Velike bare i otići baćuški Putinu na votku u Kremlj. Kako bi se razočarao general Shirreff: morao bi smjesta povući iz knjižara svoju knjigu „2017. Rat s Rusijom“. Pokazalo bi se, kao što najvjerojatnije hoće, da je i taj nostradamusizam zapravo bio ješka za podebljati bankovni račun. Ili možda…

[Mohr]

Divovi i patuljci

Boris Dežulović, portalnovosti.com


Ne znam je li stvar bila uređena protokolom, ali bila bi velika šteta ako u gustom rasporedu obaveza u Teheranu – uz susrete s ajatolahom Alijem Hameneijem, predsjednikom Hasanom Rohanijem i predsjednikom parlamenta Alijem Laridžanijem, te sudjelovanje s izaslanstvom Hrvatske gospodarske komore na Iransko-hrvatskom gospodarskom forumu – hrvatskoj predsjednici Kolindi Grabar-Kitarović u službenom posjetu Iranu nije ostalo sat-dva vremena da je domaćini odvedu i na zanimljivu jednu izložbu u zgradi Hozeh Honari, odmah tamo na uglu Avenije Hafez i Ulice Somayeh.

Ispalo bi, jebiga, kako su se domaćini džabe trudili da otvaranje Druge međunarodne izložbe karikatura o holokaustu namjeste u prošlu subotu, taman na vrijeme da je vidi visoka gošća iz države koja je u tim stvarima – u negiranju i umanjivanju nacističkih zločina u Drugom svjetskom ratu – među poželjnijim zemljama-partnerima u Europi.

Ako pak i nije otvorena baš u njenu čast, sad već tradicionalna antisemitska izložba u Teheranu bila bi upravo idealna atrakcija za Kolindu Grabar-Kitarović, koja je u nedavnom dramatičnom obraćanju naciji od svih nacističkih sranja, fašističkih ispada, ustaških simbola i kukastih križeva u državi izdvojila samo onaj kretenski Hakenkreuz na Poljudu – jedini dakle koji je bio uperen protiv političko-nogometnog establišmenta s njenim rođendanskim prijateljem Zdravkom Mamićem na čelu. Predsjednici države u kojoj se već dvadeset pet godina ustrajno uzgaja historijski revizionizam i relativiziraju nacistički zločini, jako bi se svidjelo objašnjenje iranskih domaćina kako karikature s kukastim križevima zapravo ne negiraju holokaust, već kritiziraju izraelske zločine nad Palestincima.

Ili je dakle zakazao protokol, ili je – sasvim moguće – Kolinda Grabar-Kitarović na izložbu u Hozeh Honari otišla sama, bez kamera i publiciteta, kao i u Jasenovac. A možda su je domaćini, umjesto na izložbu, odveli na neko od gradilišta novog, procvalog Teherana, koji je nakon nedavnog ukidanja sankcija Ujedinjenih naroda i otvaranja Irana pravi Disneyland za bjelosvjetske investitore.

Možda su je, eto, domaćini odveli da vidi šumu golemih dizalica, a možda su njoj u čast na nekom kranu prigodno i objesili kakvog homoseksualca, lezbijku, kritičara islama, kurdskog aktivista ili izdajicu naroda. Ili sitnog švercera, poput Reze Hosseinija, čija je priča upravo ovih dana obišla svijet, jer se žalio iranskom sudu da je nevin optužen, a sudac mu odgovorio da nema razloga za brigu, jer ‘ako je nevin, ići će u raj’, pa ga nakon par minuta suđenja poslao u raj izravno s vješala.

Iran je poslije Kine drugi u svijetu po broju smrtnih presuda – više od hiljadu prošle godine – i prvi u broju egzekucija po glavi stanovnika. Smrtnu kaznu, doduše, iranski zakoni dopuštaju samo nad punoljetnim građanima – uzgred, punoljetni su tamo dječaci stariji od petnaest, i djevojčice starije od devet godina: da, devet – a javno vješanje o kranove dizalica u Iranu je jedna od omiljenijih metoda.

Predsjednici Republike Hrvatske, države u kojoj su novinari najveći neprijatelji i izdajice Domovine, jako bi se, recimo, svidio pravosudni sistem domaćina iz Irana, gdje je prije dvadesetak dana zbog izdaje nacionalnih interesa po deset godina zatvora dobilo troje novinara, od kojih je jedna, poznata kolumnistica Afarin Chitsaz, prije koji dan – moguće u čast dolaska Kolinde Grabar-Kitarović, ne držite me za riječ – brutalno pretučena u zatvoru. Premlaćivanje zatvorenika zbog iznude priznanja, uz emitiranje takvih priznanja na nacionalnoj televiziji, u Iranu je jedna od omiljenijih metoda.

Iran je, uostalom, već godinama u samom svjetskom vrhu po broju novinara u zatvoru, a gora od Irana još je samo Turska. Naravno da je onda prije dvadesetak dana – baš onog dana kad je Afarin Chitsaz osuđena na deset godina – u prijateljskom posjetu kolegici Kolindi Grabar-Kitarović bio i turski predsjednik Recep Tayyip Erdoğan, još jedan pouzdani poslovni partner i osvjedočeni prijatelj Hrvatske.

U jednoj od nezaboravnijih scena susreta dvaju osvjedočenih prijatelja u Zagrebu, gledali smo kako na stilskom stolu postavljenom na travnjak pred Kolindinim dvorima na Pantovčaku ugovor o suradnji potpisuju vršilac dužnosti glavnog ravnatelja Hrvatske radiotelevizije Siniša Kovačić i Ibrahim Eren, zamjenik glavnog ravnatelja TRT-a, Turske radiotelevizijske korporacije, dok nad njima – svatko nad svojim konjem – budno motre i paze blazirana Kolinda Grabar-Kitarović i mrki Tayyip Erdoğan.

Da će Hrvatska televizija imati s kim surađivati i o čemu razmjenjivati svoja bogata iskustva, uopće nema sumnje, jer TRT već godinama funkcionira kao partijska televizija Erdoğanove Stranke pravde i razvoja. Turski kolege to rade suptilnošću Zlatka Hasanbegovića u staklarnici: na posljednjim izborima, 2014. godine, čak je i državna izborna komisija morala opomenuti Tursku radiotelevizijsku korporaciju, jer u predizbornoj kampanji nije izvještavala ni o jednom drugom kandidatu – ali doslovno, ni o jednom! – osim o dragom vođi Erdoğanu.

S dragim vođom, naime, u Turskoj nema zajebancije: uvreda predsjednika kažnjiva je s pet godina zatvora, a otkako je na spomenutim slobodnim izborima prije dvije godine došao na vlast, Erdoğan protiv građana koji ga vrijeđaju podiže u prosjeku tri tužbe dnevno. Antologijski je slučaj liječnika Bilgina Ciftcija, koji je nedavno dobio otkaz i završio na sudu zbog toga što je Erdoğana na Facebooku usporedio s Gollumom iz ‘Gospodara prstenova’, a u jednoj od najzabavnijih epizoda cjelokupne svjetske povijesti državne cenzure, posebna komisija sastavljena od sveučilišnih profesora i teoretičara književnosti upravo ovih dana za istanbulski sud vještači i odlučuje o tome je li Gollum pozitivan ili negativan lik.

Predsjednici Republike Hrvatske, države u kojoj su novinari najveći neprijatelji i izdajice Domovine, jako bi se stoga svidio pravosudni sistem u Turskoj, gdje je baš nekidan – dok je ona još mahala za Erdoğanovim avionom – pred sudom u Istanbulu počeo proces Canu Dündaru, glavnom i odgovornom uredniku dnevnika Cumhuriyet i jednom od najpoznatijih i najuglednijih turskih novinara, optuženom za objavljivanje državne tajne o prodaji oružja sirijskim pobunjenicima i veleizdaju nacionalnih interesa, zbog čega mu prijeti doživotni zatvor.

Osim pravosudnog sustava, predsjednici Republike Hrvatske, koja je objavila otvoreni rat izdajničkim nezavisnim i neprofitnim medijima, jako bi se svidjela i visoka svijest turskog naroda o važnosti i ulozi medija: istoga tog dana, pred početak suđenja, ispred zgrade istanbulskog suda jedan je takav savjesni građanin naumio skratiti nepotrebno komplicirani i dugačak sudski proces, pa uz povike ‘Izdajico!’ prema Dündaru ispalio dva metka iz pištolja.

Takve su, eto, dvije slobodarske države – Turska i Iran – naši najnoviji osvjedočeni prijatelji i strateški partneri. Nama, naravno, neće smetati što slobodnomisleće glave trunu u turskim i iranskim zatvorima. Naše će građevinske tvrtke, s bogatim iskustvom u Iranu, uljudno sačekati da skinu one pedere što se njišu na dizalicama, pa udariti graditi novi Teheran. U jednoj od jadnijih epizoda naše beznačajnosti, stručnjak za geopolitiku Vlatko Cvrtila u Dnevniku HTV-a – ispraćajući predsjednicu Kolindu Grabar-Kitarović u Teheran – objasnit će nam tako da je veličanstveni beznačaj Republike Hrvatske zapravo njena fantastična šansa, jer Iran se nakon ukidanja sankcija UN-a okreće ‘ekonomiji manjeg otpora’, odnosno poslovanju s državama koje ne mogu utjecati na njihovu unutarnju politiku. Ukratko, servilnim patuljcima koji će divovima s naftom, plinom i zgodnim pravosudnim sustavima za dobre pare, a bez suvišnih pitanja, obrezivati nokte na nogama.

Posebna komisija sastavljena od sveučilišnih profesora i teoretičara književnosti objasnit će nam već nekako da su divovi pozitivni likovi.

[Mohr]

Kobna privlačnost sukoba

Tomislav Jakić, portalnovosti.com


Pripadnici starije generacije, one iz vremena Jugoslavije, sjetit će se vjerojatno knjige jednoga britanskog generala (koji je u karijeri imao upisano i služenje na dužnosti u Atlantskome paktu) koji je, već u godinama kada je “hladni rat” polako odumirao, napisao knjigu o Trećem svjetskom ratu. Za nekadašnju federaciju ta je knjiga bila osobito zanimljiva zbog jednog pomalo bizarnog detalja: Treći svjetski rat počeo je, prema toj “viziji” britanskog generala otvorenim sukobom trupa Varšavskog ugovora i Atlantskog pakta – nigdje drugdje nego kod Brežica, onkraj u ono vrijeme samo administrativne granice između Hrvatske i Slovenije. Knjiga je tada bila svojevrsna, mada kratkotrajna senzacija, politika detanta išla je dalje, nekoliko godina nakon toga otvoren je (pa uklonjen) Berlinski zid, kao kula od karata srušio se tzv. Istočni blok, Varšavski se ugovor samoraspustio, Sovjetski je Savez nestao s političke karte svijeta, a knjiga o Trećem svjetskom ratu i njezin autor pali su u zaborav.

Od tih dana prošle su tri decenije, možda koja godina više. Danas znamo da je kruna politike detanta, uspostavljanje normalnih, na povjerenju građenih odnosa između Zapada (koji do dana današnjega funkcionira kao blok, jer NATO se nikada nije samorasputio) i Ruske Federacije – onoga što je ostalo od Sovjetskog Saveza, da je sve to – dakle – shvaćeno kao konačna pobjeda Zapada nad Istokom, a bez ikakvog suvislog koncepta buduće politike; osim onoga najgrubljeg, zasnovanog na krilatici: mi smo pobjednici, vi ste gubitnici, pa ćete se ponašati onako, kako mi kažemo. I to je zaista i funkcioniralo u prvim godinama nakon što je s političke scene, uz silne pohvale sa Zapada, pometen čovjek koji je na sovjetskoj strani otvorio vrata tome procesu, a da očito ni sam nije bio svjestan krajnjih konzekvenci: Mihail Gorbačov. Pod njegovim nasljednikom, Borisom Jeljcinom, Rusija je padala sve dublje u siromaštvo, postajući sve ovisnija o Zapadu i sve slabija – kako ekonomski, tako i vojno. Ovo potonje, da se nastavilo tragom originalne politike detanta, bilo bi najmanje važno. U jednome je trenutku Jeljcin odstupio (ili morao odstupiti), a iz tamnih koridora tajnih službi izronio je do tada jedva nekome poznati čovjek: Vladimir Vladimirović Putin.

I stvari su se počele mijenjati. Novi je čelnik najprije krenuo u vraćanje samopouzdanja ruskom narodu, otvarajući mu perspektivu budućnosti, pokazujući mu (često i metodama koje s klasičnim poimanjem demokracije jedva da imaju nešto zajedničkoga) da kapitalizam ne mora nužno značiti samo to da jedan tanki sloj ima praktično sve, a da golema većina nema ništa, ili ima jedva nešto. Drugim riječima, Putin je kapitalistički ustroj upotrijebio kao oružje u borbi za pokretanje Rusije iz letargije – ekonomske, vojno-obrambene, ali i duhovne. Najprije su ga na Zapadu gledali kao nadobudnog “špijunčića” koji se dokopao čelnoga položaja u državi, pa sada izigrava veličinu. No, najkasnije kada je Putin odradio dva predsjednička mandata i – formalno gledano – na besprijekorno demokratski način, slobodnim izborima, doveo na mjesto predsjednika “svojega čovjeka” Dmitrija Medvedeva, a on se sklonio na “rezervni položaj” predsjednika vlade, stratezi pobjede u hladnome ratu shvatili su da njihova pobjeda baš i nije tako čista i nepovratna kao što su zamišljali. I da Putin nije čovjek koji je došao da ode. Nitko od njih, međutim, ni tada nije počeo razmišljati o tome treba li prestati uspjeh detanta i normalne odnose s Istokom shvaćati kao vlastitu pobjedu, i tako se ponašati. Ne, mentalni sklop što funkcionira samo na osnovi postavke da smo “mi” pobjednici, a “oni” poraženi, nalagao je da se otvori novi krug konfrontacije s Rusijom. Kobna privlačnost sukoba počela se pokazivati u svoj svojoj ogoljenosti.

Međunarodna se scena, pa ni u kontekstu odnosa Istok – Zapad, nije promijenila naglo, ali počeo je nedvojbeno retrogradni proces koji će nas u konačnici (u vrijeme novog Putinovog predsjedničkog mandata, i opet demokratski osvojenog) dovesti u stanje u kojemu smo danas. Ono, priznavao to netko ili ne, neodoljivo podsjeća, kako po retorici, tako i po ponašanju političkih subjekata, ali i vojnim implikacijama toga ponašanja na “najbolje dane” hladnoga rata za kojega su optimisti (danas se vidi: naivci) mislili da je otišao u povijest. I upravo sada, divna li čuda, najavljuje se knjiga i opet jednoga generala koji je obnašao visoku funkciju u Atlantskome paktu. I taj general predviđa – ni manje, ni više – nego otvoreni američko-ruski rat u sljedećoj godini. Jednako kao što ni priča o početku Trećeg svjetskog rata sukobom snaga dvaju konfrontiranih blokova kod Brežica nije bila lišena realne podloge, tako to nije ni ova o velikome ratu u godini što slijedi. Jer, kobna privlačnost sukoba i dalje determinira politiku, onu na strani Zapada poglavito. Rusija je, osim što je ojačala, modernizirala i dobro organizirala svoje oružane snage, povukla jedan, jedini potez (mada i taj pokriven demokratskim plaštem, što je inače specijalitet Zapada) koji se može dovoditi u pitanje. Riječ je o uklapanju poluotoka Krima u sastav Ruske Federacije – bez ijednog ispaljenog metka, bez mrtvih i ranjenih, a na osnovi referenduma koji se nekome može sviđati, a nekome ne, ali proveden je. A ipak, Zapad vodi neumornu propagandnu akciju zastrašivanja agresivnim namjerama Rusije – u prvome redu nekadašnjih sovjetskih satelita, gdje takvo zastrašivanje pada na plodno tlo. Pri tome nema, izuzmemo li nedvojbenu logističku potporu pobunjenicima na istoku Ukrajine (što je, kao i cijela “demokratizacija” Ukrajine, priča za sebe), ama baš ničega čime bi se ta navodna prijeteća ruska agresija o kojoj tako često govori glavni tajnik NATO-a, Jens Stoltenberg (ali ne i samo on) mogla dokazivati. S druge strane Atlantski pakt neumoljivo steže obruč oko Rusije (protivno svim obećanjima svojedobno danima Gorbačovu), antiraketni štit za kojega su samo glupani mogli povjerovati da je (u Rumunjskoj i Poljskoj, na primjer) namijenjen obrani od iranskih raketa, postaje postupno operativan, američke trupe i naoružanje stižu u “ugrožene zemlje” (baltičke), a Putin je, u sve bespoštednijem propagandnom ratu, postao kriv apsolutno za sve.

Pokazuje se da je mentalitet onoga prvoga hladnoga rata preživio njegov kraj (koji to, očito, nije bio) i da neoliberalni Zapad i hoće, i može funkcionirati samo na podlozi stalne i sve zaoštrenije konfrontacije s Rusijom. Na ovim smo stranicama već jednom pisali o tome pod naslovom “Neprijatelja mora biti”. Pri tome Rusiju se doslovno gura u naručje Kini, stvarajući tako savez čijih dugoročnih konzekvenci očito nitko od arhitekata novoga hladnoga rata nije svjestan. To, da famozni vojno-industrijski kompleks na čiju je opasnost prije mnogo godina upozorio američki predsjednik- general Dwight D. Eisenhower, mora proizvoditi neprijatelje (ako ih i nema), to je jasno. I da je zato krajnje opasan, i to je jasno, No, zašto u suvremenom svijetu nema snage koja bi se tome oduprla metodama što nisu svojstvene konfrontaciji hladnoga rata, to nije jasno. Pa zbog toga generalsku knjigu o početku američko-ruskoga otvorenog rata sljedeće godine ne treba samo tako olako odbaciti. Kao što, uostalom, ne treba odbaciti ni pretpostavke o izglednom početku otvorene represije u Hrvatskoj, gdje je ustoličen režim koji također funkcionira samo na premisi postojanja neprijatelja; pri čemu su neprijatelji oni koji su se u Drugom svjetskom ratu borili za slobodu, a protiv najvećeg zla što je pogodilo čovječanstvo u 20. stoljeću, kao i svi koji danas dijele njihove vrijednosti i ideale. No, ponovo podijeljena Evropa u groznici nove konfrontacije Istok – Zapad, na to se ne obazire. Shvatit će kada bude prekasno, ako uopće bude vremena da shvati – i ono što će se njoj događati, i ono što će zahvatiti nas na njezinome jugoistočnom rubu.

A po formuli: tko preživi – pričat će, za očekivati je da jednom, netko, negdje napiše raspravu o kobnoj privlačnosti sukoba i o strašnoj cijeni koja je zbog te privlačnosti plaćena. Rekosmo: tko preživi . . .

[Mohr]

USPON MRAČNE ZVIJERI: Za Evropu spremni!

Piše: Andrej Nikolaidis, žurnal.info


Eto, u Austriji je zamalo na predsjedničkim izborima pobijedio skoro-pa-nacista. Pretpostavljam da je sada svima jasno da će se to napokon desiti: u jednoj, pa potom drugoj, pa trećoj zemlji zapadne Evrope većina ljudi će glasati za one koji su, navodno, zauvijek poraženi. Kojih je sve više. I sve su ekstremniji. Tada će pasti u vodu priča o istočnoevropskim zemljama koje su se, zbog manjkavosti njihovih demokratija (manjkavosti koje valja pripisati komunizmu) s radošću bacile u barbarstvo. Austrija je ozbiljna demokratija, pa je juče bilo zamalo, a sutra će biti komotno. U vodu će pasti i priča o siromaštvu koje ljude tjera desno. Austrija je, nisam o tome obaviješten, siromašna zemlja?

Prijatelj iz Beča mi kaže: „Danas, dan poslije izbora, ljudi misle: uh, dobro smo se izvukli. Sljedeći izbori (parlamentarni) su za dvije godine. Šta će tada biti? Ista priča“.

Sad će se mnogi sjetiti Bernhardovih opisa inherentnog austrijskog nacizma, citirati njegove stranice o tami austrijskog sela. Redukovati Bernhardta na senzor za detekciju nacizma zločin je protiv razuma. Bernhardt je gigant, ali ne zbog toga što je društveno upotrebljiv, jer nije, još manje zbog toga što nam „govori nešto o našem vremenu“, jer mu to nije bilo ni u primisli.


ANALIZA MRAČNE ZVIJERI

Ako ipak tražite dobru analizu mračne zvijeri koja se pred našim očima uspravlja i zaklanja horizont na sve četiri strane svijeta, uzmite u ruke „Totalitarizam?“ Žarka Paića.

Ono malo ljudi što su čitali moju knjigu „Homo Sucker: Poetika Apokalipse“ zna da Paića smatram briljantnim misliocem. Njegove esejističke knjige su blago. Kada sam u svom manjkavom, posve nedostatnom tumačenju fragmenata njihovih teorija, Žarka Paića tretirao na isti način, sa istim poštovanjem kao Žižeka i Badioua, nisam Paiću učinio nikakvu pravdu. Čitajte njegove knjige, ako hoćete, pa vidite sami.

Ja sam, recimo, uporno čitao The Guardian. I nikada tamo nisam pročitao tekst njihovog novinara koji bi se mogao makar usporediti sa novinskim esejima Viktora Ivančića, a kamoli bolji od toga. Zato meni ideja da neko ko živi tu, pored nas, neko koga možete sresti dok ujutro u granapu kupujete hljeb i sto grama kafe, može pisati bolje ili barem jednako dobro kao oni koje možete vidjeti jedino na televiziji, ne djeluje šokantno. Naš problem, napokon, nije u vrhuncima. Oni su dovoljno visoko. „Kako upokojiti vampira“ Borislava Pekića je toliko visoko da bole oči: kao da zuriš u sunce. Prosjek je, međutim, beskrajno nisko. A prosjek je ono što se broji, ono što definiše. Prosjek po svojoj mjeri odlučuje šta je vrhunac.

Paić je nedavno u intervju za „tportal.hr“ objasnio neke od teza koje je iznio u „Totalitarizmu?“.

Kaže ovako:

Doba povratka suverenosti danas u svim državama EU nije ništa drugo negoli doba 'ograničene suverenosti'. Umjesto snažnih aparata države koja može eventualno podizati samo zlokobne žičane ograde ili zidove i ništa više, vladavina je u rukama transnacionalnih korporacija i njihovih poslušnih vladara bez stvarne moći. Europi nedostaje dvoje: pod jedan to univerzalno građanstvo/državljanstvo kao temelj političkoga subjekta, a pod dva civilna religija slobode obrane Europe iz duha ustavnoga patriotizma, a ne nacionalističke isključivosti. Zato je na djelu čudovišni povratak narodu kao borbenome etnosu, a ne prosvijećenom demosu.

I još:

Julien Benda u 'Govoru europskoj naciji' 1933. godine kada nacizam dolazi na vlast, proročanski kaže: 'Recite Europi da čak ni samo u interesu svog materijalnog bića, ne smije stati na samoj sebi, ne smije se ograditi nacionalizmom na kvadrat. Pokažite joj primjer Rima koji je propao onog dana kad se suprotstavio načelu ekstenzije kojim se stoljećima napajao, i nije dopustio Barbarima da se uključe u njegovu orbitu. Carstvo bi možda još bilo na nogama i ljudi bi bili pošteđeni dvije tisuće godina ubijanja, da je bez oklijevanja, kao što mu je njegov vlastiti zakon i zapovijedao, Gotima i Alemanima dao pravo građanstva.' U protivnome, čeka nas zlokobno vrijeme zidova među narodima i kulturama.


Neće, dakle, biti prvi put da Evropa, braneći se od Barbara, padne u barbarstvo.


ZA EVROPU SPREMNI

To će biti Evropa za koju smo spremni. Mi smo se „narodu kao borbenom etnosu“ vratili još krajem osamdesetih godina. Mi smo još tada demokratske procedure iskoristili da kretene dovedemo na vlast, gotovo pola vijeka prije nego će kreteni napokon zavladati Evropom. Mi smo još onda Evropu branili od invazije muslimanskih hordi koje su se u središte naših vrijednosti naumile infiltrirati „Zelenom transferzalom“. Mi smo vidjeli dalje i bolje. Mi smo bili istinska evropska avangarda. Trpjeli smo bezbrojna poniženja, ali smo ostali vjerni ideji. Odbačeni i prezreni, znali da je naša ideja suoperiorna. Da će naša ideja pobijediti. Da će Evropa biti Evropa naših vrijednosti, ili je neće biti.

Evropa koja je na umoru je, sudeći nama, u Hagu sudila vlastitoj budućnosti. Ona će, budućnost, prema takvoj Evropi biti nemilosrdna. Evropa koja je svoje najbolje sinove, one čiji je grijeh bio to što su vidjeli dalje i bolje, zatočila u haške tamnice, ne zaslužuje bolje.