Poezija..stihovi,biografije, knjige,video...

[Mika]

A koliko si imala ljubavnika? i gdje si sve s njima
spavala? i sto su ti govorili? i kako, kako je bilo? Daj mi
mira.
cujes, daj mi mira, fuckam ti na tvoje
fotografije spremljene u kutiju od cipela.
pisamca o vjernoj ljubavi sakrivena po manzetama i u
policama pod rubljem, prestani,
prestani, idi vec, kao nesnosnu muhu
pratim ocima tvoj lik po svim ku-
tovima, idi,
izleti kroz prozor, nek te odnese propuh, idi, nemam vremena,
moram se ispavati, idi, rasplini se,
rastopi se negdje u toj narancastoj lokvi pod svjetiljkom,
izgubi se medju slovima ove glupe knjige sto
je citam.

idi, ne volim te, nista necu, nista te ne pitam,
to me ne zanima,

fuckam ti na tvoje adrese i telefonske brojeve, i sijed
i sijed cu te jos voljeti, nozaimeisusovo

koliko,

koliko si ih imala?



Jiři Sotola

[SaraSara]

"Ostani"

Nekad imam utisak da ja nisam za nju.
Večiti sanjar i maštalac, mislilac koji misli samo svojom glavom,
onaj kome treba svet otvoren za ljubav,
onaj koji pre beži u samoću nego što se druži sa bilo kim,
onaj koji zna šta hoće i
koji je svestan da će to teško i dobiti,
onaj koji ne prestaje da sanja i
da bude svoj i
koji prezire malograđanstvo,
koji pati tiho u sebi jer uvek hoće bolje i bolje...
a to nije uvek moguće.
Onaj koji na sebe prima svačiju bol i patnju i
i koji i dalje veruje u ljude uprkos svemu.
Onaj koji je rano otkrio da 2+2 nije uvek 4 u životu i
koji je zato prepun gorčine i besa.
Besan na sebe jer i u trenucima sreće
gledam okolo iščekujući strah i novu bol.
Plašim se života. Ljudi. Sebe.
Pitam se zato šta ona traži u meni?
Dobiće večitu borbu sa vetrenjačama i
neprekidno traganje za smislom u svetu besmisla.
Ali...
Dobiće poslednji moj uzdah.
Dobiće neizmernu ljubav.

[Johny]

Senka

Zbog svega što smo najlepše hteli
hoću uz mene noćas da kreneš.
Ma bili svetovi crni, il beli,
ma bili putevi hladni, il vreli,
nemoj da žališ ako sveneš.

Hoću da držiš moju ruku,
da se ne bojiš vetra i mraka,
uspavana i kad kiše tuku,
jednako krhka, jednako jaka.

Hoću uz mene da se sviješ,
korake moje da uhvatiš,
pa sa mnom bol i smeh da piješ
i da ne želiš da se vratiš.

Da sa mnom ispod crnog neba
pronađeš hleba komadić beli,
pronadješ sunca komadić vreli,
pronađeš života komadić zreli.
Il crkneš, ako crći treba

zbog svega što smo najlepše hteli.

[sann]

Sretoh anđela jednom, u životnom krugu što vrtio se prazan, umjetan i sjetan
Ugledah njegove oči ispunjene sjajem dijamanta i osmijeh, bezbrižan, sretan
I ime mi je znao, znao je dušom da ljubav se zovem, iza svih okova tuge
I da nikada više neću poći stazom ka nebu, nikada više trebati anđele druge

Sretoh anđela jednom, prepoznah ga srcem, u sumrak, kada sve oko mene je stalo
Ugledah njegova krila od vedrine i shvatih, u času, da to biće s oblaka za mene je palo
I čežnje mi je znao, znao je dušom da čekam ga u svakom stihu pjesme
I da nikada više niti jedan moj korak od njega, u daljinu, me odvesti nesmje

Sretoh anđela jednom, u obliku žene čiji pokret je svaki umjetnost božjeg kista
Ugledah njegovo srce iznutra i sjaj što pored svih tlapnji svijeta, neumanjen blista
I svaki moj strah je znao, znao je dušom da u sudbine plesu izgubit ga se bojim
I da bez njegovih riječi što ljubav tkaju, više niti sebe osjećam, niti postojim

Sretoh anđela jednom, u životnom krugu što vrtio se prazan, umjetan i sjetan
Ugledah da nestaje iz mojih snova, čijeg broda više nikada neću biti kapetan'''

[navika]

Neki te nevole ljudi



Postoje ljudi, moj sine,

koji te ne vole, tako…

Al’ nemoj da te to brine,

ne može voljeti svako…




Svejedno da li ih koriš,

ili im daruješ cvijeće.

Predaš se ili se boriš…

Neki te voljeti neće…




Zajedno teku vam dani.

Za isti stol ćete sjesti.

Ali ste svjetovi strani

koji se ne mogu sresti.




I možeš pružiti ruku,

vaditi srce iz grudi,

priznati patnje i muku…

Neki te ne vole ljudi.




I možeš brod kad im tone

džinovskom snagom ga dići,

opet će da te se klone!

I svom će otoku ići…




I zato nastavi dalje.

Neodlučni su slabi…

Gospod ti vjetar šalje!

Ne osvrći se i grabi!




Razapni jedra i maštaj.

Pobjeđuj metar po metar.

I praštaj. Praštaj im. Praštaj.

Nije im naklonjen vjetar!




A kada stigneš do duge

i svijet kad pronađeš novi,

nek’ te ne pobijede tuge.

Opet ih, opet pozovi…




Nedeljko Popadić

[KOMESAR]

Mahzar bosanske fukare Visokoj Porti

(Mahzar - predstavka, zalba)



Mazhar piše bosanska fukara,
Ter se mole svoga gospodara,
Gospodara čestitoga cara:
Sultan care, sunce ogrijano!
Pišem ti sitna arzuhala,
Nu poslušaj i našeg halala:
Što imasmo siromaškog mala,
Potrošismo, sunce ogrijano!
Bosna ti je svem serhatu glava:
S jedne strane teče voda Sava,
Su tri strane kaurska je lava,
Za to znadeš sunce ogrijano!
Ovo nije ništa za besjedi,
Od kako nam postanuše djedi,
Dosti su se napili ijedi,
Od kaura, sunce ogrijano!
Čuvajući rata i krajine,
I po Bosni velike planine,
Oblačeći krvave haljine,
Sultan care, sunce ogrijano!
Da poćutiš velikog hala:
Ima care, dvadeset godin dana
Nije ti se Bosna nasmijala
Od nevolje, sunce ogrijano!
Upitaj nas što smo i kako smo,
Što imasmo ono i dadosmo,
Sad veće ničice padosmo,
Aman, care, sunce ogrijano!
Svakakvije muka naučili,
Petnaest godin gladim nas mučili,
Što nas nijesu jos crvi točili,
Sultan care, sunce ogrijano!
Tri godine mori nas morija,
Što bijaše zemlja orija,
Sada po njoj poraste korija,
Neka znadeš, sunce obasjano!
Od kako je Bosna postanula,
Nije ovako ona propanula,
Gotovo je posve potonula,
Znas li za to, sunce obasjano!
Bosna ti se moli i poklanja,
Dovu čini kada namaz klanja,
Od postanka s kaurima ganja,
Za tvoj obraz, sunce ogrijano!
Dvanaest godin bijući sijake
Pogubismo po izbor junake,
Sad him plaču ostarile majke,
Za šehitim, sunce ogrijano!
Petnaest hiljad dali smo šehita,
Za to danas nitko i ne pita,
Koga nije ter da se ne skita?
Čujes ovo, sunce ogrijano!
Ranjenika - ni hesaba nejma,
U kog ruke, u kog noge nejma,
U kog uha, u kog oka nejam
Sultan care, sunce ogrijano!
Ako ne slušaš ove riči naše,
Ti upitaj Mehmed Selim paše,
Što se od njeg svi dušmani plaše,
Sadriazam, sunce ogrijano!
On je u Bosni mrve posidio,
Bosanske harekete vidio,
U Bosansku vojsku dohodio,
Upitaj ga, sunce ogrijano!

[sann]

To se javljalo proleće. Varka svake godine, nada što kratko traje, vreme pupanja želja,
uteha za klonuća u ostalim danima. Uvek se ponavlja ... i čovek uvek poveruje ...
Meša...

[Palma*]

[sann]

Voljeti nju bilo je lako. Jednostavno, poput šapata proljetnog vjetra što se svjež poigrava po procvjetalim parkovima uvijek neuhvatljiv, uvijek tako duboko životan dok mami osmjehe nanovo probuđenih lica koje je zima svakodnevice pretvorila u bezlične fasade potpuno u skladu sa sivilom ulica bez svjetlosti. Došla je uz osmjeh, doplesala korakom želje čiji je korijen duboko posađen u djetinjstvu jednog povučenog dječaka i učinila da san već davno zaboravljen u čudnim stranputicama sudbine otpleše valcer ostvarenja u svakom zajedničkom susretu. I dječak je zaplesao, nestašni vjetar njene vedrine dodirnuo mu je srce i ono se ponovno rodilo odbacujući suvišnu i otežalu kožu opreza i ogorčenja, presvlačeći se u ruho čiste radosti koju može stvoriti jedino ljubav. Prepoznali su se, čovjek sa srcem dječaka i neuhvatljivi vjetar utekao iz kaveza strogih pravila i neizrecive dosade. I proslavljali su prepoznavanje smijehom koji dolazi jedino iz duša koje su slobodne i koje su željne potvrde jedne druge kroz zajedničko otvaranje onoj tankoj niti povezanosti koju imaju samo odabrani. U svijetu bezličnosti, nepovjerenja i zavisti oni su pjevali zajedno, dodirujući razdraganom pjesmom svako srce koje je bilo privučeno njima gravitacijom sreće koju su poput plime širili obalama dotad mrtvog prostora svuda oko njih. Siva mjesta postajala su čarobna, a dosada puste svakodnevice pretvorila se u raskošnu dvoranu najblistavijih balova koji odišu elegancijom, profinjenošću i stilom. Čovjek sa srcem dječaka blistao je dok je svoje oči ogledao u kristalnim zdencima njenih smaragda i sam postajući dragulj neprocjenjive vrijednosti utkan u nevidljivo ruho želje koja je postala stvarnost. Tada, skladao je pjesme divljenja tom proljetnom vjetru koji je u svom lutanju ipak osluhnuo na tren i zastao, privučen snagom stihova čija ljepota je razbila sve kaveze i pravila od kojih je vjetar želio umaći. Predivna žena shvatila je da vjetar njene duše nije običan i zatvoren besciljnom utrkom za ispunjavanjem nametnutih joj pravila i osmjehnula se čovjeku koji je prepoznao svu slobodu koju je tako iskonski željela. I tada, ona se osjećala slobodnom, najvrjednijom i drugačijom od svih drugih. Čovjek sa srcem dječaka koje može vidjeti jedino ljepotu bio je nešto sasvim novo, sasvim drugo što ju je nagnalo da zastane i napuni svoj vjetar snagom za sve vrhove koji mu priječe da nastavi svoj put. Svaki susret odisao je divljenjem, a dječak i vjetar plesali su još dugo sve dok proljeće nije napokon minulo, pretvorilo se u blijesak sunčanog ljeta i zarumenjelo se punim bojama jeseni. I tada, dok je jesen nevidljivim koracima tiho ustupala mjesto prvim ledenim prstima zime i dok su lica na ulicama postajala zamišljena i daleka, njihov ples je prestao, proljetni vjetar njenog srca odlutao je negdje u daljinu, a čovjek sa srcem dječaka vratio se svojim snovima. Možda mu u snu i uspije uloviti taj vjetar i zadržati ga u kutku srca kao sjećanje koje će istisnuti ozbiljnost svakodnevice i natjerati ga da se sjeti da život nije samo nesnošljivi teret problema. Osmjehnut će se tad i nastaviti dalje, uz misao koja razbija sivilo odrastanja i tiho mu šapuće: Voljeti nju bilo je lako...

[Heidi]

The dagger of time is in search for me,
Changing forms daily, in search for me,

If I am but a drop, I still have an existence,
He who is the ocean is in search for me,

Like an idol, I am caged in my own temple,
Outside of my physical body, he is in search for me,

He in whose hands I had left a flower before leaving,
Rocks and pebbles from their hands are in search for me.


Krishan Bihari Noor

[Terasa svjesti]

JEDNOJ ZENI


Nedostojan ja sam, nedostojan svake ljubavi,
Od nje izgaram ali za nju ne znam.
Ja sam blesak,munja,vatra iz oblaka,
Ja sam vetar, oluja,ja sam melodija...


Ja samo uzimam ljubav
I upijam njenu slast
Suze me večno prate
Ja veran nisam nikom nit ikom pripadam.


Odan sam samo svojoj zvezdi
Koja me na uništenje priziva
Koja moj uzitak u mučenje pretvara
A koja moje srce ipak voli i slabi.


Čarobnjak i zavodnik,to je moja sudbina!
Sejem gorka zadovoljstva što traju tek tren.
Gospod moj i moj vođa je smrt.

Srećan je ko ume da voli.

[Terasa svjesti]

Približavajući se svome selu začu akšam sa moćnihzvučnika seoske džamije. Zvučnici su stršili s minaretasvojim ružnim göbelsovski zastrašujućim izgledom.Upereni na selo više su ličili na nekakvu zastarjelu vrstuoružja. Četiri zvučnika okrenuta na četiri strane svijeta, DEZERTER 1 1da ih „ceo“ svet čuje. Stari drveni džamijski minaret jedvada je držao ogromne zvučnike.“Evo ga opet naš politički komesar u akciji“, pomisliAhmet i preskoči džamijsku ogradu, pope se na drvarnicui kroz uski procjep između zelene, debele zavjese iprozorskog štoka ugleda što je i očekivao. Hodža jeodstojeći, otpozada (književno s’guza) „tješio“ mladulijepu šehitkinju, nagnutu preko mejtefske klupe. Ona sejadna i ukočena grčevito držala jednom rukom za klupubojeći se da ne padne skupa s klupom, a drugom rukompridržavala je maramu da ne spadne s glave, dok je hodžasnažno s nekakvim dostojanstvenim izrazom na licu (kaoda drži vaz) prodirao u njeno mlado tijelo, vukući jeistovremeno jednom rukom za obje pletenice kao da vokočiju. Druga hodžina ruka stiskala je i razvlačila bijelitvrdi seoski guz. Pravio je pauze u prodorima gotovohvatajući spori ritam sa sopstvenim glasom akšamskemolitve. Nije ni čudo da je pravio pauze, po godinama jojje komotno mogao biti otac.„Da ti ja budem šehid, malo morgen!“, reče poluglasnoAhmet i skoči sa drvarnice, pa se dohvati puta kući krozledenac. U glavi su mu odzvanjale hodžine riječi otkakosu počeli dolaziti na liniju i držati političke govore .„Onaj koji umre za svoju vjeru postaje šehid, a dragi Allahće se pobrinuti da na onom svijetu bude nagrađen,“„A ti da mu na ovom svijetu jebeš ženu, predstava zahlebince“, (oprosti Josipa), razmišljao je Ahmet žurećikući.


Detzerter - Dr.Živago Sead Seferagić

[Biba]

Plaća.jpg

[Zagorka]

Ti si moje sve.
Moje raščupano ‘Dobro jutro’,
moja prva jutarnja kafa,
moj partner u zločinu,
moja briga,
moja jača polovina.
Ti si moje ‘Volim te’.
Moje ‘Do kraja života’,
moje ‘Bolje sutra’ u koje se kunem,
moja budućnost,moj oslonac,
neko bez koga ne umem.
Ti si moje ‘Nerviraš me’.
Moj večiti krivac,
moje ‘To bi ti trebao da umeš’,
moje ‘Zar to ne umeš?’
moje ‘Pusti me,ja ću,smotani stvore’.
Ti si moje,ipak samo moje.
I volim sve tvoje.
Tvoje ‘Lako ćemo’,
tvoje ‘Ne brini’,
tvoje ‘Na mene osloni se’,
tvoje ‘Hajde,ne slini,ne histeriši’,
tvoje ‘Meni prepusti se’.
Ti si moje,kakvo god da si.
Moje ‘Uvek tu si’,
moje ‘Zauvek’,
moje ‘I u dobru i zlu’,
moj prijatelj,moj drug,
moj ljubavnik,moj muž.

[Slučajni prolaznik]

The dagger of time is in search for me,
Changing forms daily, in search for me,

If I am but a drop, I still have an existence,
He who is the ocean is in search for me,

Like an idol, I am caged in my own temple,
Outside of my physical body, he is in search for me,

He in whose hands I had left a flower before leaving,
Rocks and pebbles from their hands are in search for me.


Krishan Bihari Noor

a gdje je prijevod?


nemoj nam te nerazumljive



a ovo je već puno bolje...lijepo zvuči...

[Biba]

PREŽIVIO SAM Preživio sam svoje želje,
odrekao se sanka svog.
Stradanje teško sad me melje:
mog pusta srca to je plod. Pod olujama sudbe krute
povenuo mi vijenca sjaj,
ubog mi život boli mute
i čekam da mi dođe kraj. Kao što, shrvan kasnim ledom,
slušajuć vjetra fijuk znan,
na nekoj goloj grani bijednoj
posljednji list treperi sam.
Puškin

[KOMESAR]

O stidu i sramoti

Jedan se stideo da pita gde je klozet.
I šta je bilo?
Ništa. Upiškio se u gaće.

Jedan se stideo da kaže gde ga boli.
I šta je bilo?
NIšta. Nisu ga izlečili.

Jedan se stideo da kupi u radnji gaće.
I šta je bilo?
Ništa. Išao je bez gaća.

Jedan se stideo da kaže devojci da je voli.
I šta je bilo?
Ništa. Udala se za drugog.

D.Radović

[KOMESAR]

Balada iz predgrađa

....I lije na uglu petrolejska lampa
Svjetlost crvenkastožutu
Na debelo blato kraj staroga plota
I dvije, tri cigle na putu.

I uvijek ista sirotinja uđe
U njezinu svjetlost iz mraka,
I s licem na kojem su obično brige
Pređe je u par koraka.

A jedne večeri nekoga nema,
A moro bi proć;
I lampa gori,
I gori u magli,
I već je noć.

I nema ga sutra, ni preksutra ne,
I vele da bolestan leži,
I nema ga mjesec, I nema ga dva,
I zima je već,
I sniježi...

A prolaze kao i dosada ljudi
I maj već miriše -
A njega nema, i nema, i nema,
I nema ga više...

I lije na uglu petrolejska lampa
Svjetlost crvenkastožutu
Na debelo blato kraj staroga plota
I dvije, tri cigle na putu.

[sann]

Kazem sebi izdrzacu,mogu ja to. Preko dana se nekako iskobeljam tim mislima koje me tebi vuku. A onda padne noc... Zavlada gluha i bolna tisina... Obuzme me strah,strepnja,nedostajanje,sjeta,jeza.. milion stvari... Davim se u mraku sopstvenog zivota,slijepa za sve ono sto me okruzuje. Nijema za sve rijeci koje oko mene lete sa svih strana. Gluha za one koji,uporno,brbljaju. Ne,nisam tu. U svom sam svijetu. Onom u kom te imam u svakoj sekundi,pa je i sam strah suvisan. Strah od nemanja.
Onom u kom sam tvoja,u kom ti pripadam,bez prepreka,bez drugih ljudi.
Onom u kom se ocima smijem svaki put kada te ugledam.
Onom u kom ne postoje uslovi,ni pravila.
Onom u kome me ne guse suze,vec tvoji zagrljaji.
Onom u kom su rijeci suvisne,a zelje bez roka trajanja.
Onom svijetu gde te jednom.pronadjoh,pa pozeljeh vjecno pored sebe.
Onom svijetu koji nikada,zapravo,nece biti samo nas.
Al' ga mi,i dalje,zivimo. Kroz snove,nadu i vjeru.
U inat.

[Terasa svjesti]

Jake su gornje rječi sann a i emotivne . Nego pitam se , lože li se današnje generacije na emocije .